MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 19. lipnja 2013. ( 1 )
Predmet C‑321/12
F. van der Helder
D. Farrington
protiv
College voor zorgverzekeringen (CVZ)
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Centrale Raad van Beroep (Nizozemska))
„Socijalna sigurnost — Zdravstveno osiguranje — Uredba (EEZ) br. 1408/71 — Glava III., poglavlje 1. — Članak 28. stavak 2. točka (b) — Umirovljenik koji ima pravo na davanja u naravi u skladu sa zakonodavstvom dviju ili više država članica — Zakonodavstvo koje se najduže primjenjuje na umirovljenika — Pojam ‚mirovine’“
1.
Slobodno kretanje osoba unutar Unije predstavlja, kako je navedeno u preambuli Uredbe Vijeća (EZ) br. 1408/71 ( 2 ), jedan od temelja Europske unije. Zato je zakonodavac Europske unije (u daljnjem tekstu: Unija) još 1971. usvojio detaljan i širok sustav pravila radi usklađenja nacionalnih zakonodavstava o socijalnoj sigurnosti da bi zajamčio da „radnici koji se kreću unutar [Europske unije] i njihovi uzdržavanici i nadživjele osobe zadržavaju prava i prednosti koje su stekli i koja su u tijeku stjecanja” ( 3 ).
2.
U predmetnom slučaju javlja se pitanje koje je važno za umirovljenike koji borave u državi članici u kojoj nemaju pravo na davanja, a primaju mirovine od dviju ili više država članica.
3.
Svojim zahtjevom za prethodnu odluku Centrale Raad van Beroep (Viši sud za socijalnu sigurnost) (Nizozemska) želi utvrditi koja je grana socijalne sigurnosti, u slučaju poput gore opisanog, odlučujuća za utvrđivanje države članice odgovorne za snošenje troškova davanja u naravi koja pruža država u kojoj umirovljenici borave te, posljedično, za umanjivanje mirovine za iznos propisanih doprinosa. S tim ciljem je sud koji je uputio zahtjev od Suda zatražio da protumači pojam „[zakonodavstvo koje se najduže primjenjuje na umirovljenika]”, naveden u članku 28. stavku 2. točki (b) Uredbe (u daljnjem tekstu: sporni pojam).
4.
Prije nego što započnem svoju pravnu ocjenu moglo bi međutim biti korisno spomenuti da je Uredba s 1. svibnja 2010. stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom (EZ) br. 883/2004 ( 4 ). To svakako ne utječe na važnost pitanja koje je postavio Centrale Raad van Beroep jer su odredbe koje su relevantne u predmetnom postupku u biti ostale iste u novoj uredbi.
I – Pravni okvir
A – Pravo Unije
5.
U osmoj uvodnoj izjavi Uredbe navedeno je:
„[…] na zaposlene osobe i samozaposlene osobe koje se kreću unutar Zajednice trebaju [se] primjenjivati sustavi socijalne sigurnosti samo jedne države članice kako bi se izbjeglo preklapanje nacionalnih zakonodavstava koja se primjenjuju i komplikacije koje bi zbog toga mogle nastati.”
6.
Definicije koje se primjenjuju za potrebe Uredbe sadržane su u njezinu članku 1., u kojem je, među ostalim, predviđeno:
„(j)
‚zakonodavstvo’ u pogledu svake države članice znači svi zakoni i ostali propisi te sve druge postojeće ili buduće provedbene mjere koje se odnose na grane i sustave socijalne sigurnosti obuhvaćene člankom 4. stavcima 1. i 2. ili na posebna nedoprinosna davanja obuhvaćena člankom 4. stavkom 2a.
[…]”
7.
U članku 28. Uredbe, naslovljenom „Mirovine koje pripadaju prema zakonodavstvu jedne ili više država u slučajevima u kojima ne postoji pravo na davanja u državi boravišta”, predviđeno je:
„1. Umirovljenik koji ima pravo na mirovinu u skladu sa zakonodavstvom jedne države članice ili na mirovinu u skladu sa zakonodavstvom dviju ili više država članica i koji nema pravo na davanja u skladu sa zakonodavstvom države članice na čijem državnom području ima boravište, ostvaruje, međutim, takva davanja za sebe i članove svoje obitelji ako bi […] imao na to pravo prema zakonodavstvu države članice ili bar jedne države članice nadležne za mirovine da ima boravište na državnom području takve države. Davanja se pružaju pod sljedećim uvjetima:
(a)
davanja u naravi pružaju se u [ime] ustanove iz stavka 2. od strane ustanove mjesta boravišta kao da je dotična osoba umirovljenik prema zakonodavstvu države na čijem državnom području ima boravište i kao da ima pravo na takva davanja; […]
[…]
2. U slučajevima obuhvaćenim stavkom 1., troškove davanja u naravi snosi ustanova kao što je utvrđeno prema sljedećim pravilima:
[…]
(b)
ako umirovljenik ima pravo na spomenuta davanja na temelju zakonodavstava dviju ili više država, troškove će snositi nadležna ustanova države članice koja najduže primjenjuje svoje zakonodavstvo na tog umirovljenika; ako primjena ovog pravila rezultira time da nekoliko ustanova bude nadležno za troškove davanja, troškove će snositi ustanova koja primjenjuje zakonodavstvo kojem je umirovljenik zadnje podlijegao.”
8.
U stavku 1. članka 33. Uredbe, naslovljenog „Doprinosi koje plaćaju umirovljenici”, predviđeno je:
„1. Ustanova države članice koja je nadležna za isplatu mirovine i koja primjenjuje zakonodavstvo koje određuje umanjenje mirovina za doprinose za bolest i majčinstvo, ovlaštena je [izvršiti] takva umanjenja, određena u skladu s odnosnim zakonodavstvom, od mirovina koje isplaćuje takva ustanova, u mjeri u kojoj trošak davanja na temelju članaka 27., 28., 28.a, 29., 31. i 32. snosi ustanova navedene države članice.”
B – Nacionalno pravo
9.
Do 1. siječnja 2006. Ziekenfondswet (Zakon o zdravstvenim fondovima, u daljnjem tekstu: ZFW) predviđao je zakonski sustav obveznog zdravstvenog osiguranja samo za one zaposlenike čiji je prihod bio niži od određenog praga. Osobe koje nisu bile obuhvaćene tim sustavom morale su – u svrhu pokrivanja rizika bolesti – sklopiti ugovor o privatnom osiguranju.
10.
Osim toga, čak i prije 2006. Algemene Wet Bijzondere Ziektekosten (Opći zakon o posebnim zdravstvenim troškovima, u daljnjem tekstu: AWBZ) – koji postoji i danas – osiguravao je cjelokupno stanovništvo za slučaj izvanrednih zdravstvenih troškova. To se odnosi osobito na troškove koji nisu bili pokriveni ZFW‑om ili privatnim osiguranjem.
11.
Od 1. siječnja 2006. Zorgverzekeringswet (Zakon o zdravstvenom osiguranju, u daljnjem tekstu: ZVW) uvodi zakonski sustav obveznog zdravstvenog osiguranja za sve osobe koje imaju boravište ili rade u Nizozemskoj.
12.
U članku 69. ZVW‑a predviđeno je:
„1. Osobe koje imaju boravište u inozemstvu koje, primjenom uredbe Vijeća Europskih zajednica […], u slučaju potrebe imaju pravo na zdravstvenu skrb ili na naknadu troškova iste, na način kako propisuje zakonodavstvo o zdravstvenom osiguranju u državi u kojoj imaju boravište, moraju se prijaviti u College voor zorgverzekeringen [Odbor za zdravstveno osiguranje, u daljnjem tekstu: CVZ] osim ako, prema sadašnjem zakonu, potpadaju pod sustav obveznog osiguranja.
2. Osobe navedene u prvom stavku plaćaju doprinos koji je određen odlukom ministra. Dio navedenog doprinosa koji se utvrđuje tom odlukom smatra se, za potrebe primjene Wet op de zorgtoeslag [Zakon o naknadama za zdravstvene usluge], doprinosom za zdravstveno osiguranje.
[…]
4. [CVZ] je dužan provoditi odredbe prvog stavka i u njemu navedenih međunarodnih propisa, kao i odluke koje se odnose na obračunavanje i naplatu doprinosa koji su navedeni u drugom stavku.
[…]”
II – Činjenično stanje, postupak i prethodno pitanje
13.
F. van der Helder je nizozemski državljanin koji, nakon što je boravio i radio u nekoliko država članica, od 1991. živi u Francuskoj. Od kolovoza 1997. prima mirovinu od Nizozemske na temelju Algemene Ouderdomswet (Opći zakon o starosnim mirovinama, u daljnjem tekstu: AOW). Ta se mirovina temelji na 43 navršene godine osiguranja (prava na istu djelomično proizlaze iz boravišta, a djelomično iz dobrovoljnog osiguranja). Uz tu mirovinu također prima starosnu mirovinu od Finske i starosnu mirovinu od Ujedinjene Kraljevine.
14.
D. Farrington, britanski državljanin, živi u Španjolskoj od svibnja 2004. Od travnja 2006. prima starosnu mirovinu od Nizozemske. Ta se mirovina temelji na 35 navršenih godina osiguranja tijekom kojih je plaćao doprinose u Nizozemskoj. Uz tu mirovinu D. Farrington prima i starosnu mirovinu od Ujedinjene Kraljevine.
15.
F. van der Helder i D. Farrington (u daljnjem tekstu: žalitelji iz glavnog postupka) nisu bili obvezno osigurani u Nizozemskoj na temelju ZFW‑a. Međutim, ovdje su bili privatno zdravstveno osigurani te su, na temelju svojeg boravišta u Nizozemskoj, bili osigurani i na temelju AWBZ‑a. Zato žalitelji iz glavnog postupka u to vrijeme nisu potpadali pod područje primjene Uredbe. Naime, što se tiče zdravstvenih troškova, Uredba se primjenjivala samo na osobe na koje se zakonski sustav obveznog zdravstvenog osiguranja na temelju AWBZ‑a i ZFW‑a u cijelosti primjenjivao ( 5 ).
16.
Od 1. siječnja 2006., kada je na snagu stupio ZVW, zakonski sustav obveznog zdravstvenog osiguranja počeo se u cijelosti primjenjivati na sve koji imaju boravište i rade u Nizozemskoj, uključujući osobe koje su do tada bile privatno osigurane. Posljedično, Uredba se počela primjenjivati na, među ostalim, osobe koje na temelju nizozemskog zakonodavstva imaju pravo na zakonsku starosnu mirovinu i naknadu zbog nesposobnosti za rad, a koje su do tada bile privatno osigurane od zdravstvenih troškova te žive u drugim državama članicama ( 6 ).
17.
S obzirom na to, CVZ je smatrao da se žalitelje iz glavnog postupka od 1. siječnja 2006. trebalo tretirati kao „ovlaštenike davanja” u smislu Uredbe. U skladu s tim imali su pravo na zdravstvenu skrb u državama članicama svojeg boravišta. Budući da nisu primali nikakve mirovine od država svojeg boravišta te da su, među državama od kojih su primali mirovinu iz sustava obveznog mirovinskog osiguranja, najduže bili socijalno osigurani u Nizozemskoj, CVZ je zauzeo stajalište da Nizozemska mora snositi povezane troškove. Na temelju toga CVZ je odlučio mirovine koje su se morale isplatiti žaliteljima iz glavnog postupka umanjiti za doprinose predviđene u članku 69. ZVW‑a.
18.
Žalitelji iz glavnog postupka podnijeli su tužbu pred Rechtbank te Amsterdam (Okružni sud u Amsterdamu) pobijajući odluku CVZ‑a u skladu s kojom se njihove starosne mirovine umanjuju za doprinose. Iako nisu osporavali da su najduže radili u Nizozemskoj, te da su se na njih najduže primjenjivali nizozemski propisi o socijalnoj sigurnosti, tvrdili su da se članak 28. stavak 2. točka (b) Uredbe odnosi na zakonodavstvo u pogledu davanja za slučaj bolesti i majčinstva. Navodili su da Nizozemska, s obzirom na to da nikad nisu bili obuhvaćeni nizozemskim zakonskim osiguranjem od zdravstvenih troškova (na temelju ZFW‑a) odnosno da su, u svakom slučaju, takvim osiguranjem bili obuhvaćeni kraće nego u drugim državama članicama, nije država koja mora snositi troškove davanja u naravi koja se pružaju u državama njihova boravišta. U svojim su očitovanjima isticali da te troškove moraju snositi Finska u slučaju F. van der Heldera, odnosno Ujedinjena Kraljevina u slučaju D. Farringtona.
19.
Presudom od 23. veljače 2010. u pogledu F. van der Heldera i presudama od 31. kolovoza 2009. i 10. svibnja 2011. u pogledu D. Farringtona, Rechtbank te Amsterdam proglasio je tužbu F. van der Heldera osnovanom, ali nije pritom poništio učinke ukinute odluke, a tužbu D. Farringtona proglasio je neosnovanom.
20.
Žalitelji iz glavnog postupka su protiv presuda Rechtbank te Amsterdam pokrenuli žalbene postupke pred Centrale Raad van Beroep. Budući da nije bio siguran u pogledu tumačenja članka 28. stavka 2. točke (b) Uredbe, taj je sud odlučio prekinuti postupak i uputiti sljedeće prethodno pitanje:
„Odnosi li se pojam ‚[zakonodavstvo koje se najduže primjenjuje na umirovljenika]’ iz članka 28. stavka 2. točke (b) [Uredbe] na zakonodavstvo koje se odnosi na davanja za slučaj bolesti i majčinstva, zakonodavstvo koje se odnosi na starosne mirovine ili na cjelokupno zakonodavstvo koje se odnosi na grane socijalne sigurnosti navedene u članku 4. [Uredbe], koje je bilo primjenjivo na temelju glave II. te uredbe?”
21.
Na zahtjev suda koji je uputio zahtjev ovom je predmetu, zbog njegovih posebnih okolnosti, dana prednost u odlučivanju u skladu s člankom 53. stavkom 3. Poslovnika Suda.
22.
Pisana očitovanja u predmetnom postupku podnijeli su D. Farrington, F. van der Helder i CVZ, kao i estonska, nizozemska, finska, švedska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine te Komisija. F. van der Helder, nizozemska, finska, švedska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine, kao i Komisija, također su podnijeli usmena očitovanja na raspravi održanoj 18. travnja 2013.
III – Očitovanja suda koji je uputio zahtjev i intervenijenata
23.
Centrale Raad van Beroep navodi da su moguća tri različita tumačenja pojma „[zakonodavstvo koje se najduže primjenjuje na umirovljenika]” iz članka 28. stavka 2. točke (b) Uredbe. To su sljedeća.
24.
Po mišljenju žalitelja iz glavnog postupka, sporni pojam odnosi se isključivo na zakonodavstvo o davanjima za slučaj bolesti i majčinstva. To se tumačenje temelji prije svega na činjenici da se članak 28. nalazi u poglavlju 1. – naslovljenom „Bolest i majčinstvo” – glave III. Uredbe. Žalitelji iz glavnog postupka tvrde da taj naslov jasno ukazuje koje su grane socijalne sigurnosti relevantne u skladu s tom odredbom. Dalje ističu da tumačenje koje predlažu podupire presuda Vrhovnog upravnog suda Švedske od 14. prosinca 2011.
25.
Prema drugom tumačenju, koje zagovaraju CVZ te nizozemska i švedska vlada, sporni pojam odnosi se na cjelokupno zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti. Navodi se da tom tumačenju u prilog ide članak 1. točka (j) Uredbe, u kojoj je pojam „zakonodavstvo” definiran upućivanjem na članak 4. – u kojem su navedena sva pitanja obuhvaćena Uredbom – tako da se taj pojam tumači u najširem mogućem smislu.
26.
Naposljetku, u skladu s tumačenjem koje je usvojio Rechtbank te Amsterdam, a podupire ga i sud koji je uputio zahtjev, sporni pojam odnosi se na zakonodavstvo o osiguranju na temelju kojeg dotični pojedinci primaju mirovine. Ti sudovi smatraju da bi to tumačenje bilo sukladno cilju i svrsi članka 28. stavka 2. točke (b) Uredbe, kako ih je Sud odredio u presudi Rundgren ( 7 ). Osim toga, odgovornost države koja isplaćuje mirovinu za dodjelu davanja u naravi za slučaj bolesti u skladu je s činjenicom da se sustavi zdravstvenog osiguranja financiraju putem doprinosa koji se temelje na prihodu dotične osobe. To tumačenje podupiru i estonska, finska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine, kao i Komisija.
IV – Analiza
27.
U analizi koja slijedi pokazat ću zašto smatram da je tumačenje članka 28. stavka 2. točke (b) koje predlažu Rechtbank te Amsterdam i Centrale Raad van Beroep pravilno.
28.
Sud je već zaključio da je cilj Uredbe, kako je navedeno u drugoj i četvrtoj izjavi njezine preambule, „osigurati slobodno kretanje zaposlenih i samozaposlenih osoba unutar Europske [Unije], uzimajući u obzir posebnosti koje postoje među nacionalnim zakonodavstvima o socijalnoj sigurnosti. U tu svrhu, […] [Uredba] predviđa načelo jednakog postupanja prema svim radnicima, u različitim nacionalnim zakonodavstvima, te nastoji na najbolji način osigurati jednako postupanje prema svim radnicima zaposlenima na području države članice te pritom ne kažnjavati one koji se koriste svojim pravom na slobodno kretanje. ( 8 )”
29.
Međutim, taj cilj poticanja mobilnosti unutar Europske unije ne ostvaruje se – i ne smije se ostvarivati – istovremenim ugrožavanjem osjetljive financijske ravnoteže između uplaćenih doprinosa i isplaćenih davanja, na kojoj se uglavnom temelje sustavi socijalne sigurnosti država članica.
30.
Zato je Sud pojasnio da Uredba ne utječe na sadržajne i postupovne razlike između sustava pojedinih država članica pa prema tome ni na razlike u pravima osoba koje su u njima osigurane. Svaka država članica doista zadržava ovlast da u svojem zakonodavstvu, u skladu s pravom Unije, utvrdi uvjete za dodjelu davanja iz sustava socijalne sigurnosti. U tim okolnostima odredbe prava Unije ne mogu osiguranoj osobi jamčiti da njezina selidba u drugu državu članicu neće imati utjecaj na pitanja socijalne sigurnosti, osobito na davanja za slučaj bolesti. S obzirom na razlike između postojećih sustava i zakonodavstava država članica u tom području, takva selidba može za dotičnu osobu, ovisno o slučaju, biti povoljna ili nepovoljna iz perspektive socijalne zaštite ( 9 ).
31.
Važno je istaknuti da je Sud u vezi s tim zaključio da Uredba predstavlja „cjelovit sustav kolizijskih pravila koji zakonodavcima pojedinih država članica oduzima ovlast određivanja područja i uvjeta primjene njihovih nacionalnih zakonodavstava ratione personae i ratione loci” ( 10 ). Stoga države članice ne mogu odrediti u kojoj će mjeri primjenjivati vlastito zakonodavstvo ili zakonodavstvo druge države članice jer su obvezne poštovati odredbe važećeg prava Unije ( 11 ). Primjena sustava kolizijskih pravila iz Uredbe ovisi isključivo o objektivnoj situaciji dotičnog radnika ( 12 ).
32.
Ključno načelo tog sustava predviđeno je člankom 13. stavkom 1. kojim započinje glava II. Uredbe. U toj je odredbi navedeno da se, osim u pogledu izričito predviđenih iznimki, „na osobe na koje se odnosi ova Uredba primjenjuje […] zakonodavstvo samo pojedinačne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s odredbama ove glave.”
33.
Međutim, opća pravila iz glave II. Uredbe primjenjuju se samo „ako ne postoje pravila o suprotnom u posebnim odredbama koje se odnose na razne kategorije davanja, koje čine glavu III. te uredbe” ( 13 ).
34.
Upravo je to slučaj sa žaliteljima iz glavnog postupka jer – kako se sve stranke slažu – oni spadaju u područje primjene članka 28. Uredbe: oni su umirovljenici koji na davanja u naravi imaju pravo na temelju zakonodavstava najmanje dviju država članica i nemaju prava na ta davanja na temelju zakonodavstva države članice u kojoj imaju boravište.
35.
U tom slučaju, člankom 28. stavkom 2. točkom (b) Uredbe predviđa se da troškove davanja u naravi načelno snosi „nadležna ustanova države članice koja najduže primjenjuje svoje zakonodavstvo na tog umirovljenika”.
36.
Sud je, u predmetu Rundgred, već imao priliku razjasniti područje primjene i značenje, među ostalim, članka 28. Uredbe. Glavno pitanje u tom predmetu je bilo mora li švedski državljanin s boravištem u Finskoj, koji je već primao mirovinu samo od Švedske, plaćati doprinose u Finskoj samo zbog činjenice da tamo ima boravište.
37.
Smatram da presuda Suda u tom predmetu pruža važne smjernice za tumačenje spornog pojma. Stoga ću iznijeti one dijelove te presude koji su, po mojemu mišljenju, ključni za predmetni postupak.
38.
Odgovarajući na jedno od pitanja koja je nacionalni sud uputio u predmetu Rundgren, Sud je prvo istaknuo da je svrha članaka 27., 28. i 28.a Uredbe „odrediti, u raznim situacijama koje opisuju, kao prvo, ustanovu odgovornu za isplatu davanja za slučaj bolesti i majčinstva osobama koje imaju pravo na mirovinu i, kao drugo, ustanovu odgovornu za snošenje troškova”. Potom je naglasio da članak 28.a Uredbe – koji je bio relevantna odredba u tom predmetu – „obvezu snošenja troškova tih davanja načelno nameće ustanovi jedne od država članica nadležnih za mirovine, tako da taj trošak ne snosi država članica na čijem državnom području zainteresirani boravi na temelju puke činjenice da on tamo ima boravište”. Sudu je cilj te odredbe bio prilično jasan: „osigurati da države članice čije zakonodavstvo pruža pravo na davanja u naravi samo na osnovi boravka na njihovu državnom području ne budu kažnjene jer to omogućuju” ( 14 ).
39.
Sud je potom dodao – što je osobito relevantno za predmetni postupak – da članak 28.a Uredbe predviđa da se ustanova koja snosi troškove davanja u naravi mora odrediti na temelju pravila identičnih onima koja se primjenjuju na temelju članka 28. Uredbe. Kako je Sud istaknuo, „[u] skladu s tim pravilima, ustanova mjesta boravišta pruža davanja u naravi umirovljenicima u ime ustanove jedne od država članica nadležnih za mirovine, koja snosi troškove” ( 15 ).
40.
S obzirom na to, Sud je zaključio da „na temelju takvog sustava predviđenog člancima 27., 28. i 28.a [Uredbe], troškove davanja u naravi uvijek snosi ustanova države članice nadležne za mirovine jer bi umirovljenik imao pravo na ta davanja na temelju zakonodavstva te države članice da boravi na njezinu državnom području. Ako su za mirovine nadležne dvije ili više država članica, trošak davanja u naravi snosi jedna od njih na temelju posebnih kriterija kao što su mjesto boravišta dotične osobe ili, ako ne boravi ni u jednoj od tih država članica, razdoblje tijekom kojeg su se na tu osobu primjenjivala zakonodavstva tih država članica”. U tom kontekstu, Sud je također naglasio da „veza koja je tim sustavom na taj način uspostavljena između nadležnosti za isplatu mirovina i obveze snošenja troškova davanja u naravi dovodi do zaključka da je ta obveza vezana uz stvarnu nadležnost za mirovine” ( 16 ).
41.
U novijoj presudi van Delft Sud je potvrdio ta načela istaknuvši da „država članica odgovorna za isplatu mirovine koju prima umirovljenik s boravištem u drugoj državi članici snosi najveći rizik vezan uz pružanje davanja u naravi za slučaj bolesti u državi članici u kojoj ta osoba boravi” ( 17 ).
42.
Smatram da iz sudske prakse Suda jasno proizlazi da nužna veza između mirovine i davanja u naravi predstavlja bit članka 28. Uredbe. U tom slučaju uvijek je država članica koja isplaćuje mirovinu ta koja mora snositi i troškove davanja u naravi.
43.
Tom tumačenju članka 28. dodatno u prilog idu sljedeća tri razmatranja.
44.
Kao prvo, kako je istaknulo nekoliko stranaka koje su podnijele očitovanja, pravilo iz članka 28. temelji se na pretpostavci da financiranje svakog sustava socijalne sigurnosti neizbježno ovisi o doprinosima koje uplaćuju građani koji se bave nekim oblikom gospodarske djelatnosti ( 18 ). Stoga je logično i pošteno da troškove davanja u naravi koji se pružaju tijekom umirovljenja snosi država članica u kojoj je umirovljenik najduže obavljao svoju gospodarsku djelatnost ( 19 ). Vjerojatno je da je umirovljenik u toj državi uplatio većinu svojih doprinosa.
45.
U skladu s tumačenjem koje predlažu žalitelji iz glavnog postupka, u obzir se moraju uzeti i razdoblja u kojima dotični umirovljenik najvjerojatnije nije plaćao nikakve doprinose ili je plaćao samo ograničene doprinose. Međutim, to bi u nekim slučajevima značilo da bi duža razdoblja neplaćanja doprinosa imala prednost pred kraćim razdobljima tijekom kojih su doprinosi doista plaćani. Doista, nekoliko država članica pruža zdravstvena davanja u naravi na temelju same činjenice boravka na svojem državnom području.
46.
Rimski govornik Marko Tulije Ciceron je u djelu De Legibus (O zakonima) napisao: „salus populi suprema lex esto” (dobrobit naroda neka bude najviši zakon) ( 20 ). I ja smatram da jedan od glavnih ciljeva svake vlasti treba biti briga za dobrobit njezinih građana. Zato je važno da država omogući širok pristup zdravstvenim uslugama svim građanima, unatoč mogućim razlikama u prihodima i bogatstvu koje između njih postoje. U biti, u većini razvijenih društava univerzalni pristup širokom rasponu javnozdravstvenih i medicinskih usluga obično je propisan zakonom ( 21 ). U tom kontekstu valja podsjetiti da je u Deklaraciji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima predviđeno da „[s]vatko kao član društva ima pravo na socijalnu sigurnost” (članak 22.) i da „[s]vatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovištva, starosti ili nekog drugog nedostatka sredstava za život u uvjetima koji su izvan njegove kontrole” (članak 25. stavak 1.). Isto tako, Poveljom Europske unije o temeljnim pravima je u članku 35., naslovljenom „Zdravstvena zaštita”, predviđeno: „[…][s]vatko ima pravo na pristup preventivnoj zdravstvenoj zaštiti i pravo na liječenje pod uvjetima utvrđenima nacionalnim zakonodavstvima i praksom.”
47.
Međutim, sustavi koji omogućuju širok pristup zdravstvenim davanjima za čitavo stanovništvo predstavljaju veći trošak za društvo. Troškovi zdravstvene skrbi koja se pruža određenim kategorijama osoba kao što su nezaposlene osobe, studenti, djeca ili trudnice obično se moraju pokriti doprinosima koje plaćaju radno aktivni građani, odnosno, općenitije rečeno, novcem poreznih obveznika.
48.
Smatram da se pravilom iz članka 28. Uredbe želi osigurati da države članice koje u tom pogledu imaju velikodušniju politiku ne moraju snositi troškove davanja u naravi koja se pružaju umirovljenicima koji nisu uplaćivali doprinose u njihov sustav socijalne sigurnosti, ili su samo neznatno to činili.
49.
Objektivna nepravičnost takvog sustava – koja bi među državama članicama mogla potaknuti „nadmetanje u snižavanju standarda” u pogledu pristupa zdravstvenim uslugama – može se ilustrirati primjerom situacije D. Farringtona.
50.
D. Farrington tvrdi da Ujedinjena Kraljevina treba biti država članica koja će, u skladu s člankom 28. stavkom 2. točkom (b) Uredbe, snositi troškove davanja u naravi koja mu se pružaju u Španjolskoj jer je u Ujedinjenoj Kraljevini boravio od 1948., kada je imao sedam godina, do 1972., kada se preselio u Nizozemsku nakon 14 godina rada. To znači da je D. Farrington tijekom znatnog dijela svojeg života u Ujedinjenoj Kraljevini imao pristup National Health Service (nacionalni zdravstveni sustav) na temelju svojeg boravka u toj državi. Nasuprot tomu, D. Farrington je u Nizozemskoj radio tijekom sve 32 godine koje je tamo živio (od 1972. do 2004.). Može se pretpostaviti da je D. Farrington mnogo više doprinosa uplatio u sustav socijalne sigurnosti u Nizozemskoj nego u Ujedinjenoj Kraljevini – ili da bi barem to bio slučaj s većinom ljudi u sličnoj situaciji. Stoga ne vidim nijedan razlog zbog kojeg bi Ujedinjena Kraljevina, a ne Nizozemska, morala snositi troškove davanja u naravi koja D. Farrington ima pravo primati tijekom umirovljenja u svojoj novoj državi boravišta.
51.
Taj primjer pokazuje da tumačenje članka 28. stavka 2. točke (b) koje zagovaraju žalitelji iz glavnog postupka ne može biti ispravno. U biti, ako bi se sporni pojam tumačio na način da se odnosi samo na zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti za slučaj majčinstva i bolesti, raskinula bi se veza između doprinosa koje država prima i davanja koja pruža, što je temelj svih sustava socijalne sigurnosti. Kako Komisija pravilno ističe, to bi dovelo do neuravnotežene distribucije financijskog tereta među različitim državama članicama te bi potencijalno, dodajem, moglo ugroziti stabilnost nekih sustava socijalne sigurnosti.
52.
Kako žalitelji iz glavnog postupka ističu, njihovu tumačenju spornog pojma u prilog ide presuda Vrhovnog upravnog suda Švedske od 14. prosinca 2011. ( 22 ), u kojoj je činjenično stanje bilo usporedivo s onim iz glavnog postupka. U toj presudi Vrhovni upravni sud je utvrdio da članak 28. Uredbe, koji se nalazi u poglavlju 1., „Bolest i majčinstvo”, glave III. Uredbe, predstavlja odstupanje od općih odredbi o određivanju primjenjivog zakonodavstva navedenih u članku 13. glave II. Uredbe, te je zaključio da se pojam „zakodavstvo” mora tumačiti na način da se odnosi na zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti za slučaj majčinstva i bolesti.
53.
Točno je da se članak 28. nalazi u poglavlju 1., „Bolest i majčinstvo”, glave III. Uredbe. Međutim, to ne znači da je sporni pojam ograničen na zakonodavstvo o bolesti i majčinstvu. Kako je švedska vlada istaknula, naslov tog poglavlja upućuje samo na vrste davanja koje su uređene pravilima tog poglavlja, koja predstavljaju odstupanje od općih pravila iz glave II. Uredbe ( 23 ).
54.
Slabost argumenata koje su iznijeli žalitelji iz glavnog postupka –u kojima se pozivaju na naslov poglavlja 1. – postaje očita ako se taj naslov promatra u odnosu na naslov glave III. („Posebne odredbe koje se odnose na različite kategorije davanja”) kao i u odnosu na naslove daljnjih poglavlja u toj glavi, u svakom od kojih je navedena kategorija davanja koju uređuju ( 24 ).
55.
Kao drugo, tumačenje spornog pojma koje ja predlažem stvara kolizijsko pravilo koje se, kako vlada Ujedinjene Kraljevine pravilno ističe, može relativno jednostavno primijeniti te koje proizvodi rezultate koji su pravno sigurni ( 25 ). Vremenska razdoblja tijekom kojih je umirovljenik stjecao mirovinska prava u svakoj državi članici su evidentirana i očito poznata nadležnim ustanovama u svakoj državi članici.
56.
Nasuprot tomu, čini se da tumačenje članka 28. stavka 2. točke (b) Uredbe koje zagovaraju CVZ te nizozemska i švedska vlada, opisano u gornjoj točki 24., proizvodi nesigurnije rezultate. Budući da se određene grane socijalne sigurnosti često primjenjuju na sve osobe koje borave u državi članici, glavni kriterij za primjenu članka 28. stavka 2. točke (b) Uredbe obično je trajanje razdoblja tijekom kojeg je osoba boravila u državi. Međutim, kako je nekoliko vlada moralo priznati na raspravi, informacije o tome nisu uvijek lako odredive ili potpuno pouzdane. Dok su razdoblja tijekom kojih je građanin plaćao mirovinske doprinose propisno evidentirana te se lako mogu provjeriti, to ne vrijedi za razdoblja tijekom kojih se na građane primjenjuju druge grane socijalne sigurnosti.
57.
Osim toga, čak i nizozemska i švedska vlada tvrde da je cilj članka 28. stavka 2. točke (b) osigurati da država u kojoj je umirovljenik najduže radio i u kojoj je, dakle, vjerojatno uplatio većinu svojih doprinosa bude ta koja mora snositi troškove davanja u naravi. Unatoč tomu, ne čini se da tumačenje te odredbe koje navedene vlade predlažu jamči da će se taj cilj uvijek postići. U biti, to tumačenje implicira da bi se čitavo razdoblje tijekom kojeg se na građanina primjenjivala jedna od grana socijalne sigurnosti također uzelo u obzir za potrebe članka 28. Uredbe. Bilo bi potpuno irelevantno je li građanin određeno razdoblje bio, primjerice, samo dijete koje ima pristup univerzalnim zdravstvenim uslugama koje država članica osigurava ili je bio radnik koji uplaćuje propisane doprinose. Doista, vremenski čimbenik bio bi jedini bitan u kontekstu članka 28. stavka 2. točke (b) Uredbe.
58.
Smatram da to ne može biti pravilno tumačenje članka 28. stavka 2. točke (b). Ono bi stvorilo rizik od neopravdanog opterećivanja onih država članica koje osobama koje borave na njihovu području pružaju nekakav oblik pomoći u okviru sustava socijalne sigurnosti, neovisno o tome jesu li one gospodarski aktivne ili uplaćuju li doprinose u taj sustav.
59.
Kako je objašnjeno u gornjim točkama 50. i 51., takav mi se rezultat čini nepravičnim za države članice čiji su sustavi socijalne sigurnosti velikodušniji, ali i potencijalno štetnim za financijsku stabilnost tih sustava.
60.
Istina, u točki (j) članka 1., koji sadržava definicije za potrebe Uredbe, za pojam „zakonodavstvo” je navedeno da „u pogledu svake države članice znači svi zakoni i ostali propisi te sve druge postojeće ili buduće provedbene mjere koje se odnose na grane i sustave socijalne sigurnosti obuhvaćene člankom 4. stavcima 1. i 2. ili na posebna nedoprinosna davanja obuhvaćena člankom 4. stavkom 2a”. To upućuje na široko tumačenje spornog pojma.
61.
Međutim, taj mi argument nije uvjerljiv. Smatram da definicija u članku 1. nužno mora biti sveobuhvatna jer se primjenjuje za potrebe čitave Uredbe. Široka definicija pojma „zakonodavstvo” u skladu je s ciljem zakonodavca Unije da osigura ujednačenu primjenu Uredbe u svim državama članicama, unatoč raznolikosti sustava socijalne sigurnosti koje imaju. Istovremeno, definicija u članku 1. također služi za određivanje onoga što se ne smatra zakonodavstvom o socijalnoj sigurnosti (a to su, primjerice, kolektivni ugovori ili posebni sustavi za samozaposlene osobe, čije je uspostavljanje prepušteno inicijativi onih koji su za to zainteresirani).
62.
To ne znači da se taj pojam na svim mjestima u kojima se javlja u Uredbi mora shvatiti u smislu definicije u članku 1. ( 26 ). Neke odredbe u Uredbi mogu pojam „zakonodavstvo” dodatno određivati te se, stoga, odnose samo na određene grane zakonodavstva.
63.
Upravo je to slučaj s člankom 28. Uredbe. Smatram da se pojam „zakonodavstvo” u članku 28. stavku 2. točki (b) ne treba tumačiti izdvojeno od ostatka odredbe. Znakovito je da se u članku 28. stavku 1. govori o: „[u]mirovljenik[u] koji ima pravo na mirovinu u skladu sa zakonodavstvom jedne države članice ili na mirovinu u skladu sa zakonodavstvom dviju ili više država članica”. Potom je u uvodnom dijelu stavka 2., upućivanjem na stavak 1., određeno da se prvonavedeni primjenjuje samo na slučajeve uređene potonjim ( 27 ).
64.
Stoga iz sveobuhvatnog tumačenja članka 28. jasno proizlazi da je relevantno ono zakonodavstvo na temelju kojeg osoba ima pravo na mirovinu, a ne zakonodavstvo koje se odnosi na sve grane sustava socijalne sigurnosti.
65.
Kao treće i posljednje, čini se da moje tumačenje spornog pojma podupiru još dvije pravne odredbe.
66.
Kao prvo, u članku 33. stavku 1. Uredbe predviđeno je da je „[u]stanova države članice koja je nadležna za isplatu mirovine i koja primjenjuje zakonodavstvo koje određuje umanjenje mirovina za doprinose za bolest i majčinstvo, ovlaštena […] [izvršiti] takva umanjenja […] od mirovina koje isplaćuje takva ustanova, u mjeri u kojoj trošak davanja […] snosi ustanova navedene države članice”.
67.
Ta odredba podupire ideju da država članica koja je odgovorna za isplatu mirovine mora i pokriti troškove davanja u naravi koja se pružaju u državi u kojoj umirovljenik boravi. To objašnjava zašto takva država članica može vršiti umanjenja od mirovine koju isplaćuje umirovljeniku. Sud je u presudi Rundgren razjasnio da pojam „isplaćuje” iz članka 33. znači da se mirovina mora doista isplaćivati umirovljeniku te da hipotetska nadležnost za isplatu mirovine nije dovoljna da bi nadležna ustanova mogla vršiti ikakva umanjenja ( 28 ).
68.
Kao drugo, relevantnim se čini i članak 95. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 574/72 od 21. ožujka 1972. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EEZ) br. 1408/71 ( 29 ), koji nosi naslov „Nadoknada troškova za davanja u naravi pružena u okviru osiguranja za slučaj bolesti i majčinstva umirovljenicima i članovima njihovih obitelji koji nemaju pravo na davanja prema zakonodavstvu države članice u kojoj imaju boravište”. Sud je u vezi s tom odredbom, u presudi van der Duin, zaključio da „nadležna ustanova države odgovorne za isplatu mirovine iznos davanja pruženih na temelju […] članka 28. načelno vraća ustanovi mjesta boravišta dotične osobe […]” ( 30 ).
69.
Ako bismo prihvatili tumačenje članka 28. stavka 2. točke (b) Uredbe koje su iznijeli žalitelji iz glavnog postupka ili tumačenje koje zagovara CVZ, te dvije odredbe izgubile bi svoj raison d’être: ne može se isključiti da bi u određenim slučajevima troškove davanja u naravi morala pokriti država članica koja ne isplaćuje umirovljeniku nikakvu mirovinu. Očito, u takvim slučajevima, ustanova nadležna za isplatu mirovine ne bi mogla vršiti nikakva umanjenja niti bi se od nje mogla ostvariti nadoknada troškova.
70.
S obzirom na gore navedene razloge, stajališta sam da se sporni pojam odnosi na zakonodavstvo o mirovinama.
71.
Nakon takvog zaključka potrebno je razmotriti dodatno pitanje. Centrale Raad van Beroep u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje zapravo pita koje se vrste mirovinskog osiguranja moraju uzeti u obzir za potrebe članka 28. Uredbe u slučaju poput predmetnog.
72.
Smatram da se tekst članka 28. Uredbe u tom pogledu treba protumačiti, kao prvo, široko i, kao drugo, u skladu s relevantnim nacionalnim zakonodavstvom.
73.
U vezi s prvim aspektom, ističem da u tekstu Uredbe nema ničega što bi upućivalo na to da se ta odredba treba usko tumačiti. Upravo suprotno, čini se da je izraz „[zakonodavstvo koje se primjenjuje na umirovljenika]” namjerno formuliran na što širi mogući način.
74.
U biti, Sud je u presudi Rundgren naveo da se „izraz ‚mirovina’ u članku 28.a Uredbe br. 1408/71 odnosi i na mirovinu koja se temelji na boravištu, a koja se sastoji, osobito, od davanja za slučaj invalidnosti i starosti […], kao i na mirovinu koja se temelji na plaćenom zaposlenju […]” ( 31 ). Smatram da se taj izraz na isti način treba tumačiti i u kontekstu članka 28. Uredbe.
75.
Osim toga, dok se u naslovu engleske verzije članka 28. Uredbe govori o „pensions payable”, druge jezične verzije tog pravnog instrumenta različito su sročene. Primjerice, u danskoj inačici članka 28. govori se o „ret til pension eller rente”, u nizozemskoj o „Pensioenen of renten”, u francuskoj o „pensions ou rentes dues”, u talijanskoj o „pensioni o rendite dovute”, u portugalskoj o „pensões ou rendas devidas”, te u španjolskoj o „pensiones o rentas debidas” ( 32 ). Ta usporedba upućuje na to da članak 28. treba široko tumačiti.
76.
Ukratko, ništa ne ukazuje na to da je zakonodavac Unije namjeravao područje primjene članka 28. Uredbe ograničiti na neke posebne vrste mirovina ili posebna razdoblja mirovinskog osiguranja kao što su, primjerice, starosne mirovine ili mirovinska prava stečena tijekom radnog vijeka osobe. Isto tako, ne vidim razlog zbog kojeg se razdoblja tijekom kojih je umirovljenik jednoj državi članici plaćao doprinose na temelju sustava dobrovoljnog osiguranja ne bi trebala uzeti u obzir ako je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom.
77.
Osim toga, razlikovanjem različitih vrsta mirovina ili različitih razdoblja mirovinskog osiguranja povećala bi se složenost i nesigurnost kriterija iz članka 28. stavka 2. točke (b) Uredbe.
78.
U vezi s drugim aspektom, podsjećam da je Sud već naveo da se, načelno, uvjeti o nastanku razdoblja osiguranja, u skladu s člankom 1. točkom (r) Uredbe br. 1408/71, određuju isključivo zakonodavstvom države članice na temelju kojeg su navršena ( 33 ).
79.
Čini mi se da je činjenica da članak 28. to pitanje načelno prepušta domaćem zakonodavstvu u skladu i s činjenicom da se Uredba temelji na sadašnjem članku 48. UFEU‑a (nekadašnji članak 51. Ugovora o EEZ‑u). Sud je u tom pogledu više puta zaključio da „članak 48. UFEU‑a, s obzirom na to da predviđa koordinaciju, a ne usklađenje zakonodavstava država članica, ne utječe na materijalne i postupovne razlike između sustava socijalne sigurnosti pojedinih država članica te, stoga, ni na prava osoba osiguranih u okviru tih sustava” ( 34 ).
80.
Zato zaključujem da se pojam „mirovine” mora tumačiti široko i u skladu s relevantnim nacionalnim zakonodavstvom, tako da obuhvaća, po potrebi, mirovine koje država članica isplaćuje na temelju dobrovoljnih doprinosa.
V – Zaključak
81.
S obzirom na navedeno, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na prethodno pitanje koje je uputio Centrale Raad van Beroep (Nizozemska):
Izraz „[zakonodavstvo koje se najduže primjenjuje na umirovljenika]” u članku 28. stavku 2. točki (b) Uredbe (EEZ) br. 1408/71 odnosi se na zakonodavstvo o mirovinama. Pojam „mirovine” mora se tumačiti široko i u skladu s relevantnim nacionalnim zakonodavstvom, tako da obuhvaća, po potrebi, mirovine koje država članica isplaćuje na temelju dobrovoljnih doprinosa.
( 1 ) Izvorni jezik: engleski
( 2 ) Uredba Vijeća (EZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice (u daljnjem tekstu: Uredba) (SL L 149, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 7.).
( 3 ) Šesta uvodna izjava Uredbe.
( 4 ) Uredba je s 1. svibnja 2010. stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.), kada se potonja počela primjenjivati zbog stupanja na snagu Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2009., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.).
( 5 ) Do 1. siječnja 2006. u točki (a) članka 1. naslova Q (Nizozemska) Priloga VI. Uredbi bilo je predviđeno: „Što se tiče prava na davanja u naravi na temelju nizozemskog zakonodavstva, osobama koje imaju pravo na davanja u naravi, za potrebe provedbe poglavlja 1. glave III., podrazumijevaju se osobe koje su osigurane ili suosigurane na temelju sustava osiguranja iz nizozemskog zakona o zdravstvenim fondovima.”
( 6 ) U vrijeme nastanka činjeničnog stanja iz ovog predmeta, točkom (a) članka 1. naslova R Priloga VI. Uredbi bilo je predviđeno: „Što se tiče prava na davanja u naravi na temelju nizozemskog zakonodavstva, osobama koje imaju pravo na davanja u naravi, za potrebe provedbe poglavlja 1. i 4. glave III. ove Uredbe, podrazumijevaju se: (i) osobe koje su se, u skladu s člankom 2. [ZVW‑a], obvezne zdravstveno osigurati kod osiguravatelja, i (ii) ako nisu već obuhvaćene podtočkom (i) […], osobe koje imaju boravište u drugoj državi članici, a imaju pravo na zdravstvenu skrb u državi svojeg boravišta, pri čemu troškove te skrbi snosi Nizozemska.”
( 7 ) Presuda od 10. svibnja 2001., Rundgren, C‑389/99, Zb., str. I‑3731.
( 8 ) Presude od 18. srpnja 2006., Nikula, C‑50/05, Zb., str. I‑7029., t. 20., i od 3. ožujka 2011., Tomaszewska, C‑440/09, Zb., str. I‑1033., t. 28.
( 9 ) Presude od 14. listopada 2010., Case van Delft i dr., C‑345/09, Zb., str. I‑9879., t. 99. i 100., i od 16. srpnja 2009., von Chamier‑Glisczinski, C‑208/07, Zb., str. I‑6095., t. 84. i 85.
( 10 ) Presude od 10. srpnja 1986., Lujten, C‑60/85, Zb., str. 2365., t. 14., i od 14. prosinca 1989., Agegate, C‑3/87, Zb., str. I‑4459., t. 27.
( 11 ) Presuda od 12. lipnja 1986., Ten Holder, 302/84, Zb., str. 1821., t. 21. i navedena sudska praksa.
( 12 ) Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 29. lipnja 1994., Aldewereld, C‑60/93, Zb., str. I‑2991., t. 16. do 20., i presudu van Delft i dr., t. 52. i navedenu sudsku praksu.
( 13 ) Presuda od 27. svibnja 1982., Aubin, 227/81, Zb., str. 1991., t. 11.
( 14 ) Presuda Rundgren, t. 44. i 45.
( 15 ) Ibid.
( 16 ) Presuda Rundgren, t. 46. i 47.
( 17 ) Presuda Van Delft i dr., t. 79.
( 18 ) Na tom se načelu temelji cijela Uredba, kako je pojašnjeno u njezinu članku 13. stavku 2. točki (a), u kojem je predviđeno: „na osobu zaposlenu na državnom području jedne države članice primjenjuje se zakonodavstvo te države čak i ako boravi na državnom području druge države članice ili ako se registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poduzeća ili pojedinca koji ju zapošljava nalazi na državnom području druge države članice”.
( 19 ) Nezavisni odvjetnik M. Poiares Maduro je u vezi s tim u točki 11. svojeg mišljenja u predmetu Nikula naveo: „potrebno je, u što većoj mjeri, osigurati da troškove pruženih davanja snosi država u kojoj se dotična osoba bavila gospodarskom djelatnošću na temelju koje ima pravo na mirovinu”.
( 20 ) Knjiga III., dio III., poglavlje VIII.
( 21 ) Nedavno je u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljnjem tekstu: SAD) uveden savezni zakon kojim se nastoji povećati pokrivenost zdravstvenim osiguranjem državljana SAD‑a. Vidjeti Patient Protection and Affordable Care Act (PPACA, Zakon o zaštiti pacijenata i pristupačnoj zdravstvenoj skrbi), u medijima općepoznat kao „Obamacare”, koji je 23. ožujka 2010. potpisao predsjednik B. Obama. Vrhovni sud SAD‑a je 28. lipnja 2012. presudom National Federation of Independent Business/Sebelius, 567 U.S.–(2012.), potvrdio ustavnost većine tog zakona.
( 22 ) Presuda br. 4381‑10, Wehmeyer.
( 23 ) U biti, nezavisni odvjetnik S. Alber u točki 48. svojeg mišljenja u predmetu Rundgren navodi da kontekst članaka 28. i 28.a upućuje da se odnose na mirovine.
( 24 ) Poglavlje 2. „Invalidnost”, poglavlje 3. „Starost i smrt (mirovine)”, poglavlje 4. „Ozljede na radu i profesionalne bolesti”, poglavlje 5. „Posmrtne pripomoći”, poglavlje 6. „Davanja za nezaposlenost”, poglavlje 7. „Obiteljska davanja”, poglavlje 8. „Davanja za uzdržavanu djecu umirovljenika te za djecu bez roditelja”.
( 25 ) Sud je, u biti, već naglasio da sustav koji se primjenjuje na temelju Uredbe mora biti predvidljiv kako bi bio u skladu s načelom pravne sigurnosti. Vidjeti presudu od 30. ožujka 2000., Banks i dr., C‑178/97, Zb., str. I‑2005., t. 41., i mišljenje nezavisnog odvjetnika F. G. Jacobsa u predmetu Pommeren‑Bourgondiën, C‑ 227/03, Zb., str. I‑6101., t. 45.
( 26 ) Kako sam istaknuo u svojem mišljenju od 29. svibnja 2013. u predmetu Brey, C‑140/12, koji je u tijeku pred Sudom, t. 34., općenito, poželjno je iste pojmove prava Unije tumačiti ujednačeno jer se time stvara veća pravna sigurnost. Međutim, ujednačeno tumačenje nije uvijek moguće u praksi.
( 27 ) U članku 28. stavku 2. Uredbe navedeno je: „U slučajevima obuhvaćenim stavkom 1. […]”.
( 28 ) Presuda Rundgren, t. 47. do 50.
( 29 ) SL L 74, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 8., str. 3.)
( 30 ) Presuda od 3. srpnja 2003., van der Duin i ANOZ Zorgverzekeringen, C‑156/01, Zb., str. I‑7045., t. 44.
( 31 ) Presuda Rundgren, t. 39.
( 32 ) Nasuprot tomu, neke jezične verzije sličnije su engleskom tekstu: u estonskoj verziji govori se o „makstavad pensionid”, u finskoj o „maksettavat eläkkeet”, u njemačkoj o „Rentenanspruch” i u švedskoj o „Rätt till pensioner”.
( 33 ) Vidjeti, među ostalim, presudu Tomaszewska, t. 26., i presudu od 18. travnja 2013., Mulders, C‑548/11, t. 37.
( 34 ) Vidjeti, među ostalim, presudu od 11. travnja 2013., Jeltes i dr., C‑443/11, t. 43. Također vidjeti presudu von Chamier‑Glisczinski, t. 84.; i presudu od 15. siječnja 1986., Pinna, 41/84, Zb., str. 1., t. 20.
Full & Egal Universal Law Academy