© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
TONSBERGS BLAD AS i HAUKOM protiv NORVEŠKE
(članak 10.)
Presuda od 1. ožujka 2007. godine
ČINJENICE
Podnositelji zahtjeva su Tonsberg Blad AS i Marit Haukom. Tonsberg Blad AS izdaje regionalne novine „Tonsberg Blad“, koje su u 2002. godini izlazile šest dana u tjednu u prosječnoj dnevnoj nakladi od 33, 314 primjeraka. Gđa Marit Haukom je Norvežanka, rođena 1952. godine i u relevantnom razdoblju bila je urednica spomenutih novina. Živi u gradu Tonsberg u južnoj Norveškoj.
Dana 11. listopada 1999. općinsko vijeće Tonsberga sastavilo je popis vlasnika nekretnina koji, protivno mjesnim propisima, nisu tamo imali prijavljeno prebivalište. Naime, da bi se ograničila izuzetno visoka potražnja za vikendicama na tom području, posebno od strane ljudi koji žive u okolici Osla, propisom br 2089 od 14. prosinca 1984. propisano je da samo osobe koje imaju stalno prebivalište na području općine Tonsberg, mogu tamo stjecati nekretnine. Na tom popisu, između ostalih, našli su se i jedan poznati pjevač te g. Tom Vidar Rygh, tadašnji izvršni potpredsjednik „Orkla ASA“, jedne od najvećih industrijskih kompanija.
Obitelj Rygh je u živjela u spornoj kući od 1988. godine, otkad je kuća sagrađena, pa sve do 1998. godine, kada se cijela obitelj preselila u Oslo.
Dana 8. lipnja 2000. u novinama Tonsberg Blad objavljen je članak o tom popisu te je ujedno izneseno kako bi g. Vidar Rygh mogao biti „prisiljen prodati svoje nekretnine“ jer „prema Općinskom vijeću, ne ispunjava zahtijevane uvjete“. Uz članak je bila objavljena i fotografija g. Rygha uz koju je pisalo:„mora da se radi o nesporazumu, kaže Tom Vidar Rygh“.
Nakon što su saznali da je obitelj Rygh maknuta s popisa, u novinama je dana 30. lipnja 2000. godine objavljen i dodatni članak u kojem se, između ostalog, kritiziralo „velike rupe“ u zakonskom sustavu, navodeći kako su se pjevač i g. Rygh ovaj put uspjeli „izvući“.
U sljedećem članku, objavljenom dana 8. kolovoza 2000. godine pod naslovom „Tonsbergs Blad razjašnjava“, istaknuto je kako su pjevač i obitelj Rygh maknuti s popisa zato jer se spomenuti propis nije primjenjivao na kuće koje su sagradili njihovi vlasnici.
Dana 15. rujna 2000. godine g. Rygh je podnio privatnu tužbu protiv dotičnih novina i njihove glavne urednice, gđe Marit Haukom.
Dana 13. rujna 2001. godine donesena je oslobađajuća presuda, a g. Ryghu sud je odredio da tuženicima mora platiti troškove postupka u visini 183,387 norveških kruna (NOK). Sud je konstatirao da je počinjeno kazneno djelo klevete, ali da je, s obzirom na članak 10. Europske konvencije za ljudska prava, u ovom slučaju pretegnuo interes javnosti i sloboda medija.
G. Rygh se žalio pa je dana 21. svibnja 2002., Visoki sud djelomično usvojio njegovu žalbu te je dosudio g. Ryghu 50,000 NOK na ime nematerijalne štete.
Tuženici su se bezuspješno žalili Vrhovnom sudu koji je konačno, dana 1. srpnja 2003., dosudio g. Ryghu naknadu troškova postupka u visini 673,879 NOK.
POSTUPAK I SASTAV SUDA
Zahtjev je podnesen Europskom sudu za ljudska prava 23. prosinca 2003. godine
Presudu je donijelo vijeće od 7 sudaca.
PRIGOVORI
Podnositelji zahtjeva prigovorili su da je odluka suda donesena protiv njih povrijedila njihovo pravo na slobodu izražavanja, protivno članku 10. Konvencije.
ODLUKA SUDA
Razmatrajući je li miješanje bilo opravdano u skladu sa stavkom 2. članka 10. Konvencije, Sud primjećuje da nema sumnje da su razlozi na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku bili usmjereni na to da se zaštite čast i ugled g. Rygha.
Međutim, pitanje jest jesu li ti razlozi bili dovoljni da odnesu prevagu nad interesom javnosti da bude obaviještena o problemu koji je se svakako tiče. Sud je nadalje istaknuo kako je, u konačnici, u interesu svakog pojedinca da javno mijenje kritički prati donesene zakone i propise ne bi li se njihove manjkavosti onda mogle pravodobno uočiti.
Sud je podsjetio da sloboda medija u stvarima od javnog interesa traži od njih da djeluju u dobroj vjeri i na temelju istinitih podataka te da pruže „pouzdanu i preciznu“ informaciju u skladu s osnovnim načelima novinarske etike. U dotičnom slučaju sporni navodi su bili iznošenje činjenica, a ne vrijednosnih sudova. Nacionalni sudovi su zaključili kako iznesene optužbe nisu bile klevetničke u najgorem smislu riječi, iako je bilo nesporno da će u sredini u kojoj optuženi živi izazvati svojevrsni moralni i socijalni prijekor. Također, sud ističe i kako su optužbe na račun optuženog ipak iznesene na oprezniji način; iako članak jest imao dozu senzacionalizma, ukupan dojam koji ostavlja više poziva čitatelja da razmisli je li onda takav propis ipak manjkav, te treba li ga se u tom slučaju mijenjati ili možda čak ukinuti, nego na javni linč g. Rygha.
Sud smatra da je sporni članak ipak bio uravnoteženo intoniran, a važno je spomenuti i da su novine objavile i sljedeći članak u kojemu je jasno istaknuto kako je jedini predmet kritike dotični propis.
Što se tiče pitanja jesu li podnositelji zahtjeva djelovali u dobroj vjeri i ispunili svoju obvezu da provjere sve informacije na kojima temelje svoje tvrdnje, Sud smatra da je bilo dovoljno to što su vjerovali podacima Općinskog vijeća. Sud drži da bi bilo nerealno očekivati da su podnositelji zahtjeva i osobno išli provjeravati zadovoljava li situacija g. Rygha u potpunosti uvjete iz propisa. Upravo suprotno, imajući na umu, s jedne strane, ograničen opseg štetnih posljedica za g. Rygha, a s druge strane, veliko zanimanje javnosti za taj problem, Sud smatra da je dovoljno što su podnositelji provjerili svoje podatke i djelovali u dobroj vjeri.
Ipak, podnositelji su bili prisiljeni voditi postupak na tri instance. Ti postupci su doveli do toga da su izjave podnositelja bile proglašene ništavima te da je sud presudio da tužitelju moraju platiti 50,000 NOK na ime nematerijalne štete te 673,829 NOK na ime troškova i izdataka; uz sve to morali su i snositi vlastite troškove sudjelovanja u postupku. S obzirom na te okolnosti, postupak je rezultirao time da je previše opteretio tužitelje, što je moglo imati negativan efekt na slobodu medija u tuženoj državi.
Ukratko, razlozi koje je iznijela tužena država, iako jesu važni, nisu bili dovoljni da dokažu da je takvo miješanje bilo „potrebno u demokratskom društvu“. Nije utvrđen razuman odnos proporcionalnosti između ograničenja koje je u odnosu na tužitelje odredio Vrhovni sud niti legitimnog cilja kojeg se nastojalo ostvariti. Sud je stoga presudio da je došlo do povrede članka 10. Konvencije.
Na temelju članka 41. (pravična naknada), Sud je podnositeljima dosudio 90,000 EUR na ime materijalne štete, 170,000 EUR na ime troškova i izdataka te 20,000 EUR zateznih kamata
Full & Egal Universal Law Academy