17.11.2014
HR
Službeni list Europske unije
C 409/3
Presuda Suda (četvrto vijeće) od 11. rujna 2014. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Rechtbank van eerste aanleg te Brussel – Belgija) – Essent Belgium NV protiv Vlaamse Reguleringsinstantie voor de Elektriciteits- en Gasmarkt
(Spojeni predmeti C-204/12 do C-208/12) (1)
((Zahtjev za prethodnu odluku - Regionalni program potpore koji za postrojenja koja proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora energije predviđa dodjelu zelenih certifikata kojima se može trgovati - Obveza dobavljača električne energije da regulatornom tijelu svake godine predaju određenu kvotu certifikata - Odbijanje da se u obzir uzmu jamstva o podrijetlu iz drugih država članica Europske unije i država stranaka Sporazuma o EGP-u - Administrativna novčana kazna u slučaju da certifikati ne budu predani - Direktiva 2001/77/EZ - Članak 5. - Slobodno kretanje robe - Članak 28. UEZ-a - Članci 11. i 13. Sporazuma o EGP-u - Direktiva 2003/54/EZ - Članak 3.))
2014/C 409/03
Jezik postupka: nizozemski
Sud koji je uputio zahtjev
Rechtbank van eerste aanleg te Brussel
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Essent Belgium NV
Tuženik: Vlaamse Reguleringsinstantie voor de Elektriciteits- en Gasmarkt
uz sudjelovanje: Vlaams Gewest, Vlaamse Gemeenschap (C-204/12, C-206/12 i C-208/12),
Izreka
1.
Članak 5. Direktive 2001/77/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 27. rujna 2001. o promicanju električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije na unutarnjem tržištu električne energije treba tumačiti u smislu da mu nije protivan nacionalni program potpore, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim je određeno da nadležno regionalno regulatorno tijelo dodjeljuje certifikate, kojima je moguće trgovati, za zelenu električnu energiju proizvedenu na području regije u pitanju i prema kojem su dobavljači električne energije dužni, pod prijetnjom administrativne novčane kazne, svake godine navedenom tijelu predati određeni broj takvih certifikata koji odgovara udjelu ukupne količine električne energije koju su isporučili u toj regiji, pri čemu tim dobavljačima nije dopušteno navedenu obvezu ispuniti tako da upotrijebe jamstva o podrijetlu iz drugih država članica Europske unije ili iz trećih zemalja članica Europskoga gospodarskog prostora.
2.
Članke 28. i 30. UEZ-a kao i članke 11. i 13. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. treba tumačiti u smislu da im nije protivan nacionalni program potpore poput onog opisanog u točki 1. ove izreke, pod uvjetom da:
—
postoje mehanizmi koji osiguravaju uspostavljanje pravog tržišta certifikata na kojem se ponuda i potražnja stvarno mogu spojiti i uravnotežiti, tako da je dobavljačima i zainteresiranim korisnicima stvarno omogućeno da na njemu nabave certifikate pod poštenim uvjetima;
—
način izračuna i iznos administrativne novčane kazne koju moraju platiti dobavljači koji nisu ispunili obvezu navedenu u točki 1. ove izreke utvrđeni su tako da ne prelaze ono što je nužno u svrhu poticanja proizvođača da stvarno povećaju svoju proizvodnju električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije i dobavljača podvrgnutih navedenoj obvezi da pristupe stvarnoj kupnji potrebnih certifikata, pri čemu osobito valja izbjegavati prekomjerno kažnjavanje spomenutih dobavljača.
3.
Pravila o zabrani diskriminacije sadržana u članku 18. UFEU-a, članku 4. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. i članku 3. stavku 1. Direktive 2003/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2003. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 96/92/EZ treba tumačiti u smislu da im nije protivan nacionalni program potpore poput onog opisanog u točki 1. ove izreke.
(1) SL C 227, 28.7.2012.
Full & Egal Universal Law Academy