© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE
TREVISANATO PROTIV ITALIJE
OD DANA 15. RUJNA 2016. GODINE
ZAHTJEV BR. 32610/07
ČINJENICE
Podnositelj je 32 godine radio kao zaposlenik IBM-a, od toga 23 godine kao menadžer. Podnositelj je u studenom 1994. godine uručena odluka o otkazu, s otkaznim rokom od godinu dana. Unutar otkaznog roka podnositelj je premješten na niže rangirano radno mjesto.
Podnositelj je najprije osporavao odluku o premještaju na niže rangirano radno mjesto, a potom je u rujnu 2004. godine pred Radnim sudom u Milanu pokrenuo parnični postupak radi proglašenja odluke o otkazu ništetnom i vraćanja na posao.
Radni sud u Milanu odbacio je tužbu kao nedopuštenu. Podnositelj je zatim podnio žalbu koju je žalbeni sud odbio. U studenom 2007. godine, podnositelj je podnio žalbu Kasacijskom sudu. Istaknuo je da u slučaju kolektivnog otkazivanja kojeg regulira čl. 1. Direktive Vijeća 95/98,[1] isključenje menadžera iz ukupnog broja zaposlenika nije prema tumačenju Suda Europske unije u skladu s regulativom Europske unije. Dana 28. listopada 2010. godine, Kasacijski sud odbacio je žalbu kao nedopuštenu, pozivajući se na čl. 366bis Zakona o parničnom postupku koji zahtjeva da žalbeni razlozi moraju biti navedeni jer će u suprotnom doći do odbacivanja žalbe. Podnositelj je naknadno podnio zahtjev za podnošenje revizije koji je proglašen nedopuštenim.
PRIGOVORI
Pozivajući se na čl. 6. st. 1. Konvencije, podnositelj je pred Sudom prigovorio da je došlo do povrede prava na pošteno suđenje jer je Kasacijski sud postupio pretjerano formalistički.
OCJENA SUDA
Sud je zaključio kako je svrha čl. 366bis Zakona o parničnom postupku osigurati interese stranaka u postupku i osigurati ujednačeno tumačenje prava od strane Kasacijskog suda. Sud je ocijenio da ograničenja za podnošenje žalbe propisana čl. 366bis ostvaruju legitiman cilj budući da su u skladu načelom pravne sigurnosti i omogućavaju pravilno upravljanje postupkom.
Podnositelj je u žalbi Kasacijskom sudu istaknuo da su menadžeri isključeni iz primjene Zakona br. 223/1991, navodeći da je takvo isključenje protivno Direktivi Vijeća 95/98 kojom se usklađuje zakonodavstva zemalja članica EU u pogledu kolektivnog otpuštanja, pozivajući se pritom na praksu Suda Europske unije. Međutim, podnositelj nije naveo koje pravno načelo je pritom povrijeđeno. Kasacijski sud je odbacio žalbu zbog toga što podnositelj nije naveo na koji se žalbeni razlog poziva, uslijed čega taj sud nije mogao identificirati zbog čega je žalba podnesena. Kasacijski sud je naglasio kako bi interpretacija žalbenih razloga iz sadržaja žalbe dovela do povrede čl. 366bis Zakona o parničnom postupku koji propisuje uvjete dopuštenosti za podnošenje žalbe.
Sud je zaključio kako je podnositelj propustio navesti žalbeni razlog, čime je postupio protivno čl. 366bis Zakona o parničnom postupku. Sud smatra da jasno navođenje žalbenog razloga nije od podnositelja zahtijevalo poseban trud. Sud je stoga zaključio da Kasacijski sud nije postupio previše formalistički kada je odbacio žalbu kao nedopuštenu.
Povrh toga, Sud je ustanovio da odluka Kasacijskog suda nije proizašla iz sudačkog tumačenja uvjeta dopuštenosti, već je izričito utemeljena na čl. 366bis Zakona o parničnom postupku koji propisuje uvjete dopuštenosti za podnošenje žalbe. Navedeni članak stupio je na snagu 2. veljače 2006. godine, dakle prije nego što je podnositelj podnio žalbu. Podnositeljev odvjetnik je stoga trebao znati za navedeni uvjet dopuštenosti koji je proizlazio iz jasne zakonske odredbe koju Kasacijski sud primjenjuje na dosljedan način.
Sud je stoga utvrdio kako nije došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije jer u podnositeljevom slučaju nije došlo do neproporcionalnog ograničenja njegovog prava na pristup sudu.
[1] DIREKTIVA VIJEĆA 98/59/EZ od 20. srpnja 1998. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na kolektivno otkazivanje
Full & Egal Universal Law Academy