© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013. Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacije pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna bilješka o sudskoj praksi Suda br. 162
April 2013.
Tarantino i drugi protiv Italije - 25851/09, 29284/09 i 64090/09
Presuda od 2.4.2013. [Drugi odjel]
Član 2 Protokola br. 1
Pravo na obrazovanje
Zakon kojim se nameće prijemni ispit i ograničava broj studenata na državnim i privatnim faktultetima medicine i stomatologije: nema povrede
Činjenice – U Italiji, pravilo ograničavanja broja studenata koji se mogu upisati na fakultet (lat. numerus clausus), primjenjuje se na određene stručne fakultete kao što su medicina i stomatologija, kako na državnim tako i na privatnim univerzitetima. Podnositelji predstavke su studenti koji se nisu uspjeli upisati na fakultet medicine, odnosno stomatologije. Prvih sedam podnositelja predstavke nije položilo prijemni ispit. Nakon što je prethodno upisao studij stomatologije, osmi podnositelj predstavke isključen je sa nastave i od njega se tražilo da ponovo polaže prijemni ispit jer u više navrata nije izašao na redovne ispite. Svih osam podnositelja predstavke žaili su se Evropskom sudu na povredu njihovog prava na obrazovanje, koje im je zajamnčeno članom 2 Protokola br. 1.
Pravo – Član 2 Protokola br. 1
(a) Pritužba koja se odnosi na sve podnositelje predstavke – Ograničenja koja su nametnuta prijemnim ispitom i ograničavanjem broja studenata prema važećem zakonu bila su predvidiva i u skladu sa legitimnim ciljem ostvarivanja visoke razine profesionalizma kroz osiguravanje minimalnog i adekvatnog nivoa obrazovanja na univerzitetima, koji će raditi u primjerenim uvjetima. To je bio cilj od općeg interesa. Predmet se stoga fokusirao na pitanje proporcionalnosti ovih ograničenja.
Što se tiče prijemnog ispita, identificiranje najboljih studenata kroz relevantne testove predstavljalo je srazmjernu mjeru kojom se na univerzitetima osigurava minimalan i adekvatan nivo obrazovanja. Sud nije bio nadležan odlučivati o sadržaju ili prikladnosti primjenjivanih testova.
Što se tiče načela ograničenog broja studenata, bilo je potrebno ostvariti balans između individualnih interesa podnositelja predstavke i interesa zajednice u cjelini, uključujući i studente koji pohađaju studij na univerzitetu. Dva kriterija na kojima se temelji načelo ograničenog broja studenata – kapacitet i resursi univerziteta, bili su u skladu sa sudskom praksom Suda, koja ukazuje da propisi o pravu na obrazovanje mogu varirati ovisno o potrebama i resursima zajednice i pojedinaca. Njih također treba posmatrati u kontekstu najvišeg (tercijarnog) stepena obrazovanja.
Kada je riječ o prvom kriteriju, razmatranja vezana za resurse bila su veoma važna i nesumnjivo prihvaćena jer je pravo na obrazovanje primjenjivo samo u mjeri u kojoj je isto dostupno i u okviru ograničenja koja se na njega odnose. Premda je to naročito bila istina kada su u pitanju državni univerziteti, nije se smatralo nesrazmjernim niti proizvoljnim da država uređuje i pristup privatnim institucijama i to ne samo zbog toga što se privatni sektor u Italiji dijelom naslanja na državne subvenije već i zbog toga što se reguliranje pristupa može tumačiti i kao sprečavanje proizvoljnog primanja ili isključivanja, odnosno jamčenje jednakog postupanja. Država je, prema tome, opravdala svoju rigoroznost u smislu uređivanja ovog sektora – naročito u oblastima u kojima je od presudne važnosti ostvariti minimalni i adekvatni stepen obrazovanja – kroz koju je nastojala osigurati da pristup privatnim institucijama ne bude dostupan isključivo na osnovu finansijskog stanja kandidata, bez obzira na njihove kvalifikacije i sklonost za tu profesiju. Istina je također i da su prenatrpane učionice bile pogubne za učinkovitost obrazovnog sistema. Prvi kriterij bio je, dakle, i legitiman i srazmjeran.
Što se tiče drugog kriterija – potreba društva za određenom profesijom – uprkos činjenici da je taj kriterij ignorirao relevantne potrebe koje su proizilazile iz šireg konteksta Evropske unije ili privatnog konteksta, pa čak i i budućih lokalnih potreba, Sud je ipak smatrao da je kriterij bio srazmjeran i uravnotežen. Obuka određenih kategorija stručnjaka predstavljala je ogromnu investiciju i vlada je imala pravo poduzeti radnje kojima će izbjeći prekomjerno trošenje javnih sredstava. Država je opravdano težila da svaki uspješan kandidat nađe svoje mjesto na tržištu rada, budući da se nezaposlenost može smatrati socijalnim teretom društva u cjelini. A s obzirom da je bilo nemoguće utvrditi koliko diplomiranih studenata bi moglo tražiti načina da izađe sa domaćeg tržišta i zaposlenje pronađe u inostranstvu, nije bilo nerazumno ni to što je država svoju politiku bazirala na pretpostavci da će veliki procenat njih ostati u državi i tu tražiti zaposlenje.
U konačnici, podnositeljima predstavke nije bilo uskraćeno njihovo pravo da se prijave na druge studije ili da studiraju u inostranstvu i, budući da nije bilo ograničenja u pogledu koliko puta se može izaći na prijemni ispit, imali su mogućnost da ponovo izađu na ispit i, ako ga polože, ostvare pristup željenom studiju. U zaključku, nametnute mjere nisu bile nesrazmjerne i država nije prekoračila svoje polje slobodne procjene.
Zaključak: nema povrede (šest glasova za i jedan protiv).
(b) Žalbeni zahtjev koji se odnosi isključivo na osmog podnositelja predstavke – Nije bilo nerazumno isključiti sudenta i zahtijevati da ponovo polaže prijemni ispit ako u trajanju od osam uzastopnih godina nije izašao na ispit, a naročito ako se na studij koji pohađa primjenjuje ograničenje broja studenata. Ova mjera, koja je ostvarila balans između interesa osmog podnositelja predstavke i interesa drugih kandidata i zajednice, posmatrano u cjelini bila je srazmjerna.
Zaključak: nema povrede (jednoglasno).
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy