CASE OF STRAND LOBBEN AND OTHERS v. NORWAY - [Croatian Translation] by the Office of the representative of the Republic of Croatia

VELIKO VIJEĆE   PREDMET STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   (Zahtjev br. 37283/13)   PRESUDA   STRASBOURG   10. rujna 2019.   Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   1 U predmetu Strand Lobben i drugi protiv Norveške   Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:   Linos-Alexandre Sicilianos, predsjednik,   Guido Raimondi,   Robert Spano,   Vincent A. De Gaetano,   Jon Fridrik Kjølbro,   Ganna Yudkivska,   Egidijus Kūris,   Carlo Ranzoni,   Armen Harutyunyan,   Georges Ravarani,   Pere Pastor Vilanova,   Alena Poláčková,   Pauliine Koskelo,   Péter Paczolay,   Lado Chanturia,   Gilberto Felici, suci,   Dag Bugge Nordén, ad hoc sudac,   i Søren Prebensen, zamjenik tajnika Velikog vijeća,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 17. listopada 2018.   i 27. svibnja 2019. godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena na   posljednje navedeni datum:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva   (br. 37283/13) protiv Kraljevine Norveške koji je pet norveških državljana,   gđa Trude Strand Lobben, njezina djeca, X i Y, i njezini roditelji, gđa Sissel   i g. Leif Lobben, podnijelo Sudu na temelju članka 34. Konvencije za   zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana   12. travnja 2013. godine.   2. Prvu podnositeljicu zahtjeva, gđu Trude Strand Lobben, i drugog   podnositelja zahtjeva, dječaka X („podnositelji zahtjeva”), kojima je   odobrena besplatna pravna pomoć, u konačnici je zastupao g. G. Thuan Dit   Dieudonné, odvjetnik u Strasbourgu. Norvešku vladu („Vlada”) zastupali su   njezini zastupnici, g. M. Emberland i gđa H.L. Bush, iz Ureda državnog   odvjetnika (građanski odjel).   3. Podnositelji zahtjeva konkretno su tvrdili da su odluke domaće vlasti   kojima se nije ukinula odluka o skrbi za dječaka X već se umjesto toga   podnositeljicu zahtjeva lišilo prava na roditeljsku skrb za njega te   2 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   udomiteljima odobrilo da ga posvoje dovele do povrede njihovih prava na   poštovanje obiteljskog života iz članka 8. Konvencije.   4. Zahtjev je dodijeljen Petom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1.   Poslovnika Suda). Dana 1. prosinca 2015. godine predsjednik Petog odjela   odlučio je obavijestiti Vladu o prigovoru podnositeljâ zahtjeva. Dana   30. studenoga 2017. godine Vijeće tog Odjela, u sastavu: Angelika   Nußberger, Erik Møse, André Potocki, Yonko Grozev, Síofra O’Leary,   Gabriele Kucsko-Stadlmayer, Lәtif Hüseynov, suci, i Milan Blaško,   zamjenik tajnika Odjela, donijelo je presudu. Vijeće je jednoglasno   proglasilo zahtjev prve podnositeljice zahtjeva i drugog podnositelja   zahtjeva dopuštenim, a ostatak zahtjeva nedopuštenim. Većina je smatrala   da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije. Zajedničko suprotstavljeno   mišljenje sudaca Grozeva, O’Leary i Hüseynova priloženo je toj presudi.   5. Dana 30. prosinca 2018. godine podnositelji zahtjeva zatražili su, u   skladu s člankom 43. Konvencije, upućivanje predmeta na Veliko Vijeće.   Dana 9. travnja 2018. godine odbor Velikog vijeća odobrio je taj zahtjev.   6. Sastav Velikog vijeća bio je određen u skladu s odredbama članka 26.   stavaka 4. i 5. Konvencije i pravila 24. Poslovnika Suda. Na konačnom   odlučivanju Jon Fridrik Kjølbro, sudac zamjenik, zamijenio je Aleša   Pejchala, koji nije mogao sudjelovati u daljnjem razmatranju predmeta   (pravilo 24. stavak 3.).   7. Podnositelji zahtjeva i Vlada podnijeli su očitovanja (pravilo 59.   stavak 1.) o osnovanosti predmeta.   8. Predsjednik Velikog vijeća odobrio je belgijskoj, bugarskoj, češkoj,   danskoj, talijanskoj i slovačkoj Vladi te Vladi Ujedinjenog Kraljevstva, kao   i organizacijama Alliance Defending Freedom (ADF) International,   Associazione Italiana dei Magistrati per i Minorenni e per la Famiglia   (AIMMF) i Aire Centre te posvojiteljima dječaka X, pravo miješanja u   pisanom postupku u skladu s člankom 36. stavkom 2. Konvencije i   pravilom 44. stavkom 3. Poslovnika.   9. Rasprava je održana u zgradi Suda u Strasbourgu 17. listopada 2018.   godine.   Pred Sudom su se pojavili:   (a) za tuženu Vladu   g. F. SEJERSTED, državni odvjetnik, Ured državnog odvjetnika,   g. M. EMBERLAND, zastupnik, Ured državnog odvjetnika,   gđa H. LUND BUSCH, zastupnica, Ured državnog odvjetnika, zastupnici,   gđa A. SYDNES EGELAND, odvjetnica, Ured državnog odvjetnika,   g. H. VAALER, odvjetnik, Ured državnog odvjetnika,   g. D.T. GISHOLT, glavni tajnik, Ministarstvo za djecu i jednakost,   gđa C. FIVE BERG, viša savjetnica, Ministarstvo za djecu   i jednakost,   gđa H. BAUTZ-HOLTER GEVING, Ministarstvo za djecu   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   3 i jednakost,   gđa L. WIDTH, općinska odvjetnica,   savjetnici;   (b) za podnositelje zahtjeva   g. G. THUAN DIT DIEUDONNÉ, odvjetnik,   gđa T. STRAND LOBBEN,   punomoćnik,   prva podnositeljica zahtjeva.   Sud je saslušao izlaganja g. Thuana Dita Dieudonnéa i g. Sejersteda te   njihove odgovore na pitanja sudaca.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   A. Pozadina   10. U svibnju 2008. godine podnositeljica zahtjeva obratila se službi za   zaštitu djece jer je bila trudna i u teškoj situaciji: nije imala stalan dom i   privremeno je boravila sa svojim roditeljima.   11. Dana 10. lipnja 2008. godine prva podnositeljica zahtjeva i navodni   budući otac, Z, posjetili su ginekološku polikliniku u regionalnoj bolnici.   Prema medicinskim nalazima od toga dana liječnik je saznao da je prva   podnositeljica zahtjeva imala pobačaj u kasnoj fazi trudnoće u   listopadu 2007. godine i da je i ovaj put htjela pobačaj. Obavljen je test na   klamidiju i ultrasonografija, a prva podnositeljica zahtjeva i Z obaviješteni   su da pobačaj neće biti moguć.   12. Dana 23. lipnja 2008. godine bolnica je potvrdila da je test na   klamidiju obavljen 10. lipnja 2008. godine pozitivan. Liječnik je   napomenuo da će jedna od mjera koje će rodilište poduzeti u svrhu nadzora   prve podnositeljice zahtjeva i njezine situacije biti stupanje socijalne radnice   u kontakt sa službom za zaštitu djece u dogovoru s prvom podnositeljicom   zahtjeva. Socijalna radnica J.T. istaknula je da joj je prva podnositeljica   zahtjeva sljedeći je dan, izrazila veliku želju za boravkom u obiteljskom   centru zbog svojih ograničenih sposobnosti uzrokovanih ozljedom mozga   (begrensninger på grunn av hjerneskade) koju je zadobila uslijed   epileptičkog napadaja, kao i zbog toga što nema doma i ima zamršene   odnose s navodnim ocem djeteta i drugim članovima obitelji te zbog toga   što želi pomoć kako bi postala što je moguće bolja majka. Bolnica je   napomenula da je boravak u obiteljskom centru dobrovoljan i da ga prva   podnositeljica zahtjeva i njezino dijete mogu napustiti kad god to požele.   13. Dana 1. srpnja 2008. godine bolnica je obavijestila službu za zaštitu   djece da je prvoj podnositeljici zahtjeva potrebna pomoć tijekom trudnoće i   4 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   nadzor u smislu majčinstva. Bolnica je također istaknula da treba boraviti u   obiteljskom centru. Služba za zaštitu djece preuzela je predmet uz pristanak   prve podnositeljice zahtjeva. Pristala je da će u obiteljskom centru ostati tri   mjeseca nakon rođenja djeteta kako bi se moglo ocijeniti je li sposobna   djetetu pružiti odgovarajuću skrb.   14. Dana 16. srpnja 2008. godine održan je sastanak sa službom za   zaštitu djece. Sastanku je prisustvovala psihologinja, I.K.A., iz Ureda za   djecu, mlade i obitelj. Prema zapisniku s tog sastanaka usuglašeno je da bi   prva podnositeljica zahtjeva ljeti trebala jednom tjedno pohađati psihološko   savjetovanje u odsutnosti socijalne radnice i da će psihologinja s time   povezana izvješća dostaviti službi za zaštitu djece.   15. Dana 16. rujna 2008. godine donesena je službena odluka o tome da   se prvoj podnositeljici zahtjeva i njezinom djetetu ponudi mjesto u   obiteljskom centru na tri mjeseca. U odluci je navedeno da je služba za   zaštitu djece zabrinuta za mentalno zdravlje prve podnositeljice zahtjeva i   njezinu sposobnost da razumije koliko je ozbiljno preuzimanje odgovornosti   za dijete i koje su posljedice toga.   16. Nekoliko dana prije toga, 9. rujna 2008. godine, služba za zaštitu   djece i prva podnositeljica zahtjeva usuglasile su plan njezinog boravka. U   planu je navedeno da je glavna svrha boravka pregled, promatranje i   usmjeravanje prve podnositeljice zahtjeva kako bi ona stekla potrebne   vještine za skrb za dijete. Naveden je i niz konkretnijih ciljeva, uključujući   promatranje majke i djeteta te pregled majke radi utvrđivanja njezina   mentalnog stanja (psyke) i zrelosti, sposobnosti da primi, razumije i   primijeni savjete povezane s njezinom ulogom majke te njezinih   mogućnosti razvoja. Jedan od ciljeva navedenih u planu bio je i rad s   društvenim okruženjem prve podnositeljice zahtjeva.   17. Dana 25. rujna 2008. godine prva podnositeljica zahtjeva rodila je   sina, dječaka X, drugog podnositelja zahtjeva. Prva podnositeljica zahtjeva   tom je prilikom odbila dati ime oca dječaka X. Nakon četiri dana,   29. rujna 2008. godine, prva podnositeljica zahtjeva i dječak X premješteni   su u obiteljski centar. Prvih pet dana s njima je boravila i baka dječaka X po   majčinoj strani.   18. Dana 10. listopada 2008. godine obiteljski centar obavijestio je   pozivom službu za zaštitu djece o stvarima koje su zabrinule njegovo   osoblje. Prema evidenciji službe za zaštitu djece osoblje centra istaknulo je   da dječak X ne dobiva dovoljno na težini i da ima manjak energije. Kad je   riječ o promjeni pelena, osoblje je uvijek iznova (gang på gang) moralo   upozoravati prvu podnositeljicu zahtjeva da nije očistila sav izmet, dok se   ona i dalje usredotočivala samo na sebe.   19. Dana 14. listopada 2008. godine osoblje obiteljskog centra istaknulo   je da je jako zabrinuto za dječaka X i vještine skrbi prve podnositeljice   zahtjeva. Utvrđeno je da je prva podnositeljica zahtjeva rekla da je dijete   teže nego što je bilo i da je stoga dječak X izgubio još više na težini nego   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   5 što se prethodno pretpostavljalo. Nadalje, pokazivala je da nimalo ne   razumije dječakove osjećaje (viser ingen forståelse av gutten sine følelser) i   nije bila u stanju pokazati empatiju prema djetetu (sette seg inn i hvordan   babyen har det). Osoblje je odlučilo preseliti prvu podnositeljicu zahtjeva u   sobu u prizemlju kako bi dobilo bolji pregled situacije i moglo je pažljivije   promatrati. Sljedeći sastanak prve podnositeljice zahtjeva, osoblja   obiteljskog centra i službe za zaštitu djece bio je zakazan za   24. listopada 2008. godine, no osoblje centra htjelo je pomaknuti sastanak   na neki raniji termin jer je smatralo da se u ovom slučaju nije moglo čekati   toliko dugo.   B. Postupak za žurno udomljavanje dječaka X   20. Dana 17. listopada 2008. godine održan je sastanak obiteljskog   centra, prve podnositeljice zahtjeva i službe za zaštitu djece. Na sastanku je   prva podnositeljica zahtjeva navela da želi napustiti centar zajedno sa   svojim djetetom jer više nije željela primati pomoć. Osoblje centra navelo je   da je vrlo zabrinuto u pogledu vještine skrbi prve podnositeljice zahtjeva.   Noću se nije budila, a dječak je puno izgubio na težini, imao manjak   energije i izgledao dehidrirano. Za razliku od prve podnositeljice zahtjeva   patronažna sestra također je bila vrlo zabrinuta. Ustanova je odredila 24-   satno pažljivo promatranje. Osoblje je ostalo budno tijekom noći kako bi   probudilo prvu podnositeljicu zahtjeva da nahrani dijete. Promatralo je prvu   podnositeljicu zahtjeva svakih tri sata tijekom cijelog dana i noći kako bi   osiguralo da je nahranila dječaka. Izrazilo je bojazan da dijete ne bi   preživjelo da nije uvedeno to pažljivo promatranje. Služba za zaštitu djece   smatrala je da bi bilo opasno kada bi prva podnositeljica zahtjeva odnijela   dijete iz centra. Dječak X težio je manje od kritične normalne težine (kritisk   normalvekt) te je trebalo ispuniti njegove prehrambene potrebe i promatrati   ga.   21. U odluci donesenoj na isti datum navedeno je i da je prva   podnositeljica zahtjeva rekla službi za zaštitu djece tko je otac djeteta, no   odbila mu je dati dopuštenje da se napravi test očinstva i da se u bolnici   upiše kao otac. Istaknuto je da otac želi preuzeti odgovornost za dijete, no   da još nije imao nikakva prava kao stranka u predmetu.   22. Donesena je odluka da se dječaka X žurno smjesti u udomiteljsku   obitelj i da ga prva podnositeljica zahtjeva i njezina majka mogu posjećivati   jednom tjedno na jedan i pol sat. Kad je riječ o dječakovim potrebama,   navedeno je da je puno izgubio na težini i stoga ga treba pažljivo i ispravno   promatrati. Naglašeno je da je vrlo važno uspostaviti dobru rutinu hranjenja.   Nadalje, planom je predviđeno da smještaj kontinuirano ocjenjuju prva   podnositeljica zahtjeva, udomitelji koji su pružili žurni smještaj, stručni tim   (fagteam) i služba za zaštitu djece. Općina treba ostati u kontaktu s   udomiteljima koji su pružili žurni smještaj i biti odgovorna za održavanje   6 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   kontakta s prvom podnositeljicom zahtjeva i redovite kontrole njezine   situacije. Odluku je preliminarno odobrio predsjednik Županijskog odbora   za socijalnu skrb (fylkesnemnda for barnevern og sosiale saker)   21. listopada 2008. godine.   23. Dana 22. listopada 2008. godine prva podnositeljica zahtjeva   podnijela je Županijskom odboru za socijalnu skrb žalbu protiv odluke o   žurnom smještaju. Tvrdila je da bi ona i dječak X mogli živjeti u kući   njezinih roditelja, da je njezina majka kućanica i spremna pomoći skrbiti za   dječaka X te da su ona i njezina majka spremne prihvatiti pomoć službe za   zaštitu djece.   24. Dana 23. listopada 2008. godine obiteljska savjetnica i psihologinja   iz obiteljskog centra sastavile su izvješće o boravku prve podnositeljice   zahtjeva i njezine majke u centru. U izvješću upućuju na proveden test   inteligencije u kojem je prva podnositeljica zahtjeva u području perceptivne   organizacije (odnosno organizacije vizualnih materijala) ostvarila viši   rezultat od 67 % osoba njezine dobi, dok je u području verbalnog   razumijevanja ostvarila niži rezultat od 93 % osoba njezine dobi. U   zadacima u kojima treba upotrijebiti radno pamćenje – sposobnost uzimanja   u obzir i obrade složenih informacija – prva podnositeljica zahtjeva ostvarila   je niži rezultat od 99 % osoba njezine dobi. Prema izvješću testovi su   potvrdili klinički dojam stečen o prvoj podnositeljici zahtjeva. Nadalje, u   izvješću je navedeno da se centar usmjerio na podučavanje prve   podnositeljice zahtjeva o tome kako ispuniti osnovne djetetove potrebe u   pogledu hrane, higijene (stell) i sigurnosti. Prva podnositeljica zahtjeva   dobila je usmene i praktične smjernice te joj je stalno (gjennomgående)   trebalo ponavljati upute i pokazivati kako što učiniti. Prema osoblju prva   podnositeljica zahtjeva često nije razumjela stvari koje su joj rečene ili   objašnjene i brzo ih je zaboravljala. U zaključku izvješća navedeno je inter   alia :   „Majka se ne skrbi za dijete na zadovoljavajući način. Tijekom boravka majke i   djeteta [u obiteljskom centru] …, osoblje centra … bilo je vrlo zabrinuto jer se nisu   ispunjavale djetetove potrebe. Kako bi osiguralo da se ispune primarne djetetove   potrebe za skrbi i hranom, osoblje je interveniralo i pažljivo pratilo dijete dan i noć.   Majka nije bila sposobna ispuniti djetetove praktične potrebe za skrbi. Nije preuzela   odgovornost za skrb za dječaka na zadovoljavajući način. Majka je trebala smjernice   za vrlo osnovne stvari, a savjete joj je trebalo ponavljati nekoliko puta.   Tijekom svog boravka majka je izrekla određene stvari koje smatramo vrlo   zabrinjavajućima. Pokazala je znatan nedostatak empatije prema svom sinu i nekoliko   je puta rekla da joj se dijete gadi. Majka je pokazala da vrlo slabo razumije što dječak   može razumjeti i koja ponašanja može kontrolirati.   Majčino mentalno funkcioniranje nije dosljedno i ona ima znatnih poteškoća u   nekoliko područja koja su ključna za sposobnost pružanja skrbi. Njezina sposobnost   pružanja praktične skrbi mora se sagledati s obzirom na prethodno navedeno. Majčino   mentalno zdravlje obilježeno je zamršenim i bolnim osjećajima o tome tko je ona i   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   7 kako doživljava druge ljude. Čini se da i samoj majci uvelike nije ispunjena potreba   za skrbi.   Naša je ocjena da majka nije sposobna djetetu pružiti skrb. Također smatramo da je   majci potrebna podrška i redovite kontrole. Kao što smo već usmeno priopćili službi   za zaštitu djece, smatramo da je važno posebno pažljivo promatrati majku u razdoblju   nakon žurnog smještaja.   Majka je ranjiva. Treba joj ponuditi psihološku procjenu i liječenje, a vjerojatno joj   je potrebna i pomoć u pronalasku motivacije za prethodno navedeno. Za majku treba   sastaviti poseban plan kako bi se osigurale redovite kontrole u nekoliko područja.   Majka ima resurse (vidjeti testove sposobnosti) za čije joj je iskorištavanje potrebna   pomoć.”   25. Dana 27. listopada 2008. godine Odbor je održao raspravu povodom   žalbe protiv odluke o žurnom smještaju (vidi prethodne stavke 22. i 23.).   Prva podnositeljica zahtjeva prisustvovala je zajedno sa svojim   punomoćnikom iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć   te je dala iskaz. Saslušana su tri svjedoka.   26. U odluci od istog dana, koju je potpisao predsjednik Odbora, Odbor   je zaključio da se mora osloniti na mišljenja psihologinje obiteljskog centra,   koja je sastavila izvješće centra, i predstavnice općinske službe za zaštitu   djece. Prema tim mišljenjima prva podnositeljica zahtjeva nije bila sposobna   na odgovarajući način (betryggende) skrbiti za dječaka X u pogledu potpuno   osnovnih i ključnih aspekata skrbi (helt vesentlige og sentrale områder).   Nadalje, rekla je da želi napustiti centar. Bilo je očito da joj se nije mogla   prepustiti skrb za dječaka X, a da se pritom njega ne dovode u opasnost od   nanošenja značajne štete. Nakon toga roditelji prve podnositeljice zahtjeva   naveli su da bi oni mogli osigurati odgovarajuću skrb za dječaka X.   Međutim, Odbor je zaključio da to ne bi pružilo dostatnu sigurnost   dječaku X. Majka prve podnositeljice zahtjeva dala je iskaz pred Odborom u   kojem je navela da tijekom svog boravka u obiteljskom centru nije doživjela   ništa zbog čega bi se zabrinula oko sposobnosti prve podnositeljice zahtjeva   da skrbi o dječaku X. To je potpuno proturječno izvješću psihologinje.   Odbor je usto zaključio da bi prva podnositeljica zahtjeva svakodnevno   skrbila za dječaka X, a ne njezina majka.   27. Istog dana, 27. listopada 2008. godine, dječak X poslan je u kliniku   za dječju psihijatriju radi procjene.   28. Dana 30. listopada 2008. godine prva podnositeljica zahtjeva   podnijela je Okružnom sudu (tingrett) žalbu protiv odluke Odbora od   27. listopada 2008. (vidi prethodne stavke 25. – 26.).   29. Dana 13. studenoga 2008. godine prva podnositeljica zahtjeva   posjetila je dječaka X u udomiteljskoj obitelji, a prema zapisniku osobe   zadužene za nadzor Z je dan prije toga dobio rezultate testa očinstva kojim   je utvrđeno da on nije otac. Prva podnositeljica zahtjeva navela je da ne zna   tko bi mogao biti otac. Nije se mogla sjetiti da je imala odnose s nekim   drugim. Prva podnositeljica zahtjeva i savjetnik iz službe za zaštitu djece   8 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   složili su se da će prva podnositeljica zahtjeva kontaktirati svog liječnika i   zatražiti ga da je uputi psihologu.   30. Dana 21. studenoga 2008. godine savjetnica za žurni smještaj   (beredskapshjemskonsulent) pri Uredu za djecu, mlade i obitelj sastavila je   izvješće o provedbi žurne mjere. U zaključku je navela:   „Dječak je 17. listopada žurno smješten u udomiteljsku obitelj, micao je vrlo malo   rukama i nogama te se vrlo malo glasao. Nije mogao otvoriti oči jer su bile crvene,   otečene i s puno iscjetka. Bio je pothranjen, blijed i slab [(slapp)]. Nakon nekoliko   dana počeo se kretati i glasati i vratila mu se boja. Dobro je jeo za svaki obrok i   uživao u tjelesnom kontaktu. Nakon uzimanja ispravnih lijekova otvorio je oči i   polako počeo kontaktirati sa svojim okruženjem. Uspostavljene su dobre rutine te se   pažljivo redovito kontrolirala njegova ishrana i razvoj.   Dječak se vrlo dobro razvio u svim područjima tijekom pet tjedana žurnog smještaja   u udomiteljskoj obitelji. Liječnik i patronažne sestre bili su zadovoljni dječakovim   razvojem i pažljivo su ga promatrali. BUP [(Barne- og ungdomspsykiatrisk poliklinikk   – Psihijatrijska ambulantna poliklinika za djecu i mlade)] također je redovito   kontrolirao dječaka i izvijestio o mogućim simptomima stresa u dječaka koji su se   razvili tijekom trudnoće ili prvih tjedana njegova života. Udomitelji koji su pružili   žurni smještaj osigurali su povoljne uvjete za rad na dječakovom razvoju i to se   pokazalo uspješnim. Dječaku su potrebne stabilne odrasle osobe koje mu mogu pružiti   odgovarajuću skrb primjerenu njegovoj dobi [(aldersadekvat omsorg)] te u budućnosti   ispunjavati njegove potrebe.”   31. Dana 28. studenoga 2008. godine općina je od Županijskog odbora   za socijalnu skrb podnijela zahtjev za donošenje odluke o skrbi uz   obrazloženje da prvoj podnositeljici zahtjeva nedostaju vještine skrbi u   pogledu različitih djetetovih potreba. Smatrala je da bi se, u slučaju   povratka prvoj podnositeljici zahtjeva, dječak X ubrzo našao u situaciji u   kojoj bi bio izložen teškom zanemarivanju. Kad je riječ o pravima na   susrete i druženje, općina je ustvrdila da pretpostavlja da će doći do   dugotrajnog smještaja i da je vjerojatno da će dječak X odrasti u   udomiteljskoj obitelji. Navela je da je prva podnositeljica zahtjeva mlada,   no i da se pretpostavlja da su njezine majčinske sposobnosti ograničene,   barem u pogledu dječaka X ([m]or er ung, men det antas at hennes   kapasitet som mor vil være begrenset, i hvert fall i forhold til dette barnet).   32. Dana 5. prosinca 2008. godine tim iz klinike za dječju psihijatriju,   koji je proveo šest pojedinačnih promatranja od 3. do 24. studenoga 2008.   godine u skladu s naputkom od 27. listopada 2008. (vidi prethodni   stavak 27.), objedinio je svoje rezultate u izvješće u kojem je, među ostalim,   navedeno:   „[Dječak X] bio je dijete sa znatnim zaostacima u razvoju kada nam je poslan na   procjenu i promatranje. Danas funkcionira kao normalno dvomjesečno dijete i ima   mogućnost za dobar normalan razvoj. Prema našim opažanjima on je bio u velikoj   opasnosti. U ranjive djece izostanak reakcije i potvrde ili druge smetnje u interakciji   mogu dovesti do težih ili lakših psiholoških i razvojnih poremećaja ako se tu djecu na   vrijeme ne izloži drugim odnosima kojima se ispravljaju ti nedostaci. Kvaliteta   interakcije djeteta i najbližeg skrbnika u njegovoj najranijoj dobi stoga je vrlo   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   9 značajna za psihološki i kognitivni razvoj. [Dječak X] sada pokazuje znakove dobrog   psihosocijalnog i kognitivnog razvoja.”   33. Dana 12. siječnja 2009. godine Okružni sud, u sastavu jednog   profesionalnog suca, jednog psihologa i jednog suca porotnika u skladu s   člankom 36-4. Zakona o sporovima (vidi u nastavku stavak 133.), održao je   raspravu povodom žalbe protiv odluke Odbora u predmetu žurnog smještaja   (vidi prethodne stavke 25. – 26. i 28.). U presudi od 26. siječnja 2009.   ukazao je prvo na to da se privremena odluka na temelju drugog stavka   članka 4-6. Zakona o zaštiti djece (vidi u nastavku stavak 122.) može   donijeti samo ako je opasnost od nanošenja štete velika i ako bi djetetu bila   nanesena značajna šteta da se odmah ne izdvoji iz obitelji. Zatim je naveo   da je ovom predmetu dijete praktički bilo novorođenče kada je donesena   privremena odluka o skrbi i da je nakon toga smještaj preispitan nekoliko   puta povodom žalbi koje je podnijela majka.   34. Okružni sud u zaključku je naveo da nema sumnje da se dječak X   nalazio u ozbiljnoj situaciji kada je donesena privremena odluka o skrbi.   Pokazivao je jasne znakove zanemarivanja, kako psihološkog, tako i   fizičkog. Okružni sud utvrdio je da je ispunjena pretpostavka nanošenja   „značajne” štete (vesentlighetskravet) iz drugog stavka članka 4-6. Zakona o   zaštiti djece (vidi u nastavku stavak 122.). Dječak X bio je boljeg zdravlja i   pokazivao znakove normalnog razvoja u vrijeme donošenja presude. To je   bio rezultat nastojanja udomitelja koji su pružili žurni smještaj i redovitih   kontrola. Okružni sud nije smatrao da je došlo do promjene u sposobnosti   pružanja skrbi prve podnositeljice zahtjeva te je izrazio bojazan da će se   dječaku X nanijeti značajna šteta ako se sada vrati njoj. To bi vrijedilo i u   slučaju da prva podnositeljica zahtjeva živi sa svojim roditeljima i da je oni   uzdržavaju. Predmet ocjene bila je njezina sposobnost pružanja skrbi.   35. Na temelju prethodno navedenoga Okružni sud utvrdio je da ne   postoje osnove za ukidanje odluke o žurnom smještaju do donošenja odluke   Županijskog odbora za socijalnu skrb o pitanju trajne skrbi.   36. Prva podnositeljica zahtjeva nije podnijela žalbu Žalbenom sudu   (lagmannsrett).   C. Postupak za donošenje odluke o skrbi   1. Postupak pred Županijskim odborom za socijalnu skrb   37. Dana 17. i 18. veljače 2009. godine Odbor, koji se sastojao od   jednog administratora kvalificiranog za ulogu profesionalnog suca, jednog   psihologa i jednog suca porotnika u skladu s člankom 7-5. Zakona o zaštiti   djece (vidi u nastavku stavak 122.), održao je raspravu o zahtjevu službe za   zaštitu djece za donošenje odluke o skrbi (vidi prethodni stavak 31.). Prva   podnositeljica zahtjeva prisustvovala je raspravi te je dala iskaz. Saslušano   je sedam svjedoka, među ostalim, vještaci i roditelji prve podnositeljice   10   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   zahtjeva, njihova susjeda i jedan obiteljski prijatelj. Služba za zaštitu djece   na raspravi je zatražila da se dječak X stavi pod skrbništvo lokalne vlasti i   smjesti u udomiteljsku obitelj te da prva podnositeljica zahtjeva dobije   prava na susrete i druženje pod nadzorom na dva sata četiri puta godišnje.   Prva podnositeljica zahtjeva zatražila je odbacivanje zahtjeva za donošenje   odluke o skrbi i povratak dječaka X njoj. Ako se utvrdi suprotno, zatražila je   prava na susrete i druženje najmanje jednom mjesečno ili prema slobodnoj   procjeni Odbora.   38. U odluci od 2. ožujka 2009. Odbor je na samom početku naveo da je,   neovisno o argumentima i tvrdnjama stranaka, njegova zadaća da odluči   treba li dječaka X staviti pod skrbništvo službe za zaštitu djece. U slučaju   donošenja odluke o skrbi Odbor bi trebao odabrati i odgovarajući smještaj te   utvrditi model za susrete i druženje.   39. Odbor je zaključio da je ispunjen temeljni uvjet iz točke (a) prvog   stavka članka 4-12. Zakona o zaštiti djece (vidi u nastavku stavak 122.).   Smatrao je da bi došlo do velikih poteškoća u psihološkoj i praktičnoj skrbi   da se dječak X vrati prvoj podnositeljici zahtjeva.   40. Odbor je naglasio da je morao ocijeniti sposobnost prve   podnositeljice zahtjeva da pruži skrb i promjene u njezinom pristupu, a ne   njezino stanje ili osobine. No Odbor je napomenuo da je obiteljski centar   smatrao da je nesposobnost prve podnositeljice zahtjeva da primijeni   dobivene smjernice povezana s njezinim kognitivnim ograničenjima. Uputio   je i na zaključke centra o tome da su rezultati mjerodavnih testova bili   dosljedni svakodnevnim opažanjima osoblja (vidi prethodni stavak 24.).   Testovi koje je proveo centar također su uvelike dosljedni prethodnim   procjenama prve podnositeljice zahtjeva, kao i bojaznima o kojima je u ljeto   2008. godine izvijestila, među ostalim, psihologinja iz Ureda za djecu,   mlade i obitelj (vidi prethodni stavak 14.). Odbor je smatrao da prethodni   čimbenici ukazuju na to da se poteškoće prve podnositeljice zahtjeva odnose   na bitne životne funkcije i da je njezin potencijal za promjenu ograničen   (sier noe om at mors problematikk er av en grunnleggende karakter og at   endringspotensialet er begrenset).   41. Odbor je naveo da je morao zaključiti da je odluka o skrbi nužna i u   najboljem interesu dječaka X. Kad je riječ o odgovarajućem smještaju,   Odbor je naveo da je, s obzirom na njegovu dob i potrebe skrbi, u tom   trenutku najbolje rješenje za dječaka X smještaj u udomiteljsku obitelj.   Donio je odluku o skrbi u kojoj određuje prethodno navedeno. S obzirom na   dob i ranjivost dječaka X Odbor je odlučio i da ga barem na godinu dana   treba staviti pod prošireno udomiteljsko skrbništvo – model u kojem   udomiteljska obitelj dobiva dodatnu pomoć i podršku.   42. Kad je riječ o pravima na susrete i druženje, Odbor je naveo da   prema članku 4-19. Zakona o zaštiti djece (vidi u nastavku stavak 122.)   djeca i roditelji imaju pravo biti u međusobnom kontaktu, osim ako se ne   odluči drugačije. Kada bi se donijela odluka o skrbi, Odbor bi odredio   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   11   količinu susreta i druženja, a odluke o susretima i druženju trebale bi biti u   najboljem interesu djeteta kako je propisano člankom 4-1. Zakona o zaštiti   djece (ibid.). Pri određivanju količine susreta i druženja trebalo bi uzeti u   obzir i svrhu i trajanje smještaja.   43. Na temelju informacija dostupnih u vrijeme donošenja odluke Odbor   je predvidio da će dječak X odrasti u udomiteljskoj obitelji. Razlog tome   (har sammenheng med) bile su poteškoće prve podnositeljice zahtjeva koje   se odnose na bitne životne funkcije te njezin ograničeni potencijal za   promjenu   (mors   grunnleggende   problematikk   og   begrensede   endringspotensial) (vidi prethodni stavak 40.). To znači da bi udomitelji   postali psihološki roditelji dječaka X i da bi trebalo odrediti količinu susreta   i druženja koja ne bi ometala taj proces povezivanja koji je već uvelike bio u   tijeku. Dječaku X bio je potreban mir i stabilnost u svakodnevnom životu i   pretpostavljalo se (det legges til grunn) da u tom pogledu ima posebne   potrebe. Odbor je smatrao da bi susreti i druženje trebali poslužiti tome da   se osigura da on zna da ima majku.   44. Na temelju ocjene svih okolnosti, među ostalim prethodnih   čimbenika, određeno je da će se održavati šest susreta i druženja godišnje od   dva sata. Odbor je naveo da je zabrinut da je to možda prečesto, osobito s   obzirom na reakcije dječaka X. No smatrao je da bi se susreti i druženje   mogli poboljšati kada bi služba za zaštitu djece osigurala dodatnu pomoć i   prilagodbu i kada bi se znatno smanjila učestalost susreta i druženja.   45. Odbor je smatrao da je nužno ovlastiti službu za zaštitu djece da   nadzire susrete i druženje kako bi se osiguralo da se ispravno skrbi za   dječaka X.   46. Odbor je naposljetku u odluci zaključio da bi služba za zaštitu djece   trebala odlučiti o vremenu i mjestu susreta i druženja.   2. Postupak pred Okružnim sudom   47. Dana 15. travnja 2009. godine prva podnositeljica zahtjeva podnijela   je Okružnom sudu žalbu protiv odluke Odbora o stavljanju dječaka X pod   javno skrbništvo (vidi prethodne stavke 38. – 46.). Ustvrdila je konkretno da   se odgovarajući uvjeti u domu mogu postići provedbom mjera pomoći i da   se odluka o skrbi donijela, a da se prije toga nisu prvo provele dostatne   mjere pomoći.   48. Dana 6. svibnja 2009. godine služba za zaštitu djece poslala je prvoj   podnositeljici zahtjeva dopis u kojem ju je pozvala na sastanak radi rasprave   o vrsti pomoći koju joj može ponuditi. U dopisu je navedeno kako slijedi:   „Služba za zaštitu djece želi osigurati da vam se pomogne da se nosite s onime što   ste prošli u vezi s udomljavanjem itd. Služba za zaštitu djece i dalje vam nudi da   pokrije troškove psihologa ako to želite.”   49. Dana 14. svibnja 2009. godine prva podnositeljica zahtjeva došla je   na susret i druženje s dvoje poznanika. Prema izvješću došlo je do situacije   12   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   u kojoj je osoba zadužena za nadzor iz službe za zaštitu djece prvoj   podnositeljici zahtjeva rekla da bi vrijeme provedeno s dječakom X bilo   smirenije da je ona sama s njime. Prva podnositeljica zahtjeva izjavila je da   osoba zadužena za nadzor mora shvatiti da je željela povesti sa sobom   nekoga jer se loše postupalo prema njoj. Naposljetku je usuglašeno da će   prva podnositeljica zahtjeva biti u pratnji samo jednog od tih poznanika.   Tijekom susreta i druženja prva podnositeljica zahtjeva izjavila je da je   primila neugodan (ukoselig) dopis od službe za zaštitu djece u kojem je se   poziva na sastanak radi razgovora o pomoći koja bi joj mogla biti potrebna   (vidi prethodni stavak 48.). Prva podnositeljica zahtjeva navela je da ne želi   nikakvu pomoć i da joj zasigurno nije potrebno psihološko savjetovanje.   50. Dana 19. kolovoza 2009. godine Okružni sud donio je presudu o   pitanju odluke o skrbi (vidi prethodni stavak 47.). Sud je na samom početku   naveo da se predmet odnosi na sudsko preispitivanje odluke o skrbi koja je   donesena u skladu s člankom 4-12. Zakona o zaštiti djece (vidi u nastavku   stavak 122.) i koju treba preispitati u skladu s pravilima iz glave 36. Zakona   o sporovima. Prilikom sudskog preispitivanja odluke Županijskog obora za   socijalnu skrb sud je ovlašten preispitati sve aspekte odluke, kako pravne   tako i činjenične, kao i diskrecijsko pravo. Dobro je utvrđeno zakonom da   se preispitivanje odluke Odbora ne smije temeljiti na okolnostima u vrijeme   donošenja odluke Odbora, nego na okolnostima u vrijeme donošenja   presude. Sud stoga u pravilu ne bi detaljnije preispitivao Odborovu ocjenu   osnova za donošenje odluke o skrbi. No Okružni sud naveo je da unatoč   tome smatra da postoje posebni razlozi zbog kojih je to nužno učiniti u   ovom predmetu.   51. Na temelju izvedenih dokaza Okružni sud u konačnici je zaključio   da ni u vrijeme donošenja presude ni prije toga nije u dostatnoj mjeri   potkrijepljeno da su nedostaci u sposobnosti prve podnositeljice zahtjeva   bili takvi da su se ispunili uvjeti u slučaju čijeg ispunjenja služba za zaštitu   djece ima pravo zadržati skrb i nadzor nad dječakom X. Utvrdio je, među   ostalim, da su problemi dječaka X povezani s dobivanjem na težini mogli   biti uzrokovani upalom oka. Stoga treba ukinuti odluku Odbora.   52. Stoga je dječaka X trebalo vratiti prvoj podnositeljici zahtjeva i   Okružni sud utvrdio je da stranke razumiju da se to mora provesti na način   kojim će se spriječiti bilo kakva dodatna trauma za dječaka X. Dječak X   živio je sa svojim udomiteljima deset mjeseci i povezao se s njima. S   obzirom na ono što je otkriveno tijekom postupka Okružni sud pretpostavio   je da će služba za zaštitu djece pružiti potrebnu pomoć prvoj podnositeljici   zahtjeva i udomiteljima. Prva podnositeljica zahtjeva iskazala je svoju   spremnost na suradnju, a Okružni sud smatrao je s obzirom na tu spremnost   da će se moći stvoriti suradničko okruženje koje je nužno da bi joj služba za   zaštitu djece mogla pružiti potrebnu pomoć.   53. U danima nakon presude Okružnog suda niz poruka e-pošte   razmijenjen je između punomoćnika prve podnositeljice zahtjeva i službe za   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   13   zaštitu djece, a 26. kolovoza 2009. godine održan je sastanak. Sljedećeg je   dana prva podnositeljica zahtjeva putem svog punomoćnika zatražila termin   kako bi odmah (omgående) mogla doći po dječaka X u udomiteljsku obitelj   i odvesti ga sa sobom kući. Također je zatražila da to bude u subotu,   29. kolovoza 2009. godine. Navela je da bi udomiteljica mogla donijeti   dječaka X i ostati koliko god želi. Također je navela da udomiteljica može   posjetiti dječaka X kada god želi u dogovoru s prvom podnositeljicom   zahtjeva. Predstavnici službe za zaštitu djece nisu dobrodošli.   54. Služba za zaštitu djece nije ispunila zahtjev prve podnositeljice   zahtjeva da joj se dječak X odmah vrati, no povećala je količinu susreta i   druženja. Dana 1., 3., 4. i 7. rujna 2009. godine održani su susreti i druženje   u kući roditelja prve podnositeljice zahtjeva. Osoba zadužena za nadzor   vodila je detaljni zapisnik za svaki susret i druženje i o svim razgovorima s   udomiteljicom te sastavila sažeto izvješće o svim susretima i druženju.   Napomenula je, među ostalim, da je udomiteljica izjavila da su susret i   druženje od 1. rujna 2009. godine „dobro prošli [(gikk greit)] u mnogim   aspektima”, no da je dječak X bio iznimno umoran nakon njega. Bio je   nemiran i bilo je teško uspavati ga. Na kraju susreta i druženja od 3. rujna   osoba zadužena za nadzor napomenula je da se dječak X činio potpuno   iscrpljenim i blijedim. Na susretima i druženju od 4. i 7. rujna također je   primijećeno da je dječak X očigledno umoran. Nadalje, u zapisniku osobe   zadužene za nadzor navedeno je da joj je bilo čudno (underlig) što   dječaku X nije ponuđena nikakva hrana iako je obitelj obaviještena da je   vrijeme za hranjenje. Osoba zadužena za nadzor primijetila je da je prva   podnositeljica zahtjeva primila na znanje tu informaciju prvi dan, no do   idućeg ju je dana već zaboravila. U izvješću je navedeno da osoba zadužena   za nadzor nije bila sigurna je li to povezano s nesigurnosti prve   podnositeljice zahtjeva i njezinim strahom od postavljanja pitanja. U   izvješću su navedene i pojedinosti o tome kako je dječak X reagirao na   susrete i druženje u pogledu plakanja, spavanja, probave i drugog   ponašanja.   3. Postupak pred Žalbenim sudom   55. Dana 4. rujna 2009. godine općina je tražila dopuštenje da podnese   žalbu protiv presude Okružnog suda (vidi prethodne stavke 50. – 52.) i   potvrđivanje odluke Odbora od 2. ožujka 2009. (vidi prethodne stavke 38. –   46.) te je istodobno podnijela zahtjev za obustavu izvršenja presude   Okružnog suda. Općina je tvrdila prvo da presuda Okružnog suda ima   ozbiljne nedostatke. Tvrdila je da je malo vjerojatno da je upala oka mogla   uzrokovati sporo dobivanje na težini dječaka X. Nadalje, iako je prva   podnositeljica zahtjeva dobila savjete o tome kako poboljšati posjete   dječaku X, nekoliko posjeta koje je održano nije dobro prošlo. Dječak X   imao je snažne reakcije nakon tih posjeta. Drugo, općina je ustvrdila da je   predmet otvorio pitanje od općeg interesa, odnosno pitanje kognitivnog   14   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   funkcioniranja prve podnositeljice zahtjeva (kognitive ferdigheter). Navela   je da ona ima opće poteškoće u učenju i da su testovi pokazali da ima   konkretne poteškoće koje utječu na njezin svakodnevni život. Njezine   sposobnosti verbalnog zaključivanja, razumijevanja složenih informacija te   analize nastalih situacija i postupanja u njima važne su za pružanje   odgovarajuće skrbi djetetu. U tom je kontekstu općina uputila na niz pitanja   na koja se prema njoj mora odgovoriti, a koja se odnose, među ostalim, na   utvrđivanje što je prva podnositeljica zahtjeva sposobna raditi – i može li se   malo dijete ostaviti u njezinoj skrbi – te postoje li konkretne mjere pomoći   kojima bi se mogli nadoknaditi njezini nedostaci.   56. Dana 8. rujna 2009. godine Okružni sud odlučio je obustaviti   izvršenje svoje presude dok Žalbeni sud ne odluči o ovom predmetu.   57. U svom odgovoru od 11. rujna 2009. na žalbu općine prva   podnositeljica zahtjeva putem svog punomoćnika navela je da je općina   intervenirala jer je smatrala da je ona gotovo zaostala (nærmest er   tilbakestående) i stoga nesposobna skrbiti se za dijete, što je ona smatrala   uvredljivom tvrdnjom (grov beskyldning). Također, smatrala je da presuda   Okružnog suda nema nikakvih nedostataka.   58. Dana 9. listopada 2009. godine služba za zaštitu djece odlučila je   imenovati dvije vještakinje – psihologinju B.S. i obiteljsku terapeutkinju   E.W.A. – da obave procjenu dječaka X s obzirom na njegove snažne   reakcije nakon razdoblja u kojem su održavani česti susreti i druženje u   domu roditelja prve podnositeljice zahtjeva (vidi prethodni stavak 54.).   Osim utvrđivanja uzroka reakcija dječaka X od vještakinja je zatraženo da   udomiteljici pruže savjete i smjernice o tome kako postupiti u slučaju tih   reakcija, a prvoj podnositeljici zahtjeva o susretima i druženju ako ona   pristane na to.   59. Dana 12. listopada 2009. godine Žalbeni sud dopustio je podnošenje   žalbe zbog ozbiljnih nedostataka u rješenju ili postupku Okružnog suda   (vidi prethodni stavak 55. i u nastavku stavak 133.). Potvrdio je i odluku   Okružnog suda o obustavi izvršenja presude (vidi prethodni stavak 56.).   60. Dana 4. studenoga 2009. godine punomoćnik prve podnositeljice   zahtjeva dostavio je službi za zaštitu djece upit o tome vrijedi li i dalje   njihova ponuda savjetovanja (vidi prethodni stavak 48.). U odgovoru od   12. studenoga 2009. služba za zaštitu djece navela je da je zabrinuta za prvu   podnositeljicu zahtjeva i da je važno da dobije pomoć. Potvrdila je da će   pokriti troškove psihologa ili nekog drugog savjetnika po izboru prve   podnositeljice zahtjeva te da od odabrane osobe neće tražiti nikakve   informacije ni da se pojavi kao svjedok u predmetu zaštite djeteta.   61. Dana 15. studenoga 2009. godine Žalbeni sud imenovao je   vještakinju psihologinju M.S. da ocijeni predmet.   62. Dana 20. veljače 2010. godine dvije vještakinje, koje je služba za   zaštitu djece imenovala da preispitaju susrete i druženje i njihove učinke na   dječaka X (vidi prethodni stavak 58.), dostavile su svoje izvješće koje je   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   15   imalo više od 18 stranica. U izvješću su navele da nisu promatrale nijedan   susret i druženje „jer [je to učinila] vještakinja koju je imenovao Žalbeni   sud”. Zatim su navele da je prva podnositeljica zahtjeva odbila pomoć u   pogledu susreta i druženja. U poglavlju pod naslovom „Mogu li se donositi   zaključci o sposobnosti roditeljâ tijekom susreta i druženja na temelju   njihove sposobnosti pružanja skrbi?” navedeno je sljedeće:   „Pregledom različitih dokumenata utvrdile smo da [obiteljski centar] opisuje   ozbiljni nedostatak sposobnosti nužnih za majčinsku ulogu, što je slično obrascu   ponašanja koji je opažen tijekom susreta i druženja više od godinu dana kasnije. Na   primjer, majka je tijekom susreta i druženja pokazala da je nesposobna za osnovnu   roditeljsku skrb, kao što smo prethodno opisale. Nadalje, neosjetljiva je u postupanju s   djetetom tijekom susreta i druženja. Čini se da ima velikih poteškoća u prepoznavanju   osjećaja dječaka X kada treba podijeliti s njime veselje i pružiti mu osjećaj sigurnosti,   voditi ga s pomoću potvrda i imenovati stvari. To je vrlo ozbiljno.   Utvrdile smo da majka ima velikih poteškoća tijekom svih susreta i druženja i da se   teško može reći da se te poteškoće neće odraziti i na njezinu opću sposobnost pružanja   skrbi. U izvješću od 19. veljače 2008., tj. od prije dvije godine, [H.B.], Dr. philos.,   specijalist kliničke neurologije, navodi sljedeće:   ‚Nema znatnih razlika u rezultatima testova inteligencije provedenih prije   operacije i na kontrolnom pregledu dvije godine nakon operacije. Njezini rezultati   testova inteligencije vrlo su slični od kad je imala 10,5 godina, tj. njezina je   inteligencija bila stabilna svih tih godina.’   Naveo je da je njezino kognitivno funkcioniranje otprilike dvije standardne   devijacije ispod osoba njezine dobi i da ima poteškoća s dugoročnim pamćenjem, kao   i s primjenom informacija iz jedne situacije na drugu.   Smatramo da su zbog majčinih kognitivnih poteškoća njezini susreti i druženje pod   nadzorom problematičniji nego što bi inače bili jer ona s vremena na vrijeme [(fra   gang til gang)] ne zna što da učini s dječakom i iznimno je impulzivna. U izvješću   [H.B.-a] navedeno je i da ima poteškoća u razumijevanju teksta kojeg čita, a mi smo   utvrdile da ne može protumačiti i razumjeti situaciju kada je sa svojim djetetom.   Smatramo da je to važno i temeljno pitanje u utvrđivanju majčine sposobnosti tijekom   susreta i druženja i njezine sposobnosti pružanja skrbi. Kad je riječ o majčinoj   sposobnosti pružanja skrbi u kontekstu njezinih kognitivnih vještina, pretpostavljamo   da će to dodatno razjasniti [M.S.], vještakinja psihologinja koju je imenovao Žalbeni   sud. Smatramo da to ima ulogu u majčinom ponašanju prema dječaku X tijekom   susreta i druženja, kao i u njezinim poteškoćama s emocionalnom osjetljivosti na   njegove potrebe tijekom njegova rasta.   Na petoj stranici izvješća [(presude)] iz 2009. godine Okružni sud sažima [situaciju]   na sljedeći način:   ‚Opće je poznato da mnoge žene, osobito prvorotkinje, mogu imati psihološku   reakciju nakon rođenja koja se u svom najtežem obliku može razviti u tešku   postporođajnu depresiju. Osjećaj otuđenosti i nesigurnosti u odnosu na novorođenče   uobičajene su reakcije.’   Smatramo da se majčine poteškoće tijekom susreta i druženja ne mogu smatrati   teškom postporođajnom depresijom s obzirom na to da obrazac sličan majčinim   poteškoćama tijekom susreta i druženja postoji više od 1,5 godina. To je znak   neprikladnih osnovnih roditeljskih vještina i nije povezano samo s postporođajnom   depresijom. Smatramo da je od presudne važnosti [(avgjørende viktig)] da se majčine   16   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   poteškoće tijekom susreta i druženja i općenito njezina sposobnost pružanja skrbi   sagledaju u kontekstu složenijih psiholoških eksplanatornih modela koji se istodobno   odnose na kognitivne poteškoće i teška traumatična iskustva u vrlo ranoj dobi i u   odrasloj dobi za koje iz istraživanja znamo da utječu na roditeljske sposobnosti osobe   ako se ne ulože znatni pojedinačni napori i podvrgne liječenju. Pretpostavljamo da će   vještakinja psihologinja to detaljnije opisati.”   63. Dana 3. ožujka 2010. godine vještakinja psihologinja M.S. koju je   imenovao Žalbeni sud (vidi prethodni stavak 61.) dostavila je svoje   izvješće. Promatrala je dva susreta i druženja, pri čemu je jednom   prisustvovala prva podnositeljica zahtjeva, a drugom prva podnositeljica   zahtjeva i njezina majka i sestra. U poglavlju pod naslovom „Socijalno i   akademsko funkcioniranje” navedeno je, među ostalim, sljedeće:   „Tijekom godina SSE [(Nacionalni centar za epilepsiju) (Statens senter for   epilepsi)] redovito je provodio procjene [prve podnositeljice zahtjeva] s pomoću   testova koji mjere tijek njezine bolesti i testova koji su usmjereniji na opisivanje   njezina funkcioniranja. U ovom je predmetu poseban naglasak stavljen na test WISC-   R koji je proveden prije operacije i nakon operacije. Rezultati tog testa iskazuju se u   obliku kvocijenta inteligencije o kojem se raspravljalo u ovom predmetu zaštite   djeteta, čiji je dio i ovo izvješće. Stoga je važno osvrnuti se i na rezultate tih testova.   WISC-R je vrlo poznat test koji se često upotrebljava za mjerenje intelektualnih   sposobnosti djece. Te sposobnosti povezane su sa školskim uspjehom. Rezultati testa   služe kao korisne informacije o sposobnosti djeteta da uči i iskoristi naučeno. Profil   funkcioniranja dobiven na temelju testa WISC-R temelj je za ciljane posebne   obrazovne mjere u školi i može pomoći u pripremi obrazovnih modela posebno   prilagođenih svakom djetetu s posebnim potrebama.   Krajnji rezultat testa inteligencije jest kvocijent inteligencije, odnosno operativna   definicija inteligencije kojom se u brojčanom obliku iskazuje razdioba sposobnosti   definiranih kao inteligencija među pojedincima u određenoj populaciji. Test je   standardiziran, tj. utvrđena je statistička normalna razdioba uz srednje odstupanje s   obje strane. Prosječna vrijednost testa WISC-R iznosi 100 uz standardnu devijaciju od   ±15. Rezultat u rasponu razdiobe 85 – 115 potpada u normalni raspon, pri čemu se   68 % referentne populacije nalazi u tom rasponu, dok se 98 % nalazi unutar dvije   standardne devijacije, tj. ostvaruju rezultat 70 – 130. Prilikom dijagnostičke procjene   kvocijenta inteligencije osobe s kvocijentom inteligencije između 50 i 69 svrstavaju se   u kategoriju blage duševne zaostalosti. Rezultati na testu inteligencije mogu se   poboljšati tijekom razvoja predmetne osobe ako ona ima temeljne kognitivne resurse.   U ovom predmetu dobivene su informacije o tome da je kvocijent inteligencije [prve   podnositeljice zahtjeva] bio stabilan tijekom njezina djetinjstva i adolescencije, što   znači da se intelektualno nije oporavila nakon operacije mozga.   1.3. Sažetak   Anamnezni podaci dobiveni od škole, specijalističke zdravstvene službe i obitelji   ukazuju na povijest slabe sposobnosti učenja i socijalnog funkcioniranja od ranog   djetinjstva do odrasle dobi. [Prva podnositeljica zahtjeva] ostvarila je loš školski   uspjeh unatoč dobrim okvirnim uvjetima, znatnim dodatnim resursima i znatnim   naporima koje je uložila i njezinoj motivaciji. Stoga je teško pronaći drugo   objašnjenje za njezine rezultate osim općih poteškoća u učenju uzrokovanih bitnim   kognitivnim oštećenjem. To dodatno potkrepljuje njezin dosljedno niski kvocijent   inteligencije prije i nakon operacije zbog epilepsije.   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   17   Imala je i problema sa socijalno-emocionalnim funkcioniranjem, koje se redovito   spominjalo u svim dokumentima koji se odnose na djetinjstvo i adolescenciju [prve   podnositeljice zahtjeva]. Opažen je nedostatak socijalnih vještina i socijalne   prilagodbe, prvenstveno povezan sa socijalnim ponašanjem koje nije bilo primjereno   njezinoj dobi [(ikke-aldersadekvat sosial fremtreden)] (‚djetinjasto’) i lošom   kontrolom impulzivnosti. Navedeno je i da je [prva podnositeljica zahtjeva] bila vrlo   suzdržana i imala nisko samopouzdanje, što se mora sagledati u kontekstu njezinih   poteškoća.”   U poglavlju izvješća pod naslovom „Ocjena roditeljskih sposobnosti,   sposobnosti tijekom susreta i druženja i učinka mjera pomoći” navedeno je   sljedeće:   „5.1. Sposobnost pružanja skrbi   Kao što je jasno iz prethodno navedenog, poseban naglasak stavila sam na   posljedice stanja [prve podnositeljice zahtjeva] na njezino opće funkcioniranje i na   pitanje je li sposobna skrbiti se za dijete. Važno je napomenuti da ni [prva   podnositeljica zahtjeva] ni njezini roditelji ne smatraju da postoji veza između njezine   povijesti bolesti, njezina funkcioniranja u odrasloj dobi i njezine sposobnosti pružanja   skrbi.   Epilepsija kao takva ne lišava osobu sposobnosti pružanja skrbi, baš kao što ni niski   kvocijent inteligencije ne znači da se dijete mora udomiti. No rezultati testa mogu   pomoći u razjašnjavanju je li sposobnost funkcioniranja određene osobe oštećena,   osobito ako se to sagleda zajedno s drugim opažanjima i nalazima.   [Prva podnositeljica zahtjeva] boluje od teške refraktorne epilepsije od djetinjstva.   Riječ je nestabilnom obliku epilepsije koji uzrokuje promjene na mozgu i utječe na   opći razvoj osobnosti. Osim toga, ne smiju se zaboraviti ni nuspojave jakih lijekova   koje je uzimala u djetinjstvu. Liječnik [R.B.L.] iz SSE-a, koji je dobro upoznat s   povijesti [prve podnositeljice zahtjeva], govori o ‚teretu epilepsije’, tj. socijalno-   emocionalnim poteškoćama koje mogu nastati uslijed smanjene sposobnosti učenja i   socijalne neprilagođenosti. Stoga je potpuno razumno pretpostaviti da joj je već sam   teret bolesti u određenoj mjeri odmogao. To potkrepljuju objektivna mjerenja njezina   funkcioniranja provedena u različitim razdobljima njezina odrastanja. Ako ih se   sagleda zajedno s kliničkim opažanjima, stvara se dojam da je [prva podnositeljica   zahtjeva] mlada žena sa znatnim kognitivnim oštećenjem. Smatram da je to utvrdila   javna zdravstvena služba kada joj se [prva podnositeljica zahtjeva] obratila zbog   trudnoće i da je to bio razlog za zabrinutost. Pojmovi kao što je ‚nezrela’ i ‚djetinjasta’   često se pojavljuju u opisima njezina ponašanja tijekom njezina odrastanja te se   upotrebljavaju i sada kada ima 24 godine. Izgled i ponašanje [prve podnositeljice   zahtjeva] uvelike pridonose upotrebi tih pridjeva: mala je i sitna te izgleda znatno   mlađe od svoje kronološke dobi. Živi kod kuće sa svojim roditeljima, a soba joj je   ukrašena tapetama s likovima iz serijala Moomins i popunjena predmetima koje bi se   očekivalo naći u sobi tinejdžera.   Zabrinuta sam za sposobnost [prve podnositeljice zahtjeva] da se brine sama za   sebe. Doima se mladom, nesigurnom i djelomično bespomoćnom. Ima zamršen odnos   s muškarcima. Bila je u romantičnoj vezi s muškarcem s kojim je kratko živjela, no   veza je bila turbulentna s epizodama seksualnog nasilja. Zatrudnjela je dok je još bila   sa svojim dečkom, no [prva podnositeljica zahtjeva] nije mogla objasniti kako to da   njezin dečko nije otac dječaka X. Bila je zbunjena po tom pitanju i pričala je različite   priče. Oboljela je i od spolno prenosive bolesti (klamidija), no nije znala izvor upale.   [Prva podnositeljica zahtjeva] htjela je dijete, no to je prepustila slučaju, a da pritom   18   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   nije razmišljala o posljedicama i obvezama koje donosi činjenica da bi sama morala   preuzeti odgovornost za dijete. Dana 7. studenoga 2007. godine rekla je doktoru u   SSE-u da ne upotrebljava kontracepciju i da misli da je trudna. Isti je dan izjavila da   želi zatrudnjeti. U studenome 2007. godine u [bolnici R.] obavljen je pobačaj fetusa u   18. tjednu trudnoće zbog socijalnih pokazatelja. [Prva podnositeljica zahtjeva]   uslikala je fetus, što bi se moglo činiti neuobičajenim. Dobila je i otisak ruke i stopala   fetusa. [Osoblje bolnice R.] opisalo je [prvu podnositeljicu zahtjeva] kao nezrelu s   ograničenom mrežom.   Okolnosti u kojima su se dogodile obje trudnoće dodatno ukazuju na to koliko je   [prva podnositeljica zahtjeva] svjesna svojih izbora i njihovih posljedica. To je važno   u ocjeni njezine sposobnosti pružanja skrbi za dijete.   Nadalje, [prva podnositeljica zahtjeva] nije završila svoje obrazovanje i nije imala   stalan posao. Većinu svog života proživjela je u kući u svojoj staroj sobi i ima vrlo   malo iskustva sa samostalnim životom odrasle osobe koja je odgovorna za stvaranje   određene strukture u svom životu, osiguranje prihoda i odlučivanje o financijskim   prioritetima. Njezin odnos s njezinim roditeljima trenutačno je dobar, no u prošlosti je   bilo sukoba. Smatram da je taj odnos ranjiv. [Prva podnositeljica zahtjeva] pokazala je   podvojene osjećaje prema majci jer s jedne strane smatra da se njezina majka previše   upleće u njezin život, dok je s druge strane vrlo ovisna o njoj, njezina mišljenja iznosi   kao svoja mišljenja i vjeruje joj da je usmjerava u životu. Istodobno joj smeta što   njezina majka odlučuje o mnogo stvari umjesto nje i želi da si njezina majka ‚utuvi u   tu svoju glupu glavu’ da joj je potrebno više privatnosti nego što je ima sada. Prema   njezinoj majci [prva podnositeljica zahtjeva] samo je sjedila u svojoj sobi nakon što   joj je sin udomljen. Njezina je majka vrlo zabrinuta i izjavila je da ‚jedva podnosi’ što   mora gledati da joj je kćer takva.   Smatra da [prva podnositeljica zahtjeva] ima poteškoća s kontroliranjem svojih   osjećaja, što drugim ljudima otežava interakciju s njom. Od udomljavanja djeteta   [prva podnositeljica zahtjeva] bila je uvrijeđena, povrijeđena i ljuta. Ti su osjećaji   sasvim razumljivi kada se osjećate kao da je netko nepošteno postupio prema vama,   no u ovom su slučaju oni izraženi bez ikakve cenzure do te mjere da se čine napadni.   Opisivanje Županijskog odbora za socijalnu skrb kao ‚skupine pokvarenih žena koje   je potkupila služba za zaštitu djece’ i osoblja u [obiteljskom centru] kao ‚onih   psihotičnih osoba’ ne pomaže u stvaranju dojma da je riječ o odrasloj osobi koja je   sposobna za interakciju s drugim osobama na društveno prihvatljiv način. Iznenadno   grčevito plakanje [prve podnositeljice zahtjeva], kako kod kuće s njezinim roditeljima   tijekom razgovora o predmetu tako i tijekom susreta i druženja, također je   neuobičajeno ponašanje za odraslu osobu. Nadalje, jecanje u očevom ili majčinom   krilu (kao što se opisano da se dogodilo tijekom susreta i druženja) nije znak da osoba   može kontrolirati svoje emocije na način koji je primjeren njezinoj dobi. Osim toga,   [prva podnositeljica zahtjeva] nije zrelo prihvatila ponašanje svoga sina, nego ga je   shvatila osobno kao odbijanje i postupila u skladu s time.   Teško je držati se jedne teme u razgovoru s [prvom podnositeljicom zahtjeva].   Njezino kognitivno funkcioniranje obilježeno je nesposobnošću da vidi veze i   generalizira. Pokazuje egocentrično razmišljanje stalnim spominjanjem zle službe za   zaštitu djece i upućivanjem na to da ni njezinim roditeljima ni nikome drugome nije   jasno zašto je dijete udomljeno. Upućujem na izjavu psihologa [obiteljskog centra] o   tome da je ‚teško pronaći smisao u majčinim izjavama’. Dojam koji sam stekla o   [prvoj podnositeljici zahtjeva] tijekom naših razgovora jest da ona fragmentirano   poima cijelu situaciju, odnosno da različite epizode sagledava kao zasebne epizode   koje nisu međusobno povezane. U skladu s time smjernice shvaća kao kritike, a dobre   savjete kao ukore itd. Ta nesposobnost generaliziranja obilježje je razmišljanja [prve   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   19   podnositeljice zahtjeva]. Također nema sposobnost apstraktnog razmišljanja i   formalnog mišljenja. Teško joj je razmišljati o budućnosti i prošlosti. Stoga je teško   od nje dobiti odgovor o tome što misli o mogućem povratku djeteta. Daje opće izjave,   na primjer da mora saznati što voli jesti i gleda li dječje televizijske programe, no   istodobno ne razmišlja o tome koje bi se posebne mjere za djetetov emocionalni stres   trebale poduzeti da se dijete preseli. Kada sam je pitala što bi udomiteljica trebala   napraviti da pomogne u procesu povratka djeteta, [prva podnositeljica zahtjeva] nije   imala nikakvih konstruktivnih prijedloga. Ono što želi jest da se ‚ona (udomiteljica)   osjeća onako usrano kao što sam se ja osjećala proteklih godinu dana’. Takva izjava u   kombinaciji s naglašenim neprijateljstvom (uttalt fiendtlighet) tijekom susreta i   druženja nije dobar znak za suradnju ni s udomiteljskom obitelji ni sa službom za   zaštitu djece u slučaju povratka dječaka.   [Prva podnositeljica zahtjeva] troši veliku količinu energije na agresiju i stvaranje   neprijateljskih mišljenja. To je pridonijelo formiranju čvrstog stereotipnog uvjerenja   da su služba za zaštitu djece i sve druge osobe koje žele pomoći njezini protivnici.   Jedno od obilježja razmišljanja [prve podnositeljice zahtjeva] jest stav ‚ “ako nisi sa   mnom, onda si protiv mene“ te nesposobnost uočavanja suptilnih razlika. Takvo crno-   bijelo razmišljanje obilježje je osoba s ograničenom kognitivnom sposobnosti.   Nadalje, smatram da [prva podnositeljica zahtjeva] pati od depresije. Smatram da je   njezina jaka agresija način na koji se ona pokušava održati psihološki stabilnom.   Nema nikakvog razloga za sumnju da [prva podnositeljica zahtjeva] iznimno želi   postati dobra majka. U tu se svrhu sama obratila službama za podršku. No nije jasno   kakve je ideje i očekivanja imala u tom pogledu. Njezina je majka ukazala na to da su   oni mislili da je [obiteljski centar] neka vrsta hotela u kojem možete dobiti praktičnu   pomoć sa skrbi za dijete. Unatoč svom pripremnom radu i unaprijed pruženim   detaljnim informacijama oni nisu shvatili da boravak radi procjene podrazumijeva da   roditelj treba pokazati svoje kvalitete, da će ga se promatrati i staviti u situaciju   učenja. Zbog toga se [prva podnositeljica zahtjeva] osjeća izdanom i obmanutom, što   iskazuje pogrdnim riječima i prijetnjama.   Boravak u [obiteljskom centru] ukazuje na to da [prva podnositeljica zahtjeva] ima   poteškoća u primanju informacija i njihovu zadržavanju kako bi ih kasnije iskoristila   za usmjeravanje svog ponašanja. Nije riječ o nedostatku spremnosti, nego o   neodgovarajućoj sposobnosti planiranja, organiziranja i strukturiranja. Takve   manifestacije kognitivnog oštećenja proširit će se i na skrb za dijete i mogli bi dovesti   do zanemarivanja.   5.2. Učinak mjera pomoći   Važnom se smatra činjenica da [prva podnositeljica zahtjeva] sada živi s roditeljima   i može živjeti s njima koliko god je potrebno. To je neka vrsta mjere pomoći. No to bi   moglo postati problematičnije nego što se čini: [prva podnositeljica zahtjeva] ima   24 godine i želi se osamostaliti, a to je želja koja bi mogla biti u suprotnosti sa željom   njezine majke da joj pomogne. Ni njezini roditelji ni nitko drugi neće moći određivati   kako bi [prva podnositeljica zahtjeva] trebala organizirati svoj život i život svog   djeteta. Da se [prva podnositeljica zahtjeva] želi iseliti, mogla bi to učiniti kad god to   zaželi. Njezine roditelje to ne brine. Stoga se u svakoj odluci mora uzeti u obzir   činjenica da – kada bi se dijete vratilo – ne može se s dovoljno sigurnosti znati gdje će   se u budućnosti skrbiti za dijete. Stoga odluku prvenstveno treba temeljiti na   sposobnosti pružanja skrbi [prve podnositeljice zahtjeva], a ne sposobnosti pružanja   skrbi njezine mreže.   Boravak u obiteljskom centru bio je snažna mjera pomoći koja nije imala nikakav   učinak. Redovite kontrole službe za zaštitu djece tijekom susreta i druženja negativno   20   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   je utjecala na suradnju obitelji [podnositeljice zahtjeva] i službe za zaštitu djece. I   obitelj i [prva podnositeljica zahtjeva] rekli su da ne žele ni redovite kontrole ni   pomoć s povratkom djeteta.   5.3. Zaključci   Moja je ocjena da postoje osnove za tvrdnje da su postojali ozbiljni nedostaci u   majčinoj skrbi za dijete te ozbiljni nedostaci u pogledu osobnog kontakta i sigurnosti   koja mu je potrebna s obzirom na njegovu dob i razvoj. Kognitivno oštećenje,   osobnost, način funkcioniranja i nesposobnost mentalizacije [prve podnositeljice   zahtjeva] onemogućuju vođenje normalnog razgovora s njom o fizičkim i psihološkim   potrebama male djece. Njezina ocjena posljedica povratka djeteta u njezinu skrb i   roditeljskih obveza koje će ona posljedično imati vrlo je ograničena i djetinjasta te ona   i dalje u prvi plan stavlja svoje neposredne potrebe. Stoga utvrđujem da postoji   opasnost da bi ti nedostaci (kako su prethodno navedeni) i dalje bili prisutni kada bi   dijete živjelo sa svojom majkom.   Također utvrđujem da se zadovoljavajući uvjeti za život djeteta s majkom ne mogu   stvoriti s pomoću mjera pomoći iz članka 4-4. Zakona o zaštiti djece (npr. mjere   pomoći u kući ili druge mjere podrške za roditelje) zbog nepovjerenja i nespremnosti   da se prihvati miješanje tijela vlasti – uzimajući u obzir dosadašnji tijek predmeta.”   64. Okružni sud održao je raspravu od 23. do 25. ožujka 2010. godine.   Prva podnositeljica zahtjeva prisustvovala je zajedno sa svojim   punomoćnikom iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć.   Saslušano je jedanaest svjedoka, a iskaz je dala vještakinja koju je imenovao   sud, psihologinja M.S. (vidi prethodni stavak 61.). Općinska služba za   zaštitu djece prvo je ustvrdila da ne bi trebalo održavati nikakve susrete i   druženje podnositeljâ zahtjeva. Ako se odluči drugačije, susreti i druženje   trebali bi se održavati samo dva puta godišnje. Služba za zaštitu djece   tvrdila je da je riječ o „dugoročnom smještaju” (langvarig plassering av   barnet).   65. U presudi od 22. travnja 2010. Žalbeni sud potvrdio je odluku   Odbora da bi dječaka X trebalo prisilno udomiti (vidi prethodne stavke 38. –   46.). Osim toga, smanjio je prava na susrete i druženje prve podnositeljice   zahtjeva na četiri posjeta godišnje od dva sata.   66. Žalbeni sud uzeo je u obzir informacije iz izvješća obiteljskog centra   od 23. listopada 2008. (vidi prethodni stavak 24.). Uzeo je u obzir i iskaz   obiteljske savjetnice pred sudom u kojem je ona izjavila da je majka prve   podnositeljice zahtjeva živjela s njom u centru prvih četiri noći (vidi   prethodni stavak 17.). Dodao je:   „Upravo su se nakon tog razdoblja povećale bojazni povezane s praktičnom skrbi za   dijete. Bilo je dogovoreno da [prva podnositeljica zahtjeva] obavijesti osoblje o svakoj   promjeni pelena itd. i obrocima, no ona to nije činila. Dijete je spavalo više nego što   je uobičajeno. [Obiteljska savjetnica] pozvana je zbog načina na koji je dijete disalo i   spavanja tijekom obroka. Zbog gubitka na težini trebalo ga je hraniti svakih tri sata   tijekom cijelog dana i noći. Osoblje je ponekad trebalo siliti majku da nahrani svog   sina.”   67. Žalbeni sud utvrdio je da je obiteljski centar donio ispravnu procjenu   i – za razliku od Okružnog suda (vidi prethodni stavak 51.) – smatrao je da   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   21   je malo vjerojatno da bi procjena bila drugačija da dječak X nije imao upalu   oka.   68. Nadalje, Žalbeni sud uputio je na izvješće klinike za dječju   psihijatriju od 5. prosinca 2008. (vidi prethodni stavak 32.). Uzeo je u obzir   i izvješće vještakinje M.S. koju je imenovao sud (vidi prethodni stavak 63.).   69. Budući da je boravak u obiteljskom centru bio kratak, Žalbeni sud   smatrao je prikladnim uzeti u obzir ponašanje (fungering) prve   podnositeljice zahtjeva tijekom susreta i druženja koji su organizirani nakon   udomljavanja dječaka X. Dvije osobe bile su zadužene za nadzor tih susreta   i druženja i obje su podnijele pisana izvješća od kojih nijedno nije bilo   pozitivno. Žalbeni sud naveo je da je jedna od osoba odgovornih za nadzor   iznijela „opći negativni opis susreta i druženja”.   70. Žalbeni sud uputio je i na izvješće psihologinje i obiteljske   savjetnice za koje ih je zadužila služba za zaštitu djece, a koje su ocijenile   reakcije dječaka X nakon posjetâ prve podnositeljice zahtjeva (vidi   prethodne stavke 58. i 62.).   71. Nadalje, Žalbeni sud napomenuo je da je psihologinja M.S. koju je   imenovao sud (vidi prethodne stavke 61. i 63.) navela pred sudom da su joj   se susreti i druženje činili toliko negativni da je zaključila da majka ne bi   trebala imati pravo na susrete i druženje sa sinom. Smatrala je da susreti i   druženje „nisu konstruktivni za dijete”. U svom izvješću (vidi prethodni   stavak 63.) u zaključku o pitanju sposobnosti pružanja skrbi prve   podnositeljice zahtjeva navela je da boravak u obiteljskom centru ukazuje   na to da prva podnositeljica zahtjeva „ima poteškoća u primanju informacija   i njihovu zadržavanju kako bi ih kasnije iskoristila za usmjeravanje svog   ponašanja”. Dodala je:   „Nije riječ o nedostatku spremnosti, nego o neodgovarajućoj sposobnosti planiranja,   organiziranja i strukturiranja. Takve manifestacije kognitivnog oštećenja proširit će se   i na skrb za dijete i mogli bi dovesti do zanemarivanja.” (ibid.)   72. Žalbeni sud složio se sa zaključkom vještakinje M.S. prije nego što   je prešao na pitanje bi li se mjerama pomoći mogli dovoljno ispraviti   nedostaci u roditeljskim vještinama prve podnositeljice zahtjeva. U tom je   pogledu primijetio da su razlozi za nedostatke u sposobnosti pružanja skrbi   ključni. Žalbeni sud u tom je trenutku uputio na analizu anamneze prve   podnositeljice zahtjeva koju je provela vještakinja, odnosno na činjenicu da   je prva podnositeljica zahtjeva bolovala od teške epilepsije od djetinjstva do   operacije mozga 2005. godine kada je imala 19 godina.   73. Žalbeni sud primijetio je da je M.S. istaknula da je anamneza prve   podnositeljice zahtjeva nužno morala utjecati na njezino djetinjstvo na   nekoliko načina. Svoju je ocjenu temeljio na opisu zdravstvenih problema   prve podnositeljice zahtjeva i učinka koje su oni imali na njezine socijalne   vještine i razvoj, koji je iznijela M.S. Zatim je napomenuo da se pokušala   provesti mjera pomoći smještaja u obiteljski centar (vidi prethodni   stavak 17.). Boravak je trebao trajati tri mjeseca, no prekinut je nakon nešto   22   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   manje od tri tjedna. Prva podnositeljica zahtjeva uvjetovala je svoj daljnji   boravak tamo jamstvom da će joj biti dopušteno da svog sina povede sa   sobom kući nakon isteka boravka. Služba za zaštitu djece nije joj to mogla   jamčiti pa se prva podnositeljica zahtjeva stoga vratila kući   17. listopada 2008. godine.   74. Žalbeni sud primijetio je da su se relevantne mjere pomoći sastojale   od osobe zadužene za nadzor i dodatne pomoći i obuke o tome kako skrbiti   za djecu. No Žalbeni sud utvrdio je da bi za dostatnu obuku prve   podnositeljice zahtjeva bilo potrebno toliko vremena da to nije bila stvarna   alternativa kontinuiranom smještaju u udomiteljsku obitelj. Nadalje, nije   bilo sigurno kakvi će biti rezultati te obuke. U tom je pogledu Žalbeni sud   smatrao važnom činjenicu da su i prva podnositeljica zahtjeva i njezina uža   obitelj navele da ne žele redovite kontrole ni pomoć ako im se dječak X   vrati. Složio se sa zaključcima vještakinje M.S. koju je imenovao sud (vidi   prethodni stavak 63.).   75. U presudi od 22. travnja 2010. Žalbeni sud zaključio je da je odluka   o skrbi bila nužna i da mjere pomoći za majku ne bi bile dovoljne da   omoguće da njezin sin ostane s njom. Stoga su ispunjeni uvjeti za donošenje   odluke o skrbi iz drugog stavka članka 4-12. Zakona o zaštiti djece (vidi u   nastavku stavak 122). U tom je pogledu Žalbeni sud smatrao da je značajna   povezanost koju je dječak X razvio prema svojim udomiteljima, osobito   udomiteljicom. Kad je riječ o pravima na susrete i druženje, Žalbeni sud   naveo je da se roditelju može oduzeti pravo na susrete i druženje nakon   udomljavanja djeteta samo iz izvanrednih i uvjerljivih razloga s obzirom na   to da se smatra da je održavanje susreta i druženja u najboljem interesu   djeteta, osobito u kontekstu dugoročne procjene. U ovom je predmetu,   unatoč negativnim informacijama o susretima i druženju i preporuci   vještakinje psihologinje M.S. da prva podnositeljica zahtjeva ne bi trebala   imati prava na susrete i druženje, Žalbeni sud utvrdio da ne postoje   izvanredni i uvjerljivi razlozi za uskraćivanje susreta i druženja, no i da se   susreti i druženje ne bi trebali održavati u prekratkim intervalima. Dodao je:   „Kad je riječ o učestalosti susreta i druženja, Žalbeni sud podijeljen je na većinu i   manjinu.   Većina … je utvrdila da bi primjerena količina susreta i druženja bila četiri posjeta   godišnje od dva sata.   Većina smatra da je važno naglasiti da samo majka ima pravo na susrete i druženje.   Činjenica da je rijetko sama posjećivala [dječaka X] imala je određene nepoželjne   posljedice. Povećana je napetost među prisutnim odraslim osobama. Mora se   pretpostaviti i da je dijete pod većim stresom u prisustvu više osoba. Manji broj   sudionika doveo bi do mirnije atmosfere. To je dosljedno opažanjima psihologinje   [M.S.]. Napetost među odraslim osobama dodatno bi se mogla smanjiti nakon što se   predmet pravno riješi i prođe određeno vrijeme. Stres za dijete dodatno će smanjiti   činjenica da će susreti i druženje biti rjeđi nego u prethodnom modelu. Mora se   pretpostaviti da će se tada umanjiti i naknadne djetetove reakcije na njih. Međutim,   najvažniji će čimbenik biti pitanje hoće li majka i, ako je relevantno, bilo koji drugi   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   23   član obitelji bolje surađivati i po mogućnosti zauzeti pozitivan stav prema   udomiteljici, osobito tijekom susreta i druženja.   Zaključak većine da susreti i druženje ne mogu biti češći od četiri puta godišnje   potkrepljuju prethodno navedeni elementi. Osim toga, smještaj će vjerojatno biti   dugoročno rješenje. Susreti i druženje stoga mogu poslužiti za održavanje kontakta   između majke i sina tako da se on upozna sa svojim korijenima. Smatra se da je to   važno za razvoj identiteta. Svrha susreta i druženja nije uspostavljanje odnosa radi   budućeg povratka djeteta pod skrb biološke majke.   Služba za zaštitu djece mora biti ovlaštena za nadzor ostvarivanja prava na susrete i   druženje. To je nužno iz nekoliko razloga, među ostalim, radi ograničavanja broja   sudionika susreta i druženja.”   Manjina u Žalbenom sudu – jedan od profesionalnih sudaca – smatrala je   da bi prava na susrete i druženje trebala biti ograničena na dva puta   godišnje.   76. Prva podnositeljica zahtjeva nije podnijela žalbu protiv presuda, koja   je stoga postala pravno obvezujuća.   D. Pritužba prve podnositeljice zahtjeva upućena županu   77. Prva podnositeljica zahtjeva poslala je županu (fylkesmannen) dopis   bez datuma o službi za zaštitu djece. Prva podnositeljica zahtjeva tvrdila je   da je služba za zaštitu djece lagala i prozvala je zaostalom, da psihologinja   koju je imenovao Žalbeni sud (vidi prethodni stavak 61.) nije bila   nepristrana i da joj nije trebalo dopustiti da posjeti njezin dom, da su je   osoba zadužena za nadzor i udomiteljica zlostavljale i uznemiravale kada bi   došla sama na susrete i druženje te da joj više nije bilo dopušteno da sa   sobom povede svoje roditelje. Navela je da se samo može zapitati koliko su   oni zaostali ili koliko je niski njihov kvocijent inteligencije. Tvrdila je da se   cijeli predmet temelji na lažima. Usto je tvrdila da osoblje službe za zaštitu   djece lišava zainteresirane stranke njihovih sposobnosti (umyndiggjør) i   svjesno ih proglašava zaostalima (gjør gjerne folk evneveike) kako bi djecu   pribavilo za sebe ili svoje prijatelje.   78. U odgovoru od 22. srpnja 2010. voditelj (barnevernleder) općinske   službe za zaštitu djece naveo je da prvu podnositeljicu zahtjeva i njezinu   obitelj više zanima sukob sa službom za zaštitu djece nego uspostavljanje   dobrog i pozitivnog kontakta s dječakom X. Prva podnositeljica zahtjeva   rano se požalila na osoblje službe za zaštitu djece, koja je na to ispunila   njezinu želju i dodijelila novu osobu za nadzor, no stav prve podnositeljice   zahtjeva nije se promijenio. Količina susreta i druženja povećala se na tri   posjeta tjedno u skladu s presudom Okružnog suda (vidi prethodni   stavak 54.) i dječak X imao je snažne reakcije na to. Voditelj službe za   zaštitu djece zatim je naveo da razumije koliko je ova situacija teška za prvu   podnositeljicu zahtjeva i ponudio joj je pomoć (vidi, među ostalim,   prethodni stavak 48.). Kad je riječ o susretima i druženju, pokušalo se   24   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   nekoliko alternativnih modela. Prvo su susreti i druženje održavani u sobi za   sastanke u prostorijama službe, u kojoj su osoba zadužena za nadzor i   udomiteljica mogle sjediti za stolom udaljenim od prve podnositeljice   zahtjeva i dječaka X, no ne toliko da ne bi mogle intervenirati ako bi bio   nužan nadzor. Prva podnositeljica zahtjeva prigovorila je na to rješenje.   Nekoliko susreta i druženja održano je u kući udomiteljske obitelji, no   udomiteljici je to bilo teško jer je atmosfera bila vrlo loša, a htjela je da   udomiteljska obitelj bude sigurno okruženje za dječaka X. Nakon toga se za   susrete i druženje počeo upotrebljavati stan namijenjen za takve svrhe. Ni to   nije odgovaralo prvoj podnositeljici zahtjeva, koja je i na to prigovorila.   Posjeti su se potom opet počeli održavati u prostorijama službe za zaštitu   djece, u kojima je nova soba oslobođena u tu svrhu.   79. Voditelj službe za zaštitu djece također je naveo da je udomiteljica i   dalje prisustvovala susretima i druženju. To se smatralo neophodnim jer se   smatralo da je ona osoba koja je jedini skrbnik dječaka X . Usto se smatralo   nužnim da prisutna bude i osoba zadužena za nadzor kako bi usmjeravala   prvu podnositeljicu zahtjeva. Osim toga, osoba zadužena za nadzor bila je   ovlaštena prekinuti susret i druženje ako prva podnositeljica zahtjeva odbije   poslušati savjete. Do tada se susreti i druženje nikada nisu prekidali, no   osoba zadužena za nadzor pokušala je reći prvoj podnositeljici zahtjeva da   je važno usredotočiti se na dječaka X i uživati u vremenu provedenom s   njime umjesto na vikanje na osoblje službe za zaštitu djece i udomiteljicu.   80. Nakon odgovora službe za zaštitu djece župan je u dopisu od   26. srpnja 2010. prvu podnositeljicu zahtjeva obavijestio da županija nema   nikakvih prigovora na rad službe za zaštitu djece u njezinom predmetu.   E. Postupak za ukidanje odluke o skrbi ili lišenje prve podnositeljice   zahtjeva prava na roditeljsku skrb za dječaka X i odobrenje   posvojenja   1. Postupak pred Županijskim odborom za socijalnu skrb   (a) Uvod   81. Dana 29. travnja 2011. godine prva podnositeljica zahtjeva podnijela   je službi za zaštitu djece zahtjev za ukidanje odluke o skrbi ili, u suprotnom,   proširenje prava na susrete i druženje s dječakom X.   82. Dana 13. srpnja 2011. godine općinska služba za zaštitu djece   zahtjev je proslijedila Županijskom odboru za socijalnu skrb. Općina je   predložila da se zahtjev odbaci, prvu podnositeljicu zahtjeva liši prava na   roditeljsku skrb za dječaka X (prebacivanje na vlasti) i udomiteljima   dječaka X, s kojima je on boravio od udomljavanja (vidi prethodni   stavak 22.), odobri njegovo posvojenje. Vlasti i dalje nisu znale tko je   biološki otac dječaka X. Općina je predložila da se, ako se odluči suprotno,   prvoj podnositeljici zahtjeva oduzmu prava na susrete i druženje.   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   25   83. Tijekom susreta i druženja održanog 6. rujna 2011. godine osoba   zadužena za nadzor primijetila je da je prva podnositeljica zahtjeva trudna i   pitala ju je kada treba roditi na što joj je, prema zapisniku nadzora, prva   podnositeljica zahtjeva odgovorila da misli da bi trebalo biti oko Nove   godine. Prema zapisniku susret i druženje dobro su prošli.   84. Dana 13. rujna 2011. godine punomoćnik prve podnositeljice   zahtjeva angažirao je specijalista kliničke neurologije da ispita njezine   sposobnosti i mapira njezine kognitivne sposobnosti.   85. U dopisima od 14. rujna i 28. listopada 2011. godine, tijekom   postupka pred Odborom, općina je zatražila dodatne informacije o suprugu   prve podnositeljice zahtjeva kako bi mogla stupiti u kontakt i razgovarati s   njim o njegovom budućoj ulozi u životu prve podnositeljice zahtjeva.   86. U međuvremenu je 18. listopada 2011. godine prva podnositeljica   zahtjeva rodila djevojčicu Y. Udala se za oca djevojčice Y na ljeto iste   godine. Nova se obitelj preselila u drugu općinu. Kada je saznala da je prva   podnositeljica zahtjeva rodila još jedno dijete, služba za zaštitu djece u   njezinoj bivšoj općini boravišta poslala je novoj općini dopis o svojim   bojaznima, povodom čega je nova općina započela istragu njezinih   roditeljskih sposobnosti.   87. Osim toga, 18. listopada 2011. godine specijalist kliničke   neurologije kojeg je angažirao punomoćnik prve podnositeljice zahtjeva   (vidi prethodni stavak 84.) dostavio je svoje izvješće. U zaključku navodi:   „Na Wechslerovoj ljestvici inteligencije za odrasle III (WAIS-III) zabilježen je   kvocijent inteligencije 86. Standardne pogreške u mjerenjima ukazuju s 95%-nom   vjerojatnošću na to da je njezin kvocijent inteligencije između 82 i 90. Normalan   raspon kreće se između 85 i 115. Kad je riječ o njezinim sposobnostima,   [podnositeljica zahtjeva] nalazi se na donjem dijelu normalnog raspona. Osim toga,   ima znatne poteškoće u učenju koje su … [veće] od onih koje bi se očekivale s   obzirom na njezin kvocijent inteligencije [(betydelige lærevansker som er svakere enn   hva hennes IQ skulle tilsi)]. Smatra se da su te poteškoće povezane s kognitivnim   oštećenjem.”   U odgovoru na zahtjev za dodatno objašnjenje od 27. listopada 2011.   godine napisao je punomoćniku prve podnositeljice zahtjeva sljedeće:   „Opći kvocijent inteligencije između 82 i 90 sam po sebi ne ukazuje na to da osoba   nije sposobna skrbiti se za djecu. Sposobnosti skrbi trebale bi se dodatno ispitati   promatranjem skrbnika i djeteta te pregledom anamneznih podataka o drugim   okolnostima. Budući da nisam stručnjak u tom području, mislim da bi se ocjenom   ključnih čimbenika obuhvatila, među ostalim, sposobnost skrbnika za empatiju i   posjećivanje djeteta, razumijevanje djetetovih potreba, sposobnost tumačenja   djetetovih znakova te sposobnost stavljanja po strani [(utsette)] vlastitih želja u korist   djetetovih potreba.   Tu bi ocjenu trebao provesti kvalificirani psiholog s iskustvom u tom području.”   88. Dana 8. studenoga 2011. godine punomoćnik prve podnositeljice   zahtjeva poslao je Odboru primjerak medicinskog časopisa od   2. studenoga 2011. godine. Iz tog je primjerka bilo vidljivo da je liječnik   26   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   pristao dati iskaz telefonom u budućem predmetu i da ne vidi nikakve   razloge povezane s epilepsijom ili stanjem prve podnositeljice zahtjeva koji   bi ukazivali na to da ona nije sposobna brinuti se za svoje dijete.   89. Dana 28., 29. i 30. studenoga 2011. godine Županijski odbor za   socijalnu skrb, u sastavu jednog pravnika, jednog psihologa i jednog   prisjednika, održao je raspravu kojoj je prisustvovala prva podnositeljica   zahtjeva zajedno sa svojim punomoćnikom. Saslušan je dvadeset i jedan   svjedok.   (b) Odluka Odbora   90. Dana 8. prosinca 2011. godine Odbor je odlučio da prvu   podnositeljicu zahtjeva treba lišiti prava na roditeljsku skrb i da   udomiteljima dječaka X treba odobriti njegovo posvojenje. Odbor je utvrdio   da ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su se roditeljske sposobnosti   prve podnositeljice zahtjeva poboljšale od presude Žalbenog suda od   22. travnja 2010. (vidi prethodne stavke 65. – 75.). Stoga se i dalje smatralo   da nije sposobna pružiti dječaku X odgovarajuću skrb. Nadalje, Odbor je   naveo:   „U svom iskazu pred Županijskim odborom za socijalnu skrb majka je ustrajala na   tome da je odluka o skrbi urota službe za zaštitu djece, [obiteljskog centra] i   udomitelja kako bi se ‚pomoglo ženi koja ne može imati djecu’. Prema njezinim   riječima ovdje je bila riječ o ‚predbilježbi za dijete’. Majka nije bila svjesna da je   zanemarivala [dječaka X] i izjavila je da većinu svog vremena i energije troši na   ‚predmet’.   U izvješćima   o susretima   i druženju majke   s [dječakom X] stalno   [(gjennomgående)] se ukazuje na to da se ona i dalje ne može usredotočiti na   [dječaka X] i ono što je najbolje za njega, nego da na nju izrazito utječe njezino vrlo   negativno mišljenje o udomiteljici i službi za zaštitu djece.   [Prva podnositeljica zahtjeva] udala se i rodila još jedno dijete na jesen. Psiholog   [K.M.] izjavio je pred Odborom da je opazio dobru interakciju majke i djeteta te da se   majka dobro skrbi za dijete. Odbor uzima u obzir tu informaciju. Županijski odbor za   socijalnu skrb smatra da se na temelju tog opažanja nikako ne može zaključiti da je   majka sposobna skrbiti se za [dječaka X].   Županijski odbor za socijalnu skrb smatra da je razumno pretpostaviti da je   [dječak X] osobito ranjivo dijete. Iskusio je ozbiljno i po život opasno i   zanemarivanje u prvih tri tjedna svog života. Upućuje se i na činjenicu da su održani   brojni susreti i druženje s majkom, od kojih su neki bili vrlo stresni za [dječaka X].   Sve u svemu, proživio je mnogo toga. Živi u udomiteljskoj obitelji tri godine i ne   poznaje svoju biološku majku. Da se [dječak X] vrati pod skrb svoje majke, preduvjet   za to bila bi, među ostalim, velika sposobnost empatije s [dječakom X] te   razumijevanja [dječaka X] i problema s kojima bi se susreo, osobito činjenice da bi   žalio za svojim udomiteljima i da bi mu nedostajali. Majka i obitelj ne pokazuju   nimalo takve empatije i razumijevanja. I majka i baka izjavile su da to neće biti   problem, da ‚mu se samo malo treba odvratiti pažnja’, čime su ostavile dojam da ne   suosjećaju s dječakom i stoga da nisu sposobne pružiti mu psihološku skrb koja će mu   biti potrebna u slučaju povratka.”   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   27   91. Osim toga, Odbor je posebno uzeo u obzir zaključke vještakinje   M.S. (vidi prethodni stavak 63.). Citirao ih je Žalbeni sud u svojoj presudi   od 22. travnja 2010. (vidi prethodne stavke 65. – 75.). Odbor je utvrdio da je   taj opis prve podnositeljice zahtjeva i dalje točan. U svakom je slučaju   odlučujući čimbenik bila činjenica da se dječak X toliko povezao sa svojom   udomiteljskom obitelji da bi mu izdvajanje iz te obitelji prouzrokovalo   ozbiljne i trajne probleme.   92. Odbor je nadalje naveo:   „[Dječak X] živi tri godine kao punopravni član udomiteljske obitelji. Te tri godine   zapravo su dječakov cijeli život. Smatramo da je potkrijepljeno da je njegova   udomiteljska obitelj njegov primarni izvor sigurnosti i osjećaja pripadnosti. On   udomitelje smatra svojim psihološkim roditeljima. Osim u udomiteljskoj obitelji,   [dječaka X] redovito kontroliraju u vrtiću, kao i ostali članovi obitelji udomitelja.   Nemamo nikakve sumnje da bi izdvajanje [dječaka X] iz tog okruženja i povratak   biološkoj majci doveo do znatnih i ozbiljnih problema. Upućuje se na činjenicu da je   već nakon jedne godine razvio znatne probleme kada se količina susreta i druženja   znatno povećala. Ocjenjujemo da je ključno za razvoj i dobrobit dječaka da nastavi   živjeti u udomiteljskoj obitelji.   Na temelju toga Županijski odbor za socijalnu skrb mora odlučiti o pitanju lišenja   prava na roditeljsku skrb i, prema potrebi, odobrenju posvojenja.   U prvom i drugom stavku članka 4-20. Zakona o zaštiti djece utvrđeno je da se   odluka o lišenju roditeljâ prava na roditeljsku skrb može donijeti te da je ona   preduvjet za odobrenje posvojenja. Prije toga Županijski odbor za socijalnu skrb mora   donijeti odluku o skrbi za dijete.   Odbor svoju odluku temelji na utvrđenoj sudskoj praksi kojom je predviđeno da se   biološke roditelje mora lišiti prava na roditeljsku skrb da bi se omogućilo posvajanje.   To je primarni cilj prijedloga službe za zaštitu djece o lišenju majke prava na   roditeljsku skrb u ovom predmetu.   Člankom 4-20. Zakona o zaštiti djece predviđaju se znatno stroži uvjeti za odobrenje   posvojenja nego za lišenje roditeljâ prava na roditeljsku skrb. No, kada je svrha   odluke donesene na temelju prvog stavka omogućavanje posvojenja, osnove za   posvojenje ujedno su i osnove za lišenje prava na roditeljsku skrb.   Stoga se u ovom predmetu treba utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za odobrenje   posvojenja. Treći stavak članka 4-20. Zakona o zaštiti djece glasi kako slijedi:   „Odobrenje se može dati   (a) kada se smatra vjerojatnim da roditelji trajno neće biti sposobni djetetu pružiti   odgovarajuću skrb ili da se dijete toliko povezalo s osobama i okruženjem u kojem   živi da bi, na temelju opće procjene, izdvajanje djeteta moglo dovesti do ozbiljnih   problema za dijete i   (b) kada je posvojenje u najboljem interesu djeteta i   (c) kada su osobe koje su podnijele prijavu namjere posvojenja bile djetetovi   udomitelji i pokazale da su podobne da dijete odgajaju kao vlastito dijete te   (d) kada su ispunjeni uvjeti za odobrenje posvojenja iz Zakona o posvojenju.”   Županijski odbor za socijalnu skrb prvo primjećuje da postoje valjane osnove za   lišenje majke prava na roditeljsku skrb za [dječaka X] neovisno o pitanju posvojenja.   28   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   Upućuje se na činjenicu da [dječak X] živi u udomiteljskoj obitelji gotovo cijeli svoj   život i da je stoga najnormalnije da udomitelji donose odluke u njegovo ime, što je dio   roditeljskih obveza. Majčino neosjetljivo ponašanje, među ostalima i na internetu,   također ukazuje na to da bi mu ona mogla prouzročiti mnoge probleme [(ramme ham   hardt)] kada dođe u dob u kojoj će ih moći razumjeti.   Županijski sud za socijalni odbor smatra [(legger til grunn)] da majka trajno neće   biti sposobna pružati [dječaku X] odgovarajuću skrb i da se [dječak X] toliko povezao   sa svojim udomiteljima, udomiteljskim bratom i ostatkom obitelji da bi mu izdvajanje   prouzročilo ozbiljne probleme. Upućuje se na prethodno navedeno razlaganje.   Ispunjen je uvjet iz točke (a) [trećeg stavka] članka 4-20. Zakona o zaštiti djece.   Posvojenje je posebno invazivna mjera u odnosu na biološke roditelje i dijete. Stoga   su potrebni posebno uvjerljivi razlozi za to. U skladu sa sudskom praskom Vrhovnog   suda odluka se mora temeljiti na konkretnoj procjeni, no mora se osloniti i na opće   iskustvo iz dječje psihologije ili dječje psihijatrije. Konkretno se upućuje na odluku   Vrhovnog suda objavljenu u listu Rt. 2007, str. 561 ff., koja se odnosi na predmet u   kojem je vještak kojeg je imenovao sud izjavio da opće iskustvo ukazuje na to da   udomljavanje nije poželjno rješenje u slučaju dugotrajnog smještaja djece koja su u   udomiteljsku obitelj došla prije nego što su se povezala sa svojim biološkim   roditeljima. U takvim slučajevima posvojenje bi bilo najpodobnije za djetetov razvoj.   U presudi je navedeno da se veliki značaj mora pridati takvom općem, no složenom   iskustvu.   Županijski odbor za socijalnu skrb temelji svoju odluku [(legger til grunn)] na   činjenici da majka ne pristaje na posvojenje [dječaka X]. Kao što je prethodno   pokazano, njezina predanost tome da se on vrati u njezinu skrb snažna je iako   neprimjerena [(uhensiktsmessig)].   Županijski odbor za socijalnu skrb ocijenio je da bi odobrenje posvojenja očito bilo   u najboljem interesu [dječaka X]. Županijski odbor za socijalnu skrb ne smatra da je   povratak [dječaka X] u majčinu skrb moguć. Smatra se da je njegov smještaj u   udomiteljsku obitelj trajan. [Dječak X] smatra udomitelje svojim psihološkim   roditeljima i oni su jedini roditelji koje poznaje. Posvojenje bi [dječaku X] bila   dodatna potvrda da je sin svojih udomitelja.”   93. Odbor je uputio i na odluku Vrhovnog suda (Høyesteretts)   objavljenu u listu Norsk Retstidende (Rt.) 2007, str. 561., (vidi također u   nastavku stavak 125.) te utvrdio da se obrazloženje iz sljedećeg stavka te   presude, koje je ponovljeno i u predmetu Aune protiv Norveške   (br. 52502/07, stavak 37., 28. listopada 2010.), može primijeniti i u ovom   predmetu:   „Odlukom o tome da mora ostati udomljeno dijete govori mu se da bi osobe s   kojima je oduvijek živio i koje su njegovi roditelji i s kojima se povezao u najranijoj   dobi i stekao osjećaj pripadnosti trebale ostati pod nadzorom službe za zaštitu djece –   tijela javne vlasti – i da ih društvo ne smatra njegovim pravim roditeljima nego   udomiteljima na temelju ugovora koji se može raskinuti. …”   Odbor je smatrao da su ta opća razmatranja točan opis situacije   dječaka X. Posvojenje bi bilo u najboljem interesu dječaka X. Smatralo se   da je ispunjen uvjet iz točke (b) trećeg stavka članka 4-20. Zakona o zaštiti   djece (vidi u nastavku stavak 122.).   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   29   94. Nadalje, udomitelji su dječaku X pružili žurni smještaj, a potom su   postali i njegovi redovni udomitelji nakon njegova žurnog smještaja kada je   bio star tri tjedna. Odbor je naveo da je evidentirano da su izvrsno skrbili o   dječaku X i da su uspostavili dobru i usku povezanost s njime. Udomitelji   su imali veliku želju posvojiti dječaka X. Odbor je smatrao da su udomitelji   pokazali da ga mogu odgajati kao svoje dijete. Smatralo se da su ispunjeni   uvjeti iz točke (c) trećeg stavka članka 4-20. Zakona o zaštiti djece (vidi u   nastavku stavak 122.).   95. Zaključno, posvojenje bi bilo u najboljem interesu dječaka X. Odbor   je pri donošenju te odluke uzeo u obzir članak 8. Konvencije.   2. Postupak pred Okružnim sudom   (a) Uvod   96. Dana 19. prosinca 2011. godine prva podnositeljica zahtjeva   podnijela je žalbu protiv odluke u kojoj je tvrdila da je Odbor neispravno   ocijenio dokaze kada je odlučio da nije sposobna pružiti dječaku X   odgovarajuću skrb. Smatrala je da bi povratak dječaka X njoj bio u   najboljem interesu dječaka i tvrdila je da su se njezina situacija i vještine   skrbi promijenile. Sada je udana i sa suprugom ima dijete. Ustvrdila je da   im je služba za zaštitu djece u novoj općini pomogla u skrbi za dijete.   Nadalje, smatrala je da bi izdvajanje iz udomiteljske obitelji prouzročilo   dječaku X samo kratkoročne probleme i da se ne mogu očekivati dugoročni   problemi. Dječak X boravio je u udomiteljskoj obitelji kratko razdoblje, a   udomitelji nisu izrazili želju da posvoje dijete, nego je taj postupak   pokrenula služba za zaštitu djece. Prva podnositeljica zahtjeva također je   tvrdila da su posjeti između nje i dječaka X prošli zadovoljavajuće i da, ako   je smatrala susrete i druženje neprimjerenima, tada je služba za zaštitu   djece, kao jača stranka, ta koja je trebala poduzeti mjere kako bi osigurala   da oni budu zadovoljavajući.   97. Općina se protivila žalbi i podnijela svoj odgovor u kojem je   ustvrdila da se dječak X, koji je u tom trenutku imao tri godine i četiri   mjeseca i živio u udomiteljskoj obitelji od trećeg tjedna svog života,   povezao s udomiteljskom obitelji. Tvrdila je da bi mu povratak u tom   trenutku prouzročio ozbiljne i dugoročne probleme. On se nije sjećao   razdoblja kada je bio u skrbi svoje majke. Općina je smatrala da se   sposobnost prve podnositeljice zahtjeva da se skrbi za dječak X nije   promijenila od presude Žalbenog suda od 22. travnja 2010. Posjeti između   dječaka X i prve podnositeljice zahtjeva nisu dobro prošli. Imala je ispade   tijekom posjetâ i otišla prije isteka vremena za posjet. Dječak X na to je   negativno reagirao. Prva podnositeljica zahtjeva i njezina majka imale su   vrlo negativan stav prema službi za zaštitu djece. Prva podnositeljica   zahtjeva tvrdila je da im je služba za zaštitu djece pomogla u skrbi za dijete,   no istina je da su one službi za zaštitu djece zabranile pristup svom domu i   30   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   da stoga nisu provedene nikakve mjere pomoći. Iako je istina da služba za   zaštitu djece pokrenula postupak za posvojenje, to je njezina dužnost u   predmetima kao što je ovaj. Bolje je bilo ponuditi dječaku X čvrstu vezu s   udomiteljskom obitelji koju bi mu posvojenje osiguralo. Općina je naglasila   da te mjere nisu bile ponukane ni epilepsijom ni kvocijentom inteligencije   prve podnositeljice zahtjeva, nego njezinom nezrelošću i stvarnim   nedostatkom vještina skrbi. Psihologu K.M., kojeg je angažirala prva   podnositeljica zahtjeva (vidi u nastavku stavak 98.), ne bi trebalo dopustiti   davanje iskaza. Snimio je susret i druženje bez dopuštenja stranaka, odbio je   videozapis dostaviti službi za zaštitu djece, nije dostavio nikakvo pisano   izvješće kao ni nikakve materijale koji su prošli provjeru kvalitete, što je   standardni postupak za izvješća vještaka, a općina ga je već prijavila   tijelima nadležnima za nadzor nad obavljanjem zdravstvene djelatnosti i   Etičkom vijeću Udruženja psihologa.   98. Dana 22. veljače 2012. godine Okružni sud, u sastavu jednog   profesionalnog suca, jednog psihologa i jednog suca porotnika u skladu s   člankom 36-4. Zakona o sporovima (vidi u nastavku stavak 133.), potvrdio   je odluku nakon rasprave koja je trajala od 13. do 15. veljače 2012. godine i   tijekom koje je saslušan dvadeset i jedan svjedok. Služba za zaštitu djece   pozvala je kao svjedoke, među ostalim, osobe odgovorne za nadzor   udomiteljske obitelji i susreta i druženja, S.H. iz Psihijatrijske ambulantne   poliklinike za djecu i mlade, vještakinje psihologinje B.S. i M.S. (vidi,   među ostalim, prethodne stavke 58., 61., 62. i 63.) i obiteljsku savjetnicu iz   obiteljskog centra (vidi, na primjer, prethodni stavak 24.). Prva   podnositeljica zahtjeva pozvala je kao svjedoke, među ostalim, članove   svoje obitelji, svog supruga i članove njegove obitelji, glavnog liječnika iz   bolnice u kojoj je bila na operaciji 2005. godine (vidi prethodni stavak 72.) i   specijalista psihologije K.M. (vidi prethodni stavak 97.). Prva podnositeljica   zahtjeva i njezin punomoćnik iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu   pravnu pomoć prisustvovali su raspravi.   (b) Obrazloženje Okružnog suda o tome treba li ukinuti javno skrbništvo nad   dječakom X   99. Okružni sud uvodno je u svojoj presudi naveo da je dio rasprave bio   posvećen razjašnjavanju okolnosti koje su postojale prije donošenja odluke   o udomljavanju dječaka X. Okružni sud naveo je da će samo ispitati   situaciju prije odluke o smještaju u mjeri u kojoj je to potrebno za   odgovarajuću ocjenu situacije u vrijeme donošenja presude.   100. Okružni sud zatim je napomenuo da se situacija prve podnositeljice   zahtjeva u određenim područjima poboljšala u proteklih godinu dana. Udala   se u kolovozu 2011. godine, njezin suprug ima stalan posao i imaju kćer Y.   Sud je također primijetio da je u tijeku istraga o majčinoj sposobnosti da   skrbi za Y, koju provodi služba za zaštitu djece u općini u kojoj par   trenutačno živi. Član osoblja službe za zaštitu djece u toj novoj općini dao je   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   31   usmeni iskaz na raspravi i izjavio da služba nije zaprimila nikakve prijave o   bojazni osim one od službe za zaštitu djece iz općine u kojoj je prva   podnositeljica zahtjeva prije živjela. Služba je u sklopu istrage prikupila   opažanja iz doma prve podnositeljice zahtjeva. Opazila je mnoge dobre   aspekte, no i da bi roditeljima trebala određena pomoć s rutinama i   strukturom. Okružni sud utvrdio je da to ukazuje na to da služba za zaštitu   djece u općini u koju se prva podnositeljica zahtjeva preselila smatra da   roditelji mogu pružiti djevojčici Y odgovarajuću skrb uz pomoć službe za   zaštitu djece. Djevojčica Y dijete je bez ikakvih potreba za posebnom skrbi.   101. No dokazi ukazuju na to da je situacija bila drugačija kad je riječ o   dječaku X, kojeg je nekoliko vještaka opisalo kao ranjivo dijete. Okružni   sud posebno je uputio na iskaz stručne osobe iz Psihijatrijske ambulantne   poliklinike za djecu i mlade koja je objasnila da je dječak u prosincu 2011.   godine i dalje bio izložen stresu i da mu je trebalo puno mira, sigurnosti i   podrške. Da bi njegov budući emocionalni razvoj bio odgovarajući, njegov   skrbnik trebao bi toga biti svjestan i to uzimati u obzir. U svom iskazu pred   sudom prva podnositeljica zahtjeva jasno je pokazala da ne shvaća s kojim   bi se izazovima suočila da se dječaka X izdvoji iz udomiteljske obitelji. Nije   mogla prepoznati njegovu ranjivost i njezina je glavna briga bila da on treba   odrasti „tamo gdje pripada”. Prva podnositeljica zahtjeva smatrala je da   njegov povratak ne bi bio problematičan te i dalje nije shvaćala zašto je   služba za zaštitu djece trebala intervenirati kada je on žurno smješten u   udomiteljsku obitelj. Nije htjela ništa reći o tome što misli kako se dječak X   razvija u udomiteljskoj obitelji. Okružni sud smatrao je da prva   podnositeljica zahtjeva ne bi bila dovoljno sposobna prepoznati ni razumjeti   potrebe dječaka X za posebnom skrbi i da bi, ako te potrebe ne bi bile   ispunjene, nastala znatna opasnost od abnormalnog razvoja.   102. Okružni sud također je uzeo u obzir način na koji su udomitelji i   osoba zadužena za nadzor opisale emocionalne reakcije dječaka X nakon   susreta i druženja s njegovom majkom, odnosno njegovo neutješno plakanje   i potrebu za velikom količinom sna. Tijekom susreta i druženja dječak X   opetovano je odbijao kontakt s prvom podnositeljicom zahtjeva i sa svakim   je novim susretom i druženjem postajao, kako je opisano, sve pasivniji.   Okružni sud smatrao je da bi mogući razlog takve reakcije mogla biti   činjenica da je dječak bio osjetljiv na neprimjerenu interakciju i informacije   koje nisu bile prilagođene njegovoj dobi i funkcioniranju. Smatrao se da su   emocionalni ispadi prve podnositeljice zahtjeva tijekom susreta i druženja,   na primjer kada je dječak X tražio svoju udomiteljicu i nazvao je „mama”,   potencijalno zastrašujući (skremmende) i nepodobni za odgovarajući razvoj   dječaka X.   103. Okružni sud smatrao je da je dokazni postupak „jasno pokazao” da   i dalje postoje „osnovna ograničenja” (grunnleggende begrensningene) koja   su postojala i u vrijeme donošenja presude Žalbenog suda. Dok je Okružni   sud razmatrao predmet, ništa se nije otkrilo što bi ukazalo na to da je prva   32   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   podnositeljica zahtjeva razvila pozitivniji stav prema službi za zaštitu djece   ili udomiteljici, osim njezina iskaza o tome da je spreman surađivati.   Odbijala je pozdraviti udomiteljicu prilikom dolaska na susrete i druženje i   nikada nije zatražila informacije o dječaku X. Prva podnositeljica zahtjeva   ljutito je napustila posljednji posjet četrdeset minuta prije njegova   predviđenog kraja. Svi koji su bili prisutni tijekom susreta i druženja opisali   su da je atmosfera bila neugodna. Okružni sud smatrao je da je jedan od   mogućih razloga zbog kojih se sposobnost prve podnositeljice zahtjeva   tijekom susreta i druženja nije poboljšala bila činjenica da se ona toliko   borila s vlastitim osjećajima i osjećajem da joj nedostaje dječak X da joj je   to onemogućilo da sagleda situaciju iz perspektive dječaka i zaštiti ga od   vlastitih emocionalnih ispada. Da bi došlo do poboljšanja, ona prvo treba   razumjeti dječaka X i njegove potrebe i biti spremna raditi na sebi i   vlastitim slabostima. Prva podnositeljica zahtjeva nije pokazala nikakve   pozitivne pomake u svojoj sposobnosti tijekom susreta i druženja u tri   godine tijekom kojih je imala pravo na susrete i druženje. Činjenica da su   njezini roditelji imali izrazito negativan stav prema općinskoj službi za   zaštitu djece nije joj nimalo olakšala situaciju.   104. Prva podnositeljica zahtjeva tvrdila je pred sudom da je bila žrtva   nepravde i da će se boriti sve dok joj se dječak X ne vrati. Kako bi razjasnila   svoju situaciju, odlučila je objaviti svoju priču na internetu u   lipnju 2011. godine zajedno s fotografijom sebe i dječaka X. U tom članku i   nekoliko komentara objavljenih na jesen 2011. godine iznijela je nekoliko   ozbiljnih optužbi protiv službe za zaštitu djece i udomitelja – optužbi za   koje je pred sudom priznala da su neistinite. Prva podnositeljica zahtjeva   nije smatrala da bi javno izlaganje i opetovani pravni postupci mogli biti   dugoročno štetni za dijete.   105. Okružni sud primijetio je da je psiholog K.M. (vidi prethodne   stavke 97. – 98.), koji je pregledao i liječio prvu podnositeljicu zahtjeva, u   svom iskazu rekao da u njenom slučaju nije bilo elemenata za bilo kakvu   psihijatrijsku dijagnozu. Savjetovao ju je u vezi s traumom prouzročenom   oduzimanjem djeteta. Cilj liječenja bio je da prva podnositeljica zahtjeva   razvije osjećaj da je dobra majka. Smatrao je da su prethodne ocjene   sposobnosti podnositeljice zahtjeva da pruži skrb bile netočne i tvrdio je   pred Okružnim sudom da bi najboljih ishod za dječaka X bio povratak   njegovoj biološkoj majci. No Okružni sud naveo je da su se tvrdnje   psihologa K.M. temeljile na istraživanju provedenom 1960-ih godina pa je   utvrdio da one nisu u skladu s novijim istraživanjima o djeci. Primijetio je   da su drugi vještaci koji su dali iskaz pred sudom, uključujući psihologinje   B.S. i M.S., savjetovali da se dječak X ne vrati majci jer bi to bilo vrlo   štetno za njega.   106. U zaključku dosadašnjih razmatranja Okružni sud složio se sa   Županijskim odborom za socijalnu skrb da se prva podnositeljica zahtjeva   nije promijenila na način koji bi ukazao na to da je vrlo vjerojatno da bi bila   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   33   sposobna pružiti dječaku X odgovarajuću skrb. Potvrdio je osnove koje je   iznio Odbor smatrajući da se očita ograničenja prve podnositeljice zahtjeva   u pružanju skrbi ne mogu nadoknaditi prilagođenim prijelaznim modelom,   mjerama pomoći ni podrškom iz njezine mreže. Nije utvrdilo nikakav razlog   da detaljnije razmotri ostale tvrdnje o njezinoj sposobnosti pružanja skrbi s   obzirom na to da povratak dječaka X u njezinu skrb nije bio moguć ni u   kojem slučaju zbog ozbiljnih problema koje bi mu prouzročilo izdvajanje iz   udomiteljske obitelji. Potom se Okružni sud složio s Odborovim   zaključkom da se dječak X toliko povezao sa svojim udomiteljima,   udomiteljskim bratom i općim okruženjem udomiteljske obitelji da bi mu   izdvajanje iz tog okruženja prouzročilo ozbiljne probleme. Dječaku X   primarnu sigurnost i osjećaj pripadnosti daje udomiteljska obitelj i on   udomitelje smatra svojim psihološkim roditeljima. S obzirom na te razloge   odluka o skrbi nije se mogla ukinuti.   (c) Obrazloženje Okružnog suda o tome treba li lišiti prava na roditeljsku   skrb za dječaka X i odobriti posvojenje   107. Kad je riječ o lišenju prava na roditeljsku skrb i odobrenje   posvojenja, Okružni sud naveo je na samom početku da je za lišenje prava   na roditeljsku skrb u načelu dovoljno da se utvrdi da je to u najboljem   interesu djeteta ako je prethodno već donesena odluka o skrbi. Istodobno je   naglašeno u nekoliko presuda Vrhovnog suda da je lišenje prava na   roditeljsku skrb vrlo invazivna odluka i da su stoga potrebni uvjerljivi   razlozi za donošenje takve odluke (vidi, među ostalim, u nastavku   stavak 125.). Pretpostavke za posvojenje još su strože. No pitanje lišenja   prava na roditeljsku skrb i odobrenja posvojenja mora se razmatrati zajedno   s obzirom na to da bi primarni razlog za lišenje prava na roditeljsku skrb   bilo omogućavanje posvojenja. Sud je također uzeo u obzir i činjenicu da bi,   da zadrži svoja prava na roditeljsku skrb, prva podnositeljica zahtjeva u   budućnosti mogla postupiti protivno pravima koja podrazumijeva ta   odgovornost, na primjer izložiti dijete na internetu.   108. Potom je Okružni sud proglasio da se posvojenje može odobriti   samo ako su ispunjena četiri uvjeta iz trećeg stavka članka 4-20 Zakona o   zaštiti djece (vidi u nastavku stavak 122.) i potvrdio osnove na temelju kojih   je Odbor zaključio da su ispunjeni kriteriji iz točke (a), odnosno da se mora   smatrati vjerojatnim da će prva podnositeljica zahtjeva biti trajno   nesposobna pružiti dječaku X odgovarajuću skrb ili da se dječak X toliko   povezao sa svojom udomiteljskom obitelji i tim okruženjem da bi, na   temelju opće procjene, njegovo izdvajanje moglo dovesti do ozbiljnih   problema za njega, točke (c), odnosno da su osobe koje su podnijele prijavu   namjere posvojenja bile udomitelji dječaka X i pokazale da su podobne da   ga odgoje kao vlastito dijete, i točke (d), odnosno da su ispunjeni uvjeti za   odobrenje posvojenja iz Zakona o posvojenju (vidi u nastavku stavak 132.).   Dodatni dokumenti dostavljeni su sudu u vezi s točkom (d). U ovom je   34   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   predmetu odlučujući čimbenik stoga bilo pitanje je li posvojenje u   najboljem interesu dječaka X u skladu s točkom (b) i treba li na temelju   opće procjene odobriti posvojenje. Kad je riječ o procjeni, u nekoliko   presuda Vrhovnog suda navedeno je da uvjerljivi razlozi moraju postojati da   bi se posvojenje odobrilo protiv volje biološkog roditelja. Mora postojati   vrlo visoki stupanj sigurnosti da bi posvojenje bilo u najboljem interesu   djeteta. Također je bilo jasno da se odluka mora temeljiti ne samo na   konkretnoj procjeni, nego i na općem iskustvu iz istraživanja u području   dječje psihologije. Upućeno je na presudu Vrhovnog suda objavljenu u listu   Rt. 2007, str. 561. (vidi u nastavku stavak 125.).   109. Primjenjujući opća načela na ovaj predmet, Okružni sud prvo je   primijetio da je dječak X u predmetnom vremenu imao tri i pol godine i da   je živio u udomiteljskoj obitelji od kad je imao tri tjedna. On je u socijalnom   i psihološkom smislu osnovno povezan sa svojim udomiteljima te bi u   svakom slučaju njegov smještaj bio dugotrajan. Nadalje, dječak X bio je   ranjivo dijete i posvojenje bi mu pomoglo u jačanju njegova osjećaja   pripadnosti udomiteljima, koje on smatra svojim roditeljima. Osobito je   važno za razvoj djeteta da dijete razvije sigurnu i dobru povezanost sa   svojim psihološkim roditeljima. Posvojenje bi dječaku X dalo osjećaj   pripadnosti i sigurnosti u budućnosti duži niz godina nego što bi trajao   udomiteljski odnos. Praktična razmatranja također su ukazala na to da bi   osobe koje se skrbe za dijete i pod čijim je dijete nadzorom te koje su   zapravo njegovi roditelji trebale izvršavati funkcije koje proizlaze iz   roditeljskih obveza.   110. Okružni sud primijetio je da posvojenje znači da bi se prekinule sve   pravne veze s biološkom majkom. Smatrao je da, iako je proveo prva tri   tjedna svog života sa svojom majkom i prisustvovao mnogim susretima i   druženju, dječak X nije se psihološki povezao sa svojom majkom. To se nije   promijenilo ni kada mu je kasnije rečeno da ga je rodila prva podnositeljica   zahtjeva.   111. Nadalje, sud je uzeo u obzir činjenicu da, čak i da se više ne održi   nijedan susret i druženje, udomitelji su zauzeli pozitivan stav da će dopustiti   dječaku X da stupi u kontakt sa svojim biološkim roditeljem ako to želi.   112. Na temelju opće procjene Okružni sud utvrdio je da bi u najboljem   interesu dječaka X bilo da se prva podnositeljica zahtjeva liši prava na   roditeljsku skrb i da se udomiteljima dopusti da ga posvoje. Sud je smatrao   da u ovom predmetu postoje osobito uvjerljivi razlozi za odobrenje   posvojenja.   113. Okružni sud naveo je naposljetku da, s obzirom na to da je odlučio   da bi dječaka X trebalo posvojiti, ne može odlučivati o pravima na susrete i   druženje prve podnositeljice zahtjeva jer je to pitanje u rukama udomitelja.   Napomenuo je da je članak 4-20.a Zakona o zaštiti djece pravna osnova za   utvrđivanje prava na susrete i druženje nakon posvojenja (vidi u nastavku   stavak 122., u kojem se ponavlja ta odredba, i stavak 128., u kojem se   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   35   govori o sustavu „otvorenog posvojenja”). No Okružni sud nije nadležan   ispitivati ni utvrđivati ta prava s obzirom na to da njegova nadležnost ovisi o   tome je li stranka u predmetu podnijela zahtjev za tim postupkom. U ovom   predmetu nijedna od stranaka to nije učinila.   3. Postupak pred Žalbenim sudom i Vrhovnim sudom   114. Dana 14. ožujka 2012. godine prva podnositeljica zahtjeva   podnijela je putem punomoćnika žalbu protiv presude, tvrdeći da je Okružni   sud pogrešno ocijenio dokaze kada je zaključio da je prva podnositeljica   zahtjeva trajno nesposobna skrbiti za dječaka X. Punomoćnik je naveo da bi   Žalbeni sud trebao imenovati vještaka da ocijeni pomoć koju suprug prve   podnositeljice zahtjeva pruža majci i djetetu te vještine skrbi prve   podnositeljice zahtjeva u tom razdoblju. U odgovoru na dopis Žalbenog   suda od 16. ožujka 2012. punomoćnik je osim toga tvrdio da je Okružni sud   trebao angažirati vještaka za ocjenu sposobnosti prve podnositeljice   zahtjeva i njezina supruga da pruže odgovarajuću skrb.   115. U svom odgovoru od 26. travnja 2012. na tvrdnje prve   podnositeljice zahtjeva da je procjena vještaka bila nužna s obzirom na   njezinu novu situaciju općina je navela, među ostalim, da je više puta   zatražila da joj se dopusti da upozna supruga prve podnositeljice zahtjeva   (vidi, na primjer, prethodni stavak 85.) i da je prva podnositeljica zahtjeva   uporno zanemarivala te njezine zahtjeve. Budući da nije imala nikakve   uvide u obiteljsku situaciju u njihovoj novoj općini, služba za zaštitu djece   odgovorna za dječaka X mogla se osloniti samo na informacije koje je   dobila od službe za zaštitu djece iz te općine, iz kojih nije mogla zaključiti   da se prva podnositeljica zahtjeva može skrbiti za dječaka X.   116. Dana 12. lipnja 2012. prva podnositeljica zahtjeva, koja je   angažirala novog punomoćnika, dostavila je Žalbenom sudu izjavu službe   za zaštitu djece iz njezine nove općine. Iz te izjave od 21. ožujka 2012.   proizlazi da je ta služba za zaštitu djece posjetila obitelj pet puta, svaki put   na jedan i pol sat. Smatrala je da je obitelji potrebna pomoć u obliku   smjernica o interakciji s njihovim djetetom, koje je obitelj mogla dobiti od   lokalnog „tima za rani odgoj” (spedbarnsteamet) i socijalnog radnika   (miljøterapeut) u kući, koji bi joj mogao pomoći s rutinama, strukturama i   čistoćom. Punomoćnik prve podnositeljice zahtjeva također je tvrdio da je   prisutnost udomiteljice tijekom susreta i druženja ometala (virket   forstyrrende på) njihovo održavanje.   117. Dana 23. kolovoza 2012. godine punomoćnik je u ime prve   podnositeljice zahtjeva dostavio izvješće službe za zaštitu djece iz nove   općine prve podnositeljice zahtjeva od 5. lipnja 2012. U izvješću je   navedeno, među ostalim, da su roditelji vrlo rano istaknuli da će prihvatiti   savjete i smjernice ako to preporuči služba za zaštitu djece. Majka je navela   da je imala loše iskustvo s „timom za rani odgoj”, no da će prihvatiti   njegovu pomoć ako se imenuje druga osoba iz tima za kontakt s njom. U   36   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   izvješću je potom navedeno da je služba za zaštitu djece smatrala da je   promatrala dvoje roditelja koji su pokazali da žele najbolje za svoje dijete.   Prva podnositeljica zahtjeva igrala se i razgovarala s djevojčicom te je   aktivno sudjelovala u aktivnostima s njom. Na temelju svih informacija iz   opažanja služba za zaštitu djece smatrala je da roditelji trebaju poraditi na   rutinama, čistoći i interakciji s djetetom. Roditelji su pristali da im se   dodijeli socijalni radnik koji će im pomoći u domu.   118. U međuvremenu je 22. kolovoza 2012. godine Žalbeni sud odlučio   da neće dopustiti podnošenje žalbe jer se nisu ispunili uvjeti iz članka 36-   10. Zakona o sporovima (vidi u nastavku stavak 133.). Žalbeni sud naveo je   da u predmetu nije otvoreno nijedno novo pravno pitanje od značaja za   jedinstvenu primjenu prava. Kad je riječ o tome jesu li otkrivene nove   informacije, sud je primijetio da je procjenu od 21. ožujka 2012. provela,   među ostalim, osoba koja je dala iskaz pred Okružnim sudom te da taj   dokument ne bi promijenio ishod predmeta. Vještine skrbi prve   podnositeljice zahtjeva detaljno su ispitane kada je Odbor rješavao predmet   i nikakve nove informacije nisu otkrivene koje bi ukazivale na ikakve   promjene u tom pogledu. Nadalje, razlozi Okružnog suda bili su uvjerljivi i   Žalbeni sud primijetio je da prva podnositeljica zahtjeva nije zatražila   saslušanje vještaka pred Okružnim sudom niti je iznijela razloge o tome   zašto bi bilo nužno imenovati vještaka pred Žalbenim sudom. Kao što je   upravo spomenuto, nisu otkrivene nikakve nove informacije koje bi   ukazivale na promjene u njezinim vještinama skrbi. Stoga nije bilo nikakvih   ozbiljnih nedostataka u presudi ni postupku Okružnog suda, kao ni razloga   za dopuštanje podnošenja žalbe.   119. Dana 24. rujna 2012. godine prva podnositeljica zahtjeva podnijela   je žalbu protiv odluke Vrhovnog suda. Dostavila je procjenu od   14. kolovoza 2012. koja se odnosi na iskustvo socijalne radnice tijekom   rada s obitelji i njezine skrbi za djevojčicu Y (vidi prethodni stavak 117.). U   tom je dokumentu zaključeno da je počeo pozitivan razvoj i da bi socijalna   radnica trebala i dalje pružati pomoć obitelji. Prva podnositeljica zahtjeva   tvrdila je da se Okružni sud pozvao na dokumente koji su stariji od   okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja njegove presude i da je   zanemario činjenicu da će posljedica njegove presude biti uskraćivanje   susreta i druženja djevojčice Y i dječaka X. Zatim je ponovila svoju tvrdnju   da prisutnost udomiteljice ometa susrete i druženje (vidi prethodni   stavak 116.) i ostala pri tvrdnji da služba za zaštitu djece nije ispravno   organizirala susrete i druženje.   120. U svom odgovoru od 4. listopada 2012. općina je navela, među   ostalim, da je pozitivna činjenica da su prva podnositeljica zahtjeva i njezin   suprug uspjeli primijeniti smjernice koje su dobili od socijalne radnice, no   da je dječak X bio ranjivo dijete, dok djevojčica Y nema slične izazove. Kad   je riječ o tvrdnji prve podnositeljice zahtjeva da Okružni sud nije temeljio   svoju odluku na okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja presude,   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   37   općina je uputila na činjenicu da je pet od osam svjedoka općine, kao i svi   svjedoci prve podnositeljice zahtjeva, dalo iskaz pred Okružnim sudom o   okolnostima koje su postojale u to vrijeme. Zatim je navela da djevojčici Y   neće biti uskraćeni susreti i druženje s dječakom X dok god prva   podnositeljica zahtjeva prihvati udomiteljsku obitelj dječaka X i pridonese   tome da se osigura pozitivno iskustvo za djecu. Kad je riječ o ocu   djevojčice Y, tvrdila je da je njegov iskaz pred Odborom i Okružnim sudom   pokazao da ne zna puno o udomljavanju dječaka X, kao ni o izazovima   povezanima sa susretima i druženjem. Općina je također ustvrdila da bi pred   Vrhovnim sudom tvrdila da je pravo dječaka X na poštovanje obiteljskog   života zaštićeno i člankom 8. Konvencije i da bi posvojenje bilo najbolji   način za osiguranje ispunjenja njegove potrebe za stabilnosti u   udomiteljskoj obitelji i odgovarajućom skrbi.   121. Dana 15. listopada 2012. Odbor za žalbe Vrhovnog suda   (Høyesteretts ankeutvalg) odbio je žalbu prve podnositeljice zahtjeva protiv   odluke Žalbenog suda.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA   A. Zakon o zaštiti djece   122. Mjerodavni članci Zakona o zaštiti djece od 17. srpnja 1992.   (barnevernloven) glase kako slijedi:   Članak 4-1. Vođenje računa o najboljim interesima djeteta   „Pri primjeni odredbi ove glave od ključnog je značaja utvrđivanje mjera koje su u   najboljem interesu djeteta.   To uključuje i pridavanje značaja osiguranju stabilnog i odgovarajućeg kontakta   između djeteta i odraslih osoba te stalnost u pružanju skrbi.”   Članak 4-6. Privremena rješenja u hitnim slučajevima   „Ako se za dijete ne skrbi jer su roditelji bolesni ili iz drugih razloga, služba za   zaštitu djece pruža pomoć koja je neposredno nužna. Te mjere ne provode se protiv   volje roditelja.   Ako postoji opasnost od nanošenja značajne štete djetetu ako ono stane u svom   domu, voditelj tijela vlasti za zaštitu djece ili tijela kaznenog progona može odmah   donijeti privremenu odluku o skrbi bez suglasnosti roditelja.   U tom slučaju voditelj tijela vlasti za zaštitu djece može donijeti i privremenu   odluku na temelju članka 4-19.   Ako je odluka donesena na temelju drugog stavka, zahtjev za provedbu mjera iz   članka 7-11. šalje se županijskom odboru za socijalnu skrb što prije, a najkasnije u   roku od šest tjedana odnosno dva tjedna ako je riječ o mjerama iz članka 4-24.   Ako se zahtjev županijskom odboru za socijalnu skrb ne pošalje u rokovima iz   četvrtog stavka, odluka postaje ništavna.”   38   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   Članak 4-12. Odluke o skrbi   „Odluka o skrbi može se donijeti   (a) ako postoje ozbiljni nedostaci u svakodnevnoj skrbi za dijete ili ozbiljni   nedostaci u osiguranju osobnog kontakta i sigurnosti koja je djetetu potrebna s   obzirom na njegovu dob i razvoj,   (b) ako roditelji ne mogu osigurati da dijete koje je bolesno, s invaliditetom ili mu   je potrebna posebna pomoć primi potrebno liječenje i vježbanje,   (c) ako je dijete maltretirano ili izloženo drugom ozbiljnom zlostavljanju u svom   domu, ili   (d) ako je vrlo vjerojatno da bi djetetovo zdravlje ili razvoj mogli biti ozbiljno   narušeni jer roditelji nisu sposobni preuzeti odgovarajuću odgovornost za dijete.   Odluka se može donijeti na temelju prvog stavka kada je to nužno zbog trenutačne   situacije u kojoj se dijete nalazi. Stoga se ta odluka ne može donijeti ako su stvoreni   zadovoljavajući uvjeti za dijete provedbom mjera pomoći iz članka 4-4. ili mjera iz   članka 4-10. ili članka 4-11.   Oduku na temelju prvog stavka donosi županijski odbor za socijalnu skrb u skladu s   odredbama glave 7.”   Članak 4-19. Prava na susrete i druženje. Tajna adresa   „Osim ako nije drugačije utvrđeno, djeca i roditelji imaju pravo na međusobne   susrete i druženje.   U slučaju donošenja odluke o skrbi županijski odbor za socijalnu skrb mora utvrditi   opseg tih susreta i druženja, no može za dobrobit djeteta odlučiti da se susreti i   druženje ne bi trebali održavati. Županijski odbor za socijalnu skrb može i odlučiti da   roditelji nemaju pravo znati gdje se dijete nalazi.   ...   Privatne stranke ne mogu zatražiti da županijski odbor za socijalnu skrb rješava   predmet koji se odnosi na susrete i druženje ako je županijski odbor za socijalnu skrb   ili sud već riješio predmet u proteklih dvanaest mjeseci.   ...”   Članak 4-20. Lišenje prava na roditeljsku skrb. Posvojenje   „Ako je donio odluku o skrbi za dijete, županijski odbor za socijalnu skrb može i   odlučiti da se roditelje mora lišiti svih prava na roditeljsku skrb. Ako zbog lišenja   roditeljâ prava na roditeljsku skrb dijete ostane bez skrbnika, županijski odbor za   socijalnu skrb što prije poduzima korake kako bi se imenovao novi skrbnik djeteta.   U slučaju donošenja rješenja o lišenju prava na roditeljsku skrb županijski odbor za   socijalnu skrb može odobriti da dijete posvoje osobe koje nisu njegovi roditelji.   Odobrenje se može dati   (a) kada se smatra vjerojatnim da roditelji trajno neće biti sposobni pružiti djetetu   odgovarajuću skrbili da se dijete toliko povezalo s osobama i okruženjem u kojem   živi da bi, na temelju opće procjene, izdvajanje djeteta moglo dovesti do ozbiljnih   problema za dijete i   (b) kada je posvojenje u najboljem interesu djeteta i   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   39   (c) kada su osobe koje su podnijele prijavu namjere posvojenja bile djetetovi   udomitelji i pokazale da su podobne da dijete odgajaju kao vlastito dijete te   (d) kada su ispunjeni uvjeti za odobrenje posvojenja iz Zakona o posvojenju.   Kada županijski odbor za socijalnu skrb odobri posvojenje, Ministarstvo [za djecu i   jednakost] izdaje rješenje o posvojenju.”   Članak 4-20.a Susreti i druženje djeteta i njegovih bioloških roditelja nakon   posvojenja [dodano 2010. godine]   „Kada donese rješenje o posvojenju iz članka 4-20., županijski odbor za socijalnu   skrb mora istodobno razmotriti, ako je to zatražila neka od stranaka, hoće li se nakon   provedbe posvojenja održavati susreti i druženje djeteta i njegovih bioloških roditelja.   Ako su u tim slučajevima ograničeni susreti i druženje nakon posvojenja u najboljem   interesu djeteta, a osobe koje su podnijele prijavu namjere posvojenja suglasne su s   takvim susretima i druženjem, županijski odbor za socijalnu skrb donosi rješenje o   održavanju susreta i druženja. U tom slučaju županijski odbor za socijalnu skrb mora   istodobno odrediti količinu susreta i druženja.   ...   Rješenje o održavanju susreta i druženja može se samo preispitati ako postoje   posebni opravdani razlozi. Posebni razlozi mogu uključivati djetetovo protivljenje tim   susretima i druženju ili propust bioloških roditelja u poštovanju rješenja o održavanju   susreta i druženja.   ...”   Članak 4-21. Ukidanje odluka o skrbi   „Županijski odbor za socijalnu skrb ukida odluku o skrbi kada je vrlo vjerojatno da   će roditelji moći djetetu pružiti odgovarajuću skrb. Odluka se unatoč tome ne ukida   ako se dijete toliko povezalo s osobama i okruženjem u kojem živi da bi, na temelju   opće procjene, izdvajanje djeteta moglo dovesti do ozbiljnih problema za dijete. Prije   ukidanja odluke o skrbi udomitelji djeteta imaju pravo iznijeti svoje mišljenje.   Stranke ne mogu zatražiti da županijski odbor za socijalnu skrb rješava predmet koji   se odnosi na ukidanje odluke o skrbi ako je županijski odbor za socijalnu skrb ili sud   već riješio predmet u proteklih dvanaest mjeseci. Ako zahtjev za ukidanje prethodne   odluke ili presude nije prihvaćen na temelju druge rečenice prvog stavka članka 4-21.,   pokretanje novog postupka može se samo zatražiti ako se dostave pisani dokazi koji   ukazuju na to da je došlo do značajnih promjena u situaciji djeteta.”   Članak 7-5. Sastav odbora u pojedinačnim predmetima   „U pojedinačnim predmetima županijski odbor za socijalnu skrb sastoji se od   predsjednika, člana redovnog vijeća i člana stručnog vijeća. Kada je to potrebno zbog   složenosti predmeta, predsjednik može odlučiti da će se odbor uz predsjednika   sastojati od dva člana redovnog vijeća i dva člana stručnog vijeća.   Ako stranke pristanu na to, predsjednik može sam odlučivati o predmetima na način   opisan u prvom stavku osim ako to nije moguće zbog potrebe za održavanjem   zadovoljavajuće rasprave o predmetu.   Kada se predmet odnosi na zahtjev za izmjenu prethodne odluke/rješenja ili presude,   predsjednik može sam odlučiti o predmetu osim ako to nije moguće zbog stvari na   40   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   koju se odnosi predmet, njegove složenosti, potrebe za stručnim znanjem i   održavanjem odgovarajuće rasprave o predmetu.   Kada se predmet odnosi na produljenje rješenja o smještaju koje je donio županijski   odbor za socijalnu skrb na temelju članka 4-29., predsjednik o predmetu odlučuje   sam.”   B. Sudska praksa na temelju Zakona o zaštiti djece   123. Vrhovni sud donio je nekoliko presuda povezanih sa Zakonom o   zaštiti djece. U ovom je kontekstu važna njegova presuda od   23. svibnja 1991. (Rt. 1991, str. 557.), u kojoj je Vrhovni sud naveo da, s   obzirom na to da lišenje prava na roditeljsku skrb radi posvojenja   podrazumijeva trajni prekid pravnih veza između djeteta i njegovih   bioloških roditelja i ostale rodbine, moraju postojati uvjerljivi razlozi za   donošenje takve odluke. Naglasio je nadalje da se odluka o lišenju prava na   roditeljsku skrb ne smije donijeti, a da se prije toga detaljno ne preispitaju i   razmotre dugotrajne posljedice alternativnih mjera na temelju konkretnih   okolnosti svakog predmeta.   124. U kasnijoj presudi od 10. siječnja 2001. (Rt. 2001, str. 14.) Vrhovni   sud smatrao je da bi se pravni kriterij „uvjerljivih razloga” u ovom   kontekstu trebao tumačiti u skladu sa sudskom praksom Suda, konkretno   predmetom Johansen protiv Norveške, br. 17383/90, stavak 78.,   7. kolovoza 1996. To znači da se prema Vrhovnom sudu posvojenje kojem   se protive biološki roditelji može odobriti samo u „izvanrednim   okolnostima”.   125. Prethodno navedena sudska praksa dodatno je razrađena, među   ostalim, u presudi Vrhovnog suda od 20. travnja 2007. (Rt. 2007, str. 561.)   donesenoj nakon što je Sud proglasio drugi zahtjev podnositelja zahtjeva u   prethodno navedenom predmetu Johansen protiv Norveške nedopuštenim   (vidi Johansen protiv Norveške (odl.), 12750/02, 10. listopada 2002.).   Vrhovni sud ponovio je da pretpostavka da posvojenje mora biti u   najboljem interesu djeteta, kao što je utvrđeno u članku 4-20. Zakona o   zaštiti djece (vidi prethodni stavak 122.) znači da „uvjerljivi razlozi” (sterke   grunner) moraju postojati da bi se moglo odobriti posvojenje kojem se   protive biološki roditelji. Osim toga, Vrhovni sud naglasio je da se takva   odluka mora temeljiti na konkretnim okolnostima svakog predmeta, no i da   se mora uzeti u obzir opće iskustvo, uključujući iskustvo iz istraživanja u   području dječje psihologije ili dječje psihijatrije. Vrhovni sud razmotrio je   opća načela iz sudske prakse Suda u Strasbourgu i zaključio da je domaće   pravo u skladu s tim načelima: posvojenje se može odobriti samo kada   postoje „posebno uvjerljivi razlozi”. Taj je predmet kasnije iznesen pred   Sud, koji je utvrdio da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije (vidi   Aune, prethodno citirano, stavak 37., radi rekapitulacije analize općih načela   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   41   razvijenih u sudskoj praksi Vrhovnog suda i Suda koju je proveo Vrhovni   sud).   126. Vrhovni sud ponovno je utvrdio opća načela primjenjiva u   predmetima o posvojenju u presudi od 30. siječnja 2015. (Rt. 2015,   str. 110). Ponovio je da prisilna posvojenja ozbiljno utječu na roditelje i   općenito im nanose duboku emocionalnu bol. Obiteljske veze zaštićene su   člankom 8. Konvencije i člankom 102. Ustava. Posvojenje je i intruzivna   mjera za dijete i može se, u skladu s člankom 21. Konvencije o pravima   djeteta (vidi u nastavku stavak 134.), dopustiti samo kada je to u najboljem   interesu djeteta. Međutim, kada postoje odlučni čimbenici iz djetetove   perspektive koji idu u korist posvojenja, interesi roditelja trebaju se staviti u   drugi plan kao što je predviđeno člankom 104. Ustava i člankom 3.   stavkom 1. Konvencije o pravima djeteta (ibid.). Upućeno je na predmet   Aune, prethodno citirano, stavak 66., u kojem je Sud naveo da se posvojenje   može odobriti samo kada je opravdano „prioritetnom pretpostavkom da je to   u najboljem interesu djeteta”, što je istovjetno standardu „posebno   uvjerljivih razloga” koji je utvrdio Vrhovni sud u presudi koju je Europski   sud za ljudska prava pažljivo ispitao u predmetu Aune (vidi prethodni   stavak 125.).   127. Parlament je razmotrio, a većina podržala, prijedlog Vlade (Ot. prp.   br. 69 (2008. – 2009.)) u kojem se analiziralo pitanje znatnog smanjenja   broja posvojenja u Norveškoj. U prijedlogu je navedeno da je, nakon što je   Sud utvrdio povredu u predmetu Johansen, prethodno citirano, služba za   zaštitu djece manje sklona predložiti posvojenje iako su istraživanja   pokazala da je u najboljem interesu djeteta posvojenje, a ne stalan život u   udomiteljskoj obitelji do punoljetnosti. Vrhovni sud protumačio je da se u   prijedlogu naglašava da bi služba za zaštitu djece trebala osigurati da se   posvojenje doista predloži kada je to prikladno, no da se u prijedlogu ne   ukazuje na to da je došlo do bilo kakve promjene zakonskog praga iz   članka 8. Konvencije. Vrhovni sud dodao je da su opće informacije iz   istraživanja o posvojenju važne u konkretnoj procjeni treba li odobriti   posvojenje u pojedinačnim predmetima.   128. Vrhovni sud preispitao je i posljedice izmjene pravila o susretima i   druženju djeteta i bioloških roditelja, koje se u prethodno navedenom   prijedlogu naziva „otvoreno posvojenje”. Pravila su dodana u članak 4-20.a   Zakona o zaštiti djece, koji je na snazi od 2010. godine. Prema njima   „otvoreno posvojenje” mora biti u najboljem interesu djeteta i posvojitelji   moraju pristati na njega (vidi prethodni stavak 122.). Primijetio je da su   razlozi koje je zakonodavna vlast iznijela za uvođenje sustava „otvorenih   posvojenja” osiguranje stabilnog i predvidljivog okruženja za odrastanje   djeteta uz istodobno osiguranje određene količine susreta i druženja s   djetetovim biološkim roditeljima kada je to u najboljem interesu djeteta.   Dijete bi stoga uživalo u svim koristima posvojenja, no i dalje bi ostvarivalo   kontakt sa svojim biološkim roditeljima. Vrhovni sud utvrdio je da uvođenje   42   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   sustava „otvorenih posvojenja” ne znači da je snižen zakonski prag za   odobrenje posvojenja. No u nekim bi predmetima daljnji susreti i druženje   djeteta i bioloških roditelja mogli ublažiti određene argumente protiv   posvojenja. Upućeno je na predmet Aune, prethodno citirano, stavak 78.   129. Vrhovni sud ponovno je razmatrao opća načela koja se odnose na   posvojenje u presudi od 11. rujna 2018. Vrhovni sud primijetio je, među   ostalim da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Mohamed Hasan   protiv Norveške, br. 27496/15, stavak 148., 26. travnja 2018., naglasio da   domaća tijela vlasti koja donose odluke moraju ispuniti stroge postupovne   pretpostavke u predmetima o posvojenju. Sažimajući predmet svog   preispitivanja, Vrhovni sud naveo je da su najbolji interesi djeteta najvažniji   i najuvjerljiviji čimbenik u odlučivanju o posvojenju. Budući da je toliko   radikalna i nepovratna mjera, posvojenje se može opravdati – iz perspektive   djeteta – samo posebno uvjerljivim razlozima. Ravnoteža između tih razloga   i posljedica koje posvojenje ima na susrete i druženje djeteta i njegovih   bioloških roditelja mora se postići u svakom pojedinačnom predmetu. Kada   se održava malo ili nimalo susreta i druženja roditelja i djeteta, zaštita   njihova obiteljskog života bit će od manjeg značaja nego u predmetima u   kojima postoji normalniji obiteljski život.   130. Vještak kojeg je imenovao sud proučio je trenutačno stanje u   pogledu znanja i istraživanja o posvojenoj djeci te ga opisao u prilogu svom   iskazu za Vrhovni sud. Vještak je smatrao da je sažetak iz presude   Vrhovnog suda od 20. travnja 2007. (Rt. 2007, str. 561.; vidi prethodni   stavak 125.) i dalje točan. Na temelju ažuriranog pregleda mjerodavnih   istraživanja i svog stručnog iskustva kao psihologa vještak je naveo sljedeće   u ovom predmetu:   „U djece koja su dugotrajno udomljena i posvojena uočen je bolji psihosocijalni   razvoj nego u djece u sličnoj situaciji koja nisu posvojena. Čini se da je trajnost   djetetova osjećaja pripadnosti ključna.”   131. Vještak je u svojem iskazu pred Vrhovnim sudom naveo da je riječ   o području koje je teško istraživati, među ostalim, jer se u Norveškoj na   godišnjoj razini provodi mali broj prisilnih posvojenja. Osim toga, kao što je   već naglasio Vrhovni sud u presudi od 20. travnja 2007. (Rt. 2007, str. 561;   vidi prethodni stavak 125.), u svakom predmetu mora se provesti konkretna,   individualna procjena. No, kao što je naglašeno u toj presudi, određeni   značaj treba pridati tom dojmu, koji se temelji na istraživanju i iskustvu, o   onome što je općenito najbolje za dijete. Nadalje, u prethodno navedenom   (vidi stavak 127.) prijedlogu Vlade (Ot. prp. br. 69 (2008. – 2009.))   naglašeno je da su istraživanja pokazala da „… određenoj djeci posvojenje   može osigurati sigurniji i predvidljiviji odgoj nego dugotrajno   udomljavanje”.   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   43   C. Zakon o posvojenju   132. Zakon o posvojenju od 28. veljače 1986., koji je bio na snazi u   predmetnom razdoblju, sadržavao je sljedeće mjerodavne odredbe:   Članak 2.   „Rješenje o posvojenju mora se donijeti samo kada se može pretpostaviti da će   posvojenje biti u korist djeteta [(til gagn for barnet)]. Usto je potrebno da osoba koja   je podnijela prijavu namjere posvojenja iskaže želju da udomi ili je već udomila dijete   ili da postoji neki drugi poseban razlog za posvojenje.”   Članak 12.   „Posvojitelji moraju, čim je to preporučljivo, reći posvojenom djetetu da je   posvojeno.   Kada navrši 18 godina, dijete ima pravo saznati identitet svojih bioloških roditelja   od Ministarstva [za djecu i jednakost].”   Članak 13.   „Od trenutka posvojenja posvojeno dijete i njegovi nasljednici imaju pravni status   istovjetan statusu biološke djece posvojitelja, osim ako nije drugačije utvrđeno u   članku 14. ili drugom propisu. Istodobno prestaje pravni odnos djeteta s njegovom   prvobitnom obitelji, osim ako nije drugačije utvrđeno posebnim propisom.   Kada jedan bračni drug posvoji dijete svog bračnog ili izvanbračnog druga, to dijete   ima pravni status istovjetan statusu zajedničke djece tih bračnih drugova. To se   primjenjuje i na djecu posvojenu u skladu s drugim, trećim i četvrtim stavkom   članka 5.b.”   Članak 14.a Susreti i druženje nakon posvojenja   „Kada se posvojenje provodi na temelju odluka donesenih na temelju članka 4-20.   Zakona o zaštiti djece, učinci posvojenja koji proizlaze iz članka 13. ovog Zakona   primjenjuju se u skladu s ograničenjima koja se mogu odrediti u odluci donesenoj na   temelju članka 4-20.a Zakona o zaštiti djece koji se odnosi na susrete i druženje   djeteta i njegovih bioloških roditelja.”   D. Zakon o sporovima   133. Prvi stavak članka 36-4. i treći stavak članka 36-10. Zakona o   sporovima od 17. lipnja 2005. (visteloven) glasi kako slijedi:   Članak 36-4. Sastav suda. Stručno vijeće   „(1) Okružni sud zasjeda u sastavu dva suca porotnika, pri čemu je jedan redovni   sudac porotnik, a drugi stručni sudac porotnik. U posebnim slučajevima sud može   zasjedati u sastavu dva profesionalna suca i tri suca porotnika, pri čemu su jedan ili   dvoje stručni suci porotnici.”   44   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   Članak 36-10. Žalba   „(3) Žalbeni sud mora dopustiti podnošenje žalbe protiv presude okružnog suda u   predmetima koji se odnose na odluke županijskog odbora donesene na temelju   Zakona o zaštiti djece.   Podnošenje se može dopustiti samo ako   a) žalba se odnosi na pitanja čiji je značaj širi od opsega dotičnog predmeta,   b) postoje osnove za obnovu rasprave o predmetu zbog novootkrivenih   informacija,   c) postoje ozbiljni nedostaci u rješenju okružnog suda ili postupku pred okružnim   sudom [(vesentlige svakheter ved tingrettens avgjørelse eller saksbehandling)], ili   d) presudom su predviđene prisilne mjere koje nije odobrio županijski odbor.”   III. MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO   A. Ujedinjeni narodi   134. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, sklopljena u   New Yorku 20. studenoga 1989., sadržava, među ostalim, sljedeće odredbe:   Članak 3.   „1. U svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove   socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno   voditi računa o [najboljim] interesima djeteta.”   Članak 9.   „1. Države stranke osigurat će da se dijete ne odvaja od svojih roditelja protiv   njihove volje, osim kada nadležne vlasti pod sudbenim nadzorom odluče, u skladu s   važećim zakonima i postupcima, da je odvajanje potrebno radi [najboljih interesa]   djeteta. Takva odluka može biti naročito potrebna u posebnim slučajevima, kao što su   zloporaba roditeljskog položaja ili zanemarivanje djeteta, ili pak kad roditelji žive   odvojeno, a mora se donijeti odluka o mjestu djetetova prebivališta.   2. U svakom postupku koji se vodi u skladu sa stavkom 1. ovog članka, svim   zainteresiranim stranama mora se omogućiti sudjelovanje i izjašnjavanje.   3. Države stranke poštivat će pravo djeteta koje je odvojeno od jednoga ili oba   roditelja da redovito održava osobne i neposredne odnose s oba roditelja ako se time   ne ugrožava njegove [najbolje interese].   4. Ako je odvajanje posljedica bilo kojega postupka što ga je pokrenula država   stranka, primjerice pritvora, zatvora, progona, izručenja ili smrti jednog ili oba   roditelja (uključujući i smrt koja je uslijedila iz bilo kojega razloga dok je osoba pod   nadzorom države), država stranka će na podnesen zahtjev pružiti roditeljima, djetetu   ili, ako je potrebno, drugom članu obitelji, potrebne obavijesti o boravištu odsutnog   člana(ova) obitelji, osim kad bi pružanje takve obavijesti moglo štetiti dobrobiti   djeteta. Države stranke osigurat će nadalje da podnošenje takvog zahtjeva samo po   sebi nema štetne posljedice po zainteresiranu osobu ili osobe.”   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   45   Članak 18.   „1. Države stranke učinit će sve što je u njihovoj moći u primjeni načela zajedničke   roditeljske odgovornosti za odgoj i razvoj djeteta. Roditelji ili zakonski skrbnici snose   najveću odgovornost za odgoj i razvoj djeteta. [Najbolji interesi] djeteta moraju biti   njihova temeljna briga.   2. U cilju jamčenja i promicanja prava utvrđenih u ovoj Konvenciji, države stranke   pružit će odgovarajuću pomoć roditeljima i zakonskim skrbnicima kako bi oni mogli   ispuniti svoju dužnost prema djetetu, te jačati ustanove i službe za dječju zaštitu i   skrb.   3. Države stranke iskoristit će sve odgovarajuće mjere da djeca zaposlenih roditelja   mogu uživati zaštitu i skrb ustanova i službi koje im u tom smislu stoje na   raspolaganju.”   Članak 20.   „1. Dijete kojemu je privremeno ili trajno uskraćena obiteljska sredina, ili koje zbog   svojih [najboljih interesa] u njoj ne smije ostati, ima pravo na posebnu zaštitu i pomoć   države.   2. Države stranke će u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom takvom   djetetu osigurati zamjensku zaštitu.   3. Takva zaštita može, inter alia, uključivati smještaj kod udomitelja, kafalu po   islamskom zakonu, posvojenje ili, po potrebi, smještaj u odgovarajuće ustanove za   skrb o djeci. Pri donošenju rješenja, osobita pozornost mora se posvetiti osiguranju   kontinuiteta u djetetovu odgoju, kao i njegovu etničkom, vjerskom, kulturnom ili   jezičnom podrijetlu.”   Članak 21.   „Države stranke koje priznaju i/ili dopuštaju posvojenje, vodit će računa da se pri   tome najveća moguća pozornost posveti [najboljim interesima] djeteta te će:   a) osigurati da posvojenje službeno odobrava samo stručna služba koja će temeljem   odgovarajućih zakona i postupka, kao i svih bitnih i pouzdanih informacija, donijeti   odluku o ispravnosti posvojenja s obzirom na situaciju u kojoj se dijete nalazi glede   roditelja, rodbine i zakonskih skrbnika, i utvrditi jesu li zainteresirane strane svjesno   pristale na posvojenje nakon što su bile ispravno savjetovane ako savjetovanje bude   potrebno;   ...”   135. U svojoj Općoj napomeni br. 7 (2005.) o ostvarivanju prava djece u   ranom djetinjstvu Odbor Ujedinjenih naroda za prava djeteta nastoji   potaknuti države stranke da prepoznaju da mala djeca imaju sva prava   sadržana u Konvenciji o pravima djeteta i da je rano djetinjstvo ključno   razdoblje za ostvarivanje tih prava. Točnije, Odbor upućuje na najbolje   interese djeteta:   „13. U članku 3. utvrđeno je načelo da se u svim akcijama koje se odnose na djecu   mora prvenstveno voditi računa o najboljim interesima djeteta. S obzirom na njihovu   relativnu nezrelost mala djeca moraju se osloniti na to da će odgovorna tijela vlasti   procijeniti i zastupati njihova prava i najbolje interese pri donošenju odluka i provedbi   akcija koje utječu na njihovu dobrobit te istodobno uzeti u obzir njihova mišljenja i   46   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   sposobnosti razvoja. Načelo najboljeg interesa opetovano se pojavljuje u Konvenciji   (uključujući u člancima 9., 18., 20. i 21., koji su najvažniji za rano djetinjstvo). Načelo   najboljeg interesa primjenjuje se na sve akcije koje se odnose na djecu i   podrazumijeva poduzimanje aktivnih mjera za zaštitu njihovih prava i promicanje   njihova preživljavanja, rasta i dobrobiti, kao i mjera za pružanje podrške i pomoći   roditeljima i drugim osobama koje su svakodnevno odgovorne za ostvarivanje prava   djece:   (a) Najbolji interesi pojedinačnog djeteta. Pri donošenju svih odluka o djetetovoj   skrbi, zdravlju, obrazovanju itd., među ostalim odluka koje donose roditelji,   stručnjaci i druge osobe odgovorne za djecu, mora se uzeti u obzir načelo najboljeg   interesa. Potiče se države stranke da donesu propise kojima se osigurava da malu   djecu u svim pravnim postupcima zastupa neovisna osoba koja djeluje u interesu   djeteta te da se u svim predmetima sasluša djecu kada su ona sposobna izraziti svoja   mišljenja ili želje.”   136. U Općoj napomeni br. 14 (2013.) o pravu djeteta na vođenje računa   prvenstveno o njegovim najboljim interesima (članak 3. stavak 1.),   29. svibnja 2013., Odbor Ujedinjenih naroda za prava djeteta navodi   sljedeće kao elemente „koji se moraju uzeti u obzir u procjeni najboljih   interesa djeteta”:   „(a) djetetovi stavovi   ...   (b) djetetov identitet   ...   (c) očuvanje obiteljskog okruženja i održavanje odnosa   ...   (d) skrb za dijete, njegova zaštita i sigurnost   ...   (e) situacija ranjivosti   ...   (f) djetetovo pravo na zdravlje   ...   (g) djetetovo pravo na obrazovanje   ...”   U poglavlju naslovljenom „Uravnoteženje elemenata u procjeni najboljih   interesa” i „Postupovna jamstva za osiguranje ostvarivanja najboljih interesa   djeteta” navedeno je, među ostalim, sljedeće:   „84. U procjeni najboljih interesa treba uzeti u obzir da će se sposobnosti djeteta   razviti. Donositelji odluka stoga bi trebali razmotriti mjere koje se mogu primjereno   revidirati ili prilagoditi umjesto donositi konačne i nepovratne odluke. Da bi to učinili,   trebali bi procijeniti fizičke, emocionalne, obrazovne i druge potrebe u trenutku   donošenja odluke, ali i razmotriti moguće scenarije djetetova razvoja te analizirati   njihov kratkoročni i dugoročni učinak. U tom bi kontekstu pri donošenju odluka   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   47   trebalo ocijeniti trajnost i stabilnost trenutačne i buduće situacije u kojoj se dijete   nalazi odnosno će se nalaziti.   ...   85. Kako bi se osiguralo ispravno ostvarivanje prava djeteta na vođenje računa   prvenstveno o njegovim najboljim interesima, moraju se utvrditi i poštovati određena   postupovna jamstva pogodna za djecu. Kao takav, koncept najboljeg interesa djeteta   jest pravilo postupka … .   ...   87. Države moraju uspostaviti formalne postupke sa strogim postupovnim   jamstvima koji su osmišljeni za procjenu i utvrđivanje najboljih interesa djeteta u   slučaju odluka koje utječu na dijete, uključujući mehanizme za ocjenjivanje rezultata.   Države moraju razviti transparentne i objektivne postupke za sve odluke koje donose   zakonodavci, suci ili upravna tijela, osobito u područjima koja izravno utječu na dijete   ili djecu.”   B. Vijeće Europe   137. Revidirana konvencija Vijeća Europe o posvojenju djece od   27. studenoga 2008. sadržava, među ostalim, sljedeće odredbe:   Članak 3. – Valjanost posvojenja   „Posvojenje je valjano samo ako ga odobri sud ili upravno tijelo (u daljnjem tekstu:   ‚nadležno tijelo vlasti’).”   Članak 4. – Odobrenje posvojenja   „1. Nadležno tijelo vlasti ne odobrava posvojenje osim ako nije uvjereno da će   posvojenje biti u najboljem interesu djeteta.   2. Nadležno tijelo vlasti u svakom predmetu posebnu pozornost posvećuje važnom   pitanju o tome osigurava li se posvojenjem stabilan i skladan dom za dijete.”   Članak 5. – Suglasnost za posvojenje   „1. Ako se to ne protivi stavcima od 2. do 5. ovog članka, posvojenje se ne   odobrava osim ako su pribavljene i nisu povučene sljedeće suglasnosti za posvojenje:   a suglasnost majke i oca ili, ako ni otac ni majka nisu dostupni za davanje   suglasnosti, suglasnost osobe ili tijela koji su ovlašteni dati suglasnost umjesto njih;   b suglasnost djeteta za koje se zakonski smatra da ima dostatnu moć rasuđivanja,   pri čemu se smatra da dijete ima dostatnu moć rasuđivanja u trenutku kada navrši dob   koja se zakonski propisuje i neće biti viša od 14 godina;   c suglasnost bračnog druga ili registriranog partnera posvojitelja.   2. Osobe čija je suglasnost potrebna za posvojenje mora se savjetovati, ako je   savjetovanje potrebno, i propisno informirati o učincima njihove suglasnosti, osobito   o tome hoće li posvojenje dovesti do prekida pravnog odnosa između djeteta i njegove   biološke obitelji. Suglasnost se mora dati dobrovoljno na propisanom zakonskom   obrascu i iskazati ili dokazati u pisanom obliku.   48   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   3. Nadležno tijelo vlasti nije ovlašteno ukinuti suglasnost ni poništiti odbijanje   davanja suglasnosti bilo koje osobe ili tijela iz stavka 1., osim u slučaju izvanrednih   osnova propisanih zakonom. No može ukinuti suglasnost djeteta s invaliditetom koji   mu onemogućuje iskazivanje valjane suglasnosti.   4. Ako otac ili majka nemaju prava na roditeljsku skrb za dijete ili barem pravo na   davanje suglasnosti za posvojenje, zakonom se može predvidjeti da nije nužno   pribaviti njihovu suglasnost.   5. Suglasnost majke za posvojenje njezina djeteta valjana je samo ako je dana   nakon isteka zakonski propisanog razdoblja poslije rođenja djeteta koje nije kraće od   šest tjedana ili, ako to razdoblje nije propisano, nakon isteka razdoblja tijekom kojeg   će se prema mišljenju nadležnog tijela vlasti ona uspjeti dovoljno oporaviti od   posljedica rođenja djeteta.   6. Za potrebe ove Konvencije ‚otac’ i ‚majka’ znači osobe koje su prema zakonu   roditelji djeteta.”   138. Parlamentarna   skupština   Vijeća   Europe   donijela   je   22. travnja 2015. godine Rezoluciju 2049. Rezolucija sadržava, među   ostalim, sljedeće:   „5. Financijsko i imovinsko siromaštvo nikada ne bi trebali biti jedino opravdanje   za izdvajanje djeteta iz roditeljske skrbi, no trebali bi biti naznaka da obitelji treba   pružiti odgovarajuću podršku. Nadalje, dokazivanje da bi se dijete moglo smjestiti u   okruženje pogodnije za njegov odgoj nije dovoljno za odvajanje djeteta od njegovih   roditelja, a još manje razlog za potpuni prekid obiteljskih veza.   ...   8. Skupština stoga preporučuje da države članice:   ...   8.2. donesu zakone, propise i postupke kojima će se osigurati da je najbolji interes   djeteta doista najvažniji čimbenik u donošenju odluka o izdvajanju, smještaju i   spajanju;   8.3. nastave i ojačaju svoj rad na osiguranju da se svi relevantni postupci provode   na način pogodan za djecu te da se uzimaju u obzir mišljenja djece na koje se oni   odnose u skladu s njihovom dobi i stupnjem zrelosti;   8.4. povećaju vidljivost utjecaja predrasuda i diskriminacije na odluke o izdvajanju   te ga iskorijene, među ostalim, odgovarajućim osposobljavanjem svih uključenih   stručnjaka;   8.5. obiteljima pružaju podršku odgovarajućim sredstvima (uključujući financijsku,   imovinsku, socijalnu i psihološku podršku) kako bi se unaprijed izbjegle neopravdane   odluke o izdvajanju i kako bi se povećao postotak uspješnih spajanja obitelji nakon   stavljanja pod skrbništvo;   8.6. osiguraju da je (privremeno) stavljanje djeteta pod alternativno skrbništvo,   kada je došlo do situacije u kojoj je ta posljednja moguća mjera nužna, popraćen   mjerama usmjerenima na kasnije ponovno uključivanje djeteta u obitelj, uključujući   omogućavanje odgovarajućih susreta i druženja djeteta i njegove obitelji, te da je   podložan redovitim kontrolama;   8.7. izbjegavaju, osim u izvanrednim okolnostima predviđenima zakonom i   podložnima djelotvornom (pravodobnom i sveobuhvatnom) sudskom preispitivanju,   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   49   potpuni prekid obiteljskih veza, izdvajanje djeteta iz roditeljske skrbi po rođenju,   temeljenje odluka o smještaju na proteku vremena i pribjegavanje posvojenju bez   roditeljske suglasnosti;   8.8. osiguraju da se osoblje uključeno u donošenje odluka o izdvajanju i smještaju   vodi odgovarajućim kriterijima i standardima (po mogućnosti na multidisciplinarni   način), da je kvalificirano i redovito pohađa osposobljavanje, da ima dovoljno resursa   za pravodobno donošenje odluka i da nije preopterećeno prevelikim brojem predmeta;   ...   8.10. osiguraju da se, osim u hitnim slučajevima, prvobitne odluke o izdvajanju   temelje samo na sudskim rješenjima kako bi se izbjegle neopravdane odluke o   izdvajanju i spriječile pristrane procjene.”   139. Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je 28. lipnja 2018.   godine Rezoluciju 2232 („Uravnoteženje najboljeg interesa djeteta i potrebe   za održavanjem obitelji na okupu”). U Rezoluciji je navedeno, među   ostalim:   „4. Skupština ponovno potvrđuje da bi se u svim akcijama koje se odnose na djecu   moralo prvenstveno voditi računa o najboljem interesu djeteta u skladu s   Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta. No primjena tog načela u praksi   ovisi o kontekstu i konkretnim okolnostima. Ponekad je jednostavnije utvrditi što nije   u najboljem interesu djece: nanošenje značajne štete od strane roditeljâ ili izdvajanje   iz obitelji bez opravdanog razloga.   5. Imajući na umu to upozorenje, Skupština ostaje pri svojim preporukama iz   Rezolucije 2049 (2015.) i preporučuje da se države članice Vijeća Europe usredotoče   na taj postupak kako bi se postigli najbolji rezultati kako za djecu tako i za njihove   obitelji. Države članice trebale bi:   ...   5.2. pravodobno i pozitivno pružiti potrebnu podršku obiteljima kako bi se   unaprijed izbjegla potreba za odlukama o izdvajanju i kako bi se omogućilo spajanje   obitelji kada je to moguće i u najboljem interesu djeteta: to uključuje potrebu za   izgradnjom bolje suradnje s roditeljima radi izbjegavanja mogućih pogrešaka   uzrokovanih nesporazumima, stereotipiziranjem i diskriminacijom, što su pogreške   čije ispravljanje u budućnosti može biti otežano nakon gubitka povjerenja;   ...   5.5. nastojati smanjiti na što manju mjeru primjenu praksi izdvajanja djeteta iz   roditeljske skrbi po rođenju, temeljenje odluka o smještaju na proteku vremena i   pribjegavanje posvojenju bez roditeljske suglasnosti, i to samo u ekstremnim   slučajevima. Kada je to u najboljem interesu djeteta, trebalo bi nastojati održati   obiteljske veze;   5.6. kada je donesena odluka o izdvajanju djeteta iz njegove obitelji, osigurati:   5.6.1. da su te odluke razmjeran odgovor na vjerodostojnu i provjerenu procjenu   nadležnih tijela vlasti, koja je podložna sudskom preispitivanju, da postoji stvarna   opasnost od nanošenja stvarne i ozbiljne štete tom djetetu;   5.6.2. da se detaljno obrazložena odluka dostavi roditeljima i sačuva jedan   primjerak odluke, da se odluka obrazloži na način koji je primjeren dobi djeteta ili   da se djetetu omogući pristup odluci na neki drugi način te da su u obrazloženju   50   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   navedene okolnosti na temelju kojih je donesena odluka, kao i razlozi za   izdvajanje;   5.6.3. da je izdvajanje djece posljednja moguća mjera i da bi je trebalo   primjenjivati samo onoliko dugo koliko je nužno;   5.6.4. da su braća i sestre zajedno smješteni pod skrbništvo u svim predmetima   u kojima to nije protivno najboljem interesu djeteta;   5.6.5. da, dok god je to u najboljem interesu djeteta, za djecu skrbi šira obitelj   kako bi se smanjilo remećenje obiteljskih veza uključene djece;   5.6.6. da se redovito razmatra mogućnost spajanja obitelji i/ili susreta i druženja   s obitelji ovisno o tome što je primjereno s obzirom na najbolje interese i mišljenja   djeteta;   5.6.7. da modeli za posjećivanje i susrete i druženje omogućavaju održavanje   obiteljske veze i pridonose spajanju, osim ako nisu očigledno neprimjereni;”   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE   140. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da odbijanje ukidanja javnog   skrbništva nad dječakom X i lišenje prve podnositeljice zahtjeva prava na   roditeljsku skrb za njega te odobrenje posvojenja njegovim udomiteljima   predstavljaju povredu njihova prava na poštovanje obiteljskog života   zajamčeno člankom 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:   „1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i   dopisivanja.   2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i   ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i   mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi   zaštite zdravlja ili morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.”   141. Vlada je osporavala tu tvrdnju.   A. Prethodna pitanja pred Velikim vijećem   1. Opseg predmeta pred Velikim vijećem   (a) Vremenski opseg   (i) Tvrdnje stranaka   142. Vlada je tvrdila da Veliko vijeće nije nadležno ispitivati sukladnost   domaćeg postupka koji se odnosi na udomljavanje dječaka X i prava na   susrete i druženje prve podnositeljice zahtjeva – i koji je prethodio postupku   koji se odnosi na odobrenje posvojenja – s člankom 8. Konvencije. U   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   51   suprotnosti s pretpostavkama iz članka 35. stavka 1. Konvencije podnositelji   zahtjeva nisu iscrpili domaća pravna sredstva niti su podnijeli zahtjev unutar   šestomjesečnog roka s obzirom na odluku o žurnoj skrbi od   17. listopada 2008., odluku o skrbi od 2. ožujka 2009. i odluke o pravima na   susrete i druženje. Zahtjev Sudu od 12. travnja 2013. u svakom se slučaju   odnosi na mjere koje je Vrhovni sud potvrdio u odluci od   15. listopada 2012., odnosno na lišenje prava na roditeljsku skrb i odobrenje   posvojenja. Manjina u Vijeću prekoračila je okvire nadležnosti Suda i   zanemarila opseg zahtjeva podnositeljâ zahtjeva kako bi iskazala apstraktnu   kritiku cjelokupnog sustava zaštite djece. Podnositelji zahtjeva nisu imali   mogućnost proširenja opsega svog predmeta u okviru svog zahtjeva za   upućivanje Velikom vijeću. Iako je moglo uzeti u obzir prethodni postupak,   Veliko vijeće to je moglo učiniti samo u mjeri u kojoj se na njega upućivalo   i pozivalo u odluci o lišenju prava na roditeljsku skrb i odobrenju   posvojenja.   143. Podnositelji zahtjeva nisu se složili sa stajalištem Vlade i ustvrdili   su da je Veliko vijeće nadležno ispitati ne samo lišenje prava na roditeljsku   skrb i odobrenje posvojenja, nego i prvobitne odluke o žurnom smještaju,   odluke koje se odnose na stavljanje dječaka X pod javno skrbništvo i one   koje se odnose na prava na susrete i druženje prve podnositeljice zahtjeva.   Njegova nadležnost obuhvaća cjelokupni domaći postupak – čak i ako bi u   konačnici utvrdilo povredu samo u jednom njegovom dijelu. Suglasnost za   posvojenje trebala se smatrati konačnom odlukom u slijedu događaja koji su   započeli odlukom o žurnom smještaju. Donošenje odluke o lišenju prava na   roditeljsku skrb i odobrenje posvojenja bila je posljedica nepostojanja   povezanosti dječaka X i prve podnositeljice zahtjeva, što je bio izravni   rezultat odluka od 2. ožujka 2009. i 22. travnja 2010. o dugotrajnom javnom   skrbništvu, u kojima su znatno i neopravdano smanjena prava na susrete i   druženje prve podnositeljice zahtjeva.   (ii) Razmatranja Suda   144. Sud ponavlja da je sadržaj i opseg „predmeta” upućenog Velikom   vijeću ograničen odlukom Vijeća o dopuštenosti. To znači da Veliko vijeće   ne može ispitivati one dijelove zahtjeva koje je Vijeće proglasilo   nedopuštenima (vidi, na primjer, Ilnsseher protiv Njemačke [VV],   br. 10211/12 i 27505/14, stavak 100., 4. prosinca 2018.). U ovom predmetu   Veliko vijeće primjećuje da je Vijeće proglasilo dopuštenim dio zahtjeva   podnositeljâ zahtjeva (vidi prethodni stavak 2.) koji se odnosi na lišenje   prava na roditeljsku skrb i odobrenje posvojenja, o čemu je prvobitno donio   odluku Županijski odbor za socijalnu skrb 8. prosinca 2011. godine i što je   potom potvrđeno povodom žalbe (vidi, među ostalim, stavke 3., 76., 93., 94.   i 111. presude Vijeća).   145. Veliko vijeće primjećuje da je dječak X žurno udomljen   2008. godine (vidi prethodne stavke 20. – 22.) i potom redovno udomljen   52   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   nakon odluke Županijskog odbora za socijalnu skrb od 2. ožujka 2009. (vidi   prethodne stavke 38. – 46.). U posljednje navedenoj odluci prvoj   podnositeljici zahtjeva dodijeljena su ograničena prava na susrete i druženje   (vidi prethodne stavke 42. – 46.). Ona je podnijela žalbu protiv te odluke,   koju je u konačnici potvrdio Žalbeni sud u svojoj presudi od   22. travnja 2010. (vidi prethodne stavke 65. – 75.) i kojom su se prvoj   podnositeljici zahtjeva ponovno dodijelila ograničena prava na susrete i   druženje (vidi prethodni stavak 75.). Budući da podnositeljica zahtjeva nije   iskoristila mogućnost podnošenja žalbe, presuda Žalbenog suda postala je   pravomoćna po isteku roka za podnošenje žalbe.   146. U svom zahtjevu za upućivanje Velikom vijeću podnositelji   zahtjeva htjeli su proširiti opseg svojih prigovora na prethodno navedeni   postupak koji je trajao od 2008. do 2010. godine. Međutim, ti prigovori nisu   sadržani u njihovom zahtjevu koji je Vijeće proglasilo dopuštenim. U   svakom su slučaju podneseni Velikom vijeću više od šest mjeseci nakon što   je donesena posljednja domaća odluka u predmetnom postupku te, kao što   je prethodno navedeno (vidi prethodni stavak 145.), nisu iscrpljena sva   domaća pravna sredstva protiv posljednje donesene odluke.   147. Stoga Sud nije nadležan preispitati sukladnost postupka koji je   prethodio presudi Žalbenog suda od 22. travnja 2010. ili je okončan njome   (vidi prethodni stavak 76.), uključujući postupak koji se odnosi na   ograničenja prava na susrete i druženje, s člankom 8. Konvencije.   148. Unatoč tome, pri ispitivanju postupka koji je povezan s odlukom   Županijskog odbora za socijalnu skrb od 8. prosinca 2011. i odlukama   donesenima povodom žalbe protiv te odluke, točnije presudom Okružnog   suda od 22. veljače 2012., Sud će morati taj postupak i odluke staviti u   kontekst, što neizbježno znači da će u nekoj mjeri morati uzeti u obzir   prethodni postupak i odluke (vidi, slično tome, na primjer, Jovanovic protiv   Švedske, br. 10592/12, stavak 73., 22. listopada 2015., i Mohamed Hasan,   prethodno citirano, stavak 151.).   (b) Materijalni opseg   149. Sud primjećuje da se u zahtjevu koji su podnositelji zahtjeva   podnijeli sudu 12. travnja 2013. godine izrijekom upućuje samo na odluku o   lišenju prve podnositeljice zahtjeva prava na roditeljsku skrb za dječaka X i   odobrenju njegova posvojenja njegovim udomiteljima (vidi odluku   Okružnog suda u prethodnim stavcima 107. – 112.) i ne upućuje se na   zaključak također donesen tom prilikom o tome da nisu ispunjeni uvjeti za   ukidanje odluke o skrbi za dječaka X (vidi prethodne stavke 99. – 106.).   150. Vijeće je smatralo da je odluka o neukidanju odluke o skrbi ipak   neodvojivo povezana s odlukom o lišenju prve podnositeljice zahtjeva prava   na roditeljsku skrb za dječaka X i odobrenju njegova posvojenja i stoga je   preispitalo prvo navedenu meritornu odluku (vidi stavke 113. – 117 presude   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   53   Vijeća) usprkos tome što su se podnositelji zahtjeva u svom zahtjevu i   tvrdnjama pred Vijećem isključivo usmjerili na posljednje navedenu odluku.   151. Veliko vijeće primjećuje da, dok tužena Vlada nije iskazala svoje   neslaganje s takvim pristupom Vijeća, podnositelji zahtjeva iznijeli su   tvrdnje u kojima su ukazali na to da njihov prigovor obuhvaća i odluku o   neukidanju odluke o skrbi donesenu u okviru istog postupka.   152. Veliko vijeće primjećuje da je odbijanje ukidanja odluke o javnoj   skrbi toliko usko povezano i isprepleteno s odlukom o lišenju prve   podnositeljice zahtjeva prava na roditeljsku skrb i odobrenje posvojenja da   se mora smatrati jednim elementom njezina prvobitnog prigovora Sudu.   Naime, kao što proizlazi iz članka 4-20. Zakona o zaštiti djece (vidi   prethodni stavak 122.), da bi se ta odredba mogla primjenjivati, javno   skrbništvo mora i dalje biti opravdano. Stoga će Veliko vijeće, kao što je   učinilo i Vijeće, uključiti odluku o neukidanju odluke o skrbi u ispitivanje je   li došlo do povrede prava podnositeljâ zahtjeva iz članka 8.   2. Pravo prve podnositeljice zahtjeva da podnese prigovor u ime   drugog podnositelja zahtjeva   (a) Presuda Vijeća   153. Naglašavajući da se prigovor odnosi na odluku o lišenju prve   podnositeljice zahtjeva prava na roditeljsku skrb za dječaka X i odobrenje   posvojenja – što je dovelo do toga da je prvo navedena izgubila zakonsko   skrbništvo nad dječakom X – a ne na činjenice nastale nakon te odluke,   Vijeće je zaključilo da je prva podnositeljica zahtjeva imala pravo podnijeti   prigovor u ime drugog podnositelja zahtjeva, dječaka X.   (b) Tvrdnje stranaka   154. U okviru prethodnog prigovora pred Velikim vijećem Vlada je   tvrdila da prva podnositeljica zahtjeva nije imala pravo podnošenja zahtjeva   u ime dječaka X. Njegovi posvojitelji bi imali to pravo, no oni to nisu   učinili. Sud je prihvatio zahtjev koji je majka podnijela u ime svog djeteta u   predmetu Scozzari i Giunta protiv Italije [VV], br. 39221/98 i 41963/98,   stavak 138., ECHR 2000–VIII, zbog konkretnih okolnosti iz tog predmeta.   U ovom predmetu interes dječaka X zastupali su i njegovi posvojitelji, koji   sudjeluju kao umješači pred sudom u postupku.   155. Podnositelji zahtjeva ustvrdili su da, prema utvrđenoj sudskoj   praksi Suda, biološki roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb može   podnijeti prigovor protiv tog lišenja u ime djeteta na koje se to odnosi. Prva   podnositeljica zahtjeva stoga je imala neupitno pravo zastupati dječaka X u   ovom predmetu.   54   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   (c) Razmatranja suda   156. Sud primjećuje da je osporavano lišenje prava na roditeljsku skrb i   odobrenje posvojenja koje je odredio Županijski odbor za socijalnu skrb   8. prosinca 2011. godine, a 22. veljače 2012. godine potvrdio Okružni sud,   protiv čega su žalbeni sudovi odbili dopustiti podnošenje žalbe, nedvojbeno   dovelo do prekida pravnih veza između prve podnositeljice zahtjeva i   drugog podnositelja zahtjeva. Sud je smatrao da taj čimbenik nije odlučujući   u odlučivanju o pitanju ima li roditelj locus standi da podnese zahtjev pred   Sudom u ime djeteta (vidi, na primjer, A.K. i L. protiv Hrvatske,   br. 37956/11, stavak 46., 8. siječnja 2013.). U toj je presudi Sud nadalje   naveo:   „... Uvjeti koji se primjenjuju na pojedinačne zahtjeve prema Konvenciji nisu nužno   isti kao i nacionalna mjerila koja se odnose na locus standi. Svrha nacionalnih pravila   u tom pogledu može biti različita od one predviđene člankom 34., te iako te svrhe   ponekad mogu biti slične, ne mora uvijek biti tako (vidi, mutatis mutandis, Norris   protiv Irske, 26. listopada 1988., stavak 31., Serija A br. 142).   47. Sud želi svratiti pozornost na načelo prema kojem predmet i svrha Konvencije   kao instrumenta za zaštitu pojedinačnih ljudskih bića zahtijeva da njezine odredbe, i   postupovne i materijalne, budu tumačene i primjenjivane tako da jamstva koja ona   pružaju budu i praktična i učinkovita (vidi, između drugih izvora, predmet Loizidou   protiv Turske (prethodni prigovori), 23. ožujka 1995., stavci 70. – 72., Serija A   br. 310). Članak 34. zahtijeva pažljivo razmatranje položaja djece, budući da se djeca   općenito moraju pouzdati u druge osobe, da one podnesu njihove zahtjeve i zastupaju   njihove interese, te možda nisu takve dobi ili sposobnosti da bi mogli dati ovlaštenje   za poduzimanje bilo kakvih koraka u njihovo ime u bilo kakvom stvarnom smislu   (P.C. i S. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 56547/00, 11. studenog 2001.).   Sud smatra kako u ovom području treba izbjegavati ograničavajuć ili tehnički   pristup.” (ibid., stavci 46. – 47.)   157. Budući da je dječak X posvojen, prema nacionalnom pravu njegovi   jedini zastupnici u pitanjima koja se odnose na činjenice nastale nakon   pravomoćnosti rješenja o posvojenju bili bi njegovi posvojitelji. No, kad je   riječ o postupku posvojenja koji se vodio u vrijeme kada je prva   podnositeljica zahtjeva još uvijek snosila svu odgovornost za dječaka X,   prema sudskoj praksi Suda u načelu je u interesu djeteta da sačuva   obiteljske veze, osim kad postoje uvjerljivi razlozi koji opravdavaju prekid   tih veza (vidi, na primjer, A.K. i L. protiv Hrvatske, prethodno citirano,   stavak 49.). Osim toga, u nekoliko je predmeta Sud prihvatio u kontekstu   članka 8. Konvencije da roditelji bez prava na roditeljsku skrb mogu   podnijeti zahtjev u ime svoje maloljetne djece (vidi Scozzari i Giunta,   prethodno citirano, stavci 138. – 139.), pri čemu je u tim predmetima Sudu   ključni kriterij bila opasnost da mu se na određeni interes djece ne skrene   pozornost i da se djeci uskrati učinkovita zaštita njihovih konvencijskih   prava (vidi mutatis mutandis, Lambert i drugi protiv Francuske [VV],   br. 46043/14, stavak 94., ECHR 2015 (izvadci)).   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   55   158. Kada biološki roditelj podnese zahtjev pred Sud u ime svog djeteta,   ipak se može dogoditi da Sud utvrdi da su interesi roditelja i djeteta   sukobljeni. Sukob interesa važan je za pitanje je li zahtjev koji je podnijela   jedna osoba u ime druge osobe dopušten (vidi, na primjer, Kruškić protiv   Hrvatske (odl.), br. 10140/13, stavci 101. – 102., 25. studenoga 2014.).   Vlada je prigovorila na toj osnovi u ovom predmetu.   159. Sud smatra da se pitanje mogućeg sukoba interesa između prve   podnositeljice zahtjeva i drugog podnositelja zahtjeva preklapa i usko je   isprepleteno s pitanjima koje je Sud pozvan ispitati pri odlučivanju o   prigovoru koji je prva podnositeljica zahtjeva sastavila u svoje ime i u ime   drugog podnositelja zahtjeva, a koji se odnosi na povredu njihova prava na   poštovanje obiteljskog života iz članka 8. Utvrđuje da u ovom predmetu ne   postoji sukob interesa zbog kojeg bi trebalo odbiti zahtjev prve   podnositeljice zahtjeva koji je ona podnijela u ime drugog podnositelja   zahtjeva. Stoga se prigovor Vlade mora odbiti.   B. Osnovanost   1. Presuda Vijeća   160. Vijeće je uvjereno da je domaći postupak na koji se prigovara bio u   skladu sa Zakonom za zaštiti djece iz 1992. godine i da se njime htio   ostvariti legitimni cilj „zaštite zdravlja ili morala” i „prava i sloboda”   dječaka X u skladu s člankom 8. stavkom 2. Konvencije. Kad je riječ o   daljnjem pitanju o tome je li bilo „nužno” i osporavano miješanje, Vijeće je   smatralo da je prva podnositeljica zahtjeva bila u potpunosti uključena u   domaći postupak u cjelini i da je domaći proces donošenja odluka bio   pošten i sposoban zaštititi prava podnositeljâ zahtjeva iz članka 8. Većina u   Vijeću zatim je primijetila da je Okružni sud imao težak i osjetljiv zadatak   uspostavljanja pravične ravnoteže između relevantnih suprotstavljenih   interesa u složenom predmetu. Većina je smatrala da je očito da se Okružni   sud vodio interesima dječaka X, točnije njegovom potrebom za sigurnosti u   udomiteljskoj obitelji, s obzirom na njegovu psihološku ranjivost. Osim   toga, uzimajući u obzir zaključak Okružnog suda da nije došlo ni do kakvog   pozitivnog pomaka u sposobnosti prve podnositeljice zahtjeva tijekom   susreta i druženja u tri godine tijekom kojih je imala prava na susrete i   druženje te činjenicu da su domaće vlasti imale tu prednost da budu u   izravnom kontaktu sa svim osobama na koje se predmet odnosi, većina u   Vijeću utvrdila je da su u ovom predmetu postojale izvanredne okolnosti   koje mogu opravdati predmetne mjere i da su domaće vlasti bile motivirane   prioritetnom pretpostavkom da je to u najboljem interesu dječaka X.   56   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   2. Tvrdnje stranaka   (a) Podnositelji zahtjeva   161. Podnositelji zahtjeva ustvrdili su da je Vijeće u svojoj presudi   propustilo uzeti u obzir konkretan norveški kontekst, odnosno da je norveški   sustav za zaštitu djece predmet raširenih kritika na nacionalnoj i   međunarodnoj razini, što ukazuje na ozbiljan sistemski problem.   162. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, prema sudskoj praksi Suda,   jedno od obilježja koncepta slobode procjene je da je riječ o kazuističkom   konceptu. Sloboda koju trebaju imati nadležne nacionalne vlasti ovisi o   prirodi pitanja i ozbiljnosti interesa u pitanju. Dobro je utvrđeno da u   predmetima koji se odnose na stavljanje djece pod javno skrbništvo i   posvojenje domaće vlasti uživaju široku slobodu procjene. No Sud je bio   toliko sklon skrivanju iza koncepta slobode procjene da bi u određenoj mjeri   to moglo narušiti njegov nadzor i funkcije.   163. S obzirom na narav i ozbiljnost miješanja u ovom predmetu   sloboda procjene trebala je biti posebno uska čak i kad je riječ o mjerama za   zaštitu djece koje su prvobitno poduzete. Većina u Vijeću osim toga nije   razmotrila osnove za iznimno ograničena prava na susrete i druženje   dodijeljena od samog početka.   164. U sudskoj praksi Suda jasno je utvrđeno da je zaštita biološke   obitelji prioritet. Ovaj se predmet odnosi na vrlo malo dijete i u takvim   predmetima vlasti mogu postupati samo iz izvanredno uvjerljivih   razloga. Konkretna ranjivost dječaka X na koju u svojim odlukama upućuju   domaće vlasti nikada nije potkrijepljena konkretnim i materijalnim   dokazima. Nikada nisu objašnjene ni njegove potrebe za posebnom skrbi,   kao što je istaknula manjina u Vijeću.   165. Prava na susrete i druženje u Norveškoj osobito su ograničena i Sud   ih je javno osudio u nekoliko predmeta. Budući da su ograničena prava na   susrete i druženje imala osobito štetan utjecaj u prvim tjednima, mjesecima i   godinama života djeteta, činjenice u ovom predmetu osobito su zapanjujuće.   Prava na susrete i druženje prve podnositeljice zahtjeva drastično su   ograničena bez ikakvih objektivnih razloga u vrlo kratkom razdoblju.   Određivanje iznimno ograničenih prava na susrete i druženje uništilo je bilo   kakvu mogućnost spajanja obitelji i onemogućilo je dječaku X da stvori   prirodne veze s prvom podnositeljicom zahtjeva. Budući da su domaće   vlasti izravno odgovorne za razdvajanje obitelji, neprihvatljiva je tvrdnja da   dječak X nije imao nikakve psihološke veze sa svojom majkom.   166. Doista je došlo do sukoba između prve podnositeljice zahtjeva,   udomiteljice i službe za zaštitu djece, no takav sukob nije ništa izvanredno i   nije ga teško razumjeti. Vlasti nisu učinile ništa kako bi pomirile prvu   podnositeljicu zahtjeva s vlastima i udomiteljicom. Upravo suprotno,   udomiteljica je prisustvovala svim susretima i druženjima iako to nije   naloženo ni dopušteno nijednom domaćom odlukom. U skladu s pozitivnom   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   57   obvezom iz članka 8. Konvencije vlasti moraju predložiti izmjenu uvjeta   koji se odnose na prava na susrete i druženje ili donijeti odluke s tim   učinkom. Županijski odbor za socijalnu skrb i Okružni sud usredotočili su   se na kratkoročne posljedice razdvajanja dječaka X od njegovih udomitelja i   propustili su razmotriti dugoročni utjecaj trajnog razdvajanja od biološke   majke na njega. Domaće vlasti trebale su pribjeći manje intruzivnim   mjerama.   167. Domaće vlasti nisu pristupile rješavanju predmeta u dobroj vjeri,   nego upravo suprotno. Navodima o tome da prva podnositeljica zahtjeva   nema vještina skrbi oštro proturječi spis predmeta. Ne može joj se zamjeriti   što je postavila ista pitanja nekoliko puta tijekom boravka u obiteljskom   centru, a osoblje centra prijetilo joj je da će staviti dječaka X pod javno   skrbništvo. Iako se u izvješćima vještaka navode općenite fraze kao što su   „ozbiljni nedostatak sposobnosti nužnih za majčinsku ulogu”, „poteškoće s   kontroliranjem osjećaja” i „neodgovarajuće osnovne roditeljske vještine”, ti   navodi nisu potkrijepljeni. Nije bilo nikakvih konkretnih i materijalnih   dokaza kojima bi se opravdala navodna osnovna ograničenja prve   podnositeljice zahtjeva i njezinih vještina skrbi.   168. Stara i nova istraživanja o povezanosti djece ukazuju na to da su   domaće vlasti zanemarile osnovna i temeljna načela u tom području kojima   se zalaže za spajanje obitelji. Nisu dokazale da bi povratak dječaka X prvoj   podnositeljici zahtjeva prouzročio dječaku ozbiljne probleme.   (b) Vlada   169. Vlada je općenito pozvala Veliko vijeće da slijedi pristup većine u   Vijeću, koji je bio ispravan i reprezentativan u pogledu tumačenja i   primjene konvencijskog prava. Istodobno je upozorila na pokušaj manjine u   Vijeću da provede „forenzičko ispitivanje činjenica”: ponovno ocjenjivanje   činjenica koje su mnogo godina prije utvrdili nacionalni sudovi moglo bi   dovesti do proizvoljnosti preispitivanja, a osim toga protivno je doktrini   Suda o četvrtom stupnju.   170. Vlada je tvrdila da je domaći proces donošenja odluka bio pošten i   sposoban zaštititi prava podnositelja zahtjeva iz članka 8. Konvencije.   Predmet je preispitan neovisno i nepristrano na nekoliko sudskih stupnjeva.   171. Najbolji interesi djeteta, koji su se s vremenom promijenili, bili su   od najveće važnosti. Prva podnositeljica zahtjeva nastojala je ostvariti svoje   pravo na obiteljski život, no iako je iznijela zahtjev koji se morao ocijeniti   na temelju članka 8. Konvencije, on u biti nije bio toliko zahtjev za zaštitu   postojećeg „obiteljskog života” koliko pokušaj ostvarivanja biološkog prava   čak i u okolnostima u kojima je postojala mala ili nikakva povezanost.   Drugo podnositelj zahtjeva, dječak X, također je imao pravo na zaštitu svog   obiteljskog života iz članka 8. Stoga se otvorilo pitanje sastoji li se njegov   „obiteljski život” od bioloških veza s prvom podnositeljicom zahtjeva ili od   jedinog poznatog obiteljskog života, odnosno s osobama koje su preuzele   58   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   skrb nad njime kada je imao tri tjedna i koje on smatra svojim pravim   roditeljima.   172. Predmet je uključivao suprotstavljene interese, no ne postoji   konsenzus među državama ugovornicama o mjeri u kojoj se javne vlasti   mogu miješati u obiteljski život radi dobrobiti djeteta, što ukazuje na to da   bi trebale imati širu slobodu procjene. U ovom predmetu razlozi za   osporavane odluke koje su iznijela domaća tijela vlasti bili su mjerodavni i   dostatni. Dječak X bio je izložen vrlo ozbiljnom zanemarivanju u prvih tri   tjedna svog života. Prva podnositeljica zahtjeva potom je propustila   pokazati bilo kakav napredak u svom pristupu prema njemu. Dječak X bio   je osjetljiv na ponavljanje istog obrasca ispada i reakcija. Da se njegove   potrebe skrbi nisu ispunile, postajala bi opasnost od ponavljanja traume i   poništenja pozitivnog napretka   u njegovu funkcioniranju. Prva   podnositeljica zahtjeva i dalje „[nije pokazivala] nimalo takve empatije i   razumijevanja” koji bi bili potrebni da joj se vrati dječak X.   173. Domaće vlasti ispunile su svoje pozitivne obveze. Prva   podnositeljica zahtjeva nije prihvatila pomoć službe za zaštitu djece. Vlasti   su također uzele u obzir njen nedavni brak i drugo dijete, no te promjene   nisu bile dovoljne da bi prevagnule nad potrebom za osporavanim mjerama.   Manjina u Vijeću pogrešno je pretpostavila da je istraga službe za zaštitu   djece u općini u koju se prva podnositeljica zahtjeva preselila pokazala da   „nema nikakvih nedostataka”.   174. Manjina u Vijeću zanemarila je članak 35. stavak 1. Konvencije i   „obnovila” je starije predmete. Manjina je time pogrešno primijenila   standard „strožeg nadzora” kako na odluku o posvojenju tako i na prethodne   odluke o udomljavanju dječaka X. Osim toga, manjina je pogriješila i u   pogledu činjenica. Postojalo je prethodno rješenje kojim su dodijeljena   minimalna zakonska prava na susrete i druženje. To nije isključivalo   mogućnost daljnjih susreta i druženja da je to bilo u najboljem interesu   dječaka X. Međutim, troje vještaka zaključilo je da nije bilo nikakvog   pozitivnog pomaka u odnosu dječaka X i prve podnositeljice zahtjeva.   Umjesto da iskoristi mjere podrške i usredotoči se na dječaka X, prva   podnositeljica zahtjeva nastavila je tijekom susreta i druženja razvijati svoje   mišljenje da je žrtva nepravde. Prvenstveno su prva podnositeljica zahtjeva i   njezina obitelj smatrale da je došlo do „sukoba” između prve podnositeljice   zahtjeva, službe za zaštitu djece i udomiteljice.   175. Ukratko, okolnosti su bile izvanredne i osporavane odluke očito su   bile motivirane prioritetnom pretpostavkom da je to u najboljem interesu   dječaka X. Okružni sud uspio je u teškom i osjetljivom zadatku   uspostavljanja pravične ravnoteže između relevantnih suprotstavljenih   interesa u složenom predmetu.   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   59   3. Primjedbe trećih strana   (a) Belgijska Vlada   176. Belgijska Vlada navela je da, iako se mišljenja o tome koja je vrsta   intervencije primjerena u zaštiti djece, belgijskim zakonodavstvom nije   dopušteno posvojenje kada mu se protive biološki roditelji. Zatim je   ustvrdila da su domaće vlasti u predmetima poput ovoga trebale uravnotežiti   najbolje interese djeteta i interese bioloških roditelja. Belgijska Vlada zatim   je iznijela niz razmatranja o činjenicama kako su ponovljene u presudi   Vijeća te je istaknula da se one razlikuju od činjenica iz predmeta Aune,   prethodno citirano.   (b) Bugarska Vlada   177. Bugarska Vlada ustvrdila je da bi predmet zaštite djeteta trebalo   preispitati u cijelosti jer su ranije odluke, kao što su one o udomljavanju i   pravima na susrete i druženje, neodvojivo povezane s postupkom   posvojenja. Države ugovornice imaju široku slobodu procjene kada   odlučuju o stavljanju pod javno skrbništvo, no stroži je nadzor bio potreban   u pogledu svih daljnjih ograničenja. U slučaju daljnjih ograničenja Sud je   pozvan ne samo da ispita procesne aspekte procesa donošenja odluka, nego i   da prema potrebi nadiđe puku formu i ocijeni bit predmeta. Nadalje,   bugarska Vlada istaknula je pozitivnu obvezu konkretnog nastojanja da se   omogući spajanje obitelji čim je to razumno izvedivo i naglasila da nije   dovoljno samo pokazati da bi dijete moglo biti smješteno u pogodnije   okruženje za svoj odgoj.   (c) Vlada Češke Republike   178. Vlada Češke Republike uglavnom se usredotočila na pristup   nadležnih tijela vlasti nakon žurnog ili trajnog udomljavanja djece s   obzirom na to da, kako je ustvrdila, neposredni aktivni rad s biološkim   roditeljima nakon smještaja i učestalost susreta i druženja djece i njihovih   bioloških roditelja ključni su čimbenici u održavanju prvobitnih obiteljskih   veza.   179. Zatim je naglasila da, kada se ocjenjuje jesu li vlasti ispunile svoje   obveze iz članka 8. Konvencije, treba uzeti u obzir situaciju svih članova   obitelji. Postoji široki konsenzus, uključujući i u međunarodnom pravu, da u   svim odlukama koje se odnose na djecu njihovu najbolji interesi moraju biti   od najveće važnosti. Međutim, načelo „najboljeg interesa” nije osmišljeno   da služi kao „adut”. Članak 8. obuhvaća najbolje interese djeteta i pravo   roditeljâ na pomoć države u ostanku ili spajanju sa svojim djetetom. U   sustavima za zaštitu djece ne bi se smjelo zanemariti postojanje prava   bioloških roditelja, koji bi se propisno trebali uzeti u obzir i uravnotežiti s   najboljim interesima djeteta umjesto da ih se smanji do te mjere da ih se   zanemaruje.   60   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   180. Osim toga, Vlada Češke Republike istaknula je važnost susreta i   druženja bioloških roditelja i njihova djeteta pod javnim skrbništvom i   ostalih mjera za spajanje obitelji, među ostalim, kako bi se osiguralo da   udomljavanje bude samo privremena mjera: ograničavanje susreta i   druženja može biti polazna točka za otuđivanje djeteta od njegove biološke   obitelji i stoga nemogućnost spajanja obitelji. Da bi se nastojanja spajanja   obitelji mogla smatrati ozbiljnima, susreti i druženje trebali bi se održavati   nekoliko puta tjedno, čak i ako su pod nadzorom ili uz pomoć, i s   vremenom se povećavati na svakodnevne posjete. Da je tako bilo u ovom   predmetu, moglo bi se razgovarati o sporom uspostavljanju veze između   djeteta i njegovih bioloških roditelja. Žurni postupci također su potrebni.   181. Kad je riječ o posvojenju, smatrala je da Sud mora uravnotežiti   prava bioloških roditelja i posvojitelja. Najbolji interesi djeteta morali su se   procijeniti ad hoc, što je ponekad u sukobu s drugim uključenim interesima:   trebalo je uzeti u obzir i druga prava kada se odlučivalo može li se dijete   posvojiti ili ne.   (d) Danska Vlada   182. Danska Vlada tvrdila je da su domaće vlasti sveobuhvatno i   detaljno ocijenile predmetnu stvar i da bi se ocjena Suda trebala ograničiti   na ocjenu procesa donošenja odluka. Sud ne bi trebao, kao što je to učinila   manjina u Vijeću, provoditi „forenzičko ispitivanje činjenica” i svojom   ocjenom zamijeniti ocjene domaćih sudova, koji su uravnoteženje proveli u   skladu s kriterijima iz članka 8. Konvencije i sudske prakse Suda.   183. Većina u Vijeću ispravno je ocijenila stvar i nije bilo uvjerljivih   razloga da bi Sud trebao ponovno ocijeniti činjenično stanje predmeta kao   sud četvrtog stupnja nekoliko godina nakon događaja i na temelju pisanih   dokaza iznesenih pred Sud. Upućeno je na stavak 28. točku (c) Deklaracije   iz Kopenhagena. Suprotstavljenim mišljenjem koje podrazumijeva potpuno   novu ocjenu manjina u Vijeću pokušala je preuzeti ulogu suda četvrtog   stupnja. Domaće vlasti jasno su pokazale da su provele detaljnu ocjenu   stvari, koja je uključivala sveobuhvatno uravnoteženje sukobljenih interesa,   kao i da razumiju da se predmet odnosi na dalekosežno miješanje u   obiteljski i privatni život te da su uzele u obzir članak 8. Konvencije i vjerno   primijenile kriterije iz sudske prakse Suda.   (e) Talijanska Vlada   184. Talijanska Vlada ustvrdila je da interesi prve podnositeljice   zahtjeva nisu nužno bili u skladu s interesima dječaka X. Da želi osigurati   zaštitu interesa dječaka X, Sud bi mogao ukazati tuženoj Vladi da bi trebalo   imenovati zasebnog punomoćnika za njega. Nadalje, talijanska Vlada tvrdila   je da su odluke donesene prije odluke o posvojenju dječaka X postale   pravomoćne i da bi Sud postupio protivno članku 35. Konvencije da ih sada   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   61   preispita u vezi s prigovorom protiv odluke o posvojenju. Te prethodne   odluke predstavljale su samo činjenice i tako je trebalo postupati s njima.   185. Osim toga, talijanska Vlada naglasila je da ne postoji konsenzus u   Europi o zaštiti prava roditeljâ i djece na poštovanje njihova obiteljskog   života, pa države ugovornice imaju široku slobodu procjene. U sudskoj   praksi Suda mogu se naći primjeri predmeta u kojima je primijenjen pristup   protivan općim načelima koje je u pravilu utvrdio Sud, predmeta u kojima je   Sud preuzeo ulogu suda četvrtog stupnja i ispitao jesu li postojale okolnosti   koje opravdavaju izdvajanje djeteta – što je povezano s idejom „forenzičkog   ispitivanja činjenica” iz suprotstavljenog mišljenja priloženog presudi   Vijeća – kao i predmeta u kojima je Sud pretpostavio da se najbolji interesi   djeteta podudaraju s interesima njegovih bioloških roditelja.   186. Kad je riječ o najboljim interesima djeteta, talijanska Vlada   naglasila je da se u mjerodavnim međunarodnim izvorima prava dijete   smatra zanemarivanim kada roditelji ne održavaju odnose potrebne za   njegov odgoj ili razvoj ili kada ne pružaju psihološku i materijalnu pomoć.   U tom je pogledu talijanska Vlada otvorila pitanja o dugotrajnoj skrbi.   Djeca u skrbi žive u limbu između bioloških roditelja i zamjenskih skrbnika,   što stvara probleme kao što su sukobi lojalnosti. Uputila je na Barnea i   Caldararu protiv Italije, br. 37931/15, 22. lipnja 2017., i Paradiso i   Campanelli protiv Italije [VV], br. 25358/12, 24. siječnja 2017. Specijalisti   i vještaci istaknuli su da očuvanje veza s biološkom obitelji nije pravilo i da   bi trebalo biti pravilo samo kada donosi korist djetetu u određenom   predmetu. Potrebnu procjenu povezanu s tim pitanjem mogu provesti samo   nacionalni donositelji odluka. Sud nije imao alate potrebne da bude sud   četvrtog stupnja i provede „forenzičko ispitivanje činjenica”.   (f) Slovačka Vlada   187. Slovačka Vlada ustvrdila je da je u sudskoj praksi Suda potpuno   jasno utvrđeno da prvenstveno štiti biološku obitelj. Udomljavanje djeteta   ekstremna je mjera i domaće su vlasti bile obvezne donijeti druge mjere,   ako su one bile dostupne, kako bi postigle cilj koji se htio ostvariti.   Konkretno, kada je odluka obrazložena potrebom za zaštitom djeteta od   opasnosti, trebalo bi doista i utvrditi postojanje te opasnosti. Istodobno bi se   udomljavanje djeteta trebalo smatrati privremenom mjerom koju je potrebno   ukinuti čim okolnosti to dopuste, a sve mjere provedbe trebale bi biti u   skladu s krajnjim ciljem spajanja biološkog roditelja i djeteta.   188. Slovačka Vlada iznijela je dodatne primjedbe o predmetu u kojem   su mjere za zaštitu djece utjecale na slovačke građane te o međunarodnim   bojaznima povezanima s mjerama za zaštitu djece donesenima u tuženoj   državi.   62   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   (g) Vlada Ujedinjenog Kraljevstva   189. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva ustvrdila je da bi se u predmetima   poput ovoga Sud trebao u načelu usredotočiti na primjerenost postupaka i   dostatnost razloga domaćih vlasti umjesto na provedbu de novo analize   činjenica.   190. Sud je naveo niz čimbenika koji se mogu utvrditi, a vjerojatno je da   su relevantni u predmetu poput ovoga. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva   osobito je primijetila da je trajnost sastavni dio bilo koje odluke o   posvojenju i da je potrebno uravnotežiti interese, no da se pritom treba   voditi načelom da su najbolji interesi djeteta od najveće važnosti. Djetetove   veze s njegovom de facto obitelji stoga treba uzeti u obzir, a člankom 8.   Konvencije nije propisano da će domaće vlasti poduzimati bezbrojne   pokušaje spajanja obitelji.   191. Kad je riječ o supsidijarnosti, Vlada Ujedinjenog Kraljevstva   uputila je na stavak 28. Deklaracije iz Kopenhagena. U predmetima poput   ovoga u obzir treba uzeti relativnu stručnost i uključenost domaćih vlasti u   odnosu na Sud, stupanj uključenosti stranaka na koje se odnosi domaći   postupak i stupanj konsenzusa među državama ugovornicama. Ozbiljnost   predmetne intervencije također je bitna, no stroži nadzor ne može   podrazumijevati novu ocjenu činjenica, osobito ako je prošla znatna količina   vremena od donošenja odluke koja se preispituje. Moglo bi se zaključiti da   manjina u Vijeću nastoji utvrditi da bi Sud trebao provoditi vlastitu ocjenu   temeljnih činjenica umjesto da preispituje odluke, osobito kada upućuje na   potrebu za „forenzičkim ispitivanjem činjenica” i ukazuje na to da su suci sa   suprotstavljenim mišljenjima zamislili da bi Sud sam trebao donijeti   „odluko o činjenicama“. Vlada je pozvala Veliko vijeće da odbaci taj   pristup. Kao što je navela većina u Vijeću, Sud mora razmotriti jesu li   domaće vlasti iznijele mjerodavne i dostatne razloge za svoje odluke, no   samo domaće vlasti mogu utvrditi što je u najboljem interesu djeteta.   (h) ADF International   192. ADF International ustvrdio je da je obitelj međunarodno priznata   kao temeljna društvena skupina i da je od posebne važnosti za djecu. Prema   sudskoj praksi Suda države ugovornice obvezne su organizirati svoje službe   za zaštitu djece tako da su one usmjerene na omogućavanje spajanja obitelji,   osim ako postoje jasni dokazi o opasnosti za dobrobit djeteta. Nadalje, ADF   International istaknuo je dužnost održavanja kontakta između roditeljâ i   djece te pružanja praktične pomoći obiteljima.   (i) AIMMF   193. AIMMF je naglasio važnost osobnog sudjelovanja biološkog   roditelja, uz pravnu pomoću, pred domaćim vlastima, kao što je to bio slučaj   s prvom podnositeljicom zahtjeva. Osim što je iznijela nekoliko primjedbi o   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   63   odluci o žurnom smještaju, organizacija je naglasila i potrebu za pravnom   pomoći za dijete kako bi se osiguralo da su njegovi najbolji interesi   zaštićeni.   194. Nadalje, AIMMF je ustvrdio da je multidisciplinarni sastav   Županijskog odbora za socijalnu skrb i Okružnog suda bio osobito važan   aspekt koji je istaknuo i Sud u predmetu Paradiso i Campanelli, prethodno   citirano, stavak 212. Donositelji odluka   s multidisciplinarnim   sposobnostima tvorili su ključni aspekt pravosudnog sustava prilagođenog   djeci.   195. Osim toga, organizacija je naglasila važnost uzimanja u obzir da se   ovaj predmet odnosi konkretno na dječaka X i da su se trebala pronaći   rješenja za njega s obzirom na njegovu ranjivost i povijest, uključujući   iskustva sa susretima i druženjem i njegove veze s udomiteljima. Prema   presudi Vijeća većina u Vijeću pokazala je da potrebe dječaka X razumije   bolje od onog što je vidljivo u suprotstavljenom mišljenju. Domaće su vlasti   upravo na temelju konkretnih okolnosti i povijesti dječaka X došle do   zaključka da je u njegovom najboljem interesu da ojača odnose s   udomiteljima.   (j) AIRE Centre   196. AIRE Centre pozvao je Sud da ponovi da je Konvencija „živi   instrument” i da treba uzeti u obzir razvojnu narav pravâ djece iz   Konvencije o pravima djece.   197. Kad je riječ o procjeni najboljih interesa djeteta, organizacija je   naglasila važnost obiteljskog jedinstva i pravo djeteta da bude saslušano   zaštićeno člankom 12. Konvencije o pravima djeteta. Kad je riječ o   pragovima za izdvajanje i posvojenje djeteta, organizacija je ponovila   načela bitna za pitanja nužnosti i proporcionalnosti. Zatim je istaknula   potrebu za pravnom sigurnošću i fleksibilnošću te naglasila da su „otvoreno   posvojenje” ili dugotrajno udomljavanje alternativa „zatvorenom”   posvojenju. Iako je moguće da u vrlo izvanrednim okolnostima susreti i   druženje s biološkim roditeljima ne bi bili u najboljem interesu djeteta (na   primjer, kada su roditelji vođe pedofilskog kruga ili su sudjelovali u   trgovanju djecom ili sustavnom zlostavljanju djece), taj zaključak ne bi   trebalo automatski donijeti na temelju odluke o tome da je djetetu potreban   stabilan, trajan dom koji ne uključuje biološke roditelje.   198. AIRE Centre zatim je ustvrdio da se djeca čiji roditelji imaju   intelektualne teškoće često izdvajaju iz obitelji kao novorođenčad, pri čemu   je primarni razlog zanemarivanje kao što je sporo dobivanje na težini,   općeniti izostanak napretka i nerazumijevanje potreba djece. Roditelji s   intelektualnim teškoćama imaju pravo na podršku, a ta pozitivna obveza   istaknuta je, među ostalim, u Općoj napomeni br. 14 (2013.) uz Konvenciju   o pravima djeteta.   64   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   (k) Posvojitelji   199. Posvojitelji dječaka X ustvrdili su da je zastupanje pred Sudom   otvorilo ključno pitanje u predmetu. Načelo najboljeg interesa djeteta   također se trebalo primijeniti na postupovna pravila zastupanja. Prema   sudskoj praksi Suda pravila povezana sa zastupanjem djece fleksibilna su i   primjenjuju se na način kojim se osigurava da će se pozornost Suda svratiti   na sve relevantne interese. Dopuštanjem da biološki roditelji zastupaju   dijete koje je imalo zaštićeni obiteljski život s udomiteljima ili   posvojiteljima nije se osigurala učinkovita zaštita konvencijskih pravâ   djeteta.   200. Prema sudskoj praksi Suda „obiteljski život” u biti je činjenično   pitanje. U predmetu u kojem je dijete razvilo obiteljske veze s dvije različite   obitelji Sud je naglasio da je osobito važno uspostavljanje pravične   ravnoteže između javnog interesa i mnogih različitih privatnih interesa   uključenih u predmet. Upućeno je, među ostalim, na predmet Moretti i   Benedetti protiv Italije, br. 16318/07, 27. travnja 2010. Trebalo je uzeti u   obzir i druge veze koje su stvorene, npr. s braćom i sestrama.   201. Nadalje, u sudskoj praksi Suda utvrđeno je da su najbolji interesi   djeteta od najveće važnosti i odlučujući čimbenik u predmetima koji se   odnose na stavljanje djece pod javno skrbništvo i njihovo posvojenje.   Veliko vijeće trebalo bi nastojati kombinirati sudsku praksu o obiteljskom   životu djeteta i udomitelja i sudsku praksu o tome da su najbolji interesi   djeteta od najveće važnosti u ovom predmetu.   4. Razmatranja Suda   (a) Opća načela   202. Prvim stavkom članka 8. Konvencije svima se jamči pravo na   poštovanje obiteljskog života. Kao što je dobro utvrđeno u sudskoj praksi   Suda, uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu čini temeljni   element obiteljskog života, a domaće mjere koje ometaju takvo uživanje   predstavljaju miješanje u pravo zajamčeno tom odredbom. Svako miješanje   te vrste u to pravo predstavlja povredu tog članka osim ako je ono „u skladu   sa zakonom”, služi postizanju jednog cilja ili više ciljeva koji su legitimni u   skladu s njegovim drugim stavkom i ako je „u demokratskom društvu   nužno” (vidi, među drugim izvorima prava, K. i T. protiv Finske [VV],   br. 25702/94, stavak 151., ECHR 2001-VII, i Johansen, prethodno citirano,   stavak 52.).   203. Kada odlučuje je li ispunjen posljednje naveden uvjet, Sud će uzeti   u obzir jesu li, u svjetlu predmeta u cjelini, razlozi koji su navedeni kao   opravdanje za poduzetu mjeru mjerodavni i dostatni u smislu stavka 2.   članka 8. (vidi, među mnogim drugim izvorima prava, Paradiso i   Campanelli, prethodno citirano, stavak 179.). Koncept nužnosti usto   podrazumijeva da miješanje predstavlja neodgodivu društvenu potrebu i   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   65   osobito da je razmjerno legitimnom cilju koji se htio ostvariti, pri čemu se   uzima u obzir pravična ravnoteža koja se mora uspostaviti između   relevantnih suprotstavljenih interesa (ibid., stavak 181.).   204. Kad je riječ o obiteljskom životu djeteta, Sud ponavlja da postoji   široki konsenzus, uključujući i u međunarodnom pravu, u prilog tome da su   u svim odlukama koje se odnose na djecu njihovi najbolji interesi od   najveće važnosti (vidi, među ostalim izvorima prava, Neulinger i Shuruk   protiv Švicarske [VV], br. 41615/07, stavak 135., ECHR 2010). Naime, Sud   je naglasio da u predmetima koji se odnose na skrb za djecu i ograničenje   susreta i druženja interes djeteta mora imati prednost pred svim drugim   razmatranjima (vidi Jovanovic, prethodno citirano, stavak 77., i Gnahoré   protiv Francuske, br. 40031/98, stavak 59., ECHR 2000-IX).   205. Istodobno treba napomenuti da se obiteljsko jedinstvo i spajanje   obitelji u slučaju razdvajanja neizbježno moraju uzeti u obzir pri   razmatranju prava na poštovanje obiteljskog života iz članka 8. Isto tako,   kada je određeno javno skrbništvo koje ograničava obiteljski život, vlasti   imaju pozitivnu obvezu poduzimanja mjera za omogućavanje spajanja   obitelji čim je to razumno izvedivo (K. i T. protiv Finske, prethodno   citirano, stavak 178.).   206. U slučajevima kada su interesi djeteta i interesi roditelja u sukobu   člankom 8. propisano je da domaće vlasti moraju uspostaviti pravičnu   ravnotežu između interesa djeteta i interesa roditelja, te da se u postupku   uravnoteženja posebna važnost treba pridati najboljim interesima djeteta,   koji, ovisno o njihovoj prirodi i težini, mogu nadilaziti interese roditelja   (vidi, na primjer, Sommerfeld protiv Njemačke [VV], br. 31871/96,   stavak 64., ECHR 2003-VIII (izvadci) i u njemu sadržane reference).   207. Općenito, najbolji interesi djeteta s jedne strane zahtijevaju   održavanje veza djeteta s obitelji, osim u slučajevima kada se obitelj pokaže   osobito neprikladnom, s obzirom na to da prekidanje tih veza znači i   odvajanje djeteta od njegovih korijena. Proizlazi da se obiteljske veze mogu   prekinuti samo u izvanrednim okolnostima i da je potrebno učiniti sve kako   bi se sačuvali osobni odnosi i, ako i kada je to prikladno, „obnovila” obitelj   (vidi Gnahoré, prethodno citirano, stavak 59.). S druge strane očito je i u   interesu djeteta da se osigura njegov razvoj u pogodnom okruženju, a   roditelj ne može na temelju članka 8. imati pravo zatražiti poduzimanje   mjera koje bi štetile zdravlju i razvoju djeteta (vidi, među mnogim drugim   izvorima prava, Neulinger i Shuruk, prethodno citirano, stavak 136., Elsholz   protiv Njemačke [VV], br. 25735/94, stavak 50., ECHR 2000-VIII, i   Maršálek protiv Češke Republike, br. 8153/04, stavak 71., 4. travnja 2006.).   Važan međunarodni konsenzus postoji o tome da se dijete ne odvaja od   svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležne vlasti odluče, u   skladu s važećim zakonima i postupcima, da je odvajanje potrebno radi   najboljih interesa djeteta, što je podložno sudskom ispitivanju (vidi   članak 9. stavak 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta,   66   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   citirano u prethodnom stavku 134.). Osim toga, države ugovornice moraju   uspostaviti praktična i učinkovita postupovna jamstva za zaštitu najboljih   interesa djeteta te osigurati njihovu provedbu (vidi Opću napomenu br. 14   (2013.) Odbora Ujedinjenih naroda za prava djeteta o pravu djeteta na   vođenje računa prvenstveno o njegovim najboljim interesima, stavci 85. i   87., citirano u prethodnom stavku 136.).   208. Još jedno vodeće načelo jest da se odluka o skrbi treba smatrati   privremenom mjerom koju je potrebno ukinuti čim okolnosti to dopuste te   da sve mjere privremenog skrbništva trebaju biti u skladu s krajnjim ciljem   spajanja bioloških roditelja i djeteta (vidi, na primjer, Olsson protiv Švedske   (br. 1), 24. ožujka 1988., stavak 81., Serija A br. 130). Prethodno navedena   pozitivna obveza poduzimanja mjera kako bi se omogućilo spajanje obitelji   čim je to razumno izvedivo sve se intenzivnije nameće nadležnim tijelima   od početka razdoblja skrbništva, pri čemu se uvijek mora uspostaviti   ravnoteža između te obveze i obveze razmatranja najboljih interesa djeteta   (vidi, na primjer, K. i T. protiv Finske, prethodno citirano, stavak 178.). U   ovoj vrsti predmeta primjerenost mjere treba prosuđivati na temelju brzine   njezine provedbe s obzirom na to da tijek vremena može uzrokovati   nepopravljive posljedice za odnose između djeteta i roditelja s kojim dijete   ne živi (vidi, među ostalim, S.H. protiv Italije, br. 52557/14, stavak 42.,   13. listopada 2015.). Stoga, kada su odgovorne za razdvajanje obitelji jer   nisu ispunile prethodno navedenu obvezu, vlasti ne mogu temeljiti odluku o   odobrenju posvojenja na nepostojanju veza između roditeljâ i djeteta (vidi   Pontes protiv Portugala, br. 19554/09, stavci 92. i 99., 10. travnja 2012.).   Nadalje, veze među članovima obitelji i izgledi za njihovo uspješno spajanje   bezuvjetno će se oslabiti ako se nametnu prepreke koje onemogućuju   jednostavne i redovite međusobne susrete i druženje (vidi Scozzari i Giunta,   prethodno citirano, stavak 174., i Olsson (br. 1), prethodno citirano,   stavak 81.). Međutim, kada je protekla znatna količina vremena od   prvobitnog stavljanja djeteta pod javno skrbništvo, interes djeteta da se   njegova de facto obiteljska situacija ponovno ne mijenja mogla bi nadilaziti   interese roditelja da se obitelj spoji (vidi K. i T. protiv Finske, prethodno   citirano, stavak 155.).   209. Kad je riječ o zamjeni udomiteljskog modela dalekosežnijom   mjerom kao što je lišenje prava na roditeljsku skrb i odobrenje posvojenja,   čija je posljedica potpuni prekid pravnih veza podnositeljâ zahtjeva i djeteta,   treba ponoviti da „takve mjere trebale bi se primjenjivati samo u   izvanrednim okolnostima i mogu se opravdati jedino ako su motivirane   prioritetnom pretpostavkom da je to u najboljem interesu djeteta” (vidi, na   primjer, Johansen, prethodno citirano, stavak 78., i Aune, prethodno   citirano, stavak 66.). Posvojenju je svojstveno da ne postoje izgledi za   obnovu ili spajanje obitelji i da je umjesto toga u najboljem interesu djeteta   da se trajno smjesti u novu obitelj (vidi R. i H. protiv Ujedinjenog   Kraljevstva, br. 35348/06, stavak 88., 31. svibnja 2011.).   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   67   210. Kada odlučuje o mjerodavnosti i dostatnosti razloga za osporavane   mjere u smislu stavka 2. članka 8. Konvencije, Sud će uzeti u obzir   činjenicu da se poimanje primjerenosti intervencije javnih vlasti u skrb za   djecu razlikuje ovisno o državi ugovornici, odnosno o čimbenicima kao što   su tradicije povezane s ulogom obitelji te intervencija države u obiteljska   pitanja i dostupnost resursa za javne mjere u tom području. No razmatranje   onoga što je u najboljem interesu djeteta od presudne je važnosti u svakom   predmetu. Štoviše, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da nacionalne vlasti   imaju prednost izravnog kontakta sa svim dotičnim osobama, i to često u   samoj fazi predviđanja mjera stavljanja pod skrbništvo ili neposredno nakon   provedbe tih mjera. Iz toga proizlazi da zadaća Suda nije da bude zamjena   za domaće vlasti pri obavljanju njihovih zadaća povezanih s uređenjem   sustava skrbi za djecu i pravima roditelja čija su djeca stavljena pod javno   skrbništvo, nego je njegova zadaća preispitati, u svjetlu Konvencije, odluke   donesene od strane tih vlasti u ostvarivanju njihove slobode procjene (vidi,   na primjer, K. i T. protiv Finske, prethodno citirano, stavak 154., i   Johansen, prethodno citirano, stavak 64.).   211. Sloboda procjene koju trebaju imati nadležne nacionalne vlasti   ovisi o prirodi pitanja i ozbiljnosti interesa u pitanju, kao što je s jedne   strane važnost zaštite djeteta u situaciji za koju se ocijeni da je ozbiljna   prijetnja njegovom zdravlju ili razvoju i s druge strane cilj spajanja obitelji   čim to okolnosti omogućuju. Sud stoga uvažava da vlasti uživaju široku   slobodu procjene kada ocjenjuju nužnost stavljanja djeteta pod skrbništvo   (vidi, na primjer, K. i T. protiv Finske, prethodno citirano, stavak 155., i   Johansen, prethodno citirano, stavak 64.). No ta sloboda nije neograničena.   Na primjer, Sud je u određenim predmetima smatrao važnom činjenicu jesu   li vlasti prije stavljanja djeteta pod javno skrbništvo prvo pokušale poduzeti   manje drastične mjere, na primjer mjere podrške ili preventivne mjere, te   jesu li se te mjere pokazale uspješnima (vidi, na primjer, Olsson (br. 1),   prethodno citirano, stavci 72. – 74., R.M.S. protiv Španjolske, br. 28775/12,   stavak 86., 18. lipnja 2013., stavak 86., i Kutzner protiv Njemačke,   br. 46544/99, stavak 75., ECHR 2002-I). Potreban je stroži nadzor u   pogledu bilo kakvih daljnjih ograničenja, kao što su ograničenja roditeljskih   prava na susrete i druženje od strane tih vlasti, te u pogledu bilo kakvih   pravnih zaštitnih mjera namijenjenih osiguranju učinkovite zaštite prava   roditelja i djece na poštovanje njihova obiteljskog života. Ta daljnja   ograničenja podrazumijevaju opasnost od stvarnog ograničenja obiteljskih   odnosa između roditelja i malog djeteta (vidi K. i T. protiv Finske,   prethodno citirano, ibid., i Johansen, prethodno citirano, ibid.).   212. U predmetima koji se odnose na mjere stavljanja pod javno   skrbništvo Sud će, osim toga, uzeti u obzir proces donošenja odluka od   strane vlasti kako bi odlučio je li on proveden na način kojim se osigurava   da su vlasti upoznate s mišljenjima i interesima bioloških roditelja i da su ih   propisno uzele u obzir, kao i da roditelji mogu pravodobno iskoristiti sva   68   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   raspoloživa pravna sredstva (vidi, na primjer, W. protiv Ujedinjenog   Kraljevstva, 8. srpnja 1987., stavak 63., Serija A br. 121, i Elsholz,   prethodno citirano, stavak 52.). Treba odlučiti jesu li, s obzirom na   konkretne okolnosti predmeta i osobito ozbiljnost odluka koje su se trebale   donijeti, roditelji bili uključeni u cjelokupni proces donošenja odluka u   mjeri dostatnoj za pružanje potrebne zaštite njihovih interesa te je li im   omogućeno da u potpunosti izlože svoj predmet (vidi, na primjer, W. protiv   Ujedinjenog Kraljevstva, prethodno citirano, stavak 64., T.P. i K.M. protiv   Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 28945/95, stavak 72., ECHR 2001-V   (izvadci), Neulinger i Shuruk, prethodno citirano, stavak 139., i Y.C. protiv   Ujedinjenog Kraljevstva, br. 4547/10, stavak 138., 13. ožujka 2012.). Iz   prethodnih razmatranja proizlazi da se činjenica da su biološki roditelji   iskoristili pravna sredstva da bi spojili obitelj sa svojim djetetom ne bi   trebala upotrijebiti protiv njih. Osim toga, u predmetima ove vrste uvijek   postoji opasnost da će odgoda postupka dovesti do de facto odluke o pitanju   iznesenom pred sudom prije održavanja bilo kakve rasprave. Isto tako,   učinkovito poštovanje obiteljskog života zahtijeva da se budući odnosi   između roditelja i djeteta utvrde isključivo u svjetlu svih relevantnih   razmatranja, a ne samo protekom vremena (vidi W. protiv Ujedinjenog   Kraljevstva, prethodno citirano, stavak 65.).   213. Jesu li u procesu donošenja odluka bili dostatno zaštićeni interesi   roditelja ovisi o konkretnim okolnostima svakog pojedinog predmeta (vidi,   na primjer, Sommerfeld, prethodno citirano, stavak 68.). Kako bi ispitao to   pitanje u ovom predmetu, Sud primjećuje da je u prethodno navedenom   predmetu pozvan da ispita pitanje nalaganja psihološkog vještačenja o   mogućnostima održavanja susreta i druženja djeteta i podnositelja zahtjeva.   Primijetio je da je, kao opće pravilo, na nacionalnim sudovima da ocjenjuju   dokaze koji su im podneseni, uključujući sredstva za utvrđivanje relevantnih   činjenica (vidi Vidal protiv Belgije, 22. travnja 1992., stavak 33., Serija A   br. 235-B). Bilo bi pretjerano reći da su domaći sudovi uvijek dužni   uključiti vještaka psihologa kada je riječ o pitanjima dodjele prava na   susrete i druženje roditelju koji nema skrbništvo, ali to pitanje ovisi o   specifičnim okolnostima svakog pojedinog predmeta, pri čemu se uzima u   obzir dob i zrelost djeteta na koje se predmet odnosi (vidi Sommerfeld,   prethodno citirano, stavak 71.).   (b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet   214. Nesporno je za stranke, a Sud smatra da je to nedvojbeno utvrđeno,   da su osporavane odluke donesene u postupku koji je pokrenula prva   podnositeljica zahtjeva 29. travnja 2011. godine (vidi prethodni stavak 81.),   tj. sve odluke od odluke Odbora od 8. prosinca 2011. do odluke Odbora za   žalbe Vrhovnog suda od 15. listopada 2012., predstavljale miješanje u pravo   podnositeljâ zahtjeva na poštovanje njihova obiteljskog života iz prvog   stavka članka 8. Nadalje je nesporno da su one donesene u skladu sa   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   69   zakonom, odnosno Zakonom o zaštiti djece (vidi prethodni stavak 122.) i da   su se njima htjeli ostvariti legitimni ciljevi, odnosno „zaštita zdravlja ili   morala” i „prava i sloboda” dječaka X. Sud ne vidi razlog da smatra   drugačije. Miješanje je stoga ispunilo dva od tri uvjeta opravdanosti   predviđenih drugim stavkom članka 8. Spor u ovom predmetu odnosi se na   treći uvjet: je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu”.   215. Vodeći računa o ograničenjima opsega ispitivanja kako su opisana   u prethodnim stavcima od 147. do 148., Sud će se u svom ispitivanju   usredotočiti na preispitivanje Okružnog suda iz njegove presude od   22. veljače 2012., koja je postala pravomoćna i izvršiva 15. listopada 2012.   godine kada je Odbor za žalbe Vrhovnog suda odbio žalbu prve   podnositeljice zahtjeva (vidi prethodne stavke 98. – 113, 118. i 121.).   216. Sud na samom početku primjećuje da se vijeće Okružnog suda   sastojalo od profesionalnog suca, suca laika i psihologa. Održalo je   trodnevnu raspravu kojoj je prisustvovala prva podnositeljica zahtjeva   zajedno sa svojim punomoćnikom iz redova odvjetnika koji pružaju   besplatnu pravnu pomoć i na kojoj je iskaz dao dvadeset jedan svjedok,   uključujući vještaci (vidi prethodni stavak 98.). Osim toga, Sud primjećuje   da je Okružni sud djelovao kao žalbeni sud i da je postupak sličan postupku   vođenim pred tim sudom prethodno proveden, uz iznošenje sličnih iscrpnih   razloga, pred Županijskim odborom za socijalnu skrb, koji je imao sastav   sličan sastavu Okružnog suda (vidi prethodne stavke 89. – 95.). Presudu   Okružnog suda preispitao je Žalbeni sud u postupku za dopuštanje   podnošenja žalbe (vidi prethodne stavke 114. – 118.), koji je pak preispitao   Odbor za žalbe Vrhovnog suda (vidi prethodne stavke 119. – 121.).   217. Okružni sud u svojoj je presudi odlučio da neće ukinuti odluku o   skrbi za dječaka X, da će lišiti prvu podnositeljicu zahtjeva prava na   roditeljsku skrb za njega i da će njegovim udomiteljima odobriti posvojenje   u skladu s člancima 4-21. odnosno 4-20. Zakona o zaštiti djece (vidi   prethodni stavak 122.). Iako uvažava da se Okružni sud pozvao na nekoliko   osnova kako bi opravdao svoje odluke, Sud primjećuje da je prema   prethodno navedenim odredbama glavni uvjet za određivanje osporavanih   mjera povezan sa sposobnosti bioloških roditelja da preuzmu skrb. Stoga je   prema članku 4-21. preduvjet za ukidanje odluke o skrbi velika vjerojatnost   da će roditelj moći pružiti odgovarajuću skrb za dijete. Prema članku 4-20.   posvojenje se može odobriti samo ako se mora smatrati vjerojatnim da će   roditelj biti trajno nesposoban pružiti odgovarajuću skrb za dijete.   218. Okružni sud ocijenio je to pitanje prvenstveno u dijelu obrazloženja   koje se odnosi na zahtjev prve podnositeljice zahtjeva da se ukine odluka o   skrbi, a može se sažeti kako slijedi. Njezina se situacija poboljšala u   određenim područjima (vidi prethodni stavak 100.). No dječak X bio je   ranjivo dijete koje je imalo emocionalne reakcije na susrete i druženje (vidi   prethodne stavke 101. – 102.). Izvedeni dokazi jasno su pokazali da su   osnovna ograničenja prve podnositeljice zahtjeva i dalje postojala u vrijeme   70   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   donošenja presude Žalbenog suda u prethodnom postupku. Nije poboljšala   svoju sposobnost da se nosi sa susretima i druženjem, potvrdila je da će se   boriti sve dok joj se dijete ne vrati te je navela da ne smatra da bi javno   izlaganje i opetovani pravni postupci mogli biti dugoročno štetni za dijete   (vidi prethodne stavke 103. – 104.). Nadalje, vještaci koji su dali iskaz pred   sudom, osim K.M., savjetovali su da se dječak X ne vrati majci (vidi   prethodni stavak 105.). Nije postojao nikakav razlog da se detaljnije   razmotre ostale tvrdnje o sposobnosti pružanja skrbi prve podnositeljice   zahtjeva s obzirom na to da povratak dječaka X u njezinu skrb nije bio   moguć ni u kojem slučaju zbog ozbiljnih problema koje bi mu prouzročilo   izdvajanje iz udomiteljske obitelji (vidi prethodni stavak 106.).   219. Kada je odlučivao o zahtjevu službe za zaštitu djece za lišenje prve   podnositeljice zahtjeva prava na roditeljsku skrb za dječaka X i odobrenje   njegova posvojenja, Okružni sud potvrdio je obrazloženje Odbora o   alternativnim kriterijima iz točke (a) članka 4-20. Zakona o zaštiti djece,   odnosno da se mora smatrati vjerojatnim da će prva podnositeljica zahtjeva   biti trajno nesposobna pružiti odgovarajuću skrb za dječaka X ili da se   dječak X toliko povezao sa svojom udomiteljskom obitelji i tim okruženjem   da bi, na temelju opće procjene, njegovo izdvajanje moglo dovesti do   ozbiljnih problema za njega (vidi prethodni stavak 108.). Kad je riječ o   pitanju vještina skrbi, u ovom kontekstu vrijedi izdvojiti sljedeće zaključke   Odbora. Nije postojalo ništa što bi ukazivalo na to da su se vještine skrbi   prve podnositeljice zahtjeva poboljšale od presude Žalbenog suda od   22. travnja 2010. Ona nije bila svjesna da zanemaruje dječaka X i nije se   mogla usredotočiti na dijete i što je najbolje za njega. Iako se uzela u obzir   činjenica da se prva podnositeljica zahtjeva udala i rodila još jedno dijete, to   nije bilo odlučujuće u utvrđivanju njezine sposobnosti da se skrbi za   dječaka X. On je bio osobito ranjivo dijete i iskusio je ozbiljno   zanemarivanje opasno po život u prvih tri tjedna svog života. Odbor je   također uzeo u obzir iskustvo tijekom susreta i druženja. Nadalje, budući da   je dječak X živio u udomiteljskoj obitelji tri godine i nije poznavao prvu   podnositeljicu zahtjeva, za njegov povratak njoj bila bi potreba velika   sposobnost empatije s dječakom i razumijevanja dječaka i problema s   kojima bi se susreo. Unatoč tome, prva podnositeljica zahtjeva i njezina   obitelj nisu pokazivale nimalo takve empatije i razumijevanja (vidi   prethodni stavak 90.).   220. Sud je potpuno svjestan da je interes djeteta primaran u procesu   donošenja odluka. No postupak koji je okončan lišenjem prava na   roditeljsku skrb i odobrenjem posvojenja pokazuje da domaće vlasti nisu   pokušale stvarno uravnotežiti interese djeteta i njegove biološke obitelji   (vidi prethodne stavke 207. i 208.), nego su se usredotočile na interese   djeteta umjesto da pokušaju pomiriti interese obiju stranaka, a osim toga   nisu ni ozbiljno razmotrile mogućnost spajanja djeteta s njegovom   biološkom obitelji. U tom kontekstu Sud osobito nije uvjeren da su nadležne   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   71   domaće vlasti propisno uzele u obzir potencijalni značaj činjenice da je, u   vrijeme kada je podnijela zahtjev za ukidanje odluke o skrbi odnosno za   dodjelu proširenih prava na susrete i druženje, prva podnositeljica zahtjeva   prolazila kroz velike promjene u svom životu: u ljeto odnosno jesen kada je   počeo osporavani postupak udala se i rodila drugo dijete. U tom pogledu, s   obzirom na to da se odluka Okružnog suda uvelike zasnivala na procjeni da   prva podnositeljica zahtjeva nije sposobna pružiti skrb, činjenično stanje na   kojem se temeljila ta procjena ukazuje na nekoliko nedostataka u procesu   donošenja odluka.   221. Sud primjećuje da su odluke koje se razmatraju donesene u vrijeme   kada je bio vrlo ograničen kontakt između prve podnositeljice zahtjeva i   dječaka X. Odbor u svojoj odluci od 2. ožujka 2009. i Žalbeni sud u svojoj   presudi od 22. travnja 2010. (kojom je preinačena presuda Okružnog suda   od 19. kolovoza 2009.) oslonili su se na pretpostavku da je vrlo vjerojatno   da će udomljavanje biti dugotrajno rješenje i da će dječak X odrasti u   udomiteljskoj obitelji (vidi prethodne stavke 31., 43. i 75.). Žalbeni sud   naveo je da susreti i druženja stoga mogu poslužiti za održavanje kontakta   između majke i sina tako da se on upozna sa svojim korijenima. Svrha nije   bila uspostavljanje odnosa radi budućeg povratka djeteta pod skrb biološke   majke (ibid.). Kad je riječ o provedbi rasporeda susreta i druženja, Sud   također primjećuje da on nije bio osobito pogodan za omogućivanje prvoj   podnositeljici zahtjeva da se neometano poveže s dječakom X, na primjer u   pogledu mjesta održavanja susreta i druženja te prisutnih osoba. Iako susreti   i druženja često nisu dobro prošli, čini se da nije puno truda uloženo u   pronalazak alternativnih modela za provedbu susreta i druženja. Ukratko,   Sud smatra da se iz malog broja susreta i druženja koji su održani između   podnositeljâ zahtjeva od udomljavanja dječaka X dobio ograničen broj   dokaza na temelju kojih bi se donosili jasni zaključci o vještinama skrbi   prve podnositeljice zahtjeva.   222. Nadalje, Sud smatra da je važno da nije izrađeno nijedno novije   izvješće od izvješća vještaka čija je izrada naložena u prethodnom postupku   koji se vodio od 2009. do 2010. u vezi sa stavljanjem pod javno skrbništvo.   Riječ je o izvješću psihologinje B.S. i obiteljske terapeutkinje E.W.A., čiju   je izradu naložila služba za zaštitu djece u vezi s reakcijama dječaka X na   susrete i druženje početkom rujna 2009. godine (vidi prethodni stavak 58.),   te izvješću psihologinje M.S., koju je Žalbeni sud imenovao   15. studenoga 2009. godine (vidi prethodni stavak 61.). Prvo navedeno   izvješće dostavljeno je 20. veljače 2010. godine, a posljednje navedeno   izvješće dostavljeno je 3. ožujka 2010. godine (vidi prethodni stavak 62.   odnosno 63.). U trenutku kada je Okružni sud donio svoju presudu od   22. veljače 2012. oba su izvješća bila stara dvije godine. Doista, uz ostale   svjedoke kao što su članovi obitelji, na raspravi Okružnog suda iz 2012.   iskaze su dale i psihologinje B.S. i M.S. (vidi prethodni stavak 98.). No te   dvije psihologinje nisu obavile nikakve preglede nakon izrade svojih   72   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   izvješća s početka 2010. godine, a samo se jedno od izvješća, ono   psihologinje M.S., temeljilo na opažanjima o interakciji podnositeljâ   zahtjeva, i to samo u dvije prilike (vidi prethodni stavak 63.).   223. Sud ne previđa činjenicu da je služba za zaštitu djece od prve   podnositeljice zahtjeva zatražila informacije o njezinoj novoj obitelji koje je   ona navodno odbila dostaviti (vidi prethodne stavke 85. i 115.). Istodobno   primjećuje da je punomoćnik u ime prve podnositeljice zahtjeva izrijekom   zatražio da se provede novo vještačenje, no da je Žalbeni sud odbio taj   zahtjev (vidi prethodne stavke 114. i 118.). Ni Okružni sud nije naložio   novo vještačenje proprio motu tijekom postupka pred njim. Iako bi u   pravilu domaće vlasti trebale odlučiti jesu li vještačenja potrebna (vidi, na   primjer, Sommerfeld, prethodno citirano, stavak 71.), Sud smatra da je   izostanak novog vještačenja znatno ograničio činjeničnu procjenu nove   situacije prve podnositeljice zahtjeva i njezinih vještina skrbi u predmetnom   razdoblju. U takvim okolnostima, protivno onome što navodi Okružni sud,   nije razumno da se protiv nje upotrijebi činjenica da nije osvijestila da bi   ponavljanje sudskog postupka moglo biti dugoročno štetno za dijete (vidi   prethodne stavke 104. i 218.).   224. Nadalje, iz obrazloženja Okružnog suda proizlazi da je u ocjeni   vještina skrbi prve podnositeljice zahtjeva posebnu pozornost posvetio   potrebi dječaka X za posebnom skrbi razmatranoj s obzirom na njegovu   ranjivost. No, iako je ranjivost dječaka X bila glavni razlog za prvobitnu   odluku o njegovu udomljavanju (vidi, na primjer, prethodne stavke 31. i   42.), u presudi Okružnog suda nije bilo nikakvih informacija o tome kako bi   se on i dalje mogao smatrati ranjivim iako živi u udomiteljskoj obitelji od   kada je imao tri tjedna. U njoj također nije gotovo uopće analizirana priroda   njegove ranjivosti, nego su samo navedeni kratki opisi vještaka o tome da se   dječak X lako uznemiri i da mu je potrebno puno mira, sigurnosti i podrške   te o tome da je odbijao i potom pasivno prihvaćao susrete i druženje s   prvom podnositeljicom zahtjeva, konkretno kada je ona imala emocionalne   ispade (vidi prethodne stavke od 101. do 102.). Sud smatra da su, s obzirom   na ozbiljnost predmetnih interesa, nadležna tijela trebala detaljnije   procijeniti ranjivost dječaka X u postupku koji se preispituje.   225. U takvom kontekstu, imajući posebno na umu ograničen broj   dokaza koji bi se mogli dobiti iz održanih susreta i druženja (vidi prethodni   stavak 221.) u kombinaciji s propustom – ne dovodeći u pitanje novu   obiteljsku situaciju prve podnositeljice zahtjeva – da se naloži novo   vještačenje o njezinoj sposobnosti pružanja odgovarajuće skrbi i središnji   značaj tog čimbenika u ocjeni Okružnog suda (vidi prethodne stavke   od 222. do 223.), kao i izostanak obrazloženja o kontinuiranoj ranjivosti   dječaka X (vidi prethodni stavak 224.), Sud ne smatra da je proces   donošenja odluka u okviru kojeg je doneseno osporavano rješenje od   22. veljače 2012. proveden na način kojim se osiguralo da su se propisno   uzeli u obzir sva mišljenja i interesi podnositeljâ zahtjeva. Stoga nije   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   73   uvjeren da je predmetni postupak bio popraćen zaštitnim mjerama koje su   bile primjerene težini miješanja i ozbiljnosti predmetnih interesa.   226. S obzirom na prethodno navedene čimbenike Sud zaključuje da je   došlo do povrede članka 8. Konvencije u odnosu na oba podnositelja   zahtjeva.   II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   227. Članak 41. Konvencije glasi:   „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a   unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu   odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”   A. Naknada štete   228. Svaki podnositelj zahtjeva potražuje iznos od 25.000,00 eura   (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.   229. Vlada je zatražila Sud da, ako utvrdi da je došlo do povrede,   dodijeli pravednu naknadu unutar ograničenja iz članka 41. Konvencije.   230. Sud smatra primjerenim u ovom predmetu dosuditi naknadu štete   prvoj podnositeljici zahtjeva uzimajući u obzir duševnu bol i patnju koju je   ona iskusila zbog postupaka povezanih s njezinim zahtjevom za povratak   dječaka X i zahtjevom službe za zaštitu djece za lišenje prava na roditeljsku   skrb za dječaka X i odobrenje njegova posvojenja. Dosuđuje 25.000,00 eura   (EUR) prvoj podnositeljici zahtjeva. Kad je riječ o dječaku X, uzimajući u   obzir i njegovu dob u predmetnom razdoblju i činjenicu da nije iskusio   predmetne postupke na isti način kao prva podnositeljica zahtjeva, Sud   utvrđuje da se utvrđivanje povrede može smatrati dostatnom pravednom   naknadom.   B. Troškovi i izdaci   231. Podnositelji zahtjeva također su potraživali 50.000,00 eura (EUR)   na ime naknade troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i   Vijećem te 9.564,00 eura (EUR) na ime naknade troškova i izdataka   nastalih pred Velikim vijećem.   232. Vlada je zatražila Sud da, ako utvrdi da je došlo do povrede,   dodijeli pravednu naknadu unutar ograničenja iz članka 41. Konvencije.   233. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na   naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i   nužno nastali i bili razumni glede iznosa.   234. U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i   prethodno navedene kriterije, Sud odbacuje zahtjev za naknadu troškova i   izdataka u domaćim postupcima i pred Vijećem s obzirom na to da   74   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   podnositelji zahtjeva nisu dokazali da su zapravo pretrpjeli te troškove. Kad   je riječ o troškovima i izdacima pred Velikim vijećem, Sud primjećuje da se   u podnesenom zahtjevu, osim na putne troškove, upućivalo na ugovor o   troškovima zastupanja (prema rezultatu) prema kojem prva podnositeljica   zahtjeva mora platiti svom punomoćniku 9.000,00 eura (EUR) u slučaju   „uspjeha pred Europskim sudom za ljudska prava”. Takve vrste ugovora –   na temelju kojih nastaju obveze isključivo između punomoćnika i klijenta –   ne mogu obvezivati Sud koji iznos troškova i izdataka koje će dosuditi mora   procijeniti s obzirom na to jesu li troškovi doista nastali, kao i jesu li bili   opravdani (vidi, na primjer, Iatridis protiv Grčke (pravedna naknada) [VV],   br. 31107/96, stavak 55., ECHR 2000-XI). Stoga Sud prvo mora kao temelj   za procjenu ispitati druge informacije kojima su podnositelji zahtjeva   potkrijepili svoj zahtjev. U skladu s pravilom 60. stavkom 2. Poslovnika   Suda specifikacija svih zahtjeva mora se dostaviti jer u protivnom Sud može   u cijelosti ili djelomično odbaciti zahtjev (vidi, među ostalim, A, B i C   protiv Irske [VV], br. 25579/05, stavak 281., ECHR 2010). U ovom   predmetu, uzimajući u obzir da zahtjev nije osporavan, Sud smatra   razumnim dosuditi iznos od 9.350,00 eura (EUR) za postupak pred Velikim   vijećem. U danim okolnostima primjereno je dosuditi tu naknadu samo   prvoj podnositeljici zahtjeva.   C. Zatezna kamata   235. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na   najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna   boda.   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   75   IZ TIH RAZLOGA SUD   1. Odbija s petnaest glasova prema dva prethodni prigovor Vlade;   2. Presuđuje s trinaest glasova prema četiri da je došlo do povrede članka 8.   Konvencije u odnosu na oba podnositelja zahtjeva;   3. Presuđuje sa šesnaest glasova prema jednom da utvrđenje povrede samo   po sebi predstavlja dostatnu pravednu naknadu za nematerijalnu štetu   koju je drugi podnositelj zahtjeva pretrpio;   4. Presuđuje s trinaest glasova prema četiri   (a) da tužena država treba isplatiti prvoj podnositeljici zahtjeva, u roku   od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s   člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno   preračunati u norveške krune (NOK) po tečajnoj stopi važećoj na dan   namirenja:   (i) 25.000,00 eura (EUR) (dvadeset pet tisuća eura) na ime naknade   nematerijalne štete uvećano za sve poreze koji bi se mogli   zaračunati;   (ii) 9.350,00 eura (EUR) (devet tisuća tristo pedeset eura) na ime   naknade troškova i izdataka uvećano za sve poreze koji bi se mogli   zaračunati;   (b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća   obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna   boda;   5. Jednoglasno odbija preostali dio zahtjeva prve podnositeljice zahtjeva za   pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i doneseno na javnoj   raspravi u zgradi Suda u Strasbourgu 10. rujna 2019. godine.   Søren Prebensen   Zamjenik tajnika   Linos-Alexandre Sicilianos   Predsjednik   76   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE   U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2.   Poslovnika Suda ovoj se presudi prilažu sljedeća izdvojena mišljenja:   (a) suglasno mišljenje suca Ranzonija kojem su se priključili suci   Yudkivska, Kūris, Harutyunyan, Paczolay i Chanturia;   (b) suglasno mišljenje suca Kūrisa;   (c) zajedničko suprotstavljeno mišljenje sudaca Kjølbroa, Poláčková,   Koskele i Nordén;   (c) zajedničko suprotstavljeno mišljenje sutkinja Koskele i Nordén.   L.A.S.   S.C.P.   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA 77   SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA RANZONIJA KOJEM SU SE   PRIKLJUČILI SUCI YUDKIVSKA, KŪRIS,   HARUTYUNYAN, PACZOLAY I CHANTURIA   I. Uvod   1. Zajedno s većinom glasao sam da je došlo do povrede članka 8.   Konvencije. No djelomično se ne slažem s obrazloženjem u kojem, prema   mom mišljenju, nisu dostatno razmotrena glavna pitanja koja su dovela do   upućivanja predmeta Velikom vijeću. U tom se pogledu većina priklonila   prekomjerno uskom pristupu koji je podrazumijevao vrlo ograničenu   „postupovnu” povredu.   2. Ovaj se predmet može sažeti kako slijedi. Dana 25. rujna 2008.   godine prva podnositeljica zahtjeva rodila je sina, drugog podnositelja   zahtjeva. Zatim je s njima boravila u obiteljskom centru. Dana   17. listopada 2008. godine vlasti su odlučile dijete žurno udomiti, pri čemu   je majci bilo dopušteno da sina posjećuje jednom tjedno na najviše jedan sat   i trideset minuta. Odlukom Županijskog odbora za socijalnu skrb od   2. ožujka 2009. dječak je redovno udomljen i određeno je da ga majka može   posjetiti šest puta godišnje na dva sata. Tu je odluku ukinuo Okružni sud, no   u svojoj presudi od 22. travnja 2010. Žalbeni sud potvrdio je odluku   Županijskog odbora za socijalnu skrb o prisilnom smještaju i smanjio prava   na susrete i druženje na četiri posjeta godišnje od dva sata. Dijete je ostalo u   udomiteljskoj obitelji do odluke Odbora od 8. prosinca 2011. o lišenju   majčinih prava na roditeljsku skrb i odobrenju njegova posvojenja njegovim   udomiteljima. Povodom žalbe prve podnositeljice zahtjeva Okružni sud   potvrdio je 22. veljače 2012. godine tu odluku, koja je postala pravomoćna   po donošenju odluke Odbora za žalbe Vrhovnog suda od 15. listopada 2012.   3. Dok se većina u obrazloženju usredotočila na postupak povezan s   odlukom Odbora od 8. prosinca 2011. i osobito na presudu Okružnog suda   od 22. veljače 2012., ja smatram da su se „prava” pitanja koja je trebalo   razmotriti odnosila na postupak vođen prije tih odluka i na konkretnu   pravnu situaciju u Norveškoj.   II. Nedostaci u razdoblju prije prosinca 2011. godine   4. Prema sudskoj praksi Suda odluka o skrbi treba se smatrati   privremenom mjerom i u načelu biti u skladu s krajnjim ciljem spajanja   bioloških roditelja i djeteta (vidi stavke 207. – 208. ove presude). No u   ovom predmetu taj je krajnji cilj izostao od samog početka domaćeg   postupka. Dana 21. studenoga 2008. godine – dva mjeseca nakon rođenja   djeteta i jedan mjesec nakon donošenja odluke o skrbi – Ured za djecu,   mlade i obitelj istaknuo je da će dječak trebati „stabilne odrasle osobe koje   78 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA   mu mogu pružiti odgovarajuću skrb” (vidi stavak 30.). Sedam dana nakon   toga u zahtjevu za odluku o skrbi Odbor za socijalnu skrb pretpostavio je   „da će doći do dugotrajnog smještaja i da je vjerojatno da će dječak X   odrasti u udomiteljskoj obitelji”, kao i da su majčinske sposobnosti   podnositeljice zahtjeva „ograničene” (vidi stavak 31.).   5. Odbor već u toj ranoj fazi nije nastojao ostvariti cilj spajanja djeteta s   majkom. U odluci od 2. ožujka 2009. – četiri i pol mjeseca nakon donošenja   odluke o skrbi – Odbor je ponovno predvidio da će dijete odrasti u   udomiteljskoj obitelji. Istaknuo je da to znači „da bi udomitelji postali   psihološki roditelji dječaka X i da bi trebalo odrediti količinu susreta i   druženja koja ne bi ometala taj proces povezivanja [udomitelja i djeteta]   koji je već uvelike bio u tijeku” (vidi stavak 43.). Dana 22. travnja 2010.   godine – osamnaest mjeseci nakon donošenja odluke o skrbi – većina u   Žalbenom sudu potvrdila je da svrha susreta i druženja nije bila   uspostavljanje odnosa radi budućeg povratka djeteta pod skrb biološke   majke (vidi stavak 75.).   6. Nadalje, vlasti nisu ni na koji način omogućile razvoj dobrog odnosa   između majke i sina. Upravo suprotno, trajanje susreta i druženja bilo je vrlo   ograničeno – dva sata četiri odnosno šest puta godišnje – i oni su održani   pod nadzorom i u prisustvu udomiteljice, ponekad čak i u domu   udomiteljske obitelji. U takvim okolnostima na tim se susretima i druženju   očito nije mogla stvoriti pozitivna atmosfera kao ni omogućiti bilo kakvo   zbližavanje majke i djeteta. Tvrdnja vlasti da bi se djetetove reakcije   ublažile i razina kontakta poboljšala da su susreti i druženje rjeđi (vidi   stavak 75.) može se smatrati jedino ciničnom.   7. Domaće vlasti nikada nisu smatrale udomljavanje djeteta   privremenom mjerom s krajnjim ciljem spajanja majke i djeteta te nisu   ozbiljno nastojale pružiti podršku majci s ciljem da se poboljšaju njezine   majčinske sposobnosti. U tom su pogledu zanemarile sudsku praksu Suda i   svoje, s njom povezane obveze.   8. Stav vlasti sukladan je s domaćim pravom kojim je utvrđen vrlo niski   prag za stavljanje djeteta pod javno skrbništvo, no vrlo visoki prag za prekid   javnog skrbništva (vidi, osobito, članak 4-21. Zakon o zaštiti djece, na koji   se upućuje u stavku 122.). Da bi se ukinulo rješenje o udomljavanju,   roditelji moraju dokazati da je „vrlo vjerojatno” da mogu pružiti   odgovarajuću skrb za dijete. Takva je pretpostavka problematična s obzirom   na sudsku praksu Suda i dužnost države da poduzme mjere za   omogućavanje spajanja obitelji čim je to razumno izvedivo (vidi   stavak 208.). Zakonom o zaštiti djece vlastima je dodijeljeno neograničeno   diskrecijsko pravo. Nadalje, čak i ako u određenom predmetu roditelji   uspiju dokazati prethodno navedeno, njihova bi nastojanja bila uzaludna   „ako se dijete toliko povezalo s osobama i okruženjem u kojem živi da bi …   izdvajanje djeteta moglo dovesti do ozbiljnih problema za dijete” (vidi,   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA 79   ponovno, članak 4-21. Zakona). Drugim riječima, zbog pukog proteka   vremena vrlo je malo vjerojatno da će se odluka o skrbi ikada ukinuti.   III. Pristup većine i moje mišljenje o predmetu   9. Većina se u obrazloženju usredotočila na ocjenu postupka koji se   vodio 2011. – 2012., a odnosio se na lišenje prve podnositeljice zahtjeva   prava na roditeljsku skrb za sina i odobrenje njegova posvojenja. Točnije,   većina se u svom ispitivanju usredotočila na preispitivanje Okružnog suda   iz njegove odluke od 22. veljače 2012. (vidi stavak 215.). No u presudi se   ne govori o nedostacima u razdoblju od donošenja odluke o skrbi u   listopadu 2008. godine do odluke Odbora u studenome 2011. godine. Ti se   nedostaci ukratko spominju u stavcima 220. i 221., no samo kako bi se   objasnili nedostaci u postupku pred Okružnim sudom 2012. godine, osobito   činjenica da se iz malog broja susreta i druženja koji su održani između   podnositeljâ zahtjeva dobio samo ograničen broj dokaza na temelju kojih bi   se donosili jasni zaključci o majčinim vještinama skrbi. Taj je aspekt u   kombinaciji s izostankom ažuriranih izvješća vještaka naveo većinu da   zaključi da su postojali nedostaci u procesu donošenja odluka koji je doveo   do odluke Okružnog suda od 22. veljače 2012. i da je došlo do   „postupovne” povrede članka 8. Konvencije.   10. Smatram da se utvrđenje povrede članka 8. ne može tako   jednostavno uskladiti s tako uskim pristupom i da bi bilo poželjnije šire   ocijeniti predmet i sagledati „cjelovitu sliku”.   11. U presudi se samo ispituje proces donošenja odluka pred Okružnim   sudom, koji je 22. veljače 2012. godine potvrdio odluku Odbora o lišenju   podnositeljice zahtjeva prava na roditeljsku skrb i odobrenju posvojenja.   No, iako su u tom procesu donošenja odluka pred Okružnim sudom   postojali određeni nedostaci, treba prepoznati da u tom trenutku – do kojeg   je dijete s udomiteljima živjelo već tri godine i četiri mjeseca – nacionalni   sud u određenoj mjeri nije imao drugog izbora zbog prethodnih događaja i   postupaka, kao i zbog pukog proteka vremena. Sud je stavljen pred neku   vrstu gotovog čina. U toj bi fazi pokušaj uravnoteženja interesa djeteta i   interesa njegove biološke obitelji gotovo nedvojbeno doveo do ostanka   djeteta u udomiteljskoj obitelji. Kao što su potvrdili vještači i prihvatio sud,   dijete se toliko povezalo sa svojim udomiteljima, udomiteljskim bratom i   općim okruženjem udomiteljske obitelji da bi izdvajanje iz tog okruženja   prouzročilo ozbiljne probleme s obzirom na to da mu primarnu sigurnost i   osjećaj pripadnosti daje udomiteljska obitelj i on udomitelje smatra svojim   psihološkim roditeljima (vidi, osobito, stavak 106. ove presude).   12. Sud ne bi trebao zanemariti stvarnost života i ne bi trebao ulaziti u   formalističku ocjenu odluke Okružnog suda od 22. veljače 2012., kao ni   prenaglašavati osobito izostanak ažuriranih izvješća vještaka. Više je nego   upitno bi li bilo kakvo novo izvješće o majčinim sposobnostima u tom   80 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA   trenutku imalo prednost pred najboljim interesima djeteta da ostane s   udomiteljima. Glavni nedostaci, za koje su bile odgovorne vlasti, nisu se   pojavili u postupku koji je vođen 2011. – 2012., nego su postojali u ranijim   fazama.   13. U presudi se ne razmatraju izravno ti glavni nedostaci zbog   nenadležnosti (vidi stavak 147.). Iako je, strogo govoreći, istina da Sud nije   nadležan preispitati kao takvu sukladnost s člankom 8. Konvencije odluka   koje su prethodile ili su preispitane u presudi Žalbenog suda od   22. travnja 2010., to ne isključuje mogućnost izravnog razmatranja   prethodnih nedostataka usprkos tome.   14. Većina je (upućujući na predmet Jovanovic protiv Švedske,   br. 10592/12, stavak 73., 22. listopada 2015., i Mohamed Hasan protiv   Norverške, br. 27496/15, stavak 121., 26. travnja 2018.) priznala u   stavku 148. da, pri ispitivanju postupka koji je povezan s odlukama   donesenima 2011. – 2012., Sud mora taj postupak i odluke staviti u   kontekst, što neizbježno znači da u nekoj mjeri mora uzeti u obzir prethodni   postupak i odluke. Iako prihvaćam tu izjavu kao takvu, ne slažem se s uskim   tumačenjem „povezanog” postupka koji nudi većina, kao ni s njezinim   ograničenim tumačenjem „mjere” uzimanja u obzir.   15. U presudi se ispituje samo proces donošenja odluka izravno povezan   s odlukom Okružnog suda od 22. veljače 2012. Smatram da Sud treba   ocijeniti cijeli međusobno povezani proces koji je u konačnici doveo do   osporavane odluke. Taj „proces” trebao bi se, osobito u predmetu poput   ovoga, tumačiti u širem kontekstu. On se ne odnosi samo na konačni   postupak pred sudovima, nego obuhvaća i prethodni postupak pred   upravnim tijelima koji je neodvojivo povezan s kasnijim postupkom koji je   doveo do osporavane odluke. Stoga bi „povezani postupak” trebao   uključivati sve relevantne radnje, propuste i odluke vlasti koji su utrli put za   pravomoćne sudske odluke, stvorili njihov neodvojivi činjenični i/ili pravni   temelj i u velikoj mjeri unaprijed odredile njihov ishod.   16. U tom je pogledu Sud u prethodnim predmetima naveo da se nužnost   miješanja mora ocijeniti u svjetlu predmeta u cjelini (vidi, na primjer,   Paradiso i Campanelli [VV], br. 25358/12, stavak 179., 24. siječnja 2017.).   Sud se stoga ne može ograničiti na to da osporavane odluke razmatra   izdvojeno (vidi Olsson protiv Švedske (br. 1), presuda od 24. ožujka 1988.,   Serija A br. 130, stavak 68.). Odluke o lišenju prve podnositeljice zahtjeva   prava na roditeljsku skrb i odobrenju posvojenja stoga se moraju staviti u   kontekst, što po meni znači da se moraju staviti u izravni kontekst   prethodnog postupka i s njime povezanih činjenica. Čini mi se da bi izraz   „predmet u cjelini” trebao, barem u ovim okolnostima, imati šire tumačenje,   odnosno da se ne bi smio ograničiti na konačni sudski postupak već proširiti   na cjeloviti proces povezan s danim predmetom i stvarne posljedice odluka   donesenih u tom procesu.   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA 81   17. Takav pristup potkrepljuje i određena sudska praksa Suda. Stoga   ćemo razmotriti u kojoj je mjeri Sud u drugim predmetima uzeo u obzir   „povezani postupak”.   18. U predmetu Gnahoré protiv Francuske (br. 40031/98, ECHR 2000-   IX) zahtjev je podnesen 1997. godine i odnosio se, među ostalim, na   prigovor oca na odluku donesenu 1996. godine o odbijanju njegova zahtjeva   za ukidanje odluke o skrbi. No ocjena Suda nije bila ograničena na taj   postupak, nego je izrijekom obuhvatila i prvobitnu odluku o skrbi iz   1992. godine, kasnije mjere i nekoliko produljenja važenja odluke o skrbi   (ibid., stavci 56. – 58.).   19. U predmetu K. i T. protiv Finske ([VV], br. 25702/94, ECHR 2001-   VII) dvoje djece žurno je udomljeno u lipnju 1993. godine, a mjesec dana   kasnije stavljeno je pod „redovno” javno skrbništvo. Iako su kasnije odluke   potvrđene u sudskom postupku, protiv prethodnih odluka nisu podnesene   žalbe. Sud je uvažio da je potvrda odluka o žurnoj skrbi „zapravo”   potvrđena odlukama o redovnoj skrbi i da su podnositelji zahtjeva time   oslobođeni podnošenja posebne žalbe (ibid., stavak 145.). Stoga je ocijenio i   odluke o žurnoj skrbi iako je zahtjev podnesen Sudu više od godinu dana   nakon donošenja tih odluka i iako je Sud utvrdio da su postojale materijalne   i postupovne razlike između dvaju postupaka te da su odluke iz tih   postupaka bile različite vrste.   20. U predmetu Zhou protiv Italije (br. 33773/11, 21. siječnja 2014.)   podnositeljica zahtjeva prigovorila je na posvojenje njezina djeteta o kojem   je odlučeno u sudskim odlukama iz 2010. No Sud je smatrao da je   odlučujuće pitanje jesu li domaće vlasti, prije prekida pravnog odnosa   majke i djeteta, poduzele sve potrebne i primjerene mjere koje bi razumno   bile potrebne da bi dijete živjelo normalan život s vlastitom obitelji (ibid.,   stavak 49.). Stoga je ocijenio sve prethodne odluke vlasti koje se odnose na   smještaj djeteta u udomiteljsku obitelj i na majčina prava na susrete i   druženje.   21. U predmetu Jovanovic (prethodno citirano) Sud je prvo proglasio   prigovore na odluku o stavljanju djeteta pod javno skrbništvo   nedopuštenima. No u svojoj ocjeni prigovora o kasnijoj odluci o neukidanju   javnog skrbništva Sud je ipak u određenoj mjeri ispitao postupak koji je   doveo do prvobitne odluke o skrbi i utvrdio da je odluka nacionalnih vlasti o   smještaju djeteta pod prisilno javno skrbništvo bila „očito opravdana” (ibid.,   stavak 78.). Stoga se Sud nije ograničio na stavljanje kasnijih odluka   naprosto u kontekst tog prethodnog postupka, nego je izrijekom iznio   mišljenje o opravdanosti prethodnih odluka iako je proglasio da su s time   povezani prigovori nedopušteni.   22. Naposljetku, u novijem predmetu Mohamed Hasan (prethodno   citirano) Sud je počeo ograničavati svoje ispitivanje na postupak koji se   odnosi na lišenje prava na roditeljsku skrb i posvojenje, pri čemu je   proglasio da je raniji postupak za udomljavanje relevantan samo utoliko što   82 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA   ga Sud mora uzeti u obzir pri svom ispitivanju kasnijeg postupka. No u   nekoj vrsti obiter dictum Sud je naveo da ne postoje osnove za pretpostavku   da su postupovna pitanja iz prethodnog postupka za skrbništvo imala   posljedice za kasniji postupak za posvojenje „ili [za] predmet u cjelini u toj   mjeri da bi ga Sud trebao dodatno ispitati prilikom ocjene prigovora   podnositelja zahtjeva na lišenje prava na roditeljsku skrb i posvojenje”   (ibid., stavak 151.).   23. Za razliku od toga u ovom su predmetu ispunjene te pretpostavke.   Prethodni postupak za skrbništvo vođen od 2008. do 2011. godine zapravo   je imao odlučujuće posljedice za odluke donesene u kasnijem postupku   vođenom 2011. – 2012. i stoga ga je Sud trebao dodatno ispitati prilikom   ocjene prigovora podnositeljâ zahtjeva na lišenje prava na roditeljsku skrb i   posvojenje.   24. U takvoj je situaciji Sud prisiljen pažljivo ispitati, kako je utvrđeno   inter alia u prethodno citiranom predmetu Zhou, jesu li domaće vlasti, prije   prekida pravnog odnosa roditelja i djeteta, poduzele sve potrebne i   primjerene mjere koje bi razumno bile potrebne da bi dijete živjelo   normalan život s vlastitom obitelji. Pritom treba uzeti u obzir sve prethodne   postupke koji su neodvojivo povezani s tom pravomoćnom odlukom,   neovisno o tome jesu li prethodne odluke službeno donesene u okviru istog   formalnog postupka za posvojenje ili u zasebnom postupku koji je prethodio   postupku za posvojenje.   25. Kao što je već prethodno navedeno, vlasti u ovom predmetu od   samog početka nisu nastojale ostvariti cilj spajanja djeteta s njegovom   majkom, nego su odmah predvidjele da će on odrasti u udomiteljskoj   obitelji. Ta osnovna pretpostavka provlači se kao motiv u svim fazama   postupka, počevši od odluke o skrbi. Odluka Okružnog suda od   22. veljače 2012. – donesena kada je dijete s udomiteljima živjelo već tri   godine i četiri mjeseca – bila je tek „automatska” i „neizbježna” posljedica   svih prethodnih događaja i odluka. Drugim riječima, nedostaci koji su   postojali u listopadu 2008. godine i nakon toga doveli su do de facto   utvrđenja u 2011. – 2012. da je odnos podnositeljâ zahtjeva narušen.   26. Taj je aspekt ujedno bio i ključni element u suprotstavljenom   mišljenju uz presudu Vijeća. Manjina je istaknula da su odluke o   udomljavanju djeteta „neizbježno utjecale na odluke koje su dovele do   posvojenja, dovele do proteka vremena toliko štetnog za spajanje obitelji,   utjecale na ocjenu najboljih interesa djeteta tijekom vremena i, ključno,   stavile prvu podnositeljicu zahtjeva u neizbježan sukob s vlastima koje su   naložile i produljivale smještaj i s udomiteljima, čiji je interes bilo poticanje   odnosa s djetetom s krajnjim ciljem njegova posvojenja”. Iako nije dovela u   pitanje odluke domaćih vlasti o smještaju, manjina je smatrala da „ne mogu   se zanemariti posljedice događaja koji su prethodili posvojenju i doveli do   njega” (vidi stavak 18. izdvojenog mišljenja). U potpunosti se slažem s tim   razmatranjima.   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA 83   27. Osim toga, treba naglasiti da ocjena „procesa” na nacionalnoj razini i   razloga koje su iznijele domaće vlasti ne podrazumijeva, kao što je utvrdila   većina u Vijeću i u određenoj mjeri većina u Velikom vijeću, da se treba   isključivo usredotočiti na poduzete postupovne korake. Postupovne   pretpostavke same po sebi nemaju nikakvu svrhu, nego su sredstvo zaštite   pojedinca od proizvoljnih radnji javnih vlasti. Stoga se mora sagledati   situacija i izvan formalnosti postupka. Treba ispitati i stajališta i ciljeve   vlasti. Postupovna ocjena ne može se svesti isključivo na ocjenu oblika u   kojem su donesene pravomoćne odluke. Ako su na nacionalnoj razini, kao   što je slučaj u ovom predmetu, vlasti provodile od samog početka samo   „formalističku” ocjenu, a da pritom nisu poduzele nikakva stvarna   nastojanja da uzmu u obzir sve uključene interese i da uravnoteže te interese   u svjetlu sudske prakse Suda o članku 8. Konvencije, postupak „u cjelini”,   uključujući relevantne prethodne odluke i radnje, nije proveden na   zadovoljavajući način i nije popraćen zaštitnim mjerama koje su bile   primjerene težini miješanja i ozbiljnosti predmetnih interesa.   IV. Zaključak   28. Iznimno bih oklijevao da glasam za utvrđenje povrede članka 8.   Konvencije da sam se trebao pridržavati pristupa većine i formalno ocijeniti   samo postupak preispitivanja koji je doveo do odluke Okružnog suda od   22. veljače 2012. – u vrijeme kada je dijete s udomiteljima živjelo već tri   godine i četiri mjeseca. No zbog šireg ispitivanja predmeta iznesenog pred   Sudom i razmatranja „pravih” pitanja povezanih s postupkom koji je   prethodio toj odluci, a koji je bio stvarni izvor problema, nije mi bio   problem složiti se s većinom o ishodu ovog zahtjeva i utvrđivanju povrede   članka 8. u odnosu na oba podnositelja zahtjeva.   84 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA   SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA KŪRISA   1. Ja sam se (zajedno s nekim drugim kolegama) priključio suglasnom   mišljenju suca Ranzonija. Ovdje ću samo dodati nekoliko primjedbi.   2. Mnogi su primijetili da sudska praksa općenito (ne samo sudska   praksa Suda u Strasbourgu) postaje sve više „analitička” u negativnom   smislu te riječi jer se činjenice na koje prigovaraju stranke, a samim time i   primjena prava na te činjenice, obično razdvajaju na manje dijelove koje se   potom razmatra odvojeno. U novijem predmetu pred velikim vijećem (o   drugoj stvari) dvoje mojih kolega i ja izrazili smo neslaganje s odlukom   većine o umjetnoj i vrlo formalističkoj podjeli razmatranog razdoblja na dva   dijela i ocjeni samo drugog djela kao zasebnog razdoblja bez obzira na   činjenicu da su uzroci događaja iz kasnijeg „razdoblja” pripadali razdoblju   koje mu je prethodi (upućujem na izdvojeno mišljenje sudaca Yudkivske,   Vehabovića i mene u predmetu Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV],   br. 37685/10 i 22768/12, 20. ožujka 2018.). U ovom je predmetu stvoren   sličan strukturni problem.   3. Iz koje je god perspektive sagledali stvarnost je cjelina. To je   činjenica – i načelo. Iako je u ovoj presudi priznato da „pri ispitivanju   postupka koji je povezan s odlukom Županijskog odbora za socijalnu skrb   od 8. prosinca 2011. i odlukama donesenima povodom žalbe protiv te   odluke, točnije presudom Okružnog suda od 22. veljače 2012., Sud će   morati taj postupak i odluke staviti u kontekst, što neizbježno znači da će u   nekoj mjeri morati uzeti u obzir prethodni postupak i odluke” (vidi   stavak 148.; isticanje dodano), nije jasno koja je to „mjera” i što točno   podrazumijeva „uzeti u obzir”.   Sudovi ne bi smjeli biti nejasni u svojim presudama. U ovom je slučaju   namjerno stvorena nejasnoća.   4. Pretpostavljam da je ta nejasnoća imala veze s formulacijom koja se   ponavlja i upotrebljava u velikom broju predmeta, a odnosi se na to „da je   sadržaj i opseg ‚predmeta’ upućenog Velikom vijeću ograničen odlukom   Vijeća o dopuštenosti” (vidi stavak 144. ove presude). Iako u mnogim   slučajevima neslaganje Vijeća i Velikog vijeća u pogledu – vremenskog ili   materijalnog – opsega određenog predmeta ne stvara probleme, to nije   uvijek tako (upućujem na svoje izdvojeno mišljenje o toj temi u predmetu   Grkokatolička župa Lupeni i drugi protiv Rumunjske, [VV], br. 76943/11,   29. studenoga 2016.). Takva „racionalizacija” prigovora podnositeljâ   zahtjeva previše je mehanička. Provodi se, a da pritom samo veliko vijeće   nije razmotrilo stvar. Štoviše, presuda vijeća kojom je utvrđeno da je dio   prigovora podnositelja zahtjeva nedopušten nikada ne postaje konačna.   Stoga zapravo nikada ne nastane pravna osnova za „racionalizaciju”.   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA 85   Iako je utvrđenje Suda da mora „[u nekoj neodređenoj mjeri] uzeti u   obzir prethodni postupak i odluke” (čija se sukladnost s člankom 8.   Konvencije barem formalno ne ispituje) pomoglo u nadilaženju strogosti   ograničenja koje je velikom vijeću nametnulo vijeće (svojom presudom koja   nikada nije postala konačna), ne bi li bilo racionalno i pošteno u određenom   trenutku razmotriti jesu li ta ograničenja kao takva opravdana? Dok se to   pitanje ne razmotri i preispita na odgovarajući način, veliko vijeće stalno će   morati osmišljati domišljate formulacije kako bi zaobišlo prepreku koju je   samo postavilo. U takvim je predmetima u pitanju sveobuhvatnost   ispitivanja predmeta od strane Suda.   Možda je sretna okolnost činjenica da je u ovom predmetu ishod   prihvatljiv (utvrđenje povrede članka 8.) unatoč tome što je proces, koji je   trebao biti ispitan u cjelini, bio podijeljen na dva dijela: jedan koji se   formalno ispitivao i drugi koji se samo trebao „uzeti u obzir”.   5. Da je predmetni proces ispitan u cjelini (odnosno da se prvobitno   razdoblje nije samo „uzelo u obzir”), bilo bi očitije da glavni problem u   ovom predmetu nisu samo i ne toliko konkretne okolnosti predmeta   podnositeljice zahtjeva, koliko su to zapravo blago rečeno određene   posebnosti norveške politike na kojem se temelje osporavane odluke i   proces u cjelini.   Nije samo puka slučajnost da se toliko umješača pridružilo ovom   predmetu. Među ostalim to su bile i države čije su se vlasti morale nositi s   posljedicama koje su odluke koje je Norveška donijela u predmetu   Barnevernet imale na njihove malodobne građene.   Sapienti sat.   86 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA   ZAJEDNIČKO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUDACA   KJØLBROA, POLÁČKOVÁ, KOSKELE I NORDÉN O   OSNOVANOSTI PREDMETA   1. Nažalost se ne možemo složiti s većinom da je došlo do povrede   članka 8. u ovom predmetu.   2. Međusobno se nismo mogli složiti o pitanju dopuštenosti zahtjeva u   pogledu prava prve podnositeljice zahtjeva da podnese zahtjev u ime drugog   podnositelja zahtjeva. Međutim, slažemo se o pitanju osnovanosti predmeta   kako ga je većina proglasila dopuštenim.   3. U načelu se slažemo s većinom u Vijeću, čiju presudu smatramo da je   dobro razmotrena i dobro obrazložena te u skladu s odgovarajućom ulogom   ovog Suda (vidi stavke 111. – 130. presude Vijeća).   4. No u sljedećim razmatranjima htjeli bismo navesti nekoliko primjedbi   koje proizlaze iz stvari iz ovog predmeta i pristupa koji je primijenila   većina.   Nekoliko primjedbi o općim načelima Suda   5. Na samom početku napominjemo da se ovaj predmet odnosi na   pitanja o kojima je Sud razvio opća načela u svojoj sudskoj praksi i koja   imaju prilično dugu povijest, koja je obilježena promjenama u društvenom i   pravnom okruženju koje Sud uzima u obzir u pristupu koji primjenjuje na   prava osoba kao pojedinaca, članova obitelji i djece. Složenost tih pitanja,   dinamika činjeničnih i pravnih promjena na kojima se ona temelje i   raznolikost vrijednosti i kontekstualnih uvjeta koji prevladavaju u tim   stvarima pridonijeli su stvaranju današnje situacije u kojoj su opća načela   koja je Sud utvrdio puna ne samo neizbježnih nejasnoća nego i nepobitne   nespojivosti i izravnih proturječja, kako „interno” tako i u odnosu na   specijalizirane pravne instrumente, osobito Međunarodnu konvenciju o   pravima djeteta (CRC).   6. Jedno važno pitanje povezano s tom nespojivosti i proturječjima   odnosi se na to kako uskladiti „nepovredivost” biološke obitelji s najboljim   interesima djeteta – pri čemu je posljednje navedeno ugrađeno u CRC, kao i   u mnoge druge kasnije ustavne odredbe na nacionalnoj razini i u Povelji   EU-a o temeljnim pravima. Doista nema nikakve sumnje da se odvajanje   djeteta od njegovih bioloških roditelja ne može opravdati utvrđenjem da bi   takva mjera omogućila smještaj djeteta u okruženje pogodnije za njegov   odgoj. Nesporno je načelo prema kojem izdvajanje djeteta iz skrbi njegova   biološkog (bioloških) roditelja mora proći test nužnosti u smislu da je ono u   najboljem interesu djeteta i da je dostupno samo kao posljednja moguća   mjera. Isto vrijedi i za stajalište da domaće vlasti moraju imati široku   slobodu procjene pri utvrđivanju je li u najboljem interesu djeteta da se ono   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA 87   stavi pod javno skrbništvo. Glavno pitanje koje dovodi do poteškoća i   nespojivosti javlja se u situacijama u kojima se ispituju dugoročne mjere.   7. U općim načelima utvrđenima u presudi Vijeća ponovljeno je da je   jedno „vodeće načelo” da se odluka o skrbi treba smatrati privremenom   mjerom koju je potrebno ukinuti čim okolnosti to dopuste, a sve mjere   privremenog skrbništva trebaju biti u skladu s krajnjim ciljem spajanja   bioloških roditelja i djeteta. Pozitivna obveza poduzimanja mjera kako bi se   omogućilo spajanje obitelji čim je to razumno izvedivo sve se intenzivnije   nameće nadležnim tijelima od početka razdoblja skrbništva, pri čemu se   uvijek mora uspostaviti ravnoteža između te obveze i obveze razmatranja   najboljih interesa djeteta (vidi stavak 105. presude Vijeća). Slično tome,   prema ovoj presudi „obiteljsko jedinstvo i spajanje obitelji … neizbježno   [se] moraju uzeti u obzir pri razmatranju prava na poštovanje obiteljskog   života iz članka 8.”, a „kada je određeno javno skrbništvo koje ograničava   obiteljski život, vlasti imaju pozitivnu obvezu poduzimanja mjera za   omogućavanje spajanja obitelji čim je to razumno izvedivo” (vidi   stavak 205.).   8. Dilema je dobro prikazana u prethodnom opisu stajališta iz presude   Vijeća. Prema tom pristupu spajanje biološkog (bioloških) roditelja i djeteta   „neizbježan” je i „krajnji” cilj te „vodeće načelo” kojeg se treba pridržavati.   „To vodeće načelo „podložno je“ uvjetu da se „krajnji cilj“ (spajanja   biološke obitelji) mora „uravnotežiti“ s obvezom da se „razmotri“ najbolji   interes djeteta. . To ostavlja dojam da bi „krajnji cilj” spajanja biološke   obitelji mogao imati prednost pred najboljim interesima djeteta. No, prema   CRC-u i sličnim ustavnim ili drugim odredbama u mnogim domaćim   pravnim porecima, to se stajalište razvilo u načelo kojim je prepoznato da se   mora voditi računa prvenstveno o najboljim interesima djeteta odnosno da   su ti interesi od najveće važnosti – na temelju posebne potrebe da se djecu   zaštiti kao ranjiva ljudska bića. To pak podrazumijeva da najbolji interesi   djeteta, kada to zahtijevaju okolnosti, mogu imati prednost pred ciljem   spajanja djeteta s biološkim roditeljem (roditeljima).   9. Okolnosti koje su dovele do ta dva pristupa mogu se nesumnjivo   pronaći u povijesti i kontekstu svakog od tih pravnih instrumenata. Rad   ESLJP-a temelji se na zaštiti i uravnoteženju prava svih osoba u nadležnosti   države, uključujući osobe koje su stvorile obitelji, dok je CRC usmjeren na   jačanje i zaštitu djece kao nositelja konkretnih prava pojedinaca. Prethodno   navedena nespojivost ne bi se trebala previše naglašavati, kao ni   zanemarivati. Uvijek treba nastojati uskladiti prava svakog uključenog   pojedinca. No postoje neizbježna ograničenja u broju mogućnosti dostupnih   za to usklađenje. Stoga će u konačnici možda trebati odlučiti o tome koje od   tih razmatranja ima prednost. U tom smislu nije bitno je li odlučujuće   načelo to da spajanje obitelji može imati prednost pred najboljim interesima   djeteta odnosno je li odlučujuće načelo to da najbolji interesi djeteta mogu   88 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA   imati prednost čak i kada to znači odricanje od mogućnosti spajanja djeteta s   biološkim roditeljem (roditeljima).   10. Čini se neosporivo da je to i dalje načelno pitanje koje muči Sud.   Zbog toga Sud ima poteškoće u formuliranju općih načela na potpuno jasan   i usklađen način.   11. Još jedan od načina na koje se manifestira prethodno navedena   nespojivost činjenica je da se Sud s jedne strane – s punim pravom – bavi   utjecajem vremena na izglede za uspješno spajanje obitelji. Stoga je smatrao   da će se pozitivna obveza poduzimanja mjera kako bi se omogućilo spajanje   obitelji čim je to razumno izvedivo sve intenzivnije nametati od početka   razdoblja skrbništva, pri čemu se uvijek mora uspostaviti ravnoteža između   te obveze i obveze razmatranja najboljih interesa djeteta (vidi stavak 209.   ove presude). Sud je s druge strane također prihvatio da bi utjecaj vremena   mogao biti štetan za to spajanje. Stoga je smatrao da bi, kada je protekla   znatna količina vremena od prvobitnog stavljanja djeteta pod javno   skrbništvo, interes djeteta da se njegova de facto obiteljska situacija   ponovno ne mijenja mogao nadilaziti interese roditelja da se obitelj spoji   (vidi K. i T. protiv Finske [VV], br. 25702/94, stavak 155., ECHR 2001-   VII). U tom je kontekstu Sud stoga jasno ukazao na to da najbolji interesi   djeteta mogu u konačnici imati prednost pred „krajnjim ciljem” spajanja.   12. Još jedan od načina na koje se manifestira prethodno navedena   nespojivost činjenica je da je Sud smatrao da je „u načelu u interesu djeteta   da sačuva obiteljske veze, osim kad postoje uvjerljivi razlozi koji   opravdavaju prekid tih veza” (vidi stavak 157. ove presude). Međutim,   posebno u situacijama u kojima je trebalo poduzeti mjere udomljavanja   djeteta i produljiti smještaj u udomiteljskoj obitelji na dulje razdoblje,   djetetov de facto obiteljski život i obiteljske veze mogli bi biti gotovo   isključivo povezani s udomiteljskom obitelji umjesto s biološkim roditeljem   (roditeljima). U tom bi smislu također krajnje pitanje bilo koja bi   perspektiva, konkretno perspektiva djeteta ili biološkog (bioloških)   roditelja, a (time) i koji obiteljski život, trebala imati prednost.   13. Ta nespojivost u općim načelima sigurno je izvor određenih stvarnih   poteškoća s kojima se suočavaju domaće vlasti u nekoliko država   ugovornica, i to ne samo one čijim je ustavnim odredbama utvrđeno da su   najbolji interesi djeteta od ključne važnosti.   Pristup većine   14. U ovom predmetu većina je zauzela stajalište da će se usredotočiti na   proces donošenja odluka na domaćoj razini. Ključni stavak (stavak 220.)   međutim ukazuje na to da većina smatra da je osnovni problem zapravo   materijalni, odnosno da su se domaće vlasti „usredotočile na interese   djeteta” i da nisu „ozbiljno razmotrile” spajanje djeteta s njegovom   biološkom obitelji. Taj ključni odlomak sažima i otkriva prethodno   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA 89   razmatranu nespojivost te ukazuje na stajalište koje je zauzela većina u   ovom predmetu o pitanju načela.   15. Smatramo problematičnim mogućnost da Sud nastavi raditi na taj   način jer time zapravo vlastitim izborom zamjenjuje ocjenu domaćih vlasti   unatoč činjenici da su domaće vlasti provele detaljno ispitivanje predmeta u   postupku koji je uključivao sudove koji su bili sastavljeni od sudskih i   drugih stručnjaka s iskustvom u predmetnom području te na temelju   opsežnih dokaza. Problem nije samo u tome da je Sud u iznimno   neprikladnom položaju da preuzme ulogu „suda četvrtog stupnja” u   ovakvim situacijama. Ozbiljniji je problem to što davanjem prednosti   svojem izboru pred načinom na koji bi trebalo odvagati i uravnotežiti   suprotstavljene interese Sud zapravo onemogućuje slobodu procjene koju je   važno očuvati, osobito u situacijama u kojima domaće vlasti moraju   razmotriti pojedinačna prava i interese koji bi mogli biti proturječni i u   situacijama u kojima bi se stajališta mogla razlikovati o tome koji je najbolji   način za usklađivanje relevantnih vrijednosti, načela i suprotstavljenih   mišljenja u danim okolnostima. To je još važnije u kontekstu poput ovoga, u   kojem domaće vlasti imaju dužnost ispuniti svoju pozitivne obveze u   odnosu na ranjivo dijete.   16. U ovom predmetu jasno se vidi da način na koji je većina utvrdila   „postupovne nedostatke” zapravo proizlazi iz primijenjenog materijalnog   stajališta, što je dovelo do toga da se domaće vlasti krivi jer su se   „usredotočile na interese djeteta” umjesto na njegovo spajanje s biološkom   obitelji. Većina stoga smatra da može zaključiti da „je izostanak novog   vještačenja znatno ograničio činjeničnu procjenu” (vidi stavak 223. ove   presude) i da je broj dokaza koji bi se mogli dobiti iz održanih susreta i   druženja „ograničen” (vidi stavak 225.).   17. Nadalje, većina čak dovodi u pitanje zaključke domaćih vlasti o   (konkretnoj) ranjivosti dječaka X(djeteta). U tom pogledu upućujemo na   stavak 224. ove presude u kojem većina naprosto sumnja u to „kako bi se on   i dalje mogao smatrati ranjivim iako živi u udomiteljskoj obitelji od kada je   imao tri tjedna”, što treba usporediti sa stavkom 90. u kojem se u tom   pogledu citira zaključak Odbora za socijalnu skrb o tome da je „[dijete]   iskusi[lo] ozbiljno zanemarivanje opasno po život u prvih tri tjedna svog   života”. U ovom pitanju naše rezerve nadilaze puki problem preuzimanja   uloge „suda četvrtog stupnja” od strane Suda. Ne može se očekivati da su   članovi Suda upoznati općenito s dječjom psihologijom niti konkretno s   istraživanjima o dugoročnim učincima ranog zanemarivanja novorođenčeta.   Nadalje, smatramo iznimno problematičnim činjenicu da Sud dovodi u   pitanje domaće zaključke o konkretnoj ranjivosti predmetnog djeteta – do   kojeg su došla tijela pred kojima su izneseni dokazi o toj stvari i koja imaju   stručna znanja koja Sud očito nema – a da pritom nije postavio to isto   pitanje tijekom postupka pred Sudom i time propustio pružiti mogućnost   strankama da razjasne „narav ranjivosti” (djeteta) X, koju Sud očito nije   90 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA   mogao razumjeti kao ni povjerovati u nju. Sud bi trebao osigurati da se   pitanja za koja se utvrdi da su od posebne važnosti stave na raspravu   suprotstavljenim strankama.   18. Zaključno, u ovom je predmetu teško izbjeći zaključak da većini nije   odgovarao ishod predmeta na domaćoj razini i da je većina nastojala   razmotriti materijalne prigovore ili bojazni pod krinkom postupovnih   nedostataka. O vrijednosnim sudovima i izborima na kojima se on temelji   ipak se vrijedi raspraviti na transparentniji način.   Naše stajalište   19. Prvo, ograničavajući se sada na konkretni kontekst osporavanih   odluka (odbijanje ukidanja odluke o skrbi, lišenje prava na roditeljsku skrb,   dopuštenje udomiteljima da posvoje dijete), slažemo se sa sudskom   praksom Suda da bi se mjere kojima se u potpunosti roditelju uskrati njegov   obiteljski život s njegovim djetetom i stoga se napušta cilj njihova spajanja   trebale „primjenjivati samo u izvanrednim okolnostima i mogu se opravdati   jedino ako su motivirane prioritetnom pretpostavkom da je to u najboljem   interesu djeteta” (vidi, na primjer, Jansen protiv Norveške, br. 2822/16,   6. rujna 2018., stavak 93., i Aune protiv Norveške, br. 52502/07, stavak 66.,   28. listopada 2010.).   20. Smatramo da Sud nema nikakav temelj za zaključak da osporavane   odluke ne ispunjavaju prethodno navedene pretpostavke, kao ni za tvrdnju   da su postojali bilo kakvi nedostaci u domaćem procesu donošenja odluka.   21. Iako je Sud razmatrao samo najnovije odluke, one donesene 2012.   godine, ne smije se previdjeti da predmet ima dugu povijest, počevši od   mjera podrške poduzete čak i prije rođenja (djeteta) X nakon kojih su   uslijedile ustrajne mjere podrške nakon njegova rođenja, a sve s ciljem da se   majci pomogne da nauči kako preuzeti odgovornost i skrb za svoje dijete.   Ne može se previdjeti ni činjenica da su mjere udomljavanja poduzete jer se   pružena pomoć, iako intenzivna, pokazala neuspješnom. Upravo suprotno,   nastale su iznimno ozbiljne okolnosti zbog kojih su mjere udomljavanja   postale potrebne da bi se zaštitio život i zdravlje djeteta. Činjenično stanje   predmeta, kako je navedeno u ovoj presudi, daje popriličan uvid u probleme   s kojima su se suočile domaće vlasti. Konkretno, treba napomenuti da, iako   prva podnositeljica zahtjeva nije osporavala odluku o skrbi Žalbenog suda iz   2010. godine, čini se da nije bila svjesna zašto bi bilo koja od poduzetih   mjera bila potrebna i nastavila je vjerovati da su radnje vlasti „urota” protiv   nje (vidi stavke 77., 90. i 101. ove presude). Nadalje, čini se da su se iste   poteškoće pojavljivale i tijekom susreta i druženja s obzirom na to da je   antagonizam prve podnositeljice zahtjeva naspram tijela za socijalnu skrb i   udomiteljice prevladavao nad njezinom brigom za dijete (vidi stavke 90.,   101. – 103.).   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA 91   22. Kad je riječ o činjenici da nisu zatražena nova izvješća vještaka o   navodnim novijim promjenama u majčinoj situaciji i vještinama skrbi (vidi   stavak 223. ove presude), ne smatramo da činjenično stanje predmeta   opravdava odstupanje od standardnog pristupa prema kojem je na   nacionalnim sudovima da ocjenjuju dokaze koji su im podneseni,   uključujući sredstva za utvrđivanje relevantnih činjenica (vidi, konkretno,   Sommerfeld protiv Njemačke [VV], br. 31871/96, stavak 71., ECHR 2003-   VIII (izvadci)). Smatramo da je nategnuto kritizirati Okružni, kao što to čini   većina, jer nije naložio novo vještačenje. Domaći sud bio je obaviješten o   pozitivnim promjenama u majčinoj situaciji i nije bilo sporno da je zajedno   sa suprugom i uz pomoć socijalnog radnika bila sposobna skrbiti za svoju   kćer. No, s obzirom na iste zaključke Županijskog odbora i Okružnog suda   o izrazitom nedostatku empatije i razumijevanja majke u pogledu dječaka X   i poteškoćama s kojima bi se dječak susreo da ga se vrati u njezinu skrb   (vidi stavke 90. i 101. ove presude), u kombinaciji s njegovom snažnom   socijalnom i psihološkom povezanosti s udomiteljima, ne možemo se složiti   sa zaključkom da bi se u okolnostima ovog predmeta izostanak novog   vještačenja mogao smatrati značajnim nedostatkom u domaćem procesu   donošenja odluka.   23. S obzirom na činjenično stanje predmeta, kako je navedeno u ovoj   presudi, jasno je da su domaće vlasti bile suočene sa situacijom koja se   odnosila na ozbiljna pitanja povezana s djetetom i njegovim najboljim   interesima. Ovaj Sud smatra da bi bilo pogrešno podcijeniti složenost i   poteškoće koje proizlaze iz takvih okolnosti. U tom kontekstu smatramo da   se domaće vlasti ne bi trebalo kritizirati jer su se „usredotočile na najbolje   interese djeteta”. Ne možemo zamisliti koji bi temelj bio dostatan da bi Sud   zaključio da su, u konkretnim okolnostima ovog predmeta, njihova   nastojanja bila pogrešna ili da ih treba smatrati neopravdanim propustom da   se dijete spoji sa svojom biološkom obitelji (majkom). Iako je istina da se   osporavane mjere temelje na procjeni o tome što je potrebno da bi se   zajamčili najbolji interesi djeteta, možemo prihvatiti da su u ovom   predmetu, u svjetlu činjeničnog stanja predmeta i njegova detaljnog   ispitivanja u domaćem postupku, postojale izvanredne okolnosti koje   opravdavaju poduzete drastične mjere, a iz razloga koji se odnose na   prioritetnu pretpostavku da je to u najboljem interesu djeteta (vidi prethodnu   točku 19.).   92 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA   ZAJEDNIČKO SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE   SUTKINJA KOSKELE I NORDÉN O PITANJU PRAVA   PRVE PODNOSITELJICE ZAHTJEVA DA ZASTUPA   DRUGOG PODNOSITELJA ZAHTJEVA   1. Glasale smo protiv 1. točke izreke ove presude u kojoj je većina   odbila prethodni prigovor Vlade koji se odnosi na pravo prve podnositeljice   zahtjeva (tj. majke) da pred Sudom postupa i u ime drugog podnositelja   zahtjeva (tj. djeteta). Smatramo da, u okolnostima ovog predmeta, postoji   sukob interesa između majke i djeteta koji je takav da onemogućuje majci   da zastupa svoje dijete u postupku pred Sudom. U tom je pogledu ovaj   predmet primjer pitanjâ u vezi s kojima se, prema nama, treba izmijeniti   praksa koje se dosada pridržavao Sud.   Opće napomene   2. Kao nositelji konvencijskih prava, djeca su poseban izazov kad je   riječ o postupovnoj zaštiti tih prava s obzirom na to da ne mogu postupati   pred Sudom kao samostalni podnositelji zahtjeva jer su malodobni. U   sudskoj praksi uvaženo je da članak 34. Konvencije zahtijeva pažljivo   razmatranje položaja djece, budući da se djeca općenito moraju pouzdati u   druge osobe, da one podnesu njihove zahtjeve i zastupaju njihove interese,   te možda nisu takve dobi ili sposobnosti da bi mogli dati ovlaštenje za   poduzimanje bilo kakvih koraka u njihovo ime u bilo kakvom stvarnom   smislu (vidi A.K. i L. protiv Hrvatske, br. 37956/11, stavak 47.,   8. siječnja 2013., i P., C. i S. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.),   br. 56547/00, 11. studenoga 2001.). Sud je utvrdio da treba izbjegavati   restriktivni i isključivo tehnički pristup u ovom području, točnije moraju se   razmotriti veze između predmetnog djeteta i njegovih „zastupnika”, predmet   i svrha zahtjeva te mogućnost sukoba interesa (vidi S.P., D.P. i A.T. protiv   Ujedinjenog   Kraljevstva,   br. 23715/94,   odluka   Komisije   od   20. svibnja 1996., neobjavljena, Giusto, Bornacin i V. protiv Italije (odl.),   br. 38972/06, ECHR 2007-V, i Moretti i Benedetti protiv Italije,   br. 16318/07, stavak 32., 27. travnja 2010.). Jedan primjer predmeta u   kojem se smatralo da situacija maloljetnikâ opravdava dodjelu locus standi   srodnici koja je zahtjev podnijela samo u ime maoljetnikâ, a ne u svoje ime,   jest predmet N.TS. i drugi protiv Gruzije, br. 71776/12, stavci 55. – 59.,   2. veljače 2016.).   3. U situacijama koje uključuju mjere stavljanja pod javno skrbništvo   Sud bi se trebao usredotočiti na opasnost da se Sudu možda neće skrenuti   pozornost na djetetove interese i da će se stoga djetetu uskratiti učinkovita   zaštita njegovih prava iz Konvencije. U slučaju da dođe do sukoba između   biološkog roditelja i države o interesu maloljetnika kad je u pitanju   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA 93   oduzimanje skrbništva, ne može se smatrati da država kao nositelj prava   skrbništva mora osigurati djetetova konvencijska prava zbog čega je   prepoznat locus standi biološkog roditelja da zastupa svoje dijete pred   Sudom iako roditelj možda više nema prava na roditeljsku skrb na temelju   domaćeg prava (vidi Lambert i drugi protiv Francuske [VV], br. 46043/14,   stavak 94., ECHR 2015, Scozzari i Giunta protiv Italije [VV], br. 39221/98   i 41963/98, stavak 138., ECHR 2000-VIII, i Sahin protiv Njemačke (odl.),   br. 30943/96, 12. prosinca 2000.).   4. Iako se taj pristup može razumjeti i opravdati u svjetlu osnovnog   pitanja koje se odnosi na pristup maloljetnika Sudu, ipak iz njega proizlaze   problemi u situacijama u kojima je biološki roditelj koji želi postupati u ime   djeteta sam dio činjeničnog stanja predmeta na takav način da interesi   roditelja i interesi djeteta nisu usklađeni nego sukobljeni.   5. To nas dovodi do biti ovog pitanja. Potreba za osiguranjem učinkovite   zaštite konvencijskih prava maloljetnika podrazumijeva dvije ključne   pretpostavke: prva je da mora biti moguće podnijeti pred Sud prigovore na   povredu djetetovih konvencijskih prava, a druga je da se djetetovi interesi   moraju propisno zastupati u postupku pokrenutom u ime djeteta.   Usredotočenost na prvi aspekt nije dostatno za učinkovitu zaštitu prava   djece. Drugi aspekt postaje iznimno važan upravo u situacijama u kojima   okolnosti predmeta ukazuju na to da bi mogao postojati sukob između   interesa osobe koja postupa u ime djeteta, neovisno o tome je li riječ o   biološkom roditelju ili nekome drugome, i interesa samog djeteta.   6. Potrebu za razlikovanjem između položaja roditelja i položaja djeteta,   osobito u situacijama koje uključuju mjere koje su poduzela domaća tijela   za zaštitu djecu, posebno naglašava činjenica da se njihove perspektive   mogu razlikovati. Iz perspektive roditelja sve poduzete mjere – osobito kada   su poduzete protiv njegove volje – predstavljaju miješanje u obiteljski život   roditelja i djeteta, dok iz perspektive djeteta te mjere predstavljaju   ispunjenje pozitivnih obveza zaštite prava i ključnih interesa djeteta koje su   preuzele državne vlasti, ali su istodobno i miješanje u postojeći obiteljski   život djeteta. Sam kontekst i njegova složenost stoga ukazuju na to da te   dvije perspektive, odnosno perspektiva roditelja i perspektiva djeteta, možda   nisu usklađene kad je riječ o nužnosti i opravdanosti osporavanih mjera.   7. Osiguranje propisnog zastupanja djeteta u postupku pred Sudom još je   važnije kada, kao što je često slučaj, pitanja koja se moraju riješiti ovise o   ocjeni jesu li najbolji interesi djeteta bili primjereno zaštićeni na domaćoj   razini. Koncept najboljeg interesa djeteta širok je, višeslojan i složen.   Sastoji se od različitih elemenata koji, u konkretnim okolnostima   pojedinačnog predmeta, mogu biti međusobno nespojivi ili u međusobnom   sukobu. Dojam o tome gdje se mogu ostvariti najbolji interesi djeteta u   konkretnim situacijama može ovisiti o odabranoj perspektivi, osobito u   slučaju osoba koje su osobno uključene, i ispreplesti se s vlastitim   interesima pojedinca. Kada nastane ozbiljan sukob između biološkog   94 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA   roditelja i državnih tijela za zaštitu djece o pitanju interesa djeteta, činjenica   je da se ne može smatrati da su bilo ta tijela bilo roditelj o čijim je radnjama   ili propustima riječ nepristrani u tom sukobu. Da bi se djetetova prava i   najbolji interesi ozbiljno uzeli u obzir, dijete mora zastupati neovisna osoba   koja nije uključena u osnovni sukob i koja je sposobna predstavljati   perspektivu djeteta u predmetnoj stvari.   8. U Međunarodnoj konvenciji o pravima djeteta, donesenoj prije tri   desetljeća i na snazi gotovo isti broj godina, utvrđeno je da dijete ima   konkretna pojedinačna prava. Kao što je navedeno u Preambuli, „djetetu,   zbog njegove tjelesne i mentalne nezrelosti, potrebni [su] posebna zaštita i   skrb, uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu” (citat iz Deklaracije o   pravima djeteta koju je Opća skupština UN-a donijela 20. studenoga 1959.).   Stoga ključni standard najboljeg interesa djeteta ima važnu postupovnu   komponentu, što je utvrđeno i u Općoj napomeni br. 14 (2013.) o pravu   djeteta na vođenje računa prvenstveno o njegovim najboljim interesima. U   tom dokumentu Odbor UN-a za prava djeteta navodi, među ostalim: „Dijete   treba biti primjereno pravno zastupljeno kada se njegovi najbolji interesi   formalno procjenjuju i o njima odlučuju sudovi i istovjetna tijela.   Konkretno, u slučajevima kada dijete sudjeluje u upravnom ili sudskom   postupku koji uključuje utvrđivanje njegovih najboljih interesa, djetetu treba   uz skrbnika ili zastupnika njegovih mišljenja osigurati i pravnog zastupnika   kada postoji mogući sukob između stranaka u odluci.”   9. Potrebi za zasebnim i neovisnim zastupanjem djeteta u situacijama u   kojima postoji sukob interesa između djeteta i roditelja koji navodno   postupa u vlastito ime i u ime djeteta, ovaj Sud do sada nije pridao   pozornost koju ona zaslužuje. U predmetu X, Y i Z protiv Ujedinjenog   Kraljevstva (br. 21830/93, 22. travnja 1997., Izvješća o presudama i   odlukama 1997-II) prvi je put, u kontekstu drugačijem od ovoga, sudac   Pettiti u svojem suglasnom mišljenju uputio na sukob interesa između   roditeljâ i djece te napomeno da bi u sličnim situacijama u budućnosti „bilo   bez sumnje poželjno da [Komisija i] Sud predlože strankama da se imenuje   punomoćnik koji bi zastupao samo interese djeteta”. No taj prijedlog nije   imao nikakav utjecaj na praksu Suda.   10. Nama se čini jasno da su potrebne promjene u tom pogledu, no i da   postojeći pravni okvir kojim su uređeni postupci pred Sudom nije primjeren   za ispunjavanje potrebe da se djeci osigura da imaju pristup Sudu, kao i   primjereno zastupanje bez sukoba u postupcima pred Sudom. U tom   kontekstu čini se potrebnim razlikovati dopuštenost zahtjeva koje u ime   djeteta podnese biološki roditelj (ili druga osoba) od prava na zastupanje   djeteta za potrebe podnesaka o osnovanosti navodnih povreda konvencijskih   prava tog djeteta.   11. Sud i države ugovornice trebali bi razmotriti to pitanje kako bi se   razvila odgovarajuća rješenja i prakse, pri čemu moraju uzeti u obzir   potrebu da se ostane unutar ograničenja iz članka 35. stavka 1. Konvencije   PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA 95   (vidi, u tom pogledu, nedavno zajedničko suglasno mišljenje sudaca   Koskelo, Eickea i Ilijevskog u predmetu A i B protiv Hrvatske, br. 7144/15,   20. lipnja 2019.).   Ocjena u ovom predmetu   12. Vraćajući se ovom predmetu, većina „utvrđuje da u ovom predmetu   ne postoji sukob interesa zbog kojeg bi trebalo odbiti [majčin] zahtjev koji   je ona podnijela u ime [djeteta]” (vidi stavak 159. ove presude). Ne možemo   se složiti s tom ocjenom, koja osim toga nije ni objašnjena ni obrazložena.   13. Upravo suprotno, smatramo da je postojanje sukoba interesa očito u   svjetlu činjeničnog stanja predmeta. Pri ocjeni određenog pitanja – i ne   dovodeći u pitanje zaključak Suda o opsegu ispitivanja osnovanosti (s kojim   se slažemo), točnije da ispitivanje mora biti ograničeno na postupak koji je   doveo do presude Okružnog suda od 22. veljače 2012., koja je potom   postala pravomoćna – također je važno uzeti u obzir kontekst u kojem su   tijela za zaštitu djece poduzela mjere u pogledu drugog podnositelja   zahtjeva. Činjenično stanje predmeta, kako su ga utvrdili domaći sudovi,   pokazuje da je tijekom prve trudnoće prve podnositeljice zahtjeva utvrđeno   da će joj biti potrebne pomoć i podrška nakon rođenja djeteta. Nakon   poroda smještena je u specijalističku ustanovu radi dobivanja te pomoći i   podrške, a predviđeno je da tamo boravi tri mjeseca. Već u prvim danima   njezinog boravka u ustanovi stručnjaci nadležni za rad ustanove postajali su   sve zabrinutiji za majčinu sposobnost da skrbi za novorođenče i zadovolji   njegove osnovne potrebe, uključujući hranjenje i higijenu. Situacija je bila   ozbiljna jer je dijete dramatično gubilo na težini. Osoblje je bilo prisiljeno   uvesti cjelodnevno promatranje kako bi ga zaštitilo, uključujući buđenje   majke tijekom noći kako bi se osiguralo da će nahraniti svoje novorođenče   (vidi stavak 20. ove presude). No nakon manje od tri tjedna boravka koji je   trebao trajati tri mjeseca majka je rekla da namjerava napustiti ustanovu   zajedno s djetetom te su tada zbog toga poduzete prvobitne mjere žurnog   udomljavanja (ibid.).   14. Stoga činjenice iz kojih proizlazi ovaj predmet temelje se na situaciji   u kojoj su se pomoć i podrška pružene majci morale zamijeniti mjerama   žurnog udomljavanja jer su majčino ponašanje i namjera da se odrekne   pomoći i podrške koje su joj se pružale stvorilo stvarnu opasnost od   zanemarivanja novorođenčeta opasno po život. Unatoč tome, činjenice koje   proizlaze iz predmeta također pokazuju da majka nije bila sposobna   razumjeti, čak i u vrijeme osporavanog postupka pred Okružnim sudom,   zašto su mjere poduzete te nije bila svjesna da je na bilo koji način   zanemarivala dijete (vidi stavke 101. i 220. ove presude). Umjesto toga,   smatrala je da se poduzete mjere temelje na lažima (kao što se vidi iz   njezina prigovora upućenog županu; vidi stavak 77. ove presude) i da   96 PRESUDA STRAND LOBBEN I DRUGI protiv NORVEŠKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA   predstavljaju urotu protiv nje (što je izjavila Županijskom odboru za   socijalnu skrb 2011. godine; vidi stavak 90. ove presude).   15. Ako takve okolnosti ne ukazuju na sukob koji je dostatan da se na   temelju njega može isključiti mogućnost majke da pred Sudom zastupa ne   samo sebe nego i interese svoga djeteta, teško je reći na temelju čega bi se   to onda moglo. Predmetni interesi ne mogu se izjednačiti i, dapače, iznimno   su nespojivi. Ni činjenica da se pitanje izneseno pred Sud odnosi na domaću   odluku o prekidu pravnih veza između majke i djeteta, ni sudska praksa   Suda prema kojoj je u najboljem interesu djeteta da se sačuvaju obiteljske   veze, kao ni činjenica da je domaći postupak proveden dok je majka imala   pravo na roditeljsku skrb za dijete (vidi stavke 156. – 157.) ne može imati   prednost pred postojanjem sukoba interesa koji proizlazi iz konkretnih   okolnosti predmeta. Smatramo da se takav sukob ne može zanemariti kada   se odlučuje može li roditelj postupati u ime djeteta u postupku pred ovim   Sudom.   Zaključak   16. Smatramo da činjenice pokazuju da je postojao jasan i ozbiljan   sukob interesa. U takvim okolnostima prvoj podnositeljici zahtjeva nije   trebalo biti dopušteno da zastupa svoje dijete pred ovim Sudom.   17. Krajnje je vrijeme da Sud preispita svoj pristup i prakse kad je riječ   o dopuštanju biološkom roditelju da postupa u ime svog djeteta čak i kada   okolnosti predmeta ukazuju na stvaran ili moguć sukob interesa među   njima. Da bi Sud zaista prihvatio, u skladu s Konvencijom o pravima   djeteta, ideju da su djeca nositelji konkretnih pojedinačnih prava i potrebu   da se prvenstveno mora voditi računa o najboljim interesima djeteta, čini se   da treba promijeniti i postupovne prakse.   © 2020 Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za   ljudska prava   Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska   prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu   istoga.  

Full & Egal Universal Law Academy