© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava 2013. Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud. Za sve dodatne informacije pročitajte ceo tekst obaveštenja o autorskom pravu na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe Cour européenne des droits de l’homme, 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
PRVO ODELJENJE
PREDMET SAVRIDIN DŽURAJEV PROTIV RUSIJE
(Predstavka br. 71386/10)
PRESUDA
STRAZBUR
25. april 2013.
Ova presuda je postala pravosnažna u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije ali može biti predmet redakcijskih izmena.
U predmetu Savridin Džurajev protiv Rusije
Evropski sud za ljudska prava (Prvo odeljenje), zasedajući u Veću u sastavu:
Izabel Bero-Lefevr (Isabelle Berro-Lefèvre), predsednica,
Hanlar Hađijev (Khanlar Hajiyev),
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Džulija Lafrank (Julia Laffranque),
Erik Mose (Møse),
Ksenija Turković,
Dmitri (Dmitry) Dedov, sudije,
i Soren Nilsen (Søren Nielsen), sekretar odeljenja,
Nakon većanja zatvorenog za javnost 9. aprila 2013. godine,
Izriče sledeću presudu usvojenu tog datuma:
POSTUPAK
1. Ovaj predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 71386/10) koju je državljanin Tadžikistana Savridin Džanobidinovič Džurajev (u daljem tekstu: podnosilac predstavke) 6. decembra 2010. godine podneo Sudu protiv Ruske Federacije shodno članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija).
2. Podnosioca predstavke su zastupale E. Rjabinjina i D. Trenjina, advokati iz Moskve. Rusku državu (u daljem tekstu: Država) je zastupao G. Matjuškin, zastupnik Ruske Federacije pred Evropskim sudom za ljudska prava.
3. Podnosilac predstavke je konkretno tvrdio da postoji opasnost da će biti zlostavljan ako bude izručen Tadžikistanu i da sud nije brzo razmatrao zakonitost njegovog ekstradicionog pritvora.
4. Predsednik Prvog odeljenja je 7. decembra 2010. obavestio tuženu Državu da, shodno pravilu 39 Poslovnika Suda, podnosilac predstavke do daljnjeg ne treba da bude izručen Tadžikistanu. Takođe je odlučeno da ovaj predmet u skladu sa pravilom 41 Poslovnika Suda, dobije prioritet.
5. Država je 16. decembra 2010. obavestila Sud da su vlasti preduzele odgovarajuće korake kako bi garantovale da podnosilac predstavke do daljnjeg ne bude izručen Tadžikistanu.
6. Predstavka je 31. januara 2011. dostavljena Državi. Sud je takođe odlučio da će istovremeno razmatrati prihvatljivost i meritum predstavke (shodno članu 29, st. 1).
7. Predsednik Prvog odeljenja je zamolio Državu da, u skladu sa pravilom 54, st. 2 Poslovnika Suda, dostavi dodatne podatke o činjeničnom stanju kako bi se razjasnile okolnosti pod kojima je podnosilac predstavke u Moskvi navodno otet.
8. Veće je 17. januara 2012. pozvalo strane u postupku da podnesu dodatne pismene napomene u pogledu navodne otmice i prebacivanja podnosioca predstavke u Tadžikistan. Strane su potom podnele još nekoliko podnesaka Sudu sa informacijama o najnovijim zbivanjima vezanim za ovaj predmet i dodatne napomene o meritumu.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI SLUČAJA
9. Podnosilac predstavke je rođen 1985. Trenutno služi kaznu zatvora u Tadžikistanu.
A. Prošlost podnosioca predstavke pre krivičnog gonjenja
10. Podnosilac predstavke je do 2006. živeo u svom rodnom selu Navgilem, u Sogdijskoj oblasti u Tadžikistanu. Bio je trgovac u lokalnoj prodavnici prehrambene robe.
11. Podnosilac predstavke je na sledeći način opisao događaje koji su prethodili njegovom odlasku iz Tadžikistana.
12. Podnosilac predstavke je od 2002. do 2005. godine odlazio u džamiju gde je proučavao Kuran pod tutorstvom S. Marufova. Marufova je pritvorila policija i on je preminuo u pritvoru maja 2006. Marufov je navodno pre smrti bio zlostavljan (vidi stav 102 dole u tekstu).
13. Posle smrti gospodina Marufova, na meti tadžikistanskih vlasti su se našli njegovi sledbenici. Podnosilac predstavke je pobegao iz zemlje, u strahu da će biti gonjen zbog svojih verskih aktivnosti.
14. Podnosilac predstavke je u Rusiju stigao juna 2006. a za život je zarađivao baveći se raznim poslovima za niskokvalifikovane radnike po moskovskim predgrađima.
B. Krivični postupak protiv podnosioca predstavke u Tadžikistanu i kasniji ekstradicioni postupak u Rusiji
15. Tadžikistansko Tužilaštvo je 7. novembra 2006. pokrenulo krivični postupak protiv podnosioca predstavke i odredilo mu pritvor do suđenja. Podnosilac predstavke je optužen za kršenje člana 186, st. 2, i člana 187, st. 2, Krivičnog zakonika Tadžikistana, tj. da se 1992. zajedno sa još nekoliko lica udružio u kriminalnu grupu pod nazivom „Bajat“ (Байъат), koja se kasnije pridružila „naoružanoj kriminalnoj grupi“ pod nazivom „Islamistički pokret Uzbekistana“ (IPU). Druga optužba protiv podnosioca predstavke se odnosila na njegovu navodnu umešanost u oružani napad na tri člana oblasne skupštine koji je izveden 27. septembra 2006.
16. Tadžikistansko Tužilaštvo je istog dana izdalo nalog za hapšenje podnosioca predstavke na osnovu gore navedenih optužbi i raspisalo poternicu za njim.
17. Ruska policija je podnosioca predstavke uhapsila 21. novembra 2009. u Moskvi na osnovu međunarodne poternice koju su raspisale tadžikistanske vlasti. On je do 21. maja 2011. ostao u ekstradicionom pritvoru (vidi stavove 32-36 dole u tekstu).
18. Zamenik glavnog tužioca Tadžikistana je 21. decembra 2009. i 29. marta 2010. zatražio od svog ruskog kolege da naloži izručenje podnosioca predstavke Tadžikistanu.
19. Zamenik glavnog tužioca Rusije je 17. juna 2010. naložio izručenje podnosioca predstavke. Između ostalog je utvrdio da je podnosilac predstavke u Tadžikistanu optužen za učešće u kriminalnoj organizaciji IPU od 1992. Zamenik glavnog tužioca je takođe primetio da se podnosilac predstavke krajem 2005. preselio u Rusiju, gde je osnovao oružanu ćeliju IPU i da je 2006. čelnicima IPU u Tadžikistanu svakog meseca prebacivao iznose do 5.000 američkih dolara, čime je podržavao njihove terorističke aktivnosti, kao što je ubistvo državnih zvaničnika. Zamenik glavnog tužioca je smatrao da su dela podnosioca predstavke kažnjiva i po ruskom Krivičnom zakoniku i da krivično delo koje je možda učinio u Moskvi ne može osujetiti njegovo izručenje jer u vezi s tim nije pokrenuta nikakva istraga niti preduzeto krivično gonjenje. Takođe je utvrdio da ni u međunarodnim ugovorima ni u zakonodavstvu Ruske Federacije ne postoje nikakve prepreke za izručenje podnosioca predstavke.
20. Podnosilac predstavke se Gradskom sudu u Moskvi (u daljem tekstu: Gradski sud) žalio na nalog o izručenju, izjavivši da bi ga tadžikistanske vlasti podvrgle mučenju kako bi ga prinudile da prizna zločin koji nije učinio. Citirao je veliki broj presuda Suda u kojima je utvrđeno da bi podnosioci predstavki, koji su se nalazili u sličnom položaju, bili u opasnosti od mučenja ako bi bili izručeni u tu zemlju (presude u predmetima Hodžajev protiv Rusije [Khodzhayev v. Russia], predstavka br. 52466/08, od 12. maja 2010, i Hajdarov protiv Rusije [Khaydarov v. Russia], predstavka br. 21055/09, od 20. maja 2010). Podnosilac predstavke je takođe ukazao na protivrečnosti, pa čak i apsurdnost određenih optužbi protiv njega u Tadžikistanu, po kojima je bio aktivno uključen u terorističke aktivnosti od 1992. godine, dok je još bio malo dete.
21. Zamenik glavnog tužioca je Gradskom sudu poslao dopis koji je potpisao njegov kolega u Tadžikistanu, a koji je, između ostalog, sadržao sledeća uveravanja:
„Jemčimo da će [podnosiocu predstavke] u skladu sa normama međunarodnog prava biti obezbeđena svaka mogućnost da se brani u Republici Tadžikistanu, uključujući odbranu uz pomoć advokata. On neće biti podvrgnut mučenju ili svirepom, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju (Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i relevantne konvencije Ujedinjenih nacija i Saveta Evrope i protokoli uz njih).
Krivičnim zakonikom Tadžikistana nije predviđena smrtna kazna za dela za koja se [podnosilac predstavke] tereti.
Glavno tužilaštvo Tadžikistana jemči da zahtev za izručenje [podnosioca predstavke] nema za cilj njegovo gonjenje po političkom osnovu ili zbog njegove rase, verskih uverenja, nacionalnosti ili političkih stavova.
... Tadžikistan se obavezuje da će [podnosioca predstavke] goniti samo za krivična dela zbog kojih se zahteva njegovo izručenje i da [podnosilac predstavke] neće biti predat trećoj Državi bez saglasnosti Ruske Federacije, kao i da će biti slobodan da napusti teritoriju Republike Tadžikistana nakon što odsluži kaznu.“
22. Gradski sud je održao javnu raspravu 29. oktobra 2010. Odobrio je zahtev odbrane da o situaciji u Tadžikistanu ispita E. Rjabinjinu u svojstvu stručnjaka ruskog Instituta za ljudska prava. Ona je na javnoj raspraviodgovarala na pitanja i detaljno obrazložila četiri presude koje je Sud nedavno izrekao u pogledu mogućeg izručenja Tadžikistanu podnosilaca predstavki u ovim predmetima i pravnih posledica koje bi izručenja imala po Rusku Federaciju (presude u gore pomenutim predmetima Hodžajev, Hajdarov; u predmetu Iskandarov protiv Rusije ; [Iskandarov v. Russia], predstavka br. 17185/05, presuda od 23. septembra 2010; i u predmetu Gaforov protiv Rusije [Gaforov v. Russia], predstavka br. 25404/09, presuda od 21. oktobra 2010).
23. Gradski sud je presudom izrečenom istog dana potvrdio nalog za izručenje jer je smatrao da ne postoje nikakve prepreke za izručenje podnosioca predstavke Tadžikistanu. Gradski sud je na sledeći način odbacio argumente podnosioca predstavke, zasnovane na obavezama Rusije shodno Konvenciji i praksi Suda:
„... Sud smatra da su argumenti podnosioca žalbe da bi mogao biti progonjen zbog svoje veroispovesti i oni koji se odnose na ozbiljnu opasnost od mučenja tokom krivičnog gonjenja u Tadžikistanu neosnovani, jer ti argumenti predstavljaju pretpostavke koje ničim nisu potkrepljene; naprotiv, njih potpuno opovrgavaju spisi predmeta koje je sud razmatrao, naročito pismene garantije koje je dao zamenik glavnog tužioca Republike Tadžikistana ...
Sud smatra da su argumenti ... o mučenju i progonu po verskim i političkim osnovama u Republici Tadžikistanu, koje potvrđuju dokumenti Evropskog suda za ljudska prava i ostale organizacije za zaštitu ljudskih prava, neosnovani jer se ti dokumenti odnose na druga lica a ne na [podnosioca predstavke]; štaviše, te argumente opovrgavaju gore pomenute pisane garantije tadžikistanskog tužilaštva.“
24. Vrhovni sud je 9. decembra 2010. potvrdio odluku Gradskog suda. Vrhovni sud je odbacio argument podnosioca predstavke da će njegovim izručenjem biti prekršen član 3 Konvencije, pri čemu je isključivo pomenuo tekst s pismenim garantijama koje je dalo tadžikistansko tužilaštvo.
C. Zahtev za status izbeglice i privremeni azil
25. Podnosilac predstavke je 22. decembra 2009. podneo zahtev za izbeglički status moskovskoj filijali ruske Federalne službe za migracije (u daljem tekstu: FSM). Tvrdio je da je u Tadžikistanu bio progonjen zbog svojih verskih uverenja i da će biti podvrgnut mučenju ako bude izručen.
26. Moskovska filijala FSM je 26. aprila 2010. odbacila zahtev. Podnosilac predstavke je o njenoj odluci obavešten 12. maja 2010.
27. Zamenik direktora FSM je 26. avgusta 2010. odbio žalbu podnosioca predstavke na tu odluku. Podsetio je podnosioca predstavke da vrhovni sudovi kako Tadžikistana tako i Rusije smatraju IPU organizacijom koja sprovodi terorističke aktivnosti. Premda je pomenuo rasprostranjene međunarodne kritike pribegavanja mučenju i nekažnjivosti odgovornih državnih službenika u Tadžikistanu, zamenik direktora FSM nije utvrdio nijedan osnovan razlog za strahovanje da će podnosilac predstavke biti progonjen iz verskih razloga. Primetivši da je velika većina stanovništva Tadžikistana muslimanske veroispovesti, smatrao je da je malo verovatno da će podnosilac predstavke biti progonjen samo zbog svojih islamističkih uverenja. U pogledu pokušaja vlasti da pojačaju kontrolu nad verskim uverenjima, izrazio je mišljenje da one teže razumljivom cilju, da ograniče uticaj radikalnog Islama, uključujući i IPU. Zaključio je da podnosilac predstavke nema pravo na status izbeglice a da je njegov zahtev motivisan namerom da izbegne krivičnu odgovornost u Tadžikistanu. Istovremeno je primetio da postojanje osnovanog straha da će biti žrtva mučenja ili zlostavljanja može predstavljati osnov za odobravanje privremenog azila podnosiocu predstavke u Rusiji, shodno članu 12 Zakona o izbeglicama.
28. Podnosilac predstavke se 1. oktobra 2010. na odluku FSM žalio Sudu za moskovski rejon Basmanoje. Tvrdio je da FSM nije sprovela podrobnu i odgovarajuću analizu situacije u Tadžikistanu i da nije pridala dužnu pažnju informacijama koje su s tim u vezi pružili razni međunarodni izvori. Pored toga je tvrdio da je FSM pretpostavila da je on kriv za dela koja mu pripisuju tadžikistanske vlasti i da je u suštini podržala verziju činjenica koju je predstavilo tadžikistansko tužilaštvo.
29. Sud za rejon Basmanoje je 10. novembra 2010. potvrdio odluku FSM od 26. avgusta 2010. Pozvao se na argumente iznete u toj odluci, smatrajući da su oni ubedljivi i da podnosilac predstavke nije predočio dokaze koji bi ih opovrgli. Gradski sud Moskve je 6. decembra 2010. u žalbenom postupku potvrdio odluku ovog suda.
30. Podnosilac predstavke je 24. maja 2011. podneo zahtev FSM za privremeni azil u Rusiji. Kancelarija Visokog komesara za izbeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) u Rusiji je 2. juna 2011. obavestila zastupnika podnosioca predstavke da on zadovoljava kriterijume utvrđene statutom ove organizacije i da ima pravo na međunarodnu zaštitu pod okriljem UNHCR.
31. Moskovska filijala FSM je 6. septembra 2011. podnosiocu predstavke odobrila privremeni azil u Rusiji i izdala mu odgovarajuću potvrdu. Potvrda je evidentirana pod delovodnim brojem ВУ № 0004219 a podnosiocu predstavke je uručena 8. septembra 2011, u prisustvu njegovog advokata.
...
E. Navodna otmica i prebacivanje podnosioca predstavke u Tadžikistan
1. Prikaz događaja podnosioca predstavke
37. Prema pismenom svedočenju podnosioca predstavke i dodatnim informacijama koje su njegove zastupnice prikupile od svedoka i ostalih raspoloživih izvora, njegova otmica i prebacivanje u Tadžikistan su se odvijali na sledeći način.
38. Podnosilac predstavke i njegov prijatelj su se vozili u jugozapadnom delu Moskve oko 9 ili 10 sati uveče 31. oktobra 2011. kada je njihov automobil u aveniji Mičurinski blokirao kombi. Prema detaljima koje je advokat podnosioca predstavke iznela policiji i istražnim organima, incident se dogodio oko između 23:30 i 23:45 časova kod avenije Vernadski u Moskvi. Podnosilac predstavke i njegov prijatelj su izašli iz automobila i pokušali da pobegnu. Pratila su ih tri ili četiri neidentifikovana muškarca koja su na njih ispalila dva metka. Prijatelj podnosioca predstavke je uspeo da pobegne, dok su ti muškarci, koji se nisu identifikovali, uhvatili podnosioca predstavke, tukli ga pendrekom, a zatim primorali da uđe u kombi.
39. Podnosilac predstavke je držan u kombiju jednu noć i dan. Lica koja su ga uhvatila su ga podvrgavala mučenju i zlostavljanju. Tukli su ga, prislanjali mu pištolj uz glavu i pretili da će ga ubiti ako ne pristane da se vrati u domovinu. Podnosilac predstavke im je pokazao potvrdu o privremenom azilu koji mu je uručila FSM ali su se oni na to samo nasmejali. Lice koje je podnosiocu predstavke postavljalo pitanja je bilo poreklom iz Tadžikistana.
40. Otmičari su sledeće veče odveli podnosioca predstavke pravo na moskovski aerodrom Domodedovo, pri čemu nisu prošli kroz uobičajene granične i carinske formalnosti i bezbednosne kontrole. Podnosilac predstavke je predat tadžikistanskoj patroli, koja ga je primorala da se ukrca na obližnji avion, pri čemu nije pokazala ni kartu ni neku putnu ispravu.
41. Avion je sleteo na aerodrom u Hudžandu u Tadžikistanu oko četiri ujutro sledećeg dana a podnosilac predstavke je predat tadžikistanskim vlastima. Njegovi zahtevi da vidi advokata su odbijani. Prema pismenom svedočenju oca podnosioca predstavke, podnosilac predstavke je pritvoren u policijskoj stanici u Hudžandu i ispitivan neutvrđen period vremena. Otac podnosioca predstavke je u svom pismenom svedočenju naveo da su policajci, od kojih je jedan identifikovan kao S.M, teško zlostavljali podnosioca predstavke kako bi ga prinudili da prizna krivična dela koja nikad nije učinio i da izjavi da se dobrovoljno vratio u Tadžikistan. Pored toga je svedočio da je istražitelj R.R. 20. decembra 2012. odbio da mu dozvoli da vidi svog sina u pritvoru zato što nije pomogao vlastima da uhvate podnosioca predstavke i da ga vrate u zemlju.
2. Informacije koje je predočila Država
42. Tvrdnje Države u vezi sa prikazom činjenica koji je izneo podnosilac predstavke bile su ograničene na sledeće.
43. Nakon upita Suda, dopisi Države od 18. novembra 2011. i 29. februara 2012. nisu sadržali nikakve informacije o tome gde se podnosilac predstavke nalazi ni o njegovom prelasku državne granice. Država je pored toga tvrdila da prava i slobode podnosioca predstavke ni na koji način nisu bile ograničeni nakon što je pušten 20. maja 2011, da zakon ne obavezuje vlasti da obezbede bilo kakav nadzor nad podnosiocem predstavke, da je njegovo izručenje ili proterivanje bilo obustavljeno shodno privremenim merama koje je odredio Sud i da stoga nije predat Tadžikistanu u ekstradicionom postupku.
44. Država je 5. aprila 2012. prosledila zvanične informacije koje je glavni tužilac Tadžikistana predočio svom ruskom kolegi 26. marta 2012. a prema kojima se podnosilac predstavke 3. novembra 2011. „dobrovoljno“ predao Odeljenju za borbu protiv organizovanog kriminala Sogdijske oblasti (РОБОП) i da je bio zadržan u pritvorskom objektu br. 2 (СИЗО №2) u Hudžandu.
45. Prema najnovijim informacijama primljenim od Države 25. februara 2013, i dalje nije završena istraga o otmici i prebacivanju podnosioca predstavke.
F. Zahtevi za zaštitu podnosioca predstavke od neposredne opasnosti od njegovog prisilnog prebacivanja u Tadžikistan
46. Pošto su 31. oktobra 2011. uveče obaveštene o otmici podnosioca predstavke, njegove zastupnice su odmah stupile u kontakt sa nadležnim ruskim vlastima i od njih zatražile da preduzmu hitne mere kako bi sprečili njegovo prinudno udaljenje sa ruske teritorije
47. E. Rjabinjina je između 3 i 5 ujutro 1. novembra faksom poslala četiri zvanična zahteva s tim u vezi šefu Uprave policije za Grad Moskvu, direktoru FSM, glavnom tužiocu i zastupniku Ruske Federacije pred Sudom. Takođe je zatražila pomoć komesara za ljudska prava Ruske Federacije.
48. Zastupnica podnosioca predstavke je u svom dopisu šefu Uprave policije za Grad Moskvu iznela okolnosti otmice podnosioca predstavke. Takođe ga je podsetila na pravni status podnosioca predstavke, kao osobe kojoj je FSM odobrila privremeni azil i na privremene mere koje je Sud primenio kako bi sprečio njegovo izručenje. Ona je pismo završila sledećim rečima:
„S obzirom na [te okolnosti], postoje značajni razlozi za strahovanje da je pokušana otmica [podnosioca predstavke] a u cilju njegovog kasnijeg nezakonitog prebacivanja iz Rusije u Tadžikistan, čije su vlasti zahtevale njegovo izručenje radi krivičnog gonjenja.
Situaciju pogoršava činjenica da je brat podnosioca predstavke [Sh. T.] nestao 8. septembra u Moskvi i da mu je, prema podacima koje je predočila njegova žena, 13. septembra određen pritvor u Hudžandu u kojem se on i dalje nalazi. Nešto pre toga, 23. avgusta ove godine, u Moskvi su nestala još dva azilanta koja su uživala zaštitu Evropskog suda od prisilnog prebacivanja [shodno privremenim merama koje je doneo]: državljanin Tadžikistana S.K. i državljanin Uzbekistana M.A. Obojica su prebačena u Tadžikistan i pritvorena. Moraju se odbaciti svi navodi da su svojevoljno otišli jer nisu posedovali nikakve isprave koje bi im omogućile da pređu državnu granicu Ruske Federacije: pasoš M.A. nalazio se u moskovskoj filijali FSM, dok je S.K svoj pasoš izgubio nekoliko godina ranije. ...“
49. Komesar za ljudska prava Ruske Federacije je istog dana takođe poslao dopis šefu Uprave policije za Grad Moskvu u kojem je naveo sledeće:
„ ... Postoje osnovani razlozi za strahovanje da je učinjen pokušaj nezakonitog prebacivanja [podnosioca predstavke] u Tadžikistan, gde mu je život u opasnosti.
[Zastupnica podnosioca predstavke] Vas je danas, 1. novembra 2011, zamolila da preduzmete hitne mere kako biste sprečili prisilno udaljenje podnosioca predstavke sa teritorije Ruske Federacije, prvenstveno preko moskovskih aerodroma
Molim Vas da što pre razmotrite [gore navedeni] zahtev i preduzmete sve moguće mere u cilju pronalaženja [podnosioca predstavke] i sprečavanja njegovog prisilnog udaljenja sa teritorije Ruske Federacije.
Molim Vas da me obavestite o rezultatima nakon što razmotrite ovaj zahtev..“
50. Nema informacija o tome da li su organi o kojima je reč preduzeli bilo kakve zaštitne mere da bi odgovorili na ove zahteve.
51. Kancelarija zastupnika Ruske Federacije pred Sudom je 7. novembra 2011. odgovorila zastupnici podnosioca predstavke da se ruske vlasti, shodno privremenim merama koje je Sud preduzeo, uzdržavaju od njegovog izručenja i da je relevantno uputstvo poslato Saveznoj službi za izvršenje kazni (ФСИН), glavnom tužiocu i Ministarstvu unutrašnjih poslova.
G. Pismo sekretara Suda nakon otmice i prebacivanja podnosioca predstavke u Tadžikistan
52. Nakon pritužbe podnosioca predstavke o njegovoj otmici u ovom predmetu i sličnih događaja u nekim drugim predmetima, sekretar Suda je 25. januara 2012. poslao dopis zastupniku Ruske Federacije pred Sudom, u kojem je izjavio sledeće:
„Predsednik Suda, ser Nikolas Braca [Nicolas Bratza], mi je naložio da u njegovo ime izrazim njegovu duboku zabrinutost zbog nestanka podnosioca predstavke u Rusiji i njegovog kasnijeg prebacivanja u Tadžikistan uprkos privremenim merama određenim u skladu sa pravilom 39 Poslovnika Suda.
Predsednik je naveo da se Sud, otkad je izrekao presudu u predmetu Iskandarov (predstavka br. 17185/05, od 23. septembra 2010), u kojoj je utvrdio odgovornost Ruske Federacije za povredu člana 3 zbog nerazjašnjene otmice i prebacivanja podnosioca predstavke u Tadžikistan od strane neidentifikovanih lica, ponovo susreo sa incidentima takve vrste u četiri druga predmeta, uključujući i gore pomenuti predmet (ostala tri predmeta su: Abdulhakov protiv Rusije [Abdulkhakov v. Russia], br. predstavke. 14743/11; S.K. protiv Russije [S.K. v. Russia], br. predstavke 58221/10; i Zohidov protiv Rusije, [Zokhidov v. Russia], predstavka br. 67286/10). Objašnjenja koja je Država do sada dala ne razjašnjavaju kako su podnosioci predstavke mogli protiv svoje volje da budu prebačeni preko ruske granice uprkos zvaničnim uveravanjima Države da oni neće biti izručeni dok Sud ne razmotri njihove predmete.
Predsednik je duboko uznemiren zbog ovih događaja. Naročito je zabrinut zbog njihovih implikacija po autoritet Suda i moguće ponavljanje takvih neprihvatljivih incidenata u slučajevima drugih podnosilaca predstavki u pogledu kojih su privremene mere i dalje na snazi zbog neposredne opasnosti od kršenja njihovih prava iz članova 2 i 3 Konvencije u zemljama odredištima. Jedan od pokazatelja ozbiljnosti s kojom posmatra ovaj razvoj događaja predstavlja i činjenica da je predsednik zahtevao da o njemu odmah budu obavešteni i predsedavajući Komiteta ministara, predsednik Parlamentarne skupštine i generalni sekretar Saveta Evrope.
Predsednik takođe primećuje da je Veće Suda zatražilo dodatne napomene od Države kako bi se rešila ova zabrinjavajuća situacija bez presedana i očekuje od nadležnih ruskih organa da Sudu pruže iscrpne informacije o koracima preduzetim posle incidenata u Ruskoj Federaciji. U međuvremenu skrećemo pažnju Vašim vlastima na činjenicu da privremene mere shodno pravilu 39 i dalje važe u pogledu ostalih dvadeset i pet predstavki protiv Rusije vezanih za izručenje ili proterivanje. Ti su predmeti navedeni u prilogu uz ovaj dopis.“
53. Zastupnik Ruske Federacije pred Sudom je 5. marta 2012. u svom odgovoru obavestio sekretara da će odgovarajuće informacije biti dostavljene „po prijemu neophodnih podataka od nadležnih organa“.
H. Zvanična istraga i uporno odbijanje istražnih organa da pokrenu krivični postupak u vezi sa spornim događajima
54. Ministarstvo unutrašnjih poslova je 30. novembra i 2. decembra 2011. obavestilo zastupnicu podnosioca predstavke da je njena pritužba o otmici podnosioca predstavke prosleđena Upravi policije za jugozapadni administrativni okrug Grada Moskve (УВД по Юго-Западному АО ГУ МВД России по г. Москве) a zatim Gagarinskom međurejonskom istražnom odseku Istražnog odeljenja jugozapadnog administrativnog okruga Grada Moskve (Гагаринский МСО СУ по ЮЗАО ГСУ СК РФ). Taj odsek je 30. decembra 2011. odlučio da spise prosledi Njikuljinskom međurejonskom istražnom odseku Istražnog odeljenja jugozapadnog administrativnog okruga Grada Moskve (Никулинский МСО СУ по ЮЗАО ГСУ СК РФ по г. Москве – u daljem teksu Njikuljinski istražni odsek).
1. Prvo odbijanje istražitelja da pokrene krivičnu istragu i poništenje te odluke od strane njegovog nadređenog
55. Viši istražitelj Njikuljinskog istražnog odseka P.K. je shodno članu 144 Zakona o krivičnom postupku sproveo proveru krivične prijave (проверка сообщения о преступлении – u daljem tekstu: predistražne radnje).
56. P.K. je 21. marta 2012. odbio da pokrene krivičnu istragu o navodnoj otmici podnosioca predstavke zbog nepostojanja corpus delicti. ...
57. Šef Njikuljinskog istražnog odseka S.K. je istog dana poništio tu odluku i vratio predmet istom višem istražitelju kako bi sproveo dodatne predistražne radnje. ...
58. Šef Prvog odseka Glavne istražne uprave Istražnog komiteta Ruske Federacije za Grad Moskvu (ГСУ СК России по г. Москве) je 27. marta 2012. takođe zatražio dodatne predistražne radnje o ovoj stvari. Pored toga je 30. marta 2012. zamenik Njikuljinskog međurejonskog tužioca (заместитель Никулинского межрайонного прокурора) zatražio od istražitelja da utvrdi da li su ruske vlasti bile umešane u navodnu otmicu podnosioca predstavke.
2. Drugo odbijanje istražitelja da pokrene krivičnu istragu i poništenje te odluke od strane njegovog nadređenog
59. Viši istražitelj P.K. je 20. aprila 2012. ponovo odbio da pokrene krivičnu istragu ...
60. Zamenik šefa Njikuljinskog istražnog odseka A.N. je 23. aprila 2012. poništio tu odluku...
3. Treće odbijanje istražitelja da pokrene krivičnu istragu i poništenje te odluke od strane njegovog nadređenog
61. Viši istražitelj P.K. je 23. maja 2012. ponovo odbio da pokrene krivičnu istragu o otmici podnosioca predstavke. ...
62. Zamenik šefa Njikuljinskog istražnog odseka A.N. je 9. juna 2012. ponovo poništio tu odluku ...
4. Četvrto odbijanje istražitelja da pokrene krivičnu istragu
63. Istražitelj Njikuljinskog istražnog odseka A.Z. je 9. jula 2012. odbio da pokrene krivični postupak u vezi sa otmicom podnosioca predstavke. Nakon kratkog opisa činjeničnog stanja, on je u svojoj odluci naveo:
„...
Dakle, tokom predistražnih radnji nisu utvrđeni nikakvi objektivni podaci koji bi ukazivali na otmicu [podnosioca predstavke].“
Istražitelj je 16. avgusta 2012. ovu odluku poslao zastupnicama podnosioca predstavke.
5. Kasnije predistražne radnje
64. Država je 25. februara 2013. obavestila Sud da su vlasti nastavile da sprovode slične predistražne radnje koje još nisu bile okončane. Nijedna odluka istražnih organa niti dokument više nisu predočeni Sudu. Prema saznanjima Države, tokom predistražnih radnji je utvrđeno da je podnosilac predstavke nezakonito prešao rusku državnu granicu, da se predao tadžikistanskim vlastima i da je pritvoren. Odluku istražitelja od 9. jula 2012, kojom je odbio da pokrene krivičnu istragu, je neutvrđenog datuma ponovo poništio njegov nadređeni. Po Državi, poslednju odluku kojom se odbija pokretanje krivične istrage je 20. novembra 2012. doneo šef Njikuljinskog istražnog odseka, ali je i ona poništena. Stoga su spisi vraćeni istražiteljima radi sprovođenja dodatnih predistražnih radnji.
65. Država je takođe navela da je od FSM zahtevala da proveri informacije o nezakonitom prelasku državne granice podnosioca predstavke. Poslat je još jedan zahtev tadžikistanskim vlastima kako bi se utvrdilo gde se podnosilac predstavke u Tadžikistanu nalazi. Do 23. januara, međutim, nije primljen odgovor ni na jedan od ta dva zahteva.
I. Suđenje za krivična dela podnosiocu predstavke u Tadžikistanu
66. Zastupnice podnosioca predstavke su obavestile Sud da je Sogdijski oblasni sud u Tadžikistanu 30. novembra 2011. počeo razmatranje krivičnog predmeta protiv trideset i četiri pojedinca, uključujući i podnosioca predstavke. Podnosilac predstavke je optužen za razna krivična dela, shodno članu 185, st. 1, članu 186, st. 1, članu 187, st. 1 i 2, članu 189, st. 3(a), članu 244, st. 4(c), članu 306 i članu 307, st. 3 Krivičnog zakonika Tadžikistana.
67. Taj sud je održavao javne pretrese počev od 29. januara 2012. Advokat R.T, koji je učestvovao u suđenju, je zastupnicama podnosioca predstavke podneo pisano svedočanstvo po kojem se podnosilac predstavke na suđenju izjasnio da nije kriv. Prema R.T, podnosilac predstavke je tvrdio da je bio otet u Moskvi, prisilno prebačen u Tadžikistan i mučen kako bi priznao da je učinio krivična dela.
68. Jedanaest srodnika optuženih je više puta tokom marta i aprila 2012. zahtevalo od sogdijskog oblasnog tužioca Š.K. i predsednika Sogdijskog oblasnog suda N.M. da nalože forenzički medicinski pregled trideset i četvoro saoptuženih kako bi se utvrdila istinitost njihovih tvrdnji da su ih vlasti mučile tokom krivičnog postupka. Oni su se u svom pismenom zahtevu pozvali na Ustav i Zakon o krivičnom postupku Tadžikistana, kojima se zabranjuje mučenje i ne prihvataju svi dokazi dobijeni pod prinudom. Majka podnosioca predstavke je podnela sličan zahtev u vezi sa podnosiocem predstavke. Nema informacija o odgovoru vlasti na ove zahteve.
69. Sogdijski oblasni sud je 19. aprila 2012. podnosioca predstavke proglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 26 godina. I ostala 33 optužena su proglašena krivim i osuđena na kazne zatvora u rasponu od osam do dvadeset i osam godina.
...
V. ODLUKE KOMITETA MINISTARA SHODNO ČLANU 46 O SLIČNIM PREDMETIMA VEZANIM ZA RUSIJU
121. Nakon što je od Suda primio informacije o većem broju pritužbi zbog nepoštovanja privremenih mera od strane Rusije u ovom i nekoliko drugih predmeta (vidi stav 52 gore u tekstu), Komitet ministara je ovo pitanje razmotrio u vezi sa izvršenjem presude Suda u (gore navedenom) predmetu Iskandarov.
122. Slede relevantni delovi odluke Komiteta ministara (CM/Del/Dec(2012)1136/19), usvojene 8. marta 2012. na 1136. sastanku zamenika ministara:
„Zamenici su...
4. u pogledu predmeta Iskandarov podsetili da je u ovom predmetu povređena Konvencija zbog otmice podnosioca predstavke od strane neidentifikovanih lica, za koje je Sud utvrdio da su ruski državni službenici, i njegovog prinudnog prebacivanja u Tadžikistan nakon što su ruske vlasti odbile njegovo izručenje;
5. s velikom zabrinutošću primili k znanju upozorenje Suda da se u poslednje vreme zbilo više ovakvih incidenata u pogledu četiri druga podnosioca predstavki čiji se predmeti i dalje nalaze pred Sudom i u kojima je on primenio privremene mere kako bi sprečio njihovo izručenje zbog neposredne opasnosti od teške povrede njihovih prava iz Konvencije;
6. primili k znanju stav ruskih vlasti da ova situacija izaziva kod njih veliku zabrinutost;
7. takođe primili k znanju da se ruske vlasti trenutno bave ovim incidentima i da su se obavezale da rezultate naknadnih istraga koje dobiju u Rusiji predoče Sudu u okviru njegovog razmatranja predmeta o kojima je reč, kao i Komitetu, kad je u pitanju predmet Iskandarov;
8. pozvali ruske vlasti da nastave da preduzimaju sve potrebne korake kako bi rasvetlile okolnosti u kojima je g. Iskandarov kidnapovan i obezbedile da do sličnih incidenata ne dolazi ubuduće, kao i da o tome obaveste Komitet ministara..“
123. Tokom kasnijeg razmatranja ovog pitanja, Komitet ministara, koji se suočio sa još jednim predmetom navodnog nestanka podnosioca predstavke uprkos privremenim merama koje je Sud odredio, ponovo je izrazio svoju zabrinutost zbog ponavljanja takvih incidenata i izjavio sledeće (vidi odluku usvojenu 6. juna 2012. na 1144. sastanku - CM/Del/Dec(2012)1144/18):
„Zamenici su
...
3. izrazili veliko žaljenje zbog činjenice da su uprkos ozbiljnoj zabrinutosti koju su predsednik Suda, Komitet ministara i same ruske vlasti izrazili u pogledu ovakvih incidenata obavešteni da je još jedan podnosilac predstavke nestao 29. marta 2012. u Moskvi i da se ubrzo našao u pritvoru u Tadžikistanu;
4. primili k znanju stav ruskih vlasti po kojem je istraga u predmetu Iskandarov i dalje u toku i još nije utvrđena umešanost ruske Države u kidnapovanje podnosioca predstavke;
5. izrazili žaljenje što do sada, međutim, ni u predmetu Iskandarov ni u jednom drugom predmetu te vrste vlasti nisu bile u stanju da ostvare opipljiv napredak u domaćim istragama vezanim za kidnapovanje podnosilaca predstavki i njihovo prebacivanje, kao ni da utvrde odgovornost bilo kog državnog službenika;
6. primili k znanju da, prema informacijama koje su predočile ruske vlasti, a nakon prosleđivanja odluke koju je Komitet ministara usvojio na svom 1136. sastanku Glavnom tužilaštvu, Istražnom odboru, Ministarstvu unutrašnjih poslova, Federalnoj službi za migracije, i Federalnoj službi sudskih izvršitelja aprila 2012, nije dogodio više nijedan incident ove vrste i pozvali su ruske vlasti da razjasne da li smatraju da je ova mera dovoljna za delotvorno okončanje ove neprihvatljive prakse.“
124. Komitet ministara je u odluci koju su zamenici ministara usvojili na 1150. sastanku 26. septembra 2012. godine (CM/Del/Dec(2012)1150) doneo sledeće zaključke i ocenu:
„Zamenici su
...
4. sa žaljenjem konstatovali da do sada u predmetu Iskandarov nije utvrđena ničija odgovornost za nezakonito prebacivanje podnosioca predstavke u Tadžikistan;
...
6. konstatovali da se nije dogodio nijedan incident sličan onima opisanim u predmetu Iskandarov otkad je Komitet poslednji put razmatrao ovaj predmet i pozvali ruske vlasti da nastave da preduzimaju sve potrebne mere kako bi obezbedile da do takvih incidenata ne dolazi ni ubuduće;
7. pozdravili usvajanje rešenja od strane Vrhovnog suda Ruske Federacije 14. juna 2012, u kojem on daje značajne smernice o načinu primene domaćeg zakonodavstva u svetlu zahteva iz Konvencije, naročito u pogledu članova 3 i 5 Konvencije;
8. sa zadovoljstvom, takođe, konstatovali da su mere koje su ruske vlasti usvojile posle ove grupe presuda (odluka Ustavnog suda, uputstva koje je izdao Glavni tužilac i odluke donete na plenarnoj sednici Vrhovnog suda) već za posledicu imale određeni broj presuda u kojima Sud nije utvrdio nijednu povredu Konvencije;
9. ohrabrili ruske vlasti da obezbede brz napredak u pogledu pripreme i usvajanja zakonodavne reforme koju te presude iziskuju.“
125. Komitet ministara je na 1157. sastanku zamenika ministara održanom 6. decembra 2012. nastavio sa razmatranjem ovog pitanja i usvojio je sledeću odluku (CM/Del/Dec(2012)1157):
„Zamenici su
1. podsetili da je Država ugovornica prilikom izvršenja presude Suda obavezna da preduzme sve mere kako bi sprečila povrede slične onima koje je Sud utvrdio;
2. usled čega su izrazili duboko žaljenje što su, bez obzira na ozbiljnu zabrinutost koju su izrazili Sud i Komitet ministara u pogledu incidenata koji su navodno slični onima u presudi u predmetu Iskandarov, obavešteni da je u Volgogradu 20. oktobra 2012. nestao još jedan podnosilac predstavke, u odnosu na kojeg je Sud izdao privremenu meru shodno pravilu 39, u vezi sa njegovim planiranim izručenjem u Tadžikistan (predmet Latipov protiv Ruske Federacije [Latipov v. Russian Federation], predstavka br. 77658/11);
3. konstatovali da će se otvoriti opštije pitanje vezano za usaglašenost ove situacije sa obavezama Ruske Federacije po osnovu Konvencije, bude li se ispostavilo da su se ti incidenti zaista dogodili a da vlasti nisu na odgovarajući način na njih reagovale;
4. su ponovo, kao i u svojoj ranijoj odluci, izrazili žaljenje zbog toga što vlasti do sada nisu bile u stanju da ostvare opipljiv napredak u nacionalnim istragama vezanim za otmicu i prebacivanje podnosilaca predstavki, niti da utvrde odgovornost bilo kog državnog službenika ni u predmetu Iskandarov ni u jednom drugom predmetu te vrste;
5. stoga pozvali ruske vlasti da se bez odlaganja pozabave ovom zabrinjavajućom situacijom bez presedana, konkretno, da usvoje zaštitne mere u pogledu ostalih osoba u odnosu na koje Sud može usvojiti privremenu meru shodno pravilu 39, a u vezi sa njihovim udaljavanjem sa ruske teritorije i obezbede delotvornu istragu svih takvih incidenata uz strogo poštovanje njihovih obaveza iz Konvencije;
6. pozvali ruske vlasti da pruže informacije o trenutnom položaju podnosioca predstavke u predmetu Iskandarov, naročito u pogledu garantija protiv zlostavljanja.“
126. U najnovijoj odluci o ovoj stvari (CM/Del/Dec(2013)1164) koju je Komitet ministara doneo 7. marta 2013. godine na 1164. sastanku zamenika ministara navodi se sledeće:
„Zamenici su
1. primili k znanju stav ruskih vlasti, prema kojem mere koje su do sada preduzete mogu sprečiti buduće otmice i prisilno prebacivanje osoba u odnosu na koje je Sud naložio privremenu meru shodno pravilu 39 svog Poslovnika;
2. s velikom zabrinutošću, međutim, primetili da se pred Sudom trenutno nalazi nekoliko pritužbi stranih državljana u vezi sa navodnim kršenjem njihovih prava i nepoštovanjem privremenih mera koje je Sud odredio u vezi sa njihovim prisilnim udaljenjem sa teritorije Ruske Federacije;
3. pozvali ruske vlasti da razjasne značaj mera koje su već preduzete u okolnostima sličnim onima opisanim u presudama u predmetima Iskandarov i Abdulhakov;
4. ponovo pozvali ruske vlasti da bez odlaganja usvoje potrebne mere kako bi stale na put takvim incidentima, odnosno da preduzmu posebne zaštitne mere u odnosu na podnosioce predstavke i skup mera kako bi obezbedile brzu i delotvornu istragu o nestancima i prisilnom prebacivanju, kao i da o tome obaveste Komitet ministara;
5. pozvali predsednika Komiteta ministara da svom ruskom kolegi pošalje pismo u kojem će mu ukazati na ozbiljnu zabrinutost Komiteta ministara, kao i na brojne pozive Komiteta ruskim vlastima da usvoje gore navedene mere s obzirom na dalje postojanje ove alarmantne stiuacije a imajući u vidu obaveze Ruske Federacije po osnovu Konvencije;
6. odlučili da nastave da razmatraju ova pitanja najkasnije na svom 1179. sastanku (septembra 2013) (o izvršenju presuda Suda), pri čemu su se dogovorili da Komitet ovo pitanje ponovo razmatra na prvom sledećem sastanku, u slučaju da u međuvremenu bude obavešten o novom, sličnom incidentu.“
PRAVO
I. ČINJENIČNO STANJE
127. S obzirom na neslaganje strana u postupku u pogledu događaja koji su se zbili od 31. oktobra do 3. novembra 2011. godine (vidi stavove 37-43 gore u tekstu), Sud je svoje razmatranje otpočeo utvrđivanjem relevantnih činjenica.
128. U predmetima u kojima postoje oprečni prikazi događaja, Sud se, prilikom utvrđivanja činjenica, neizostavno suočava s istim poteškoćama kao što su one s kojima se suočava bilo koji prvostepeni sud. (vidi presudu Velikog veća u predmetu El Masri protiv „Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije“ [El Masri v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia”], predstavka br. 39630/09, st. 151, od 13. decembra 2012). Sud je svestan supsidijarne prirode svoje uloge i mora biti oprezan prilikom preuzimanja uloge prvostepenog suda, koji utvrđuje činjenice, kada je to neizbežno zbog okolnosti određenog predmeta. Ipak, kada se radi o navodima u vezi s kršenjem člana 3 Konvencije, Sud mora da sprovede naročito podrobno ispitivanje, čak i ako su nacionalne vlasti već sprovele određene postupke i istrage (vidi st. 155 presude u gore navedenom predmetu El Masri, u kojem su navedene i druge presude Suda).
129. Sud prilikom ocenjivanja dokaza usvaja standard dokazivanja „van razumne sumnje“ (vidi presudu u predmetu Orhan protiv Turske [Orhan v. Turkey], predstavka br. 25656/94, st. 264, od 18. juna 2002). Međutim, njegov cilj nikada nije bio da pozajmljuje pristup nacionalnih pravnih sistema koji primenjuju taj standard. Njegova uloga nije da odlučuje o krivici na osnovu krivičnog prava ili o građanskoj odgovornosti, nego o odgovornosti Država ugovornica po osnovu Konvencije. Njegov pristup pitanjima vezanim za dokaze uslovljen je specifičnošću zadatka koji on ima na osnovu člana 19 Konvencije – da obezbedi da Države ugovornice poštuju svoju obavezu da jemče osnovna prava iz Konvencije. U postupku pred Sudom ne postoje procesne prepreke u pogledu prihvatljivosti dokaza, kao ni unapred definisane formule za njihovu ocenu. On usvaja zaključke koji su, po njegovom mišljenju, potkrepljeni slobodnom ocenom svih dokaza, uključujući i zaključke koji mogu biti izvedeni iz činjenica i podnesaka strana u postupku. Prema njegovoj utvrđenoj praksi, dokaz može proizaći iz sklopa dovoljno jakih, jasnih i podudarnih zaključaka ili sličnih, neoborivih činjeničnih pretpostavki. Štaviše, koliko će biti potrebno ubeđivanja da bi se izveo određeni zaključak, te, s tim u vezi, kakva će biti raspodela tereta dokazivanja, suštinski će zavisiti od specifičnosti činjenica, prirode navoda o povredi prava i samog prava iz Konvencije koje je predmet postupka (vidi st. 147 presude Velikog veća u predmetu Načova i ostali protiv Bugarske [Nachova and Others v. Bulgaria GC], predstavke br. 43577/98 i 43579/98, ECHR 2005‑VII; st. 107 presude u gore navedenom predmetu Iskandarov protiv Rusije i st. 151 presude u gore navedenom predmetu El Masri).
130. Sud takođe priznaje da nije moguće u svim postupcima vezanim za Konvenciju strogo primenjivati načelo affirmanti incumbit probatio [onaj ko nešto tvrdi mora to i da dokaže]. U određenim okolnostima, u kojima sve podatke ili bar veći deo podataka o spornim događajima poseduju samo organi vlasti, može se smatrati da je na vlastima teret dokazivanja i da bi trebalo da pruže zadovoljavajuće i uverljivo objašnjenje (vidi presude Velikog veća u predmetima Salman protiv Turske [Salman v. Turkey], predstavka br. 21986/93, st. 100, ECHR 2000‑VII i D.H. i ostali protiv Republike Češke [D.H. and Others v. the Czech Republic], broj predstavke 57325/00, st. 179, ECHR 2007‑XII; i u gore navedenom predmetu Iskandarov protiv Rusije, st. 108). Kada strana ne iznese dokaze ili ne dostavi podatke koje je Sud zatražio ili ne obelodani relevantne podatke na sopstvenu inicijativu, ili na drugi način ne učestvuje delotvorno u postupku, Sud može da izvlači zaključke koje smatra prikladnim. (pravilo 44C st. 1 Poslovnika Suda).
131. U pogledu okolnosti ovog predmeta, Sud konstatuje da je podnosilac predstavke dao podroban, konkretan i dosledan prikaz događaja koji su se zbivali od 31. oktobra 2011. nadalje. Taj je opis činjenica izložen u koherentnim podnescima podnosioca predstavke ruskim vlastima, njegovoj izjavi tokom javnog pretresa u Tadžikistanu i pisanim podnescima Sudu koje su potpisali podnosilac predstavke i razni svedoci. Sud smatra da je podnosilac predstavke predstavio prima facie dokaze u korist svoje verzije događaja.
132. Kad je u pitanju Država, Sud primećuje da su njeni odgovori na dopise podnosioca predstavke i podrobna pitanja Suda, naprotiv, bili kratki, da je u njima izbegavala da odgovori na pitanja, i da su u suštini bili ograničeni na poricanje vlasti da su upoznate sa sudbinom podnosioca predstavke i da su odgovorne za nju. Država istovremeno nije ni potvrdila ni opovrgla prikaz činjenica podnosioca predstavke. One retke informacije koje je Država pružila su se sastojale od opštih izjava i neutralnog pozivanja na informacije koje su joj dale tadžikistanske vlasti, bez ikakve suštinske ocene tih informacija ili podataka koje je sama Država prikupila. Na primer, Država je u pogledu najvažnijeg aspekta incidenta jednostavno prenela zvanične informacije koje je glavni tužilac Tadžikistana poslao svom ruskom kolegi 26. marta 2012, a to je da se podnosilac predstavke „dobrovoljno predao“ tadžikistanskim vlastima 3. novembra 2011. godine (vidi stav 44 gore u tekstu). Neutvrđivanje činjeničnog stanja od strane Države u ovom predmetu primorava Sud da utvrdi činjenice, i izvodi zaključke koje smatra prikladnim na osnovu njenog stava (vidi pravilo 44C, st. 1, citirano u stavu 130 gore u tekstu).
133. Sud zaključuje da nijedna strana ne spori da je podnosilac predstavke predstavljao osobu kojoj je Ruska Federacija 6. septembra 2011. odobrila privremeni azil nakon njegovih upornih pokušaja da izbegne povratak u Tadžikistan (vidi stav 31 gore u tekstu). Takođe nije sporno da sloboda podnosioca predstavke u Rusiji nije bila ograničena nakon što je 20. maja 2011. pušten iz pritvora. Niti je sporno da su tadžikistanski organi javne bezbednosti pritvorili podnosioca predstavke u Hudžandu najkasnije 3. novembra 2011.
134. S obzirom na gore navedeno, a nakon razmatranja podnesaka strana u postupku kao i ostalih raspoloživih informacija, Sud mora kritički da oceni zvaničnu tadžikistansku verziju „dobrovoljne predaje“ podnosioca predstavke vlastima te zemlje (vidi stav 44). Iako svako u teoriji može da se odluči na dobrovoljnu predaju, čini se da je zvanična verzija nepotkrepljena i u potpunom neskladu sa svim ostalim materijalima priloženim Sudu. Prvo, Sudu nikad nije priložena „izjava o priznanju krivice“ koju je podnosilac predstavke navodno dao tadžikistanskim vlastima. Pored toga, zvaničnoj verziji o „priznanju krivice“ podnosioca predstavke i „dobrovoljnoj predaji“ očigledno protivreči njegovo sopstveno pismeno svedočenje pred Sudom, njegova izjava na javnom pretresu o kojoj je Sud obavešten, kao i podroban i koherentan prikaz događaja njegovih zastupnica, a na osnovu informacija sakupljenih od različitih izvora. Štaviše, ideja o „dobrovoljnoj predaji“ se ne poklapa sa pismenim svedočenjem oca podnosioca predstavke, kojem nije bilo dozvoljeno da se sastane sa podnosiocem predstavke jer nije sarađivao sa tadžikistanskim vlastima u njihovim naporima da podnosioca predstavke vrate u zemlju (vidi stav 41). Pored toga, Država se pozvala na zvaničnu tadžikistansku verziju ali je nije potkrepila nijednim opipljivim elementom, a kamoli objasnila na bilo koji način kako je i kada podnosilac predstavke uspeo da pređe tako dugačak put preko raznih državnih granica za tako kratko vreme i to bez pasoša i bilo kakve zvanične evidencije o prelasku ruske granice. Na kraju, Sud smatra da je teško pomiriti zvaničnu tadžikistansku verziju o „dobrovoljnoj predaji“ sa upornim obraćanjem podnosioca predstavke ruskim vlastima i Sudu tokom prethodne dve godine, a isključivo sa motivom da spreči svoj povratak u Tadžikistan.
135. Sud stoga ne prihvata zvaničnu tadžikistansku verziju, koju je prenela ruska Država, da se podnosilac predstavke „dobrovoljno predao“ tadžikistanskim vlastima. S obzirom na koherentnost verzije događaja podnosioca predstavke, na neodređen i neubedljiv stav tužene Države i na odsustvo bilo kakvih dokaza Države, Sud zaključuje da je podnosilac predstavke prisilno vraćen u Tadžikistan najkasnije 3. novembra 2011, gde su ga vlasti pritvorile do suđenja za krivična dela.
136. Pored toga, Sud u vezi sa gore izloženim smatra da je prikaz podnosioca predstavke njegove otmice 31. oktobra 2011. od strane neidentifikovanih lica u Moskvi koherentan i potkrepljen raznim zaključcima. Zaista, prinudno prebacivanje bi u svakom slučaju počelo ograničavanjem slobode osobe o kojoj je reč. Mogućnost da je podnosilac predstavke uhvaćen u Moskvi i nakratko lišen slobode bez mogućnosti komunikacije sa spoljnim svetom, pre njegovog prinudnog prebacivanja u Tadžikistan, ne deluje neverovatno. Sud izvodi jasne zaključke koji potkrepljuju prikaz podnosioca predstavke na osnovu toga što Država nije dala nikakvo alternativno objašnjenje onoga što se podnosiocu predstavke dešavalo između 31. oktobra i 2. novembra 2011, a što je najvažnije, na osnovu namernog i upornog odbijanja vlasti da sprovedu smislenu istragu o tim događajima (vidi stavove 193-196 dole u tekstu). Sud je naročito neprijatno iznenađen objašnjenjem koje je Država dala u vezi sa odbijanjem istražitelja da pokrenu krivičnu istragu o incidentu: da je podnosilac predstavke navodno pokušao da lažira svoju otmicu u cilju izbegavanja krivične odgovornosti u Tadžikistanu (vidi stavove 56 i 63 gore u tekstu). Sud smatra da je ta pretpostavka lišena svakog smisla jer su do tada (marta-jula 2012) istražitelji već znali ili je trebalo da znaju da je nestanak podnosioca predstavke iz Moskve za posledicu imao njegovo hapšenje, pritvor, suđenje za krivično delo i osudu u Tadžikistanu.
137. Konačno, s obzirom na to da Država nije opovrgla prikaz događaja podnosioca predstavke, Sud može samo da podrži verziju po kojoj je podnosilac predstavke prinudno avionom odveden iz Moskve u Tadžikistan, kao što je tvrdio u svojim podnescima. Zaista, s obzirom na kratak period vremena koji je protekao između otmice podnosioca predstavke u Moskvi i njegovog iznenadnog pojavljivanja u rukama policije u Hudžandu, kao i s obzirom na veliku razdaljinu između ta dva grada (oko 3.500 km kopnenim putem), ništa ne može da opovrgne tvrdnju podnosioca predstavke da je tamo prebačen avionom. Sud ponovo izvodi veoma snažne zaključke koji podržavaju ovu verziju na osnovu postojanog odbijanja ruskih vlasti da sprovedu istinsku istragu kao i njihovog kasnijeg neuspeha da opovrgnu verziju podnosioca predstavke ili pruže neko alternativno, uverljivo obrazloženje.
138. Sud na kraju zaključuje da je van razumne sumnje utvrđeno da su podnosioca predstavke 31. oktobra 2011. uveče u Moskvi otela neidentifikovana lica, da su ga otmičari u Moskvi držali dan ili dva a da su ga zatim prisilno odveli na aerodrom i ukrcali na avion koji je leteo za Hudžand u Tadžikistanu, gde su ga tadžikistanske vlasti odmah stavile u pritvor.
139. U pogledu tvrdnje podnosioca predstavke da su ruske vlasti bile umešane u njegovo prinudno prebacivanje u Tadžikistan, Sud smatra da je ona blisko povezana sa svim ostalim aspektima njegove pritužbe o povredi člana 3 i da treba da bude ocenjena u vezi sa ostalim pitanjima koja se otvaraju u vezi sa poštovanjem te odredbe, uključujući i pitanje prikladnosti istrage koju su o incidentu sprovele nacionalne vlasti.
II. NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE
140. Podnosilac predstavke se prvo pozvao na član 3 Konvencije i tvrdio da će biti zlostavljan ako bude izručen Tadžikistanu. Kasnije je dopunio svoju pritužbu, tvrdeći da je prekršen član 3, jer njegova otmica u Moskvi i nezakonito prebacivanje u Tadžikistan ne bi bili mogući da ruske vlasti nisu bile aktivno ili pasivno umešane u njih.
141. Sud je nakon tih događaja zatražio od Države da podnese dodatne napomene o meritumu u pogledu dva dodatna pitanja koja su se pojavila shodno članu 3 Konvencije. Prvo se odnosilo na moguće nepoštovanje pozitivne obaveze vlasti da urade sve što se od njih može razumno očekivati kako bi podnosioca predstavke zaštitile od stvarne i neposredne opasnosti da bude prebačen u Tadžikistan. Drugo se odnosilo na njihovu procesnu obavezu da sprovedu podrobnu i delotvornu istragu o otmici podnosioca predstavke i njegovom prebacivanju u Tadžikistan. Prema članu 3:
„Niko ne sme biti podvrgnut mučenju, ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.”
A. Podnesci strana u postupku
1. Država
142. Država je prvo tvrdila da podnosilac predstavke nije imao status žrtve, jer je njegovo izručenje suspendovano nakon što je Sud naložio primenu privremenih mera. Zatim je tvrdila da podnosilac predstavke u svakom slučaju ne bi bio izložen opasnosti od zlostavljanja ako bi bio izručen Tadžikistanu. Po mišljenju Države, ova se predstavka razlikuje od nekoliko prethodnih predmeta koji su se odnosili na Tadžikistan a koje je Sud ranije razmatrao jer je podnosilac predstavke optužen za obična krivična dela i nije gonjen po političkom osnovu. Pored toga, ona je smatrala da uveravanja koja je pružilo Glavno tužilaštvo Tadžikistana predstavljaju odgovarajuću zaštitu od zlostavljanja ili političkog gonjenja podnosioca predstavke. Država se pozvala na nespostojanje bilo kakvog incidenta u kojem je Tadžikistan prekršio obećanja koja je dao u pogledu izručenja. Takođe je tvrdila da ruski sudovi nisu utvrdili nijednu prepreku izručenju podnosioca predstavke nakon podrobnog razmatranja svih navodnih opasnosti i dokaza koje je podnosilac predstavke izneo na javnoj raspravi.
143. Nakon prisilnog prebacivanja podnosioca predstavke u Tadžikistan i dodatnih pitanja koja je Sud postavio, Država je porekla bilo kakvu odgovornost za ono što se dogodilo podnosiocu predstavke. Tvrdila je da sloboda kretanja podnosioca predstavke ni na koji način nije bila ograničena nakon njegovog puštanja iz pritvora 20. maja 2011. i da vlasti nisu imale nikakvu obavezu da ga nadziru na bilo koji način. Država je obavestila Sud o predistražnim radnjama koje su sprovodili istražni organi i njihovom upornom odbijanju da pokrenu krivičnu istragu zbog nepostojanja corpus delicti.
2. Podnosilac predstavke
144. Podnosilac predstavke je prvo tvrdio da i dalje predstavlja žrtvu jer je neuspešno iscrpeo sve domaće pravne lekove kojima je mogao da osporava rešenje o izručenju. Ono je i dalje bilo na snazi i izvršivo u relevantno vreme i nije mogao da podnese više nijednu žalbu na njega. Pozvao se na utvrđenu praksu Suda u kojoj je status žrtve priznat podnosiocima predstavki u sličnoj situaciji. Pored toga je tvrdio da vlasti nisu procenile opasnost od zlostavljanja sa kojom se suočavao u Tadžikistanu i da nisu dale nikakav smislen odgovor na podrobne podneske koje je više puta podnosio u tom pogledu. Umesto toga, vlasti su ocenjivale moguće prepreke izručenju iz perspektive interesa Države i isključile postojanje bilo kakve opasnosti na osnovu diplomatskih uveravanja koja su dale tadžikistanske vlasti, koja nisu bile potkrepljena bilo kakvim dokazima, usled čega su bila nepouzdana. Podnosilac predstavke je zaključio da je pristup domaćih vlasti koji je Država podržala pred Sudom bio isuviše formalistički. Podnosilac predstavke je na kraju tvrdio da su osumnjičeni za učešće u IPU, kao što je on, na meti tadžikistanskih vlasti i da se u Tadžikistanu stoga nalaze u naročitoj opasnosti od zlostavljanja. Zaključio je da postoji dovoljno dokaza da bi on bio izložen stvarnoj opasnosti od postupanja koje nije u saglasnosti sa članom 3 Konvencije ukoliko bi bio izručen.
145. Podnosilac predstavke je tvrdio da su vlasti bile obaveštene o njegovoj otmici odmah i da je od njih zahtevano da ga štite od prisilnog prebacivanja u Tadžikistan. One, međutim, nisu preduzele ikakve momentalne i delotvorne korake, dok su državna tela jedna drugima prosleđivala pritužbe podnosioca predstavke. Niti su vlasti sprovele ikakvu istragu o ovim događajima. Podnosilac predstavke je smatrao da propust Države da utvrdi gde se on nalazi tokom dužeg perioda vremena ukazuje na neposrednu umešanost vlasti u njegovu otmicu i prisilno prebacivanje u Tadžikistan. Podnosilac predstavke je insistirao da nije mogao zakonito da pređe državnu granicu bez pasoša i da je imao samo potvrdu o privremenom azilu. Pored toga, svako nezakonito prebacivanje preko državne granice protiv njegove volje bilo je nemoguće jer je u to vreme, nakon terorističkih napada na Domodedovo, taj aerodrom bio pod strožim merama bezbednosti. Podnosilac predstavke se pozvao na zaključke Suda u sličnom, već pomenutom predmetu (Iskandarov, st. 113) kako bi potkrepio svoju tvrdnju da je Rusija igrala ulogu u njegovoj otmici i prebacivanju. Podnosilac predstavke je takođe tvrdio da je njegovo udaljenje sa ruske teritorije predstavljalo ili rezultat zajedničke operacije bezbednosnih službi dve zemlje ili operacije tadžikistanske bezbednosne službe sprovedene uz pomoć ruskih vlasti.
B. Ocena Suda
1. Prihvatljivost
146. Sud primećuje da je izručenje podnosioca predstavke potvrđeno pravosnažnom odlukom domaćeg suda koja je i dalje na snazi i koja nije mogla biti poništena privremenim merama koje je Sud naložio, što je za posledicu imalo tek privremeno odlaganje izručenja. Stoga deklarisano poštovanje privremenih mera od strane vlasti samo po sebi ne lišava podnosioca predstavke statusa žrtve shodno Konvenciji. Primedba Države, pri kojoj izgleda nije ostala u kasnijoj fazi postupka, je u svakom slučaju izgubila svrhu s obzirom na prinudno prebacivanje podnosioca predstavke u Tadžikistan početkom novembra 2011. Sud dalje primećuje da pritužba podnosioca predstavke nije očigledno neosnovana u smislu člana 35, st, 3(a) Konvencije i da nije neprihvatljiva ni po jednom drugom osnovu. Ona stoga mora biti proglašena prihvatljivom.
2. Meritum
147. Sud na početku primećuje da ovaj predmet otvara tri posebna pitanja shodno članu 3 Konvencije, naime, mogućnost da vlasti nisu ispunile svoje pozitivne obaveze da podnosioca predstavke štite od stvarne i neposredne opasnosti od prisilnog prebacivanja u Tadžikistan; nepoštovanje procesne obaveze vlasti da sprovedu podrobnu i delotvornu istragu o njegovoj otmici i prebacivanju; i, konačno, navodnu odgovornost vlasti za umešanost državnih službenika u sporne događaje. Sud takođe primećuje da će na njegovo odlučivanje o ovim pitanjima uticati, konkretno, postojanje osnovane opasnosti da bi podnosilac predstavke u tom periodu mogao biti podvrgnut zlostavljanju u Tadžikistanu. Strane se nisu složile o potonjem pitanju. Sud će stoga početi svoje razmatranje ocenom da li je podnosilac predstavke bio izložen takvoj opasnosti prisilnim povratkom u Tadžikistan. Zatim će razmotriti svako od gore navedena tri pitanja koja se otvaraju shodno članu 3.
(a) Da li je podnosilac predstavke povratkom u Tadžikistan bio izložen stvarnoj opasnosti od postupanja suprotnog članu 3
(i) Opšta načela
148. Sud je u svojoj ustaljenoj praksi utvrđivao da proterivanje ili izručenje od strane Države ugovornice može dovesti do povrede člana 3, usled čega se ta Država smatra odgovornom za kršenje Konvencije ako postoje osnovi za uverenje da bi se osoba o kojoj je reč suočila sa stvarnom opasnošću da će biti podvrgnuta postupanju suprotnom članu 3 ako bude deportovana (vidi presudu Velikog veća u predmetu Sadi protiv Italije [Saadi v. Italy], predstavka br. 37201/06, st. 125, ECHR 2008, i presudu u predmetu Zering protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Soering v. the United Kingdom], donetu 7. jula 1989, st. 91, Serija A br. 161).
149. Ocena postojanja značajnih osnova za uverenje da se podnosilac predstavke suočava sa stvarnom opasnošću da će biti podvrgnut postupanju suprotnom članu 3 neizbežno nalaže Sudu da proceni uslove u zemlji odredištu u odnosu na standarde zasnovane na toj odredbi Konvencije (vidi presudu Velikog veća u predmetu Mamatkulov i Askarov protiv Turske [Mamatkulov and Askarov v. Turkey, GC], predstavke br. 46827/99 i 46951/99, st. 67, ECHR 2005‑I). Ovi standardi podrazumevaju da je zlostavljanje kojem podnosilac predstavke tvrdi da će biti izložen mora dostići minimalni nivo okrutnosti da bi moglo da se podvede pod opseg primene člana 3. Ta ocena je relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta (vidi presudu u predmetu Hilal protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Hilal v. the United Kingdom], predstavka br. 45276/99, st. 60, ECHR 2001‑II).
150. Sud će prilikom utvrđivanja da li je dokazano da podnosiocu predstavke preti stvarna opasnost da će biti podvrgnut postupanju zabranjenom članom 3 ako bude izručen to pitanje razmatrati u svetlu svih materijala koji su mu dostavljeni i, po potrebi, materijala pribavljenog proprio motu (vidi presudu u gore navedenom predmetu Sadi, st. 128). S obzirom na to da priroda odgovornosti Država ugovornica iz člana 3 u predmetima ove vrste leži u činu izlaganja nekog pojedinca opasnosti da će biti zlostavljan, postojanje te opasnosti mora biti ocenjeno prvenstveno razmatranjem činjenica koje su bile ili je trebalo da budu poznate Državi ugovornici u vreme izručenja; ništa, međutim, ne sprečava Sud da uzima u obzir i informacije koje izađu na videlo nakon izručenja. To može biti od koristi prilikom potvrđivanja ili opovrgavanja ocene Države ugovornice ili osnovanosti ili neosnovanosti strahovanja podnosioca predstavke (vidi presude u predmetima Kruz Varas i ostali protiv Švedske [Cruz Varas and Others v. Sweden], od 20. marta 1991, st. 75-76, Serija A br. 201; Vilvaradžaj i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vilvarajah and Others v. the United Kingdom], od 30. oktobra 1991, st. 107, Serija A br. 215; i u gore navedenom predmetu Mamatkulov i Askarov, st. 69).
151. U načelu je na podnosiocu predstavke da iznese dokaze kojima može da dokaže da postoji značajan osnov za uverenje da bi bio izložen stvarnoj opasnosti da će biti podvrgnut postupanju suprotnom članu 3 ako se sprovede mera na koju se žali (vidi presudu u predmetu N. protiv Finske [N. v. Finland], br. 38885/02, st. 167, od 26. jula 2005). Kada su takvi dokazi izneti, na Državi je da razveje sve sumnje o njima (vidi presudu u predmetu Rjabikin protiv Rusije [Ryabikin v. Russia], predstavka br. 8320/04, st. 112, od 19. juna 2008).
152. Sud u pogledu opšte situacije u određenoj zemlji može da prida određeni značaj informacijama u nedavnim izveštajima nezavisnih međunarodnih udruženja za zaštitu ljudskih prava ili vladinih izvora (vidi st. 131 u gore navedenoj presudi Sadi, u kojoj se Sud poziva i na ostale dokumente). Pored toga, kada Sud ocenjuje da li postoji opasnost od zlostavljanja u zemlji koja traži izručenje podnosioca predstavke, on procenjuje opštu situaciju u toj zemlji, pri čemu uzima u obzir sve pokazatelje poboljšanja ili pogoršanja stanja ljudskih prava uopšte ili u pogledu određene grupe ili oblasti koji bi mogli biti od značaja za lične okolnosti podnosioca predstavke (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Šamajev i ostali protiv Gruzije i Rusije [Shamayev and Others v. Georgia and Russia], predstavka br. 36378/02, st. 337, ECHR 2005‑III).
153. Istovremeno, pozivanje na opšti problem vezan za poštovanje ljudskih prava u određenoj zemlji ne može samo po sebi poslužiti kao osnov za odbijanje izručenja (vidi presudu u predmetu Džaksibergenov protiv Ukrajine [Dzhaksybergenov v. Ukraine], predstavka br. 12343/10, st. 37, od 10. februara 2011). Kada je u izvorima dostupnim Sudu opisana opšta situacija, potrebno je da konkretne tvrdnje podnosioca predstavke u određenom predmetu potkrepljuju i drugi dokazi, uz pozivanje na pojedinačne okolnosti koje potvrđuju njegova strahovanja od zlostavljanja (vidi st. 73 presude u gore navedenom predmetu Mamatkulov i Askarov, presudu u gore navedenom predmetu Džakribergenov, ibid). Sud ne zahteva dokaze o tim pojedinačnim okolnostima samo u najekstremnijim slučajevima kada u zemlji odredištu vlada opšte nasilje takvog intenziteta da postoji stvarna opasnost da bi prebacivanje bilo koga u tu zemlju neizostavno dovelo do kršenja člana 3 (vidi presude u predmetima N.A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [N.A. v. the United Kingdom], predstavka br. 25904/07, st. 115-16, od 17. jula 2008, i Sufi i Elmi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Sufi and Elmi v. the United Kingdom], predstavke br. 8319/07 i 11449/07, st. 217, od 28. juna 2011). U slučaju kada Država koja traži izručenje pruži uveravanja, ta uveravanja predstavljaju još jedan relevantan faktor koji Sud uzima u obzir. Međutim, uveravanja sama po sebi nisu dovoljna za obezbeđivanje odgovarajuće zaštite od opasnosti od zlostavljanja. Postoji obaveza da se razmotri da li ta uveravanja u praksi predstavljaju dovoljnu garantiju da će podnosilac predstavke biti zaštićen od opasnosti od zlostavljanja. Težina koja se pridaje uveravanjima Države koja traži izručenje u svakom predmetu zavisi od okolnosti koje preovlađuju u relevantno vreme (vidi presude u gore navedenom predmetu Sadi, st. 148, i u predmetu Otman (Abu Katada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Othman (Abu Qatada) v. the United Kingdom], predstavka br. 8139/09, st. 187, ECHR 2012 (izvodi)).
(ii) Primena na ovaj predmet
154. Sud primećuje da je podnosilac predstavke pred nacionalnim sudovima tvrdio da bi bio izložen stvarnoj opasnosti da će biti podvrgnut postupanju suprotnom članu 3 ako bude izručen. On je u svojim zahtevima za izbeglički status i azil takođe ukazivao na svoj strah od zlostavljanja na jasan i nedvosmislen način. Država je tvrdila da su domaći sudovi na odgovarajući način razmotrili i odbili argumente podnosioca predstavke.
155. Sud ponavlja da u slučajevima kada su sprovedeni postupci pred nacionalnim sudovima, kao što je ovde slučaj, Sud nema zadatak da svojom ocenom činjenica zameni ocenu domaćih sudova i da je po opštem pravilu na tim sudovima da ocenjuju dokaze koji su im predstavljeni (vidi, između ostalog, i presudu Velikog veća u predmetu Đulijani i Gađo protiv Italije [Giuliani and Gaggio v. Italy], predstavka br. 23458/02, st. 179-80, od 24. marta 2011). To, međutim, ne može da dovede do oslobađanja Suda od odgovornosti niti njegovog odricanja od nadzora nad rezultatom dobijenim primenom domaćih pravnih lekova, inače bi prava zajemčena Konvencijom bila lišena svakog sadržaja (vidi presude u predmetu Open Door i Dublin Well Woman protiv Irske, od 29. oktobra [Open Door and Dublin Well Woman v. Ireland], od 29. oktobra 1992, st. 69, Serija A br. 246‑A, i presudu Velikog veća u predmetu Skordino protiv Italije (br. 1) [Scordino v. Italy (no. 1)], predstavka br. 36813/97, st. 192, ECHR 2006‑V). Sud je u skladu sa članom 19 Konvencije dužan da obezbedi poštovanje obaveza koje su preuzele Države ugovornice Konvencije.
156. To u pogledu izručenja ili deportacije znači da Sud u predmetu u kojem podnosilac predstavke daje obrazložen osnov koji dovodi u sumnju tačnost informacija na koje se oslanja tužena Država mora da bude uveren da je ocena vlasti Države ugovornice adekvatna i u dovoljnoj meri potkrepljena domaćim materijalom, kao i materijalom drugih pouzdanih i objektivnih izvora, kao što su, na primer, druge Države ugovornice i ostale države, agencije Ujedinjenih nacija i ugledne nevladine organizacije (vidi presude u predmetu Salah Ših protiv Holandije [Salah Sheekh v. the Netherlands], predstavka br. 1948/04, st. 136, od 11. januara 2007, i u predmetu Ismoilov i ostali protiv Rusije [Ismoilov and Others v. Russia], predstavka br. 2947/06, st. 120, od 24. aprila 2008). Sud će stoga prvo oceniti da li je na nacionalnom nivou adekvatno odgovoreno na pritužbu podnosioca predstavke.
(α) Postupci pred nacionalnim sudovima
157. Podnosilac predstavke se nije složio sa ocenom Države o postupcima pred njenim sudovima, tvrdeći da su sudovi na formalistički način razmatrali njegove brojne i detaljne podneske vezane za opasnost koja mu od zlostavljanja preti u Tadžikistanu i da nisu suštinski odgovorili na njih.
158. Imajući u vidu podneske podnosioca predstavke domaćim sudovima, kako one u postupku izručenja tako i u postupku azila, Sud smatra da je on pred nadležnim vlastima istrajno ukazivao na opasnost da će biti podvrgnut postupanju suprotnom članu 3 Konvencije i da je pritom iznosio veći broj konkretnih i podrobnih argumenata.
159. Što se tiče postupka azila, zamenik direktora FSM u odluci koju je doneo 26. avgusta 2010. nije razmatrao da li bi podnosiocu predstavke pretila opasnost od mučenja ili zlostavljanja u Tadžikistanu. On se u svojoj odluci uglavnom bavio jednim drugim pitanjem: da li bi podnosilac predstavke u Tadžikistanu bio gonjen iz političkih ili verskih razloga. FSM je zaključila da ne bi, istovremeno konstatujući da postojanje osnovanog straha da će biti žrtva mučenja ili zlostavljanja može predstavljati osnov za odobravanje privremenog azila podnosiocu predstavke u Rusiji. Sudovi su odluku FSM smatrali ubedljivom i jednostavno je potvrđivali po svim tačkama, pri čemu nisu dodatno razmatrali postojanje bilo kakve opasnosti po podnosioca predstavke (vidi stave 29 gore u tekstu).
160. Što se tiče ekstradicionog postupka, Sud primećuje da je moskovski Gradski sud primio k znanju tvrdnju podnosioca predstavke da mu preti opasnost od zlostavljanja i da se na nju osvrnuo, premda kratko, u svojoj odluci od 29. oktobra 2010. Takođe je u spise predmeta uvrstio podneske podnosioca predstavke sa presudama Suda u sličnim predmetima, podneske stručnjaka i razne izveštaje o stanju ljudskih prava u Tadžikistanu (vidi stav 22 gore u tekstu).
161. Gradski sud, međutim, nije uopšte iskoristio taj materijal i odbacio je na veoma brz, pa čak i površan način sve argumente koje je podnosilac predstavke na njemu zasnovao. Stoga je taj sud utvrdio da su argumenti podnosioca predstavke neosnovani, kvalifikujući ih kao „pretpostavke“ koje „ničim nisu potkrepljene“ i da ih potpuno opovrgavaju, između ostalog, pismene garantije koje je dao zamenik glavnog tužioca Republike Tadžikistana (vidi stav 23 gore u tekstu). Paušalni izrazi koje je Gradski sud koristio odbijajući pritužbe podnosioca predstavke nisu ostavljali nimalo prostora za bilo kakvu kvalifikovanu ocenu njegovih ličnih okolnosti i kasnije opasnosti po njegovu bezbednost u svetlu zahteva iz Konvencije. Umesto toga, Gradski sud se ograničio na formalistički pregled optužbi podnetih protiv podnosioca predstavke u Tadžikistanu, usled čega je propustio da se podrobnije pozabavi jednim od najvažnijih aspekata ovog predmeta (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu C.G. i ostali protiv Bugarske [C.G. and Others v. Bulgaria], predstavka br. 1365/07, st. 47, od 24. aprila 2008). U tom kontekstu, Sud smatra naročito iznenađujućim činjenicu da je Gradski sud takođe ignorisao prigovore podnosioca predstavke u vezi sa nekim optužbama koje su se odnosile na aktivnosti iz 1992, a koje mu nisu mogle biti pripisane jer je tada bio veoma mlad (vidi stavove 20 i 23 gore u tekstu).
162. Pozivanje na veliki broj presuda Suda u vezi sa nedavnim izručenjima iz Rusije u Tadžikistan Gradski sud je odbacio, smatrajući ih nebitnim jer su se četiri presude koje su citirali i podnosilac predstavke i veštak odnosile „na druga lica a ne na podnosioca predstavke“ (vidi stavove 22-23 gore u tekstu). Gradski sud prilikom izvođenja tog zaključka nije ni pokušao da razmotri moguće paralele između četiri predmeta koje je navela odbrana i situacije podnosioca predstavke, a kamoli da primeni opšta načela utvrđena u tim presudama kako bi na ovaj predmet primenio standarde iz Konvencije.
163. Gore navedeni propusti Gradskog suda u razmatranju žalbe podnosioca predstavke su pogoršani time što se bez objašnjenja i bezuslovno oslanjao na uveravanja koja je dalo tužilaštvo Tadžikistana. Gradski sud je spremno prihvatio ta uveravanja kao snažnu garantiju protiv bilo kakve opasnosti da bi podnosilac predstavke bio podvrgnut zlostavljanju nakon izručenja. Bez obzira na to što su podnosilac predstavke i sudski veštak stavili naglasak na sumnjivu vrednost ovih garantija i naročito to što je bilo nemoguće osigurati da one budu poštovane, Gradski sud se u svojoj odluci uopšte nije bavio tim pitanjima, a garantije je iskoristio kao vrhunski argument za potvrdu odluke o izručenju podnosioca predstavke. Slepo oslanjanje Gradskog suda na uveravanja tadžikistanskih vlasti odstupalo je od njegove obaveze da razmotri da li takva uveravanja praktično pružaju dovoljne garantije da bi podnosilac predstavke bio zaštićen od opasnosti da prema njemu bude postupano na način zabranjen Konvencijom (vidi st. 148 presude u gore navedenom predmetu Sadi).
164. Konačno, Sud u odluci ruskog Vrhovnog suda od 9. decembra 2010. nije našao ništa što bi u žalbenom postupku ispravilo gore navedene propuste (vidi stav 24 gore u tekstu).
165. Imajući gore navedeno u vidu, Sud zaključuje da domaće vlasti nisu na nezavisan i rigorozan način razmotrile tvrdnju podnosioca predstavke da postoje značajni osnovi za strah da mu u domovini preti stvarna opasnost od postupanja suprotnog članu 3 (vidi presudu Velikog veća u predmetu De Soza Ribeiro protiv Francuske [De Souza Ribeiro v. France], predstavka br. 22689/07, st. 82, od 13. decembra 2012). Premda su posledice spornih odluka kojima se potvrđuje izručenje podnosioca predstavke mogle donekle biti ispravljane kasnijom odlukom FSM kojom je podnosiocu predstavke odobren privremeni azil (vidi stavove 31 i Error! Reference source not found.-Error! Reference source not found. gore u tekstu), Sud smatra da nije prikladno da spekuliše o tom pitanju, s obzirom na to da su kasniji događaji poništili svaku korist od privremene zaštitne mere koju je FSM preduzela u korist podnosioca predstavke. Država nije izrazila drugačije mišljenje o tom pitanju (vidi stavove 142-143 i 146 gore u tekstu).
(ß) Ocena samog Suda o opasnosti koja je pretila podnosiocu predstavke
166. Sud stoga mora sam da razmotri na osnovu činjenica koje su mu predočene da li je vraćanjem podnosioca predstavke u Tadžikistan on bio podvgnut postupanju suprotnom članu 3 Konvencije.
167. Sud na početku ukazuje na postojanje nekoliko domaćih i međunarodnih izveštaja koji tokom poslednjih nekoliko godina dosledno izveštavaju o rasprostranjenom i sistematskom pribegavanju mučenju od strane snaga javne bezbednosti u Tadžikistanu i o nekažnjivosti državnih služnenika. Već je razmotrio ovu situaciju u nekoliko predmeta u kojima su podnosioci predstavki izručeni ili prisilno vraćeni u tu zemlju i konstatovao da ona daje povoda za ozbiljnu zabrinutost (vidi presude u gore navedenim predmetima Hodžajev, st. 97; Gaforov, st. 130-31; Hajdarov, st. 104; i Iskandarov, st. 129). U svim tim predmetima o kojima je odlučivao 2010. godine, Sud je zaključio da su se u to vreme podnosioci predstavki suočavali sa ozbiljnom opasnošću od mučenja ili zlostavljanja zbog krivičnih optužbi vezanih za njihova politička ili verska uverenja ili aktivnosti u Tadžikistanu.
168. Nakon što je razmotrio materijal priložen u ovom predmetu i ostali materijal koji mu je na raspolaganju, Sud ne nalazi nijedan opipljivi element koji bi u ovoj fazi ublažio tu ozbiljnu zabrinutost. Zaista, ništa ne ukazuje na to da se situacija u Tadžikistanu radikalno poboljšala tokom prethodne dve godine. Naprotiv, nedavni izveštaji iz 2011. i 2012. godine pre potvrđuju da pripadnici snaga javne bezbednosti nastavljaju s praksom mučenja i drugih oblika zlostavljanja (vidi stavove Error! Reference source not found.-Error! Reference source not found. gore u tekstu). Čini se da je opasnost od mučenja još veća zbog uobičajene policijske prakse da pritvorenicima ne dozvoljava da komuniciraju sa spoljnim svetom pre zvaničnog pokretanja krivičnog postupka, a i dalje se izveštava o korišćenju priznanja krivice dobijenog pod prinudom kao dokaza na sudu (ibid). Sud u podnescima tužene Države nije našao ništa što bi opovrglo ove nedavne izveštaje ili na drugi način potvrdilo da je došlo do bilo kakvog vidljivog poboljšanja situacije u Tadžikistanu. Istovremeno primećuje da je u odluci samog zamenika direktora FSM od 26. avgusta 2010. priznato postojanje rasprostranjenih međunarodnih kritika pribegavanja mučenju i nekažnjivosti odgovornih službenika u Tadžikistanu, pri čemu on nije izvestio o bilo kakvom značajnom poboljšanju u tom pogledu (vidi stav 27 gore u tekstu).
169. Međutim, kao što je Sud već naveo u ovoj presudi, samo pominjanje opšteg problema vezanog za poštovanje ljudskih prava u određenoj zemlji ne može samo po sebi da predstavlja osnov za odbijanje izručenja, osim u najekstremnijim okolnostima. Konkretne tvrdnje podnosioca predstavke u određenom predmetu moraju biti potkrepljene drugim dokazima, uz pozivanje na njegove lične prilike koje potkrepljuju njegov strah od zlostavljanja. Sud treba da ih razmatra uzimajući, tamo gde je to prikladno, u obzir informacije koje su izašle na videlo nakon prisilnog povratka podnosioca predstavke u Tadžikistan.
170. Država je u pogledu situacije samog podnosioca predstavke tvrdila da on nije ni u kakvoj opasnosti od zlostavljanja jer je optužen za obična krivična dela i nije gonjen na političkim osnovama. Sud, međutim, primećuje da se jedna od osnovnih optužbi protiv podnosioca predstavke neposredno odnosila na njegovo udruživanje u „kriminalnu grupu“ i kasnije u IPU, koji je tadžikistansko tužilaštvo označilo kao „naoružanu kriminalnu grupu“. Ruske vlasti su eksplicitno priznale da se IPU zalaže za „radikalni Islam“ i da su tadžikistanske vlasti pokušavale da ograniče njegov uticaj (vidi stav 27 gore u tekstu). Sud stoga nije spreman da prihvati stav Države da krivična optužba vezana za navodnu pripadnost podnosioca predstavke IPU nija imala nikakve veze sa njegovim verskim ili političkim aktivnostima.
171. Sud s tim u vezi takođe primećuje da je podnosilac predstavke pobegao iz Tadžikistana ubrzo posle navodnog zlostavljanja i smrti njegovog verskog tutora g. Marufova u pritvoru (vidi stav 12 gore u tekstu). O tim događajima je izvestila i ugledna međunarodna NVO (vidi stav 102 gore u tekstu), a oni nikada nisu demantovani pred Sudom. Te okolnosti pre potkrepljuju strahovanje podnosioca predstavke da krivični postupak pokrenut protiv njega ima veze sa njegovim verskim stavovima i aktivnostima. Činjenica da je UNHCR smatrao da podnosilac predstavke ima pravo na međunarodnu zaštitu pod njenim okriljem kao i da mu je kasnije u Rusiji odobren privremeni azil takođe potkrepljuju tvrdnju da mu je u domovini pretila stvarna opasnost (vidi stavove 30-31 gore u tekstu).
172. Pored toga je opšte poznato da su aktivnosti IPU u Tadžikistanu zabranjene zakonom i da ga tadžikistanske vlasti smatraju terorističkom organizacijom. Stoga, po mišljenju Suda, navodna pripadnost podnosioca predstavke IPU i krivične optužbe koje su protiv njega podignute neizbežno otvaraju značajno pitanje nacionalne bezbednosti. Situacija podnosioca predstavke je iz te perspektive slična onoj koju je Sud razmatrao u gore navedenom predmetu Gaforov (st. 132-33). Sud ne deli stav Gradskog suda, koji je tu presudu smatrao nebitnom za ocenu lične situacije podnosioca predstavke u ovom predmetu. Po mišljenju Suda, gonjenje podnosioca predstavke zbog njegove pripadnosti IPU, posmatrano u kontekstu uznemiravanja netradicionalnih verskih grupa od strane tadžikistanih vlasti, povećavalo je opasnost da će on u pritvoru biti podvrgnut zlostavljanju kako bi bio primoran da prizna krivicu za dela vezana za njegove verske aktivnosti.
173. Imajući gore navedene faktore u vidu, Sud zauzima stav da lične okolnosti podnosioca predstavke, uz opšte stanje ljudskih prava u zemlji koja traži njegovo izručenje, predstavljaju dovoljan osnov za zaključak da se u Tadžikistanu suočavao sa stvarnom opasnošću od zlostavljanja.
174. Za razliku od Države, Sud ne vidi kako bi opasnost kojoj je podnosilac predstavke bio izložen u Tadžikistanu mogla biti ublažena diplomatskim uveravanjima koje su tadžikistanske vlasti dale Ruskoj Federaciji. Uveravanja su bila nejasna i nisu sadržala nikakve garantije da će biti primenjena u praksi (vidi st. 148 u gore navedenom predmetu Sadi). Ona nikako nisu mogla da umanje opasnost da će podnosilac predstavke biti izložen zlostavljanju u Državi koja traži njegovo izručenje (vidi, nasuprot tome, st. 207 u gore navedenoj presudi Otman, i odluku u predmetu Gasajev protiv Španije [Gasayev v. Spain], predstavka br. 48514/06, od 17. februara 2009). Zaista, ispostavilo se da su ta uveravanja u potpunosti nepouzdana, s obzirom na način na koji su tadžikistanske vlasti kasnije postupale prema podnosiocu predstavke u kontekstu njegovog prisilnog prebacivanja u tu zemlju, pri čemu su zaobiđeni svi zakoniti postupci, uključujući i privremene mere koje je naložio Sud.
175. I prisilni povratak podnosioca predstavke u Tadžikistan i događaji koji su usledili nesumnjivo potvrđuju osnovanost njegovog strahovanja i dokazuju da opasnost od zlostavljanja nije bila teoretska i malo verovatna. Prema pismenom svedočenju advokata koji je učestvovao u suđenju podnosiocu predstavke, on se na javnom pretresu žalio na otmicu, prisilno prebacivanje i mučenje u cilju dobijanja priznanja. Nema, međutim, nikakvih informacija o sprovođenju forenzičko medicinskog pregleda podnosioca predstavke i ostalih optuženih, uprkos zvaničnom zahtevu njihovih rođaka za takav pregled (vidi stavove 67-68 gore u tekstu). Sud primećuje da situacija, na način na koji je opisana, potvrđuje zabrinutost koju je Komitet protiv mučenja UN izrazio u pogledu otežanog pristupa žrtava nezavisnim medicinskim stručnjacima (vidi izveštaj Komiteta citiran u gore navedenim presudama Hodžajev, st. 72, i Gaforov, st. 93).
176. Imajući u vidu gore navedeno, Sud zaključuje da je prisilnim povratkom u Tadžikistan podnosilac predstavke bio izložen stvarnoj opasnosti od postupanja suprotnog članu 3 Konvencije.
(b) Da li su vlasti ispunile svoju pozitivnu obavezu da podnosioca predstavke štite od stvarne i neposredne opasnosti od prisilnog prebacivanja u Tadžikistan
177. Podnosilac predstavke je tvrdio da ga ruske vlasti nisu zaštitile od stvarne i neposredne opasnosti od prisilnog prebacivanja u Tadžikistan, koje su bile svesne.
178. Sud je zaključio da je utvrđeno da su podnosioca predstavke 31. oktobra 2011. u Moskvi otela neidentifikovana lica koja su ga držala zatočenog dan ili dva na nepoznatoj lokaciji pre no što su ga avionom prebacila u Tadžikistan, gde je bio izložen stvarnoj opasnosti od postupanja suprotnog članu 3 (vidi stavove 138 i 176 gore u tekstu).
179. Sud ponavlja da obaveza Država ugovornica na osnovu člana 1 Konvencije, da svima u svojoj nadležnosti obezbede prava i slobode zajemčene Konvencijom, zajedno sa članom 3, iziskuje od Država da preduzimaju mere kako bi osigurale da pojedinci u njihovoj nadležnosti nisu podvrgnuti mučenju ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju, uključujući zlostavljanje koje vrše privatna lica (vidi presude u gore navedenom predmetu El Masri, st. 198, i u predmetu Mahmut Kaja protiv Turske [Mahmut Kaya v. Turkey], predstavka br. 22535/93, st. 115, ECHR 2000‑III). Ove bi mere trebalo da obezbede delotvornu zaštitu, naročito ugroženih osoba, i obuhvataju razumne mere za sprečavanje zlostavljanja za koje su vlasti znale ili je trebalo da znaju (vidi presudu Velikog veća u predmetu Z i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Z and Others v. the United Kingdom], predstavka br. 29392/95, st. 73, ECHR 2001‑V, i, mutatis mutandis, presudu u predmetu Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Osman v. the United Kingdom], donetu 28. oktobra 1998, Izveštaji o presudama i odlukama [Reports of Judgments and Decisions] 1998-VIII, str. 3159-60, st. 115).
180. Sud je stava da se gore pomenuta načela logično odnose i na situaciju kada je pojedinac izložen stvarnoj i neposrednoj opasnosti od mučenja i zlostavljanja zbog toga što ga je bilo ko prebacio u drugu Državu. Kada su vlasti Države ugovornice obaveštene o takvoj stvarnoj i neposrednoj opasnosti, one shodno Konvenciji imaju obavezu da u okviru svojih nadležnosti preduzimaju preventivne operativne mere koje bi po razumnim procenama mogle da spreče tu opasnost (vidi, mutatis mutandis, gore navedenu presudu u predmetu Osman, st. 116).
181. Sud, u pogledu okolnosti ovog predmeta, na početku primećuje da je zastupnica podnosioca predstavke odmah 31. oktobra 2011. o otmici podnosioca predstavke obavestila šefa Uprave policije za Grad Moskvu, direktora FSM, glavnog tužioca i zastupnika Ruske Federacije pred Sudom i zahtevala od njih da ga zaštite od neposredne opasnosti od prisilnog prebacivanja u Tadžikistan (vidi stavove 46-48 gode u tekstu). Sud smatra da se zastupnica podnosioca predstavke blagovremeno obratila nadležnim državnim organima, da je predočila dovoljno dokaza o ugroženosti podnosioca predstavke i iznela ozbiljne razloge za preduzimanje vanrednih mera zaštite od stvarne i neposredne opasnosti sa kojom se suočavao.
182. Važno je i to da je ruski komesar za ljudska prava odmah podržao tvrdnje zastupnice podnosioca predstavke. On je šefu Uprave policije za Grad Moskvu takođe poslao zvaničan zahtev da hitno preduzme sve moguće mere kako bi sprečio prebacivanje podnosioca predstavke iz Moskve u Tadžikistan, naročito preko moskovskog aerodroma (vidi stav 49 gore u tekstu).
183. Sud je stoga ubeđen da su nadležne vlasti, a naročito Uprava policije za Grad Moskvu, bile u potpunosti svesne – ili je trebalo da budu svesne – stvarne i neposredne opasnosti da će podnosioca predstavke njegovi otmičari prebaciti u Tadžikistan preko jednog od moskovskih aerodroma. Zaista, okolnosti u kojima je podnosilac predstavke otet i pozadina njegove otmice ne bi trebalo da ostavljaju nikakvog prostora za sumnju u postojanje te opasnosti i trebalo je da podstaknu nadležne vlasti da preduzmu preventivne operativne mere i da ga zaštite od nezakonitog postupanja drugih pojedinaca, ko god oni bili (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Koku protiv Turske [Koku v. Turkey], predstavka br. 27305/95, st. 132, od 31. maja 2005, i presudu u predmetu Osmanolu protiv Turske [Osmanoğlu v. Turkey], predstavka br. 48804/99, st. 76, od 24. januara 2008). Sud je isto tako uveren da je policija više od bilo kojih drugih organa kojima su se zastupnice podnosioca predstavke obratile imala zakonsku dužnost da osigura bezbednost i sprovođenje zakona u Moskvi i na njenim aerodromima, i da je imala potrebna ovlašćenja da obezbedi donošenje hitnih i delotvornih mera kako bi zaštitila podnosioca predstavke.
184. Država ipak nije obavestila Sud o bilo kakvim blagovremenim preventivnim merama koje je preduzela policija ili bilo koji drugi organ kako bi predupredio tu opasnost. Njen se odgovor sveo na opštu izjavu o tome da sloboda kretanja podnosioca predstavke nije bila ograničena u to vreme i da vlasti nisu imale nikakvu obavezu da u vezi s njim sprovode bilo kakav nadzor.
185. Činjenica da Država nije predočila nikakve informacije s tim u vezi navodi Sud da prihvati stav podnosioca predstavke da nijedan organ nije preduzeo nijednu takvu meru. Sud ima u vidu neizbežne teškoće sa kojima se policija možda suočavala u predmetu kao što je ovaj, objektivne prepreke koje taj zadatak nosi sa sobom i ograničeni period vremena koji je imala na raspolaganju. Te teškoće, međutim, ne mogu da oslobode nadležne organe njihove obaveze po osnovu člana 3 Konvencije da u okviru svojih ovlašćenja preduzmu preventivne operativne mere koje se od njih mogu razumno očekivati kako bi podnosioca predstavke zaštitile od njegovog prisilnog prebacivanja u Tadžikistan, naročito preko jednog od moskovskih aerodroma. Nepreduzimanje bilo kakvih aktivnosti u tom cilju u ovom predmetu od strane vlasti predstavlja povredu pozitivnih obaveza Države po osnovu člana 3 Konvencije.
(c) Da li su vlasti sprovele delotvornu istragu
186. Podnosilac predstavke je tvrdio da u tuženoj Državi nije sprovedena iscrpna i delotvorna istraga o njegovim žalbama na otmicu i prisilno prebacivanje u Tadžikistan i naknadno podvrgavanje zlostavljanju, što iziskuje član 3 Konvencije.
187. Sud ponavlja da član 3, tumačen zajedno sa opštom dužnošću Država na osnovu člana 1 Konvencije, da „jemče svakome u svojoj nadležnosti prava i slobode određene u ... ove Konvencije” podrazumeva sprovođenje delotvorne zvanične istrage o svakoj navodnoj tvrdnji o mučenju ili zlostavljanju od strane državnih službenika. Takva bi istraga trebalo da bude u mogućnosti da dovede do identifikovanja i kažnjavanja odgovornih lica. Inače bi opšta pravna zabrana mučenja i nečovečnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, uprkos svom fundamentalnom značaju, bila nedolotvorna u praksi i u nekim slučajevima bi bilo moguće da državni službenici praktično nekažnjeno krše prava onih pod njihovom kontrolom. (vidi presudu u predmetu Asenov i ostali protiv Bugarske [Assenov and Others v. Bulgaria], od 28. oktobra 1998, st. 102, Izveštaji 1998‑VIII, i st. 182 u gore navedenoj presudi El Masri).
188. Istraga ozbiljnih navoda o zlostavljanju mora biti i blagovremena i iscrpna. To znači da vlasti uvek moraju ozbiljno da pokušaju da utvrde šta se dogodilo i da ne bi trebalo da se oslanjaju na ishitrene ili neosnovane zaključke kako bi zatvorile istragu ili ih koristile kao osnov za svoje odluke (vidi st. 103 u gore navedenoj presudi Asenov; st. 136 presude u predmetu Bati i ostali protiv Turske [Batı and Others v. Turkey], predstavke br. 33097/96 i 57834/00, ECHR 2004‑IV (izvodi); i st. 183 u gore navedenoj presudi El Masri). Moraju preduzeti sve razumne mere na raspolaganju kako bi obezbedile dokaze o incidentu, uključujući, između ostalog, svedočenja očevidaca i forenzičke dokaze (vidi presudu Velikog veća u predmetu Tanrukulu protiv Turske [Tanrıkulu v. Turkey], predstavka br. 23763/94, st. 104, ECHR 1999‑IV; presudu u predmetu Gul protiv Turske [Gül v. Turkey], br. 22676/93, st. 89, od 14. decembra 2000; i st. 183 u gore navedenoj presudi El Masri).
189. Istraga treba da bude nezavisna od izvršne vlasti i u institucionalnom i u praktičnom smislu (vidi presudu u predmetu Ergi protiv Turske [Ergi v. Turkey], od 28. jula 1998, st. 83-84, Izveštaji 1998‑IV; presudu Velikog veća u predmetu Or protiv Turske [Oğur v. Turkey], predstavka br. 21594/93, st. 91-92, ECHR 1999-III; i presudu u predmetu Mehmet Emin Juksel protiv Turske [Mehmet Emin Yüksel v. Turkey], predstavka br. 40154/98, st. 37, od 20. jula 2004) a žrtva treba da bude u mogućnosti da na neki način delotvorno učestvuje u istrazi (vidi, mutatis mutandis, st. 92 u gore navedenoj presudi u predmetu Or i st. 184-85 u gore navedenoj presudi El Masri).
190. Sud smatra da se ovi utvrđeni zahtevi Konvencije u potpunosti odnose na istragu koju bi vlasti trebalo da sprovedu o otmici i kasnijoj izloženosti podnosioca predstavke zlostavljanju i mučenju u Tadžikistanu. Zaista, kao što je već istaknuto, vlastima su odmah nakon otmice podnosioca predstavke 31. oktobra 2011. predočene relevantne informacije i pritužbe što je za posledicu imalo sprovođenje predistražnih radnji koje su trajale duže od godinu dana.
191. U određenoj je fazi postalo očigledno da podnosilac predstavke ima prima facie slučaj u vezi s članom 3 Konvencije koji iziskuje delotvornu istragu na nacionalnom nivou. Premda su odmah nakon otmice podnosioca predstavke od strane neidentifikovanih lica u Moskvi možda i postojale određene sumnje o ulozi koju su ruski državni službenici igrali u tom incidentu, pritužba o njegovom naknadnom prebacivanju u Tadžikistan preko moskovskog aerodroma suprotno svim zakonskim procedurama je trebalo da izazove maksimalnu pozornost vlasti, s obzirom na to da su zastupnice podnosioca predstavke tvrdile da su državni službenici bili aktivno ili pasivno umešani u tu operaciju. Na dan 30. marta 2012, zamenik Njikuljinskog međurejonskog tužioca je izričito zahtevao od istražitelja da utvrdi da li su ruske vlasti bile umešane u navodnu otmicu podnosioca predstavke (vidi stav 58 gore u tekstu).
192. Štaviše, Sud je jasno pokrenuo isto pitanje 17. januara 2012. godine (vidi stav 8 gore u tekstu), kada je od Države konkretno zatražio da razjasni ključni aspekt incidenta, tj. navodno saučesništvo onih koji su podnosioca predstavke oteli i prebacili u Tadžikistan i ruskih vlasti, uključujući policiju, bezbednosnu službu i službu granične kontrole (uz pozivanje, mutatis mutandis, na presudu u predmetu Češojev protiv Rusije [Tsechoyev v. Russia], predstavka br. 39358/05, st. 151, od 15. marta 2011). Zahtev za sprovođenje iscrpne istrage o ovom incidentu je odlučno ponovljen i u pismu koje je sekretar Suda poslao ruskoj Državi u ime predsednika Suda 25. januara 2012. godine (vidi stav 52 gore u tekstu).
193. S obzirom na sve, neshvatljivo je da je istraga pokrenuta na nacionalnom nivou postigla ovakve rezultate, opisane gore u stavovima 55-65. Prvo, istražitelji su svoje radnje striktno ograničili na „predistražne radnje“ u skladu sa članom 144 Zakona o krivičnom postupku, pri čemu su uporno odbijali da pokrenu krivični postupak koji bi predstavljao najbolji, ako ne i jedini mehanizam za ispunjavanje zahteva iz Konvencije vezane za sprovođenje delotvorne istrage, koji su izneti u stavovima 187-190 gore u tekstu. Naime, s obzirom na ograničen procesni okvir koji pruža član 144 i neomogućavanje žrtvi i njenim zastupnicama da delotvorno učestvuju u istrazi, Sud ozbiljno sumnja da je predistražnim radnjama bilo moguće ispuniti gore navedene zahteve u situaciji u kojoj je pojedinac podneo argumentovanu pritužbu o mučenju ili zlostavljanju, kao u ovom predmetu (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Klejn i Aleksandrovič protiv Rusije [Kleyn and Aleksandrovich v. Russia], predstavka br. 40657/04, st. 56‑58, od 3. maja 2012).
194. Drugo, procesna strategija koju su u predmetu podnosioca predstavke primenjivali istražni organi daje povoda za dodatnu zabrinutost. Zapravo, odluke kojima su istražitelji zaključivali svoje predistražne radnje i odbijali da pokrenu krivičnu istragu njihovi nadređeni su u bar četiri navrata odmah poništavali, a oni su ponovo donosili identične ili slične odluke (vidi stavove 55-63 gore u tekstu). Na primer, u drugoj odluci višeg istražitelja P.K. od 20. aprila 2012. kojom on odbija da pokrene krivičnu istragu je reč po reč ponovljen tekst iz njegove prve odluke od 21. marta 2012. Obe su odluke poništene dvema takođe identičnim odlukama koje su doneli šef Njikuljinskog istražnog odseka ili njegov zamenik, 23. aprila odnosno 21. marta 2012. Za njima su usledile dve odluke istražitelja u kojima su i oni odbijali da pokrenu krivičnu istragu pri čemu te odluke nisu sadržale nijedan novi relevantan, značajan element. Sud mora da zaključi da je postupak upornog poništavanja i donošenja identičnih odluka od strane istražnog odseka doveo do odugovlačenja postupka na način koji nije u saglasnosti sa zahtevom iz Konvencije vezanim za delotvornu istragu. Ne samo što je protraćeno dragoceno vreme, već je začarani krug u okviru istražnog odseka lišio podnosioca predstavke svih razumnih mogućnosti da pred sudom osporava odluke istražitelja shodno članu 125 Zakona o krivičnom postupku. Sud u takvim okolnostima ne vidi nikakvu korist od sudskog razmatranja žalbe podnosioca predstavke jer bi ono jednostavno podstaklo istražitelje da ponovo sprovedu još jedan ciklus svojih uzaludnih predistražnih radnji.
195. Treće, Sud primećuje da sadržaj odluka istražitelja predstavlja dobar odraz nedostataka istražnog procesa istaknutih gore u tekstu. Njihove odluke predstavljaju puku kompilaciju opšteg činjeničnog stanja, besmislenih procesnih zahteva i pozivanja na nepouzdane pretpostavke. Na primer, zamenik šefa Njikuljnskog istražnog odseka je ponovo 9. juna 2012. zahtevao potvrdu da je podnosilac predstavke prešao tadžikistansku granicu i da je pritvoren u toj zemlji (vidi stav 62 gore u tekstu). Vlasti su pak morale biti svesne zvaničnog dopisa glavnog tužioca Tadžikistana od 28. marta 2012. u kojem je on obavestio svog ruskog kolegu da se podnosilac predstavke u relevantno vreme nalazio u pritvoru (vidi stav 44 gore u tekstu). Bez obzira na tu očiglednu činjenicu, istražitelj je u odluci koju je doneo 9. jula 2012. neshvatljivo zaključio da je nemoguće potvrditi ili opovrgnuti informacije da je podnosilac predstavke prešao državnu granicu (vidi stav 63 gore u tekstu). Isto tako, istražitelji su se od marta do jula 2012. uporno oslanjali na hipotezu da je podnosilac predstavke možda lažirao sopstvenu otmicu kako bi izbegao krivičnu odgovornost u Tadžikistanu. Sud je već utvrdio da je ta hipoteza besmislena, s obzirom na uzročnu vezu između otmice podnosioca predstavke u Moskvi i njegovog hapšenja u domovini (vidi stav 136 gore u tekstu). Istražitelji istovremeno nisu preduzeli neke osnovne i jednostavne istražne korake, kao, na primer, da saznaju koje su aviokompanije između 1. i 3. novembra 2011. imale letove na relaciji Moskva-Hudžand i da ispitaju bezbednosno i administrativno osoblje aerodroma Domodedovo, na kojem se podnosilac predstavke navodno ukrcao na avion. Umesto toga, istražitelj je pomenuo samo da je FBS „utvrđivala“ mogućnost da je podnosilac predstavke nezakonito prešao državnu granicu i spremno je ponovio opšti stav da ruskim zakonom nije predviđeno „vođenje evidencije o osobama koje prelaze granicu“.
196. Po mišljenju Suda, brojni utvrđeni propusti u istrazi koji su utvrđeni ni po prirodi ni po razmerama očigledno nisu u saglasnosti sa obavezama tužene Države shodno članu 3 Konvencije.
(d) Da li je tužena Država odgovorna za pasivnu ili aktivnu umešanost njenih službenika u prisilno prebacivanje podnosioca predstavke u Tadžikistan
197. Na osnovu već utvrđenih činjenica, koje ispunjavaju potreban standard dokazivanja, Sud sada mora da razmotri da li je tužena Država po Konvenciji takođe odgovorna za navodnu umešanost državnih službenika u prisilno prebacivanje podnosioca predstavke u Tadžikistan .
198. Iako podnosilac predstavke nije mogao da predstavi nijednu izjavu svedoka koja bi to potvrdila, on je tvrdio da do njegovog prebacivanja u Tadžikistan preko moskovskog aerodroma Domodedovo ne bi moglo doći bez znanja i bilo pasivne ili aktivne umešanosti ruskih vlasti.
199. Sud je od Države zahtevao da u odgovoru objasni ko je i kako podnosioca predstavke prebacio iz Moskve u Tadžikistan protiv njegove volje a uz mimoilaženje graničnih, carinskih i ostalih procedura u Ruskoj Federaciji. Ona, međutim, nija pružila nikakvo objašnjenje (vidi stavove 42-45 i 124 gore u tekstu). Stoga Sud nije primio nikakve materijalne dokaze koji bi bilo potvrdili ili opovrgli tvrdnju podnosioca predstavke.
200. Sud smatra da je s tim u vezi prikladno da ponovo naglasi da on, kao međunarodni sud, ima prirodna ograničenja kada je u pitanju delotvorno utvrđivanje činjeničnog stanja, što bi u načelu i u skladu sa delotvornom praksom trebalo da potpada pod domen domaćih vlasti. (vidi, pored navedenih mnogobrojnih dokumenata i odluku u predmetu Demopulos i ostali protiv Turske [Demopoulos and Others v. Turkey], predstavke br. 46113/99 itd., st. 69, ECHR 2010). Postupak pred Sudom u vezi sa tako kontroverznim pitanjima kao što su ona koja se u ovom predmetu pojavljuju naročito zavisi od saradnje tuženih Država u skladu sa njihovom obavezom iz člana 38 Konvencije da na svaki mogući način olakšaju utvrđivanje činjenica. Organi uspostavljeni Konvencijom stalno ističu da je ta obaveza od suštinskog značaja za propisno i delotvorno funkcionisanje sistema Konvencije (vidi, između ostalog, presudu Velikog veća u gore navedenom predmetu Tanrukulu protiv Turske, st. 70, i Rezolucije Komiteta ministara ResDH(2001)66 i ResDH(2006)45). Po mišljenju Suda, jedini pravi način na koji je Rusija mogla da poštuje svoju obavezu u ovom predmetu je bio da obezbedi sprovođenje iscrpne istrage o incidentu i da obavesti Sud o njenim rezultatima. Ruske vlasti, međutim, to očigledno nisu učinile (vidi stavove 193-196 gore u tekstu), što je podstaklo Sud da umesto domaćih vlasti razmatra izuzetno kontroverzna pitanja o kojima je reč. Sud ne može a da ne izvede snažne zaključke u korist tvrdnji podnosioca predstavke (shodno pravilu 44C, st. 1 Poslovnika Suda), s obzirom na propust Države ugovornice da pruži informacije i dokaze od suštinskog značaja. Sud s tim u vezi takođe pridaje veliku pažnju načinu na koji su sprovedene zvanične predistražne radnje, jer se čini da vlasti nisu želele da otkriju istinu u vezi sa okolnostima ovog predmeta (vidi st. 191-193 u gore navedenoj presudi El Masri).
201. Sud takođe ima u vidu objektivne teškoće podnosioca predstavke da pribavi dokaze kojima bi potkrepio svoje navode, jer su događaji o kojima je reč bili poznati isključivo vlastima. Njegovu je tvrdnju u velikoj meri potkrepljivala neosporena pretpostavka, koju je Sud podržao u presudi u (gore navedenom) predmetu Iskandarov (st. 113-15), da do njegovog prisilnog prebacivanja u Tadžikistan ne bi ni moglo da dođe bez znanja i bilo pasivne ili aktivne umešanosti ruskih vlasti. Sud je u međuvremenu došao do istog zaključka u još jednom sličnom predmetu (vidi presudu u predmetu Abdulhakov protiv Rusije, predstavka br. 14743/11, st. 125‑27, od 2. oktobra 2012). Okolnosti su bile veoma slične u oba predmeta, u kojima su podnosioci predstavki prisilno avionom prebačeni iz Moskve ili njene okoline u Tadžikistan.
202. Sud ne vidi nijedan razlog zašto bi u ovom predmetu došao do drugačijeg zaključka. Zaista, ne može se poreći da je svaki aerodrom sa međunarodnim letovima podvrgnut većim merama bezbednosti, koje se nalaze pod stalnom kontrolom vlasti tužene Države i naročito pogranične službe te Države. Sama ta činjenica u uobičajenim okolnostima isključuje mogućnost da neko fizičko lice može biti prisilno odvedeno na pistu i ukrcano na avion za neku stranu zemlju a da pritom ne mora da polaže račune nijednom državnom službeniku. Shodno tome, svaka takva akcija iziskuje odobrenje ili u najmanju ruku prećutnu saglasnost državnih službenika zaduženih za taj aerodrom, a naročito onih koji praktično kontrolišu prilaz pistama.
203. Kao i u ranija dva navedena predmeta, Država nije iznela nikakve dokaze kojima bi opovrgla tu pretpostavku u ovom predmetu. Niti je obezbedila bilo kakvo uverljivo objašnjenje o tome kako je podnosilac predstavke mogao biti ukrcan na avion i prevežen od Moskve do Hudžanda a da nije morao da se javi nijednom ruskom državnom službeniku. Štaviše, vlasti su očigledno propustile da sprovedu delotvornu istragu na nacionalnom nivou i razjasne okolnosti tog incidenta. Ovi su elementi dovoljni da Sad zaključi da tuženu Državu, shodno Konvenciji, zbog umešanosti državnih službenika u tu operaciju treba smatrati odgovornom za prisilno prebacivanje podnosioca predstavke u Tadžikistan.
204. Ovaj zaključak Suda je utoliko više uznemiravajući s obzirom na to da su se sporni postupci državnih službenika odlikovali očiglednom proizvoljnošću i zloupotrebom ovlašćenja, a u cilju zaobilaženja zakonite odluke FSM da podnosiocu predstavke odobri privremeni azil u Rusiji (vidi član 12, st. 4 Zakona o izbeglicama) i koraka koje je Država zvanično preduzela kako bi sprečila izručenje podnosioca predstavke u skladu sa privremenim merama koje je doneo Sud (vidi stav 5 gore i stav 209 dole u tekstu). Iako su se operativni postupci u ovom predmetu po mnogo čemu razlikovali od onih takozvanih „vanrednih predaja“ koje je Sud nedavno razmatrao, nalazi Suda ubedljivo ukazuju na to da je i u ovom predmetu operacija u koju su bili umešani državni službenici sprovedena „mimo redovnog pravnog sistema“ i da „usled namernog zaobilaženja propisnog postupka, predstavlja anatemu za vladavinu prava i vrednosti zaštićene Konvencijom“ (vidi, mutatis mutandis, odluku Suda u predmetu Babar Ahmad i ostali protiv Ujedinjenog kraljevstva, [Babar Ahmad and Others v. the United Kingdom (dec.)] predstavke br. 24027/07, 11949/08 i 36742/08, st. 113-14, od 6. jula 2010, i st. 239 u gore navedenoj presudi El Masri).
(e) Zaključci
205. Sud stoga zaključuje da je prekršen član 3 Konvencije u odnosu na sva tri različita pitanja koja je razmatrao gore u tekstu, konkretno, zato što vlasti nisu zaštitile podnosioca predstavke od prisilnog prebacivanja u Tadžikistan, gde mu je pretila stvarna i neposredna opasnost od mučenja ili zlostavljanja; zato što vlasti nisu sprovele delotvornu istragu o incidentu; i zato što su državni službenici bili umešani u tu operaciju, bilo pasivno ili aktivno.
...
IV. NAVODNA POVREDA ČLANA 34 KONVENCIJE
208. Podnosilac predstavke se žalio da je njegovo prisilno prebacivanje u Tadžikistan bilo u suprotnosti sa privremenom merom koju je Sud odredio u skladu sa pravilom 39 i da je time prekršeno njegovo pravo da sam podnese predstavku. Pozvao se na član 34 Konvencije, po kojem:
„Sud može da prima predstavke od svake osobe, nevladine organizacije ili grupe lica koji tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih Konvencijom ili protokolima uz nju, učinjene od strane neke Visoke strane ugovornice. Visoke strane ugovornice obavezuju se da ni na koji način ne ometaju stvarno vršenje ovog prava..“
Prema pravilu 39 Poslovnika Suda:
„1. Veće, ili, kad je to primereno, predsednik Veća, može na zahtev strane u postupku ili druge zainteresovane osobeili po sopstvenom nahođenju stranama odrediti privremenu meru za koju smatra da je treba usvojiti u interesu strana ili pravilnog sprovođenja postupka pred tim Većem.
2. Kada se to smatra primerenim, Komitet ministara može biti odmah obavešten o meri usvojenoj u nekom konkretnom slučaju.
3. Veće može zatražiti informacije od strana o svakom pitanju vezanom za sprovođenje svake privremene mere koju je odredilo.“
209. Država je tvrdila da je podnosilac predstavke neometano mogao da ostvaruje svoja prava, uključujući i pravo da, shodno članu 34 Konvencije, podnese predstavku. Takođe se pozvala na svoj dopis od 16. decembra 2010. u kojem obaveštava Sud o koracima koje je preduzela u skladu sa privremenim merama koje je Sud odredio shodno pravilu 39 kako bi sprečio izručenje podnosioca predstavke Tadžikistanu (vidi stav 5 gore u tekstu). Država je poslala relevantne dopise tužilaštvu u Moskvi, kao i Saveznoj službi za izvršenje kazni u kojima je zahtevala da obustave svaku radnju proterivanja, izručenja ili prisilnog prebacivanja podnosioca predstavke u Tadžikistan na neki drugi način. Podnosilac predstavke zbog toga nije predat Tadžikistanu primenom ekstradicionog postupka.
210. Podnosilac predstavke je tvrdio da odgovornost tužene Države za umešanost državnih službenika u njegovo udaljavanje sa ruske teritorije – uprkos privremenim merama koje je Sud odredio – neizbežno predstavlja kršenje njegovog prava na podnošenje pojedinačne predstavke.
211. Sud ponavlja da se Države ugovornice u skladu sa članom 34 Konvencije obavezuju da se uzdrže od svakog činjenja ili nečinjenja koje bi moglo da omete delotvorno vršenje prava na podnošenje pojedinačne predstavke, što je konstantno reafirmisano kao kamen temeljac sistema Konvencije. Prema utvrđenoj praksi Suda, nepoštovanje privremene mere od strane tužene Države podrazumeva povredu tog prava (vidi st. 102 i 126 gore navedene presude u predmetu Mamatkulov i Askarov i st. 222 u gore navedenoj presudi u predmetu Abdulhakov).
212. Sud ne može dovoljno da naglasi poseban značaj koji se u sistemu Konvencije pridaje privremenim merama. One ne samo da imaju za cilj sprovođenje delotvornog razmatranja predstavke već i da obezbede da je zaštita koju Konvencija pruža podnosiocu predstavke delotvorna; zahvaljujući određenim merama, Komitet ministara je kasnije u mogućnosti da nadzire izvršenje pravosnažne presude. Te mere stoga omogućuju Državi o kojoj je reč da ispunjava svoju obavezu i postupa u skladu sa pravosnažnom presudom Suda, koja je pravno obavezujuća shodno članu 46 Konvencije (vidi presude u gore navedenim predmetima Mamatkulov i Askarov, st. 125; Šamajev i ostali protiv Gruzije i Rusije, st. 473; kao i presude u predmetima Aulmi protiv Francuske [Aoulmi v. France], predstavka br. 50278/99, st. 108, ECHR 2006‑I (izvodi); i Ben Hemais protiv Italije [Ben Khemais v. Italy] br. 246/07, st. 82, od 24. februara 2009).
213. Ključni značaj privremenih mera je dodatno podvučen činjenicom da ih Sud u načelu određuje samo u zaista izuzetnim slučajevima, na osnovu rigoroznog razmatranja svih relevantnih okolnosti. U većini tih slučajeva je život podnosilaca predstavki zaista ugrožen i postoji opasnost da će im biti naneta teška i nepopravljiva šteta u suprotnosti sa osnovnim odredbama Konvencije. Ova ključna uloga koju privremene mere igraju u sistemu Konvencije ne samo da podupire njihovo obavezujuće pravno dejstvo za Države o kojima je reč, kao što utvrđena sudska praksa potvrđuje, već i iziskuje poklanjanje najveće moguće pažnje pitanju poštovanja naloga Suda od strane Država ugovornica s tim u vezi (vidi, između ostalog, odlučan stav koji su u vezi s tim pitanjem izrazile Države ugovornice u Izmirskoj deklaraciji citiranoj u stavu 119 gore u tekstu kao i Komitet ministara u svojoj Privremenoj rezoluciji CM/ResDH(2010)83 u vezi sa predmetom Ben Hemais[1] ... Svaka popustljivost u vezi sa tim pitanjem bi oslabila zaštitu osnovnih prava zajemčenih Konvencijom, što je neprihvatljivo, i ne bi bila u skladu sa njenim vrednostima i duhom (vidi presudu u gore navedenom predmetu Zering, str. 34-35, st. 88); ona bi takođe bila u suprotnosti sa osnovnim značajem prava na podnošenje pojedinačne predstavke, i, opšte uzev, bi podrila autoritet i delotvornost Konvencije kao konstitutivnog instrumenta evropskog javnog poretka (vidi st. 100 i 125 presude u predmetu Mamatkulov i Askarov, i, mutatis mutandis, preliminarne prigovore u predmetu Loizidu protiv Turske [Loizidou v. Turkey], od 23. marta 1995, st. 75, Serija A br. 310).
214. Razmatrajući ovaj predmet u svetlu navedenih načela, Sud primećuje da su okolnosti podnosioca predstavke toliko izuzetne da su opravdavale određivanje privremenih mera tuženoj Državi. Od nje je 7. decembra 2010. zatraženo da do daljnjeg ne izruči podnosioca predstavke Tadžikistanu u interesu strana u postupku i pravilnog sprovođenja postupka pred Sudom. Država je 16. decembra 2010. obavestila Sud da su vlasti preduzele relevantne korake kako bi garantovale da podnosilac predstavke do daljnjeg neće biti izručen Tadžikistanu (vidi stavove 5 i 209 gore u tekstu). Bez obzira na preduzete korake, podnosilac predstavke je u specijalnoj operaciji u koju su, kako je utvrđeno, bili umešani državni službenici, novembra 2011. prisilno avionom prebačen iz Moskve u Hudžand (vidi st. 202-203 gore u tekstu).
215. Država nije prihvatila da te okolnosti ukazuju na kršenje privremene mere, tvrdeći da podnosilac predstavke nije prebačen u Tadžikistan u ekstradicionom postupku, koji je obustavljen odmah nakon odluke Suda od 7. decembra 2010. Sud argument Države ne smatra uverljivim. Mada mere preduzete radi obustavljanja izručenja mogu ukazivati na početnu spremnost Države da poštuje privremene mere, po mišljenju Suda, one u slučaju podnosioca predstavke ne mogu da oslobode Državu odgovornosti za kasnije događaje. Niti Država može legitimno da tvrdi, kao što se iz njenog argumenta može zaključiti, da privremene mere koje je Sud izrekao u ovom predmetu nisu sprečile prisilni povratak podnosioca predstavke u Tadžikistan.
216. Sud prihvata da je privremena mera u ovom predmetu, koju je zahtevao podnosilac predstavke, a koja je formulisana u odluci Suda od 7. decembra 2010, imala za cilj da spreči njegovo izručenje, koje je u to vreme predstavljalo najneposredniji zakoniti način za prebacivanje podnosioca predstavke iz Rusije u Tadžikistan. Premda je formulacija iz privremene mere jedan od elemenata koje Sud treba da uzima u obzir kada analizira da li je Država ispunila svoje obaveze iz člana 34, Sud mora da ima u vidu ne samo pismo već i duh određene privremene mere (Vidi presudu Velikog veća u predmetu Paladi protiv Moldavije [Paladi v. Moldova], br. predstavke 39806/05, st. 91, od 10. marta 2009) i, naravno, njenu samu svrhu. Jedinstvena svrha privremene mere koju je Sud odredio u ovom predmetu – a Država nije tvrdila da toga nije bila svesna – bila je da spreči izlaganje podnosioca predstavke stvarnoj opasnosti od zlostavljanja od strane tadžikistanskih vlasti. Nisu mogle postojati više nikakve sumnje ni o svrsi ni o razlozima te privremene mere nakon što je Država obaveštena o predmetu i nakon što mu je Sud 30. januara 2011. dao prioritet. Činjenicu da je Država shvatala duh i svrhu privremene mere dokazuju i uputstva koja je prosledila raznim svojim organima, tražeći od njih da obustave „svaku radnju proterivanja, izručenja ili prisilnog prebacivanja podnosioca predstavke u Tadžikistan na neki drugi način“ (vidi stav 209 gore u tekstu). Činjenica da su vlasti strogo poštovale privremenu meru skoro jedanaest meseci, do neočekivanih događaja 31. oktobra 2011. godine, takođe dokazuje da nisu postojale nikakve sumnje o njenoj svrsi i pravnim posledicama.
217. Imajući u vidu ključni značaj koji privremene mere imaju u sistemu Konvencije, Država u pitanju mora strogo da ih se pridržava. Sud stoga ne može da pojmi da je vlastima bilo dopušteno da zaobiđu privremenu meru kao što je mera određena u ovom predmetu i primene neki drugi, nacionalnim pravom predviđen postupak za prebacivanje podnosioca predstavke u zemlju odredišta, ili, što je još gore, da proizvoljno prebace podnosioca predstavke u tu zemlju na očigledno nezakonit način. Međutim, Sud je u ovom predmetu utvrdio da je tužena Država odgovorna upravo za ovo drugo (vidi stavove 202-203 gore u tekstu). Država je time osujetila postizanje svrhe privremene mere, koja je imala za cilj da održi status quo dok Sud ne razmotri predstavku. Podnosilac predstavke je stoga bio izložen stvarnoj opasnosti od zlostavljanja u Tadžikistanu, a Sud je bio sprečen da mu obezbedi praktičnu i delotvornu korist od ostvarivanja prava iz člana 3 Konvencije.
218. Država nije dokazala da je postojala ijedna objektivna prepreka koja bi osujetila poštovanje privremene mere (vidi st. 92 u gore navedenoj presudi i predmetu Paladi). Još je ozbiljnije je to što nije ponudila nikakvo objašnjenje za proizvoljno ponašanje državnih službenika koji su dozvolili da podnosilac predstavke bude prisilno ukrcan na let iz Moskve za Hudžan; niti je odgovorne pozvala na odgovornost (vidi, nasuprot tome, presudu u predmetu Muminov protiv Rusije [Muminov v. Russia], predstavka br. 42502/06, st. 44, od 11. decembra 2008). Neprihvatljivo je to što su vlasti uporno odbijale da istraže ovu stvar, čak i pošto je Sud razmotrio relevantna pitanja, konkretno, pošto je Državi skrenuo pažnju na zabrinjavajuću situaciju stvorenu ponavljanjem takvih neprihvatljivih incidenata, koja je bez presedana (vidi stav 52 gore u tekstu).
219. Sud stoga zaključuje da Rusija nije poštovala privremenu meru koju je Sud odredio u skladu sa pravilom 39 Poslovnika Suda u ovom predmetu, suprotno svojoj obavezi iz člana 34 Konvencije.
...
VII. PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
233. Prema članu 41 Konvencije:
„Kad Sud utvrdi povredu Konvencije ili Protokola uz nju a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu zaštitu, Sud će po potrebi pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“
A. Šteta
234. Podnosilac predstavke je podneo zahtev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 30.000 evra (EUR). Tako visok iznos je opravdavao zlostavljanjem kojem je bio podvrgnut u Tadžikistanu nakon prisilnog prebacivanja u tu zemlju i pozvao se na iznos koji je Sud u sličnim okolnostima dosudio u (gore navedenom) predmetu Iskandarov (st. 156).
235. Država je tvrdila da bi odluka Suda o povredi Konvencije predstavljala dovoljnu naknadu za bilo kakvu nematerijalnu štetu.
236. Sud ponavlja da prema članu 41 ima pravo da oštećenoj strani pruži pravično zadovoljenje koje se čini prikladnim. Primećuje da je utvrdio nekoliko povreda Konvencije u ovom predmetu a da se većina njih može smatrati izuzetno ozbiljnim. Stoga, podnosilac predstavke je nesporno pretrpeo nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi jednostavnim utvrđivanjem povrede. Zasnivajući svoju ocenu na pravičnosti, Sud u potpunosti prihvata zahtev podnosioca predstavke i dosuđuje mu 30.000 EUR na ime nematerijalne štete, plus sve poreze naplative na taj iznos.
...
VIII. PRIMENA ČLANA 46 KONVENCIJE
242. Prema članu 46 Konvencije:
„1. Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju pravosnažnoj presudi Suda u svakom predmetu u kome su stranke.
2. Pravosnažna presuda Suda se dostavlja Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje.
...“
243. Sud konstatuje da su u ovom predmetu utvrđene povrede nekoliko ključnih prava zaštićenih Konvencijom – zabrane mučenja i zlostavljanja – koje nisu sprečili ni domaći pravni lekovi ni privremene mere koje je Sud odredio. On zatim konstatuje da je nedavno utvrdio odgovornost tužene Države za slične povrede kao i da i dalje redovno prima alarmantne pritužbe o nestanku i prisilnom prebacivanju podnosilaca predstavki u Tadžikistan i Uzbekistan, uprkos određivanju privremenih mera i uveravanjima Države da će te mere biti poštovane.
244. Sud je u potpunosti svestan teškoća koje se mogu pojaviti prilikom izvršavanja presuda o kojima je reč, ne samo zato što se podnosioci predstavki nalaze u nadležnosti Države koja se ne pridržava Konvencije. Stoga se mogu pojaviti pitanja vezana za razne aspekte njihovog izvršenja, kao što je isplata dosuđenog iznosa pravičnog zadovoljenja i usvajanje drugih mera kojima bi se otklonile povrede prava podnosioca predstavke. Sud pritom ne potcenjuje značaj opštih mera radi sprečavanja sličnih povreda i mogućih pitanja vezanih za utvrđivanje i usvajanje takvih mera.
245. Sud takođe u ovom kontekstu ističe da ga poslednjih deset godina Države ugovornice kontinuirano ohrabruju da iskoristi priliku i određuje mere kako bi im pomogao da utvrde osnovne probleme i mere potrebne za sprovođenje presude (vidi, naročito, Rezoluciju Komiteta ministara Res(2004)3 od 12. maja 2004. i Deklaracije koje su Visoke strane ugovornice usvojile na konferencijama u Interlaken, Izmiru i Brajtonu). Zato Sud razvija svoju praksu u tom smeru, primenom postupka pilot presuda i na druge načine, čime pomaže Državama ugovornicama i Komitetu ministara, a zarad propisne i delotvorne primene člana 46 Konvencije. Sud smatra da je njegov doprinos u ovoj oblasti u određenim vrstama predmeta i dalje preko potreban.
246. S obzirom na ove stavove a imajući u vidu naročito prirodu povreda utvrđenih u ovoj presudi, ponavljanje sličnih povreda u drugim predmetima koje je nedavno razmatrao i pitanja koja se mogu pojaviti prilikom izvršenja presude, Sud smatra prikladnim da ovaj predmet razmotri u skladu sa članom 46 Konvencije.
A. Opšta načela
247. Sud ponavlja da član 46 Konvencije, tumačen u svetlu člana 1, tuženoj Državi nameće zakonsku obavezu da pod nadzorom Komiteta ministara sprovede odgovarajuće opšte i/ili pojedinačne mere kako bi obezbedila podnosiocu predstavke pravo za koje je Sud utvrdio da je prekršeno. Takve se mere moraju preduzimati i u pogledu drugih osoba koje se nalaze u istom položaju kao i podnosilac predstavke, i to rešavanjem problema koji su doveli to takve odluke Suda. Komitet ministara neprestano naglašava ovu obavezu prilikom nadzora nad izvršenjem presuda Suda (vidi predmet Burdov protiv Rusije (br. 2) [Burdov v. Russia (no. 2)], predstavka br. 33509/04, st. 125, ECHR 2009, i dokumente navedene u njemu).
248. Kad su u pitanju pojedinačne mere koje bi trebalo da budu preduzete u skladu sa presudom, njihov prvenstveni cilj je da ostvare restitutio in integrum, tj. da zaustave kršenje Konvencije i da isprave njegove posledice tako što će u najvećoj mogućoj meri obezbediti povraćaj u pređašnje stanje (vidi presude u predmetima Pirsak protiv Belgije (član 50) [Piersack v. Belgium (Article 50)], od 26. oktobra 1984, st. 11, Serija A br. 85, i Papamikalopulos i ostali protiv Grčke (član 50) [Papamichalopoulos and Others v. Greece (Article 50)], od 31. oktobra 1995, st. 34, Serija A br. 330‑B). Ova obaveza odražava načela međunarodnog prava po kojima je Država koja je odgovorna za protivzakonito delo u obavezi da obezbedi povraćaj u pređašnje stanje, što znači uspostavljanje situacije kakva je postojala pre nego što je protivpravna radnja izvršena, pod uslovom da povraćaj u pređašnje stanje nije „faktički nemoguć“ i da „ne podrazumeva teret koji je potpuno nesrazmeran koristi od povraćaja u pređašnje stanje naspram koristi od kompenzacije“ (član 35 Članova o odgovornosti država za međunarodne protivpravne činove Komisije za međunarodno pravo). Drugim rečima, premda povraćaj u pređašnje stanje predstavlja pravilo, mogu postojati okolnosti u kojima je odgovorna Država – u potpunosti ili delimično – oslobođena ove obaveze, pod uslovom da može da dokaže da su okolnosti baš takve (vidi presudu Velikog veća u predmetu Švajcarsko udruženje protiv farmi za uzgoj životinja (VgT) protiv Švajcarske (br. 2) [Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) v. Switzerland (no. 2)], predstavka br. 32772/02, st. 86, ECHR 2009). Države treba da organizuju svoje pravne sisteme i sudske postupke kako bi ovaj rezultat bio ostvariv (vidi ibid., st. 97, i Preporuku (2000)2 Komiteta ministara).
249. Na Komitetu ministara je da, postupajući u skladu sa članom 46 Konvencije, u svetlu gore navedenih načela međunarodnog prava i informacija koje je pružila tužena Država, oceni da li je ona u dobroj volji poštovala svoju obavezu da u najvećoj mogućoj meri obezbedi povraćaj u pređašnje stanje. Premda je tužena Država u načelu slobodna da odabere sredstvo kojim će ispuniti ovu obavezu, takođe je na Komitetu ministara da oceni da li je odabrano sredstvo saglasno sa zaključcima datim u presudi Suda (vidi st. 249 u gore navedenoj presudi Skocari i Đunta, i st. 241-42 u gore navedenoj presudi Švajcarsko udruženje protiv farmi za uzgoj životinja). To važi i za ocenu toga da li tužena Država ispunjava svoju obavezu da preduzme opšte mere kako bi rešila problem koji je doveo do povrede utvrđene u presudi Suda.
B. Mere koje Država treba da poštuje u ovoj presudi
1. Isplata pravičnog zadovoljenja
250. S obzirom na to da je podnosilac predstavke i dalje lišen slobode u Tadžikistanu, Sud na samom početku izražava zabrinutost zbog načina na koji će tužena Država ispuniti svoju obavezu da mu isplati pravično zadovoljenje. Sud se već suočavao sa sličnim situacijama u kojima je bio nemoguć kontakt sa podnosiocima predstavki posle njihovog udaljenja iz tužene Države. Sud je u nekim slučajevima tuženoj Državi određivao da obezbedi isplatu pravičnog zadovoljenja omogućavanjem kontakata između podnosilaca predstavki, njihovih zastupnika i Komiteta ministara (vidi presudu u predmetu Muminov protiv Rusije (pravično zadovoljenje) [Muminov v. Russia (just satisfaction)], predstavka br 42502/06, st. 19 i tačku (c) izreke presude, od 4. novembra 2010, i u predmetu Kamalijevi protiv Rusije (pravično zadovoljenje), [Kamaliyevy v. Russia (just satisfaction)], predstavka br. 52812/07, st. 14 i tačku 1(c) izreke presude, od 28. juna 2011). Sud je u drugim predmetima naložio da dosuđene iznose u ime i u interesu podnosilaca predstavki čuvaju njihovi zastupnici (vidi presudu Velikog veća u predmetu Hirsi Džama i ostali protiv Italije [Hirsi Jamaa and Others v. Italy], predstavka br. 27765/09, st. 215, i tačku 12 operativnog dela presude, ECHR 2012, i presudu u predmetu Labsi protiv Slovačke [Labsi v. Slovakia], predstavka br. 33809/08, st. 155 i tačku 6 operativnog dela presude, od 15. maja 2012).
251. Sud u pogledu ovog predmeta primećuje da je nakon prebacivanja podnosioca predstavke u Tadžikistan bilo određenih, premda posrednih kontakata između podnosioca predstavke i njegovih zastupnica pred Sudom. S obzirom na tu činjenicu, a imajući u vidu izuzetnu ugroženost podnosioca predstavke u Tadžikistanu, Sud smatra da je prikladno da njegove zastupnice u njegovo ime i u njegovom interesu čuvaju iznos koji mu je dodeljen na ime pravičnog zadovoljenja.
2. Ostale mere za otklanjanje povreda prava podnosioca predstavke
252. Sud je, međutim, mišljenja da obaveza poštovanja ove presude ne može biti ograničena na isplatu novčane naknade dosuđene u skladu sa članom 41, koja isključivo ima za cilj da nadomesti posledice povrede koja ne može biti ispravljena na drugi način (vidi st. 250 u gore navedenoj presudi Skocari i Đunta). Organi Konvencije su već podržavali obavezu preduzimanja dodatnih pojedinačnih mera pored isplate pravičnog zadovoljenja u sličnim predmetima, u kojima su prava podnosilaca predstavki bila prekršena njihovim udaljenjem iz područja zaštićenog Konvencijom (vidi, npr, st. 211 u gore navedenoj presudi Hirsi Džama i ostali, st. 171 presude u predmetu Al Sadun i Mufdi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Al-Saadoon and Mufdhi v. the United Kingdom], predstavka br. 61498/08, ECHR 2010 (izvodi); i Rezoluciju Komiteta ministara CM/ResDH(2012)68 o tom predmetu i njegove odluke citirane u stavovima 121-124 gore u tekstu).
253. Moguće je da je tuženoj Državi teže da stupi u kontakt sa podnosiocem predstavke i preduzme mere za otklanjanje povreda njegovih prava usled činjenice da je on i dalje van njene nadležnosti. Te okolnosti, međutim, same po sebi ne oslobađaju tuženu Državu njene zakonske obaveze da preduzme sve mere u svojoj nadležnosti da stane na kraj utvrđenoj povredi i otkloni njene posledice. Premda se određene mere koje je neophodno preduzeti mogu razlikovati u zavisnosti od specifičnosti svakog predmeta, obaveza izvršenja presude nalaže tuženoj Državi, a pod nadzorom Komiteta ministara, da utvrdi i u dobroj volji primenjuje zakonska, diplomatska i/ili praktična sredstva neophodna kako bi se u najvećoj mogućoj meri obezbedilo pravo podnosioca predstavke za koje je Sud utvrdio da je prekršeno.
254. Po mišljenju Suda, nalazi u ovoj presudi iziskuju preduzimanje takvih koraka. Trenutni stepen razvoja međunarodnog prava i međunarodnih odnosa ne onemogućava tuženu Državu da preduzme opipljive mere u cilju zaštite podnosioca predstavke od postojećih opasnosti po njegov život i zdravlje dok se nalazi u tuđoj nadležnosti (vidi, na primer, st. 171 u gore navedenoj presudi u predmetu Al Sadun i Mufdi, i Rezoluciju Komiteta ministara CM/ResDH(2012)68 od 8. marta 2012; st. 23-24 i 194-195 u gore navedenoj presudi u predmetu Otman (Abu Katada); vidi takođe mere koje je Rusija preduzela kako bi obezbedila povratak podnosioca predstavke iz Turkmenistana u predmetu Garabajev protiv Rusije [ Garabayev v. Russia] predstavka br. 38411/02, st. 34-35, od 7. juna 2007). Potreba za takvim merama u ovom predmetu je utoliko veća s obzirom na to da su same ruske vlasti podnosiocu predstavke odobrile privremeni azil. Stoga tužena Država a fortiori može da preduzima pojedinačne mere koje se nalaze u potpunosti u njenoj nadležnosti, kao što je sprovođenje delotvorne istrage incidenta o kojem je reč kako bi ispravila procesne povrede koje je Sud utvrdio (vidi, na primer, postupak protiv državnog službenika koji se oglušio o privremene mere koje je Sud odredio u gore navedenom predmetu Muminov protiv Rusije, st. 44).
255. Sud je stoga ubeđen da je Ruska Federacija dužna da iskoristi neophodne mehanizme i postupke kako bi preduzela takve mere u pogledu podnosioca predstavke. S obzirom na raznovrsnost raspoloživih sredstava za ostvarenje tog cilja i prirodu pitanja o kojima se radi, Komitet ministara se nalazi u boljem položaju od Suda da ocenjuje konkretne mere koje treba da budu preduzete. Zato treba prepustiti Komitetu ministara da, na osnovu informacija koje pruža tužena Država, a uz dužno uzimanje u obzir razvoja situacije podnosioca predstavke, nadzire usvajanje takvih mera koje su održive, blagovremene, prikladne i dovoljne da obezbede najbolje moguće obeštećenje za povrede koje je Sud utvrdio.
3. Opšte mere radi sprečavanja sličnih povreda
256. Razmatrajući ovu stvar u skladu sa članom 46 Konvencije, Sud utvrđuje da je od naročitog značaja da naglasi potrebu za opštim merama kako bi se sprečile nove povrede slične onima koje je utvrdio. S tim u vezi, Sud s velikom zabrinutošču primećuje da se događaji razmatrani u ovom predmetu ne mogu smatrati izolovanim incidentom. Sud ponavlja da se, otkad je doneo presudu u (gore navedenom) predmetu Iskandarov, u kojem je utvrdio odgovornost Ruske Federacije za kršenje člana 3 zbog nerazjašnjene otmice i prebacivanja podnosioca predstavke u Tadžikistan od strane neidentifikovanih lica, suočava sa brojnim incidentima ove vrste. Sud je već utvrdio povredu i člana 3 i člana 34 u predmetu Abdulhakov, u kojem je podnosilac predstavke otet u Moskvi i prisiljen da se u identičnim okolnostima ukrca na avion za Tadžikistan (vidi st. 124-27 presude u gore navedenom predmetu Abdulhakov). Sud je nedavno, premda u različitim okolnostima, utvrdio iste povrede zbog deportacije podnosioca predstavke iz Sankt Petersburga u Uzbekistan (vidi presudu u predmetu Zohidov protiv Rusije [Zokhidov v. Russia], predstavka br. 67286/10, st. 128-42 i 201-11, od 5. februara 2013, još nije pravosnažna). Sud na svom spisku ima još pritužbi ove vrste, a što je još više zabrinjavajuće, neke od njih je primio zbog sličnih incidenata koji su se zbili nakon upozorenja koje je predsednik Suda uputio ruskoj Državi (vidi stav 52 gore u tekstu), pa čak i nakon odluka koje je o tom pitanju nedavno doneo Komitet ministara (vidi stavove 121-124 gore u tekstu).
257. Nalazi u ovoj presudi potkrepljuju stav da brojne otmice ljudi i njihovo naknadno prebacivanje u zemlje odredišta namernim zaobilaženjem propisanog postupka – naročito suprotno privremenim merama koje je Sud odredio – predstavljaju flagrantno nepoštovanje vladavine prava i ukazuju na to da su određeni državni organi razvili praksu u suprotnosti sa obavezama koje imaju na osnovu ruskog zakona i Konvencije. Takva situacija ima najozbiljnije implikacije po ruski nacionalni pravni poredak, delotvornost sistema Konvencije i autoritet Suda.
258. Iz odluka Komiteta ministara se takođe može videti da situacija za Državu predstavlja „izvor velike zabrinutosti“ i da se ona bavi ovim incidentima. Na primer, relevantne odluke Komiteta ministara su prosleđene Glavnom tužilaštvu, Istražnom odboru, Ministarstvu unutrašnjih poslova, Federalnoj službi za migracije i Federalnoj službi sudskih izvršitelja. Država je takođe saopštila da se u kontekstu relevantnih predmeta „obavezuje da rezultate naknadnih istraga“ koje dobije u Rusiji predoči i Komitetu ministara i Sudu (vidi stavove 122-123 gore u tekstu). Navedeni nalazi Suda u velikoj meri pokazuju da u ovom predmetu, međutim, nije sprovedena zadovoljavajuća naknadna istraga i, šire, da državni organi o kojima je rečjoš nisu preduzeli odlučujuće opšte mere. One bi trebalo da obuhvataju dalje unapređenje domaćih pravnih lekova u predmetima koji se odnose na izručenje i proterivanje, obezbeđivanje zakonitosti svih postupaka Države u toj oblasti, delotvornu zaštitu potencijalnih svedoka u skladu sa privremenim merama koje Sud odredi i delotvornu istragu svakog kršenja ovih mera ili sličnih nezakonitih dela.
259. Sud prima k znanju značajan razvoj domaće sudske prakse koji je nedavno pokrenuo Vrhovni sud Ruske Federacije u svom Rešenju br. 11 od 14. juna 2012. godine (vidi stav 76 gore u tekstu). Ovaj je razvoj u skladu sa praksom Suda i savršeno podržava ideju o unapređenju domaćih pravnih lekova u postupcima vezanim za izručenje i proterivanje, koje organi Konvencije odavno promovišu u pogledu svih Država ugovornica (vidi među nedavnim dokumentima stav Velikog veća u gore navedenoj presudi u predmetu De Soza Ribeiro protiv Francuske, st. 82, kao i Preporuku Komiteta ministara Rec(2004)6 o unapređenju domaćih pravnih lekova i njegovu Preporuku R(98)13 o pravu osoba kojim nije odobren azil na delotvoran pravni lek). Sud veruje da bi striktna primena rešenja Vrhovnog suda od strane svih ruskih sudova omogućila pravosuđu da izbegne takve propuste kao što su oni kritikovani u ovoj presudi (vidi stavove 161-165) i da dalje, kroz sudske postupke, razvija novouspostavljenu praksu u kojoj se zahtevi iz Konvencije neposredno primenjuju (vidi, među nedavnim primerima, odluke domaćih sudova razmotrene u odluci o predmetu Kulevski protiv Rusije [Kulevskiy v. Russia (dec)], predstavka br. 20696/12, st. 18 i 36, od 20. novembra 2012). Sud primećuje da koraci koje sudovi opšte nadležnosti preduzimaju odražavaju važnu praksu ruskog Ustavnog suda vezanu za materiju izručenja i pozitivne mere koje se preduzimaju na drugim nivoima, kao što Komitet ministara napominje u svojim odlukama (vidi stavove 123-124 gore u tekstu). Stoga je još više zabrinjavajuće to što se Sud suočava sa situacijama u kojima se flagrantno zaobilaze domaći pravni mehanizmi a podnosioci predstavki nezakonito prebacuju u Države koje nameravaju da ih progone. Ponavljanje ovih nezakonitosti može da poništi delotvornost domaćih lekova na koje se sistem Konvencije u potpunosti oslanja (poredi sa st. 166 u gore navedenoj presudi Al Sadun i Mufdi). Po mišljenju Suda, obaveze Države iz ove presude iziskuju neodložno rešenje ovog problema, koji se ponavlja.
260. Nesprovođenje delotvornih domaćih istraga o ovakvim neprihvatljivim incidentima izaziva dodatnu, ozbiljnu zabrinutost, kao što ova presuda pokazuje. Zahtev iz Konvencije vezan za sprovođenje delotvorne i brze istrage svakog incidenta ove vrste neposredno proizlazi iz bogate prakse Suda, a potkrepljuje ga dosledan stav Komiteta ministara i Parlamentarne skupštine, koji, konkretno, insistiraju na pozivanju na odgovornost vinovnika ovih incidenata kako bi se poslala jasna poruka da takvi postupci neće biti tolerisani (vidi Rezoluciju Parlamentarne skupštine br. 1571 (2007), i gore navedenu Rezoluciju Komiteta ministara CM/Res(2010)25). Sud primećuje da takva poruka nije poslata ni u ovom predmetu ni u drugim sličnim predmetima koji su se pred njim našli tokom poslednjih osamnaest meseci.
261. Navedeni stavovi navode Sud na zaključak da obaveza koja proističe iz člana 46 iziskuje od tužene Države da postupa hitno i odlučno, i da preduzima sve potrebne mere kako bi rešila probleme utvrđene u ovoj presudi. Pored gore pomenute potrebe da se dalje unaprede domaći pravni lekovi i spreči njihovo nezakonito izigravanje u stvarima koje se tiču izručenja, usvajanje opštih mera bi, u skladu sa ovom presudom, trebalo da se odnosi na dva važna problema i na dva cilja koja su s njima u vezi.
262. Prvo, s obzirom na njihovu posebnu ugroženost, podnosioci predstavki u odnosu na koje je Sud naložio privremene mere moraju uživati delotvornu zaštitu Države ne samo u zakonu već i u praksi. S obzirom na to da se opšta zaštita koju pruža običan pravni okvir redovno pokazivala neuspešnom u predmetima kao što je ovaj, potrebno je uvesti odgovarajući mehanizam, koji će imati i preventivnu i zaštitnu funkciju i obezbediti da takvi podnosioci predstavki uživaju neposrednu i delotvornu zaštitu od nezakonitog kidnapovanja i nedopuštenog udaljavanja sa nacionalne teritorije i izvan nadležnosti ruskih sudova. Potreba za takvim mehanizmom je naročito hitna u pogledu podnosilaca predstavki koje traže one Države u koje su pojedinci već nezakonito i prisilno prebacivani ili deportovani. S obzirom na izuzetnu svrhu koju privremene mere nastoje da ostvare i verovatnoću nastupanja teške, nenadoknadive štete koju svako kršenje tih mera može da izazove, svaki pojedinačni mehanizam koji se u tom cilju uvodi treba da bude podvrgnut pažljivom nadzoru nadležnog službenika službe javne bezbednosti na odgovarajućem nivou, koji može odmah da interveniše kako bi sprečio iznenadno kršenje privremenih mera do kojeg može doći namerno ili slučajno. Podnosiocima predstavki i njihovim zastupnicima treba omogućiti lak pristup državnim službenicima o kojima je reč, kako bi mogli da ih obaveste o bilo kakvoj nepredviđenoj situaciji i da zatraže hitnu zaštitu.
263. Drugo, s obzirom na ključnu ulogu privremenih mera u sistemu Konvencije, i, shodno tome, maksimalan značaj koji se pridaje pridržavanju tih mera od strane Država ugovornica (vidi stavove 211-213 gore u tekstu), Država treba da primenjuje odgovarajuće postupke i institucionalne mere kako bi obezbedila delotvornu istragu svih slučajeva kršenja odluka kojim se određuju te mere ukoliko postojeći postupci ne daju potrebne rezultate. Pažljiv nadzor nad takvim istragama na odgovarajućem zvaničnom nivou je takođe potreban kako bi se obezbedilo da se one sprovode sa neophodnom revnošću i da zadovoljavaju potreban standard kvaliteta.
264. Iako ističe navedene oblasti kao one koje izazivaju posebnu zabrinutost, Sud ne isključuje ni druge načine usvajanja opštih mera, od kojih su neke možda već navedene u tekstovima Saveta Evrope (vidi stavove 108-114 gore u tekstu). Međutim, iscrpna ocena svih tih pitanja nadilazi sudsku funkciju Suda, s obzirom na brojna pravna, upravna, praktična i bezbednosna pitanja koja ona obuhvataju. Sud će se zato u ovoj fazi uzdržati od formulisanja konkretnih naloga, jer smatra da će mere na koje je ukazao gore u tekstu doprineti obezbeđivanju pravilnog izvršenja ove presude, pod nadzorom Komiteta ministara (vidi, mutatis mutandis, presudu u gore navedenom predmetu Burdov (br. 2), st. 137, i u predmetu Ananjev i ostali protiv Rusije [Ananyev and Others v. Russia], predstavke br. 42525/07 i 60800/08, st. 194, od 10. januara 2012). Na ruskim je vlastima da Komitetu ministara predlože konkretne korake za obezbeđivanje prava iz Konvencije o kojima je reč a na Komitetu ministara je da nadzire njihovo naknadno sprovođenje u skladu sa zahtevima iz Konvencije, kao što je istaknuto u ovoj presudi.
SUD IZ OVIH RAZLOGA JEDNOGLASNO
1. Proglašava pritužbe vezane za opasnost od zlostavljanja podnosioca predstavke u Tadžikistanu, nepostojanje delotvornih lekova u tom pogledu i zakasnelo sudsko razmatranje njegovog pritvora prihvatljivim, a ostatak predstavke neprihvatljivim;
2. Zaključuje da je prekršen član 3 Konvencije jer vlasti nisu zaštitile podnosioca predstavke od stvarne i neposredne opasnosti od mučenja i zlostavljanja tako što bi sprečile njegovo prisilno prebacivanje iz Moskve u Tadžikistan, jer nisu sprovele delotvornu istragu o ovom incidentu i zbog umešanosti državnih službenika u tu operaciju;
3. Zaključuje da je prekršen član 34 Konvencije jer tužena Država nije poštovala privremene mere koje je odredio Sud;
...
6. Zaključuje
(a) da je tužena Država dužna da podnosiocu predstavke u roku od tri meseca od dana pravosnažnosti presude u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije, isplati sledeće iznose:
(i) 30.000 EUR (trideset hiljada evra), kao i sve poreze naplative u pogledu nematerijalne štete, pri čemu će taj iznos u ime i u interesu podnosioca predstavke čuvati njegove zastupnice pred Sudom;
...
Sačinjeno na engleskom i prosleđeno pisanim putem 25. aprila 2013, u skladu sa pravilom 77 st. 2 i 3 Poslovnika Suda.
Soren NilsenIzabel Bero Lefevr
sekretar predsednica
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013.
Zvanični jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud, niti Sud snosi bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Prevod može biti preuzet iz baze podataka predmeta Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz kakve druge baze podataka sa kojom je Sud podelio ovaj prevod. Tekst može biti preštampan u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se tačno naznači puni naziv predmeta, uz gore navedeno obaveštenje o autorskom pravu i uz pozivanje na Fiducijarni fond za ljudska prava Saveta Evrope. Ako nameravate da bilo koji deo ovog prevoda iskoristite u komercijalne svrhe, molimo vas da se prethodno obratite na adresu publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à l’adresse suivante: publishing@.
[1] Primedba urednika: predmet Ben Hemais protiv Italije (Ben Khemais v. Italy) (predstavka br.. 246/07, od 24. februara 2009)
Full & Egal Universal Law Academy