© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE
ZUBAC PROTIV HRVATSKE
OD DANA 5. TRAVNJA 2018. GODINE
ZAHTJEV BR. 40160/12
ČINJENICE
Podnositeljica zahtjeva, Vesna Zubac, državljanka je Bosne i Hercegovine i živi u Bijeli (Crna Gora). U rujnu 1992. otac podnositeljice je sklopio ugovor o zamjeni kuće u Dubrovniku za kuću u Trebinju (Republika Srpska, Bosna i Hercegovina). Nakon njegove smrti, njegov sin i suprug podnositeljice podnijeli su tužbu Općinskom sudu u Dubrovniku u kolovozu 2002. godine, tražeći da se ugovor proglasi ništetnim na temelju toga što je potpisan pod prisilom za vrijeme rata u Hrvatskoj. Supruga podnositeljice zastupao je odvjetnik iz Crne Gore sve do veljače 2005. godine, kada je slučaj preuzeo odvjetnik iz Hrvatske. Ovaj odvjetnik je na ročištu u travnju 2005. godine, povećao vrijednost predmeta spora s 10.000 na 105.000 kuna. Općinski sud je odbio tužbu u rujnu 2005. godine, te naložio tužiteljima da tuženicima nadoknade parnični trošak u skladu s povećanom vrijednošću predmeta spora. Budući da je Županijski sudu u Dubrovniku odbio žalbu tužitelja, suprug podnositeljice je podnio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Nakon što je njezin suprug preminuo, podnositeljica je preuzela postupak. U ožujku 2011. godine Vrhovni sud je odbacio reviziju navodeći da je vrijednost predmeta spora bila ispod zakonskog praga. Naime, Vrhovni sud je smatrao da je mjerodavna vrijednost predmeta spora bila vrijednost naznačena u tužbi (10.000 kuna), a ne ona koja je naznačena u kasnijoj fazi postupka (105.000 kuna). S obzirom da je minimalna vrijednost predmeta spora za podnošenje revizije bila 100.000 kuna, Vrhovni sud je odbacio reviziju kao nedopuštenu ratione valoris. Posebno je istaknuo da se, prema mjerodavnom domaćem pravu, vrijednost predmeta spora mogla mijenjati najkasnije na pripremnom ročištu ili na prvom ročištu za glavnu raspravu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari. Međutim, tužitelj je povećao vrijednost predmeta spora tek u kasnijoj fazi postupka, kada više nije bilo moguće preinačiti tužbu. Ustavni sud je odbacio podnositeljičinu ustavnu tužbu u studenom 2011. godine.
Podnositeljica je bila vezana postupovnim odlukama svojeg supruga kada je preuzela postupak pred Vrhovnim sudom nakon njegove smrti, stoga će se u daljnjem tekstu koristiti izraz „podnositeljica zahtjeva“ u pogledu cjelokupnog domaćeg postupka.
PRIGOVORI
Pozivajući se na članak 6. stavak 1. Konvencije, podnositeljica je prigovorila da joj je onemogućen pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
U presudi od 11. listopada 2016. Vijeće Suda je, sa četiri glasa prema tri, utvrdio da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije, navodeći da je Vrhovni sud primijenio pravila koja se tiču zakonskog minimuma za podnošenje revizije na pretjerano formalan način, i da je to bilo u suprotnosti s općim načelom postupovne pravičnosti koja je svojstvena članku 6. Konvencije.
Dana 6. ožujka 2017. godine predmet je upućen Velikom Vijeću na zahtjev Vlade Republike Hrvatske.
ODLUKA SUDA
Ograničenje pristupa podnositeljice zahtjeva Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije bilo rezultat nefleksibilnih postupovnih pravila. Naime, mjerodavnim domaćim pravom i praksom predviđena je mogućnost izmjene vrijednosti predmeta spora u ranijoj fazi parničnog postupka čime je omogućen pristup Vrhovnom sudu u slučaju promjene okolnosti predmeta. Osim toga, podnositeljica je imala priliku iskoristiti „izvanrednu“ reviziju što bi joj također omogućilo pristup Vrhovnom sudu, ali ona to nije učinila.
Glavna funkcija Vrhovnog suda, kao najvišeg suda u Hrvatskoj, je osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Ograničenje pristupa tom sudu postavljanjem zakonskog praga ratione valoris opravdano je legitimnim ciljem da se Vrhovni sud bavi samo važnijim pitanjima. Rješavanje nepravilnosti koje su počinili niži sudovi u određivanju vrijednosti spora, također je težilo legitimnom cilju, odnosno poštivanju vladavine prava i pravilnom djelovanju pravosudnog sustava.
Prilikom ispitivanja je li sloboda procjene države glede načina primjene mjerodavnih ograničenja ratione valoris u ovom predmetu prekoračena, Sud je uzeo u obzir tri kriterija: 1) predvidljivost ograničenja, 2) snošenje štetnih posljedica zbog propusta počinjenih tijekom postupka (je li podnositelju zahtjeva nametnu prekomjeran teret u odnosu na te greške), te 3) pitanje „pretjeranog formalizma“ u primjeni ograničenja.
Iz razloga navedenih u nastavku, Sud je utvrdio da granica procjene nije prekoračena.
Ad.1.) Sudska praksa Vrhovnog suda je dosljedna i jasna po pitanju nedopuštenosti revizije kada je vrijednost predmeta spora promijenjena u kasnijoj fazi postupka. To vrijedi neovisno o tome može li se greška u postupovnim koracima pripisati nižim sudovima ili stranci u postupku. Osim toga, zakonom je predviđeno da je, u slučaju promjene vrijednosti predmeta spora, potrebno donijeti zasebnu sudsku odluku. Slijedom navedenog, bez obzira što su nižestupanjski sudovi prihvatili višu vrijednost predmeta spora u ovom slučaju (barem u kontekstu utvrđivanja potrebne sudske pristojbe), jasno je da su podnositeljica i njezin odvjetnik morali znati da se, u nedostatku posebne odluke od strane prvostupanjskog suda, naknadna izmjena vrijednosti ne može uzeti u obzir u svrhu pristupa Vrhovnom sudu.
Ad.2.) Prema mišljenju Suda pogreške koje su podnositeljici onemogućile pristup Vrhovnom sudu mogle su se uglavnom i objektivno pripisati njoj samoj. Činjenica da je prvi punomoćnik, koji je naznačio neodgovarajuću vrijednost predmeta spora u tužbi, bio odvjetnik iz Crne Gore, a ne iz Hrvatske, bilo je isključivo pitanje podnositeljičinog slobodnog izbora punomoćnika. Jasno je da je mogla uzeti hrvatskog odvjetnika, što je kasnije i učinila. Nadalje, podnositeljica je imala mogućnost odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu koji nije nužno odgovarao tržišnoj vrijednosti nekretnine, stoga se ne može pridati nikakva važnost tvrdnji podnositeljice da je došlo do nerazmjerne razlike između vrijednosti navedene u tužbi i stvarne vrijednosti predmetne nekretnine. Također, podnositeljica je mogla mijenjati vrijednost predmeta spora, koja je prvotno naznačena u tužbi, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, ali to nije učinila iako ju je u tom trenutku zastupao hrvatski odvjetnik. Postupovni propust podnositeljice nije mogao biti opravdan kasnijim propustom dvaju nižih sudova jer bi to bilo u suprotnosti s načelom vladavine prava i zahtjevom savjesnog i pravilnog vođenja postupka i pažljive primjene mjerodavnih postupovnih pravila. Na kraju, podnositeljica nije mogla imati nikakva legitimna očekivanja koja proizlaze iz povećanih sudskih pristojbi koje je platila samo kao posljedicu vlastitog postupanja i čiji je povrat mogla zatražiti, ali nije iskoristila tu mogućnost.
Ad.3.) Glede kriterija pretjeranog formalizma, Sud je utvrdio da Vrhovni sud nije trebao biti vezan pogreškama nižih sudova prilikom odlučivanja hoće li nekome omogućiti pristup. U nedostatku bilo kakvog razloga da se dovodi u pitanje zakonom utvrđeni postupovni okvir o načinu na koji se vrijednost predmeta spora mora naznačiti, ne može se reći da je primjena obveznih odredaba u pitanju predstavljala pretjerani formalizam. Naprotiv, odlukom Vrhovnog suda osigurana je pravna sigurnost i pravilno djelovanje pravosudnog sustava. Vrhovni sud je na taj način ponovno uspostavio vladavinu prava u vezi s postupovnim propustom podnositeljice i dva nižestupanjska suda o pitanju koje utječe na njegovu nadležnost. Budući da je vladavina prava temeljno načelo demokratske države i Konvencije, ne može se očekivati da će Vrhovni sud ignorirati ili zanemariti očite postupovne nepravilnosti.
Slijedom navedenog, nije bilo nerazmjernog ograničenja prava podnositelja na pristup sudu niti prekoračenja domaće slobode procjene, stoga nije došlo povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
Full & Egal Universal Law Academy