© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2012.
Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund) i kao takav ne obvezuje Sud. Za više informacija vidjeti detaljnu napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2012.
This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2012.
La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Obavještajna bilješka o praksi Suda br. 129
Travanj 2010.
Vörður Ólafsson protiv Islanda - 20161/06
Presuda 27.4.2010. [Četvrti odjel]
Članak 11.
Članak 11. st. 1.
Sloboda udruživanja
Odgovornost nečlana za plaćanje naknade organizaciji privatnog sektora: povreda
Činjenice – Podnositelj zahtjeva je građevinar i član građevinske udruge. Sukladno Zakonu o gospodarskoj naknadi (Zakon br. 134/1993, "Zakon iz 1993.") bio je dužan platiti porez poznat kao "gospodarska naknada" u visini od 0,08% dobiti ostvarene od građevinske djelatnosti i to Islandskoj gospodarskoj komori ("FII"), privatnoj organizaciji koja broji između 1100 i 1200 članova. Podnositelj zahtjeva nije bio član te organizacije niti je ta gospodarska organizacija bila ikako povezana s njim. Više od 10000 subjekata je platilo gospodarsku naknadu, a prihod od uplaćenih naknada korišten je od strane FII-a za promociju i razvoj islandskog gospodarstva. Podnositelj je pokrenuo postupak pred domaćim sudovima osporavajući svoju obvezu plaćanja gospodarske naknade. Njegova je tužba odbijena, te je Vrhovni sud donio odluku u kojoj navodi, inter alia, da je obveza plaćanja gospodarske naknade neovisna o članstvu u FII-u i da zakonodavac nije prekoračio svoje ovlasti obzirom da je FII zakonski obvezan koristiti prihode plaćene na ime gospodarske naknade za promociju islandskog gospodarstva i, stoga, za dobrobit djelatnosti koje se oporezuju.
Pravo – Članak 11.: Prvo pitanje bilo je da li zakonska obveza plaćanja gospodarske naknade FII-u ujedno predstavlja obvezu članstva koje bi predstavljalo negativan aspekt prava podnositelja zahtjeva na slobodu udruživanja. Iako ni podnositelj zahtjeva ni građevinska udruga čiji je bio član nisu bili primorani "učlaniti" se u FII u smislu punopravnog članstva, obveza koja je podnositelju zahtjeva bila nametnuta imala je obilježje članstva u organizaciji, prvenstveno sudjelovanja u financiranju iste. Sukladno statutu, podnositelj zahtjeva je bio dužan financijski podržavati privatnopravnu organizaciju koje nije bio član po vlastitom izboru, a politika te organizacije u cijelosti se protivila njegovim političkim viđenjima i interesima. Iako su pojedinačne naknade možda bile niske, dobit koja je na taj način prikupljena pripala je jednoj organizaciji – FII. Osim toga, za razliku od članova drugih organizacija, članovi FII mogli su platiti članarinu umanjenu za iznos uplaćen na ime gospodarske naknade. Prema tome, FII i njegovi članovi bili su tretirani povoljnije od drugih organizacija i njihovih članova. Sve u svemu, zakonska obveza podnositelja zahtjeva da plaća gospodarsku naknadu predstavlja miješanje u njegovo pravo na udruživanje u organizaciju. Ta obveza je propisana zakonom i usmjerena je ka ostvarenju legitimnog cilja zaštite prava i interesa drugih.
Glede toga da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, Sud je prihvatio razlog samog uvođenja predmetne mjere, odnosno promicanja islandskog gospodarstva sredstvima prikupljenim od strane jedne velike organizacije (FII) čiji su članovi bila trgovačka društva svih grana gospodarstva, a ne da se prikupljanje sredstava vrši preko većeg broja manjih organizacija. Što se tiče drugog pitanja jesu li razlozi za miješanje bili osnovani, Sud je primijetio da domaći zakon ne samo da nije definirao obveze i dužnosti FII-a općenito, već nije uspio definirati konkretne obveze FII-a, a zakon je sam po sebi bio netransparentan vis-a-vis obveza nečlanova poput podnositelja zahtjeva i načina na koji se koriste prihodi od naplate gospodarskih naknada. Definicija uloge i obveza FII ("za promicanje gospodarstva i gospodarskog razvoj Islanda" i "godišnje podnošenje izvješća Ministarstvu gospodarstva o korištenju prihoda") je vrlo široka i neprecizna. Nisu bile propisane posebne obveze prema nečlanovima organizacije koji su platili gospodarsku naknadu. Također FII nije podlijegao temeljitom i sustavnom nadzoru: organizacija je imala neograničene ovlasti odlučivati na koji će se način prikupljena sredstva koristiti te da li će korištenje biti u okvirima koje predviđa Ministarstvo gospodarstva, kojem je FII bio dužan podnositi izvješće, a koje se nije moglo miješati u odlučivanje. Sud nije utvrdio da postoje adekvatne mjere zaštite radi sprječavanja da FII stavlja u povoljniji položaj svoje članove, a podnositelja zahtjeva i druge nečlanove poput njega u nepovoljniji položaj. Islandske vlasti stoga nisu uspjele dokazati opravdanost miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na slobodu udruživanja kao ni da je miješanjem postignuta odgovarajuća ravnoteža između njegovog prava da se ne učlani u organizaciju s jedne strane i općeg interesa u vidu promicanja i razvoja islandskog gospodarstva s druge strane.
Zaključak: povreda (jednoglasno).
Članak 41.: nije postavljen zahtjev za naknadu štete.
© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak, sastavljen od strane Tajništva, ne vezuje Sud.
© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2012.
Službeni jezici Europskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prijevod je financiran uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund). Ovaj prijevod ne obvezuje Sud niti je isti odgovoran za njegovu kvalitetu. Prijevod se može preuzeti iz HUDOC baze podataka sudske prakse Europskog suda za ljudska prava () ili iz bilo koje druge baze podataka s kojom ga je Sud podijelio. Prijevod se može umnožavati u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da se navede puni naziv predmeta, zajedno s naznakom autorskih prava i referencom na Zakladu za ljudska prava. Ukoliko se bilo koji dio ovog prijevoda namjerava koristiti u komercijalne svrhe, molimo kontaktirajte publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2012.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2012.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy