STRAN GREEK RAFINERIJE I STRATIS ANDREADIS protiv GRCKE
Presuda od 9. decembra 1994. godine
NEZVANICNI SAŽETAK I HISTORIJAT PREDMETA
A.Osnovne cinjenice
Prema ugovoru zakljucenom 22. jula 1972. godine izmedu države Grcke i g. Andreadisa, potonji se obavezao da ce sagraditi i, posredstvom kompanije koja ce zatim biti osnovana, rukovoditi naftnom rafinerijom u Megari. Država, koja se obavezala da ce obezbijediti zemljište na kojem je rafinerija trebalo da bude napravljena, ratifikovala je ugovor Uredbom koja je objavljena u Službenom listu; ali su propustili da izvrše svoju obavezu.
Dana 14. oktobra 1977. godine Vlada je raskinula ugovor po Zakonu (br. 141/1975) o ukidanju preferencijalnih ugovora zakljucenih pod vojnim režimom. Kompanija Stran je podnijela tužbu Atinskom prvostepenom sudu radi nadoknade troškova koje je do tada pretrpjela. Država je osporila sudsku nadležnost i uputila predmet na arbitražu, koja je zakljucena 27. februara 1984. godine, sa odlukom u korist podnosilaca predstavke. Odlukom su Stranovi navodi proglašeni osnovanim u iznosu koji ne prelazi 116.273.442 drahmi, 16.054.165 US dolara i 614.627 francuskih franaka.
Dana 2. maja 1985. godine Država je osporila odluku pokretanjem postupka pred Atinskim prvostepenim sudom, pozivajuci se na to da je arbitražna klauzula u ugovoru bila poništena, te da je odluka, shodno tome, nevažeca. Prvostepeni sud, a kasnije, 4. novembra 1986. godine, i Atinski žalbeni sud, odlucili su protiv Države.
Dana 25. maja 1987. godine, dok se predmet vodio pred Kasacionim sudom i nakon što je sudija izvjestilac vec bio poslao strankama svoje mišljenje, koje je bilo povoljno po podnosioce predstavke, Skupština je usvojila Zakon (br. 1701/1987) koji predvida da su sve klauzule, ukljucujuci i klauzule o arbitraži, u preferencijalnim ugovorima zakljucenim pod vojnim režimom ukinute i da je svaka arbitražna odluka ništava; takode je predvideno da se svi zahtjevi koji proisticu iz ukidanja tih ugovora proglašavaju nedopuštenim.
Dana 16. marta 1989. godine Kasacioni sud u punom sazivu je odlucio da je Zakon br. 1701/1987 ustavan. U presudi od 11. aprila 1990. godine, Prvo odjeljenje Kasacionog suda je stavilo van snage presudu žalbenog suda od 4. novembra 1986. godine.
B.Postupak pred Komisijom za ljudska prava
Predstavka je uložena Komisiji 20. novembra 1987. godine; proglašena je prihvatljivom 4. jula 1991. godine.
U svom izvještaju od 12. maja 1993. godine, Komisija je ustanovila cinjenice predmeta i izrazila slijedece mišljenje:
(a)da je došlo do povrede clana 6. stav 1. Konvencije u odnosu na pravo na pravicnu raspravu od strane tribunala (jednoglasno), ali ne u pogledu dužine postupka (dvanaest glasova za i dva protiv);
(b)da je došlo do povrede clana 1. Protokola br. 1. (jednoglasno)
Predmet je proslijeden Sudu 12. jula 1993. godine.
IZVOD IZ PRESUDE
PRAVO
I.PRELIMINARNE PRIMJEDBE VLADE
31.Vlada je smatrala da su podnosioci predstavke propustili da iscrpe domace pravne lijekove. Da je Atinski prvostepeni sud odbio zahtjev usmjeren na povlacenje, koji su podnosioci predstavke podnijeli dana 19. decembra 1986. godine (vidi stav 17. gore), ispitivanje tužbe koju su oni podnijeli 10. novembra 1978. godine bilo bi nastavljeno i oni bi onda bili u poziciji da tvrde da clan 12. st. 3. Zakona br. 1701/1987 nije u saglasnosti sa Ustavom i Konvencijom, koje pitanje nije bilo odluceno od strane plenarnog Kasacionog suda (v. st. 22. gore). Kad bi, s druge strane, prvostepeni sud odobrio taj zahtjev, ništa ne bi sprijecilo podnosioce predstavke da podnesu novu tužbu, baziranu na istim navodima; domace pravo, posebno clanovi 4., 5., 20. st. 2., 28. i 93. st. 4. Ustava, daju im zadovoljavajucu pravnu zaštitu.
32.Sud ponavlja da uzima u obzir preliminarne prigovore koje je Država vec istakla pred Komisijom, bar u suštini i sa odgovarajucom jasnocom, po pravilu u stadiju prvobitnog ispitivanja prihvatljivosti.
33.Pred Komisijom, Vlada je zapravo tvrdila da je trebalo da podnosioci predstavke 1977. godine pokrenu upravni postupak protiv odluke ministarskog ekonomskog komiteta od 14. oktobra 1977. godine, kojom se raskida taj ugovor. Komisija je odbacila ovaj prigovor na osnovu toga što Vlada nije pokazala da bi takav postupak donio naknadu u bilo kojem smislu, a radi stupanja na snagu Zakona br. 1701/1987, njegove primjene na podnosioce predstavke ili dužine postupka pred domacim sudovima.
34.U svom podnesku Sudu Vlada se pozvala na slijedeci izvod iz njenog dodatnog stava od 6. maja 1991. godine o prihvatljivosti predstavke: podnosioci predstavke “izabrali su da nastave sa svojim zahtjevima u postupku... koji nije predviden u grckom pravnom sistemu – arbitraža – i predstavka je, shodno tome, neprihvatljiva zbog toga što su oni propustili da iscrpe zakonske pravne lijekove koji su dostupni u predmetima te prirode”.
35.Takva tvrdnja nije dovoljna, po mišljenju Suda, da bi potkrijepila prigovor istaknut od strane Vlade u ovom stadiju postupka. Kada se Država poziva na pravilo o iscrpljivanju domacih pravnih lijekova, ona mora pokazati sa dovoljnom jasnocom efikasne pravne lijekove koje podnosioci predstavke nisu iskoristili; u ovoj oblasti organi Konvencije ne mogu na svoju inicijativu ispravljati bilo kakve nedostatke ili propuste u preciznosti argumentacije tužene Države (v., inter alia, presudu od 6. decembra 1988. godine u predmetu Barber, Messegué i Jabardo protiv Španije, serija A br. 146, str. 27, st. 56.).
Osim toga, Sud zapaža da je Vlada prvobitno pobijala nadležnost redovnih sudova i izabrala arbitražu kao sredstvo za razrješenje spora (v. stavove 10. i 12. gore).
36.Stoga ovdje postoji zabrana poricanja prethodne izjave (estopel) u vezi sa preliminarnim prigovorom.
II.NAVODNE POVREDE CLANA 6. st. 1. KONVENCIJE
37.Podnosioci predstavke navode dvije povrede clana 6. st. 1. Konvencije koji predvida kako slijedi:
"Prilikom utvrdivanja gradanskih prava i obaveza ..., svako ima pravo na pravicnu ... raspravu u razumnom roku pred [a] ... sudom...”
Na prvom mjestu usvajanje clana 12. Zakona br. 1701/1987 i njegova primjena u njihovom predmetu od strane Kasacionog suda ih je, kako oni navode, lišilo pravicnog sudenja. Drugo, dužina postupka o odredivanju valjanosti odluke o arbitraži, od 27. februara 1984. godine je prekoracila “razuman vremenski rok”.
A.Primjenjivost clana 6. stav 1.
38.Na raspravi Vlada je negirala primjenjivost clana 6. u ovom predmetu. Po njenom mišljenju, predmet “spora” (rasprave) pred domacim sudovima je bila valjanost klauzule o arbitraži i, shodno tome, sama arbitražna odluka. Stoga se to se ne odnosi na “gradansko pravo” u okviru znacenja clana 6. Predmetna klauzula je bila privilegija u skladu sa vrlo specificnim zakonodavnim kontekstom i razmatrala je iskljucivo ugovorne odnose izmedu vojnog režima i podnosilaca predstavke.
Kako bi takvi odnosi proizveli pravna dejstva, moraju biti ratifikovani putem ad hoc zakona, u ovom slucaju Uredbe sa zakonskom snagom br. 1211/1972 (v. st. 7. gore). Dalje, i zakoni o stranim ulaganjima u Grcku (v. st. 7. gore) su bili u cilju javnog interesa, pogotovo ekonomskog razvoja zemlje.
39.Prema pravnoj praksi Suda, koncept “gradanskih prava i obaveza” se ne može tumaciti samo u odnosu na domace pravo tužene države. Clan 6. st. 1. se primjenjuje nezavisno od statusa stranaka, prirode zakonodavstva koje regulira nacin na koji ce u sporu odluciti, kao i karaktera organa koji ima nadležnost u toj stvari; to je dovoljno kako bi ishod postupka bio odlucujuci za privatna prava i obaveze (vidi pored mnogih drugih izvora, presudu od 25. oktobra 1989. godine u predmetu Allan Jacobsson protiv Švedske, serija A br. 163, str. 20, st. 72.).
40.Sud zapaža da su nakon raskidanja ugovora zakljucenog izmedu njih i Grcke države, podnosioci predstavke podnijeli tužbu Atinskom prvostepenom sudu radi utvrdivanja da im Država treba nadoknaditi troškove kojima su bili izloženi do tada u vezi sa izvršenjem ugovora (v. st. 10. gore). Njihova tužba, koja se u suštini odnosila na odštetu, bila je uglavnom zasnovana na navodima da je Država vec prekršila svoje obaveze po ugovoru, i to prije njegovog raskidanja. Njihov zahtjev u arbitražnom postupku je imao slicnu osnovu. Arbitražni sud je djelomicno usvojio zahtjeve podnosilaca predstavke (v. st. 13. gore) odlukom koja je konacna, pravosnažna i izvršna, i po uslovima iz samog ugovora (clan 27. st. 9. ugovora – vidi st. 10. gore) i u smislu grckog prava (clan 904. Zakona o gradanskom postupku – v. st. 25. gore).
Sud zapaža da je pravo podnosilaca predstavke po arbitražnoj odluci bilo “materijalno” po prirodi, kakav je bio i njihov zahtjev za odštetu koji je usvojio arbitražni sud. Njihovo pravo na povrat iznosa dodijeljenih od strane arbitražnog suda je stoga “gradansko pravo” u okviru znacenja clana 6., bez obzira na prirodu ugovora izmedu podnosilaca predstavke i grcke države, po grckom pravu, (vidi, mutatis mutandis, presuda od 26. marta 1992. godine u predmetu Editions Périscope protiv Francuske, serija A br. 234-B, str. 66, st. 40.). Slijedi da je ishod postupka, koji je pred redovnim sudovima pokrenula Država, radi stavljanja van snage arbitražne odluke, bio odlucujuci za “gradansko pravo”.
41.Shodno tome clan 6. stav 1. je primjenjiv.
B.Poštovanje clana 6. stav 1.
1.Pravicno sudenje
42.Podnosioci predstavke su tvrdili da su bili lišeni pravicnog sudenja i cak svog prava na pristup sudu. Pozvali su se posebno na presudu od 21. februara 1975. godine u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (serija A br. 18).
Donošenjem i primjenom clana 12. Zakona br. 1701/1987 u odnosu na podnosioce predstavke, Država je efikasno ukinula nadležnost sudova pozvanih da odrede valjanost arbitražne odluke i sprijecila svaku odgovarajucu sudsku istragu o predmetu spora. Takvo miješanje je bilo, po rijecima iz presude Golder “sastavni dio opasnosti arbitražne moci” i nespojivo sa opštim nacelima medunarodnog prava i znacenjem vladavine prava prema Konvenciji. Država je odredila zakonodavnom mjerom slucaj u kojem je ona strana u sporu. “Zakonodavni trikovi” su rezultirali u sveukupnoj nejednakosti strana u postupku.
43.Vlada je pobijala to gledište. Skupština, izvor ukupne moci, potpuno je opravdano autoritativno tumacila donesene zakone kao dvosmislene. Pored toga, ovlaštenje da to uradi je izricito navedeno u clanu 77. Ustava. Jasno, takvo tumacenje se primjenjuje na sve postojece predmete, nezavisno od toga da li se oni vode pred sudovima jer nisu uvedena nova pravila i nije izmijenjena predmetna odredba, nego je samo razjašnjeno njeno pravo znacenje.
Takva intervencija zakonodavca ne može se posmatrati kao nezakonito miješanje u sudsku vlast, posebno tamo gdje je sudska vlast imala na raspolaganju neophodna sredstva kako bi se osiguralo da nema arbitrarnosti. Takva je bila situacija u pravnom sistemu Grcke. Clan 93. Ustava zabranjuje sudovima da primjenjuju zakone ciji je sadržaj suprotan tom instrumentu. U ovom predmetu, kada je clan 12. Zakona br. 1701/1987 stupio na snagu, spor koji se tice valjanosti arbitražne odluke se još uvijek vodio pred Kasacionim sudom. Taj sud bi, stoga, trebalo da utvrdi jesu li postojali uslovi koji opravdavaju autoritativno tumacenje Zakona br. 141/1975 od strane zakonodavca i da li to tumacenje narušava princip podjele vlasti.
44.Sud zauzima gledište da je postupak nakon stupanja na snagu Zakona br. 1701/1987, kada se predmet vodio pred Kasacionim sudom, od odlucne važnosti za svrhu njegove istrage. Medutim, kako bi procijenio da li su podnosioci predstavke imali pravicno sudenje pred tim sudom, neophodno je uzeti u obzir raniji postupak, ono što je bitno u tom postupku, kao i stav stranaka.
Spor, koji je pokrenut pred Atinskim prvostepenim sudom od strane podnosilaca predstavke, dana 10. novembra 1978. godine (v. st. 10. gore), tice se njihovih tvrdnji da su ovlašteni na obeštecenje pošto je Država vec prekršila svoje obaveze po ugovoru i to prije njegovog raskidanja. Ukljucen je arbitražni sud na inicijativu Države, koja je tvrdila da je arbitražna klauzula još uvijek pravno valjana i koja je osporavala nadležnost redovnih sudova na tom osnovu (v. st. 10. gore).
Podnosioci predstavke su, iako samo alternativno, prihvatili nadležnost arbitražnog suda, i kada je taj sud djelomicno uvažio njihov zahtjev, jasno su pokazali da se namjeravaju pridržavati te odluke (v. st. 17. gore). Država je onda, medutim, promijenila kurs tako što je pokrenula spor pred redovnim gradanskim sudovima, pred kojima je tom prilikom osporavala valjanost arbitražne klauzule i, shodno tome, valjanost odluke (v. st. 15. i 18. gore).
Donošenje Zakona br. 1701/1987 u Skupštini nesporno je predstavljalo prekretnicu u postupku koji je u tom trenutku bio usmjeren protiv Države.
45.Vlada je navela da je bilo neophodno donositi ovaj Zakon, usljed razlicitih mišljenja eminentnih profesora prava, kontradiktornih sudskih odluka, formulacija oprecnih mišljenja sudija i stavova stranaka koje su naizmjenicno mijenjale svoja stanovišta o valjanosti arbitražne klauzule. Rastuca debata i razlozi javne politike su, tako, ucinili neophodnim razjašnjenje namjere zakonodavca o tom pitanju davanjem autoritativnog tumacenja Zakona br. 141/1975, cak u trajanju od dvanaest godina. Demokratsko zakonodavstvo je bilo u obavezi da iz javnog života iskorijeni preostale tragove mjera preduzetih od strane vojnog režima. G. Andreadis je bio ekonomski gigant i plan koji je on predvidao u to vrijeme je bio na visokom stepenu za državu velicine Grcke. Osim toga, objavljivanje plana je vodilo, prije pada vojnog režima, jednoj od najvecih antidiktatorskih demonstracija.
46.Sud ne dovodi u pitanje Vladinu namjeru da reagira na zabrinutost naroda Grcke da se demokratska zakonitost treba ponovno uspostaviti.
Medutim, ponovnim prikljucenjem Vijecu Evrope 28. novembra 1974. godine i ratifikovanjem Konvencije, Grcka je preuzela obavezu da poštuje princip vladavine prava. Taj princip, koji je propisan u clanu 3. Statuta Vijeca Evrope, ocituje se, inter alia, u clanu 6. Konvencije. Ta odredba osigurava posebno pravo na pravicno sudenje i iznosi detaljno suštinske garancije ugradene u tom smislu kao što se primjenjuju na krivicni postupak. Vezano za sporove koji se ticu gradanskih prava i obaveza, Sud je u svojoj sudskoj praksi postavio zahtjev za procesnu jednakost stranaka u smislu pravicnog odnosa izmedu stranaka. U parnici koja ukljucuje suprotstavljene privatne interese, ta jednakost znaci da svakoj stranci mora biti data razumna mogucnost da predstavi svoj predmet – pod uslovima koji ga ne stavljaju u suštinski nepovoljnu poziciju vis-a-vis druge strane (v. presudu od 27. oktobra 1993. godine u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holanije, serija A br. 274, str. 19 st. 33.).
47.S tim u vezi, Sud je imao u vidu i vrijeme i nacin usvajanja clana 12. Zakona br. 1701/1987. Nešto prije rasprave u Kasacionom sudu, koja je prvo bila zakazana za 4. maj 1987. godine, i nakon što su stranke dobile mišljenje sudije-izvjestioca koji je preporucio odbijanje žalbe Države, Država je tražila odlaganje rasprave na osnovu toga što je nacrt zakona, koji se tice ovog predmeta, pred Skupštinom (v. st. 19. gore).
Ovaj nacrt zakona je usvojen 22. maja 1987. godine i stupio je na snagu 25. maja, nakon objavljivanja u Službenom listu (v. st. 20. gore). Rasprava je održana 1. juna (v. st. 19. gore). Osim toga, dok se Zakon br. 1701/1987 uglavnom odnosio na ponovno pregovaranje uslova ugovora koji se odnose na ocekivanja i crpljenje nafte i gasa – kao što su zakljuceni tokom diktature izmedu Države i drugih kompanija pored kompanije Stran - clan 12. je bio dodatna odredba na taj zakon i u stvarnosti je bio usmjeren na kompaniju podnosioca predstavke – iako nije bila spomenuta po imenu (v. st. 20. gore). Sud je potpuno svjestan da, kako bi uskladili neodložnu potrebu hitnog zakonodavstva i izbjegli sporost zakonodavne mašinerije, zakonodavci sada cesto imaju posla sa slicnim pitanjima u istom pravu.
I pored toga je neizbježna cinjenica da je intervencija zakonodavca u ovom predmetu došla u vrijeme kada je sudski postupak, u kojem je Država bila jedna od stranaka, bio u toku.
48.Vlada je nastojala da potcijeni posljedicu ove intervencije. Na prvom mjestu, podnosioci predstavke su mogli zahtijevati buduce odlaganje rasprave kako bi dobili više vremena da pripreme svoj predmet. Drugo, st. 2. clana 12. nije bio autonomna odredba i nije oglašavao, sam po sebi, arbitražnu odluku nevažecom, zato što je pretpostavljao sudsko ispitivanje ništavosti predvideno u stavu 1. Konacno, podnosioci predstavke su imali priliku da izlože svoje argumente pred Prvim odjeljenjem Kasacionog suda koji je vec razmatrao predmet u njegovoj suštini u svjetlu odluke suda u punom sazivu.
49.Sud nije uvjeren ovim obrazloženjem. Zahtjev pravicnosti se primjenjuje na postupak u njegovoj cjelini; nije ogranicen na raspravu inter partes. Ne može biti sumnje da je u ovom predmetu privid pravdi bio sacuvan i, zaista, podnosioci predstavke se nisu žalili da su bili lišeni neophodnih olakšica za pripremu svog predmeta.
Princip vladavine prava i znacenje pravicnog sudenja propisanog clanom 6 onemogucava svako miješanje zakonodavstva u provodenje pravde usmjereno da utice na sudsko odredenje spora. Tekst stavova 1. i 2. clana 12. posmatranih zajedno, efikasno iskljucuje bilo kakvo znacajno ispitivanje predmeta od strane Prvog odjeljenja Kasacionog suda. Kada je ustavnost tih stavova bila potvrdena od strane Kasacionog suda na plenarnoj sjednici, odluka Prvog odjeljenja je postala neizbježna.
50.U zakljucku, Država je prekršila prava podnosilaca predstavke po clanu 6. st. 1. intervenisanjem na nacin koji je bio odlucujuci da osigura da je – predstojeci - ishod postupka u kojem je ona bila strana, bio u korist nje. Stoga je došlo do povrede tog clana.
2.Dužina postupka
51.Ostaje da se ustanovi da li je, kako su to smatrali podnosioci predstavke “razumno vrijeme” bilo prekoraceno.
Vlada i Komisija su smatrali da nije.
(a)Period koji se uzima u razmatranje
52.Relevantni period pocinje 20. novembra 1985. godine, kada je grcka deklaracija kojom je prihvaceno pravo individualne peticije stupila na snagu. Kako bi se odredila opravdanost proteklog vremena nakon tog datuma, mora se, medutim, imati u vidu stadij koji je predmet dostigao u to vrijeme (vidi, kao najnoviji izvor, presudu od 26. februara 1993. godine u predmetu Billi protiv Italije, serija A br. 257-G, str. 89, st. 16.). Slijedi da jedino postupak koji se tice valjanosti arbitražne odluke, koji je pokrenut 2. maja 1985. godine, treba biti uzet u obzir.
53.U svom podnesku Vlada je tvrdila da bi "vrijeme” koje je za razmatranje trebalo pokrivati samo ukupne periode koji su protekli izmedu svake rasprave i svake presude – približno dvije godine i dva i po mjeseca - zbog toga što, imajuci u vidu prirodu spornih pitanja, nijedan sud koji je odlucivao nije više bio nadležan da nastavi razmatranje predmeta. Na raspravi, zastupnik predstavnika je smatrao da se relevantni period završio 20. novembra 1987. godine, kada su se podnosioci predstavke obratili Evropskoj komisiji. Dio predmetnog kasacionog postupka je bio voden nakon tog dana.
54.Sud dijeli gledište Komisije i podnosilaca predstavke da se cijeli predmetni period mora uzeti u razmatranje. On je završio 11. aprila 1990. godine, kada je donesena presuda Kasacionog suda kojom je arbitražna odluka oglašena ništavom (v. st. 23. gore). Stoga je trajao cetiri godine, cetiri mjeseca i dvadeset dana.
(b)Opravdanost dužine postupka
55.Opravdanost dužine postupka se odreduje u odnosu na kriterije postavljene u precedentnom pravu Suda i u svjetlu okolnosti predmeta, koje u ovom smislu zahtijevaju cjelokupnu procjenu.
Postupak pred Atinskim prvostepenim sudom i Atinskim žalbenim sudom trajao je osamnaest mjeseci, od kojih je šest proteklo prije grcke deklaracije po clanu 25. Konvencije. Ti postupci nisu podložni kritici. Postupak pred Kasacionim sudom je trajao više od tri godine, period koji je opravdan u pogledu potrebe da se uzme u obzir Zakon br. 1701/1987 i iznad svega cinjenica da clan 563. st. 2. Zakona o gradanskom postupku zahtijeva podjelu Kasacionog suda i prosljedivanje predmeta plenarnom sudu ako ovaj odbije da primijeni zakon na osnovu neustavnosti (v. st. 21. gore in fine).
56.Slijedi da po ovoj tacki nije bilo povrede clana 6. st. 1.
III.NAVODNA POVREDA CLANA 1. PROTOKOLA BR. 1.
57.Podnosioci predstavke takode tvrde da su bili žrtve kršenja clana 1. Protokola br. 1 koji glasi kako slijedi:
"Svako fizicko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predvidenim zakonom i opcim nacelima medunarodnog prava.
Prethodne odredbe, medutim, ni na koji nacin ne uticu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s opcim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
Po njihovom navodu, donošenje i primjena clana 12. Zakona br. 1701/1987 uticali su na lišavanje njihovih imovinskih prava, pogotovo u odnosu na dugove u njihovu korist, koji su priznati presudom br. 13910/79 Atinskog prvostepenog suda, a posebno arbitražnom odlukom od 27. februara 1984. godine (v. st. 11. i 13. gore).
1.Da li je postojala “imovina ” u smislu clana 1.
58.Osnovno težište Vladine argumentacije je bilo da “imovina” podnosilaca predstavke, u okviru znacenja clana 1. Protokola br. 1, nije bila predmet miješanja putem dejstva Zakona br. 1701/1987.
Po njihovom mišljenju, ni presuda br. 13910/79 niti arbitražna odluka nisu bili dovoljni da utvrde postojanje nekog zahtjeva protiv Države. Sudska odluka koja još nije postala konacna, ili arbitražna odluka, ne mogu biti izjednaceni sa pravom koje bi moglo biti priznato takvim odlukama.
U pogledu arbitražne odluke, pogotovo nevaljan postupak ne može proizvesti valjano dejstvo. Podnosioci predstavke su znali vrlo dobro da ce arbitražna odluka biti nepouzdan pravni osnov za njihove finansijske zahtjeve sve dok se o pitanju njene zakonitosti ne odluci konacno. Presuda br. 5526/85 Atinskog prvostepenog suda (v. st. 16. gore) i presuda br. 9336/86 Atinskog žalbenog suda (v. st. 18. gore) kojima je prvobitno odluceno u korist podnosilaca predstavke, bile su predmet preispitivanja Kasacionog suda i prije konacne sudske odluke tog suda nisu mogle predstavljati osnov razumnih ocekivanja koja se ticu prava na imovinu. Osim toga, podnosioci predstavke su sami izabrali da pokrenu postupak pred redovnim gradanskim sudovima i snažno su se protivili nadležnosti arbitražnog suda.
Konacno, Vlada je tvrdila da strazburške institucije ne bi trebale vršiti ocjenu žalbi podnosilaca bez sagledavanja svih argumenata stranaka i njihovog stava pred arbitražnim sudom. Država nije priznala da je bilo ikakvog osnova za navodni Stranov zahtjev, ciji se meritum stalno osporavao, prvo pred Atinskim prvostepenim sudom, a zatim pred arbitražnim sudom. Cak je i postupak za stavljanje arbitražne odluke van snage neophodno predstavljao indirektno ali implicitno osporavanje suštine odluke.
59.Da bi se odredilo jesu li podnosioci predstavke imali “imovinu” u svrhu clana 1. Protokola br. 1, Sud mora utvrditi da li su presuda br. 13910/79 Atinskog prvostepenog suda i arbitražna odluka dovele do duga u njihovu korist koji je dovoljno ustanovljen kao izvršan.
60.Po prirodi stvari, preliminarna odluka prejudicira meritum spora tako što nalaže neku istražnu mjera. Iako izgleda da je Atinski prvostepeni sud prihvatio princip da je Država dužna podnosiocima predstavke - kao što je Komisija zapazila - ipak je naložio saslušanje svjedoka (v. st. 11. gore) prije odlucivanja o postojanju i obimu navodne štete. Dejstvo takve odluke je bilo samo davanje nade podnosiocima predstavke da bi mogli ishoditi priznavanje istaknutog zahtjeva. To da li je dug bio izvršan, zavisilo bi od preispitivanja od strane bilo koja dva viša suda.
61.To nije slucaj u pogledu arbitražne odluke koja je jasno priznala odgovornost Države do maksimalno odredenog iznosa u tri razlicite valute (v. st. 13. gore).
Sud se slaže sa Vladom da nije njegov zadatak da odobrava ili ne odobrava suštinu te arbitražne odluke. On, medutim, ima obavezu da primi k znanju pravni položaj uspostavljen tom odlukom u odnosu na stranke.
U skladu sa njenim tekstom, arbitražna odluka je konacna i obavezujuca; ona ne zahtijeva nikakve buduce izvršne mjere niti je dozvoljena redovna ili posebna žalba protiv iste (v. st. 10. gore). Prema grckom zakonodavstvu, arbitražne odluke imaju snagu konacnih odluka i smatraju se izvršnim. Žalbeni osnovi protiv istih su iscrpno pobrojani u clanu 897. Zakona o gradanskom postupku (v. st. 25. gore); nijedna odredba ne predvida žalbu na meritum.
62.U trenutku kada je Zakon br. 1701/1987 usvojen, arbitražna odluka od 27. februara 1984. godine je stoga prenijela na podnosioce predstavke pravo na dosudene iznose. Medutim, to pravo je bilo opozivo, pošto se odluka još mogla poništiti, ali redovni sudovi su do tada vec dva puta stali na stanovište – na prvom stepenu i po žalbi – da nije bilo osnova za takvo poništenje. Shodno tome, po gledištu Suda, to pravo je predstavljalo “imovinu” u okviru znacenja clana 1. Protokola br. 1.
2.Da li je bilo miješanja
63.Prema navodu podnosilaca predstavke, iako imovina nije prenesena na Državu, kombinovano dejstvo stavova 2. i 3. clana 12. je rezultiralo u de facto lišavanju njihove imovine jer je rezultat bio stvarno otkazivanje duga koji je proistekao iz konacne i obavezujuce arbitražne odluke.
64.Komisija je smatrala da je ovo kršenje prava na neometano uživanje imovine u okviru znacenja prve recenice prvog stava clana 1. Protokola br. 1.
65.Vlada nije prihvatila nijedno od ovih stajališta. Ona je smatrala da stav 2. clana 12. samo opisuje neizbježnu posljedicu stava 1. i da nema nezavisno znacenje. U vezi s tim, Vlada je citirala svoje argumente u odnosu na clan 6. Konvencije (v. st. 48. gore), potvrdujuci detaljnije da stav 2. clana 12. ne postoji samostalno jer je pretpostavljao sudsko ispitivanje ništavosti iz stava 1. i samo je iznio evidentne posljedice takve ništavosti. Vlada je dodala da stav 3. uvodi mjeru cija ustavnost nije ocjenjivana od strane domacih sudova pred kojima se po tužbi, podnesenoj od strane podnosilaca predstavke, još uvijek vodio postupak, i da je nova tužba uvijek moguca ako podnosioci predstavke odustanu od prve, te tako dode do prekida postupka (v. st. 17. gore). Medutim, u potonjoj situaciji, podnosioci predstavke bi se susreli sa problemom propusta iscrpljivanja domacih pravnih sredstava.
66.Sud nalazi da je bilo miješanja u imovinska prava podnosilaca predstavke garantovana clanom 1. Protokola br. 1. Stav 2. clana 12. Zakona br. 1701/1987 je proglasio arbitražnu odluku ništavom i neizvršivom. Stav 3 je predvidao da je bilo koji zahtjev protiv Države koji proistice iz ugovora kakvi su zakljuceni od strane podnosilaca predstavke zabranjen po zakonu. Zaista, Kasacioni sud je ostavio otvoreno pitanje ustavnosti st. 3. i podnosioci predstavke teoretski imaju mogucnost, kao što je Vlada tvrdila, da nastave postupak po tužbi iz 1978. godine ili da podnesu novu. Medutim, izgledi takvog koraka na uspjeh izgledaju minimalni. Iz ovoga zaista proizlazi pitanje da li bi prvostepeni sud išao tako daleko da odluci da je ovaj stav neustavan na osnovu opcih i apstraktnih odredbi Ustava (v. st. 31. in fine gore), posebno u svjetlu odluke plenarnog vijeca Kasacionog suda od 16. marta 1989. godine u pogledu stavova 1. i 2. clana 12. (v. st. 22. gore). I ta odluka i presuda Kasacionog suda od 11. aprila 1990. godine (v. st. 23. gore) imale su dejstvo prekida predmetnog postupka za stalno, što je bio pravi cilj zakonodavstva kod usvajanja clana 12. To se može vidjeti iz teksta stava 4. cija je namjera bila da se završi sam spor ove prirode pred sudovima u to vrijeme, i to spor izmedu podnosilaca predstavke i Države i iz teksta stava 3. koji je smišljen tako da iskljuci svaku buducu tužbu.
67.Slijedi da je bilo nemoguce da podnosioci predstavke obezbijede izvršenje arbitražne odluke koja ima konacno dejstvo i po kojoj se od Države zahtijevalo da im plati odredenu sumu u pogledu troškova koje su imali pri nastojanju da ispune svoje ugovorne obaveze ili cak da podnesu narednu tužbu kako bi povratili navedenu sumu putem sudova.
U zakljucku, došlo je do miješanja u imovinsko pravo podnosilaca predstavke.
3.Da li je miješanje bilo opravdano
68.Predmetno miješanje nije predstavljalo ni eksproprijaciju niti mjeru kontrole korištenja imovine; ono potpada pod prvu recenicu prvog stava clana 1.
69.Stoga, Sud mora odrediti da li je pravicna ravnoteža uspostavljena izmedu zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinca (v. presudu od 23. septembra 1982. godine u predmetu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, Serija A br. 52, str. 26, st. 69.).
70.Prema Vladi, Zakoni br. 141/1975 i 1701/1987 su težili cilju javnog interesa koji je u specificnom kontekstu bio od mnogo šireg znacaja nego sama eliminacija ekonomskih posljedica diktature. Ti zakoni su bili dijelovi paketa mjera namijenjenih da ociste javni život od lošeg ugleda vezanog za vojni režim i da proglase moc i volju grckog naroda da odbrane demokratske institucije. Žalbe podnosilaca proisticu iz preferencijalnog ugovora, štetnog za domacu ekonomiju, koji je potpomogao opstanku režima i stvaranju utiska na domacem i medunarodnom nivou da je ista pružala potporu eminentnim licnostima poslovnog svijeta Grcke. Period koji je protekao izmedu povratka demokratije i usvajanja Zakona br. 1701/1987, odluka Države da izabere arbitražu – korak cisto tehnicke prirode – i cinjenica da su se zahtjevi Strana odnosili jedino na nadoknadu njihovih troškova, bili su nevažni.
71.Podnosioci predstavke nisu pobijali Vladinu tvrdnju da je brutalna praksa vojnog režima imala vecu težinu na ljestvicama javnog interesa od zahtjeva zasnovanih na transakcijama zakljucenim sa tim režimom. Medutim, javni interes koji je Sud pozvan da odredi u predmetu koji se nalazi pred njim je nešto drugo. Bilo bi nepravedno ako bi se svaki pravni odnos u koji se ude sa diktatorskim režimom smatrao nevaljanim kada dode kraj tog režima. Osim toga, predmetni ugovor se odnosi na naftnu rafineriju koja je bila od koristi ekonomskoj infrastrukturi zemlje.
72.Sud ne sumnja da je bilo neophodno da demokratska Grcka država raskine ugovor koji se može smatrati štetnim za njene ekonomske interese. Zaista, prema precedentnom pravu medunarodnih sudova i arbitražnih tribunala, Država ima suverenu moc da izmijeni ili cak raskine ugovor zakljucen sa privatnim licima, pod uslovom da plati obeštecenje (Shufeldt arbitražna odluka od 24. jula 1930. godine, Izvještaji o medunarodnim arbitražnim odlukama, Liga naroda, vol. II, strana 1095). Ovo reflektuje priznanje da najviši interesi Države imaju prednost nad ugovornim obavezama i vode racuna o potrebi ocuvanja pravicne ravnoteže ugovornog odnosa. Medutim, jednostrano raskidanje ugovora nema dejstvo u odnosu na odredene suštinske klauzule ugovora kao što je i arbitražna klauzula. Preinaciti postojecu mašineriju propisivanjem nekog autoritarnog amandmana na tu klauzulu omogucilo bi nekoj od strana da izbjegne nadležnost u sporu u pogledu kojeg je usvojena posebna odredba o arbitraži (Losinger odluka od 11. oktobra 1935 godine, Stalni sud medunarodne pravde, Serija C br. 78, str. 110, i arbitražna odluka Lena Goldfields Company Ltd protiv Vlade Sovjetskog Saveza, Godišnji registar i izvještaji o predmetima medunarodnog javnog prava , vol. 5 (1929-1930) (predmet br. 258), i Texaco Overseas Petroleum Company i California Asiatic Oil Company protiv Vlade Arapske Republike Libije, preliminarna odluka od 27. novembra 1975. godine, Izvještaji o medunarodnom pravu, vol. 53, 1979, str. 393).
73.U vezi s tim, Sud zapaža da pravni sistem Grcke priznaje princip da su arbitražne klauzule autonomne (v. st. 18. gore) i da su Atinski prvostepeni sud (v. st. 16. gore), Atinski žalbeni sud (v. st. 18. gore) i, kako se cini, sudija-izvjestilac Kasacionog suda (v. st. 19. gore), primijenili taj princip u ovom predmetu. Osim toga, ova dva suda su smatrala da zahtjevi podnosilaca predstavke koji poticu prije raskidanja ugovora nisu, na taj nacin, postali nevaljani.
Stoga, Država ima dužnost platiti sumu dodijeljenu podnosiocima predstavke na kraju arbitražnog postupka, postupka za koji se ona sama opredijelila i cija je valjanost bila prihvacena do dana rasprave pred Kasacionim sudom.
74.Odlucivši da se umiješa na tom stepenu postupka pred Kasacionim sudom putem zakona koji je propisao raskidanje predmetnog ugovora kako bi oglasio ništavom arbitražnu klauzulu i poništio arbitražnu odluku od 27. februara 1984. godine, zakonodavac je poremetio, na štetu podnosilaca predstavke, ravnotežu koja mora postojati izmedu zaštite prava na imovinu i zahtjeva javnog interesa.
75.Shodno tome došlo je do povrede clana 1. Protokola br. 1.
IV.PRIMJENJIVOST CLANA 50. KONVENCIJE
76.Prema clanu 50. Konvencije,
"Ako Sud utvrdi da je odluka ili mjera sudskog organa, ili bilo kojeg drugog organa visoke strane ugovornice, u cjelini ili djelomicno u suprotnosti sa obavezama koje proisticu iz ove Konvencije, i kada unutrašnje pravo navedene clanice omogucava samo djelomicno obeštecenje za posljedice takve odluke ili mjere, Sud ce svojom odlukom pružiti oštecenoj strani pravicno zadovoljenje, ukoliko je to potrebno."
Podnosioci predstavke su zahtijevali nadoknadu materijalne štete i povrat sredstava za troškove i izdatke.
A.Materijalna šteta
77.Podnosioci predstavke su tvrdili da jedino isplata punog iznosa dodijeljenog arbitražnom odlukom može ostvariti restitutio in integrum, što zahtijeva clan 50.
Stoga, oni zahtijevaju tu sumu ("osnovnu sumu") kao materijalnu štetu, plus nepromjenjivu kamatnu stopu od 6% - što su smatrali da je bilo ukljuceno u arbitražnu odluku – od 10. novembra 1978. godine do dana povrede, što cini ukupno 175.869.155,78 drahmi, 24.282.694,28 US dolara i 929.652,81 francuskih franaka. Oni su takode tražili kamatu na iznos koji je dodijeljen kao materijalna šteta od dana povrede do dana presude Suda.
Kao alternativu, oni su kao materijalnu štetu tražili osnovnu sumu plus jednokratni iznos od 6% od 10. novembra 1978. godine do dana presude Suda. Na dan rasprave pred Sudom, kamata na osnovnu sumu je iznosila približno 106.898.000 drahmi, 14.790.000 US dolara i 567.000 francuskih franaka.
78.Vlada je tvrdila da podnosioci predstavke nisu bili ovlašteni na svako obeštecenje po clanu 50. zbog toga što mogu dobiti obeštecenje kroz dostupna domaca pravna sredstva. Cak pretpostavljajuci da je primjenom clana 12. Zakona br. 1701/1987 prekršeno njihovo pravo na pravicno sudenje, to ni u kom slucaju ne utice na njihove finansijske zahtjeve. Poništenjem arbitražne odluke nije im onemoguceno da nastave sa svojom tužbom iz 1978. godine ili da podnesu novu tužbu.
U svakom slucaju, arbitražna odluka nije obezbijedila zadovoljavajuci osnov za procjenu traženog obeštecenja zbog toga što je pogrešno razmatrala meritum predmeta. Postupak poništenja odluke pokrenut od strane Države odražavao je izricite kritike njegove pravicnosti.
Kad bi, s druge strane, Sud našao da je clan 1. Protokola br. 1. bio prekršen, ta odluka bi predstavljala dovoljnu pravicnu naknadu; ni pod kakvim okolnostima takvo obeštecenje ne treba preci iznos od jednog miliona drahmi za nematerijalnu štetu.
Konacno, Vlada je pobijala zahtjeve podnosilaca predstavke za kamatu. Oslanjajuci se na grcko zakonodavstvo i uspostavljenu sudsku praksu u tom smislu, ona je potvrdila da ni presuda br. 13910/1987 niti arbitražna odluka nisu mogle dovesti do placanja kamate zbog toga što su one po prirodi deklarativne. Još odredenije, pozivanje na 6% kamate proistice samo iz osnova arbitražne odluke (vidi stav 13. gore) i bilo je cisto obiter dictum potpuno pogrešne prirode. Arbitražni sud sa dobrim razlogom to nije ponovio u važecem dijelu svoje odluke. Takav zahtjev nije istaknut pred njim i pošto je predmet bio proslijeden na arbitražu od strane Države, arbitri nisu mogli naložiti istoj da plati kamatu.
79.Predstavnik Komisije je prvo istakao da clan 50. zahtijeva pravicnu naknadu, a ne i neophodno potpunu naknadu. On je takode skrenuo pažnju na cinjenicu da sume pomenute u odluci nisu ispitivane od strane domacih sudova. On je pozvao Sud da pažljivo ispita tražene sume.
80.Sud ponavlja da dodjeljuje “pravicnu naknadu” jedino “ako je neophodna”, i nije ogranicen u tom smislu domacim pravnim pravilima (vidi presudu u predmetu Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1.) od 6. novembra 1980. godine, serija A br. 38, str. 9, st. 15.).
81.On zapaža da su operativnim važecim dijelom arbitražne odluke Stranovi zahtjevi protiv Države proglašeni neosnovanim ukoliko oni prelaze 116.273.442 drahmi, 16.054.165 US dolara i 614.627 francuskih franaka. Imajuci u vidu svoje mišljenje u stavu 75., Sud zakljucuje da su podnosioci predstavke ovlašteni na povrat tih suma.
82.Po pitanju kamata, Sud zapaža da arbitražni sud to nije smatrao neophodnim elementom za razrješenje spora (v. st. 13. gore); to stoga nije ukljuceno u pravo na obeštecenje priznato u važecem dijelu.
Medutim, adekvatnost obeštecenja bi bila umanjena ako bi bila placena bez obzira na razlicite okolnosti koje mogu smanjiti njenu vrijednost, kao što je cinjenica da je proteklo deset godina otkako je arbitražna odluka donesena.
83.Shodno tome, zahtjevu podnosilaca predstavke treba udovoljiti djelomicno, te im treba isplatiti 6% proste kamate na gore pomenute sume (v. st. 81. gore) za period koji tece od 27. februara 1984. godine do dana donošenja presude.
B.Troškovi i izdaci
84.Podnosioci predstavke nisu istakli nikakav zahtjev u pogledu troškova postupka vodenog pred Kasacionim sudom nakon stupanja na snagu Zakona br. 1701/1987.
S druge strane, oni su tražili nadoknadu troškova i izdataka nastalih pred organima Konvencije u iznosu od 171.041 funti sterlinga, plus kamata na tu sumu za period izmedu dana donošenja presude Suda i stvarnog placanja.
Sedmicu dana nakon rasprave dana 19. aprila 1994. godine, advokati podnosilaca predstavke su dostavili Sudu zahtjev za daljnjih 34.709,05 funti sterlinga u pogledu dodatnih troškova koji su nastupili izmedu dana kada je njihov podnesak uložen i rasprave.
85.Vlada je postavila pitanje da li su traženi troškovi bili neophodni i da li su bili opravdani. Oni su istakli da su spremni platiti 2.800.000 drahmi.
86.Predstavnik Komisije nije izrazio mišljenje o ovom pitanju.
87.Sud zapaža da u skladu sa pravilom 50. Pravila suda A zahtjev mora biti uložen najkasnije mjesec dana prije datuma zakazane rasprave. U nedavnim predmetima odlucio je da ovo pravilo striktno primijeni (vidi presudu od 18. jula 1994. godine u predmetu Vendittelli protiv Italije, serija A br. 293-A, str. 13, stavovi 42-43).
U ovom predmetu ne nalazi tragove o ovom dodatnom zahtjevu u podnesku podnosilaca predstavke ili u vjerodostojnom zapisniku sa rasprave ili cak o namjeri da podnesu takav zahtjev nakon rasprave. Stoga se odbacuje kao neblagovremeno podnesen.
Vršeci procjenu po principu pravicnosti i na osnovu kriterija koje primjenjuje u ovoj oblasti, Sud smatra odgovarajucim da umanji sumu istaknutu u prvobitnom zahtjevu podnosilaca predstavke. On im dodjeljuje L125.000 sterlinga, bez kamate na taj iznos.
IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1.Odbija preliminarni prigovor Vlade;
2.Odlucuje da je clan 6. stav 1. Konvencije primjenjiv u ovom predmetu;
Odlucuje da je došlo do kršenja clana 6. stav 1. Konvencije u vezi sa pravom na pravicno sudenje;
4.Odlucuje da nije došlo do kršenja clana 6. stav 1. Konvencije u pogledu dužine postupka;
5.Odlucuje da je došlo do kršenja clana 1. Protokola br. 1;
6.Odlucuje da tužena Država plati podnosiocima predstavke, u roku od tri mjeseca:
a )za materijalnu štetu: 116.273.442 (sto šesnaest miliona dvjesto sedamdeset tri hiljade i cetiristo cetrdeset dvije) drahme, 16.054.165 (šesnaest miliona pedeset cetiri hiljade i sto šezdeset pet) US dolara i 614.627 (šeststo cetrnaest hiljada i šeststo dvadeset sedam) francuskih franaka, plus prosta kamata od 6% od 27. februara 1984. godine do dana presude (vidi stav 83. presude);
(b) za troškove i izdatke nastale u Strasbourgu: L125.000 (sto dvadeset pet hiljada) sterlinga;
7.Odbija preostali dio zahtjeva za pravicnu naknadu.
Presuda sacinjena na engleskom i francuskom jeziku i donesena na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava, Strasbourg, dana 9. decembra 1994. godine.
Rolv RYSSDAL
Predsjednik
Herbert PETZOLD
Vršilac dužnosti Registrara
_____________________________________
KLJUCNE RIJECI:
Iscrpljivanje domacih pravnih lijekova /
Utvrdivanje gradanskih prava i obaveza /
Pravicno sudenje /
Sudenje bez odlaganja /
Imovina /
Miješanje /
Pravicna naknada
Full & Egal Universal Law Academy