© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014. godina. Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (/humanrightstrustfund) i nije obavezujući za Sud. Više informacija može se pronaći u punoj izjavi o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informator o sudskoj praksi Suda br. 165
Jul 2013. godine
Vinter i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] - 66069/09, 130/10 3896/10
Presuda 9.7.2013. godine [Veliko vijeće]
Član 3
Ponižavajuće postupanje
Nečovječno postupanje
Doživotna zatvorska kazna u kojoj je oslobađanje moguće samo u slučaju smrtne bolesti ili teške onesposobljenosti: utvrđena je povreda
Činjenice – U Engleskoj i Velsu za ubistvo je obavezna doživotna kazna zatvora. Prije stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003. godine Državni sekretar imao je ovlašćenja da odredi minimalnu dužinu kazne koju obavezno moraju da odsluže zatvorenici osuđeni na doživotnu kaznu zatvora prije nego što dobiju pravo da budu oslobođeni ranije uz posebnu dozvolu. Kada je taj Zakon stupio na snagu, to ovlašćenje je počeo da vrši nadležni sudija. Zatvorenici čiji je minimalni dio kazne odredio Državni sekretar prije stupanja ovog zakona na snagu mogli su da se obrate Visokom sudu i da traže reviziju.
Sva tri podnosioca predstavke dobila su "rješenje da služe doživotnu zatvorsku kaznu bez mogućnosti skraćenja" nakon osuđujućih presuda za ubistvo. Takvo rješenje znači da se njihova krivična djela smatraju toliko teškim da oni moraju da ostanu u zatvoru do kraja života ukoliko Državni sekretar ne iskoristi svoje diskreciono pravo da naloži njihovo oslobađanje iz razloga samilosti u slučaju da se uvjeri da postoje neke izuzetne okolnosti - u praksi, smrtna bolest i teška onesposobljenost. U predmetu prvog podnosioca predstavke, g. Vintera, rješenje o služenju doživotne kazne zatvora bez mogućnosti skraćenja donio je nadležni sudija po Zakonu iz 2003. godine, a potvrdio ga Apelacioni sud na osnovu ranije osuđujuće presude g. Vintera za ubistvo. U predmetima drugog i trećeg podnosioca predstavke rješenje o služenju doživotne kazne zatvora bez mogućnosti skraćenja donio je Državni sekretar u okviru ranije prakse, ali ih je po reviziji potvrdio Visoki sud po Zakonu iz 2003. godine u odluci koja je kasnije potvrđena po žalbi. U predmetu drugog podnosioca predstavke, g. Bambera, konstatovano je da su ubistva počinjena sa predumišljajem i da je bilo riječ o više žrtava; isti faktori, uz element seksualnog opštenja, takođe su postojali i u predmetu trećeg podnosioca predstavke, g. Moora.
U svojim predstavkama Evropskom sudu, podnosioci predstavki žalili su se da je donošenje rješenja o služenju doživotne kazne zatvora bez mogućnosti skraćenja značilo da se njihove kazne zapravo uopšte ne mogu skratiti, što je predstavljalo povredu člana 3 Konvencije.
U presudi od 17. januara 2012. godine (v. Informator 148), Vijeće Suda je našlo, sa četiri glasa naprema tri da nije došlo do povrede člana 3 Konvencije pošto kazne podnosilaca predstavki nisu predstavljale nečovječno ili ponižavajuće postupanje. Konkretno, podnosioci predstavke nisu pokazali da njihovo lišenje slobode u kontinuitetu nije služilo legitimnoj penološkoj svrsi.
Vijeće je takođe naglasilo činjenicu da je situacija sa rješenjima o služenju doživotne kazne zatvora bez mogućnosti skraćenja bila takva da ili su izrečena nedavno od strane nadležnog sudije (u predmetu g. Vintera) ili su nedavno prošla reviziju Visokog suda (u predmetima g. Bambera i b. Moora).
Pravo – Član 3: Veliko vijeće saglasilo se i potvrdilo nalaz Vijeća da bi grubo nesrazmjerna kazna predstavljala povredu člana 3 Konvencije, iako se taj uslov ispuni samo u rijetkim i jedinstvenim situacijama. U ovom konkretnom predmetu, podnosioci predstavke nisu tvrdili da su njihova rješenja o služenju doživotne kazne zatvora bez mogućnosti skraćenja bila grubo nesrazmjerna; oni su, umjesto toga, naveli da nepostojanje proceduralne mogućnosti da se izvrši revizija predstavlja zlostavljanje, ne samo, kako je utvrdilo Vijeće, kada prestanu da postoje legitimni penološki uslovi da se opravda kontinuirano lišenje slobode, već od samog trenutka kada se donese rješenje.
Sud ponavlja da se Stranama ugovornicama mora dati polje slobodne procjene u odlučivanju o odgovarajućoj dužini zatvorskih kazni za neka naročita krivična djela i da one moraju da imaju slobodu da izreknu doživotne kazne zatvora punoljetnim počiniocima krivičnih djela za posebno teška krivična djela. Međutim, izricanje doživote kazne zatvora koja se ne može skratiti punoljetnom licu može da bude problematična po članu 3. U utvrđivanju da li se može smatrati da je doživotna kazna u datom predmetu bila takva da se nije mogla skratiti, Sud je pokušao da utvrdi da li se može reći da su zatvorenici imali bilo kakve izglede da budu oslobođeni. Ako domaće pravo obezbjeđuje mogućnost da se izvrši revizija doživotne kazne sa ciljem da ona bude ublažena, smanjena, prekinuta ili da se zatvoreniku obezbijedi uslovni otpust, to je dovoljno da se ispuni uslov člana 3.
Postojao je niz razloga zbog kojih su, da bi doživotna kazna zatvora i dalje bila kompatibilna sa članom 3, morale da postoje i mogućnosti za oslobađanje i mogućnosti za reviziju. Prije svega, očigledno je da zatvorenik ne može da bude lišen slobode ukoliko nema legitimnih penoloških osnova za to. Ravnoteža između opravdanja za lišenje slobode nije nužno statična i može da se promijeni u toku kazne. Samo se obavljanjem revizije u odgovarajućem trenutku služenja kazne mogu pravilno ocijeniti ti faktori i promjene. Drugo, lišenje slobode bez ikakvih izgleda da će doći do oslobađanja ili revizije, sa sobom nosi rizik da zatvorenik nikada neće biti u mogućnosti da okaje svoje krivično djelo, bez obzira na to kako se ponašao u zatvoru i bez obzira na to koliko je njegov napredak ka rehabilitaciji izuzetan. I treće, bilo bi nespojivo sa ljudskim dostojanstvom da država nasilno liši lice slobode, a da mu barem ne pruži priliku da jednog dana povrati svoju slobodu. Zatim, u evropskom i međunarodnom pravu danas se jasno podržava princip da svi zatvorenici, uključujući i zatvorenike koji služe doživotnu kaznu zatvora, treba da dobiju mogućnost rehabilitacije i izglede da će biti oslobođeni ukoliko se rehabilituju.
Shodno tome, član 3 je morao da se tumači kao da propisuje da mora postojati mogućnost skraćenja doživotnih kazni zatvora, u smislu revizije koja omogućava domaćim vlastima da razmotre da li su bilo kakve promjene u životu zatvorenika tako značajne, a napredak ka rehabilitaciji tako veliki da to znači da nastavljanje pritvora ne može više da se opravda legitimnim penološkim osnovama. Iako nije bio zadatak Suda da propiše formu (izvršnu ili sudsku) koju treba da ima ta revizija, niti da utvrdi kada ona treba da se desi, materijali iz komparativnog i međunarodnog prava pred ovim Sudom pokazali su jasno da mehanizam garancije revizije treba da se uvede najkasnije dvadeset i pet godina nakon izricanja doživotne kazne zatvora, sa daljim periodičnim revizijama nakon toga. Doživotna kazna bez mogućnosti skraćenja nije u skladu sa standardima člana 3 ako domaće pravo ne predviđa mogućnost takve revizije. I na kraju, iako tražena revizija jeste bila izgledna samo nakon odsluženja dijela kazne, zatvorenici koji služe doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti skraćenja ne treba da budu obavezni da čekaju i odsluže neutvrđeni broj godina svoje kazne prije nego što dobiju mogućnost da se žale da pravni uslovi vezani za njihovu kaznu ne ispunjavaju uslove člana 3. Zatvorenici koji služe doživotne kazne zatvora bez mogućnosti skraćenja imaju pravo da na početku služenja svoje kazne znaju što moraju da urade da budu uzeti u obzir za oslobađanje i pod kojim uslovima, uključujući i pitanje kada će doći do revizije njihove kazne ili kada se ona može tražiti. Zbog toga, kada domaće pravo ne predviđa nikakav mehanizam ili mogućnost revizije doživotne kazne zatvora bez mogućnosti skraćenja, pitanje nespojivosti sa članom 3 po tom osnovu može se postaviti već u trenutku izricanja kazne zatvora bez mogućnosti skraćenja, a ne samo u kasnijoj fazi lišenja slobode.
Vlada je pred Sudom navela da je cilj Zakona iz 2003. godine da udaljii izvršnu vlast iz procesa odlučivanja o doživotnim kaznama zatvora, i to je bio razlog za ukidanje revizije Državnog sekretara koja se ranije obavljala kada se odsluži 25 godina kazne. Međutim, Sud smatra da bi bilo više u skladu sa ciljem zakona kada bi se obezbijedilo da se revizija nakon odsluženih 25 godina kazne obavlja u okviru pravosuđa, umjesto da se u potpunosti ukine.
Sud je takođe našao da je nejasno važeće pravo o mogućnosti oslobađanja zatvorenika koji služe doživotne kazne zatvora u Engleskoj i Velsu. Iako član 30 Zakona iz 1997. godine daje Državnom sekretaru ovlašćenje da oslobodi svakog zatvorenika, uključujući i zatvorenike koji služe doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti skraćenja, relevantna Pravila zatvorske službe predviđaju da se oslobađenje može naložiti samo ako je zatvorenik smrtno bolestan ili fizički onesposobljen. Ovo su bili izuzetno restriktivni uslovi i po mišljenju Suda, oslobađanje iz samilosti ovakve vrste ne bi bilo ono što se podrazumijeva pod izrazom "izgledi za oslobađanje" u presudi u predmetu Kafkaris.
Stoga, s obzirom na ovaj kontrast između široke formulacije člana 30 i iscrpnih uslova objavljenih u Pravilima zatvorske službe, kao i s obzirom na nepostojanje mehanizma za reviziju rješenja za služenje doživotne kazne zatvora bez mogućnosti skraćenja, Sud nije ubijeđen da u ovom trenutku može da se smatra da su doživotne kazne zatvora podnosilaca predstavke mogle da se skrate u smislu člana 3. Uslovi te odredbe nisu, stoga, ispunjeni kada je riječ o ova tri podnosioca predstavki.
Sud je, međutim, naglasio, da utvrđivanje povrede u predmetima podnosilaca predstavki ne treba shvatiti kao nešto što im daje izglede da će odmah biti oslobođeni. To da li će oni biti oslobođeni ili ne zavisiće, na primjer, od toga da li još postoje legitimni penološki osnovi da se njihovo lišenje slobode nastavi i od toga da li oni treba da ostanu lišeni slobode po osnovu opasnosti koju predstavljaju. Ova pitanja nisu se analizirala u ovom predmetu i o njima argumenti nisu iznijeti pred Sudom.
Zaključak: utvrđena je povreda (šesnaest glasova naprema jedan).
Član 41: Utvrđivanje povrede predstavljalo je dovoljnu pravičnu naknadu za svu nematerijalnu štetu koju je pretrpio prvi podnosilac predstavke. Drugi podnosioci predstavke nisu podnijeli zahtjeve za naknadu.
(v. takođe Kafkaris protiv Kipra [GC], 21906/04, 12. februar 2008. godine, Informator 105; Iorgov protiv Bugarske (br. 2), 36295/02, 2. septembar 2010. godine, Informator 133; Schuchter protiv Italije (dec.), 68476/10, 11. oktobar 2011. godine, Informator 145; i Harkins i Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 9146/07 i 32650/07, 17. januara 2012. godine, Informator 148)
© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Sekretarijata ne obavezuje Sud.
Informatori o sudskoj praksi
© Savjet Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2014. godina.
Zvanični jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (/humanrightstrustfund). On nije obavezujući za Sud i Sud ne preuzima odgovornost za njegov kvalitet. Prevod se može preuzeti sa baze podataka o sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava HUDOC () ili sa bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud dostavio. Prevod se može reprodukovati za nekomercijalne svrhe pod uslovom da se navede puni naziv predmeta, sa gore navedenom izjavom o autorskim pravima i pominjanjem Fonda za ljudska prava. Ukoliko je namjera da se bilo koji dio ovog prevoda upotrijebi za komercijalne svrhe, molimo vas da se obratite na adresu publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2014.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2014
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy