© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK
S. C. UZINEXPORT PROTIV RUMUNJSKE
PRESUDA OD DANA 31. OŽUJKA 2015. GODINE
ZAHTJEV BROJ 43807/06
ČINJENICE
Podnositelj zahtjeva rumunjsko je trgovačko društvo sa sjedištem u Bukureštu koje se bavi izvođenjem građevinskih radova. Društvo podnositelja je do 1997. godine bilo u društvenom vlasništvu kada je privatizirano, a njegov kapital prenesen na privatne ulagače.
Tijekom 1980. godine, podnositelj je bio započeo s izgradnjom tvornice cementa u Egiptu. Ministarstvo financija je tijekom 1990. godine po završetku izgradnje, prodalo dio dugovanja društva trećoj osobi. Cijena koja je pri tom isplaćena bila je manja od one koja je sukladno ugovoru trebala biti isplaćena tijekom likvidacije društva. Podnositelj je protiv Ministarstva financija podnio dvije tužbe radi naknade štete. Presudama od 31. svibnja 1999. godine te 01. veljače 2000. godine, nadležan domaći sud naložio je Ministarstvu financija da podnositelju na ime naknade štete isplati iznos od oko 20.000,000,00 $. Ministarstvo financija je protiv navedenih presuda uložilo žalbe povodom kojih je domaći žalbeni sud tijekom 2000. godine donio odluke kojima je potvrdio prvostupanjske presude. Tijekom 2003. i 2004. godine, Ministarstvo financija isplatilo je podnositelju dosuđene iznose.
Podnositelj je dana 11. veljače 2005. godine podnio tužbe u kojima je naveo da Ministarstvo financija nije u roku koji je odredio domaći sud isplatilo naknadu štete dosuđenu dvjema prvostupanjskim presudama te je zatražio isplatu kamata radi zakašnjenja. U odnosu na iznos dodijeljen presudom od dana 31. svibnja 1999. godine, Vrhovni sud je ustanovio kako podnositelju za razdoblje od 11. veljače 2002. godine do 4. kolovoza 2003. godine, pripada pravo na isplatu kamate.
Međutim, u odnosu na presudu od dana 1. veljače 2000. godine, Vrhovni sud je zauzeo drugačiji pristup. Presudom od dana 23. svibnja 2006. godine ustanovio kako je pravo zahtijevati isplatu kamate bilo podvrgnuto istom roku kao i pravo zahtijevati isplatu glavnice te kako je taj rok iznosio tri godine počevši od pravomoćnosti presude te je odbio tužbeni zahtjev.
OCJENA SUDA
Sud je primijetio kako presuda domaćeg suda od 23. svibnja 2006. godine, kojom je odbijen podnositeljev tužbeni zahtjev nije u skladu sa sudskom praksom Vrhovnog suda te drugih sudova prema kojoj kamata obuhvaća iznos koji se isplaćuje naknadno, odnosno ako glavnica nije podmirena u roku te predstavlja odvojeni iznos od glavnice. Shodno tome, rok za isplatu kamate ne može početi teći istog dana kao i rok za isplatu glavnice. Navedeni stav je Vrhovni sud u takvim slučajevima u svojoj praksi redovito primjenjivao te usvajao tužbene zahtjeve. Presudom od dana 23. svibnja 2006. godine, Vrhovni sud onemogućio je podnositelju isplatu kamata radi zakašnjele isplate.
Sud ističe da ukoliko postoje neujednačenosti u primjeni i tumačenju odredaba domaćeg prava između domaćih sudova, upravo je uloga Vrhovnog suda u rješavanju takvih neujednačenosti. Međutim, kada je sam Vrhovni sud izvor neujednačene pravne prakse koja nije pravno utemeljena, dolazi do pravne neizvjesnosti te rizika od potkopavanja povjerenja javnosti u sudbeni sustav. Štoviše, Sud je istaknuo kako ni Vrhovni sud ni rumunjska vlada nisu uspjeli dokazati kako presuda Vrhovnog suda od dana 23. svibnja 2006. godine predstavlja novinu u sudskoj praksi ili da je takva presuda utemeljena na različitim činjenicama koje bi dopuštale takav drugačiji pristup.
Slijednom navedenog Sud je ustanovio kako je presuda Vrhovnog suda od dana 23. svibnja 2006. godine bila proizvoljna i prouzrokovala pravnu neizvjesnost te kako je stoga došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
Sud nije posebno ispitivao podnositeljeve navode koji se odnose na navodnu povredu članak 1. Protokola 1. Konvencije.
PRAVIČNA NAKNADA
94.933.00 EUR – na ime troškova postupka.
Full & Egal Universal Law Academy