© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013. Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacije pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna naznaka o sudskoj praksi Suda broj 165
Juli 2013. godine
Sindicatul “Păstorul cel Bun” protiv Rumunije [VV] - 2330/09
Presuda od 9.7.2013 [VV]
Član 11.
Član 11-1
Sloboda udruživanja
Odbijanje upisa sindikata svećenstva zbog autonomije religijskih zajednica: nema povrede
Činjenice – U aprilu 2008. godine, 35 članova sveštenstva i laičkog osoblja Rumunske pravoslavane crkve je odlučilo da osnuje sindikat. Izabrani predsjednik je tražio od prvostepenog suda da se sindikatu dodijeli status pravnog lica te da se sindikat upiše u registar sindikata. Međutim, zastupnik arhiepiskopije je uložio prigovor. Zastupnik sindikata je ostao pri zahjtevu, a Ured javnog tužitelja ga je podržao. U maju 2008. godine, sud je usvojio zahtjev sindikata i naložio upis u registar te mu je tako dodijelio status pravnog lica. Arhiepiskopija je uložila žalbu protiv te presude. Okružni sud je, konačnom presudom donesenom u julu 2008, godine, usvojio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu te, odlučujući u meritimu predmeta, odbio zahtjev sindikata za dodjelu statusa pravnog lica i upis u registar sindikata.
Presudom od 31. januara 2012. godine (vidi, Informativna naznaka 148), Vijeće Suda je zaključilo, sa pet glasova naspram dva glasa, da je član 11. prekršen uz obrazloženje da je jedna takva drastična mjera kao što je odbijanje upisa podnositelja predstavke-sindikata u registar, imajući u vidu da nije postojala “hitna društvena potreba” a ni dovoljno razloga, disproporcionalna cilju kojem se teži te, prema tome, nije nužna u demokratskom društvu.
Pravo – Član 11.
(a) Primjenjivost – Dužnosti koje obavljaju članovi predmetnog sindikata i način plaćanja naknada na koje imaju pravo predstavljaju mnogobrojne tipične aspekte radnog odnosa. Međutim, rad članova svećenstva ima posebne karakteristike, kao što su njegovi spiritualni ciljevi, njegovo obavljanje u okviru crkve koja uživa izvjestan stepen autonomije i visoka dužnost odanosti prema crkvi. Prema tome, precizno razlikovanje striktnih religijskih aktivnosti i aktivnosti koje su više finansijske prirode bi moglo biti osjetljiv zadatak. Međutim, uprkos njihovim posebnim okolnostima, članovi svećenstva obavljaju svoju misiju u kontekstu radnog odnosa koji je obuhvaćen članom 11. koji je, prema tome, primjenjiv na činjenice predmeta.
(b) Meritum – Odbijanje da se izvrši upis podnositelja predstavke-sindikata je dovelo do miješanja koje je zasnovano na odredbama Statuta Rumunske pravoslavne crkve. Imajući u vidu taj statut, domaći sudovi su došli do zaključka da je uspostavljanje crkvenih asocijacija i fondacija prerogativ Svetog sinoda te je potrebno odobrenje arhiepiskopa da bi članovi svećenstva uzeli učešće u bilo kojoj formi asocijacije. Miješanje je služilo zakonitom cilju zaštite prava drugih, naime onih koji pripadaju Rumunskoj pravoslavnoj crkvi.
Imajući u vidu argumente koje je iznijela arhiepiskopija pred domaćim sudovima u prilog svom prigovoru na priznavanje sindikata, okružni sud je zauzeo stanovište da je razumno da smatra da bi odluka kojom se odobrava upis sindikata dovela do stvarnog rizika po autonomiju predmetne religijske zajednice. U Rumuniji, sve religijske denominacije imaju pravo da usvajaju sopstvene interne propise te, prema tome, imaju slobodu da donose sopstvene odluke u vezi sa sopstvenim funkcioniranjem, zapošljavanjem osoblja i odnosima sa svojim svećenstvom. Princip autonomije religijskih zajednica predstavlja kamen temeljac odnosa između rumunske države i religijskih zajednica koje su priznate na njenoj teritoriji. Rumunska pravoslavna crkva je odabrala da ne inkorporira odredbe radnog prava koje su relevantne u ovom predmetu u svoj statut, što je izbor koji je odobren odlukom Vlade u skladu s principom autonomije religijskih zajednica. Imajući u vidu ciljeve koje je odredio podnositelj predstavke-sindikat u svom statutu – naročito one koji se odnose na promoviranje inicijative, konkurencije i slobode izražavanja među svojim članovima, osiguranje učešća člana sindikata u Svetom sinodu, traženje od arhiepiskopa da podnese godišnji finansijski izvještaj i korištenje štrajka kao sredstva zaštite interesa svojih članova – sudska odluka kojom se odbija upis sindikata s ciljem poštovanja autonomije religijskih denominacija se ne čini nerazumnom, naročito imajući u vidu ulogu države u očuvanju autonomije. Pri odbijanju upisa podnositelja predstavke-sindikata, država se jednostavo uzdržala od miješanja u organizaciju i djelovanje Rumunske pravoslavne crkve, poštujući tako obavezu neutralnosti koju joj nameće član 9. Konvencije.
Okružni sud je odbio upis podnositelja predstavke-sindikata nakon što je konstatirao da njegov zahtjev ne zadovoljava uvjete crkvenog statuta zbog toga što njegovi članovi nisu poštovali poseban postupak koji je predviđen za osnivanje asocijacije. Prema tome, sud je jednostavno primijenio princip autonomije religijskih zajednica. Prihvatajući obrazloženje arhiepiskopije, on je zaključio da bi savjetodavna i raspravna tijela predviđena crkvenim statutom bila zamijenjena ili bi bila obavezna da rade zajedno s novim tijelom - sindikatom - koji nije vezan tradicijom Crkve ni pravilima kanonskog prava o savjetovanju i donošenju odluka ako bi odobrio osnivanje sindikata. Prema tome, sud je preispitivanjem potvrdio da je rizik koji su navele crkvene vlasti vjerovatan i ozbiljan, da obrazloženje koje su one navele ne služi nikakvom cilju koji se ne odnosi na uživanje autonomije predmetne religijske zajednice i da odbijanje upisa podnositelja predstavke-sindikata nije išlo dalje od onoga što je potrebno da bi se eliminirao taj rizik.
Govoreći općenitije, Statut Rumunske pravoslavne crkve ne zabranjuje na apsolutan način da članovi njenog svećenstva formiraju sindikate da bi zaštitili svoja legitimna prava i interese. Prema tome, ništa ne sprečava članove podnositelja predstavke-sindikat da uživa svoje pravo iz člana 11. Konvencije formiranjem takve asocijacije koja teži ciljevima koji su u skladu sa statutom Crkve i ne dovodi u pitanje tradicionalnu hijerarhijsku strukturu Crkve ili postupak donošenja odluka. Osim toga, članovi podnositelja predstavke-sindikata su slobodni da se pridruže bilo kojoj asocijaciji koja postoji u okviru Rumunske pravoslavne crkve koju su odobrili domaći sudovi i koja djeluje u skladu s uvjetima crvenog statuta.
Konačno, postoji čitava lepeza ustavnih modela koji reguliraju odnose između država i religijskih denominacija u Evropi. Imajući u vidu evropski konsenzus o tom pitanju, država uživa široko polje procjene tog pitanja, uključujući pravo da odluči da li će priznati ili neće sindikate koji djeluju u okviru religijskih zajednica i slijede ciljeve koji mogu onemogućiti ostvarivanje autonomije takvih zajednica. Konačno, odbijanjem okružnog suda da upiše podnositelja predstavke-sindikat nije prekoračeno polje procjene koje se dodjeljuje državnim vlastima u toj sferi te, prema tome, nije disproporcionalno.
Zaključak: nema povrede (jedanaest glasova naspram šest).
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy