MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 18. srpnja 2013. ( 1 )
Predmet C‑180/12
Stoilov i Ko EOOD
protiv
Načalnik na Mitnica Stolična
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Administrativen sad Sofia‑grad (Bugarska))
„Različite odluke i pravni lijekovi koji se odnose na isti carinski dug — Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku — Obustava postupka — Pravomoćnost — Članci 41. i 47. Povelje — Načelo dobre uprave — Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu“
I – Uvod i dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
1.
Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio Administrativen sad Sofia‑grad (Bugarska), odnosi se na tumačenje podbrojeva 54076130 i 63039210 kombinirane nomenklature za godinu 2009. (u daljnjem tekstu: KN) ( 2 ), kao i na tumačenje Carinskog zakonika ( 3 ), načela legitimnih očekivanja i članaka 41. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
2.
U stvarnosti se, kako ću imati priliku pokazati u ovom mišljenju, iza ovog zahtjeva za prethodnu odluku krije drugo pitanje koje se odnosi na njegovu dopuštenost ili, točnije, na gubitak njegove svrhe tijekom postupka, zbog čega bi, prema mojem mišljenju, Sud trebao utvrditi da na postavljena pitanja više nije potrebno odgovoriti.
3.
Međutim, prije ispitivanja tog pitanja prvo valja dati kratki prikaz odvijanja nacionalnih sudskih postupaka kojima je Stoilov i Ko EOOD (u daljnjem tekstu: Stoilov) gotovo istodobno podnio dvije tužbe, čiji se predmeti preklapaju, protiv dviju odluka koje je Načalnik na Mitnica Stolična (pročelnik carinskog ureda u Sofiji; u daljnjem tekstu: Načalnik) donio u skladu s Carinskim zakonikom.
4.
Ukratko, iako je Stoilov carinskom deklaracijom podnesenom 8. siječnja 2009.„materijale za proizvodnju zavjesa” podrijetlom iz Kine prijavio pod podbrojem 6303 92 10 KN‑a, nakon provjere i laboratorijske analize uzoraka carinska tijela zaključila su da roba obuhvaćena navedenom deklaracijom ispunjava uvjete za razvrstavanje u poglavlje 54. KN‑a, odnosno pod tarifni podbroj 5407 61 30.
5.
Stoga je Načalnik 27. travnja 2009., u skladu s člankom 221. stavkom 1. Carinskog zakonika ( 4 ), društvu Stoilov dostavio odluku (u daljnjem tekstu: odluka o obavještavanju) kojom je roba obuhvaćena carinskom deklaracijom od 8. siječnja 2009. razvrstana pod tarifni podbroj 5407 61 30, što je dovelo do povećanja carinske stope sa 6,5 % na 8 % te primjene konačne antidampinške pristojbe od 74,8 %. Na temelju te iste odluke društvu Stoilov utvrđen je rok od sedam dana za dobrovoljno plaćanje odgovarajućih iznosa, u skladu s člankom 222. Carinskog zakonika ( 5 ).
6.
Budući da društvo Stoilov nije platilo potrebne iznose u utvrđenom roku, Načalnik je 7. kolovoza 2009. donio odluku o prisilnoj naplati dugovanja prema državi (u daljnjem tekstu: odluka o naplati), na temelju članka 232. Carinskog zakonika ( 6 ).
7.
Nakon što je u rujnu 2009. upravnim putem osporio tu odluku i zatražio izvođenje neovisnog vještačenja, Stoilov je u listopadu 2009. podnio tužbu za poništenje odluke o naplati pred sudom koji je uputio zahtjev.
8.
Osim toga, Stoilov je nekoliko mjeseci ranije pobijao odluku o obavještavanju pred Administrativen sad Sofia‑grad, koji je njegov zahtjev odbio presudom od 30. prosinca 2010.
9.
Ta je presuda bila predmet žalbe podnesene pred Varhoven administrativen sad (Visoki upravni sud), koji je u trenutku podnošenja ovog zahtjeva za prethodnu odluku još uvijek o njoj odlučivao. Međutim, iz pisanih očitovanja podnesenih Sudu kao i iz odgovora suda koji je postavio prethodna pitanja na zahtjev za dodatna pojašnjenja koji je uputio Sud proizlazi da je Varhoven administrativen sad presudom od 5. srpnja 2012. ukinuo presudu Administrativen sad Sofia‑grad od 30. prosinca 2010. te izmijenio navedenu presudu na način da je poništio odluku o obavještavanju. Prema objašnjenjima koja je sud koji je uputio zahtjev naveo u svojem odgovoru na zahtjev za dodatna pojašnjenja, Varhoven administrativen sad u biti je presudio da je tarifno razvrstavanje koje je proveo Načalnik, a koje je potvrdio Administrativen sad Sofia‑grad, bilo pogrešno uzimajući u obzir dokaze i vještačenja koji su uloženi u spis. Osim toga, Varhoven administrativen sad smatrao je da je Stoilov stekao legitimno očekivanje da će predmetna roba biti razvrstana pod tarifni podbroj 6303 92 10 jer su carinska tijela za brojne prethodne deklaracije istovjetne robe istog dobavljača iz Kine prihvatila te uvoze, uključujući nakon provjere dokumenata, i navedeni tarifni podbroj primijenila bez izricanja sankcija.
10.
U svojem odgovoru na zahtjev za dodatna pojašnjenja koji je Sud uputio u pogledu učinka poništenja odluke o obavještavanju na glavni postupak, sud koji je uputio zahtjev priznao je, među ostalim, da je na njemu da provjeri jesu li ispunjeni postupovni uvjeti kojima se uređuje zakonitost odluke o naplati, među kojima je i odluka o obavještavanju. [...]
11.
Na raspravi pred Sudom Načalnik je priznao da odluka o obavještavanju više ne postoji u bugarskom pravnom poretku s obzirom na to da ju je Varhoven administrativen sad poništio.
12.
Uzimajući te elemente u obzir, važno je podsjetiti da zadaća Suda u okviru suradnje predviđene člankom 267. UFEU‑a nije donositi savjetodavna mišljenja in abstracto te da predmet zahtjeva za prethodnu odluku tijekom postupka pred Sudom može izgubiti svu relevantnost ili dio svoje relevantnosti, zbog čega odgovori Suda na taj zahtjev ne mogu biti korisni u donošenju djelotvornog rješenja spora ( 7 ). Drugim riječima, pomoć koju Sud pruža nacionalnim sudovima u okviru članka 267. UFEU‑a mora tim sudovima omogućiti da donesu odluku kojom se uzima u obzir presuda u vezi s prethodnim pitanjem što će se donijeti ( 8 ).
13.
Tako je Sud, u skladu s tom sudskom praksom, već utvrdio da o zahtjevu za prethodnu odluku ne treba odlučiti ako je, unatoč želji nacionalnog suda da ga zadrži, predmet spora iz kojeg proizlazi taj zahtjev nestao tijekom postupka, osobito zbog dogovora stranaka ( 9 ) ili povlačenja tužbe u glavnom postupku ( 10 ).
14.
Isto tako, s obzirom na činjeničnu situaciju koja je izložena pred njim, Sud smatra da s obzirom na bespredmetnost zahtjeva za prethodnu odluku na njega ne treba odgovoriti ako se time ne omogućuje utvrđivanje elemenata tumačenja prava Unije koje bi sud koji je uputio zahtjev mogao korisno primijeniti za rješavanje, u skladu s tim pravom, spora koji se vodi pred njim ( 11 ).
15.
Točno je da predmetna situacija nije u potpunosti istovjetna tim slučajevima.
16.
Međutim, jasno je da, u skladu s gore navedenom sudskom praksom te uzimajući u obzir informacije kojima raspolaže Sud, sud koji je uputio zahtjev za rješavanje glavnog spora više neće morati donijeti odluku kojom se uzima u obzir presuda u vezi s prethodnim pitanjem ako Sud odgovori na postavljena pitanja.
17.
Kako je sud koji je uputio zahtjev naveo u svojem odgovoru na zahtjev za dodatna pojašnjenja koji je uputio Sud, nakon što je Varhoven administrativen sad poništio odluku o obavještavanju, odluka o naplati sada ne ispunjava jednu od formalnih pretpostavki zakonitosti jer ta odluka više ne postoji u bugarskom pravnom poretku, kao što je priznao i Načalnik. Stoga je dovoljno da sud koji je uputio zahtjev utvrdi, što je uostalom već mogao učiniti nakon izricanja presude Varhoven administrativen sad, da navedena odluka o naplati mora biti poništena samo primjenom nacionalnog prava, kao što je to opravdano istaknulo društvo Stoilov na raspravi pred Sudom.
18.
Iako je moguće razumjeti argument Načalnika prema kojem obavijest o iznosu carinskog duga u smislu članka 221. Carinskog zakonika (odnosno, u ovom slučaju, odluku o obavještavanju) i prisilnu naplatu navedenog duga u skladu s člankom 232. navedenog zakonika u bugarskom pravu valja smatrati samostalnim pravnim aktima koji podliježu različitim pravnim lijekovima, činjenica je ipak, kako je to Europska komisija vrlo logično istaknula na raspravi pred Sudom, da nacionalno nadležno tijelo ne može zakonito naplatiti carinski dug ako on ne postoji zbog toga što su nacionalni nadležni sudovi poništili odluku kojom je bio utvrđen. Drugačije tumačenje dovelo bi do neopravdanog bogaćenja države.
19.
Stoga će sud koji je uputio zahtjev, zbog toga što je Varhoven administrativen sad poništio odluku o obavještavanju, morati primiti na znanje činjenicu da odluka o naplati na koju se odnosi glavni postupak ne ispunjava bitnu formalnu pretpostavku zakonitosti, odnosno da sam carinski dug čija se naplata zahtijeva i osporava pred tim sudom nije utvrđen, neovisno o odgovorima koje Sud može dati na četiri prethodna pitanja koja mu je postavio sud koji je uputio zahtjev.
20.
Davanje odgovora na ta pitanja značilo bi davanje savjetodavnog mišljenja o hipotetskim pitanjima, što je u suprotnosti sa zadaćom koja je Sudu povjerena u okviru sudske suradnje uspostavljene člankom 267. UFEU‑a.
21.
Osim toga, odgovor suda koji je postavio prethodna pitanja na zahtjev za dodatna pojašnjenja koji je uputio Sud ukazuje na volju navedenog suda da Sudu da ulogu arbitra između vlastite ocjene činjenica u glavnom postupku i ocjene koju je Varhoven administrativen sad donio u svojoj presudi kojom je ukinuta presuda Administrativen sad Sofia‑grad od 30. prosinca 2010. te kojom je, zbog ukidanja te presude, preinačena odluka o obavještavanju, osobito s obzirom na dokaze za razvrstavanje predmetne robe pod određeni sporni tarifni podbroj ( 12 ). Očito nije na Sudu da se uključi u ocjenjivanje činjenica koje se odnose na glavni postupak, a još manje da u tom pogledu preuzme ulogu arbitra između vrhovnog suda i nižeg suda države članice.
22.
Prema mojem mišljenju, iz navedenoga proizlazi da Sud mora proglasiti da na zahtjev za prethodnu odluku više nije potrebno odgovoriti.
23.
Međutim, ako Sud odluči da neće prihvatiti tu analizu, razmatranjima navedenima u nastavku želi se ukratko i podredno odgovoriti na pitanja suda koji je uputio zahtjev.
II – Podredna analiza prethodnih pitanja
A – Prvo prethodno pitanje
24.
Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim prethodnim pitanjem pita treba li, „[r]adi njihova tarifnog razvrstavanja, proizvode[, to jest] trake netkanih tkanina namijenjene proizvodnji unutarnjih zavjesa, namotane na kolutove, u okviru [KN‑a] razmatrati s obzirom na njihova obilježja kao ‚tkaninu’ koja potpada pod tarifni broj 5407 61 30 ili naprotiv pod tarifni broj 6303 92 10 u skladu s jedinstvenom uporabom proizvoda, a to je proizvodnja unutarnjih zavjesa, vodeći računa o sljedećim elementima:
(a)
pojam ‚gotovi proizvodi’ u smislu napomene 7. […] Odsjeka XI. ‚Tekstil i tekstilni proizvodi’ [KN‑a], protumačen s obzirom na točku 2. podtočku (a) općih pravila za tumačenje KN‑a koja se odnosi na pojam ‚necjelovit ili nedovršen proizvod’, vodeći također računa o slučaju pod (c) spomenute napomene kao i o obilježjima predmetnih proizvoda i mogućnosti proizvodnje pomoću te robe samo jednog gotovog proizvoda;
(b)
mogućnost da pojam ‚tkanina’ iz poglavlja 54., podbroja 5407 61 30 [KN‑a], među ostalim obuhvaća trake tkanine čiji su rubovi šivani po duljini, pri čemu je jedini konačni proizvod za koji su namijenjene unutarnje zavjese, vodeći također računa o činjenici da je taj konačni proizvod izričito predviđen pod brojem 6303 92 10 spomenutog KN‑a.”
25.
Ovo pitanje odražava neslaganje iz kojeg proizlazi glavni spor jer je Stoilov deklarirao uvezenu robu kao da je obuhvaćena poglavljem 63. KN‑a, dok su carinska tijela smatrala da roba obuhvaćena navedenom deklaracijom ispunjava uvjete za razvrstavanje u poglavlje 54. KN‑a.
26.
Podsjećam da se KN temelji na harmoniziranom sustavu nazivlja i brojčanog označavanja robe Svjetske carinske organizacije te da koristi brojeve i šesteroznamenkaste podbrojeve iz tog sustava, pri čemu samo sedma i osma znamenka čine potpodjele specifične za KN. U drugom dijelu KN‑a pod nazivom „Popis carinskih stopa” roba je razvrstana u odsjeke, poglavlja, brojeve i podbrojeve.
27.
Odsjek XI. KN‑a naslovljen je „Tekstil i tekstilni proizvodi”. U skladu s napomenom 7. tog odsjeka, pod pojmom „gotovi” podrazumijeva se proizvod koji je:
„(a)
izrezan u oblike različite od kvadratnih ili pravokutnih;
(b)
izrađen u konačnom obliku, spreman za uporabu (ili ih samo treba odvojiti rezanjem konca koji ih dijeli) bez šivanja ili druge dorade (na primjer, krpe za prašinu, ručnici, stolnjaci, rupci i pokrivači (deke));
(c)
izrezan u određene veličine, čiji je najmanje jedan rub vruće zataljen s vidljivo skošenim ili stlačenim rubom i ostalim rubovima na način opisan u bilo kojem drugom podstavku ove napomene.”
28.
Dio odsjeka XI. čine poglavlje 54. i poglavlje 63. KN‑a.
29.
Poglavlje 54., naslovljeno „Umjetni ili sintetički filamenti; vrpce i slični oblici od umjetnih ili sintetičkih tekstilnim materijala”, među ostalim sadržava broj 5407, „Tkanine od sintetičke filamentne pređe […]”, koji pak sadržava podbroj 5407 61 30 „ostale tkanine, s masenim udjelom neteksturiranih poliesterskih filamenata 85 % ili većim, obojene” ( 13 ).
30.
Poglavlje 63., potpoglavlje I. KN‑a, naslovljeno „Ostali gotovi tekstilni proizvodi”, obuhvaća tarifni broj 6303 „Zavjese (uključujući draperije) i unutarnje rolete; kratke ukrasne draperije za prozore i krevete”, koji obuhvaća podbroj 6303 92 10 „ostalo [nepleteno ili nekukičano], od sintetičkih vlakana, od netkanih materijala”. Iz napomene 1. poglavlja 63. KN‑a proizlazi da se u njegovo potpoglavlje I., koje obuhvaća proizvode od svih tekstilnih materijala, razvrstava „samo gotove proizvode”.
31.
Također je važno podsjetiti da su KN‑om predviđene općenite uvodne odredbe koje se odnose na njegovo tumačenje. Iz tih odredaba osobito proizlazi da svako spominjanje proizvoda u nazivu tarifnog broja uključuje i necjelovit ili nedovršen proizvod, pod uvjetom da u stanju u kojem je podnesen posjeduje bitne značajke cjelovitog ili dovršenog proizvoda. Također obuhvaća proizvod koji je cjelovit ili dovršen ili proizvod koji se smatra takvim na temelju prethodnih odredaba, ako je podnesen u nesastavljenom ili u rastavljenom stanju ( 14 ). Tim se odredbama također utvrđuje da, ako se proizvode može razvrstati u različite tarifne brojeve, prednost ima tarifni broj u kojem je naziv najkonkretniji ( 15 ), uzimajući u obzir da se iz pravnih razloga razvrstavanje robe vrši sukladno nazivu tih brojeva jer su naslovi odsjeka, poglavlja i potpoglavlja navedeni radi lakšeg snalaženja ( 16 ).
32.
Također valja istaknuti da, kada ne postoji konkretna povezanost, predmetnu robu valja razvrstati uzimajući u obzir njezine osobine i objektivna svojstva, kako su određeni tekstom tarifnog broja KN‑a, što u interesu pravne sigurnosti i jednostavnijeg nadzora predstavlja odlučujući uvjet za razvrstavanje robe u carinsku tarifu ( 17 ).
33.
Iako je Sud nekoliko puta odlučivao o pitanju carinskog razvrstavanja određene robe, načelno nije na Sudu da, u okviru prethodnog postupka i razgraničenja nadležnosti između suda Unije i nacionalnih sudova koje proizlazi iz tog postupka, odluči o takvom pitanju; to je zadaća suda koji je uputio zahtjev, s obzirom na činjenice spora o kojem odlučuje i na tumačenje prava Unije koje mu je dostavio Sud ( 18 ).
34.
U tom pogledu smatram da sud koji je uputio zahtjev u biti prije svega želi utvrditi doseg pojma „gotovih proizvoda” u smislu napomene 7. odsjeka XI. KN‑a kako bi mogao provjeriti može li roba koju je deklariralo društvo Stoilov, odnosno „materijali za proizvodnju zavjesa”, biti obuhvaćena jednim od podbrojeva poglavlja 63. KN‑a.
35.
Naime, kao što je to, među ostalim, istaknula Komisija, kako bi predmetna roba mogla biti obuhvaćena navedenim poglavljem, mora imati osobine gotovih proizvoda, koji, prema tom poglavlju, obuhvaćaju unutarnje rolete.
36.
Na prvi se pogled čini da su relevantna samo dva alternativna kriterija iz napomene 7. odsjeka XI. KN‑a. Kako tvrde Komisija i Načalnik, budući da je predmetna roba pravokutnog oblika, ne ispunjava zahtjev utvrđen u točki (a) napomene 7. odsjeka XI., koja se odnosi samo na „[proizvode] izrezan[e] u oblike različite od kvadratnih ili pravokutnih”. Međutim, budući da se radi o unutarnjim roletama koje su najčešće pravokutnog oblika, čini mi se da takva ocjena, koja je u konačnici na samom sudu koji je uputio zahtjev, nije osobito uvjerljiva. Smatram pretjeranim zaključiti, po uzoru na navedene stranke, da poglavlje 63. nije primjenjivo. U najboljem bi se slučaju moglo zaključiti da se, s obzirom na njezin pravokutni oblik, na predmetnu robu ne primjenjuje prvi kriterij napomene 7. odsjeka XI.
37.
U tom je pogledu bitno podsjetiti da se u točki (b) napomene 7. istog odsjeka navodi da pojam gotovih proizvoda obuhvaća i „[proizvode] izrađen[e] u konačnom obliku, [spremne] za uporabu”.
38.
Na tu se odredbu nije pozivao samo Stoilov na raspravi pred Sudom kada je objasnio da je predmetna roba namijenjena tek jednostavnom sastavljanju, nego je i Varhoven administrativen sad u svojoj gore navedenoj presudi od 5. srpnja 2012. također ocijenio da je navedena roba uvezena i spremna za uporabu, ali se od nje ne može izvesti ništa drugo osim unutarnjih roleta.
39.
Osim toga, valja istaknuti da iz općih odredaba KN‑a proizlazi da svako spominjanje proizvoda u nazivu tarifnog broja uključuje i necjelovit ili nedovršen proizvod, pod uvjetom da u stanju u kojem je podnesen posjeduje bitne značajke cjelovitog ili dovršenog proizvoda ili da je podnesen u nesastavljenom ili u rastavljenom stanju.
40.
Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da, s obzirom na sve činjenične i pravne elemente iznesene pred njim, provjeri može li se predmetna roba smatrati proizvodima izrađenima u konačnom obliku i spremnima za uporabu kako bi mogli biti obuhvaćeni poglavljem 63 KN‑a.
41.
Ako to nije slučaj, ta roba mora biti obuhvaćena poglavljem 54. KN‑a.
42.
Čini mi se da su osporavana razmatranja zainteresiranih stranaka o tome jesu li predmetni tekstili tkani ili netkani bitna samo za utvrđivanje prikladnog podbroja, ali ne i za utvrđivanje relevantnog poglavlja KN‑a, što je, prema mojem mišljenju, jedino važno pitanje.
B – Drugo prethodno pitanje
43.
Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li moguće smatrati da osoba koja je pripremila carinsku deklaraciju i koja je odgovorna za uvoz imala legitimno očekivanje da će roba biti razvrstana pod određeni tarifni broj ako (a) za ranije sastavljenu carinsku deklaraciju, koja se odnosi na istovjetne proizvode i isti tarifni broj, nakon što su carinska tijela fizički prekontrolirala robu osobito u pogledu tarifnog razvrstavanja i to unijela u zapisnik, nisu uzeti uzorci za analizu te je utvrđeno da proizvodi odgovaraju deklaraciji i (b) ne postoje takve kontrole nakon puštanja robe u slučaju drugih prethodnih pet carinskih deklaracija u kojima su navedeni istovjetni proizvodi i isti tarifni broj, od kojih su neke podnesene prije, a neke nakon zapisnika o carinskoj kontroli u kojem se utvrđuje usklađenost s tarifnim brojem.
44.
Ovo bi pitanje, prema mojem mišljenju, bilo relevantno samo kad bi sud koji je uputio zahtjev utvrdio da roba, u skladu s odlukom o naplati, treba biti razvrstana u poglavlje 54. KN‑a.
45.
U suprotnom bi ta odluka trebala biti poništena zbog pogrešnog razvrstavanja navedene robe, pri čemu se sud koji je uputio zahtjev ne bi mogao pozivati na mogućnost da je Stoilov stekao legitimna očekivanja o razvrstavanju u poglavlje 63.
46.
Nakon razgraničenja odgovora, valja podsjetiti da, na temelju članka 68. Carinskog zakonika, carinska tijela mogu provjeriti deklaracije koje su prihvatila na način da provjere isprave, u skladu s točkom (a) te odredbe, ili na način da, po potrebi, provjere robu uzimanjem uzoraka za analizu ili detaljan pregled, u skladu s točkom (b) navedenog članka.
47.
U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev u svojem pitanju navodi da su, u vezi s određenim brojem carinskih deklaracija koje je Stoilov izradio za istovjetnu robu razvrstanu pod istu tarifnu oznaku (poglavlje 63. KN‑a) prije deklaracije o kojoj je riječ u glavnom predmetu, carinska tijela u jednom slučaju fizički provjerila uvezenu robu, dok su u drugim slučajevima prihvatila deklaracije društva Stoilov nakon što su samo provjerila isprave, ne osporavajući deklarirano tarifno razvrstavanje.
48.
Stoga se sud koji je uputio zahtjev pita je li Stoilov stekao legitimno očekivanje s obzirom na jamstva koja je dobio od carinskih tijela kada su, prilikom provjere carinskih deklaracija društva Stoilov tijekom prethodnih uvoza, prihvatila razvrstavanje iste robe u poglavlje 63. KN‑a.
49.
U tom je pogledu važno podsjetiti da su u članku 220. stavku 2. točki (b) i članku 239. Carinskog zakonika uspostavljeni postupci koji se odnose na to da carinska tijela naknadno ne knjiže carinska davanja i na otpust tih davanja, a kojima se želi postići isti cilj, a to je ograničenje plaćanja uvoznih carina samo u slučajevima u kojima se poštuje temeljno načelo zaštite legitimnih očekivanja ( 19 ).
50.
Prema sudskoj praksi kojom je protumačen prvi od tih članaka, dužnik ima pravo na to da se ne provede naplata tih carina ako su ispunjena tri kumulativna zahtjeva ( 20 ).
51.
Prvo, činjenica da carina nije naplaćena mora proizlaziti iz pogreške samih nadležnih carinskih tijela. Nadalje, pogreška koju su počinila ta tijela mora biti takva da je dužnik koji djeluje u dobroj vjeri nije mogao razumno otkriti, unatoč svojem stručnom iskustvu i pažnji koju mora obratiti. Konačno, dužnik je morao poštovati sve odredbe predviđene važećim zakonodavstvom u pogledu carinske deklaracije ( 21 ).
52.
Što se tiče prvog zahtjeva, odnosno postojanja pogreške nadležnih carinskih tijela, Sud je utvrdio da samo pogreške koje se mogu pripisati aktivnom postupanju upravnih tijela otvaraju pravo na naknadno neprovođenje naplate carina ( 22 ), pri čemu se podrazumijeva da netočna deklaracija dužnika nije dovoljna za isključivanje mogućnosti pogreške pripisive navedenim tijelima ( 23 ).
53.
Što se tiče mogućnosti otkrivanja pogreške koju su počinila nadležna tijela, Sud je presudio da je valja ocijeniti, među ostalim, s obzirom na složenost predmetnih propisa i na razdoblje tijekom kojeg nadležna tijela nisu uočila pogrešku ( 24 ), dok je, što se tiče kriterija koji se odnosi na pažnju koju mora primjenjivati stručna osoba, Sud pojasnio da to podrazumijeva da ta osoba nadležnim carinskim tijelima mora dostaviti sve potrebne informacije predviđene pravnim pravilima Unije i nacionalnim pravilima koja ih, ako je to primjenjivo, nadopunjuju ili prenose u smislu carinskog postupanja prema predmetnoj robi ( 25 ).
54.
Općenito govoreći, sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti jesu li ispunjeni svi ti zahtjevi, pri čemu prethodno navedena pojašnjenja ne moraju biti iscrpna.
55.
U tom ću pogledu istaknuti tek nekoliko elemenata zbog kojih smatram da se čini da su ispunjeni zahtjevi kojima se uređuje neprovođenje naplate carina.
56.
Dakle, kako proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, carinska su tijela prije glavnog postupka, u svrhu provjere carinskih deklaracija društva Stoilov, provela fizičku provjeru robe istovjetne robi o kojoj se radi u navedenom sporu, istog porijekla, koja je razvrstana u poglavlje 63. KN‑a.
57.
Prema mojem mišljenju, budući da su provela fizičku provjeru robe, carinska su tijela aktivno postupala u smislu gore navedene sudske prakse; osim toga, čini se da aktivnost njihova djelovanja potvrđuju naknadne provjere isprava.
58.
Iako sud koji je uputio zahtjev nije dao informacije o razdoblju tijekom kojeg su nacionalna carinska tijela prihvatila tarifno razvrstavanje koje je deklarirao Stoilov, što taj sud mora provjeriti, ipak se čini da je ta praksa obuhvaćala nekoliko deklaracija tijekom određenog razdoblja.
59.
Osim toga, sumnjam da je prosječno pažljiv gospodarski subjekt mogao razumno otkriti pogrešku nadležnih tijela s obzirom na činjenicu da su sama tijela, u okviru dubinskog ispitivanja, morala zatražiti stručno vještačenje, provedeno pomoću mikroskopa nakon infracrvene spektroskopije, nakon kojeg su konačno odbila razvrstavanje koje je deklarirao Stoilov za uvoz predmetne robe.
C – Treće prethodno pitanje
60.
Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li „članak 243. stavak 1. [Carinskog zakonika] radi poštovanja načela pravomoćnosti, tumačiti na način da se akt iz članka 232. stavka 1. točke (a) spomenutog zakonika može pobijati samo ako je spomenuti akt donesen zbog neplaćanja u propisanim rokovima i ako istodobno taj akt utvrđuje iznos carina i predstavlja nalog za izvršenje s ciljem prisilne naplate tražbina u skladu s nacionalnim pravom države članice”.
61.
Kako je točno istaknula Komisija, osim osobito nejasne formulacije tog pitanja, nije jednostavno razumjeti što sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati.
62.
Osim te općenite zadrške, zbog koje bi se moglo jednostavno zaključiti da ovo pitanje valja proglasiti nedopuštenim, ono se ipak može shvatiti s obzirom na okolnosti ovog postupka.
63.
S obzirom na činjenicu da se izričito poziva na načelo pravomoćnosti, čini se da je sud koji je uputio zahtjev želio preduhitriti moguću presudu Varhoven administrativen sad kojom bi se ukinula njegova presuda od 30. prosinca 2010. o odluci o obavještavanju postavljajući pitanje, in fine, može li se na temelju Carinskog zakonika samo odluka o naplati smatrati aktom koji se može pobijati, čime se odluka o obavještavanju lišava tog svojstva i čime se, prema tome, lišava svake nadležnosti nad presudom koju treba donijeti jer se presudom Varhoven administrativen sad poništava potonja odluka.
64.
Drugim riječima, sud koji je uputio zahtjev želi znati predstavlja li samo odluka o naplati donesena na temelju članka 232. Carinskog zakonika akt koji se može pobijati jer je odluka o obavještavanju u tom smislu samo pripremni akt koji nije podložan pravnom lijeku.
65.
Ako je to pitanje, na njega očito valja dati negativan odgovor.
66.
Budući da je u njegovu članku 243. stavku 1. utvrđeno samo da svaka osoba ima pravo žalbe protiv odluka koje donesu carinska tijela, a koje se odnose na primjenu carinskih propisa i na tu osobu izravno i osobno, Carinskim zakonikom očito nije isključena mogućnost da države članice, kao što je Republika Bugarska, što također priznaju sud koji je uputio zahtjev i Načalnik, priopćenje iz članka 221. stavka 1. navedenog zakonika (u ovom slučaju odluku o obavještavanju) smatraju aktom koji se može pobijati na temelju unutarnjeg prava.
67.
Nadalje, odlučujući o meritumu odluke o obavještavanju u svojoj presudi od 30. prosinca 2010., Administrativen sad Sofia‑grad sam je priznao da navedena odluka ima narav akta kojim se nanosi šteta društvu Stoilov.
68.
Stoga odredbama Carinskog zakonika nije isključena mogućnost da se odluka o obavještavanju i odluka o naplati smatraju aktima kojima se nanosi šteta uvozniku, zbog čega se uz obje odluke veže pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim sudovima.
D – Četvrto prethodno pitanje
69.
Sud koji je uputio zahtjev svojim četvrtim i posljednjim pitanjem želi znati treba li „članak 41. stavak 2. točku (a) i članak 47. [Povelje] tumačiti na način da, kada na zahtjev za izvođenje neovisnog vještačenja, koje je zatražio dužnik nakon što je primio obavijest iz članka 221. stavka 1. [Carinskog zakonika], carinska uprava u naknadnim odlukama nije dala nikakav izričit odgovor ni obrazloženje, postoji nepopravljiva povreda prava na dobru upravu i prava obrane u okviru upravnog postupka, povreda koja se ne može ispraviti u okviru sudskog postupka, vodeći računa o činjenici da, prema pravilima glavnog postupka, zainteresirana osoba ima mogućnost objasniti svoje prigovore u pogledu tarifnog razvrstavanja proizvoda samo pred prvostupanjskim sucem tako da postavlja pitanja neovisnom stručnjaku”.
70.
Prije svega valja iznijeti određena pojašnjenja o predmetu tog pitanja.
71.
Prvo, čini mi se da je ono loše postavljeno jer se odnosi na članak 47. Povelje, odnosno na jamstvo prava na djelotvorni pravni lijek, dok se sud koji je uputio zahtjev u biti poziva na razmatranja o poštovanju prava na saslušanje u okviru upravnog postupka.
72.
Osim toga, ako se želi odgovoriti na pitanje s gledišta članka 47. Povelje, s obzirom na sve elemente glavnog postupka, ne postoji sumnja u to da je Stoilov imao mogućnost podnošenja pravnog lijeka protiv odluke o naplati, upravo povodom kojeg se trenutačno vodi postupak pred sudom koji je uputio zahtjev. Nadalje, u mjeri u kojoj je to korisno, želim podsjetiti da je Stoilov također mogao podnijeti tužbu protiv odluke o obavještavanju, u okviru koje je zatraženo neovisno stručno vještačenje i na temelju koje je prihvaćena žalba društva Stoilov pred Varhoven administrativen sad.
73.
Drugo, valja istaknuti da sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o poštovanju prava na saslušanje u upravnoj fazi koja slijedi nakon donošenja odluke o obavještavanju, pri čemu tumači to pravo kao da podrazumijeva pravo na neovisno stručno vještačenje; zahtjev za stručno vještačenje u kronološkom bi smislu prethodio donošenju odluke o naplati.
74.
Međutim, čini se da ta premisa ne odgovara činjenicama u glavnom postupku jer je Stoilov podnio zahtjev za neovisno stručno vještačenje nakon donošenja odluke o naplati ( 26 ).
75.
Kako bi se zadržao koristan učinak pitanja te zanemarujući „pravo” na neovisno stručno vještačenje, to bi se pitanje moglo formulirati na način da se njime želi utvrditi nalaže li se carinskoj upravi poštovanje prava na saslušanje utvrđeno u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje prije donošenja odluke o naplati, kao što je ona iz koje proizlazi spor u glavnom postupku, koja se temelji na članku 232. Carinskog zakonika.
76.
U tom pogledu ne postoji sumnja da je ta situacija, s obzirom na činjenicu da je odluka o naplati donesena na temelju nacionalnih propisa koji su jasno obuhvaćeni područjem primjene prava Unije, odnosno Carinskog zakonika, obuhvaćena „provedbom” tog prava u državi članici, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, zbog čega se primjenjuju prava koja proizlaze iz Povelje ( 27 ).
77.
Sud je već presudio da je člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, u okviru prava osoba na to da se njihovi predmeti obrađuju u skladu s načelom dobre uprave, zajamčeno pravo svake osobe na saslušanje u svakom postupku pokrenutom protiv neke osobe koji može rezultirati aktom koji bi negativno utjecao na prava te osobe ( 28 ); osim toga, Sud je primijenio to pravo u okviru postupka naplate carinskog duga ( 29 ).
78.
Valja podsjetiti da pravo na saslušanje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i djelotvoran način iznese svoje stajalište u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese ( 30 ).
79.
U predmetu M., koji se odnosio na ispitivanje zahtjeva za azil i zahtjeva za supsidijarnu zaštitu, Sud je također istaknuo da, ako je država članica odlučila uspostaviti dva različita i uzastopna postupka, pravo zainteresirane osobe na saslušanje mora biti u potpunosti zajamčeno u okviru svakog tog postupka ( 31 ). Sud je dodao da je poštovanje tog prava još nužnije jer su se uvjeti za priznavanje statusa izbjeglice i uvjeti za dobivanje supsidijarne zaštite razlikovali, iako je nacionalna uprava odbijanje zahtjevâ obrazložila na isti način ( 32 ).
80.
Ne želeći zanijekati razlike između gore navedenog predmeta M. i glavnog postupka, ipak se postavlja pitanje primjenjuje li se, po analogiji, zahtjev za poštovanje prava na saslušanje prije donošenja svakog pojedinačnog upravnog akta u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, odnosno u slučaju naknadnog donošenja dviju odluka – odluke o obavještavanju, a potom i odluke o naplati – koje imaju gotovo istovjetan predmet.
81.
Iako je primijetio da su dvije predmetne odluke samostalne, Načalnik je na raspravi pred Sudom naveo da je poštovanje prava na saslušanje u fazi koja je dovela do donošenja odluke o obavještavanju imalo prednost pred poštovanjem prava na saslušanje u postupku koji je doveo do donošenja odluke o naplati.
82.
Iako sud koji je uputio zahtjev nije dao informacije o tome je li Stoilov mogao na smislen i djelotvoran način iznijeti svoja razmatranja o namjeri carinske uprave da donese odluku o obavještavanju, pod pretpostavkom da je tako, ipak smatram da postojanje tog prava i korištenje njime ne podrazumijevaju nijekanje mogućnosti da se gospodarski subjekt, kao što je Stoilov, sasluša u upravnoj fazi koja je dovela do donošenja odluke o naplati.
83.
Sadržaj očitovanja koja gospodarski subjekt može podnijeti prije donošenja odluke o obavještavanju, u smislu članka 220. Carinskog zakonika razlikuje se od sadržaja očitovanja koja može dostaviti nadležnom tijelu prije nego što mu to tijelo naloži plaćanje carinskog duga u skladu s člankom 232. navedenog zakonika.
84.
U prvom slučaju, i ako priopćenje doneseno na temelju članka 220. Carinskog zakonika predstavlja akt koji negativno utječe na njegova prava, što je slučaj u bugarskom pravu, korištenje pravom na saslušanje može obuhvaćati osporavanje tarifnog razvrstavanja robe. U skladu s člancima 224. do 229. Carinskog zakonika, također može obuhvaćati prikaz razloga, uključujući razloge gospodarske ili socijalne naravi, koji su doveli do podnošenja zahtjeva za odgodu plaćanja dugovanog iznosa nadležnom tijelu ili do toga da se zatraži odobrenje pogodnosti plaćanja. U drugom slučaju gospodarski subjekt može, prije donošenja odluke o naplati popraćene zahtjevom za plaćanje zateznih kamata, objasniti razloge, uključujući razloge gospodarske i socijalne naravi, protiv zahtjeva za plaćanje navedenih kamata te zatražiti od nadležnog tijela da odustane od naplate zateznih kamata, u skladu s člankom 232. stavkom 2. Carinskog zakonika.
85.
Budući da se sadržaj očitovanja koja se mogu podnijeti u okviru dvaju postupaka ne preklapa u potpunosti, samo poštovanje prava na saslušanje u svakoj fazi koja je dovela do donošenja dviju odluka može omogućiti gospodarskom subjektu da na koristan i djelotvoran način iznese svoje stajalište.
86.
Konačno, dodajem da je na sudu koji je uputio zahtjev da, u skladu s nacionalnim pravom, donese zaključak o posljedicama povrede prava utvrđenog u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje, uz poštovanje načelâ ekvivalentnosti i učinkovitosti. Dakle, u skladu s tim pravom i tim načelima, sud koji je uputio zahtjev osobito je dužan provjeriti podrazumijeva li takva povreda ipso facto poništenje odluke o naplati ili takva posljedica ovisi o tome je li predmetni gospodarski subjekt dokazao da bi, da nije došlo do takve povrede prava na saslušanje, postupak mogao imati drugačiji ishod.
III – Zaključak
87.
S obzirom na razmatranja iznesena u točkama 12. do 22. ovog mišljenja, predlažem Sudu da utvrdi da je zahtjev za prethodnu odluku koji je Administrativen sad Sofia‑grad (Bugarska) podnio odlukom od 4. travnja 2012. bespredmetan.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) KN je navedena u Prilogu I. Uredbi Vijeća (EEZ) br. 2658/87 od 23. srpnja 1987. o tarifnoj i statističkoj nomenklaturi i o Zajedničkoj carinskoj tarifi (SL L 256, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 12., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1031/2008 od 19. rujna 2008. (SL L 291, str. 1.).
( 3 ) Uredba Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1791/2006 od 20. studenoga 2006. (SL L 363, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 1., str. 187.) (u daljnjem tekstu: Carinski zakonik).
( 4 ) Prema toj odredbi, nakon što se iznos carine proknjiži dužnika se obavješćuje o iznosu carine u skladu s propisanim postupcima.
( 5 ) U skladu s tom odredbom iznose carine priopćene u skladu s člankom 221. dužnici načelno plaćaju u roku koji ne može biti dulji od deset dana od navedenog obavještavanja dužnika.
( 6 ) Tim je člankom, među ostalim, utvrđeno da, ako dospjeli iznos carine nije plaćen u propisanom roku, carinska tijela mogu poduzeti sve propisane mogućnosti prema važećem zakonodavstvu za osiguranje naplate tog duga, uključujući i prisilno izvršenje.
( 7 ) Vidjeti u tom smislu presude od 12. ožujka 1998., Djabali (C‑314/96, Zb., str. I‑1149., t. 19.), i od 20. siječnja 2005., García Blanco (C‑225/02, Zb., str. I‑523., t. 28.), kao i rješenja od 10. lipnja 2011., Mohammad Imran (C‑155/11 PPU, Zb., str. I‑5095., t. 21.) te od 22. listopada 2012., Šujetová (C‑252/11, t. 15.).
( 8 ) Vidjeti u tom smislu gore navedene presude Djabali (t. 18.) i García Blanco (t. 27.) kao i presudu od 27. lipnja 2013., Di Donna (C‑492/11, t. 26.), i gore navedeno rješenje Šujetová (t. 14.).
( 9 ) Situacija iz predmeta iz kojeg proizlazi gore navedeno rješenje Mohammad Imran.
( 10 ) Kao i u predmetu u kojem je doneseno gore navedeno rješenje Šujetová.
( 11 ) Vidjeti presude od 16. rujna 1982., Vlaeminck (132/81, Zb., str. 2953., t. 13.), i od 11. rujna 2008., Eckelkamp i dr. (C‑11/07, Zb., str. I‑6845., t. 34.).
( 12 ) Naime, sud koji je uputio zahtjev pojasnio je da presuda Varhoven administrativen sad nije pravomoćna u pogledu njega jer ta presuda nema narav odluke o tumačenju, nego se njome tek primjenjuje carinski zakon (a, prema tome, i odredbe Carinskog zakonika). Stoga se u ovom slučaju ne postavlja pitanje odnosa između poštovanja prava Unije i načela pravomoćnosti. O tom odnosu vidjeti osobito presude od 30. rujna 2003., Köbler (C‑224/01, Zb., str. I‑10239.); od 16. ožujka 2006., Kapferer (C‑234/04, Zb., str. I‑2585.), i od 3. rujna 2009., Fallimento Olimpiclub (C‑2/08, Zb., str. I‑7501.).
( 13 ) Podrazumijeva se da kategorija „ostale tkanine” ne obuhvaća tkanine dobivene od pređe velike čvrstoće, kao što je pređa od najlona ili ostalih poliamida i poliestera, tkanine dobivene od vrpca ili sličnih proizvoda, tkanine obuhvaćene napomenom 9. odsjeka IX., ostale tkanine s masenim udjelom filamenata najlona ili drugih poliamida 85 % ili većim te ostale tkanine s masenim udjelom teksturiranih poliesterskih filamenata 85 % ili većim.
( 14 ) Naslov 1. prvog dijela KN‑a, odsjek A stavak 2. točka (a)
( 15 ) Naslov 1. prvog dijela KN‑a, odsjek A stavak 3. točka (a)
( 16 ) Naslov 1. prvog dijela KN‑a, odsjek A stavak 1.
( 17 ) Vidjeti osobito presudu od 26. prosinca 2000., Eru Portuguesa (C‑42/99, Zb., str. I‑7691., t. 13.).
( 18 ) Kako Sud često ističe [vidjeti najnoviju presudu od 15. studenoga 2012., Kurcums Metal (C‑558/11, t. 28.)], kada je Sudu podnesen zahtjev za prethodnu odluku o tarifnom razvrstavanju, njegova je uloga da nacionalnom sudu razjasni kriterije čija će provedba potonjem omogućiti da ispravno razvrsta u KN proizvode o kojima je riječ, a ne da sam provede to razvrstavanje, i to osobito zato što ne raspolaže nužno svim informacijama koje su mu u tom smislu neophodne. Stoga je nacionalni sud u svakom slučaju u boljem položaju da to učini.
( 19 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 20. studenoga 2008., Heuschen & Schrouff Oriëntal Foods Trading (C‑375/07, Zb., t. I‑8691., t. 57. i navedena sudska praksa), i rješenje od 1. listopada 2009., Agrar‑Invest‑Tatschl/Komisija (C‑552/08 P, Zb., str. I‑9265., t. 52.).
( 20 ) Vidjeti u tom smislu osobito presude od 27. lipnja 1991., Mecanarte (C‑348/89, Zb., t. I‑3277., t. 20. i 23.); od 1. travnja 1993., Hewlett Packard France (C‑250/91, Zb., str. I‑1819.. t. 12.); od 14. studenoga 2002., Ilumitrónica (C‑251/00, Zb., str. I‑10433., t. 37.) i gore navedeno rješenje Agrar‑Invest‑Tatschl/Komisija (t. 51.).
( 21 ) Vidjeti osobito gore navedene presude Hewlett Packard France (t. 13.) i Ilumitrónica (t. 38.).
( 22 ) Vidjeti gore navedene presude Mecanarte (t. 23.) i Ilumitrónica (t. 42.).
( 23 ) Vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Ilumitrónica (t. 45.).
( 24 ) Ibid. (t. 56. i navedena sudska praksa)
( 25 ) Ibid. (t. 61. i navedena sudska praksa)
( 26 ) Vidjeti točke 6. i 7. ovog mišljenja.
( 27 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson (C‑617/10, t. 21.).
( 28 ) Vidjeti presudu od 22. studenoga 2012., M. (C‑277/11, t. 83. do 85.).
( 29 ) Vidjeti presude od 18. prosinca 2008., Sopropé (C‑349/07, Zb., str. I‑10369., t. 41.), i od 17. lipnja 2010., Komisija/Italija (C‑423/08, Zb., str. I‑5449., t. 45.). Poštovanje prava na saslušanje prije donošenja priopćenja iz članka 220. Carinskog zakonika također je predmet zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu Kamino International Logistics (C‑129/13), koji se trenutačno vodi pred Sudom.
( 30 ) Vidjeti osobito gore navedene presude Sopropré (t. 37.), M. (t. 87.).
( 31 ) Gore navedena presuda M. (t. 91.)
( 32 ) Ibid. (t. 92.)
Full & Egal Universal Law Academy