© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013. Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacije pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna bilješka o sudskoj praksi Suda br. 162
April 2013.
Savriddin Dzhurayev protiv Rusije - 71386/10
Presuda 25.4.2013 [Prvi odjel]
Član 34
Ometanje ostvarenja prava na podnošenje zahtjeva
Prisilno prebacivanje osobe u Tadžikistan, gdje je ista suočena sa stvarnim rizikom od zlostavljanja, sa ciljem izbjegavanja privremenih mjera koje je naložio Sud: povreda
Član 46
Član 46-2
Izvršenje presude
Mjere općeg karaktera
Tužena država dužna je bez odlaganja osigurati zakonitost državnih radnji u postupcima izručenja i protjerivanja i djelotvornu zaštitu potencijalnim žrtvama
Izvršenje presude
Pojedinačne mjere
Tužena država dužna je poduzeti konkretne mjere u smislu zaštite podnositelja predstavke od postojećih rizika po život i zdravlje u stranoj zemlji
Činjenice – Podnositelj predstavke pobjegao je iz rodnog Tadžikistana u strahu od progona zbog svojih vjerskih aktivnosti. Otišao je u Rusiju, u kojoj mu je kasnije odobren privremeni azil. U međuvremenu, vlasti Tadžikistana zahtijevale su njegovo izručenje po osnovu optužbi za kovanje kriminalne zavjere. Ruske vlasti su se složile sa zahtjevom, ali je izručenje podnositelja predstavke odloženo u skladu sa privremenom mjerom koju je izrekao Evropski sud prema pravilu 39 Poslovnika Suda. Međutim, u večer 31. oktobra 2011.podnositelja predstavke su u Moskvi kidnapirale neidentificirane osobe, koje su ga držale dan ili dva prije nego su ga prisilno odvele na aerodrom i stavile na let za Tadžikistan, gdje je odmah po slijetanju stavljen u pritvor.
Pravo – Član 3: Zastupnik podnositelja predstavke obavijestio je nadležne vlasti i ruskog Povjerenika za ljudska prava o stvarnom i direktnom riziku od mučenja i zlostavljanja kojem je podnositelj predstavke bio izložen. Zaista, okolnosti pod kojima je podnositelj predstavke otet i sama pozadina ove otmice nesumnjivo su trebale ukazati na postojanje rizika i trebale su potaknuti nadležne vlasti da poduzmu operativne preventivne mjere u cilju zaštite podnositelja predstavke od nezakonitog postupanja drugih pojedinaca. Vlada je, međutim, propustila informirati Sud o mjerama koje su pravovremeno poduzete u cilju otklanjanja ovog rizika.
Navodi podnositelja predstavke o tome šta mu se desilo u velikoj mjeri su potkrijepljeni neoborivom pretpostavkom koja je utvrđena u predmetima Iskandarov i Abdulkhakov protiv Rusije, u kojima je Sud utvrdio da se prisilno prebacivanje podnositelja predstavke u tim predmetima u Tadžikistan nije moglo desiti bez znanja i pasivnog ili aktivnog učešća ruskih vlasti. Vlada Rusije nije ponudila ništa čime bi osporila tu pretpostavku u ovom predmetu. Štaviše, vlasti su očigledno propustile objasniti okolnosti ovog incidenta kroz provođenje djelotvorne istrage na domaćem nivou. Shodno tome, tužena država je, temeljem Konvencije, bila odgovorna za prisilni transfer podnositelja predstavke u Tadžikistan zbog učešća vladinih agenata u toj operaciji. Radnje državnih agenata okarakterizirane su kao očigledno proizvoljne, odnosno kao zloupotreba ovlaštenja sa ciljem da se spriječi donošenje zakonite odluke kojom bi se podnositelju predstavke odobrio privremeni azil u Rusiji, odnosno kako bi se osujetili koraci koje je Vlada službeno poduzela da bi spriječila izručenje podnositelja predstavke u skladu sa privremenom mjerom koju je donio Sud. Operacija je provedena “izvan normalnog pravnog sistema” i, “zbog namjernog zaobilaženja propisanog postupka, [bila je] pogubna za vladavinu prava i vrijednosti zaštićene Konvencijom.”
Shodno tome, došlo je do povrede člana 3 zbog toga što su vlasti propustile zaštititi podnositelja predstavke od prisilnog prebacivanja u Tadžikistan, gdje je bio izložen stvarnom i direktnom riziku od mučenja i zlostavljanja, odnosno zbog toga što nisu provele djelotvornu istragu incidenta i učešće, bilo pasivno ili aktivno, državnih agenata u toj operaciji.
Zaključak: povreda (jednoglasno).
Član 34: Dok je na snazi bila privremena mjera koju je zatražio Sud, podnositelj predstavke je avionom prisilno prebačen u Tadžikistan, u specijalnoj operaciji u kojoj su, kako je utvrđeno, učestvovali državni agenti. Nezamislivo je da se državnim vlastima dopusti da zaobiđu privremenu mjeru poput ove u predmetnom slučaju, koristeći neki drugi domaći postupak da podnositelja predstavke vrate u zemlju destinacije ili, što je još alarmantnije, da ga proizvoljno vrate tamo na očigledno nezakonit način. Budući da je tužena država zanemarila privremenu mjeru, podnositelj predstavke bio je izložen stvarnom riziku od zlostavljanja u Tadžikistanu, a Sud je bio spriječen da mu osigura praktično i djelotvorno ostvarivanje njegovih prava zajamčenih članom 3.
Zaključak: povreda (Jednoglasno).
Sud je također utvrdio povredu člana 5, stav 4 zbog prekomjernog odlaganja postupka ispitivanja žalbenih navoda podnositelja predstavke koje je podnio u odnosu na dva naloga za njegovo hapšenje iz 2010.
Član 41: 30,000 eura u odnosu na nematerijalnu štetu.
Član 46: Tužena država dužna je poduzeti konkretne mjere da zaštiti podnositelja predstavke, kojem je odobren privremeni azil, od postojećih rizika po život i zdravlje u stranoj zemlji. Tužena država bila je dužna provesti djelotvornu istragu predmetnog incidenta.
Osim toga, opće mjere je trebalo donijeti kako bi se spriječile buduće slične povrede. Sud se susretao sa opetovanim incidentima ove vrste još od svoje presude u predmetu Iskandarov. Takvi incidenti predstavljali su flagrantno zanemarivanje vladavine zakona, a ukazuju da su određena državna tijela razvila praksu kršenja svojih obaveza kako prema ruskom zakonu tako i prema Konvenciji. I dalje ostaje potreba za donošenjem odlučujućih općih mjera, kao i za dodatnim unapređenjem domaćih pravnih lijekova u predmetima izručenja i protjerivanja, te za osiguravanjem zakonitosti svih državnih radnji u ovoj oblasti, djelotvornom zaštitom potencijalnih žrtava u skladu sa privremenim mjerama koje je donio Sud i djelotvornom istragom svakog kršenja takvih mjera ili sličnih nezakonitih radnji. Obaveze države u ovom predmetu zahtijevale su rješavanje ovog opetovanog problema bez odlaganja.
(Vidi Iskandarov protiv Rusije, br. 17185/05, 23. septembra 2010., Informativna bilješka br. 133; i Abdulkhakov protiv Rusije, br. 14743/11, 2. oktobra 2012., Informativna bilješka br. 156)
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy