© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2012. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud. Ako su vam potrebne dodatne informacije, pogledajte naznaku o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2012. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2012. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna bilješka o sudskoj praksi Suda br. 96
April 2007.
Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske - 63235/00
Presuda od 19.4.2007 [Veliko vijeće]
Član 6
Građanski postupak
Član 6, stav 1
Građanska prava i obaveze
Spor oko prava policijskog osoblja na posebnu naknadu: član 6 primjenjiv (novi pristup u predmetima koji uključuju državne službenike)
Činjenice: Prvobitni podnositelji predstavke radili su za okružnu policiju, njih pet kao policajci, a jedna osoba kao uredska asistentica. Prema kolektivnom ugovoru iz 1986. godine, imali su pravo na posebnu naknadu za rad u udaljenom području. Kada je 1988. godine ta naknada ukinuta, dobili su pojedinačne dodatke na platu kojim se nadoknađivala ta razlika. Godine 1990. nakon što su premješteni u drugu stanicu koja je bila još više udaljena od njihovih domova, podnositelji predstavke su izgubili pojedinačne dodatke na platu. Tvrdili su, međutim, da im je Komanda pokrajinske policije obećala kompenzaciju. Ministarstvo finansija je 1991. godine odbilo zahtjev da se odobri plaćanje mjesečnog pojedinačnog dodatka na platu svakom od podnositelja predstavke u iznosu od 500-700 finskih maraka (EUR 84-118). Podnositelji predstavke su podnijeli zahtjev za kompenzaciju koji je odbijen. Žalili su se, tražeći usmeno saslušanje da bi dokazali, između ostalog, da im je obećana kompenzacija. Žalba im je odbijena po osnovu da je, u to relevantno vrijeme, samo Ministarstvo finansija (a ne komanda pokrajinske policije) moglo odobriti kompenzaciju. Sud je također zaključio da se u drugim sličnim predmetima nije dodjeljivala kompenzacija. Podnositelji predstavke su se ponovno žalili, zahtijevajući usmeno saslušanje i naglašavajući da su te naknade odobravane drugom policijskom kadru u sličnim okolnostima. Vrhovni upravni sud je 2000. godine zaključio da podnositelji predstavke nemaju zakonsko pravo na pojedinačne dodatke na platu te da nije potrebno održavati saslušanje jer navodna obećanja komande pokrajinske policije nemaju značaj u ovom predmetu.
Vijeće Evropskog suda je 2006. godine ustupilo nadležnost Velikom vijeću.
Primjenjivost člana 6(1) – Vlada je dovela u pitanje primjenjivost člana 6 po dva osnova. Prvo, podnositelji nisu imali “pravo” na sporni dodatak na platu. Drugo, prema sudskoj praksi Suda, sporovi koji se odnose na državne službenike (poput policijskih službenika) i na drugo osoblje koje radi u policijskoj upravi, a koji se odnose na uslove njihove službe, izuzeti su iz opsega člana 6. Što se tiče prve tačke, Sud je zaključio da podnositelji predstavke mogu tvrditi da su imali pravo na spornim osnovama te da stoga ne postoji prepreka da se u ovom smislu primijeni član 6. Što se tiče druge tačke, Sud je podsjetio da je, u smislu otklanjanja neizvjesnosti u prethodnoj sudskoj praksi u ovoj oblasti, u presudi Pellegrin protiv Francuske iz 1999. godine uveo funkcionalni kriterij koji se zasniva na dužnostima i odgovornostima uposlene osobe. Sud je presudio da su jedini sporovi koji su isključeni iz predmeta člana 6(1) oni koji se odnose na državne službenike čije dužnosti predstavljaju specifične aktivnosti državne službe sve dok državni službenik djeluje kao depozitar javne vlasti zadužene za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih tijela. Očigledan primjer tih aktivnosti su oružane snage i policija.
Međutim, u ovom predmetu je naglašeno da bi primjena funkcionalnog kriterija sama mogla dovesti do nepravilnosti. U to materijalno vrijeme prvobitne podnositelje predstavke zapošljavalo je Ministarstvo unutrašnjih poslova. Njih pet su bili policajci, što znači da su direktno učestvovali u vršenju ovlasti koje im povjerava javno pravo i obavljanju dužnosti koje su utvrđene tako da štite opće interese Države. Funkcije uredske asistentice su bile potpuno administrativne, bez nadležnosti za donošenje odluka ili drugo vršenje, direktno ili indirektno, javnih ovlasti. Njene funkcije nisu drugačije od funkcija bilo kojeg drugog uredskog asistenta u javnom ili privatnom zaposlenju. Kada bi se Pellegrin pristup striktno primijenio, činilo bi se da ovu podnositeljku predstavke sljeduju garancije iz člana 6(1), dok nema sumnje da policajci nisu bili u istoj situaciji. Ovo stoji bez obzira na činjenicu da se radi o identičnom sporu za sve podnositelje predstavke.
Nakon ispitivanja primjene funkcionalnog kriterija koji je uveden u predmetu Pellegrin, Sud je zaključio da time nije pojednostavljena analiza primjenjivosti člana 6 u postupku u kojem je jedna od strana državni službenik niti je unijeta veća izvjesnost u ovu oblast. Pellegrin treba razmatrati u svjetlu ranije sudske prakse na način da predstavlja prvi korak odmicanja od prethodnog principa prema kojem se član 6 nije primjenjivao na državnu službu. Odražavao je osnovnu premisu da su određeni državni službenici zbog svojih funkcija obavezani posebnom vezom povjerenja i lojalnosti prema svom poslodavcu. Očigledno je iz predmeta u kojima se od tada odlučivalo da im je u mnogobrojnim zemljama ugovornicama dodijeljen pristup sudu te da je time dozvoljeno da podižu tužbe u vezi sa platama i naknadama, čak i one koje se odnose na razrješenje dužnosti i zapošljavanje, na sličan način kako to čine zaposlenici u privatnom sektoru. Domaći sistem, u takvim okolnostima, ne nalazi sukob između vitalnih interesa Države i prava na pojedinačnu zaštitu.
Sud je stoga odlučio da usvoji novi pristup u ovoj oblasti prema kojem tužena Država, da bi bila u mogućnosti da se osloni na status podnositelja predstavke kao državnog službenika i da bi isključila primjenu člana 6, mora ispuniti dva uvjeta. Prvo, Država u svom domaćem pravu mora izričito isključiti pristup sudu za to radno mjesto ili kadrovsku kategoriju. Drugo, isključivanje mora biti opravdano po objektivnim osnovama interesa Države. Puka činjenica da je podnositelj predstavke bio u sektoru ili odjeljenju koje učestvuje u izvršavanju ovlasti datih javnim pravo nije sama po sebi odlučujuća. Da bi isključivanje bilo opravdano, nije dovoljno da Država utvrdi da je dati državni službenik učestvovao u izvršavanju javne ovlasti ili da je postojala “posebna veza povjerenja i lojalnosti” između državnog službenika i Države, kao poslodavca. Država bi također morala pokazati da je dati predmet spora povezan sa izvršavanjem ovlasti Države ili da je doveo u pitanje tu posebnu vezu. Stoga, u principu ne može postojati opravdanje za isključivanje uobičajenih radnih sporova iz garancija člana 6, poput onih koji se odnose na plate, naknade ili slična prava, na osnovu posebnosti veze između određenog državnog službenika i predmetne Države. Zbog toga, praktično, postoji pretpostavka da se član 6 primjenjuje. Tužena Vlada je ta koja treba pokazati, kao prvo, da podnositelj predstavke koji je državni službenik nije imao pravo na pristup sudu prema domaćem pravu i, kao drugo, da je izuzimanje prava prema članu 6 za državne službenike opravdano. U ovom predmetu, nije osporen pristup sudu podnositeljima predstavke prema domaćem pravu.
Zaključak: Član 6(1) je primjenjiv (dvanaest glasova za naspram pet protiv).
Usklađenost sa članom 6 – Razumno vrijeme: Period koji se uzima u razmatranje toga da li je zahtjev razumnog vremena ispunjen počeo je teći na dan kada su podnositelji predstavke podnijeli zahtjev Pokrajinskom administrativnom odboru u martu 1993. godine jer nisu mogli djelovati protiv Pokrajinskog administrativnog odbora prije dobijanja, po svom zahtjevu za ispravljanje situacije, odluke na koju su se mogli žaliti. Postupak je završen odlukom Vrhovnog upravnog suda iz aprila 2000. godine i time je trajao preko sedam godina. Došlo je do kašnjenja u postupku pred Pokrajinskim administrativnim odborom za koje Evropski sud nije pronašao dostatno objašnjenje.
Zaključak: povreda (četrnaest glasova za naspram tri glasa protiv).
Nedostatak usmenog saslušanja: Što se tiče žalbenog navoda podnositelja predstavke da im je uskraćeno usmeno saslušanje, Sud je utvrdio da nisu spriječeni da zahtijevaju usmeno saslušanje, iako su sudovi ti koji odlučuju o tome da li je saslušanje neophodno. Upravni sudovi su razmotrili zahtjev i predstavili razloge za njegovo odbijanje. Kako su podnositelji predstavke imali dovoljno mogućnosti da svoj slučaj predstave u pismenoj formi i da komentiraju izjašnjenja druge strane, zahtjev pravičnosti je ispunjen i nije bilo kršenja člana 6 po osnovi nedostatka usmenog saslušanja.
Zaključak: nema povrede (jednoglasno).
Član 13 – Sud je utvrdio da nije postojao specifičan pravni put kojim su se podnositelji predstavke mogli žaliti na dužinu predmetnog postupka s ciljem ubrzavanja rješavanja njihovog spora. Desila se povreda člana 13 u tome da podnositelji predstavke nisu imali domaći pravni lijek kojim su mogli upotrijebiti svoje pravo na saslušanje u razumnom vremenskom periodu, kako to jamči član 6.
Zaključak: povreda (petnaest glasova za naspram dva protiv).
Član 1 Protokola broj 1 sam ili u vezi sa članom 14 – Podnositelji predstavke su se žalili da su domaći organi i sudovi pogrešno primijenili domaće pravo kada su odbili njihov zahtjev. Sud je napomenuo da zahtjev, da bi se smatrao “predmetom” zaštite člana 1 Protokola broj 1, mora imati dostatni osnov u domaćem pravu, na primjer, da postoji riješena sudska praksa u domaćim sudovima koja to potvrđuje. U ovom predmetu, Sud je slijedio provedbenu instrukciju da podnositelji predstavke nisu imali legitimno očekivanje da će dobiti pojedinačni dodatak na platu jer je, kao posljedica promjene radne stanice, njihovo pravo na dodatak na platu prestalo. Niti je prema domaćem pravu postojalo bilo kakvo pravo na kompenzaciju za putne troškove. Što se tiče člana 14 Konvencije, ne može se primjenjivati osim ako predmetne činjenice ne potpadaju pod opseg jedne ili više od njegovih stavki.
Zaključak: nema povrede (jednoglasno).
Član 41 –2.500 eura svakom od podnositelja predstavke na ime nematerijalne štete.
Za više informacija, pogledajte saopćenje za štampu br. 243.
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2012.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uslovom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno sa navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2012.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2012.
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
Full & Egal Universal Law Academy