MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
ELEANOR SHARPSTON
od 30. svibnja 2013. ( 1 )
Predmet C‑40/12 P
Gascogne Sack Deutschland GmbH, prijašnji Sachsa Verpackung GmbH
protiv
Europske komisije
„Žalba — Tržišno natjecanje — Zabranjeni sporazum — Sektor industrijskih plastičnih vreća — Novčane kazne — Povreda temeljnog prava na pošteno suđenje u razumnom roku koju je počinio Opći sud“
Uvodna pojašnjenja
1.
Dana 16. studenoga 2011. Opći sud donio je tri zasebne presude ( 2 ) kojima je odbio zasebne tužbe kojima se tražilo poništenje odluke Komisije u predmetu COMP/38354 – Industrijske vreće ( 3 ). U toj je odluci Komisija utvrdila da je došlo do teške i dugotrajne povrede tadašnjeg članka 81. UEZ‑a (sada članak 101. UFEU‑a) te je izrekla visoke novčane kazne nizu društva kćeri i njihovim odnosnim društvima majkama. Ovo je jedna od žalbi koje su bile podnesene protiv tih presuda Općeg suda ( 4 ).
2.
Usto što se ovim žalbama postavljaju nova pitanja u području prava tržišnog natjecanja, one sadržavaju prigovore da je Opći sud propustio u razumnom roku odlučiti o tužbama koje su mu podnesene. Zbog toga je očito na ovom Sudu da pokuša brzo odlučiti o tim žalbama. Kako bi se udovoljilo tom zahtjevu, poštujući pri tome potrebu za dovoljno vremena za prijevod, pitanja koja obrađujem podijelila sam između tri mišljenja na sljedeći način.
3.
Ključne zakonodavne odredbe, zajedno s opisom zabranjenog sporazuma, postupak koji je doveo do Komisijine odluke i izrečene kazne mogu se naći u točkama 6. do 34. ovog mišljenja. Budući da se u svakoj žalbi pojavljuju donekle različiti navodi u pogledu okolnosti u kojima društva majke jesu ili nisu odgovorna za radnje svojih društava kćeri u 100-postotnom vlasništvu, ovo je pitanje raspravljeno u svim trima mišljenjima. Moja analiza pitanja koja potječu iz prigovora da Opći sud nije poštovao razuman rok za suđenje (osobito u pogledu kriterija za utvrđivanje postojanja prekomjernog kašnjenja i mogućih pravnih lijekova u takvom slučaju) sadržana je u točkama 70. do 150. mojeg mišljenja u predmetu Gascogne/Komisija ( 5 ). Ispitivanje podrobnih argumenata koje je iznio svaki od žalitelja u odnosu na (primjerice) primjerenost razloga u presudama Općeg suda može se, naravno, naći u odnosnim mišljenjima u kojima se obrađuje svaka žalba ( 6 ).
Uvod
4.
U okviru ovog predmeta pojavljuju se dva važna pitanja. Prvo se odnosi na način utvrđivanja novčanih kazni kada društvo kći u 100‑postotnom vlasništvu društva majke povrijedi pravila tržišnog natjecanja, a ta se povreda pripiše tom društvu majci na temelju solidarne odgovornosti.
5.
Drugo pitanje tiče se prava na djelotvornu sudsku zaštitu, kako je zajamčeno članom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) ( 7 ) te člancima 6. i 13. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP). Ovdje su ključna pitanja značenje „razumnog roka” u smislu članka 47. Povelje te što je primjereno pravno sredstvo ako Opći sud propusti odlučiti u tom roku.
Zakonodavstvo
Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda
6.
Člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a predviđeno je da svatko ima pravo da neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. U njezinu članku 13. navedeno je da u slučaju povrede bilo kojeg prava koje je priznato u EKLJP‑u postoji pravo na djelotvorna pravna sredstva. U okolnostima u kojima Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Sud u Strasbourgu) u postupku pred tim sudom utvrdi da je došlo do povrede EKLJP‑a, članak 41. predviđa da Sud u Strasbourgu može dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci (ne postoji izričita odgovarajuća odredba koja se odnosi na ovaj Sud).
Temeljna prava
7.
Člankom 41. Povelje predviđeno je da svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku.
8.
Članak 47. Povelje naslovljen je „Pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje”. Njime je, među ostalim, predviđeno sljedeće:
„Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. [...]”
9.
Člankom 48. Povelje zajamčena je pretpostavka nedužnosti i pravo na obranu. Slično jamstvo može se naći u članku 6. stavku 2. EKLJP‑a.
10.
U članku 51. stavku 1. Povelje navodi se:
„Odredbe ove Povelje odnose se na institucije, tijela, urede i agencije Unije, uz poštovanje načela supsidijarnosti, te na države članice samo kada provode pravo Unije. Oni stoga moraju poštovati prava i držati se načela te promicati njihovu primjenu u skladu sa svojim ovlastima i poštujući ograničenja nadležnosti Unije koje su joj dodijeljene u Ugovorima.”
11.
U članku 52. stavku 3. Povelje navedeno je da se prava zajamčena Poveljom tumače na isti način kao i odgovarajuća prava iz EKLJP‑a.
Odredbe Ugovora
Ugovor o EU‑u
12.
Člankom 19. stavkom 1. UEU‑a Sudu kao instituciji (uključujući time ovaj Sud, Opći sud i svaki specijalizirani sud) određena je opća dužnost da „osigurava poštovanje prava pri tumačenju i primjeni Ugovorâ”. Stoga su države članice dužne „osigurava[ti] pravne lijekove dostatne za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije”.
Ugovor o FEU‑u
13.
Člankom 101. UFEU‑a (prijašnji članak 81. UEZ‑a) poduzetnicima se zabranjuje sudjelovanje u sporazumima, odlukama i usklađenom djelovanju koji sprečavaju, ograničavaju ili narušavaju tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu.
14.
Članak 261. UFEU‑a propisuje:
„Uredbama koje na temelju odredaba Ugovorâ zajednički donose Europski parlament i Vijeće te onima koje donosi Vijeće, Sudu Europske unije može se dati neograničena nadležnost u vezi s kaznama predviđenima u tim uredbama.”
15.
Općenito, člankom 263. UFEU‑a Sudu je dana nadležnost da zakonitost akata institucija, uključujući Komisiju, ispituje „zbog nenadležnosti, bitne povrede postupka, povrede Ugovorâ ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog za njihovu primjenu ili zbog zloporabe ovlasti”.
Novčane kazne u pravu tržišnog natjecanja
16.
U uvodnim izjavama 29., 33. i 37. Uredbe br. 1/2003 ( 8 ) navodi se:
„(29)
Usklađenost s člancima 81. i 82. Ugovora i ispunjavanje obveza nametnutih poduzetnicima i udruženjima poduzetnika u skladu s ovom Uredbom u provedbi se treba osigurati propisivanjem novčanih kazni i dnevnih kazni.
[…]
(33)
Budući da, sukladno Ugovoru, sve odluke Komisije iz ove Uredbe podliježu sudskom nadzoru Suda, isti mora na temelju članka 229. Ugovora [sada članak 261. UFEU‑a] imati neograničenu nadležnost u odnosu na odluke kojima Komisija izriče novčane kazne ili periodične penale.
[…]
(37)
Ova Uredba poštuje temeljna prava i sukladna je načelima koja su naročito priznata [Poveljom]. U skladu s navedenim, ova Uredba treba se tumačiti i primjenjivati uzimajući u obzir i ta prava i načela.”
17.
Člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 ( 9 ) propisano je da, kada poduzetnik prekrši članak 101. UFEU‑a:
„Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne […]. Za svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini” (u daljnjem tekstu: gornja granica od 10 %).
18.
U sudskoj praksi Unije ta se odredba tumači na poseban način. Riječi „ukupan prihod” u članku 23. stavku 2. znače prihod na svjetskoj razini grupe društava koja se smatra „poduzetnikom” u smislu te odredbe, to jest da se svi njezini sastavni elementi razmatraju zajedno ( 10 ). Riječi „prethodna poslovna godina” tumače se na način da upućuju na financijsku godinu koja prethodi Komisijinoj odluci ( 11 ). S obzirom na to, ta godina predstavlja referentnu točku za izračun gornje granice od 10 %.
19.
Člankom 23. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003 predviđeno je da će se „[p]ri određivanju iznosa novčane kazne uzet[i] [...] u obzir težina i trajanje povrede”.
20.
Člankom 31. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 predviđeno je: „Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može takve odluke ukinuti, ili smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala”.
21.
U vrijeme nastanka činjenica također su bile primjenjive Komisijine Smjernice iz 1998. ( 12 ). U preambuli tih smjernica navodi se, među ostalim,:
„Ovdje opisana načela trebaju osigurati transparentnost i nepristranost odluka Komisije u očima poduzetnika i Suda, poštujući diskreciju koja je u skladu s relevantnim zakonodavstvom povjerena Komisiji za određivanje novčanih kazni unutar granice od 10 % ukupnog prihoda. Ta diskrecija, međutim, mora slijediti koherentnu i nediskriminirajuću politiku koja je u skladu s ciljevima koji se žele postići kod kažnjavanja za povrede propisa o tržišnom natjecanju.
Nova metoda za utvrđivanje visine iznosa novčane kazne temelji se na sljedećim pravilima, koja počinju od osnovnog iznosa koji će se povećati u slučaju otegotnih okolnosti ili smanjiti u slučaju olakotnih okolnosti.”
22.
U točki 1. Komisijinih Smjernica iz 1998. navodi se da će se osnovni iznos utvrditi prema težini i trajanju povrede, što je jedini kriterij spomenut u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003.
Odluka
Zabranjeni sporazum
23.
Odluka je upućena 25 poduzetnika, uključujući Groupe Gascogne i njegovo društvo kćer Gascogne Sack Deutschland (poznato kao Sachsa Verpackung GmbH u vrijeme donošenja Odluke, u daljnjem tekstu: GSD ili Gascogne Sack Deutschland) i Kendrion ( 13 ).
24.
Gascogne Deutschland GmbH, holding društvo, vlasnik je 90 % udjela u GSD‑u. Preostalih 10 % udjela u vlasništvu je Groupe Gascogne, koji je vlasnik 100 % udjela u Gascogneu Deutschland GmbH. GSD proizvodi papirnate vreće (na koje se Odluka ne odnosi) i plastične vreće.
25.
U studenome 2001. British Polythene Industries PLC group (u daljnjem tekstu: BPI) obavijestio je Komisiju o postojanju zabranjenog sporazuma u sektoru industrijskih vreća te je izrazio želju za suradnjom s Komisijom na temelju Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela iz 1996. ( 14 ). BPI je Komisiji pružio dokaze koji su joj omogućili da provede pretrage u lipnju 2002.
26.
Zabranjeni sporazum djelovao je na dvjema razinama. Na globalnoj razini on je djelovao pod okriljem Valveplasta, trgovačkog udruženja članstvo u kojemu je bilo otvoreno proizvođačima koji su imali registrirano sjedište i proizvodne pogone na unutarnjem tržištu. Članovi su plaćali godišnju članarinu.
27.
Niz podgrupa, uključujući regionalne grupe, djelovao je pod okriljem Valveplasta ili izvan njega: belgijska podgrupa, beneluška podgrupa, francuska podgrupa i podgrupa Teppema (ili nizozemska podgrupa).
28.
Adresati Odluke sudjelovali su u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a koja je obuhvaćala Benelux, Francusku, Njemačku i Španjolsku te u okviru koje su se sporazumjeli da određuju cijene industrijskih vreća, uspostave zajedničke modele za izračunavanje cijena, dodijele tržišne udjele i kvote, dodijele kupce i poslove, pristupe usklađenom dostavljanju ponuda i da razmjenjuju individualizirane informacije. Komisija je utvrdila da su dotični poduzetnici u toj protutržišnoj praksi sudjelovali u razdobljima od 3 do 20 godina.
29.
Komisija je zaključila da interes Groupea Gascogne za njegovo društvo kćer nije bio isključivo financijske prirode. Imenovanjem čelnikâ grupe u nadzorno tijelo GSD‑a (Beirat) Groupe Gascogne je namjeravao obavljati redovni nadzor nad upravom svojeg društva kćeri. Komisija je stoga odlučila da se Groupe Gascogne treba smatrati solidarno odgovornim za povredu koju je počinio GSD od trenutka kada je stekao društvo kćer (1. siječnja 1994.) do okončanja predmetne protutržišne prakse (26. lipnja 2002.).
Novčane kazne
30.
Osnovni iznos novčane kazne bio je utvrđen prema težini i trajanju povrede ( 15 ).
31.
Komisija je povredu kvalificirala kao vrlo tešku ( 16 ).
32.
Komisija je zaključila da je s poduzetnicima uključenima u zabranjeni sporazum prikladno postupati na različit način, ovisno o njihovoj relativnoj važnosti na tržištu u 1996. godini. S obzirom na to, ona je poduzetnike podijelila u šest kategorija. Najveći proizvođači svrstani su u prvu kategoriju. GSD je svrstan u šestu kategoriju. Na temelju toga osnovni iznos GSD‑ove novčane kazne Komisija je utvrdila u iznosu od 5,5 milijuna eura.
33.
Potom je Komisija uzela u obzir trajanje povrede. Za GSD to je bilo razdoblje od četrnaest godina i četiri mjeseca. Komisija je stoga primijenila 140-postotno povećanje osnovnog iznosa novčane kazne, što je dovelo do iznosa od 7,7 milijuna eura. Nakon zbrajanja s početnim iznosom od 5,5 milijuna eura, ukupna novčana kazna iznosila je 13,2 milijuna eura.
34.
Tako je na temelju članka 2. točke (i.) Odluke GSD‑u izrečena novčana kazna od 13,2 milijuna eura. Groupe Gascogne od tog je iznosa odgovoran za 9,9 milijuna eura ( 17 ). Taj iznos odražava razdoblje od osam godina i pet mjeseci tijekom kojeg je GSD bio društvo kći u 100‑postotnom vlasništvu Groupea Gascogne. S obzirom na to, GSD je isključivo odgovoran samo za iznos od 3,3 milijuna eura.
Sažetak pobijane presude
35.
U prvom stupnju GSD ( 18 ) je od Općeg suda zahtijevao da:
—
poništi Odluku u dijelu u kojem se ona odnosi na njega i Groupe Gascogne i u kojem je utvrđeno da je GSD povrijedio članak 81. UEZ‑a, a za Groupe Gascogne da je solidarno odgovoran za novčanu kaznu izrečenu GSD‑u na temelju članka 2. točke (i.) te odluke;
—
podredno, preinači i smanji iznos novčane kazne izrečene Odlukom;
—
naloži Komisiji snošenje troškova postupka.
36.
GSD je iznio tri tužbena razloga u prilog svojem prvom tužbenom zahtjevu: i. da je Komisija pogriješila zaključivši da je GSD imao aktivnu ulogu u zabranjenom sporazumu; ii. da su razlozi Odluke nedostatni jer Komisija nije u dovoljnoj mjeri potkrijepila svoju tvrdnju da je GSD bio sudjelovao u podgrupi „Njemačka” unutar zabranjenog sporazuma; i iii. da je Komisija povrijedila članak 15. Uredbe br. 17 zauzevši pogrešno stajalište da GSD nije neovisan poduzetnik i odlučivši, također pogrešno, da se Groupe Gascogne, kao njegovo društvo majka, treba smatrati solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne. GSD je nadalje tvrdio da je Komisija pogriješila pri utvrđivanju dijela novčane kazne koji se može pripisati GSD‑u za razdoblje njegova sudjelovanja u povredi, a koji prelazi gornju granicu od 10 %.
37.
Podredno je GSD tvrdio da novčanu kaznu treba smanjiti. Smatrao je da je Komisija propustila pravilno procijeniti iznos izrečene novčane kazne, da je povrijedila načelo proporcionalnosti time što je pogrešno protumačila težinu i trajanje povrede te da nije uzela u obzir olakotne okolnosti i GSD‑ovu suradnju na temelju Obavijesti o suradnji ( 19 ).
38.
Na raspravi u prvostupanjskom postupku GSD je, pozivajući se na članak 6. EKLJP‑a i članak 48. Povelje, tvrdio da je njegovo pravo na obranu povrijeđeno primjenom pretpostavke odlučujućeg utjecaja. Opći sud zaključio je da GSD‑ove tvrdnje predstavljaju novi tužbeni razlog jer nisu bile uključene u prvotnu tužbu. Stoga je Opći sud, upućujući na članak 44. stavak 1. točku (c) u vezi s člankom 48. stavkom 2. svojeg Poslovnika, zaključio da je taj tužbeni razlog nedopušten.
Žalbeni razlozi
39.
GSD iznosi četiri žalbena razloga.
40.
Kao prvo, GSD tvrdi da je Opći sud povrijedio pravo time što je propustio zaključiti da stupanje na snagu Ugovora o EU‑u 1. prosinca 2009., a posebno njegova članka 6., koji Povelji dodjeljuje istu pravnu snagu kao i Ugovorima, predstavlja pravno pitanje koje se pojavilo tijekom postupka ( 20 ).
41.
Kao drugo, GSD tvrdi da je Opći sud propustio navesti odgovarajuće razloge za svoju odluku u odnosu na primjenu članka 15. Uredbe br. 17.
42.
Kao treće, GSD tvrdi da je Opći sud propustio izvršiti svoj nadzor i pravilno ispitati Komisijinu argumentaciju u vezi s učinkom povrede na tržište.
43.
Kao četvrto i podredno, GSD tvrdi da je Opći sud povrijedio načelo suđenja u razumnom roku utvrđeno u članku 6. EKLJP‑a i načelo djelotvorne sudske zaštite. On tvrdi da, prema tomu, pobijanu presudu valja ukinuti ili, podredno, da iznos novčane kazne treba smanjiti kako bi se u obzir uzele financijske posljedice za GSD koje su nastale kao posljedica prekoračenja razumnog roka.
Prvi žalbeni razlog: uzdizanje Povelje na razinu Ugovora nakon (stupanja na snagu) Lisabonskog ugovora
Sažetak argumenata
44.
GSD tvrdi da je promjena u pravnoj snazi Povelje izravno utjecala na postupak pred Općim sudom. Iz zajedničkog tumačenja članka 44. stavka 1. točke (c) i članka 48. stavka 2. Poslovnika Općeg suda proizlazi da je tijekom postupka stranci zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. GSD je 20. listopada 2010. podnio zahtjev za ponovno otvaranje pisanog dijela postupka te je na raspravi zatražio dopuštenje da iznese argumente o navodnoj povredi članka 48. i članka 52. stavka 1. Povelje.
45.
Komisija tvrdi, kao prvo, da je ovaj žalbeni razlog previše općenit i neprecizan te, kao drugo, da je Sud već zaključio da je pretpostavka odlučujućeg utjecaja spojiva s pretpostavkom nedužnosti. S obzirom na to, Komisija tvrdi da je prvi žalbeni razlog neosnovan.
Ocjena
46.
Iz članka 44. stavka 1. točke (c) u vezi s člankom 48. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda proizlazi da bi GSD‑ov tužbeni razlog u pogledu članka 48. Povelje protumačenog s obzirom na članak 6. EKLJP‑a mogao biti dopušten samo ako se temelji na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.
47.
Iz GSD‑ova zahtjeva za ponovno otvaranje pisanog dijela postupka proizlazi da je on smatrao da taj tužbeni razlog nije naveden u njegovoj prvotnoj tužbi.
48.
Ispitivanje tog dokumenta potvrđuje navedeno.
49.
Nadalje, Opći je sud zaključio da GSD‑ov tužbeni razlog ne predstavlja dopunu pisanih argumenata u GSD‑ovoj tužbi i da on nije usko povezan s tim argumentima. Slažem se s objema ocjenama.
50.
Iz točaka 85. do 95. pobijane presude jasno proizlazi da je Opći sud ipak ispitao GSD‑ove materijalne argumente u vezi s pretpostavkom odlučujućeg utjecaja i pravima zajamčenima člankom 48. Povelje.
51.
Ništa nije sprečavalo GSD da se tijekom pisanog dijela postupka pozove na prava zajamčena člankom 48. Povelje protumačena s obzirom na članak 6. EKLJP‑a. Kao prvo, ta prava već su predstavljala dio općih načela prava Unije. Kao drugo, iako Povelja još nije bila pravno obvezujuća, Sud se već često oslanjao na njezine odredbe pri donošenju presuda prije stupanja na snagu članka 6. UEU‑a ( 21 ). Nadalje, Sud je već zaključio da se Lisabonskim ugovorom samo kodificira Povelja ( 22 ).
52.
U točkama 91. do 95. pobijane presude Opći sud protumačio je članak 44. stavak 1. točku (c) i članak 48. stavak 2. svojeg Poslovnika. Iz točke 92. jasno proizlazi utvrđenje tog suda da je GSD na raspravi istaknuo nova pitanja. U točki 93. Opći sud zaključio je da se zbog promjene statusa Povelje nije pojavilo novo pravno pitanje jer je pretpostavka nedužnosti već zajamčena kao opće načelo prava Unije. Stoga je Opći sud odbacio GSD‑ov tužbeni razlog.
53.
Dodajem da je Opći sud već nedavno razmotrio i odbio argumente da je pretpostavka odlučujućeg utjecaja u biti pretpostavka krivnje i da stoga nije u skladu s člankom 48. Povelje ( 23 ). Slažem se s tom odlukom. Čini mi se da pretpostavka odlučujućeg utjecaja nije pretpostavka krivnje. To je pretpostavka da i u dobru i u zlu društvo majka drži uzde te je stoga odgovorno za ponašanje svojeg društva kćeri koje je u njegovu 100-postotnom vlasništvu.
Drugi žalbeni razlog: nepostojanje obrazloženja u odnosu na primjenu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003
54.
GSD‑ov drugi žalbeni razlog sastavljen je od dvaju dijelova.
Nedovoljno obrazloženje odluke o odbijanju argumenta da Groupe Gascogne nije izvršavao odlučujući utjecaj na GSD
55.
Prvi dio GSD‑ova drugog žalbenog razloga u biti se odnosi na značenje pojma „poduzetnik” jer je Komisija GSD‑ovu protutržišnu praksu u Odluci pripisala Groupeu Gascogne. GSD tvrdi da u pobijanoj presudi nisu u dovoljnoj mjeri izloženi razlozi zašto se Groupe Gascogne smatra solidarno odgovornim za novčanu kaznu izrečenu GSD‑u na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. GSD smatra da je Opći sud propustio ispitati je li on s uspjehom oborio pretpostavku da je Groupe Gascogne izvršavao odlučujući utjecaj na njegovu poslovnu politiku.
Relevantni odlomci iz pobijane presude
56.
GSD se oslanja na sljedeće točke pobijane presude:
„89
Kako bi opovrgnuo te navode, tužitelj je u odgovoru na zahtjev za pružanje informacija naveo da je bio sam odgovoran za vlastito poslovanje i da se njime upravljalo u okviru grupe kao profitnim centrom. On je također primijetio da je njegov direktor gospodin R. bio voditelj prodaje od 1996. u odjelu za prodaju koji obuhvaća osam zamjenika voditelja, od kojih je svaki primao upute od rukovodstva prodaje. Potom je naveo da nikad nije primio nikakve pisane upute ili savjetodavne okružnice te da se s klijentima o cijenama pregovaralo na pojedinačnoj osnovi. Naposljetku je naveo da bi Komisija trebala upotrijebiti svoje istražne ovlasti ako želi dokazati da tužitelj nije bio samostalan subjekt.
90
Međutim, tim se elementima ne može opovrgnuti pretpostavka da je Groupe Gascogne izvršavao odlučujući utjecaj na tužitelja. Tužitelj je samo utvrdio da Groupe Gascogne nije izvršavao stvarnu kontrolu nad njegovom poslovnom politikom te je, osim toga, propustio podnijeti bilo kakav dokaz u tom pogledu.” ( 24 )
Sažetak argumenata
– GSD‑ova žalba
57.
GSD smatra da je Opći sud propustio jasno i nedvosmisleno iznijeti razloge na kojima je njegova presuda utemeljena. Opći sud u točki 90. pobijane presude samo je utvrdio da činjeničnim elementima koje je GSD iznio u odgovoru na zahtjev za pružanje informacija u vezi s okolnosti je li on djelovao neovisno o Groupeu Gascogne nije opovrgnuta pretpostavka odlučujućeg utjecaja. Opći sud stoga je propustio ocijeniti nove činjenice koje je GSD iznio. On se ograničio na utvrđivanje načela a da nije na jasan i nedvosmislen način iznio razloge koji su ga naveli na taj zaključak.
– Komisijin odgovor
58.
Komisija tvrdi da prvi dio drugog žalbenog razloga treba odbiti. Ona tvrdi da Opći sud nije dužan detaljno odgovoriti na svaki argument koji je iznesen pred njim, posebno kad takvi navodi nisu dovoljno jasno i precizno izneseni. GSD nije podnio nikakav novi dokaz kako bi oborio pretpostavku odlučujućeg utjecaja. Njegove tvrdnje zapravo su iznesene u drukčijem kontekstu, to jest prilikom osporavanja primjene članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 u odnosu na gornju granicu od 10 %.
Ocjena
59.
Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obveza obrazlaganja presuda koju ima (na temelju članka 36. i članka 53. stavka 1. Statuta Suda Europske unije) ne nalaže Općem sudu da dâ obrazloženje u kojem bi se iscrpno i pojedinačno osvrnuo na sve tvrdnje koje su stranke iznijele u postupku. Obrazloženje, dakle, može biti implicitno, pod uvjetom da se njime omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge na kojima se temelji pobijana presuda, a Sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora u okviru postupka povodom žalbe ( 25 ).
60.
Kao prvo, očito je da je u točkama 78. do 80. pobijane presude Opći sud iznio GSD‑ove argumente u vezi sa značenjem pojma „poduzetnik” u smislu članka 101. UFEU‑a.
61.
Kao drugo, u točkama 85. do 87. Opći sud naveo je opća načela na kojima je utemeljio svoju ocjenu o tome i. čine li GSD i Groupe Gascogne poduzetnika, ii. primjenjuje li se pretpostavka odlučujućeg utjecaja i iii. je li GSD oborio pretpostavku da je Groupe Gascogne stvarno izvršavao takav odlučujući utjecaj na njegovu poslovnu politiku.
62.
Kao treće, iz točaka 88. i 89. pobijane presude proizlazi da je u svojoj ocjeni Opći sud i. uzeo u obzir činjenicu da je GSD društvo kći u 100-postotnom vlasništvu Groupea Gascogne, ii. zaključio da GSD nije osporio pretpostavku odlučujućeg utjecaja na način da dokaže da je prilikom određivanja svoje poslovne politike zapravo djelovao neovisno i iii. odbio GSD‑ovu tvrdnju da je na Komisiji da dokaže da on nije imao takvu samostalnost.
63.
Točno je da Opći sud nije izričito naveo da je na GSD‑u teret dokazivanja prilikom pobijanja te pretpostavke. Međutim, to je očito bila osnova za način na koji su točke 89. i 90. pobijane presude obrazložene.
64.
Ako se tim točkama pobijane presude omogućuje GSD‑u da sazna razloge na kojima je Opći sud utemeljio svoje obrazloženje, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za izvršavanje svojeg nadzora povodom ove žalbe, ta presuda nije zahvaćena nikakvim nedostatkom obrazloženja, suprotno onomu što GSD tvrdi.
65.
U tim okolnostima prvi dio GSD‑ova drugog žalbenog razloga treba odbiti.
Nepoštovanje gornje granice novčane kazne za razdoblje koje prethodi preuzimanju GSD‑a od Groupea Gascogne
66.
Drugi dio drugog žalbenog razloga iznesen je podredno. Odnosi se na tumačenje članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, kojim je predviđeno da novčana kazna izrečena svakom poduzetniku koji je sudjelovao u povredi ne smije prelaziti 10 % njegova ukupnog prihoda ostvarenog u poslovnoj godini koja je prethodila Komisijinoj odluci.
Sažetak argumenata
– GSD‑ova žalba
67.
GSD osporava osnovu na kojoj je Komisija izračunala novčanu kaznu za razdoblje prije nego što ga je Groupe Gascogne preuzeo. Ukupna novčana kazna iznosi 13,2 milijuna eura, a za Groupe Gascogne utvrđeno je da je od tog iznosa solidarno odgovoran za 9,9 milijuna eura. Pred Općim sudom GSD je tvrdio da 3,3 milijuna eura (razlika između 13,2 milijuna eura i 9,9 milijuna eura) odgovara razdoblju od 9. veljače 1988. do 31. prosinca 1993., prije nego što ga je preuzeo Groupe Gascogne. Taj iznos prelazi gornju granicu (od 10 % GSD‑ova prihoda) utvrđenu u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003.
68.
GSD se oslanja na pristup koji je Komisija zauzela u Odluci 2005/349/EZ (u daljnjem tekstu: odluka o organskim peroksidima) ( 26 ) u prilog svojoj tvrdnji da bi – kada je razdoblje tijekom kojeg se povreda dogodila podijeljeno između i. razdoblja tijekom kojeg je društvo kći jedino odgovorno za povredu i ii. razdoblja tijekom kojeg se za društvo kćer i njegovo društvo majku smatra da su solidarno odgovorni – Komisija prilikom primjene gornje granice od 10 % trebala uzeti u obzir samo prihod društva kćeri za prvo razdoblje. GSD tvrdi da iz presude u predmetu Elf Aquitaine/Komisija ( 27 ) proizlazi da je Opći sud povrijedio pravo time što je potvrdio da Komisija može izmijeniti svoju praksu i odlučiti da ne primijeni odluku o organskim peroksidima a da ne iznese razloge za to. Pri izračunavanju gornje granice od 10 % Komisija može samo u odnosu na drugo razdoblje uzeti u obzir prihod grupe na svjetskoj razini. Međutim, Komisija ovdje nije primijenila to načelo. Iznos novčane kazne od 3,3 milijuna eura prelazi razinu od 10 % prihoda koji je GSD ostvario u poslovnoj godini koja je prethodila Odluci (20078400 eura).
– Komisijin odgovor
69.
Komisija tvrdi da je drugi dio drugog žalbenog razloga bespredmetan. Ona, prvo, ističe da GSD nije tvrdio da je bilo ona bilo Opći sud pogriješio prilikom primjene članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Presuda Općeg suda stoga je konačna u tom dijelu. Drugo, sama odluka o organskim peroksidima nije dokaz o „Komisijinoj praksi” koja se primjenjuje na utvrđivanje gornje granice od 10 % prema članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003. Treće, pristup zauzet u odluci o organskim peroksidima pravno je pogrešan. Nadalje, ovaj predmet razlikuje se od predmeta Elf Aquitaine/Komisija ( 28 ).
70.
Opći sud nije slijedio pristup iz odluke o organskim peroksidima. U točki 108. pobijane presude je naveo:
„Suprotno onomu što tužitelj tvrdi, iz gore navedenog proizlazi da, kada je učinjena razlika između prvog razdoblja, za koje je samo društvo kći odgovorno za povredu, i drugog razdoblja, za koje društvo majka solidarno odgovara s društvom kćeri za počinjenu povredu, članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 ne nalaže Komisiji da provjeri je li dio novčane kazne za čije se plaćanje društvo majka ne smatra solidarno odgovornim niži od gornje granice od 10 % prihoda samog društva kćeri. Cilj je gornje granice iz te odredbe isključivo spriječiti nametanje novčane kazne koja bi bila prekomjerna s obzirom na ukupnu veličinu gospodarskog subjekta na dan donošenja odluke, pri čemu je prihod društva koje je jedino odgovorno za povredu, kakav je bio u vrijeme počinjenja povrede ili izricanja novčane kazne, u tom pogledu manje važan.” ( 29 )
Ocjena
71.
Kako valja tumačiti pojam „poduzetnik” iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 kada taj subjekt nije ostao isti tijekom povrede? Treba li pri određivanju gornje granice od 10 % za razdoblje za koje je društvo kći jedino odgovorno uzeti u obzir prihod grupe na svjetskoj razini ili se treba osloniti samo na prihod društva kćeri u poslovnoj godini koja prethodi Komisijinoj odluci?
72.
Prilikom ispitivanja ovih aspekata treba imati na umu da ne postoji spor o razdoblju povrede za koje je GSD isključivo odgovoran i o kasnijem razdoblju za koje je on solidarno odgovoran s Groupeom Gascogne.
73.
U izostanku sudske prakse Suda, GSD upućuje na Komisijinu odluku o organskim peroksidima. U toj je odluci Komisija podijelila odgovornost za novčanu kaznu izrečenu društvu majci i društvu kćeri na način da je uzela u obzir razdoblje prije preuzimanja društva kćeri (u daljnjem tekstu: PC) od društva majke (u daljnjem tekstu: Laporte), u kojem je samo PC bio odgovoran za povredu. S obzirom na to, pri određivanju gornje granice od 10 % Komisija se oslonila na prihod PC‑a u poslovnoj godini koja je prethodila odluci o organskim peroksidima, umjesto na prihod Laportea na svjetskoj razini.
74.
Što se tiče GSD‑ova argumenta u vezi s Komisijinom praksom u prethodnim odlukama, ustaljena je sudska praksa da ona ne služi kao pravni okvir za određivanje novčanih kazni na području tržišnog natjecanja jer Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti na tom području i prilikom njezina izvršavanja nije vezana svojim ranijim ocjenama ( 30 ). Komisija stoga nije bila dužna slijediti pristup iz odluke o organskim peroksidima. Nadalje, slažem se s Komisijom da jedna odluka ne stvara praksu.
75.
Međutim, ne proizlazi da je Komisijin pristup u ovom predmetu bio u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003.
76.
Na raspravi pred Sudom Komisija je navela da – s obzirom na dvije presude Općeg suda, Tokai Carbon i dr./Komisija ( 31 ) i YKK i dr./Komisija ( 32 ) – smatra da je pristup koji je zauzela u odluci o organskim peroksidima bio netočan i da daje prednost pristupu primijenjenom u ovom predmetu.
77.
Smatram da se presuda Tokai odnosila na različitu situaciju. U toj presudi društvo majka i društvo kći bili su dio istog poduzetnika u vrijeme povrede, ali se njihov odnos promijenio u referentnoj godini za izračun gornje granice od 10 % ( 33 ). U tom stadiju društvo majka više nije bilo odgovorno za svoje bivše društvo kćer: ona su bila sestrinska društva. Društva su smatrana solidarno odgovornima za razdoblje povrede, ali je odluka bila upućena zasebno bivšem društvu kćeri i bivšem društvu majci te je gornja granica od 10 % primijenjena na svakog adresata ( 34 ).
78.
Presuda YKK odnosila se na društvo majku (u daljnjem tekstu: YKK) i društvo kćer u 100-postotnom vlasništvu (u daljnjem tekstu: YKK Stockco), za koje je utvrđeno da su bili dio istog poduzetnika na dan kada je Komisijina odluka donesena ( 35 ). Na temelju te odluke za YKK je utvrđeno da je solidarno odgovoran za povredu koju je počinio YKK Stockco. Povreda je trajala deset godina. Za YKK Stockco utvrđeno je da je sudjelovao u protutržišnoj praksi u razdoblju od šest godina prije nego što ga je YKK preuzeo. Protutržišno ponašanje potom se nastavilo tijekom daljnjeg razdoblja od četiri godine, nakon što je društvo kći postalo dio grupe YKK. Komisija je utvrdila da je YKK solidarno odgovoran za novčanu kaznu izrečenu YKK Stockcu za razdoblje od kada je postao jedini vlasnik društva kćeri.
79.
YKK Stockco tvrdio je da je pri određivanju gornje granice od 10 % Komisija trebala uzeti u obzir samo njegov prihod u (šestogodišnjem) razdoblju povrede za koje ga se smatra isključivo odgovornim. Stoga prihod grupe na svjetskoj razini nije trebao biti osnova na kojoj je gornja granica od 10 % izračunata za taj dio novčane kazne. Opći sud nije se složio. On je smatrao da su YKK Stockco i YKK solidarno odgovorni u referentnom trenutku za izračun gornje granice od 10 % i da je Komisija stoga bila u pravu kada je prihod na svjetskoj razini upotrijebila za izračun gornje granice od 10 % za cijelo razdoblje povrede.
80.
Bit Komisijina stajališta jest da Sud treba uzeti u obzir financijski položaj poduzetnika u vrijeme donošenja odluke kao zaštitu od izricanja prekomjernih novčanih kazni izračunatih na temelju financijskog položaja poduzetnika u vrijeme kad se povreda dogodila ( 36 ).
81.
Čini mi se da je pristup primijenjen u odluci o organskim peroksidima više u skladu s tekstom i ciljevima članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 nego pristup zauzet u ovom predmetu.
82.
Nije mi poznata sudska praksa u kojoj je Sud protumačio članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 u okolnostima kao što su ove. Ovoj problematici pristupam na sljedeći način.
83.
Kao prvo, članak 23. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 1/2003 propisuje da „[z]a svakog poduzetnika […] koj[i] sudjeluje u povredi propisa, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini”. Opći sud nije sam ništa izričito utvrdio, ali je implicitno prihvatio mišljenje Komisije, koja je u svojoj odluci smatrala da je GSD bio potpuno odgovoran za povredu u razdoblju koje je prethodilo njegovu preuzimanju od Groupea Gascogne ( 37 ). Budući da je GSD bio poduzetnik koji je sudjelovao u povredi u razdoblju između 9. veljače 1988. i 1. siječnja 1994., samo je on „poduzetnik” koji je obuhvaćen područjem primjene članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 u odnosu na povredu počinjenu tijekom tog razdoblja.
84.
Za sljedeće razdoblje između 1. siječnja 1994. i 26. lipnja 2002.„poduzetnik” koji je sudjelovao u povredi bio je istodobno Groupe Gascogne (zbog presumpcije odlučujućeg utjecaja) i GSD (stvarni počinitelj povrede). Prema tome, oba su društva solidarno odgovorna za to razdoblje.
85.
Kao drugo, kada se identitet okrivljenika promijeni tijekom razdoblja povrede zato što ga je u cijelosti kupilo društvo koje postaje njegovo društvo majka, pojam „poduzetnik” iz članka 23. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 1/2003 dovoljno je širok da obuhvati takvu „promjenjivu situaciju”.
86.
Kao treće, premda novčana kazna sankcionira djelovanja društva kćeri počinjena u prošlosti, članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 za izračun gornje granice od 10 % zahtijeva da referentna točka bude datum Komisijine odluke. U tom pogledu, položaj društva kćeri ne razlikuje se od položaja bilo kojeg drugog poduzetnika, s obzirom na to da se gornja granica od 10 % izračunava na osnovi prihoda ostvarenog tijekom poslovne godine koja prethodi godini Komisijine odluke kojom se sankcionira povreda. Prema tome, bitno je da se prihod društva kćeri promatra odvojeno od prihoda društva majke i da gornja granica od 10 % primijenjena na društvo kćer za izračun novčane kazne izrečene za razdoblje koje je prethodilo njegovu preuzimanju od društva majke bude određena na osnovi samo njegovih prihoda.
87.
Kao četvrto, takvo je tumačenje, čini se, više sukladno ciljevima članka 23. stavka 2. od stajališta koje je zauzela Komisija. Gornja granica od 10 % ima za cilj zaštitu poduzetnika od bilo kakve prekomjerne novčane kazne koja bi ga uništila ( 38 ). Izračunavanje iznosa izrečene novčane kazne društvu kćeri koje je krivo za povredu za koju je u cijelosti odgovorno u okvirima gornje granice izračunate na osnovi ukupnog prihoda grupe koje je dio dovelo bi više nego vjerojatno do znatno višeg iznosa (jer će iznos od 10 % prihoda grupe društava na svjetskoj razini obično biti viši od 10 % prihoda jednog društva kćeri). Ta metoda dovest će stoga do više novčane kazne nego da je gornja granica od 10 % izračunata samo na osnovi prihoda društva kćeri.
88.
Smatram da se Komisijinim pristupom stoga ne može zajamčiti, kao što je to namjera mjerodavnog zakonodavstva, da se ne izriču prekomjerne novčane kazne.
89.
Naposljetku, u okolnostima poput onih u ovom slučaju, načelo osobne odgovornosti potvrđuje Komisijinu odluku da različito podijeli odgovornost za razdoblje prije i za razdoblje nakon što je društvo majka preuzelo društvo kćer ( 39 ). Budući da je protutržišno ponašanje društva kćeri tijekom prvog razdoblja bilo počinjeno prije nego što su to društvo i društvo majka činili istog poduzetnika, to potonje društvo nije solidarno odgovorno za povredu iz tog prvog razdoblja. Ipak, ako zaključujemo po analogiji, čini mi se vrlo teško opravdati da se prihod grupe na svjetskoj razini uzme u obzir za izračun gornje granice od 10 % primjenjive na novčanu kaznu koju mora platiti samo društvo kći, a koja mu je izrečena za povredu koju društvo majka nije počinilo i koja mu se ne stavlja na teret za razdoblje o kojem je riječ.
90.
Smatram da je Opći sud stoga pogriješio u svojem tumačenju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 te je pobijana presuda nevaljana u tom pogledu. Stoga smatram da novčanu kaznu izrečenu GSD‑u u odnosu na razdoblje od 9. veljače 1988. do 1. siječnja 1994. treba ograničiti na 2078400 eura (10 % njegova prihoda u poslovnoj godini koja prethodi Odluci).
Treći žalbeni razlog: učinak povrede na tržište
Propust Općeg suda da odgovarajuće obrazloži zašto je potvrdio da povredu treba kvalificirati kao vrlo tešku
91.
Trećim žalbenim razlogom GSD osporava pobijanu presudu iz razloga što je Opći sud potvrdio da je Komisija pravilno kvalificirala povredu kao vrlo tešku.
Sažetak argumenata
– GSD‑ova žalba
92.
GSD tvrdi da je Opći sud propustio dati odgovarajuće i razumljive razloge kada je ispitao obrazloženje Odluke u vezi sa stvarnim učinkom povrede na tržište. Tvrdi da iz te odluke ne može zaključiti proizlazi li učinak zabranjenog sporazuma na tržište iz kriterija koje je Komisija iznijela ili je li Komisija stajališta da učinak zabranjenog sporazuma nije mjerljiv. GSD stoga smatra da je spriječen iznijeti svoju obranu jer su nejasni prigovori koji su mu upućeni. Opći sud je pogriješio kada je potvrdio Komisijino obrazloženje u Odluci jer je naveo da je učinak zabranjenog sporazuma na tržište nemjerljiv, ali je ipak prihvatio da je povreda pravilno kvalificirana kao vrlo teška.
– Komisijin odgovor
93.
Komisija smatra, prvo, da je GSD‑ov žalbeni razlog nedopušten jer u prvom stupnju nije tvrdio da se suočio s teškoćama u shvaćanju Odluke; drugo, da je obrazloženje Odluke dovoljno jasno; treće, da je povreda imala stvaran učinak na tržište, ali da nije moguće izmjeriti te učinke; i, četvrto, da je ustaljena sudska praksa da se prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne može, ali ne mora uzeti u obzir pitanje postoji li stvaran učinak na tržište.
Ocjena
94.
Argument da je Odluka bila neodgovarajuće obrazložena smatram nedopuštenim, kao i Komisija, jer nije bio iznesen u prvom stupnju. Međutim, Sudu može biti od pomoći ako ukratko ispitam bitne dijelove GSD‑ova žalbenog razloga.
95.
Je li Opći sud propustio ispitati obrazloženje Odluke time što je prihvatio da je povreda bila vrlo teško kršenje članka 101. UFEU‑a i što je podržao Komisijinu odluku da utvrdi osnovni iznos novčane kazne bez dokaza o stvarnom učinku na tržište? I je li obrazloženje pobijane presude u tom pogledu razumljivo i odgovarajuće?
96.
GSD nije odredio koje su to konkretne točke u toj presudi na kojima zasniva svoj prigovor o nepostojanju obrazloženja.
97.
Smatram da Opći sud nije pogriješio u izvršavanju svojeg nadzora.
98.
Općenito, točno je da je stvaran učinak povrede na tržište jedan od kriterija koje se mora uzeti u obzir pri utvrđivanju težine te povrede. Nadalje, taj je element relevantan pri utvrđivanju težine protutržišne prakse samo ako je „stvarni učinak na tržište” doista mjerljiv ( 40 ).
99.
Prilikom određivanja osnovnog iznosa novčanih kazni treba uzeti u obzir trajanje povreda i sve ostale elemente koje može obuhvatiti ocjena težine tih povreda, poput ponašanja svakog poduzetnika, uloge koju je svaki od njih imao u uspostavljanju zabranjenog sporazuma, koristi koju su mogli imati na temelju protutržišne prakse, njihovu veličinu i vrijednost predmetne robe te opasnost koju povrede te vrste predstavljaju za ciljeve Unije ( 41 ).
100.
Proizlazi da učinak protutržišne prakse na tržište nije sam po sebi odlučujući kriterij za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne. Konkretno, elementi koji se odnose na namjerni aspekt povrede mogu biti važniji od onih koji se odnose na njezine učinke, pogotovo kada se radi povredama koje su same po sebi teške ( 42 ).
101.
Opći sud razmatrao je pitanje težine povrede u stadijima tako što je prvo razmotrio stvaran učinak koji je ona imala na tržište, a potom je li Komisija u okviru svoje metodologije za određivanje novčanih kazni različito postupala sa sudionicima u zabranjenom sporazumu. To potonje pitanje nije dio ove žalbe.
102.
Što se tiče stvarnog učinka na tržište, GSD je pred Općim sudom iznio sljedeće tvrdnje. Prvo je tvrdio da je, odlučivši da nije bilo potrebno izmjeriti učinak povrede na tržište, Komisija propustila primijeniti svoje Smjernice iz 1998. Drugo, GSD se oslonio na raniju presudu Degussa/Komisija ( 43 ), u kojoj je Opći sud zaključio da, kada su učinci povrede na tržište bili samo djelomično dokazani, novčanu kaznu koju je Komisija izrekla treba smanjiti. Treće, GSD je tvrdio da je prilikom razmatranja težine povrede Komisija trebala uzeti u obzir da GSD nije bio uključen u određene protutržišne prakse.
103.
Opći sud ispitao je svaki od GSD‑ovih argumenata. U točki 117. je naveo ( 44 ):
„[…] stvaran učinak povrede na tržište uzima se u obzir radi ocjene težine povrede samo kada ga je moguće izmjeriti”.
104.
Stoga je Opći sud u točki 118. zaključio:
„Stoga se ne može prihvatiti tužiteljeva tvrdnja da bi Opći sud u biti trebao smanjiti iznos novčane kazne koju je izrekla Komisija u slučaju kada učinak povrede na tržište nije moguće izmjeriti.”
105.
Opći sud potom je ispitao presudu Degussa i zaključio da se ona razlikuje ( 45 ):
„U tom je predmetu Opći sud smanjio iznos novčane kazne kako bi ona odražavala njegovo utvrđenje da Komisija nije u obzir uzela niz elemenata koji upućuju na to da zabranjeni sporazum zapravo nije imao učinka tijekom određenog razdoblja. […] Osim toga, u točkama 241. i 242. te presude utvrđeno je da nije bilo moguće dokazati ni bilo kakvo sklapanje sporazuma o cijenama tijekom tog razdoblja ni da je raniji sporazum o cijenama bio proveden.”
106.
Suprotno tomu, Opći sud je zaključio ( 46 ):
„U predmetnom slučaju Komisija ne tvrdi da može izmjeriti učinak povrede na tržište, a tužitelj nije izložio nijedan argument niti je iznio ijedan element kojim bi mogao dokazati da u stvarnosti zabranjeni sporazum nije proizveo nikakav učinak i da, prema tome, nije imao nikakav učinak na tržište.”
107.
Opći sud utvrdio je niz dodatnih činjenica u vezi s GSD‑ovim sudjelovanjem u zabranjenom sporazumu. Tako je utvrdio da GSD‑ovo ponašanje, kao što je njegovo sudjelovanje u sustavu razmjene podataka ( 47 ), podjeli tržišta ( 48 ) i određivanju cijena ( 49 ), predstavlja samo po sebi teške povrede pravila o tržišnom natjecanju.
108.
Točno je da Opći sud nije izričito naveo da provođenje protutržišne prakse nije samo po sebi odlučujući kriterij za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne. Međutim, iz njegove sveukupne ocjene težine povrede proizlazi da njegova utvrđenja nisu bila zasnovana samo na općenitom učinku protutržišnog ponašanja na tržište. On je odbio GSD‑ove argumente kojima se išlo za smanjenjem osnovnog iznosa novčane kazne. Nadalje je utvrdio da je GSD‑ovo ponašanje bilo relevantan čimbenik za ocjenu težine kršenja pravila o tržišnom natjecanju.
109.
Stoga, budući da je Opći sud ocijenio Odluku s obzirom na načela utvrđena u sudskoj praksi Suda ( 50 ), njegovo obrazloženje u pobijanoj presudi bilo je dostatno.
110.
Proizlazi da je prvi dio trećeg žalbenog razloga neosnovan.
Povreda prava u pogledu „stvarnog učinka povrede na tržište”
111.
Drugim dijelom trećeg žalbenog razloga, koji je podredno iznesen, GSD osporava metodologiju koju je Komisija primijenila za utvrđivanje osnovnog iznosa novčane kazne.
Sažetak argumenata
– Žalba GSD‑a
112.
GSD tvrdi da, kada Komisija odluči u obzir uzeti stvaran učinak povrede na tržište, ona mora iznijeti konkretne, vjerodostojne i dostatne kriterije na temelju kojih treba ocijeniti stvaran učinak koji je povreda mogla imati na tržišno natjecanje na tom tržištu. Ovdje Komisija nije iznijela nijedan takav kriterij. Ona je iz činjenice da je zabranjeni sporazum proveden samo zaključila da je imao stvaran učinak na tržište. GSD tvrdi da takvo stajalište nije u skladu sa sudskom praksom Suda i da obrazloženje Općeg suda u vezi s tim nije bilo prikladno.
– Komisijin odgovor
113.
Komisija smatra da je drugi dio trećeg žalbenog razloga nedopušten i bespredmetan zbog niza razloga. Prvo, GSD nije osporio da je povreda doista imala učinak na tržište. Drugo, GSD nije odredio nijednu konkretnu točku pobijane presude u kojoj navodi da je Opći sud počinio povredu prava. Treće, ovaj je dio trećeg žalbenog razloga bespredmetan jer iz uvodne izjave 765. Odluke proizlazi da iznos novčane kazne nije bio utvrđen na temelju stvarnog učinka povrede na tržište. Četvrto, osnovni iznos novčane kazne bio je utvrđen prema elementima različitima od učinka zabranjenog sporazuma na tržište; on je zasnovan na tajnom dogovaranju u okviru zabranjenog sporazuma, provedbi tih dogovora i veličini obuhvaćenog zemljopisnog područja.
Ocjena
114.
Je li prilikom svojeg ispitivanja Odluke Komisije o utvrđivanju osnovnog iznosa novčane kazne Opći sud iznio dostatne razloge za odluku da ne smanji taj iznos, s obzirom na to da Komisija nije izmjerila učinak zabranjenog sporazuma na tržište jer je smatrala da se ne može izmjeriti?
115.
Smatram da je u pobijanoj presudi Opći sud dao dovoljno jasno obrazloženje kojim se zainteresiranim osobama omogućava da saznaju razloge na kojima se temelji, a Sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora ( 51 ).
116.
Opći sud uzeo je u obzir činjenicu da se Komisija nije oslonila na utvrđenje da je zabranjeni sporazum imao stvaran učinak na tržište ( 52 ). Opći sud također je uzeo u obzir druge elemente, kao što je narav GSD‑ova sudjelovanja u povredi, priroda protutržišne prakse i veličina obuhvaćenog zemljopisnog područja ( 53 ).
117.
Opći sud u točki 117. svoje presude poziva se na Komisijine Smjernice iz 1998. te pri tome nije povrijedio pravo. U točki 118. pobijane presude Opći sud utvrdio je da je primjena kriterija „stvarnog utjecaja na tržište” fakultativna ( 54 ). U odnosu na utvrđivanje osnovnog iznosa novčane kazne on je zaključio da se taj kriterij ne može izmjeriti. Utvrdio je da u tim okolnostima Komisija nije bila dužna iznijeti dodatne elemente kako bi dokazala da postoji stvaran učinak.
118.
Stoga je težina povrede u ovom predmetu bila ocijenjena na temelju čimbenika koji uključuju GSD‑ovo ponašanje i veličinu obuhvaćenog zemljopisnog tržišta. To je u cijelosti u skladu s točkom 1.A. Komisijinih Smjernica iz 1998. i sudskom praksom Suda ( 55 ).
119.
Stoga je drugi dio trećeg žalbenog razloga bespredmetan.
120.
Proizlazi da treći žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti.
Nesposobnost za plaćanje izrečene novčane kazne
121.
Na raspravi pred Sudom GSD je iznio argumente o svojem trenutačnom financijskom položaju tvrdeći da nije sposoban za plaćanje novčane kazne izrečene Odlukom. Takvi argumenti nisu izneseni u prvom stupnju.
122.
Pravna osnova na kojoj se ti argumenti temelje nije jasna jer u njihovu potporu nisu navedene odredbe Ugovora, Statuta Suda ili njegova Poslovnika.
123.
Smatram da su GSD‑ove tvrdnje u vezi s njegovom nesposobnosti za plaćanje nedopuštene iz triju razloga.
124.
Prvo, žalbe podnesene Sudu mogu se odnositi samo na pravna pitanja. Procjena GSD‑ove sposobnosti za plaćanje uključuje pitanja činjenične naravi koja nisu u nadležnosti Suda u okviru žalbe. Drugo, Sud, kada odlučuje o žalbi, također ne može zamijeniti, iz razloga pravičnosti, svojom ocjenom ocjenu Općeg suda koji u okviru neograničene nadležnosti odlučuje o visini novčanih kazni izrečenih poduzetniku zato što je povrijedio pravo Unije ( 56 ). Treće, ustaljena je sudska praksa da Komisija, kada pristupa utvrđivanju iznosa takve novčane kazne, nije dužna voditi računa o gospodarskoj situaciji poduzetnika o kojem je riječ ( 57 ) jer bi priznavanje takve obveze dovelo do davanja neopravdane konkurentske prednosti poduzetnicima koji su najmanje prilagođeni tržišnim uvjetima ( 58 ).
Nepoštovanje razumnog roka za suđenje
Sažetak argumenata
GSD‑ova žalba
125.
GSD navodi da je prilikom podnošenja svoje tužbe Općem sudu kojom osporava Odluku i njome izrečenu novčanu kaznu pružio bankarsku garanciju za pokriće plaćanja te novčane kazne i kamate koja bi se mogla obračunati na nju do okončanja prvostupanjskog postupka. GSD tvrdi da je trajanje tog postupka (pet godina i deset mjeseci) bilo prekomjerno ( 59 ).
126.
GSD tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 47. Povelje time što nije poštovao razuman rok za suđenje. S obzirom na to, GSD zahtijeva od Suda da ukine pobijanu presudu ili, podredno, da smanji iznos izrečene novčane kazne uzimajući u obzir financijski teret koji je podnio zbog povrede svojeg temeljnog prava.
Komisijin odgovor
127.
Komisija, prvo, tvrdi da je GSD‑ov žalbeni razlog nedopušten jer je na raspravi pred Općim sudom propustio istaknuti prigovor nepoštovanja razumnog roka za suđenje. Drugo, pobijanu presudu ne treba ukinuti u cijelosti jer GSD nije prigovorio da su njegova prava obrane povrijeđena zbog propusta Općeg suda da o GSD‑ovoj tužbi odluči u razumnom roku. Treće, čak i ako Sud utvrdi da je postupak pred Općim sudom bio neopravdano dug, GSD nije pretrpio materijalnu štetu zbog prekomjernog trajanja tog postupka. Četvrto, prikladan pravni lijek u tim okolnostima jest da GSD podnese zasebnu tužbu za naknadu štete. Peto i podredno, ako Sud dosudi naknadu štete u žalbenom postupku, takva bi naknada trebala biti simbolična.
Ocjena
128.
Kao što to Komisija ističe, tijekom prvostupanjskog postupka GSD nije istaknuo prigovor da je Opći sud prekoračio razuman rok prilikom odlučivanja o njegovoj tužbi. To nije iznenađujuće. Iako tužitelj može (kao što je to Kendrion učinio) odlučiti da prigovor istakne već na raspravi pred Općim sudom, ukupno trajanje prvostupanjskog postupka ne može biti poznato dok Opći sud ne donese svoju presudu. Tužitelj može (primjerice) tvrditi da je nakon rasprave Općem sudu trebalo previše vremena za donošenje presude i da, prema tome, to razdoblje predstavlja dodatan element koji treba uzeti u obzir ( 60 ).
129.
S obzirom na to, tužitelj će možda htjeti razmotriti svoj položaj tek po dovršetku prvostupanjskog postupka. Čini mi se da je GSD ovdje zauzeo taj pristup. Ako tužitelji to ne bi mogli učiniti jer su dužni istaknuti prigovor u prvostupanjskom postupku (kako ne bi izgubili pravo da to učine u okviru žalbe), oni ne bi nužno raspolagali svim relevantnim podacima da bi mogli donijeti takvu odluku. To može negativno utjecati na njihova prava obrane. Stoga bi tužitelj trebao moći odabrati želi li iznijeti takav prigovor u prvom stupnju ili će ga prvi put istaknuti u okviru žalbe.
130.
Stoga smatram da GSD nije izgubio pravo da u okviru žalbe podnesene ovom Sudu prvi put istakne pitanje je li Opći sud propustio poštovati razuman rok za suđenje ( 61 ).
131.
U presudi Baustahlgewebe/Komisija ( 62 ) Sud je naveo da razumnost roka treba ocjenjivati od slučaja do slučaja. On je primijenio sljedeće kriterije izvedene iz sudske prakse Suda u Strasbourgu: i. važnost spora za dotičnu osobu, ii. složenost predmeta, iii. ponašanje dotične stranke i iv. postupanje nadležnih tijela (u daljnjem tekstu: kriteriji iz presude Baustahlgewebe) ( 63 ).
132.
U svojem mišljenju u predmetu Groupe Gascogne/Komisija, u kojem podrobno razmatram ovo pitanje, predložila sam da kriterije iz presude Baustahlgewebe treba precizirati. Konkretno, predložila sam da je, kako bi se utvrdilo je li o predmetu odlučeno u razumnom roku, smislenije ispitati jesu li postajala neopravdana razdoblja neaktivnosti Općeg suda ( 64 ), umjesto da se usredotoči na ukupno trajanje postupka od dana podnošenja tužbe do objave presude.
133.
GSD je podnio tužbu za poništenje 23. veljače 2006. Pisani dio postupka završio je 23. veljače 2007. Dana 23. rujna 2010., nakon razdoblja očite neaktivnosti od oko tri godine i sedam mjeseci, tajništvo Općeg suda obavijestilo je stranke da je predmet dodijeljen četvrtom vijeću. Dana 20. listopada 2010. GSD je od Općeg suda zatražio ponovno otvaranje pisanog dijela postupka ( 65 ). Dana 14. prosinca 2010. GSD je obaviješten da je u predmetu zakazana rasprava. Rasprava u predmetu održana je pred Općim sudom 2. veljače 2011., a presuda objavljena 16. studenoga te godine. Ukupno trajanje prvostupanjskog postupka iznosilo je 5 godina i 10 mjeseci, pri čemu je razdoblje između završetka pisanog dijela postupka i rasprave trajalo oko četiri godine.
134.
Primjenjujući četiri kriterija iz presude Baustahlgewebe, očito je da je predmet važan za GSD jer on na temelju Odluke podliježe znatnoj novčanoj kazni. Također je jasno da su se u prvostupanjskom postupku pojavila složena pitanja. Ne smatram da se nerazumno trajanje postupka može pripisati GSD‑ovu ponašanju. Točno je da je 20. listopada 2010. GSD od Općeg suda zatražio ponovno otvaranje pisanog dijela postupka kako bi istaknuo argumente o novom statusu Povelje nakon Lisabonskog ugovora (vidjeti točke 46. do 53. gore). Međutim, iz činjenice da je GSD 14. prosinca 2010. obaviješten o tome da je u predmetu zakazana rasprava proizlazi da je taj postupovni događaj imao malen ili nikakav učinak na ukupno trajanje postupka. Sudu nisu pružene nikakve informacije kojima se objašnjava ili opravdava razdoblje neaktivnosti od tri godine i osam mjeseci između završetka pisanog dijela postupka i GSD‑ova zahtjeva za ponovno otvaranje pisanog dijela postupka. U izostanku takvih dokaza, čini mi se jasnim da ovaj predmet nije ispitan u razumnom roku. Kao što sam to navela u predmetu Groupe Gascogne/Komisija ( 66 ), smatram da je (široko govoreći) ova postupovna faza mogla trajati do dvije godine, a da se ne smatra „prekomjernim” kašnjenjem u postupanju u predmetu. Proizlazi da je, ako zaokružim, ovaj predmet u prvostupanjskom postupku pred Općim sudom trajao oko godinu i osam mjeseci dulje nego što je to bilo potrebno.
135.
Stoga smatram da je povrijeđeno GSD‑ovo temeljno pravo da Opći sud ispita njegov predmet u razumnom roku.
136.
U predmetu Groupe Gascogne/Komisija ( 67 ) navela sam da, ako se utvrdi povreda članka 47. Povelje, takvo utvrđenje ne bi samo po sebi trebalo dovesti do ukidanja pobijane presude.
137.
Nadalje, kao što to Komisija ističe, GSD nije tvrdio da su njegova prava obrane povrijeđena zbog te postupovne nepravilnosti.
138.
Stoga ne smatram da bi pobijanu presudu trebalo ukinuti.
139.
Čini mi se da je GSD‑ov podredni žalbeni razlog kojim se traži smanjenje novčane kazne zasnovan na pristupu Suda u predmetu Baustahlgewebe/Komisija ( 68 ), a ne da je iznesen kao zaseban zahtjev za naknadu materijalne i/ili nematerijalne štete.
140.
S obzirom na taj žalbeni razlog, smatram da, u izostanku bilo kakvog zahtjeva za naknadu materijalne i/ili nematerijalne štete, samo utvrđenje u presudi da je Opći sud povrijedio članak 47. Povelje predstavlja pravednu naknadu ( 69 ).
141.
Stoga zaključujem da s, obzirom na to da GSD smatra da je pretrpio štetu zbog propusta Općeg suda da njegov predmet riješi u razumnom roku, tužba za naknadu štete Općem sudu predstavlja prikladniji i djelotvorniji pravni lijek u smislu članka 47. Povelje, kako je protumačen s obzirom na članak 6. stavak 1. i članak 13. EKLJP‑a, od smanjenja iznosa novčane kazne ( 70 ). Stoga predlažem Sudu da utvrdi da je došlo do prekomjernog kašnjenja u rješavanju GSD‑ove tužbe pred Općim sudom te da pojasni da GSD, ako tako odluči, može podnijeti zasebnu tužbu za naknadu štete.
Troškovi
142.
Ako se Sud složi s mojom ocjenom žalbe, tada bi, u skladu s člankom 137. u vezi s člancima 138., 140. i 184. Poslovnika, GSD‑u, koji nije uspio ni s jednim žalbenim razlogom osim drugog dijela drugog žalbenog razloga ( 71 ), trebalo naložiti snošenje vlastitih troškova i dviju trećina Komisijinih troškova.
Zaključak
143.
Stoga smatram da bi Sud trebao:
—
odbiti kao neosnovane prvi i treći žalbeni razlog te prvi dio drugog žalbenog razloga;
—
ukinuti presudu Općeg suda donesenu u predmetu Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06) u dijelu u kojem je odbijen tužbeni razlog kojim se tvrdilo da novčanu kaznu nije trebalo utvrditi u iznosu od 3,3 milijuna eura za razdoblje koje prethodi preuzimanju društva Gascogne Sack Deutschland od društva Groupe Gascogne te zamijeniti taj iznos iznosom od 2078400 eura;
—
utvrditi da Opći sud nije poštovao razuman rok za suđenje u predmetu T‑79/06; i
—
naložiti društvu Gascogne Sack Deutschland snošenje vlastitih troškova i dviju trećina Komisijinih troškova.
( 1 ) Izvorni jezik: engleski
( 2 ) Presude Kendrion/Komisija (T‑54/06), Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06) i Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06). Sažetak tih triju pobijanih presuda objavljen je na engleskom jeziku. Na internetskoj stranici Suda dostupni su cjeloviti tekstovi na francuskom za sva tri predmeta. Za predmet Kendrion/Komisija također je dostupna cjelovita verzija na nizozemskom jeziku.
( 3 ) Odluka Komisije C(2005) 4634 final od 30. studenoga 2005. o postupku primjene članka 81. Ugovoru o EZ‑u (predmet COMP/38354 – Industrijske vreće) (u daljnjem tekstu: Odluka). Sažetak je objavljen u SL 2007., L 282, str. 41.
( 4 ) Predmeti Gascogne Sack Deutschland/Komisija (ovaj predmet), Kendrion/Komisija (C‑50/12 P) i Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P). Za cjelovit prikaz tužbi Općem sudu protiv Odluke i kasnijih žalbi ovom Sudu vidjeti moje mišljenje u predmetu Gascogne/Komisija.
( 5 ) Već navedena u bilješci 4. gore
( 6 ) Mišljenja povodom svih triju žalbi iznesena su 30. svibnja 2013.
( 7 ) SL 2010., C 83, str. 2. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 104.)
( 8 ) Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.). Izjave koje odgovaraju onima sadržanima u uvodnim izjavama 29. i 33. Uredbe br. 1/2003 mogu se naći u desetoj i dvanaestoj uvodnoj izjavi Uredbe br. 17, Prve uredbe o provedbi članaka 85. i 86. Ugovora (SL 1962., 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.).
( 9 ) Uredba br. 17 stavljena je izvan snage na temelju članka 43. stavka 1. Uredbe br. 1/2003. U dijelu 6. Odluke Komisija je obje uredbe navela kao pravnu osnovu za izrečene novčane kazne. Relevantne odredbe Uredbe br. 17 sadržane su u članku 15. stavku 2. i članku 17. One su preslikane u članku 23. stavcima 2. i 3. te članku 31. Uredbe br. 1/2003. U ovom mišljenju upućivat ću na odredbe Uredbe br. 1/2003, koje se treba tumačiti kao da obuhvaćaju i članak 15. stavak 2. i članak 17. Uredbe br. 17 jer nisu sadržajno izmijenjene u dijelu koji je relevantan za pitanja koja se pojavljuju u ovom mišljenju.
( 10 ) Presuda od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija (C‑413/08 P, Zb., str. I‑5361., t. 102.). U Komisijinim Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998., C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.) iz 1998. (u daljnjem tekstu: Komisijine smjernice iz 1998.) također se prilikom upućivanja na gornju granicu od 10 % iz članka 23. stavka 2. spominje prihod na svjetskoj razini. Stoga ću u ovom mišljenju prilikom upućivanja na prihod cijele grupe društava upotrebljavati izraz „prihod na svjetskoj razini”.
( 11 ) Presuda od 16. studenoga 2000., Sarrió/Komisija (C‑291/98 P, Zb., str. I‑9991., t. 85.)
( 12 ) Navedene u bilješci 10. gore
( 13 ) Za te poduzetnike, odnosne tužbe Općem sudu protiv te odluke i njihove kasnije žalbe ovom Sudom vidjeti bilješke 2. i 4. gore.
( 14 ) SL 1996., C 207, str. 4.
( 15 ) Vidjeti članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003.
( 16 ) Uvodne izjave 755. do 757. Odluke
( 17 ) Vidjeti uvodnu izjavu 783. Odluke.
( 18 ) Predmet Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06), već naveden u bilješci 2. gore (u daljnjem tekstu: pobijana presuda)
( 19 ) Obavijest Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3.; u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji). Obavijest je zamijenila Komisijinu Obavijest o nenametanju ili smanjenju novčanih kazni u slučajevima kartela (SL 1996., C 207, str. 4.).
( 20 ) Članak 48. stavak 2. Poslovnika
( 21 ) Vidjeti, primjerice, presudu od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija (C‑402/05 P i C‑415/05 P, Zb., str. I‑6351., t. 335.).
( 22 ) Presuda od 3. svibnja 2012., Legris Industries/Komisija (C‑289/11 P, t. 36.)
( 23 ) Presuda od 19. srpnja 2012., Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija i Komisija/Alliance One International i dr. (C‑628/10 P i C‑14/11 P, t. 46., 47., 108. i 113., u daljnjem tekstu: presuda Alliance One)
( 24 ) Neslužbeni prijevod
( 25 ) Presuda Alliance One, navedena u bilješci 23. gore, t. 64. i navedena sudska praksa
( 26 ) C(2003) 4570 final i ispravak C(2004) 4 (Predmet COMP/E-2/37.857 – Organski peroksidi). Sažetak je objavljen u SL 2005., L 110, str. 44.
( 27 ) Presuda od 29. rujna 2011. (C‑521/09 P, Zb., str. I‑8947.)
( 28 ) Vidjeti bilješku 27 . gore.
( 29 ) Neslužbeni prijevod
( 30 ) Presuda od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija (C‑534/07 P, Zb., str. I‑7415., t. 98., u daljnjem tekstu: presuda Prym)
( 31 ) Presuda od 15. lipnja 2005. (T‑71/03, T‑74/03, T‑87/03 i T‑91/03, u daljnjem tekstu: presuda Tokai). Objavljen je sažetak odluke. Cjelovite verzije dostupne su na internetskoj stranici Suda, i to na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku.
( 32 ) Presuda od 27. lipnja 2012. (T‑448/07, u daljnjem tekstu: presuda YKK)
( 33 ) Vidjeti točku 18. gore.
( 34 ) Presuda Tokai, već navedena u bilješci 31. gore, t. 389. do 391.
( 35 ) Presuda YKK trenutačno je u žalbenom postupku (predmet C‑408/12 P) i na to pitanje odnosi se jedan od žalbenih razloga istaknutih pred Sudom.
( 36 ) Presuda Sarrió/Komisija, već navedena u bilješci 11. gore, t. 85.
( 37 ) Vidjeti uvodne riječi točke 108. pobijane presude, navedene u točki 70. gore.
( 38 ) Presuda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija (C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 280. do 281.)
( 39 ) Za objašnjenje osobne odgovornosti kada se odgovornost za povredu koju je počinilo društvo kći pripiše njegovu društvu majci vidjeti presudu Alliance One, navedenu u bilješci 23. gore, t. 42. Vidjeti također točke 36. do 40. mojeg mišljenja u predmetu Kendrion/Komisija, već navedenog u bilješci 4. gore.
( 40 ) Presuda Prym, navedena u bilješci 30. gore, t. 96.
( 41 ) Presuda od 12. studenoga 2009., Carbone‑Lorraine/Komisija (C‑554/08 P, t. 43. i navedena sudska praksa, u daljnjem tekstu: presuda Carbone‑Lorraine).
( 42 ) Ibidem, navedena u bilješci 41. gore, t. 44. kao i navedena sudska praksa
( 43 ) Presuda od 5. travnja 2006. (T‑279/02, Zb., str. II‑897., u daljnjem tekstu: presuda Degussa)
( 44 ) Točke 117. i 120. pobijane presude
( 45 ) Točke 118. pobijane presude
( 46 ) Točka 119. pobijane presude
( 47 ) Vidjeti točku 144. pobijane presude.
( 48 ) Vidjeti točku 154. pobijane presude.
( 49 ) Vidjeti točku 162. pobijane presude.
( 50 ) Vidjeti točke 98. i 99. gore.
( 51 ) Presuda Alliance One, navedena u bilješci 23. gore, t. 64.
( 52 ) Vidjeti uvodnu izjavu 757. Odluke.
( 53 ) Vidjeti točku 107. gore.
( 54 ) Presuda Carbone‑Lorraine/Komisija, navedena u bilješci 41. gore, t. 44.
( 55 ) Presuda Carbone‑Lorraine/Komisija, navedena u bilješci 41. gore, t. 44. i 45.
( 56 ) Presuda od 10. svibnja 2007., SGL Carbon/Komisija (C‑328/05 P, Zb., str. I‑3921., u daljnjem tekstu: presuda SGL Carbon, t. 98. i navedena sudska praksa)
( 57 ) Osim, naravno, primjene gornje granice od 10 % na temelju prihoda iz prethodne poslovne godine.
( 58 ) Presuda SGL Carbon, navedena u bilješci 56. gore, t. 100.
( 59 ) Tužba za poništenje podnesena je 23. veljače 2006., a presuda je donesena 16. studenoga 2011.
( 60 ) Vidjeti presudu od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija (C‑185/95 P, Zb., str. I‑8417., t. 45.), u kojoj je Sud uzeo u obzir činjenicu da su protekla 22 mjeseca između rasprave i objave prvostupanjske presude.
( 61 ) Vidjeti presudu Kendrion/Komisija (već navedenu u bilješci 4., t. 108. do 133. mišljenja). U tom je predmetu pitanje nepoštovanja razumnog roka za suđenje bilo istaknuto na raspravi pred Općim sudom.
( 62 ) Već navedena u bilješci 60. gore, t. 29.
( 63 ) Cjelovita analiza pitanja nepoštovanja razumnog roka za suđenje kao i analiza pravnog lijeka koji treba primijeniti navedene su u točkama 70. do 150. mojeg mišljenja u predmetu Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P).
( 64 ) Vidjeti točke 98. do 112. mojeg mišljenja u predmetu Groupe Gascogne/Komisija.
( 65 ) Vidjeti točke 44. do 54. gore.
( 66 ) Vidjeti točke 91. do 94. tog mišljenja.
( 67 ) Naveden u bilješci 4. gore
( 68 ) U presudi Baustahlgewebe, navedenoj u bilješci 60. gore, Sud je iz razloga ekonomičnosti postupka i kako bi osigurao dostupnost trenutačnog i djelotvornog pravnog lijeka ukinuo pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na utvrđeni iznos novčane kazne, dok je u preostalom dijelu tu presudu potvrdio.
( 69 ) Vidjeti točku 148. mojeg mišljenja u predmetu Groupe Gascogne/Komisija.
( 70 ) Čini mi se da je ovaj GSD‑ov žalbeni razlog kojim se traži smanjenje novčane kazne zasnovan upravo na presudi Baustahlgewebe/Komisija: on nije bio podnesen kao zaseban zahtjev za naknadu materijalne ili nematerijalne štete niti bi Sud bio nadležan da odlučuje o takvom zahtjevu.
( 71 ) Vidjeti točke 66. do 90. gore.
Full & Egal Universal Law Academy