© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava 2015. Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud. Za sve dodatne informacije pročitajte ceo tekst obaveštenja o autorskom pravu na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe Cour européenne des droits de l’homme, 2015. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Obaveštenje o praksi Suda br. 179
Novembar 2014.
Tarakhel protiv Švajcarske [Veliko veće] – predstavka br. 29217/12
Presuda izrečena 4.11.2014 [Veliko veće]
Član 3
Proterivanje
Predložena deportacija afganistanske porodice koja je tražila azil u Italiju shodno Uredbi Dablin II: proterivanje bi predstavljalo povredu Konvencije
Činjenice – Podnosioci predstavke, bračni par i njihovo šestoro dece, afganistanski su državljani koji žive u Švajcarskoj. Par i njihovo petoro starije dece su jula 2011. stigli na italijansku obalu i odmah bili podvrgnuti postupku identifikacije EURODAC (fotografisanju i uzimanju otisaka). Podnosioci predstavke su kasnije otputovali u Austriju a zatim u Švajcarsku, gde su podneli zahtev za azil. Međutim, njihov je zahtev odbijen jer, shodno Uredbi EU Dablin II (dostupnoj na engleskom na sledećem linku European Union Dublin II Regulation), njihov zahtev treba da razmatraju italijanske vlasti. Švajcarske vlasti su stoga naložile deportaciju podnosilaca predstavke u Italiju. Žalbe na tu meru koju su podnosioci predstavke podneli su odbačene. Podnosioci su u svojoj predstavci Evropskom sudu tvrdili da bi njihovom deportacijom iz Švajcarske u Italiju bila prekršena njihova prava iz člana 3 Konvencije.
Pravo – član 3: Sud je u ovom predmetu morao da utvrdi da li su predočeni značajni razlozi za uverenje da bi podnosioci predstavke bili u opasnosti od postupanja suprotnog članu 3 ako bi bilo vraćeni u Italiju s obzirom na celokupnu situaciju u vezi sa aranžmanima za prihvat azilanata u Italiji i na konkretnu situaciju podnosilaca predstavke. Sud je smatrao da mora da primeni pristup sličan onom koji je usvojio u svojoj presudi u predmetu M.S.S. protiv Belgije i Grčke, u kojoj je situaciju podnosioca predstavke razmatrao u svetlu sveukupne situacije u Grčkoj u relevantno vreme.
(a) Celokupna situacija u vezi sa aranžmanima za prihvat azilanata u Italiji – Sud je u svojoj odluci u predmetu Mohammed Hussein i drugi protiv Holandije i Italije napomenuo da se u Preporukama Visokog komesarijata za izbeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i izveštaju Komesara za ljudska prava, koji su objavljeni 2012, pominje veći broj nedostataka koji se, naročito, odnose na sporost postupka identifikacije, nedovoljne kapacitete objekata za prihvat azilanata i uslove života u postojećim objektima.
(b) Kapaciteti objekata za prihvat azilanata – Jedan broj objekata navodno nije zadovoljavao veći broj standarda. Stoga, bez ulaženja u diskusiju o istinitosti raspoloživih podataka, Sud je ukazao na očigledan raskorak između broja zahteva za azil podnetih tokom prvih šest meseci 2013. godine (14.184) i broja raspoloživih mesta u objektima za prihvat izbeglica koji pripadaju mreži SPRAR (9.630).
(c) Uslovi života u postojećim objektima – Premda je uočio da su uslovi prihvata u određenoj meri pogoršani, kao i problem prenaseljenosti centara za prihvat azilanata (CARA), UNHCR nije pominjao situacije rasprostranjenog nasilja ili nezdravih uslova a čak je i pozdravio napore koje italijanske vlasti ulažu da unaprede uslove za prihvat azilanata. Komesar za ljudska prava je u svom izveštaju iz 2012. takođe ukazao na postojanje problema u „nekim centrima za prihvat“. Konačno, italijanska Država je na raspravi 12. februara 2014. potvrdila da je bilo nasilnih incidenata u centru ubrzo po dolasku podnosilaca predstavke ali je poricala da su porodice azilanata sistematično razdvajane i tvrdila da je do toga došlo samo u nekoliko slučajeva i na veoma kratko vreme, konkretno, tokom postupka identifikacije.
Stoga se trenutna situacija u Italiji ni na koji način ne može porediti sa situacijom u Grčkoj u vreme kada je izrečena navedena presuda u predmetu M.S.S. u kojoj je Sud naročito ukazao na to da u centrima za prihvat ima manje od 1.000 mesta za smeštaj desetina hiljada azilanata i da uslovi najekstremnijeg siromaštva koje je podnosilac predstavke opisao predstavljaju rasprostranjenu pojavu.
Iako struktura i ukupno stanje aranžmana za prihvat u Italiji stoga ne mogu sami po sebi predstavljati razlog koji sprečava deportaciju azilanata u tu zemlju, navedeni podaci i informacije ipak navode na ozbiljne sumnje o postojećim kapacitetima tog sistema. Shodno tome, ne može se kao neosnovana odbaciti mogućnost da značajan broj azilanata ostane bez smeštaja ili bude smešten u prenaseljenim objektima bez ikakve privatnosti, ili čak u nezdravim ili nasilnim uslovima.
(d) Konkretna situacija podnosilaca predstavke – Baš kao što se celokupna situacija azilanata u Italiji ne može porediti sa situacijom azilanata u Grčkoj analiziranoj u presudi u predmetu M.S.S., tako se i konkretna situacija podnosilaca predstavke u ovom predmetu razlikuje od situacije podnosioca predstavke u predmetu M.S.S. Dok su italijanske vlasti odmah počele da vode računa o podnosiocima predstavke u ovom predmetu, podnosiocu predstavke u predmetu M.S.S. je prvo određen pritvor a zatim je morao sam da se snalazi, bez ikakvih sredstava za život.
U ovom predmetu, a s obzirom na trenutnu situaciju vezanu za sistem prihvata u Italiji, mogućnost da značajan broj azilanata deportovan u tu zemlju ostane bez smeštaja ili bude smešten u prenaseljenim objektima bez ikakve privatnosti, ili čak u nezdravim ili nasilnim uslovima, nije bila neosnovana. Stoga su švajcarske vlasti morale da dobiju uveravanja od svojih italijanskih kolega da će podnosioci predstavke po dolasku u Italiju biti smešteni u objekte i uslove koji odgovaraju uzrastu dece i da se porodica neće razdvajati.
Prema italijanskoj Državi, porodice sa decom se smatraju naročito ugroženom kategorijom i o njima se obično vodi računa u okviru mreže SPRAR. U okviru ovog sistema im je navodno zagarantovan smeštaj, ishrana, zdravstvena zaštita, časovi italijanskog jezika, upućivanje na socijalnu službu, pravna pomoć, stručno usavršavanje, šegrtovanje i pomoć u pronalaženju sopstvenog smeštaja. Italijanska Država, međutim, u svojim pisanim i usmenim napomenama nije predočila nikakve dodatne detalje o konkretnim uslovima u kojima će vlasti voditi računa o podnosiocima predstavke.
Istina, švajcarska Država je na raspravi 12. februara 2014. izjavila da su italijanske vlasti obavestile Saveznu kancelariju za migracije (SKM) da će podnosioci predstavke, budu li vraćeni u Italiju, biti smešteni u jedan od objekata koji finansira Evropski fond za izbeglice (European Refugee Fund, ERF). Bez obzira na to, a u odsustvu podrobnih i pouzdanih informacija o konkretnom objektu, fizičkim uslovima za prihvat i održavanje porodice na okupu, švajcarske vlasti nisu dobile dovoljna uveravanja da će se o podnosiocima predstavke, budu li vraćeni u Italiju, voditi računa na način koji je prilagođen uzrastu dece.
Sledi da bi došlo do povrede člana 3 Konvencije ako bi podnosioci predstavke bili vraćeni u Italiju a da švajcarske vlasti nisu prethodno dobile pojedinačne garantije italijanskih vlasti da će o podnosiocima predstavke voditi računa na način koji je prilagođen uzrastu dece i da će porodica ostati na okupu.
Zaključak: deportacija podnosilaca predstavke bi predstavljala povredu Konvencije (četrnaest glasova za i tri protiv).
Član 41: Zaključak Suda da bi deportacija podnosilaca predstavke u Italiju predstavljala povredu predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje na ime sve nematerijalne štete.
(Vidi prikaz presude u predmetu M.S.S. protiv Belgije i Grčke [Veliko veće], predstavka br. 30696/09, izrečene 21. januara 2011, u Obaveštenju o praksi Suda br. 137 dostupnom na engleskom na sledećem linku Information Note 137; i prikaz odluke u predmetu Mohammed Hussein i drugi protiv Holandije i Italije, predstavka br. 27725/10, usvojene 2. aprila 2013, u Obaveštenju o praksi Suda br. 162 dostupnom na engleskom na sledećem linku Information Note 162; vidi i Prikaz predmeta vezanih za Uredbu Dablin, dostupan na engleskom na sledećem linku “Dublin” cases)
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak je sastavio sekretarijat Suda i on ne obavezuje Sud.
Kliknite ovde da biste pristupili Informativnim beleškama o sudskoj praksi
© Savet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2015.
Engleski i francuski jezik su službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud snosi bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. Može se preuzeti iz baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili iz bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud prosledio. Može se objavljivati u nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede ceo naslov predmeta, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i uz pominjanje Trast fonda za ljudska prava. Molimo vas da kontaktirate publishing@ ukoliko nameravate da koristite bilo koji deo ovog prevoda u komercijalne svrhe.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2015.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2015.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy