© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava 2014. Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud. Za sve dodatne informacije pročitajte ceo tekst obaveštenja o autorskom pravu na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe Cour européenne des droits de l’homme, 2014. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Obaveštenje o praksi Suda br. 168
Novembar 2013. godine
Sederman protiv Švedske [VV] (Söderman v. Sweden [GC]) – predstavka br. 5786/08
Presuda Velikog veća doneta 12. novembra 2013. godine
Član 8
Pozitivne obaveze
Član 8, stav 1
Poštovanje privatnog života
Nepostojanje jasnih zakonskih odredaba kojima se inkriminiše tajno snimanje golog deteta: povreda
Činjenice – Godine 2002, podnositeljka predstavke, koja je tad imala četrnaest godina, otkrila je da je njen očuh sakrio video kameru u korpi za veš u kupatilu. Kamera je bila uperena na mesto gde se podnositeljka predstavke svlačila pre tuširanja. Odnela ju je majci koja je spalila traku koju niko nije video. Incident je prijavljen 2004. kada je majka čula o incidentima koje je i sestra od tetke podnositeljke predstavke imala sa očuhom. Očuh je krivično gonjen i okružni sud ga je 2006. osudio za seksualno uznemiravanje shodno Poglavlju 6, članu 7 Krivičnog zakonika i formulaciji dela u to vreme. Njegova osuda je, međutim, ukinuta u žalbenom postupku nakon što je apelacioni sud utvrdio da njegov postupak ne potpada pod definiciju krivičnog dela seksualnog uznemiravanja. Apelacioni sud je zatim istakao da je njegovo ponašanje moglo predstavljati drugo krivično delo dečje pornografije u pokušaju, ali u odsustvu optužbe to pitanje nije dalje razmatrao. Vrhovni sud je odbio da odobri podnošenje žalbe.
Veće Suda je u presudi od 21. juna 2012. utvrdilo sa četiri glasa za i tri glasa protiv da nije došlo do povrede člana 8 Konvencije (vidi Obaveštenje o praksi Suda br. 153).
Pravo – član 8: Sud je prihvatio zaključak domaćeg suda da je postupak očuha predstavljao povredu ličnog integriteta podnositeljke predstavke. Premda događaj o kojem je reč nije obuhvatao bilo kakvo fizičko nasilje, zlostavljanje ili kontakt, uticao je na podnositeljku predstavke u pogledu izuzetno intimnih aspekata njenog privatnog života. Nije bilo dokaza da domaće vlasti nisu ispunile svoju obavezu da sprovedu delotvornu istragu. Sud je, dakle, trebalo da utvrdi da li je u okolnostima ovog predmeta u Švedskoj postojao odgovarajući pravni okvir da zaštiti podnositeljku predstavke od postupaka njenog očuha, u skladu sa obavezama Države iz člana 8. Veliko veće je odabralo drugačiji pristup od onog koje je primenilo veće, koje je potvrdilo da „samo značajne greške u pravu i praksi i njihova primena predstavljaju povredu pozitivnih obaveza Države iz člana 8“. Takav test za utvrđivanje značajnih grešaka, premda razumljiv u kontekstu istraga, ne igra suštinsku ulogu u oceni da li je u tuženoj Državi postojao odgovarajući pravni okvir u skladu sa njenim pozitivnim obavezama jer se predmet pred Sudom odnosio na pitanje da li je podnositeljki predstavke u datim okolnostima zakon obezbeđivao prihvatljivi nivo zaštite.
U pogledu mogućnosti da je čin očuha mogao predstavljati dečju pornografiju u pokušaju iz Krivičnog zakonika, Sud nije bio uveren da je taj čin obuhvaćen tim krivičnim delom. Nije bilo informacija o tome da li je tužilac razmatrao mogućnost da očuha optuži za to krivično delo. Umesto toga, tužena Država je navela veći broj razloga zašto je tužilac možda odlučio da to ne učini; naročito teškoće da pribavi dovoljno dokaza da je postojao „pornografski“ sadržaj. Po mišljenju podnositeljke predstavke, čak i da je film – koji je bio uništen – i dalje postojao, teško da bi se materijal mogao okvalifikovati kao pornografski. U švedskom Krivičnom zakoniku nije definisan izraz „pornografski sadržaj“ a u pripremnim radovima na odredbi o dečjoj pornografiji je istaknuto da njena svrha nije da inkriminiše sve slike gole dece.
U pogledu odredbe o delu seksualnog uznemiravanja iz Krivičnog zakonika – kojom se naročito sankcioniše neprilično izlaganje i verbalno ili fizičko neprilično ponašanje – apelacioni sud je utvrdio da očuh ne može biti krivično odgovoran za izolovani čin snimanja podnositeljke predstavke bez njenog znanja. Po švedskom zakonu koji je u to vreme bio na snazi, da bi delo seksualnog uznemiravanja uopšte bilo izvršeno, učinilac je morao da postupa sa namerom da žrtva sazna za to delo ili je morao biti ravnodušan u pogledu opasnosti da će za njega saznati. Očuh nije oslobođen optužbe za seksualno uznemiravanje zbog nedostatka dokaza već zato što u to vreme njegov postupak nije mogao da se okvalifikuje kao seksualno uznemiravanje. Postupak o kojem je reč nije mogao biti zakonski obuhvaćen formulacijom odredbe o seksualnom uznemiravanja u to vreme te ona nije štitila podnositeljku predstavke od nepoštovanja njenog privatnog života.
Nijedna druga odredba krivičnog zakonodavstva nije popunjavala praznine u zaštiti njenih prava u to vreme. Zaista, nepostojanje odredbe o izolovanom činu snimanja ili fotografisanja neke osobe u tajnosti ili bez njenog pristanka odavno je izazivala zabrinutost u Švedskoj. Nedavno su usvojeni novi propisi, osmišljeni kako bi obuhvatali dela kao što je ovo u predmetu podnositeljke predstavke, i oni su stupili na snagu 2013. godine.
Po mišljenju Suda, primena krivičnog zakonodavstva nije neizostavno predstavljala jedini način na koji je tužena Država mogla da ispuni svoje obaveze iz člana 8. U pogledu građanskopravnih sredstava, apelacioni sud je odbacio tužbu za naknadu štete podnositeljke predstavke kad je očuha oslobodio krivice. Prema Zakonu o sudskom postupku, kada je uz krivičnu optužnicu podneta tužba za naknadu, odluka suda o tužbi zavisi od njegove odluke o postojanju krivične odgovornosti. Štaviše, nije postojao nijedan drugi osnov na koji je podnositeljka predstavke mogla da se pozove kako bi potkrepila svoju tužbu za naknadu štete. Konačno, Sud nije bio uveren da su švedski sudovi mogli da joj dosude naknadu samo na osnovu utvrđene povrede Konvencije.
Sud ukratko nije bio uveren da je relevantnim švedskim pravom koje je u to vreme bilo na snazi bila obezbeđena zaštita prava podnositeljke predstavke na poštovanje njenog privatnog života na način koji je bio u skladu sa obavezama Države iz člana 8. Delo koje je njen očuh izvršio je povredilo njen integritet uz sledeće otežavajuće okolnosti: činjenice da je ona bila maloletna, da se incident dogodio u njenom domu i da je učinilac bio lice kog je imala pravo da poštuje i kog se očekivalo da poštuje.
Zaključak: povreda (šesnaest glasova za i jedan protiv).
član 41: 10.000 evra na ime nematerijalne štete.
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak je sastavio sekretarijat Suda i on ne obavezuje Sud.
Kliknite ovde da biste pristupili Informativnim beleškama o sudskoj praksi
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014.
Engleski i francuski jezik su službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud snosi bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy