MIŠLJENJE NEZVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 11. srpnja 2013. ( 1 )
Predmet C‑225/12
C. Demir
protiv
Staatssecretaris van Justitie
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Raad van State (Nizozemska))
„Sporazum o pridruživanju EEZ‑Turska — Sloboda kretanja radnika — ,Standstill’ obveza na temelju članka 13. Odluke br. 1/80 — Područje primjene — Zakonodavstvo države članice kojim se zahtijeva posjedovanje privremene dozvole za boravak prije prvog ulaska na nacionalno državno područje“
1.
Ovaj se predmet tiče tumačenja članka 13. Odluke br. 1/80 Vijeća za pridruživanje ( 2 ) koje je osnovano Sporazumom o pridruživanju EEZ‑Turska ( 3 ). Ta je odredba „standstill” klauzula kojom se strankama potpisnicama zabranjuje da nakon 1. prosinca 1980. uvode nova ograničenja slobode kretanja radnika.
2.
Svojim zahtjevom za prethodnu odluku Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) traži pojašnjenje u vezi s točnim područjem primjene te „standstill” klauzule. Konkretno, postavljaju se sljedeća pitanja: u kojim se okolnostima turski državljanin može pozivati na članak 13. Odluke br. 1/80?
I – Pravni okvir
A – Pridruživanje EEZ‑Turska
3.
U skladu s člankom 2. stavkom 1. Sporazuma o pridruživanju, isti ima za cilj promicati kontinuirano i uravnoteženo jačanje trgovinskih i gospodarskih odnosa između stranaka potpisnica postupnim ostvarivanjem slobodnog kretanja radnika i uklanjanjem ograničenja u pogledu slobode nastana i slobode pružanja usluga.
4.
Dodatni protokol Sporazumu o pridruživanju potpisan je 23. studenog 1970. (u daljnjem tekstu: Dodatni protokol) ( 4 ), čiji članak 41. predviđa:
„1. Ugovorne stranke među sobom ne uvode nikakva nova ograničenja u pogledu slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga.”
5.
Dana 19. rujna 1980. Vijeće za pridruživanje donijelo je Odluku br. 1/80.
6.
U članku 6. Odluke 1/80 navodi se:
„1. Uz iznimku odredbi članka 7., koji se odnosi na slobodan pristup članova obitelji zaposlenju, turski radnik koji sudjeluje u uređenom tržištu rada u državi članici:
—
ima pravo u toj državi članici, nakon jedne godine zakonitog zaposlenja, na produljenje svoje radne dozvole kod istog poslodavca ako ga taj može zaposliti; […]” [neslužbeni prijevod]
7.
Članak 13. te odluke glasi:
„Države članice Zajednice i Turska ne smiju uvoditi nova ograničenja uvjeta pristupa zaposlenju radnika i članova njihovih obitelji koji na njihovu državnom području imaju zakonit boravak i zaposleni su.” [neslužbeni prijevod]
8.
U skladu s člankom 16. odredbe Odluke br. 1/80 trebale su se početi primjenjivati od 1. prosinca 1980.
B – Nacionalno pravo
9.
Dana 1. prosinca 1980., što je relevantan datum za potrebe „standstill” obveze iz članka 13. Odluke br. 1/80, ulazak i boravak stranaca u Nizozemskoj uređivao je Vreemdelingenwet 1965 ( 5 ) (Zakon o strancima) (u daljnjem tekstu: Vw 1965) i Vreemdelingenbesluit 1966 ( 6 ) (Uredba o strancima) (u daljnjem tekstu: Vb 1966).
10.
Prema članku 41. stavku 1. točki (c) Vb 1966, u verziji koja je bila na snazi 1. prosinca 1980., stranci koji su željeli boraviti u Nizozemskoj dulje od tri mjeseca morali su imati valjanu putovnicu i valjanu privremenu dozvolu za boravak. Međutim, izostanak privremene dozvole za boravak nije se smatrao dovoljnim razlogom da se odbije ulazak, ako je meritorno ispitivanje pokazalo da su drugi uvjeti za prvi ulazak ispunjeni.
11.
Dana 1. travnja 2001. na snagu je stupio Wet van 23 november 2000 tot algehele herziening van de Vreemdelingenwet ( 7 ) (Zakon o općoj reviziji Vreemdelingenweta od 23. studenog 2000.) (u daljnjem tekstu: Vw 2000). Istog je dana na snagu također stupio Vreemdelingenbesluit 2000 ( 8 ) (u daljnjem tekstu: Vb 2000) koji je donesen sukladno Vw 2000.
12.
Člankom 1. točkom (h) Vw 2000 „privremena dozvola boravka” definirana je kao viza za boravak u trajanju od više od tri mjeseca koju je osobno zatražio strani državljanin u diplomatskom ili konzularnom predstavništvu Nizozemske u zemlji porijekla, i koju je jedno od tih predstavništava ili ureda izdalo nakon prethodnog dopuštenja nizozemskog ministra vanjskih poslova.
13.
Na temelju članka 8. točke (a) Vw 2000 strani državljanin može zakonito boraviti na državnom području Nizozemske ako ima dozvolu boravka na određeno vrijeme.
14.
U skladu s člankom 8. točkom (f) Vw 2000, strani državljanin, koji je zatražio dozvolu boravka na određeno vrijeme, može zakonito boraviti na državnom području Nizozemske dok čeka odluku o tom zahtjevu, za koje vrijeme ga se ne može protjerati s državnog područja.
15.
U članku 16. stavku 1. točki (a) Vw 2000 navodi se da zahtjev za dozvolu boravka na određeno vrijeme može biti odbijen ako stranac nema valjanu privremenu dozvolu boravka koja je izdana u istu svrhu u koju se traži dozvola boravka na određeno vrijeme.
16.
Na temelju članka 3.71 stavka 1. Vb 2000 zahtjev za izdavanje dozvole boravka na određeno vrijeme odbija se ako predmetni strani državljanin nema valjanu privremenu dozvolu boravka.
17.
Naposljetku, na temelju Vreemdelingencirculaire 2000 (Okružnica o strancima iz 2000.), zahtjev za izdavanje privremene dozvole boravka treba ispitati kako bi se utvrdilo jesu li ispunjeni svi uvjeti za izdavanje dozvole boravka. Prema toj okružnici, razlog za obvezu podnošenja zahtjeva za privremenu dozvolu boravka prije putovanja u Nizozemsku jest omogućiti nacionalnim tijelima te zemlje da lakše utvrde ispunjava li dotični stranac sve uvjete za ulazak.
II – Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
18.
C. Demir, turski državljanin, ušao je u Nizozemsku 1. listopada 1990. te je, nakon što je zadržan iz razloga nezakonitog boravka, 11. prosinca 1991. bio odstranjen s državnog područja.
19.
Dana 19. travnja 1993. C. Demir podnio je zahtjev za izdavanje dozvole za boravak u Nizozemskoj sa svojom suprugom koja je nizozemska državljanka. Dozvola boravka izdana mu je za razdoblje od 7. svibnja do 19. rujna 1993. Dozvola boravka omogućila je C. Demiru da započne obavljati posao za koji nije bila potrebna radna dozvola. Njezina valjanost kasnije je produljena do 18. srpnja 1995. Tijekom tog razdoblja, C. Demir radio je kod raznih poslodavaca u trajanju dužem od 10 mjeseci.
20.
Nakon rastave braka, C. Demir je 3. kolovoza 1995. podnio zahtjev za izdavanje dozvole trajnog boravka. Odlukom od 8. srpnja 1997. taj je zahtjev odbijen. Nakon neuspješne žalbe u upravnom postupku, tužba koju je sudu C. Demir podnio radi pobijanja te odluke proglašena je nedopuštenom na temelju presude od 12. ožujka 1998.
21.
Između 1998. i 2007. C. Demir podnosio je daljnje zahtjeve za izdavanje dozvole boravka, od kojih su svi bili odbijeni od strane nadležnih nacionalnih tijela.
22.
Ovaj se predmet tiče zahtjeva koji je C. Demir podnio 13. veljače 2007. kako bi ishodio uobičajenu dozvolu boravka na određeno vrijeme koja bi mu omogućila izvršavanje plaćene djelatnosti.
23.
Staatssecretaris van justitie (ministar pravosuđa) (u daljnjem tekstu: Staatssecretaris) odbio je zahtjev C. Demira odukom od 26. travnja 2007. iz razloga što C. Demir nije imao valjanu privremenu dozvolu boravka koja je izdana u istu svrhu za koju je podnesen zahtjev za izdavanje dozvole boravka na određeno vrijeme. Naknadno, prigovor koji je C. Demir podnio protiv te odluke Staatssecretaris je odlukom od 10. rujna 2007. proglasio neosnovanim.
24.
C. Demir je pobijao potonju odluku pred Rechtbank ’s‑Gravenhage (okružni sud u Den Haagu) koji je tužbu odbio presudom od 16. lipnja 2008. Rechtbank ’s‑Gravenhage smatra da iz presude Suda u predmetu Abatay i dr. ( 9 ) proizlazi da se na članak 13. Odluke br. 1/80 ne mogu pozivati turski državljani koji nisu postupili u skladu s pravilima države članice domaćina o prvom ulasku i boravku te koji slijedom toga zakonito nemaju zakonit boravak na državnom području te države. Rechtbank ’s‑Gravenhage je utvrdio da se C. Demir ne može pozivati na članak 13. Odluke br. 1/80 jer nije zakonito boravio u Nizozemskoj u vrijeme podnošenja relevantnog zahtjeva, to jest na dan 13. veljače 2007.
25.
Dana 16. srpnja 2008. C. Demir žalbu protiv te presude podnio je sudu koji je uputio zahtjev i koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku o sljedećim pitanjima:
„1.
Treba li članak 13. Odluke br. 1/80 tumačiti u smislu da je ta odredba primjenjiva na materijalno- i/ili procesno pravni uvjet prvog ulaska ‐ čak i ako takav uvjet (u ovom slučaju privremena dozvola za boravak) ima za cilj, prije podnošenja zahtjeva za dozvolu boravka, spriječiti nezakoniti ulazak i boravak ‐ i može li se, stoga, smatrati mjerom koja se može postrožiti, u smislu točke 85. presude […] Abatay i dr. […]?
2.
a)
Koje značenje treba pripisati u tom pogledu zahtjevu zakonitog boravka, kako je predviđeno člankom 13. Odluke br. 1/80?
(b)
Je li od važnosti s tim u vezi da samo podnošenje zahtjeva za dozvolu boravka čini, prema nacionalnom pravu, boravak zakonitim dokle god taj zahtjev nije odbijen, ili je relevantna samo činjenica da se boravak prethodno podnošenju zahtjeva smatra nezakonitim prema nacionalnom pravu?”
26.
Pisana očitovanja podnijeli su C. Demir, nizozemska, njemačka i talijanska vlada kao i Komisija, od kojih su svi, uz iznimku talijanske vlade, podnijeli usmena očitovanja na raspravi održanoj 25. travnja 2013.
III – Analiza
A – Uvodna pitanja
27.
Razlog na kojem se temelje „standstill” klauzule kao što je članak 13. Odluke br. 1/80 i članak 41. stavak 1. Dodatnog protokola jest zabraniti pogoršanje uvjeta koji postoje na određeni datum ( 10 ). Te klauzule funkcioniraju kao „kvazipostupovne odredbe” koje ratione temporis određuju relevantne odredbe koje treba primijeniti kod ocjene situacije turskog državljanina koji se želi koristiti svojim pravima iz Sporazuma o pridruživanju ( 11 ). Drugim riječima, „standstill” klauzula određuje mjerodavno pravo u predmetu kao što je onaj pred sudom koji je uputio zahtjev.
28.
U ovom predmetu bit stvari leži u potrebi za usklađivanjem dva smjera sudske prakse u vezi s područjem primjene članka 13. Odluke br. 1/80 i članka 41. Dodatnog protokola. Konkretnije, radi se o pitanju, treba li te „standstill” klauzule tumačiti na isti način unatoč određenim razlikama u tekstu.
29.
Radi boljeg razumijevanja problematičnih pitanja na kojima se temelji ovaj zahtjev za prethodnu odluku smatram korisnim ukratko naznačiti osnovna načela sudske prakse Suda u vezi s predmetnim „standstill” klauzulama.
30.
S jedne strane, ustaljena je sudska praksa Suda da je svaka od tih „standstill” klauzula namijenjena tomu da nacionalna tijela spriječi u uvođenju novih prepreka za ostvarivanje slobode kretanja radnika, prava poslovnog nastana i slobode pružanja usluga i time uspostavi uvjete koji dovode do postupnog ostvarivanja tih sloboda. Tako je isti cilj u vidu osiguravanja postupnog ostvarivanja tih sloboda u odnosu na stranke potpisnice sama bit obaju odredbi ( 12 ).
31.
Sud je povrh toga presudio da te dvije odredbe na isti način zabranjuju uvođenje novih ograničenja ostvarivanja slobode poslovnog nastana, slobode pružanja usluga ili slobode kretanja radnika. Ta zabrana obuhvaća ograničenja u odnosu na materijalno- i/ili procesno pravne uvjete za prvi ulazak na područje države članice domaćina onih turskih državljana koji se namjeravaju koristiti gospodarskim slobodama utvrđenim u Sporazumu o pridruživanju ( 13 ).
32.
S druge strane, i kao što sud koji je uputio zahtjev primjećuje, Sud je u svojoj ranijoj presudi Abatay i dr. naveo da iako za razliku od članka 6. Odluke br. 1/80 područje primjene članka 13. Odluke br. 1/80 nije ograničeno na turske državljane koji su već integrirani u tržište rada države članice, na tu se „standstill” klauzulu turski državljanin može pozivati „samo ako je postupao u skladu s pravilima države članice domaćina u pogledu ulaska, boravka i, gdje je primjenjivo, zaposlenja, te, dakle, ako je imao zakonit boravak na području te države”. Shodno tomu, nadležna tijela „imaju pravo, iako je Odluka br. 1/80 stupila na snagu, uvesti strože mjere u odnosu na one turske državljane čiji boravak nije bio zakonit” ( 14 ).
33.
Međutim, izgleda da je ovo u suprotnosti s kasnijom sudskom praksom Suda u vezi s člankom 41. stavka 1. Dodatnog protokola. U tom kontekstu je Sud konkretno naveo da za potrebe primjene „standstill” klauzule nije relevantno pitanje ima li dotični turski državljanin zakonit boravak u državi članici domaćinu u vrijeme podnošenja svojeg zahtjeva ( 15 ).
34.
Navedene tvrdnje čine se na prvi pogled donekle međusobno neusklađene. Kako treba tumačiti područje primjene članka 13. Odluke br. 1/80? Konkretno, koju važnost treba pridati izrazu „zakonit boravak” u članku 13. prilikom određivanja tko se može pozivati na tu odredbu?
35.
U nastavku ću prvo razmotriti pitanje primjenjuje li se članak 13. Odluke br. 1/80 na pravila kojima je uređeno izdavanje dozvola za boravak kao što su one o kojima je riječ u ovom predmetu. Potom ću razmotriti značenje kriterija zakonitog boravka za potrebe primjene te odredbe. U tom kontekstu ću također obraditi pitanje jesu li, kao što to sud koji je uputio zahtjev smatra, zaključci Suda u presudi Abatay i dr. ( 16 ) relevantni za tumačenje članka 13. u odnosu na predmet u kojem prvo navedeni sud odlučuje.
B – Postojanje novog ograničenja
36.
Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi je li uvjet – kao što je posjedovanje privremene dozvole za boravak i kako je utvrđeno u Vw 2000 – novo ograničenje slobode kretanja radnika koje predstavlja „materijalno- i/ili procesno pravni uvjet kojim je uređen prvi ulazak turskih državljana na područje te države članice” u smislu gore navedene sudske prakse Suda ( 17 ).
37.
Mislim da je to slučaj.
38.
Na početku moram naglasiti da članak 13. Odluke br. 1/80 ne zadire u ovlast država članica da uskrate turskim državljanima pravo na ulazak na njihova područja i na obavljanje plaćene djelatnosti u tim državama ( 18 ). On, međutim, određuje granice u okviru kojih se ta ovlast može koristiti. Konkretnije, „standstill” obveza ne zahtijeva da države članice ukinu ograničenja slobode kretanja radnika koja su već postojala na dan kada je „standstill” klauzula počela proizvoditi učinke. Umjesto toga, njome se stvara obveza održavanja statusa quo i shodno tomu suzdržavanja od uvođenja novih mjera kojima se može spriječiti postupno ostvarivanje ciljeva Sporazuma o pridruživanju ( 19 ).
39.
Nakon presude Abatay i dr., Sud je također prihvatio da „standstill” obveza iz članka 13. Odluke br. 1/80 obuhvaća, kao i obveza iz članka 41. Dodatnog protokola, uvođenje potpuno novih unutarnjih mjera koje bi imale za cilj, ili bi im bio učinak, podvrgavanje slobode kretanja radnika restriktivnijim uvjetima od onih koji su bili primjenjivi na dan stupanja na snagu Odluke br. 1/80 u pogledu odnosne države članice ( 20 ).
40.
Članak 13. Odluke br. 1/80 načelno se primjenjuje ne samo na mjere izravno povezane s pristupom zaposlenju, već i na pravila kojim je uređen prvi ulazak na područje države članice domaćina onih turskih državljana koji se namjeravaju koristiti gospodarskim slobodom kretanja radnika. U tom je pogledu Sud protumačio članak 13. na način da se primjenjuje na pravila kojima je uređeno izdavanje i produljenje dozvola za boravak ( 21 ). Zapravo, s obzirom na usku vezu između potrebe za ishođenjem dozvole za boravak, s jedne strane, te mogućnosti započinjanja s radom u državi članici domaćinu, s druge strane, proširivanje područja primjene članka 13. Odluke br. 1/80 na ovaj način, kako bi se obuhvatile mjere kojima je uređen prvi ulazak, čini se prikladnim da se osigura djelotvornost te „standstill” klauzule.
41.
Što se tiče ovog predmeta, iz podataka u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su zbog stupanja na snagu Vw 2000 uvjeti za ostvarivanje slobode kretanja radnika postali stroži.
42.
Doduše, uvjet posjedovanja privremene dozvole za boravak postojao je već na dan 1. prosinca 1980. (kako je određeno u Vb 1966). To je datum kada je „standstill” klauzula počela proizvoditi učinke i relevantni referentni datum za ocjenu utjecaja te klauzule na predmet pred sudom koji je uputio zahtjev.
43.
Međutim, u skladu sa sudskom praksom suda koji je uputio zahtjev, izostanak takve dozvole nije se smatralo dostatnom osnovom za odbijanje ulaska na temelju Vw 1965, ako je podnositelj zahtjeva ispunio druge uvjete za prvi ulazak. Drugim riječima, izostanak privremene dozvole nije se navodio kao razlog za odbijanje, pod uvjetom da je meritorno ispitivanje zahtjeva pokazalo da su bili ispunjeni drugi uvjeti za izdavanje dozvole za boravak za koju je podnesen zahtjev.
44.
U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev primjećuje da izostanak privremene dozvole za boravak nije predstavljao zaseban i dostatan razlog za odbijanje ulaska sve do stupanja na snagu Vw 2000 1. travnja 2001. ( 22 ).
45.
Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su od 2001. državljani trećih zemalja, uključujući turske državljane, dužni izvan državnog područja Nizozemske podnijeti zahtjev za izdavanje privremene dozvole za boravak. Stoga se sada čini da posjedovanje privremene dozvole za boravak (pribavljene izvan državnog područja Nizozemske) predstavlja potreban preduvjet za ishođenje uobičajene dozvole za boravak na određeno vrijeme.
46.
Drukčije rečeno, prije stupanja na snagu Vw 2000, strani državljani mogli su podnijeti zahtjev za izdavanje uobičajene dozvole za boravak na određeno vrijeme u Nizozemskoj, a da se pri tome ne izlože riziku od automatskog odbijanja, ako već nisu imali privremenu dozvolu za boravak. Budući da ovo više nije slučaj te da je nezakonit ulazak i nezakonit boravak prije podnošenja zahtjeva sada dovoljan razlog za odbijanje, čini mi se očitim da nacionalno zakonodavstvo kao što je ono o kojemu je ovdje riječ predstavlja novu prepreku za slobodu kretanja radnika u smislu članka 13. Odluke br. 1/80. Ovo je stoga što to zakonodavstvo, za razliku od situacije koja je prevladavala prije 1. travnja 2001., prvi ulazak u zemlju uvjetuje posjedovanjem privremene dozvole za boravak izdane izvan državnog područja Nizozemske ( 23 ).
47.
Stoga predlažem da se na prvo pitanje odgovori na način da se članak 13. Odluke br. 1/80 primjenjuje na materijalno- i/ili procesno pravne uvjete prvog ulaska, kao što je uvjet u predmetu pred sudom koji je uputio zahtjev, a koji se odnosi na posjedovanje privremene dozvole za boravak.
C – Kriterij zakonitog boravka
1. Tko se može pozivati na članak 13. Odluke br. 1/80?
48.
Svojim drugim pitanjem, koje je podijeljeno u dva dijela, sud koji je uputio zahtjev nastoji utvrditi koje značenje treba pripisati u tom kontekstu izrazu „zakoniti boravak” kako se koristi u članku 13. Odluke br. 1/80. Drugim riječima: je li članak 13. primjenjiv samo na turske državljane koji imaju zakoniti boravak u državi članici domaćinu ( 24 )?
49.
Smatram da odgovor na to pitanje treba biti negativan. U nastavku ću iznijeti razloge zašto ne vjerujem da „zakoniti boravak” može poslužiti kao smisleni kriterij za određivanje osoba koje se mogu pozivati na članak 13.
50.
Na ovom mjestu moram naglasiti da primjena članka 13. Odluke br. 1/80 ne podliježe uvjetu da dotični turski državljanin ispuni zahtjeve iz članka 6. stavka 1. te odluke. Shodno tomu, područje primjene „standstill” klauzule nije ograničeno na turske državljane koji obavljaju plaćenu djelatnost ( 25 ). Dok članak 6. uređuje uvjete za obavljanje zaposlenja a koji doprinose postupnoj integraciji dotične osobe u državu članicu domaćina, članak 13. obuhvaća nacionalne mjere u vezi s pristupom zapošljavanju ( 26 ). Ustvari, turski državljani koji još nisu ispunili uvjete za stjecanje prava utvrđenih u članku 6. stavku 1. Odluke br. 1/80 također se mogu pozivati na potonju odredbu ( 27 ). U tom pogledu članak 13. ima značajno šire područje primjene nego članak 6. te u načelu obuhvaća široku skupinu turskih državljana.
51.
S obzirom na razlike između konteksta u kojem djeluje članak 13. Odluke br. 1/80, u usporedbi s člankom 6. te odluke, činjenica da turski državljanin kao što je C. Demir ne ispunjava zahtjeve za dodjelu posebnih prava na temelju članka 6. ( 28 ) ne znači automatski da se on ne može pozivati na članak 13.
52.
No i dalje ostaje pitanje: tko se može pozivati na članak 13. Odluke br. 1/80?
53.
U tom pogledu nizozemska, njemačka i talijanska vlada tvrde da se na članak 13. Odluke br. 1/80 ne mogu pozivati turski državljani kao što je C. Demir, a koji se nalaze u nezakonitom položaju. Shodno tomu, na „standstill” klauzulu mogu se pozivati samo turski državljani koji su poštovali nacionalna pravila u pogledu ulaska i boravka.
54.
Njemačka vlada smatra da članak 13. Odluke br. 1/80 treba razlikovati od članka 41. stavka 1. Dodatnog protokola koji je stupio na snagu znatno ranije od Odluke br. 1/80. Dok se člankom 41. stavkom 1. općenito zabranjuju nova ograničenja u području poslovnog nastana i usluga, članak 13. konkretno upućuje na radnike i članove njihovih obitelji koji imaju zakonit boravak. Prema stajalištu njemačke vlade, postoji razlog zašto je tekst tih odredaba različit: ta razlika odražava želju stranaka potpisnica da jasno ograniče doseg članka 13. Odluke br. 1/80 u odnosu na slobodu kretanja radnika u usporedbi s dosegom „standstill” klauzule iz članka 41. stavka 1. koja se primjenjuje na poslovni nastan i usluge.
55.
Doduše, u skladu sa smjerom sudske prakse koji proizlazi iz presude Abatay i dr., na članak 13. mogu se pozivati turski državljani samo ako su postupali u skladu s pravilima države članice domaćina u pogledu ulaska, boravka i, gdje je primjenjivo, zaposlenja, zbog čega se dotična osoba zakonito nalazi na području te države ( 29 ).
56.
Osim toga, priznajem da dok se člankom 41. stavkom 1. Dodatnog protokola ne zahtijeva od dotičnih turskih državljana da imaju zakonit boravak ili stvaran boravak ( 30 ) u državi članici domaćinu kako bi se mogli pozivati na „standstill” klauzulu iz te odredbe, članak 13. izričito sadržava taj kriterij ( 31 ). S obzirom na taj kriterij i činjenicu da zapošljavanje u državi članici domaćinu nužno zahtijeva prisutnost u toj državi, ne čudi da je u svojoj ustaljenoj sudskoj praksi Sud upućivao na kriterij zakonitog boravka u tom kontekstu te zaključio da se turski državljani mogu pozivati na tu odredbu samo ako imaju zakonit boravak u državi članici domaćinu. Nedavno je Sud ponovio taj zaključak u presudi Sahin ( 32 ).
57.
No, vjerujem da poseban naglasak treba staviti na posebne okolnosti ovog potonjeg predmeta. Zapravo, tužitelj je već boravio u državi članici domaćinu u vrijeme kada je sporno nacionalno zakonodavstvo stupilo na snagu. Tužitelj je zakonito ušao na područje države članice domaćina te je postupio u skladu s relevantnim nacionalnim pravilima o izdavanju dozvola za boravak, i to prije nego što je na snagu stupilo sporno nacionalno zakonodavstvo, kojim su pogoršani određeni uvjeti s tim u vezi ( 33 ). U tim okolnostima Sud nije morao izričito razmotriti pitanje zakonitog boravka u odnosu na turske državljane koji žele ući u državu članicu domaćina nakon stupanja na snagu takvog zakonodavstva.
58.
Zapravo, prema mojem bi mišljenju ograničavanje područja primjene ratione personae članka 13. Odluke br. 1/80 na turske državljane, koji imaju zakonit boravak u državi članici domaćinu na datum stupanja na snagu spornog nacionalnog zakonodavstva ili čak na datum podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak, kao što to njemačka i nizozemska vlada zagovaraju u ovom predmetu, lišilo tu „standstill” klauzulu njezine učinkovitosti.
59.
To se može prikazati ako zamislimo da država članica X donese novo zakonodavstvo koje stupi na snagu 1. veljače 1981. i koje u usporedbi sa zakonodavstvom na snazi na dan 1. prosinca 1980., postrožuje pravila o uvjetima za izdavanje i produljenje dozvola za boravak. Na temelju tumačenja predloženog od strane vlada koje su podnijele očitovanja u ovom postupku, samo bi se turski državljani koji već imaju zakonit boravak u državi članici X na dan 1. veljače 1981. mogli pozivati na članak 13. Odluke br. 1/80. Shodno tomu, oni koji stignu nakon 1. veljače 1981. trebali bi ispuniti nove uvjete prije nego što se mogu pozivati na tu odredbu.
60.
Osim toga, zamislimo da država članica X uvede dodatne mjere, ovaj put na dan 1. srpnja 1982. Ova nova pravila još više pogoršavaju uvjete za izdavanje ili produljenje dozvola za boravak koji su na snazi 1. prosinca 1980. I u ovom slučaju se samo turski državljani koji na dan 1. srpnja 1982. imaju zakonit boravak u državi članici X mogu pozivati na članak 13. Oni koji stignu nakon 1. srpnja 1982. trebali bi postupati u skladu sa strožim pravilima u pogledu ulaska i boravka, prije nego što se mogu pozivati na članak 13.
61.
Kao što proizlazi iz ovog primjera, usko tumačenje područja primjene članka 13. Odluke br. 1/80 u praksi bi omogućilo državama članicama da postupno postrože pravila koja se ne bi smjelo postrožiti te bi slijedom toga one zaobišle „standstill” obvezu. Naime, ta obveza znači isto što i obveza nečinjenja prema turskim državljanima koji se mogu pozivati na članak 13. ( 34 ). S obzirom da je cilj „standstill” klauzule osigurati da se područje primjene slobode kretanja radnika postupno širi naspram turskih državljana, gore opisana situacija upravo je vrsta situacije koju se tom klauzulom namjerava spriječiti.
62.
Stoga smatram da kako bi se osigurala učinkovitost članka 13. Odluke br. 1/80, on se mora primjenjivati u jednakoj mjeri na turske državljane koji prvi put nakon stupanja na snagu spornog zakonodavstva žele ući u državu članicu domaćina. Svako drugo tumačenje bilo bi suprotno bîti „standstill” klauzule koja se svodi na to da se osigura da države članice postupaju u skladu sa svojim obvezama iz Sporazuma o pridruživanju.
2. Kriterij zakonitog boravka nije relevantan u ovom kontekstu.
63.
Zaključci Suda u presudi Abatay i dr. imaju središnju ulogu u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 35 ). Konkretno, sud koji je uputio zahtjev nije siguran ima li ta presuda bilo kakav utjecaj na tumačenje članka 13. Odluke br. 1/80 u ovom predmetu.
64.
Ne mislim da je to slučaj.
65.
Gore sam nastojao prikazati zašto vjerujem da se predmetna „standstill” klauzula treba primjenjivati u istoj mjeri na turske državljane koji prvi put nakon stupanja na snagu spornog zakonodavstva ulaze u državu članicu domaćina. Doduše, to stajalište automatski ne čini kriterij zakonitog boravka bespredmetnim te bi ga se u načelu moglo uskladiti s presudom Abatay i dr., s obzirom na to da se zakonodavstvo o kojemu je riječ u tom predmetu odnosilo na iznimke od zahtjeva povezanih s radnom dozvolom, a ne na pravila o prvom ulasku. Međutim, to bi bilo izvedivo samo kad uvjeti za prvi ulazak i, konkretnije, za izdavanje dozvola za boravak ne bi bili obuhvaćeni materijalnim područjem primjene članka 13.
66.
Naime, kao što sam naveo u gornjoj točki 31., Sud je od presude Abatay i dr. izričito priznavao prošireno područje primjene članka 13. Odluke br. 1/80. Sada je prihvaćeno da ta odredba ne obuhvaća samo „uvjete za pristup zaposlenju”stricto sensu, već i, slično članku 41. stavku 1. Dodatnog protokola, nova ograničenja u odnosu na materijalno- i/ili procesno pravne uvjete za prvi ulazak na područje dotične države članice. S obzirom na to, čini se teškim sa sudskom praksom pomiriti prigovore njemačke vlade u pogledu namjernog razgraničavanja dosega članka 13. Odluke br. 1/80 od strane stranaka potpisnica.
67.
U tom pogledu, predmet pred sudom koji je uputio zahtjev daje koristan prikaz o tome zašto je neodrživo pripisati bilo kakvu važnost kriteriju „zakonitog boravka” kod određivanja tko se može pozivati na članak 13. Odluke br. 1/80 u okolnostima kao što su one u ovom predmetu.
68.
U predmetu pred sudom koji je uputio zahtjev ta „standstill” klauzula nameće obvezu nadležnim tijelima da se u odnosu na turske državljane koji se mogu pozivati na članak 13. Odluke br. 1/80 suzdrže od primjene Vw 2000, a osobito uvjeta posjedovanja privremene dozvole za boravak. Drugim riječima, unatoč novom zakonodavstvu, njihove zahtjeve za izdavanje dozvole za boravak treba ispitati pomoću istih materijalnopravnih uvjeta utvrđenih u propisima na snazi prije 1. travnja 2001.
69.
Međutim, kao što to sud koji je uputio zahtjev primjećuje, zbog izostanka privremene dozvole za boravak, ulazak i boravak turskog državljanina u Nizozemskoj bio je nezakonit prije i na dan 1. prosinca 1980. te na dan i poslije 1. travnja 2001. Iako nezakonit ulazak u Nizozemsku nije predstavljao dostatnu osnovu za odbijanje zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak, ako je podnositelj zahtjeva ispunio druge uvjete za izdavanje takve dozvole, time se nije promijenio nezakonit status turskog državljanina s obzirom na pravila o prvom ulasku na područje države članice domaćina.
70.
Kako bi se ovo pojasnilo, zamislimo da turski državljanin – osoba Y ulazi na državno područje Nizozemske kako bi se zaposlio u 2013. Već sam objasnio zašto smatram da se članak 13. Odluke br. 1/80 treba primjenjivati na turske državljane koji na područje države članice domaćina uđu nakon stupanja na snagu nacionalnog zakonodavstva obuhvaćenog materijalnim područjem primjene te odredbe. Shodno tomu, osoba Y bi trebala imati mogućnost pozivati se na članak 13. u odnosu na pravila o kojima je riječ u glavnom postupku. Jednostavno rečeno, njezin zahtjev za izdavanje dozvole za boravak trebalo bi ispitati na temelju pravila koja su bila na snazi na dan 1. prosinca 1980., ili ako su ta pravila bila ublažena nakon tog datuma, u skladu s najpovoljnijim pravilima koja su na snazi nakon tog datuma ( 36 ), i to unatoč izostanku privremene dozvole za boravak. Međutim, kad bi se kriteriju zakonitog boravka pripisala bilo kakva važnost u tom kontekstu, a osoba Y ne bi imala privremenu dozvolu boravka prilikom svojeg ulaska u Nizozemsku, ona se ne bi protiv Vw 2000 mogla pozivati na „standstill” klauzulu iz članka 13. To naglašavam jer bi se ona, kao i C. Demir, nalazila u nezakonitom položaju na temelju i starih i novih pravila.
71.
Očito je da bi pripisivanje bilo kakve važnosti kriteriju „zakonitog boravka” u takvim okolnostima učinilo „standstill” obvezu iz članka 13. besmislenom. Ako nacionalno zakonodavstvo kao što je Vw 2000, uređuje prvi ulazak i izdavanje dozvole za boravak u državi članici domaćinu, i slijedom toga utječe na mogućnost stjecanja prava na boravak u toj državi, ne vidim kako bi „zakoniti boravak” mogao poslužiti kao koristan kriterij za određivanje područja primjene članka 13. Odluke br. 1/80 ( 37 ).
72.
Naposljetku, smatram prikladnim ukratko razmotriti zaključak Suda u točki 85. presude Abatay i dr. kojim se kao dopušteno izričito prihvaća uvođenje strožih mjera u odnosu na turske državljane koji se ne nalaze u zakonitom položaju.
73.
Primijetio bih da članak 13. Odluke br. 1/80 ne dodjeljuje pozitivna prava turskim državljanima (kao što je pravo na ulazak ili boravak), već umjesto toga određuje primjenjivo zakonodavstvo ratione temporis na temelju kojeg se položaj dotične osobe treba ispitati. Naime, kao što sam objasnio u gornjoj točki 38., člankom 13. ne ograničava se ovlast države članice da državljanima trećih zemalja, uključujući turske državljane, uskrati ulazak na svoje područje. Međutim, u skladu sa „standstill” obvezom iz članka 13., takvo odbijanje u odnosu na turske državljane mora se temeljiti na najpovoljnijim pravilima koja su na snazi nakon što je ta odredba počela proizvoditi učinke.
74.
Shodno tomu, ako bi turski državljanin odlučio ostati na području te države nakon što je odluka o odbijanju donesena na temelju tih pravila i u skladu sa zakonodavstvom Unije koje je primjenjivo na relevantnom području, ta se osoba nedvojbeno nalazi u nezakonitom položaju u državi članici domaćinu. U takvim su okolnostima države članice i dalje ovlaštene odlučivati o posljedicama takvog nezakonitog boravka na svojem području, pod uvjetom da, moram ovo naglasiti, pravila koja djeluju protiv takvih pojedinaca nisu obuhvaćena člankom 13.
75.
S obzirom na gornja razmatranja, smatram da na pitanje 2. (a) treba odgovoriti na način da u okolnostima kao što su one u predmetu pred sudom koji je uputio zahtjev, kriterij zakonitog boravka u članku 13. Odluke br. 1/80 nije relevantan za određivanje može li se turski državljanin pozivati na tu odredbu.
76.
Naposljetku, ako bi Sud na prvo pitanje i drugo pitanje točku (a) odgovorio kao što sam predložio, neće biti potrebno odgovoriti na drugo pitanje točku (b). Međutim, radi potpunosti, ako bi Sud želio razmotriti to pitanje, dodat ću sljedeća očitovanja.
77.
Već sam došao do zaključka da se kriteriju „zakonitog boravka” ne treba pripisati nikakva važnost kod određivanja može li se turski državljanin pozivati na „standstill” klauzulu iz članka 13. Činjenica da se na temelju nacionalnog prava podnošenjem zahtjeva za boravak legalizira dok traje postupak povodom tog zahtjeva, ne može prema mojem mišljenju utjecati na taj zaključak. Iako bi se pripisivanjem određene važnosti tom pravilu zasigurno oživio kriterij zakonitog boravka, to bi dovelo do umjetne konstrukcije.
78.
S obzirom na razloge Suda u odnosu na članak 6. Odluke br. 1/80, za te se turske državljane ne može smatrati da ispunjavaju kriterij zakonitog boravka, ako im je pravo na boravak bilo dodijeljeno samo na temelju nacionalnog zakonodavstva kojim se dopušta boravak u državi članici domaćinu do dovršetka postupka za izdavanje dozvole za boravak ( 38 ). Kao što nizozemska vlada primjećuje, dodjeljivanjem privremenog prava na boravak podnositelju zahtjeva jednostavno se nastoji osigurati da se položaj dotične osobe pretjerano ne oteža tijekom postupka, a osobito da se strane državljane ne protjera s nacionalnog državnog područja prije nego što je konačna odluka donesena. Osim toga što zahtjev o kojemu se odlučuje ima odgodni učinak, primjena takvih nacionalnih odredaba ne dovodi do neospornog i ustaljenog prava na boravak u smislu gore navedene sudske prakse.
IV – Zaključak
79.
S obzirom na gornja razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Raad van State (Nizozemska), odgovori na sljedeći način:
„1.
Članak 13. Odluke Vijeća za pridruživanje br. 1/80 od 19. rujna 1980. o razvoju pridruživanja primjenjuje se na materijalno- i/ili procesno pravne uvjete iz nacionalnog prava za prvi ulazak, kao što je uvjet u predmetu pred sudom koji je uputio zahtjev, a koji se odnosi na posjedovanje privremene dozvole za boravak.
2.
U okolnostima kao što su one u predmetu pred sudom koji je uputio zahtjev, kriterij zakonitog boravka u članku 13. Odluke br. 1/80 nije relevantan za određivanje može li se turski državljanin pozivati na tu odredbu.”
( 1 ) Izvorni jezik: engleski
( 2 ) Odluka Vijeća za pridruživanje br. 1/80 od 19. rujna 1980. o razvoju pridruživanja (u daljnjem tekstu: Odluka br. 1/80)
( 3 ) Dana 12. rujna 1963. potpisan je Sporazum o pridruživanju između Europske ekonomske zajednice i Republike Turske. Taj je sporazum sklopljen, odobren i potvrđen u ime Zajednice od strane Vijeća Europske zajednice Odlukom Vijeća 64/732/EEZ od 23. prosinca 1963. (SL 217, 1964., str. 3685.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 115., str. 3.; u daljnjem tekstu: Sporazum o pridruživanju).
( 4 ) Dodatni protokol potpisan je 23. studenoga 1970. u Bruxellesu i u ime Zajednice sklopljen, odobren i potvrđen Uredbom Vijeća (EEZ) br. 2760/72 od 19. prosinca 1972. (SL 1972., L 293, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 54., str. 3.).
( 5 ) Staatsblad 1965., br. 40
( 6 ) Staatsblad 1966., br. 387
( 7 ) Staatsblad 2000., br. 495
( 8 ) Staatsblad 2000., br. 497
( 9 ) Presuda od 21. listopada 2003. (C‑317/01 i C‑369/01, Zb., str. I‑12301.)
( 10 ) Presuda od 9. prosinca 2010., Toprak i Oguz (C‑300/09 i C‑301/09, Zb., str. I‑12845., t. 53. i 54.)
( 11 ) Presuda od 20. rujna 2007., Tum i Dari (C‑16/05, Zb., str. I‑7415., t. 55.)
( 12 ) Gore navedena presuda Arrêt Toprak i Oguz (t. 52. do 54. i navedena sudska praksa)
( 13 ) U pogledu članka 13. vidjeti presude od 17. rujna 2009., Sahin (C‑242/06, Zb., str. I‑8465., t. 63. do 65.) i od 29. travnja 2010., Komisija/Nizozemska (C‑92/07, Zb., str. I‑3683., t. 47. do 49.). U pogledu članka 41. stavka 1. vidjeti gore navedenu presudu Tum i Dari, (t. 69.) i presudu od 19. veljače 2009., Soysal i Savatli (C‑228/06, Zb., str. I‑1031., t. 47. i 49.).
( 14 ) Gore navedena presuda Abatay i dr. (t. 84. i 85.)
( 15 ) Gore navedena presuda Tum i Dari (t. 59.) i presuda od 21. srpnja 2011., Oguz (C‑186/10, Zb., str. I‑6957., t. 33.)
( 16 ) Vidjeti gornju t. 32.
( 17 ) Vidjeti osobito gore navedene presude Sahin (t. 64. do 66.) i Komisija/Nizozemska (t. 48. i 49.).
( 18 ) Vidjeti, među ostalim, gore navedenu presudu Abatay i dr. (t. 80.) i presudu od 29. rujna 2011., Unal (C‑187/10, Zb., str. I‑9045., t. 41.).
( 19 ) Dodao bih da članak 13. također sprječava postroženje odredaba koje su donesene nakon datuma na koji je „standstill” klauzula počela proizvoditi učinke i kojima se ublažavaju pravila primjenjiva na taj datum. Vidjeti gore navedenu presudu Toprak i Oguz (t. 62.).
( 20 ) Gore navedena presuda Sahin, t. 63. Vidjeti također presudu od 15. studenog 2011., Dereci i dr. (C‑256/11, Zb., str. I‑11315., t. 94.) i gore navedenu presudu Toprak i Oguz (t. 54.).
( 21 ) Gore navedne presude Sahin (t. 64. i 65.), Komisija/Nizozemska (t. 50.) i Toprak i Oguz (t. 44.).
( 22 ) Sud je zaključio da se članak 13. Odluke br. 1/80 može primjenjivati ne samo na odredbe zakona i drugih propisa, već i na odredbe u okružnici u kojoj je utvrđen način na koji dotična vlada namjerava primjenjivati zakon. Vidjeti u tom pogledu gore navedenu presudu Toprak i Oguz (t. 31.). S tim u vezi ne vidim razloga zašto se ta odredba ne bi primjenjivala na zakonodavstvo kao što je ono o kojemu je riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da na temelju pravila primjenjivih na dan 1. prosinca 1980. nadležna nacionalna tijela nisu primjenjivala nikakav poseban zahtjev u vezi s posjedovanjem privremene dozvole za boravak.
( 23 ) Na ovaj zaključak ne može utjecati, kao što to sud koji je uputio zahtjev izgleda sugerira, cilj Vw 2000 koji se sastoji od sprječavanja nezakonitog boravka.
( 24 ) Korisno je primijetiti da članak 13. ima izravan učinak. Vidjeti presudu od 20. rujna 1990., Sevince (C‑192/89, Zb., str. I‑3461., t. 26.).
( 25 ) Gore navedena presuda Sahin (t. 50. i navedena sudska praksa)
( 26 ) Ibid., t. 51.
( 27 ) Ibid., t. 51. Vidjeti također gore navedenu presudu Toprak i Oguz (t. 45.).
( 28 ) Vidjeti gornju t. 19.
( 29 ) Presuda Abatay i dr. (t. 84.)
( 30 ) Vidjeti gore navedene presude Abatay i dr. (t. 105.) i Tum i Dari (t. 59.).
( 31 ) Primjećujem u tom kontekstu da, kao međunarodni ugovor, Sporazum o pridruživanju EEZ‑Turska i instrumente utemeljene na njemu, kao što su Dodatni protokol i Odluka br. 1/80, treba tumačiti na temelju članka 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, to jest u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora. Vidjeti presudu od 2. ožujka 1999., Eddline El‑Yassini (C‑416/96, Zb., str. I‑1209., t. 47.). Vidjeti također točku 53. mišljenja nezavisnog odvjetnika P. Cruza Villalóna od 11. travnja 2013. u predmetu Demirkan (C‑221/11, u tijeku pred sudom).
( 32 ) Gore navedena presuda Sahin (t. 52.). Vidjeti u tom pogledu također gore navedenu presudu Toprak i Oguz.
( 33 ) Gore navedena presuda Sahin (t. 54. i 55.). Vidjeti u istom smislu također gore navedene presude Toprak i Oguz (t. 15. i 21.) i Dereci i dr. (t. 99. i 100.). Nasuprot tomu, presuda Abatay i dr. uključivala je turske vozače kamiona koji su živjeli i radili u Turskoj, a u Njemačkoj su boravili samo tijekom kratkih razdoblja.
( 34 ) Gore navedena presuda Dereci (t. 87.)
( 35 ) Vidjeti gornju t. 32.
( 36 ) To je stoga što „standstill” klauzula također zabranjuje državama članicama da preinačuju povoljnija pravila čak i ako su donesena nakon datuma na koji je „standstill” klauzula počela proizvoditi učinke. Ovo se primjenjuje čak i kada se postroženjem relevantna pravila ne postrože više od pravila koja proizlaze iz odredbe koja je na snazi na dan na koji je „standstill” klauzula počela proizvoditi učinke. Vidjeti gore navedenu presudu Toprak i Oguz (t. 62.).
( 37 ) Iako u spisu nema dokaza o prijevari ili zlouporabi u ovom predmetu, ipak je potrebno primijetiti da se na pravo Unije načelno ne može pozivati u svrhu prijevare ili zlouporabe te da nacionalni sudovi smiju od slučaja do slučaja uzeti u obzir zlouporabu ili prijevarno ponašanje dotičnih osoba kako bi im po potrebi uskratili prednost od odredaba prava Unije na koje se namjeravaju pozivati. Vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Tum i Dari (t. 64.).
( 38 ) Presuda od 30. rujna 1997., Ertanir (C‑98/96, Zb., str. I‑5179., t. 47. i 50. i navedena sudska praksa)
Full & Egal Universal Law Academy