© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE
SATAKUNNAN MARKKINAPÖRSSI OY I SATAMEDIA OY PROTIV FINSKE
OD DANA 27. LIPNJA 2017. GODINE
ZAHTJEV BR. 931/13
ČINJENICE
Društva podnositelji zahtjeva finska su društva s ograničenom odgovornošću koja izdaju novine Veropörssi, koje izvještavaju o poreznim novostima.
Drugi podnositelj zahtjeva pokrenuo je 2003. godine, zajedno s telefonskim operatorom, pružanje SMS usluge koja ljudima omogućuje dobivanja informacija iz baze podataka o porezima. Baza podataka izrađena je korištenjem podataka koji su već objavljeni 2002. godine u novinama Veropörssi o prihodima i imovini 1,2 milijuna osoba (što predstavlja trećinu svih poreznih obveznika u Finskoj).
U travnju 2003. godine pravobranitelj za zaštitu podataka pokrenuo je upravni postupak u kojem je osporavao način i opseg obrade poreznih podataka od strane podnositelja zahtjeva. Odbor za zaštitu podataka odbio je zahtjev pravobranitelja navodeći da se podnositelji zahtjeva bave novinarstvom i stoga imaju pravo na odstupanje od odredbi Zakona o zaštiti osobnih podataka. Međutim, Vrhovni upravni sud je u rujnu 2009. godine utvrdio da se objava cjelokupne baze podataka ne može smatrati novinarskom djelatnošću, nego obradom osobnih podataka, što podnositelji zahtjeva nisu imali pravo učiniti. Sud je ukinuo ranije odluke i vratio predmet Odboru za zaštitu podataka. U studenome 2009. godine Odbor je zabranio podnositeljima zahtjeva da obrađuju porezne podatke u opsegu u kojem su to učinili 2002. godine i da prenese takve podatke putem SMS usluge. Tu je odluku u konačnici potvrdio Vrhovni upravni sud u lipnju 2012. godine.
PRIGOVORI
Podnositelji zahtjeva prigovorili su da je zabrana obrade i objavljivanja poreznih podataka povrijedila njihova prava iz članka 10. (sloboda izražavanja) i članka 14. (zabrana diskriminacije), navodeći da je predstavljala cenzuru, kao i diskriminaciju u odnosu na druge novine koje su mogle nastaviti objavljivati takve informacije.
U presudi od 21. srpnja 2015. godine Vijeće je presudilo da nije došlo do povrede članka 10. Konvencije. Dana 14. prosinca 2015. godine predmet je upućen Velikom vijeću na zahtjev društava podnositelja zahtjeva.
OCJENA SUDA
Članak 10. (sloboda izražavanja)
Sud je utvrdio da je došlo do miješanja u pravo društava podnositelja zahtjeva na širenje informacija temeljem članka 10. Konvencije, koje je proizišlo iz zabrane da obrađuju i objavljuju porezne podatke. Međutim, Sud je utvrdio da nije došlo do povrede članka 10. jer je miješanje bilo „u skladu sa zakonom”, težilo je legitimnom cilju i bilo je „nužno u demokratskom društvu”.
U vezi s pitanjem je li miješanje bilo „u skladu sa zakonom”, Sud je utvrdio da je imalo pravnu osnovu u Zakonu o zaštiti osobnih podataka. Za podnositelje zahtjeva bilo je dovoljno predvidivo da će se njihove aktivnosti smatrati nezakonitima u smislu tog zakona, te da takvo široko prikupljanje i širenje podataka nije obuhvaćeno dozvoljenim odstupanjem u novinarske svrhe.
S obzirom na pitanje je li miješanje težilo legitimnom cilju, Sud je smatrao da je do miješanja došlo isključivo radi zaštite „ugleda ili prava drugih”, što predstavlja legitiman cilj iz članka 10. stavka 2. Konvencije. Zaštita privatnosti bila je u središtu zakonodavstva o zaštiti podataka, a postupci pravobranitelja za zaštitu podataka protiv društava bili su utemeljeni na konkretnim prigovorima pojedinaca koji su tvrdili da je njihova privatnost bila povrijeđena.
Temeljno pitanje pred Sudom bilo je je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu”. Prilikom rješavanja tog pitanja Sud je bio dužan procijeniti jesu li domaće vlasti primjereno uravnotežile pravo na poštovanje privatnog života i pravo na slobodu izražavanja. Sud je zaključio da je postignuta pravedna ravnoteža i da su domaće vlasti propisno razmotrile relevantna načela i kriterije utvrđene u sudskoj praksi Suda. Sud se posebice složio sa zaključkom Vrhovnog upravnog suda da objavljivanje poreznih podataka na način i u opisanoj mjeri nije pridonijelo raspravi od javnog interesa, te da podnositelji zahtjeva ne mogu tvrditi da je objava bila izvršena isključivo u novinarske svrhe.
Nadalje, Sud je primijetio da je prikupljanje, obrada i širenje podataka od strane podnositelja zahtjeva provedeno u širokoj mjeri, na način koji je obuhvatio čitavo punoljetno stanovništvo. Sastavljanje podataka uključivalo je zaobilaženje uobičajenih kanala koje su koristili novinari za dobivanje takvih podataka, kao i sustav provjere i ravnoteže koji su ustanovile vlasti kako bi regulirale pristup istima. Širenje podataka od strane podnositelja zahtjeva učinilo ih je dostupnim na način i u opsegu koji nije bio namjera zakonodavca.
Iako je finsko pravo učinilo osobne porezne podatke javno dostupnim, zakonodavstvo o zaštiti podataka uspostavilo je značajne granice dostupnosti istih. Parlamentarna revizija takvog zakonodavstva u Finskoj bila je zahtjevna, a riječ je o procesu koji se odrazio i na razini EU-a. U takvim su okolnostima finske vlasti uživale široku slobodu procjene u odlučivanju o tome kako postići ravnotežu između konkurentnih prava privatnosti i slobode izražavanja. Sud je također uzeo u obzir činjenicu da većina zemalja u Europi ne odobrava javni pristup osobnim poreznim podacima, te da je finsko zakonodavstvo donekle iznimno u tom pogledu. Nadalje, odlukama vlasti nije stavljena potpuna zabrana objavljivanja poreznih podataka podnositeljima zahtjeva, već im je samo nametnuta dužnost da takve objave budu u skladu s finskim i europskim zakonima o zaštiti podataka.
U svjetlu ovih razmatranja, Sud je utvrdio da su finske vlasti postupile u okviru svoje slobode procjene te da su razlozi na koje se pozivaju pri miješanju u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva bili važni i dovoljni da pokažu da je miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu”. Stoga nije došlo do povrede članka 10. Konvencije.
Članak 6. stavak 1. (pravo na suđenje u razumnom roku)
Primjećujući da je domaći postupak trajao od veljače 2004. godine do lipnja 2012. godine, Sud je zaključio da je - čak i uzimajući u obzir pravnu složenost predmeta - duljina postupka bila prekomjerna i nije ispunila zahtjev razumnog roka, što predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.
PRAVEDNA NAKNADA
9.500 eura na ime troškova i izdataka
Full & Egal Universal Law Academy