© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013. Ovaj prevod je finansiran uz podršku Zakladnog fonda za ljudska prava Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund.). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacije pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund.). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européene des droits de l’homme 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund.). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.
Informativna bilješka o sudskoj praksi Suda br. 159
Januar 2013.
Zolotas protiv Grčke (br. 2) - 66610/09
Presuda od 29.1.2013. [Prvi odjel]
Član 1 Protokola br. 1
Član 1, stav 1 Protokola br. 1
Mirno uživanje imovine
Dospjeli prirast novca na bankovnom računu, koji je postao nenadoknadiv uslijed zastare: povreda
Činjenice – Nakon što je otvorio bankovni račun u Grčkoj, podnositelj predstavke bio je dužan napustiti zemlju na nekoliko godina. Po povratku, banka mu je odbila vratiti novac sa računa zbog toga što je račun bio neaktivan preko dvadeset godina. Godine 2003. podnositelj predstavke podnio je tužbu pred građanskim sudovima za povrat spornog iznosa novca (30,550 EUR). Sudovi su zauzeli stajalište da je njegovo potraživanje od banke onemogućeno uslijed zastare prema Građanskom zakonu, te da sporni iznos pripada državi, kao korisnici neaktivnih računa. U januaru 2009. Kasacioni sud odbacio je žalbu podnositelja predstavke kojim je osporavao primjenu materijalno-procesnog prava.
Pravo – Član 1 Protokola br. 1: Kada je podnositelj predstavke posjetio svoju banku u februaru 2003. da bi se raspitao za svoj račun, saznao je da su sva njegova potraživanja zastarjela, budući da na računu nije bilo nikakvih transakcija od druge polovine 1981. godine. Iz odluka domaćih sudova može se vidjeti da je prilikom otvaranja računa potpisao sporazum sa bankon o otvaranju depozitnog računa. Potraživanja podnositelja predstavke, prema tom sporazumu, bila su podložna periodu zastare od dvadeset godina, koji je propisan Građanskim zakonom. Domaći sudovi, kojima se podnositelj predstavke obratio sa ovim predmetom, primjenjivali su zakon, prema kojem novčani depoziti položeni u bankama i pripadajuća kamata na te iznose nepovratno prelaze na državu ako u periodu od dvadeset godina vlasnik računa ne bude potraživao taj novac ili ako na računu ne bude nikakvih transakcija. Drugostepeni sud je utvrdio da period zastare nije bio prekidan, budući da nije bilo prekida u knjiženju pripadajuće kamate na računu podnositelja predstavke niti je račun bio obustavljen uslijed više sile, kako je to podnositelj predstavke tvrdio.
Primjena zastare na potraživanje podnositelja predstavke u odnosu na njegov vlastiti račun u banci predstavljala je povredu njegovog prava na mirno uživanje imovine. Vremenskim rokom zastare nastojao se ostvariti legitimni cilj u općem interesu: naime, ukidanje pravnih odnosa zbog ekonomske efikasnosti, koji su uspostavljeni mnogo prije nego je njihova egzistencija postala neizvjesna. Taj vremenski rok je bio razuman, budući da je bio dug i da vlasniku računa nije bilo teško niti nemoguće isti prekinuti. Međutim, primjena tako radikalne mjere kao što je vremensko ograničavanje potraživanja sa bankovnog računa na osnovu neaktivnosti računa u određenom vermenskom periodu, zajedno sa tumačenjem suda da pripisivanje kamate od strane banke nije predstavljalo transakciju na računu koja prekida rok zastare, stavila je vlasnike računa, a naročito obične građane koji nisu upoznati sa građanskim ili bankarskim zakonom, u nepovoljan položaj u odnosu na banke, ili pak u odnosu na državu. Prema Građanskom zakonu, iako osoba koja deponira neki iznos novca u banku time prebacuje pravo na banku da taj novac koristi, banka je dužna taj novac čuvati i, ako ga je koristila za sticanje proita, dužna je vratiti ekvivalentni iznos deponentu po raskidu ugovora. Vlasnik računa je, prema tome, imao pravo vjerovati, u dobroj vjeri, da je njegov depozit u banci siguran, naročito kada se na njega obračunavala kamata. Bilo je legitimno da vlasnik računa očekuje da će ga u slučaju neke situacije koja prijeti biću njegovog sporazuma sa bankom i njegovim finansijskim interesima o tome obavijestiti, kako bi mogao unaprijed poduzeti mjere i u skladu sa zakonom sačuvati svoje pravo na zaštitu imovine. Takav odnos povjerenja je svojstven bankarstvu i zakonu o bankama. Država je imala pozitivnu obavezu da zaštiti ovog građanina i da od banaka zahtijeva, u svjetlu nesretnih okolnosti kakva je zastara, da obavijeste vlasnika računa o neaktivnom računu koji će uskoro ući u period zastare, omogućavajući mu time da prekine rok zastare tako što će, na primjer, napraviti neku transakciju na računu. Propuštajući da traži takvu informaciju, dovela je u rizik pravnični balans između zahtjeva općeg interesa zajednice i imperativa osiguravanja osnovnih prava pojedincu. Odsustvo te informacije stavilo je prekomjeran i nesrazmjeran teret na podnositelja predstavke, koji se ne može opravdati potrebom za ukidanjem pravnog odnosa čije je postojanje postalo neizvjesno niti potrebom za osiguranje pravilnog funkcioniranja bankarskog sistema.
Zaključak: povreda (jednoglasno).
Član 41: 15,000 eura u odnosu na materijalnu i nematerijalnu štetu.
© Vijeće Evrope /Evropski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak Registrara nije obavezujući za Sud.
Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi
© Vijeće Evrope/Evropski sud za ljudska prava, 2013.
Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013
Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy