© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK
SVINARENKO I SLYADNEV protiv RUSIJE
zahtjevi br. 32541/08 i 43441/08
presuda Velikog vijeća od 17. srpnja 2014.
ČINJENICE
Podnositelji zahtjeva su ruski državljani koji su tijekom 2002. i 2003. godine optuženi za čitav niz kaznenih djela koje su počinili kako pripadnici određene skupine, uključujući i razbojništvo. Protiv A. S. je određen pritvor, a V. S. se u tom trenutku nalazio na uvjetnom otpustu za drugo kazneno djelo te mu je određen pritvor na novo kazneno djelo.
Tijekom lipnja 2004. godine, u prvostupanjskom postupku je donesena oslobađajuća presuda, a podnositelji su pušteni na slobodu. Vrhovni sud je ukinuo oslobađajuću presudu i vratio predmet na ponovni postupak. U ponovljenom postupku protiv podnositelja je ponovno određen pritvor. U prosincu 2006. godine protiv A. S. je donesena oslobađajuća presuda, a V. S. je proglašen krivim za dva kaznena djela. Vrhovni sud je ponovno poništio navedenu presudu te vratio predmet na ponovni postupak. Protiv A. S. je u kolovozu određen pritvor zbog drugog kaznenog djela. U ožujku 2009. godine, protiv A. S. je donesena oslobađajuća presuda, a V. S., koji se kontinuirano nalazio u pritvoru od 2005. godine je proglašen krivim za kazneno djelo razbojništva.
Tijekom ročišta na glavnoj raspravi podnositelji su bili smješteni u metalni kavez dimenzija 1.5m x 2.5m kojeg su čuvali pravosudni policajci.
U zahtjevu Sudu podnositelji su isticali povredu čl. 3. Konvencije zbog toga što su tijekom glavne rasprave u sudnici smješteni u metalne kaveze te povredu čl. 6. st. 1. Konvencije zbog predugog trajanja kaznenog postupka.
Vijeće Suda donijelo je dana 11. prosinca 2012. godine presudu u kojoj je utvrdio da je došlo do povrede čl. 3. i čl. 6. st. 1. Konvencije. Sukladno čl. 43. Konvencije, predmet je povodom zahtjeva ruske vlade upućen Velikom vijeću na odlučivanje.
OCJENA SUDA
U odnosu na članak 3. Konvencije
U Rusiji postoji praksa prema kojoj se pritvorenici stavljaju u metalne kaveze tijekom boravka u sudnici za vrijeme glavne rasprave. Riječ je o praksi koja se razvila još za vrijeme bivšeg SSSR-a, a neke zemlje članice poput Armenije i Gruzije su je prestale primjenjivati. U Rusiji se međutim i dalje primjenjuje. Takva praksa propisana je neobjavljenim pravilnikom resornog ministarstva, koji je sam po sebi bio upitan budući da demokratsko društvo zahtjeva da pravni propisi budu javno dostupni.
Sud je već ispitivao slične predmete u kojima je utvrdio da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije, jer se korištenje metalnih kaveza u sudnici nije moglo opravdati sigurnosnim razlozima kao što je karakter okrivljenika, vrsta kaznenog djela koja mu se stavlja na teret ili prethodna kažnjavanost i ranije ponašanje.
Sud je razmotrio vladine navode u konkretnom slučaju kako su podnositelji smješteni u metalne kaveze zbog nasilne prirode kaznenih djela koja su im stavljena na teret, prethodne kažnjavanosti i straha svjedoka od njihovog nasilnog ponašanja. Međutim, Sud ističe da se uredno održavanje glavne rasprave ne može osiguravati primjenom pretjeranih sredstava prisile koja mogu dovesti do povrede čl. 3. Konvencije. Navedeni članak u potpunosti zabranjuje bilo kakav oblik mučenja i nečovječnog postupanja ili kažnjavanja te za takvo postupanje ne može postojati opravdani razlog.
Kazneni postupak protiv podnositelja vodio se pred sudskim vijećem tijekom kojega je ispitan veliki broj svjedoka, a glavna rasprava je bila otvorena za javnost. Svi prisutni u sudnici su vidjeli podnositelje smještene u metalnom kavezu zbog čega se kod podnositelja mogao javiti osjećaj poniženosti, bespomoćnosti, straha, tjeskobe i podređenosti. Podnositelji su na svakom ročištu za glavnu raspravu boravili u metalnom kavezu i to tijekom cijelog postupka koji je trajao dulje od jedne godine. Podnositelji su mogli opravdano strahovati kako će zbog boravka u metalnom kavezu odati dojam opasnih osoba, a što je moglo utjecati na pretpostavku nevinosti.
Sud je ocijenio da nije postojao opravdani razlog za boravak podnositelja u metalnom kavezu niti je to bilo nužno radi sprječavanja njihovog bijega, nasilnog ponašanja ili njihove zaštite. Stoga je Sud zaključio kako je došlo do ponižavajućeg postupanja prema podnositeljima.
Sud smatra kako ne postoji razlog koji bi mogao opravdati korištenje metalnog kaveza, usprkos suprotnim navodima ruske vlade. Sud je naglasio kako sam smisao Konvencije leži u poštivanju ljudskog dostojanstva te kako svrha Konvencije kao instrumenta kojim se pruža zaštita ljudskih prava, zahtijeva praktičnu i učinkovitu primjenu konvencijskih odredaba. Držanje osobe u metalnom kavezu tijekom suđenja samo po sebi predstavlja napad na ljudsko dostojanstvo te povredu čl. 3. Konvencije, ako se uzme u obzir ponižavajući učinak koji nije u skladu sa standardima civiliziranog ponašanja koje predstavlja osnovu demokratsko društva.
Slijedom navedenog, Sud je ustanovio kako držanje podnositelja u metalnom kavezu tijekom suđenja predstavlja povredu čl. 3. Konvencije.
U odnosu na članak 6. Konvencije
Veliko vijeće se složilo s ocjenom Vijeća da je kazneni postupak predugo trajao (u odnosu na A. S. je trajao šest godina i deset mjeseci, a u odnosu na V. S. šest godina i šest mjeseci). Krivnjom države je postupak produljen godinu dana. Tijekom tog razdoblja, podnositelji su se nalazili u pritvoru zbog čega je država trebala osigurati da se postupak okonča u što skorijem roku. Iako je Sud uzeo u obzir složenost postupka, naglasio je kako je država odgovorna za učinkovitost vlastitog pravosudnog sustava.
Slijedom navedenog, Sud je ustanovio kako je došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije.
PRAVIČNA NAKNADA
10.000,00 EUR – svakom od podnositelja na ime nematerijalne štete;
6.000,00 EUR – na ime troškova postupka
Full & Egal Universal Law Academy