© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015. godina. Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (/humanrightstrustfund) i nije obavezujući za Sud. Više informacija može se pronaći u punoj izjavi o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document
Informator o sudskoj praksi suda br. 186
Jun 2015. godine
Sargsyan protiv Azerbejdžana [GC] - 40167/06
Presuda - 16.6.2015. godine
Član 1
Jurisdikcija država
Jurisdikcija Azerbejdžana u odnosu na spornu oblast u blizini Nagorno-Karabakha na teritoriji Azerbejdžana.
Član 8
Član 8-1
Poštovanje porodičnog života
Poštovanje doma
Poštovanje privatnog života
Nemogućnost jermenskog građanina raseljenog u kontekstu sukoba u Nagorno-Karabakhu da dobije pristup svom domu i grobovima rođaka: utvrđena je povreda Konvencije
Član 13
Djelotvoran pravni lijek
Nepostojanje djelotvornog pravnog lijeka za gubitak doma ili imovine lica raseljenih u kontekstu sukoba u Nagorno-Karabakhu: utvrđena je povreda Konvencije
Član 1 Protokola br. 1
Pozitivne obaveze
Član 1 stav 1 Protokola br. 1
Neometano uživanje imovine
Imovina
Propust Azerbejdžana da preduzme mjere da obezbijedi imovinska prava jermenskog građanina raseljenog u kontekstu sukoba u Nagorno-Karabakhu: utvrđena je povreda Konvencije
Činjenice – Podnosilac predstavke preminuo je nakon što je podnio pritužbu Sudu. Dvoje njegove djece nastavilo je postupak po predstavci u njegovo ime.
Podnosilac predstavke i njegova porodica, etnički Jermeni, živjeli su u selu Gulistan, u regionu Shahumyan Sovjetske Socijalističke Republike Azerbejdžan (u daljem tekstu: SSR Azerbejdžan), gdje su imali kuću i zemljišnu parcelu. Prema podnesku podnosioca predstavke, njegova je porodica prisiljena da u bijegu napusti svoj dom 1992. godine tokom jermensko-azerbejdžanskog sukoba oko Nagorno-Karabakha.
U vrijeme raspada Sovjetskog Saveza u decembru 1991. godine, Autonomna oblast Nagorno-Karabakh (u daljem tekstu: NKAO) bila je autonomna pokrajina sa svih strana okružena SSR Azerbejdžanom. Tokom 1989. godine u stanovništvu NKAO bilo je otprilike 77% etničkih Jermena i 22% etničkih Azera. Region Shahumyana graničio se sa NKAO sa njegove sjeverne strane. Prema riječima podnosioca predstavke, prije sukoba, 82% stanovnika Shahumyana bili su etnički Jermeni. Oružana neprijateljstva u Nagorno-Karabakhu počela su 1988. godine. U septembru 1991. godine - ubrzo nakon što je Azerbejdžan proglasio nezavisnost od Sovjetskog Saveza - Regionalni savjet NKAO najavio je osnivanje "Republike Nagorno-Karabakh" (u daljem tekstu: NKR), koja se sastoji od teritorije NKAO i azerbejdžanskog okruga Shahumyan. Nakon referenduma u decembru 1991. godine - koji je azirsko stanovništvo bojkotovalo - na kome je 99,9% izašlih birača glasalo za otcjepljenje NKR od Azerbejdžana, NKR je potvrdila svoju nezavisnost od Azerbejdžana u januaru 1992. godine. Nakon toga, sukob je postepeno eskalirao u u rat u punom smislu te riječi. Do kraja 1993. godine, snage etničkih Jermena uzele su kontrolu nad gotovo čitavom teritorijom bivše NKAO, kao i sedam susjednih azerbejdžanskih regiona. Sukobi su rezultirali stotinama hiljada interno raseljenih lica i izbjeglica na obje strane. U maju 1994. godine strane u konfliktu potpisale su sporazum o prekidu vatre, koji je i danas na snazi. Pregovori o mirnom rješenju vođeni su pod okriljem Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OSCE). Međutim, još uvijek nije postignuto političko rješenje konflikta. Samoproglašenu nezavisnost NKR nije priznala nijedna država niti međunaodna organizacija. Prije pristupanja Savjetu Evrope 2001. godine, Jermenija i Azerbejdžan obavezale su se Komitetu ministara i Parliamentarnoj skupštini, na mirno rješavanje sukoba u Nagorno-Karabakhu.
Shahumyan, gdje je živjela porodica g. Sargsyana nije bio dio NKAO, ali ga je NKR kasnije tražila kao dio svoje teritorije. Tokom 1991. godine jedinice milicije SSR Azerbejdžana za specijalne namjene pokrenule su operaciju u ovom regionu sa navedenom svrhom "kontrole pasoša" i razoružanja lokalnih jermenskih militanata u ovom regionu. Međutim, prema raznim izvorima, ova jedinica milicije SSR Azerbejdžana koristila je ovu zvaničnu svrhu operacije kao izgovor da jermensko stanovništvo protjera iz niza sela u regionu. 1992. godine, kada je konflikt eskalirao u rat, region Shahumyana napale su azerbejdžanske snage. Podnosilac predstavke i njegova porodica pobjegli su iz Gulistana nakon žestokog bombardovanja sela. On i njegova supruga kasnije su živjeli kao izbjeglice u Jerevanu (Yerevan), u Jermeniji.
Da bi potkrijepio svoju tvrdnju da je živio u Gulistanu gotovo čitav svoj život prije prisilnog raseljenja, podnosilac predstavke predao je kopiju bivšeg sovjetskog pasoša i izvod iz knjige vjenčanih. Takođe je predao i kopiju zvaničnog uvjerenja ("tehnički pasoš") prema kojemu su na njegovo ime upisani dvospratna kuća u Gulistanu i više od 2.000 kvadratnih metara zemlje, kao i fotografiju kuće i pisanu izjavu ranijih zvaničnika seoskog vijeća i ranijih susjeda kojima se potvrđuje da je imao kuću i parcelu zemljišta u Gulistanu.
Pravo
(a) Prethodni prigovori
(i) Iscrpljenost pravnih lijekova na domaćem nivou – U kontekstu sukoba u Nagorno-Karabakhu - s obzirom na to da nije bilo diplomatskih odnosa između Jermenije i Azerbejdžana i da su granice bile zatvorene - mogle su postojati značajne praktične poteškoće na putu licu iz jedne zemlje da pokrene postupak u drugoj. Vlada Azerbejdžana nije objasnila kako bi se zakonodavstvo o zaštiti imovine primjenjivalo na situaciju jermenskog izbjeglice koji je želio da traži povraćaj ili nadoknadu za gubitak imovine koja je napuštena u kontekstu sukoba. Vlada nije dala nijedan primjer predmeta u kome je lice u situaciji u kojoj je bio podnosilac predstavke imalo uspjeha pred azerbejdžanskim sudovima. Vlada takođe nije dokazala da je pravni lijek kojim se može pružiti zadovoljenje za pritužbe podnosioca predstavke bio dostupan.
Zaključak: prethodni prigovor odbijen (petnaest glasova naprema dva)
(ii) Jurisdikcija i odgovornost Azerbejdžana – Pošto je selo Gulistan bilo smješteno na međunarodno priznatoj teritoriji Azerbejdžana - što je činjenica koju ne spori nijedna od strana - po sudskoj praksi Suda, primjenjuje se pretpostavka da je Azerbejdžan imao jurisdikciju nad tim selom. Stoga je Vlada trebalo da pokaže da su postojale izuzetne okolnosti koje bi ograničile njenu odgovornost po članu 1 Konvencije. Gulistan i vojne snage Azerbejdžana bile su smještene na sjevernoj obali rijeke dok su pozicije NKR bile smještene na južnoj obali. Na osnovu materijala koji je imao Sud, nije bilo moguće utvrditi da li je bilo azerbejdžanskog vojnog prisustva u Gulistanu - iako je bilo niz indikacija - tokom perioda koji ulazi u njegovu temporalnu jurisdikciju, tj. od aprila 2002. godine kada je Azerbejdžan ratifikovao Konvenciju pa do danas. Značajno je bilo konstatovati, međutim, da nijedna od strana nije navela da je NKR imao trupe u selu.
Sud nije ubijeđen argumentom tužene Vlade da je, pošto je selo bilo smješteno u spornom području, okruženo minama i opkoljeno protivničkim vojnim položajima, Azerbejdžan imao samo ograničenu odgovornost po Konvenciji. Za razliku od drugih predmeta u kojima je Sud našao da država ima samo ograničenu odgovornost za dio svoje teritorije zbog okupacije od strane druge države ili kontrole separatističkog režima, nije utvrđeno da su Gulistan okupirale oružane snage druge države.
Uzimajući u obzir potrebu da se izbjegne vakum u zaštiti koju pruža Konvencija, Sud nije smatrao da je tužena država pokazala postojanje izuzetnih okolnosti takve prirode da one mogu da uslove njenu odgovornost po Konvenciji. Zapravo, situacija o kojoj je riječ u ovom konkretnom predmetu više je ličila na situaciju u predmetu Assanidze protiv Gruzije (71503/01, 8. aprila 2004. godine, Informator o sudskoj praksi 63) po tome što je, sa pravnog stanovišta, Vlada Azerbejdžana imala jurisdikciju kao teritorijalna država i punu odgovornost po Konvenciji, iako je bilo moguće da je nailazila na poteškoće u praksi u ostvarivanju svojih ovlašćenja u području Gulistana. Takve poteškoće bi se morale uzeti u obzir kada je riječ o ocjeni srazmjernosti činjenja ili nečinjenja na koja se žali podnosilac predstavke.
Zaključak: prethodni prigovor odbijen (petnaest glasova naprema dva)
(b) Meritum:
Član 1 Protokola br. 1: U sudskoj praksi Suda razvijen je fleksibilan pristup vezan za dokaze koje podnosilac predstavke treba da pruži kada tvrdi da je izgubio imovinu i dom u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba. Sličan pristup postoji i u "Principima o povraćaju imovine i stambenog prostora za izbjeglice i raseljena lica" UN-a (Pinheiro principi).
U ovom konkretnom predmetu podosilac predstavke predao je tehnički pasoš na svoje ime koji govori o kući i zemljištu u Gulistanu, uključujući i detaljni plan kuće. Ne spori se da se tehnički pasoš, po pravilu, izdaje samo licima koja imaju pravo na kuću i da tako predstavlja, po mišljenju suda, prima facie dokaz da je podnosilac predstavke imao pravo vlasništva nad kućom i zemljom, koje Vlada nije ubjedljivo osporila. Štaviše, tvrdnje podnosioca predstavke o tome kako je dobio zemljište i dozvolu za gradnju kuće potkrijepljene su izjavama niza članova porodice i bivših stanovnika sela. Iako te izjave nisu provjerene unakrsnim ispitivanjem, u njima je mnogo detalja koji pokazuju da su ti ljudi proživjeli opisane događaje. I na kraju, ali ne i najmanje bitno, Sud je uzeo u obzir oklnosti u kojima je podnosilac predstavke bio primoran da ode kada je selo bilo predmet vojnog napada. Ne iznenađuje u velikoj mjeri da on nije mogao da sa sobom ponese svu dokumentaciju. Shodno tome, uzevši u obzir ukupnost iznesenih dokaza, Sud je našao da je podnosilac predstavke u dovoljnoj mjeri potkrijepio svoju tvrdnju da je imao kuću i zemljišnu parcelu u Gulistanu u vrijeme kada je pobjegao 1992. godine.
U nedostatku konkluzivnih dokaza da je kuća podnosioca predstavke bila u potpunosti uništena prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Azerbejdžan, Sud postupa sa pretpostavkom da ona još postoji iako u veoma oštećenom stanju. Zaključak je da nije bilo činjeničnog osnova za prigovor Vlade ratione temporis.
U sovjetskom pravnom sistemu, nije bilo privatnog vlasništva nad zemljištem, ali građani su mogli da posjeduju stambene kuće. Građanima su se mogle dodijeliti parcele zemljišta za posebne namjene kao što je obrada zemlje ili izgradnja privatnih kuća. U tim slučajevima građanin je imao "pravo korišćenja", ograničeno na tu posebnu namjenu, i to pravo je bilo zaštićeno zakonom i moglo se naslijediti. Stoga nema sumnje da su prava podnosioca predstavke u odnosu na kuću i zemljište predstavljala značajan ekonomski interes. Uzevši u obzir autonomno značenje člana 1 Protokola br. 1, pravo podnosioca predstavke na ličnu imovinu u odnosu na kuću i njegovo "pravo korišćenja" u odnosu na zemljište predstavljaju "imovinu" po toj odredbi.
Iako prisilno raseljenje podnosioca predstavke iz Gulistana nije u temporalnoj nadležnosti Suda, Sud je morao da ispita da li je tužena Vlada povrijedila njegovo pravo u situaciji koja je uslijedila i koja se nastavila nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Azerbejdžan.
U ovom trenutku je u postupku pred Sudom više od hiljadu pojedinačnih predstavki koje su predala lica koja su raseljena tokom tih sukoba. Nešto više od polovine tih predstavki predato je protiv Jermenije, a ostatak protiv Azerbejdžana. Iako pokrenuta pitanja ulaze u nadležnost Suda definisanu u članu 32 Konvencije, odgovornost je dvije uključene države da nađu političko rješenje sukoba. Sveobuhvatna rješenja takvih pitanja kao što su vraćanje izbjeglica na njihova ranija mjesta boravka, ponovni ulaz u posjed u odnosu na njihovu imovinu i/ili plaćanje naknade mogu se postići samo sporazumom o miru. I zaista, prije pristupanja Savjetu Evrope, Jermenija i Azerbejdžan obavezale su se da će riješiti sukob u Nagorno-Karabakhu mirnim putem. Sud ne može a da ne primijeti da još uvijek nisu ispunili tu obavezu preuzetu prilikom pristupanja.
Ovaj konkretni predmet bio je prvi u kojem je Sud morao da odluči o meritumu pritužbe protiv države koja je izgubila kontrolu nad dijelom svoje teritorije zbog rata i okupacije, ali koja je u isto vrijeme navodno bila odgovorna za to što raseljenom licu nije dozvolila pristup imovini u području koje je ostalo pod njenom kontrolom.
Sud je ispitao pritužbu podnosioca predstavke sa ciljem da utvrdi da li je tužena vlada postupila u skladu sa svojim pozitivnim obavezama po članu 1 Protokola br. 1 i da li je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva javog interesa i temeljnog prava podnosioca predstavke na imovinu. Pritužbom podnosioca predstavke pokreću se dva pitanja, najprije da li je tužena Vlada imala obavezu da mu da pristup njegovoj kući i zemljištu u Gulistanu i drugo, da li je imala dužnost da preduzme bilo koje druge mjere da zaštiti pravo podnosioca predstavke na imovinu i/ili da mu nadoknadi gubitak zbog nekorišćenja tog prava.
Međunarodno humanitarno pravo izgleda nije dalo konkluzivan odgovor na pitanje da li je Vlada opravdano podnosiocu predstavke odbila pristup Gulistanu. Uzevši u obzir činjenicu da je Gulistan bio smješten u području vojne aktivnosti i da je barem područje oko njega bilo minirano, Sud je prihvatio argument Vlade da je uskraćivanje pristupa selu civilima, uključujući i podnosioca predstavke, bilo opravdano pitanjima bezbjednosti. Međutim, sve dok pristup imovini nije bio moguć, Država je imala dužnost da preduzme alternativne mjere da bi obezbijedila imovinska prava - i da tako postigne pravičnu ravnotežu između javnih i pojedinačnih interesa koji su ovdje bili suprotstavljeni - kako je priznato relevantnim međunarodnim standardima koje su donijele Ujedinjene nacije (Pinhero principi) i Savjet Evrope. Sud želi da naglasi da obaveza da se preduzmu alternativne mjere nije zavisila od toga da li država može da se smatra odgovornom za samo raseljenje ili ne.
Činjenica da su bili u toku mirovni pregovori pod okriljem OEBS-a, koji su obuhvatali pitanja koja se odnose na raseljena lica, nije oslobađala tuženu Vladu od dužnosti da se preduzmu druge mjere, naročito ako se uzme u obzir činjenica da su pregovori trajali već više od deset godina. Stoga bi bilo važno utvrditi mehanizam za imovinske zahtjeve koji bi bio lako dostupan i obezbijediti postupke koji bi imali fleksibilne standarde za izvođenje dokaza da bi se podnosiocu predstavke i drugima u takvoj situaciji omogućilo da im se povrate njihova imovinska prava i da dobiju naknadu za gubitak uživanja prava. Iako je Vlada Azerbejdžana morala da pruži pomoć stotinama hiljada interno raseljenih lica - naime onim Azerbejdžancima koji su morali da pobjegnu iz Jermenije i iz Nagorno-Karabakha i okolnih okruga - zaštita te grupe nije izuzimala Vladu u potpunosti od njihove obaveze prema Jermenima, kao što je bio podnosilac predstavke koji je morao da pobjegne zbog sukoba. U vezi sa tim Sud je uputio na princip nediskriminacije predviđen u članu 3 pomenutih Pinheiro principa.
Može se zaključiti da su nemogućnost podnosioca predstavke da pristupi svojoj imoviini u Gulistanu i činjenica da Vlada nije preduzela alternativne mjere da mu se povrate imovinska prava ili da mu se omogući nadoknada predstavljali preveliki teret za podnosioca predstavke. Stoga je riječ o kontinuiranoj povredi prava podnosioca predstavke po članu 1 Protokola br. 1.
Zaključak: utvrđena je povreda Konvencije (petnaest glasova naprema dva).
Član 8 Konvencije: Pritužba podnosioca predstavke obuhvatila je dva aspekta: nedostatak pristupa njegovom domu u Gulistanu i nedostatak pristupa grobovima njegovih rođaka. Uzevši u obzir dokaze koje je predao g. Sargsyan (naime, kopiju njegovog ranijeg sovjetskog pasoša i njegov izvod iz knjige vjenčanih, i niz izjava svjedoka), Sud je našao da je utvrđeno da je on živio u Gulistanu veći dio svog života dok nije bio prisiljen da ga napusti, i da je zbog toga imao tamo "dom". Njegovo dugo odsustvo ne može se smatrati prekidom kontinuirane veze sa njegovim domom. Nadalje, kako mora bit slučaj da je podnosilac predstavke razvio većinu svojih društvenih veza u Gulistanu, njegova nemogućnost da se vrati u selo takođe je uticala i na njegov "privatni život". I na kraju, kulturna i vjerska vezanost podnosioca predstavke za grobove njegovih preminulih rođaka u Gulistanu, takođe je mogla da uđu u okvire pojma "privatni i porodični život".
Sud je uputio na svoje nalaze po članu 1 Protokola br. 1 i našao da se isti stavovi odnose i na pritužbu podnosioca predstavke po članu 8. Nemogućnost da on ima pristup svom domu i grobovima svojih rođaka u Gulistanu i nepreduzimanje nikakvih mjera od strane Vlade da se riješe njegova prava ili da mu se barem obezbijedi nadoknada, predstavljali su nesrazmjeran teret za podnosioca predstavke. Stoga je utvrđeno da je došlo do kontinuiranog kršenja člana 8 Konvencije.
Zaključak: utvrđena je povreda Konvencije (petnaest glasova naprema dva).
Član 13 Konvencije: Tužena Vlada nije dokazala da je bio dostupan pravni lijek kojim se moglo pružiti zadovoljenje za pritužbe podnosioca predstavke po Konvenciji i ponuditi razumni izgledi za uspjeh. Štaviše, nalazi suda po članu 1 Protokola br. 1 i članu 8 Konvencije odnosili su se na to što država nije uspostavila mehanizam koji bi mu omogućio da mu se povrate prava na imovinu i dom i da dobije naknadu zbog gubitaka koje je pretrpio. Stoga je postojala bliska veza između povreda utvrđenih po članu 1 Protokola br. 1 i člana 8 sa jedne strane i uslova po članu 13 sa druge strane. Stoga je utvrđeno da je došlo do kontinuiranog kršenja člana 13 Konvencije.
Zaključak: utvrđena je povreda Konvencije (petnaest glasova naprema dva).
Član 41- zadržano
© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Sekretarijata ne obavezuje Sud.
Informatori o sudskoj praksi
© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015. godina.
Zvanični jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (/humanrightstrustfund). On nije obavezujući za Sud i Sud ne preuzima odgovornost za njegov kvalitet. Prevod se može preuzeti sa baze podataka o sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili sa bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud dostavio. Prevod se može reprodukovati za nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede puni naziv predmeta, sa gore navedenom izjavom o autorskim pravima i pominjanjem Fonda za ljudska prava. Ukoliko je namjera da se bilo koji dio ovog prevoda upotrijebi za komercijalne svrhe, molimo vas da se obratite na adresu publishing@
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy