© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE
SOMORJAI PROTIV MAĐARSKE
OD DANA 28. KOLOVOZA 2018. GODINE
ZAHTJEV BR. 60934/13
ČINJENICE
Podnositelj zahtjeva je zatražio od nadležnog mirovinskog tijela ponovno izračunavanje njegove mirovine u skladu Uredbom Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice (u daljnjem tekstu „Uredba“). Prvostupanjsko tijelo je povećalo njegovu mjesečnu mirovinu na otprilike 449,00 EUR s učinkom od 1. svibnja 2004. godine (datum ulaska Mađarske u EU). Podnositelj se žalio protiv te odluke jer je razdoblje preklapanja, tijekom kojeg je radio u Austriji i plaćao doprinose za socijalno osiguranje Mađarskoj, izračunato kao razdoblje s vrlo niskim prosječnom plaćom. Drugostupanjsko mirovinsko tijelo je povećalo njegovu mirovinu na otprilike 452,00 EUR. Podnositelj je zatim pokrenuo upravni spor pred Radnim sudom u Budimpešti i zatražio upućivanje pitanja o ispravnom tumačenju Uredbe Sudu Europske unije. Radni sud u Budimpešti je odbio podnositeljevu tužbu i potvrdio odluku mirovinskog tijela. Odlučujući o podnositeljevoj žalbi, Vrhovni sud je preinačio presudu Radnog suda u Budimpešti i naložio ponavljanje postupka, inzistirajući da uzmu u obzir načela prava EU-a o sprečavanju preklapanja davanja iz socijalne sigurnosti. Glede podnositeljevog zahtjeva za prethodnu odluku, Vrhovni sud je zaključio da se taj postupak čini nepotrebnim jer nisu bili ispunjeni uvjeti. U ponovljenom postupku, Radni sud je ukinuo odluku mirovinskog tijela i naložio ponovno izračunavanje mirovina u skladu s pravilima EU. Nadležna mirovinska uprava izjavila je da će platiti samo dospjele nepodmirene obveze za posljednjih pet godina koje su prethodile datumu odluke Radnog suda, kada je greška otkrivena, kako je predviđeno Zakonom o mirovinama iz 1997. godine. Podnositelj je osporio tu odluku zahtijevajući dospjele nepodmirene obveze za cijelo razdoblje nakon pristupanja Mađarske EU i tvrdeći da sadašnji zakon predstavlja „ograničenje prava“ zabranjeno predmetnom Uredbom EU-a. Radni i Vrhovni sud potvrdili su odluku mirovinskog tijela kojom se ograničava razdoblje isplate. Vrhovni sud se nije osvrnuo na tvrdnju podnositelja da je članak 234. Ugovora o osnivanju Europske zajednice (sada članak 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) povrijeđen presudom Radnog suda. Ustavni sud je odbio podnositeljevu ustavnu tužbu navodeći da nije nadležan za ispitivanje navodnog sukoba između mađarskog prava i prava EU.
PRIGOVORI
Pozivajući se na članak 6., stavak 1. Konvencije, podnositelj zahtjeva prigovorio je da mađarske vlasti nisu u dovoljnoj mjeri uzele u obzir primjenjive odredbe prava EU-a, koje posebno obvezuju nacionalne sudove najviše instance da obrazlože svoje odluke o nepodnošenju zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije. Također se žalio na duljinu postupka.
OCJENA ESLJP-a
Zadatak tumačenja i primjene odredbi prava EU prvenstveno je na Sudu Europske unije u kontekstu zahtjeva za prethodnu odluku, a zatim na domaćim sudovima prilikom primijene tih odredbi (vidi Avotiņš protiv Latvije [VC], br. 17502/07, stavak 100., ECHR 2016). ESLJP ne bi trebao djelovati kao četvrta instanca i ne bi stoga trebao dovoditi u pitanje presude nacionalnih sudova, osim ako su njihovi zaključci proizvoljni ili očito nerazumni (vidi Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], br. 22251/08, § 61, ESLJP 2015). Stoga je ESLJP zaključio da je podnositeljev prigovor kojim se osporava ispravnost tumačenja prava EU-a, izvan njegove nadležnosti te je odbijen kao nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije.
Opća načela koja se odnose na obvezu obrazloženja nacionalnih sudova, protiv čijih odluka ne postoji pravno sredstvo u okviru nacionalnog prava i koji odluče ne uputiti pitanje o tumačenju prava EU koje je pred njima podneseno Sudu Europske unije na prethodnu odluku, navedeni su u predmetu Ullens de Schooten i Rezabek protiv Belgije, (br. 3989/07 i 38353/07, §§ 56 do 62, 20. rujna 2011. godine). Suština tih načela je da su nacionalni sudovi dužni, u skladu s tzv. Cilfit kriterijima, navesti razloge zbog kojih su smatrali nepotrebnim tražiti prethodnu odluku, zašto su utvrdili da je pitanje irelevantno, da je predmetna odredba prava EU već bila tumačena od strane Suda Europske unije ili da je ispravna primjena prava EU toliko očigledna da ne ostavlja prostora za razumnu sumnju. Međutim, ESLJP nje nadležan ispitivati bilo kakve pogreške koje su domaći sudovi možda počinili u tumačenju ili primjeni mjerodavnog zakona.
Što se tiče podnositeljevog prigovora o nedostatku obrazloženja u vezi sa zahtjevom za prethodnu odluku, ESLJP je utvrdio da je podnositeljev predmet dvaput saslušan od strane najviše sudske instance i da je, prema domaćem zakonu, podnositelj bio dužan formulirati svoju žalbu Vrhovnom sudu na sveobuhvatan i razumljiv način, bez pozivanja na bilo koji od prethodnih podnesaka. Nadležnost Vrhovnog suda ograničena je na ispitivanje pitanja koja su podnesena u reviziji. Podnositelj zahtjeva u svojoj reviziji nije zatražio da se predmet proslijedi Sudu Europske unije na prethodnu odluku niti je naveo razloge zbog kojih je, po njegovom mišljenju, presuda Radnog suda prekršila članak 234. Ugovora o osnivanju Europske zajednice. U tim okolnostima, nedostatak obrazloženja Vrhovnog suda o tim aspektima bio je u skladu s domaćim postupovnim pravilima.
Osim toga, u skladu s relevantnom sudskom praksom Suda Europske unije, isključivo je na domaćim sudovima da u svakom predmetu utvrde potrebu za traženjem prethodne odluke kako bi im se omogućilo donošenje presude. U ovom predmetu, Vrhovni sud je smatrao da da relevantne odredbe Zakona o mirovinama iz 1997. nisu u sukobu s pravom EU-a te je stoga utvrdio da nije potrebno donijeti prethodnu odluku o pitanju prava EU-a. U takvim okolnostima ESLJP nije uočio nikakvu pojavu proizvoljnosti zbog činjenice da Vrhovni sud nije uputio pitanje Sudu Europske unije radi dobivanja prethodnog mišljenja ili zbog činjenice da u presudi nije obrazložio pitanje koje se odnosi na potencijalno upućivanje na prethodnu odluku. Slijedom navedenog, ESLJP je ovaj dio podnositeljevog zahtjeva proglasio nedopuštenim kao očigledno neosnovan te ga je odbacio sukladno članku 35. stavku 4. Konvencije.
Vezano za podnositeljev prigovor o duljini postupka, ESLJP je istaknuo da se razumnost duljine postupka uvijek treba ocjenjivati u svjetlu okolnosti predmeta, s obzirom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih tijela i što je za podnositelja bilo bitno u sporu. ESLJP je primijetio da predmet nije bio iznimno složen i da podnositelj svojim postupanjem nije uzrokovao nikakva odugovlačenja, kao i da se u mirovinskim sporovima zahtjeva posebna revnost postupanju. Uzimajući u obzir da je spor trajao više od šest godina i devet mjeseci na dvije upravne i dvije sudske razine i s obzirom na svoju sudsku praksu po tom pitanju, ESLJP je smatrao da je duljina postupka bila prekomjerna i da nije ispunila zahtjev razumnog roka, stoga je presudio da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.
PRAVEDNA NAKNADA
2.000,00 EUR na ime neimovinske štete
500,00 EUR na ime troškova i izdataka
Full & Egal Universal Law Academy