MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 26. rujna 2013. ( 1 )
Predmet C‑361/12
Carmela Carratù
protiv
Poste Italiane SpA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunale di Napoli (Italija))
„Socijalna politika — Direktiva 1999/70/EZ — Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP — Članak 4. — Uvjeti zapošljavanja — Naknada štete u slučaju nezakonitog utvrđivanja određenog trajanja ugovora o radu — Jednako postupanje — Pojam ‚emanacija države’“
1.
Tribunale di Napoli (Okružni sud u Napulju) (Italija) uputio je Sudu sedam različitih pitanja kojima pita je li talijansko pravo u skladu s nekoliko općih načela prava Europske unije (u daljnjem tekstu: Unija), kao što je načelo jednakosti oružja u sudskom postupku, te osobito s posebnim pravilima koja se primjenjuju na ugovore o radu na određeno vrijeme, kao što je zabrana diskriminacije, koja kroz odredbe specifične tim ugovorima odražava opće načelo Unije o nediskriminaciji.
2.
Ovo nije prvi put – niti će biti posljednji – da Sud razmatra predmet koji se odnosi i na društvo Poste Italiane SpA (u daljnjem tekstu: Poste Italiane) i na Direktivu 1999/70/EZ ( 2 ), ( 3 ). Mnogo je sudskih sporova pokrenuto protiv društva Poste Italiane ( 4 ). Slični su sporovi pokrenuti i protiv ministarstava talijanske vlade i lokalnih tijela u vezi, među ostalim, s tumačenjem Direktive 1999/70 ( 5 ).
3.
Sud koji je uputio zahtjev već je utvrdio da je nezakonito to što je društvo Poste Italiane tužiteljicu iz glavnog postupka Carmelu Carratù zaposlilo na temelju ugovora na određeno vrijeme. Taj sud sada traži smjernice o iznosu naknade štete koji se mora isplatiti. U vezi s tim pita zahtijeva li načelo nediskriminacije, kako je predviđeno Direktivom 1999/70, da se takva naknada štete povećava do dana na koji sud koji je uputio zahtjev donese konačnu odluku ( 6 ).
4.
Zbog razloga koje ću navesti u nastavku, smatram da u predmetnim okolnostima nezakonito sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme nije usporedivo s nezakonitim otkazom ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Posljedično, ne može se smatrati da u slučaju iz glavnog postupka postoji diskriminacija.
I – Pravni okvir
A – Zakonodavstvo Unije
5.
Direktivom 1999/70 u pravo Unije uključen je Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum) ( 7 ). Sam Okvirni sporazum nalazi se u prilogu Direktivi 1999/70.
6.
Načelo nediskriminacije, definirano u članku 4. Okvirnog sporazuma, predviđa:
„1. U pogledu uvjeta zapošljavanja, prema radnicima zaposlenim na određeno vrijeme ne smije se postupati na nepovoljniji način nego prema usporedivim radnicima zaposlenim na neodređeno vrijeme, jedino zato što prvi imaju ugovor ili se nalaze u radnom odnosu na određeno vrijeme, osim ako drukčije postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga.
2. U slučajevima kada je to prikladno, primjenjuje se načelo pro rata temporis.
3. Način primjene ovog član[k]a utvrđuju države članice nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima i/ili socijalni partneri, uzimajući u obzir pravo Zajednice, nacionalno pravo, kolektivne ugovore i praksu […]”
B – Talijansko zakonodavstvo
1. Zakon br. 604/1966
7.
U Zakonu br. 604 od 15. srpnja 1966. ( 8 ) (u daljnjem tekstu: Zakon br. 604/1966) predviđena su opća pravila o pojedinačnim otkazima. Člankom 8. tog zakona predviđeno je, u biti, da poslodavac mora radnika kojeg je nezakonito otpustio ponovno zaposliti u roku od 3 dana ili mu, ako tako ne postupi, isplatiti naknadu štete čija se visina izračunava s obzirom na broj radnika, veličinu poduzeća i trajanje radnog odnosa dotičnog radnika, a može iznositi najmanje 2,5 do najviše 6 mjesečnih plaća. Najviši iznos navedene naknade štete može se povećati do 10 mjesečnih plaća u odnosu na radnika s navršenih 10 godina radnog odnosa i do 14 mjesečnih plaća za radnika s navršenih 20 godina radnog odnosa, ako njihov poslodavac zapošljava više od 15 radnika.
2. Zakon br. 300/1970
8.
U Zakonu br. 300 od 20. svibnja 1970. ( 9 ) (u daljnjem tekstu: Zakon br. 300/1970) predviđena su određena pravila o zaštiti slobode i dostojanstva radnika, slobodi udruživanja i sindikalnim djelatnostima na radnom mjestu, kao i odredbe o zapošljavanju.
9.
U članku 18. Zakona br. 300/1970, koji je ranije nosio naslov „Vraćanje na posao”, predviđene su posebne odredbe koje se primjenjuju u slučaju nezakonitog otkaza, kao i pravila o izračunavanju naknade štete koja se isplaćuje u tom pogledu. U vrijeme nastanka činjeničnog stanja u ovom predmetu Zakonom br. 300/1970 bilo je predviđeno da poslodavac koji zapošljava više od 15 osoba (ili više od 5 ako se radi o poljoprivrednom poduzeću) mora otpuštenog radnika vratiti na posao ako je utvrđeno da je otkaz bio nezakonit u smislu Zakona br. 604/1966. U slučaju vraćanja na posao, naknada štete koju je poslodavac morao platiti odgovarala je iznosu pune plaće (uključujući doprinose za socijalno osiguranje) od dana otkaza do dana stvarnog vraćanja na posao, ali visina te naknade ni u kojem slučaju nije mogla biti manja od 5 punih mjesečnih plaća. Naposljetku, ne dovodeći u pitanje pravo na naknadu štete za međurazdoblje, radnik se mogao odreći prava na vraćanje na posao u zamjenu za naknadu štete u visini od 15 punih mjesečnih plaća.
3. Zakonska uredba br. 368/2001
10.
Direktiva 1999/70 u talijansko je pravo prenesena Zakonskom uredbom br. 368 od 6. rujna 2001. ( 10 ) (u daljnjem tekstu: Zakonska uredba br. 368/2001).
11.
U skladu s člankom 1. stavkom 1. Zakonske uredbe br. 368/2001, u ugovoru o radu zbog tehničkih, proizvodnih ili organizacijskih razloga ili zbog zamjene određenog radnika može se odrediti datum njegova isteka. Međutim, u skladu s člankom 1. stavkom 2., takve ugovorne odredbe o određenom trajanju ugovora o radu nevaljane su ako nisu zabilježene, izravno ili neizravno, u pisanom dokumentu u kojem se navode razlozi određenog trajanja u tom konkretnom slučaju, koji moraju spadati u kategorije iz članka 1. stavka 1. Naposljetku, člankom 1. stavkom 3. predviđeno je da poslodavac mora radniku u roku od pet radnih dana od datuma početka rada dostaviti primjerak pisanog dokumenta.
4. Zakon br. 183/2010
12.
Zakon br. 183 od 4. studenoga 2010. (u daljnjem tekstu: Zakon br. 183/2010) ( 11 ) dodjeljuje talijanskoj vladi određene ovlasti u području radnog prava te zamjenjuje različite ranije primjenjive odredbe. Članak 32. tog zakona odnosi se na zakonske rokove i pravila u vezi s radnim odnosima na određeno vrijeme.
13.
U članku 32. stavku 1. Zakona br. 183/2010, kojim su zamijenjeni stavci 1. i 2. članka 6. Zakona br. 604/1966, predviđeno je da se, u slučaju otkaza, eventualni prigovor mora podnijeti u prekluzivnom roku od 60 dana od primitka pisane obavijesti o otkazu (ili pisane obavijesti o razlozima otkaza, ako je kasnije primljena). Osim toga, nakon takvog se prigovora, koji može imati bilo koji pisani oblik kojim se može prenijeti radnikova namjera, mora u roku od 270 dana podnijeti tužba tajništvu suda koji djeluje kao sud za radnopravne odnose.
14.
Članak 32. stavak 2. Zakona br. 183/2010 proširuje područje primjene članka 32. stavka 1. na sve slučajeve nezakonitog otkaza. Osim toga, u skladu s člankom 32. stavkom 3. tog zakona, članak 32. stavak 1. primjenjuje se, među ostalim, i na postupke kojima se odredba o određenom trajanju ugovora o radu nastoji proglasiti nevaljanom u smislu članka 1. Zakonske uredbe br. 368/2001. Nadalje, navodi se da rok od 270 dana počinje teći od isteka ugovora.
15.
U vrijeme donošenja odluke kojom je upućeno prethodno pitanje člankom 32. stavkom 5. Zakona br. 183/2010 bilo je predviđeno, među ostalim, da poslodavac, u slučaju konverzije ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, mora radniku platiti naknadu štete, na temelju kriterija iz članka 8. Zakona br. 604/1966, u iznosu od 2,5 do 12 mjesečnih plaća. Osim toga, ta se odredba, sukladno članku 32. stavku 7. Zakona br. 183/2010, primjenjuje na sve postupke, uključujući one koji su bili u tijeku na datum stupanja tog zakona na snagu. Međutim, sud u pogledu potonjih predmeta može, ako je to potrebno, dopustiti strankama da u određenom roku izmijene svoja pisana očitovanja.
II – Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
16.
Društvo Poste Italiane zaposlilo je C. Carratù kako bi radila u Poštanskom logističkom centru Kampanije u Napulju. U njezinu ugovoru o radu bilo je predviđeno da će biti zaposlena od 4. lipnja do 15. rujna 2004. C. Carratù dobila je primjerak tog ugovora koji su obje stranke potpisale tek 15. lipnja 2004.
17.
Ugovor je, upućujući na članak 1. Zakonske uredbe br. 368/2001, navodio da njegovo određeno trajanje opravdavaju razlozi povezani sa zamjenom osoblja te, konkretno, potreba za zamjenom radnika u centru u Kampaniji tijekom razdoblja od 1. lipnja do 15. rujna 2004. U ugovoru se dalje navodilo da će radni odnos završiti i prije 15. rujna 2004. ako se zamijenjeni radnik vrati na posao, čime bi nestala potreba za zamjenom.
18.
Dana 21. rujna 2004. C. Carratù poslala je društvu Poste Italiane preporučenom pošiljkom dopis u kojem je navela da je dostupna za posao. Društvo Poste Italiane taj je dopis primilo 11. listopada 2004.
19.
Iz spisa predmeta dostavljenog Sudu proizlazi da je C. Carratù 23. rujna 2008. pokrenula postupak protiv društva Poste Italiane pred sudom koji je uputio zahtjev. U svojoj je tužbi tvrdila da nije bilo zakonitih razloga za ograničavanje trajanja njezina zaposlenja. Stoga je navodila da: (i.) ugovorna odredba o određenom trajanju ugovora o radu treba se proglasiti nezakonitom; (ii.) za radni odnos između nje i društva Poste Italiane treba se utvrditi da je neodređenog trajanja; te (iii.) treba biti vraćena na posao, a društvu Poste Italiane treba se naložiti da joj isplati plaće koje su u međuvremenu dospjele (u daljnjem tekstu: sporna naknada štete).
20.
Djelomičnom presudom od 25. siječnja 2012. sud koji je uputio zahtjev utvrdio je da je odredba o određenom trajanju ugovora o radu nezakonita i da je 4. lipnja 2004. započeo radni odnos neodređenog trajanja ( 12 ).
21.
Sporno pitanje u postupku pred sudom koji je uputio zahtjev odnosi se na iznos naknade štete koja se mora isplatiti C. Carratù. Tribunale di Napoli, s obzirom na to da je na snagu stupio Zakon br. 183/2010 te da je imao sumnje u pogledu usklađenosti različitih odredbi nacionalnog prava s člankom 4. Okvirnog sporazuma kao i s nekoliko općih načela prava Unije, odlučio je prekinuti postupak te je rješenjem od 13. lipnja 2012. Sudu uputio sljedećih sedam pitanja:
„1.
Je li nacionalni propis, donesen radi provedbe [Direktive 1999/70], koji u slučaju nezakonitog prekida izvršenja ugovora o radu čija je odredba o određenom trajanju ništetna predviđa drukčije i znatno manje ekonomske posljedice nego u slučaju nezakonitog prekida izvršenja ugovora općeg građanskog prava čija je odredba o određenom trajanju ništetna, protivan načelu ekvivalentnosti?
2.
Je li u skladu s pravom [Unije] da, prilikom njegove konkretne primjene, sankcija u povoljniji položaj stavlja poslodavca koji postupa protupravno na štetu radnika na način da trajanje postupka, premda neophodno, izravno šteti radniku u korist poslodavca i da djelotvornost sankcije slabi što postupak dulje traje, sve dok u potpunosti ne nestane?
3.
Protive li se članak 47. [Povelje Europske unije o temeljnim pravima] i članak 6. [Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama], prilikom primjene prava [Unije] u smislu članka 51. [te] povelje […], tomu da trajanje postupka, premda neophodno, izravno šteti radniku u korist poslodavca i da djelotvornost sankcije slabi što postupak dulje traje, sve dok u potpunosti ne nestane?
4.
Uzimajući u obzir objašnjenja iz članka 3. stavka 1. točke (c) Direktive 2000/78/EZ[ ( 13 )] i članka 14. stavka 1. točke (c) Direktive 2006/54/EZ[ ( 14 )], obuhvaća li pojam [‚]uvjeti zapošljavanja[’] iz članka 4. [Okvirnog sporazuma] također i posljedice nezakonitog prestanka radnog odnosa?
5.
U slučaju potvrdnog odgovora na prethodno pitanje, jesu li različite posljedice koje nacionalno pravo predviđa ovisno o tome radi li se o nezakonitom prestanku radnog odnosa na neodređeno ili radnog odnosa na određeno vrijeme opravdane u smislu članka 4. [Okvirnog sporazuma]?
6.
Treba li opća načela prava [Unije], poput pravne sigurnosti, zaštite legitimnih očekivanja, jednakosti oružja, djelotvorne sudske zaštite, prava na neovisni sud i općenito na pošteno suđenje, koja jamči članak 6. stavak 2. [UEU‑a] (kako je izmijenjen člankom 1. stavkom 8. Lisabonskog ugovora i na koji upućuje članak 46. [UEU‑a]) – u vezi s člankom 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i člancima 46., 47. i 52. stavkom 3. Povelje […] – tumačiti na način da ona sprječavaju da talijanska država nakon značajnog proteka vremena (devet godina) donese zakonsku odredbu, poput članka 32. stavka 7. Zakona br. 183/2010, koja utječe na posljedice postupaka koji su u tijeku i izravno šteti radniku u korist poslodavca, zbog čega djelotvornost sankcije slabi što postupak dulje traje, sve dok u potpunosti ne nestane?
7.
U slučaju da Sud navedenim načelima ne da značaj temeljnih načela prava [Unije] radi njihove horizontalne i opće primjene, što bi značilo da je odredba poput članka 32. stavaka 5. do 7. Zakona br. 183/2010 protivna samo obvezama koje predviđaju [Direktiva 1999/70] i [Povelja o temeljnim pravima], treba li se trgovačko društvo poput tuženika u glavnom postupku smatrati državnim tijelom radi izravne vertikalne primjene prava Unije i posebno članka 4. [Okvirnog sporazuma] i [Povelje o temeljnim pravima]?”
22.
Pisana očitovanja podnijeli su društvo Poste Italiane, talijanska i poljska vlada te Komisija. C. Carratù, društvo Poste Italiane, talijanska vlada i Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 5. lipnja 2013.
III – Analiza
A – Uvodne napomene
23.
Sud u ovom predmetu postavlja sedam pitanja koja se odnose na širok raspon problema. Ukratko, čini se da se prvo pitanje odnosi na to jesu li s načelom ekvivalentnosti usklađena nacionalna pravila o sankcijama, s jedne strane, za ugovorne odredbe o određenom trajanju radnog odnosa koje su nezakonite u skladu s Direktivom 1999/70 te, s druge strane, za ugovorne odredbe koje su nezakonite u skladu s općim ugovornim pravom. Drugo i treće pitanje, iako su donekle različito formulirana, u biti se odnose, kako se čini, na usklađenost spornih nacionalnih pravila s načelom učinkovitosti, s obzirom na to da trajanje postupka može utjecati na naknadu štete koja će se dodijeliti radniku. Četvrto i peto pitanje odnose se na tumačenje i primjenu članka 4. Okvirnog sporazuma. Šesto pitanje u biti se odnosi na to jesu li nizu osnovnih načela prava Unije sukladna nacionalna pravila koja na postupak u tijeku utječu na način da pogoduju javnopravnoj stranci u tom postupku. Naposljetku, sedmo pitanje odnosi se na izravnu primjenjivost Direktive 1999/70 na subjekt kao što je društvo Poste Italiane.
24.
Smatram da većina prethodnih pitanja nije dovoljno jasna i razumljiva. Stoga ću se usredotočiti na dva pitanja koja, prema mojem mišljenju, otvaraju nove pravne probleme koji su dovoljno jasni, odnosno na četvrto i pitanje. Budući da će odgovori na ta pitanja pomoći da se odgovori na ostala pitanja, smatram korisnim da sadržajni dio svoje analize započnem tim dvama pitanjima.
25.
Uvodno također trebam naglasiti da odluka kojom je upućeno prethodno pitanje ne sadržava jasan prikaz nacionalnog pravnog okvira. Ta odluka, osim što upućuje na niz različitih nacionalnih odredbi a da pritom ne govori ništa o njihovoj relevantnosti ili međusobnom odnosu, također sadržava mnogobrojne citate sudske prakse viših nacionalnih sudova s kojima se sud koji je uputio zahtjev, kako se čini, ne slaže, čime se udaljava od pitanja prava Unije u vezi s kojima se traži odgovor Suda. U tom smislu, odluka kojom je upućeno prethodno pitanje nije najbolje sastavljena.
26.
Osim toga, društvo Poste Italiane i talijanska vlada snažno osporavaju u odluci sadržan opis pravnog uređenja koje se u Italiji primjenjuje u pogledu radnika zaposlenih na određeno vrijeme. Nažalost, ta sporna pitanja na raspravi nisu uvelike razjašnjena, osobito ona koja se odnose na pravila koja su se primjenjivala prije i nakon usvajanja Zakona br. 183/2010 ( 15 ).
27.
Međutim, nije zadaća Suda da u prethodnom postupku rješava sporove o pravilnom tumačenju nacionalnog prava niti je Sud dužan usklađivati različita stajališta iz nacionalne sudske prakse. Stoga ono na što se Sud može i treba usredotočiti jest pružanje odgovora na četvrto i peto pitanje.
28.
U nastavku ću, nakon što prvo razmotrim prigovor društva Poste Italiane u pogledu dopuštenosti pitanjâ, svoju analizu usredotočiti na pitanje koje predstavlja bit cijelog predmeta: izlaže li talijansko pravo radnike zaposlene na određeno vrijeme, kao što je C. Carratù, neopravdanoj diskriminaciji.
B – Dopuštenost
29.
Društvo Poste Italiane ističe da su sva upućena pitanja nedopuštena. Navodi da Zakon br. 183/2010 nije usvojen radi provedbe Direktive 1999/70 te da, osim toga, ti pravni instrumenti imaju različite ciljeve i svrhe. Stoga tvrdi da se pravo Unije ne primjenjuje na ovaj predmet.
30.
Sada ću nakratko analizirati taj argument, a konkretna pitanja u vezi s nedopuštenošću razmatrat ću kad god se pojave u okviru moje analize pojedinih pitanja.
31.
Za prethodna pitanja pretpostavlja se da su relevantna. Zbog duha pravosudne suradnje na kojem se temelji članak 267. UFEU‑a, Sud na takva pitanja odbija odgovarati samo u određenim posebnim situacijama ( 16 ).
32.
Ovaj se predmet odnosi na tumačenje Okvirnog sporazuma u kontekstu pravnog spora između C. Carratù, koja je zaposlena na temelju nezakonitog ugovora o radu na određeno vrijeme, i njezina poslodavca, društva Poste Italiane. Nipošto nije očito da traženo tumačenje prava Unije nije povezano s činjeničnim stanjem ili svrhom glavnog postupka; također se ne čini ni da je predmetni spor hipotetske naravi ( 17 ).
33.
Prethodna pitanja kojima nacionalni sud traži tumačenje odredbi prava Unije, što je slučaj s četvrtim i petim pitanjem, načelno su dopuštena ( 18 ). Načelna neprimjenjivost odredbe prava Unije – kao što je članak 4. Okvirnog sporazuma – na predmet koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev nije pitanje dopuštenosti, nego merituma ( 19 ). Osim toga, pitanje je li Zakon br. 183/2010 bio namijenjen provedbi Direktive 1999/70 ne utječe na ocjenu dopuštenosti.
34.
Na toj ću osnovi sada razmotriti upućena pitanja.
C – Četvrto pitanje: Pojam „uvjeti zapošljavanja”
35.
Sud koji je uputio zahtjev četvrtim pitanjem pita odnosi li se pojam „uvjeti zapošljavanja” iz članka 4. Okvirnog sporazuma na „posljedice nezakonitog prestanka radnog odnosa”. To pitanje shvaćam na način da se njime zapravo pita je li sporna naknada štete obuhvaćena pojmom „uvjeti zapošljavanja” iz članka 4. Okvirnog sporazuma.
36.
Prema mojem mišljenju, odgovor mora biti potvrdan.
37.
Direktiva 1999/70 ne definira pojam „uvjeti zapošljavanja” iz članka 4. Okvirnog sporazuma. Međutim, Sud je već imao priliku tumačiti taj pojam.
38.
Sud je u predmetu Del Cerro Alonso ( 20 ) upitan treba li smatrati da taj pojam obuhvaća dodatke na temelju trajanja radnog odnosa (konkretno, trogodišnje dodatke). Sud je odgovorio potvrdno, zaključivši da sastavni elementi plaće potpadaju pod pojam „uvjeti zapošljavanja” iz članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma ( 21 ).
39.
Sud je u predmetu Impact ( 22 ), koji se odnosio na pitanje jesu li plaća i mirovina obuhvaćene pojmom „uvjeti zapošljavanja” iz članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma, potvrdio i proširio to stajalište. U pogledu plaće naveo je da „nadležna nacionalna tijela prilikom određivanja sastavnih elemenata plaće i njihove visine moraju na radnike koji su zaposleni na određeno vrijeme primijeniti načelo nediskriminacije, kako je definirano člankom 4. Okvirnog sporazuma” ( 23 ). Što se tiče mirovina, Sud je dalje zaključio, pozivajući se na članak 157. UFEU‑a, da „pojam ‚uvjeti zapošljavanja’ iz članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma obuhvaća mirovine koje proizlaze iz radnog odnosa između radnika i poslodavca, a ne zakonske mirovine koje se isplaćuju iz sustava socijalne sigurnosti, koje su više povezane s razlozima socijalne politike nego s radnim odnosom” ( 24 ).
40.
Sud je protumačio i gotovo jednako formuliran članak 4. Okvirnog sporazuma o radu s nepunim radnim vremenom, priloženog Direktivi 97/81/EZ ( 25 ). Prethodno pitanje u predmetu Bruno i dr. ( 26 ) odnosilo se na to čine li prava na starosnu mirovinu „uvjete zapošljavanja” radnika s nepunim radnim vremenom u skladu s člankom 4. tog okvirnog sporazuma. Govoreći o pitanju mirovina, Sud se pozvao na sudsku praksu u vezi s člankom 157. UFEU‑a te je, ponavljajući uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se mirovine smatrale „plaćom” u smislu te odredbe, navedene uvjete analogijom primijenio na članak 4. Okvirnog sporazuma o radu s nepunim radnim vremenom. Sud je kao odlučujući smatrao kriterij „proizlazi li starosna mirovina radnika iz radnog odnosa između njega i njegova bivšeg poslodavca, odnosno kriterij zaposlenja” ( 27 ).
41.
Prema mojem mišljenju, ta se argumentacija može primijeniti i u pogledu članka 4. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, koji je vrlo sličan Okvirnom sporazumu o radu s nepunim radnim vremenom. Doista, osim zbog činjenice da se obje presude temelje na istom izvoru – to jest sudskoj praksi Suda u vezi s člankom 157. UFEU‑a – Sud se u presudi Bruno i dr. analogijom pozvao na presudu Impact ( 28 ) upravo zbog sličnosti dvaju navedenih okvirnih sporazuma.
42.
Ovdje trebam dodati da zakonska narav davanja može značiti da isto neće činiti „uvjet zapošljavanja”. Doista, iz gore navedene sudske prakse jasno proizlazi da mirovine koje se isplaćuju iz zakonskih sustava socijalne sigurnosti i ne temelje se na postojanju radnog odnosa, nego na razlozima socijalne politike, nisu obuhvaćene pojmom „uvjeti zapošljavanja”. Ne vidim zašto se taj pristup ne bi mogao primijeniti na sve vrste zakonskih davanja. Međutim, ako bi se zakonsko davanje odnosilo samo na određenu kategoriju radnika, ako bi bilo izravno povezano s navršenim godinama radnog odnosa i ako bi se njegov iznos izračunavao s obzirom na visinu zadnje plaće, tada bi nedvojbeno predstavljalo „uvjet zapošljavanja” jer bi u najvećem dijelu proizlazilo iz radnog odnosa, a ne iz socijalne naravi relevantnog zakonodavstva ( 29 ).
43.
Da nastavim, zaposlenje je odlučujući kriterij na temelju kojeg se treba utvrditi čini li određena mjera „uvjet zapošljavanja” u smislu članka 4. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme. Sud je u tom pogledu zaključio da su navedenim pojmom obuhvaćeni i sastavni elementi plaće i njihova visina i mirovine.
44.
U predmetnom slučaju sporna naknada štete, sukladno talijanskom pravu, proizlazi iz radnog odnosa između radnika zaposlenog na određeno vrijeme i njegova bivšeg poslodavca. Predviđena je konkretno kako bi radnik dobio ono što bi zaradio da određeno trajanje ugovora o radu nije nezakonito utvrđeno. Stoga predstavlja oblik odgođene plaće koja zadovoljava kriterij zaposlenja naveden u prethodnoj točki te se zato treba smatrati „uvjetom zapošljavanja”.
45.
Istaknuo bih da sudska praksa o pojmu „plaća” u smislu članka 157. UFEU‑a potvrđuje to stajalište. U skladu s tom sudskom praksom, otpremnina koju poslodavac isplati radniku nakon prestanka njegova zaposlenja čini oblik odgođene „plaće” na koju radnik ima pravo na temelju svojeg zaposlenja, ali koja mu se isplaćuje nakon prestanka radnog odnosa kako bi se mogao prilagoditi novim okolnostima u kojima se nađe nakon što prestane raditi ( 30 ). Osim toga, naknada štete koja se radniku dodjeljuje u slučaju neopravdanog otkaza, a koja se sastoji od osnovne naknade i kompenzacijske naknade, osmišljena je prije svega kako bi se radniku pružilo ono što bi zaradio da poslodavac nije nezakonito prekinuo radni odnos ( 31 ). Ta je sudska praksa relevantna jer je jedna od svrha Okvirnog sporazuma doprinijeti poboljšanju jednakosti prilika za muškarce i žene s obzirom na činjenicu da žene čine više od polovice radnika zaposlenih na određeno vrijeme u Uniji ( 32 ).
46.
Na toj osnovi, zaključujem da pojam „uvjeti zapošljavanja” iz članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma obuhvaća naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, uključujući spornu naknadu štete.
D – Peto pitanje: Postojanje neopravdane razlike u postupanju
1. Opća zapažanja
47.
Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita jesu li „različite posljedice koje nacionalno pravo predviđa ovisno o tome radi li se o nezakonitom prestanku radnog odnosa na neodređeno ili radnog odnosa na određeno vrijeme opravdane u smislu članka 4.” Okvirnog sporazuma.
48.
Dakle, u tekstu petog pitanja pretpostavlja se da „razlika” doista postoji i da ona, na prvi pogled, čini diskriminaciju u smislu članka 4. Okvirnog sporazuma. U biti, sud koji je uputio zahtjev samo pita može li se takva razlika u postupanju opravdati u skladu s člankom 4.
49.
Razlika u postupanju vjerojatno se sastoji u tome što članak 32. stavak 7. Zakona br. 183/2010 za radnike zaposlene na određeno vrijeme u poduzećima s više od 15 radnika ne predviđa postupanje jednako onomu koje za usporedive radnike zaposlene na neodređeno vrijeme predviđa članak 18. Zakona br. 300/1970. Naime, C. Carratù na temelju članka 32. stavka 5. Zakona br. 183/2010 može dobiti najviše 12 mjesečnih plaća, a najmanje tek 2,5 mjesečnih plaća. Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da je na temelju Zakona br. 300/1970 mogla tražiti naknadu štete od datuma na koji je osporila valjanost ugovorne odredbe o radu na određeno vrijeme, odnosno da bi u tom slučaju imala pravo na naknadu štete u visini plaće za više od osam godina ( 33 ).
50.
Pretpostavka na kojoj, kako se čini, sud koji je uputio zahtjev temelji svoja pitanja ne može se uzeti zdravo za gotovo. Prvo je potrebno razmotriti može li se nezakoniti otkaz doista usporediti s nezakonitim utvrđivanjem određenog trajanja ugovora o radu. Kako sam gore naveo, smatram da to nije moguće.
51.
U nastavku ću, prije nego što se vratim na pitanje navodne diskriminacije, iznijeti neka opća zapažanja u pogledu odredbe o nediskriminaciji iz članka 4. Okvirnog sporazuma.
52.
Načelo nediskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način. Takvo je postupanje opravdano samo ako se temelji na objektivnim razlozima koji se ne tiču državljanstva dotičnih osoba i samo ako je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi ostvariti ( 34 ).
53.
Međutim, pojam nediskriminacije u smislu članka 4. Okvirnog sporazuma nešto je uži. Kao prvo, njegov opseg ograničen je na „uvjete zapošljavanja”. Kao drugo, predviđa da se prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme ne smije postupati „na nepovoljniji način”. Naposljetku, čini se da uporaba riječi „jedino zato”, osim što podrazumijeva nužnost postojanja uzročno‑posljedične veze, upućuje na to da ne postoje nikakvi drugi mogući razlozi navodne diskriminacije.
54.
Nije jasno znači li izraz „nepovoljniji” da postupanje kao cjelina ne smije biti nepovoljnije ili da povreda te odredbe postoji već i kada je postupanje nepovoljnije u pojedinačnom slučaju. Društvo Poste Italiane i talijanska vlada tvrde da je Zakon br. 183/2010, općenito gledano, poboljšao pravni status radnika zaposlenih na određeno vrijeme. Međutim, kako je to Komisija istaknula na raspravi, pitanje je li se opća razina zaštite radnika zaposlenih na određeno vrijeme povećala tiče se članka 8. stavka 3. Okvirnog sporazuma („odredba o nesmanjivanju”) ( 35 ). Zato zagovaram pojedinačni pristup ( 36 ).
55.
Osim toga, za ocjenu različitog postupanja potrebno je pronaći „usporedivog radnika, zaposlenog na neodređeno vrijeme”. U skladu s definicijama iz članka 3. stavka 2. Okvirnog sporazuma, pojam „usporedivi radnik, zaposlen na neodređeno vrijeme” znači, gdje je to moguće, „radnik koji je zaključio ugovor o radu ili se nalazi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, u istom poduzeću, koji obavlja isti ili sličan posao/zanimanje, pri čemu se u obzir uzima stručna osposobljenost/vještine”. Čini se da zadnji dio te definicije omogućava širok prostor za slobodnu ocjenu.
56.
Stoga kriterij postojanja diskriminacije u smislu Direktive 1999/70 ovisi o više konkretnih okolnosti. Zato ga katkad nije jednostavno primijeniti.
57.
Međutim, Sud u praksi taj kriterij nije komplicirao. Kako bi se ocijenilo bave li se dotične osobe istim ili sličnim poslom u smislu Okvirnog sporazuma, prvo se mora utvrditi, u skladu s člankom 3. stavkom 2. i člankom 4. stavkom 1. tog sporazuma, može li se za te osobe, s obzirom na niz čimbenika – kao što je narav posla, zahtjevi u pogledu osposobljavanja i radni uvjeti – smatrati da su u usporedivim situacijama ( 37 ).
58.
Na temelju tih napomena, sada ću razmotriti postoji li diskriminacija u predmetnom slučaju.
2. Primjenjuje li se načelo nediskriminacije na predmetni slučaj?
a) Uvodne napomene
59.
Za početak je korisno ukratko opisati pristup kojim se, čini se, sud koji je uputio zahtjev koristi kako bi utvrdio koji bi bio najpovoljniji ishod za C. Carratù u smislu naknade štete. Na temelju informacija koje su u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje navedene u pogledu mjerodavnog nacionalnog prava, u biti se čini da je za najpovoljniji ishod potrebno:
—
ugovornu odredbu o radu na određeno vrijeme proglasiti nezakonitom u skladu s člankom 1. stavkom 2. Zakonske uredbe br. 368/2001 te posljedično utvrditi da sporni ugovor sada ima neodređeno trajanje;
—
u skladu s člankom 4. Okvirnog sporazuma, situaciju C. Carratù usporediti sa situacijom nezakonito otpuštenog radnika koji je bio zaposlen na neodređeno vrijeme u poduzeću s više od 15 radnika, a koja je uređena člankom 18. Zakona br. 300/1970; i
—
utvrditi postojanje povrede članka 4. Okvirnog sporazuma te, posljedično, priznati pravo na vraćanje na posao i puni iznos plaće od datuma otkaza do stvarnog vraćanja na posao, u skladu s člankom 18. Zakona br. 300/1970.
60.
Dakle, čini se da sud koji je uputio zahtjev povezuje nekoliko zasebnih sankcija za nezakonito utvrđivanje određenog trajanja ugovora o radu, odnosno (i.) pravo na (novčanu) naknadu štete zbog nezakonite ugovorne odredbe o radu na određeno vrijeme, (ii.) pravo da se ugovor o radu na određeno vrijeme preoblikuje u ugovor o radu na neodređeno vrijeme i (iii.) pravo na vraćanje na posao u slučaju nezakonitog otkaza, koje uključuje isplatu punog iznosa plaće za razdoblje dok se to ne dogodi, ako odnosno poduzeće ima više od 15 radnika.
61.
Za početak trebam podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, Okvirni sporazum ne nameće državama članicama opću obvezu da propišu da se ugovori o radu na određeno vrijeme moraju preoblikovati u ugovore o radu na neodređeno vrijeme ( 38 ). To a fortiori vrijedi i u pogledu prava na vraćanje na posao i dodjelu naknade štete za razdoblje dok se to ne dogodi, koja su predviđena člankom 18. Zakona br. 300/1970. Takva prava ne proizlaze iz Okvirnog sporazuma, nego iz nacionalnog prava, a Sud na temelju članka 267. UFEU‑a nije nadležan tumačiti nacionalno pravo niti određivati posljedice njegove primjene. U tom smislu, članak 4. Okvirnog sporazuma zahtijeva samo jednako postupanje, a ne „najpovoljnije postupanje”.
b) Usporedba ugovornih odnosa i spornih nezakonitosti
62.
Ovaj se predmet u svojoj biti odnosi na pitanje ograničenjâ članka 4. Okvirnog sporazuma. Neke su stranke pred Sudom, makar neizravno, načele to pitanje.
63.
Komisija u svojim pisanim očitovanjima pita nije li moguće da, u slučaju poput predmetnog, objektivno opravdanje različitog postupanja čini činjenica da su usporedivi radnici zaposleni na neodređeno vrijeme koji su nezakonito otpušteni mogli – u usporedbi s radnicima zaposlenima na određeno vrijeme – u većoj mjeri legitimno očekivati da će njihov radni odnos biti stabilan i da će stoga plaću primati dulje nego što u stvarnosti jesu s obzirom na to da im je ugovor otkazan ( 39 ). Društvo Poste Italiane u biti iznosi isti argument.
64.
Talijanska vlada zauzima slično stajalište, tvrdeći da radnici zaposleni na određeno vrijeme, za razliku od onih koji su zaposleni na neodređeno vrijeme, ne mogu očekivati da će se njihov ugovor o radu nastaviti. Isto tako, poljska vlada navodi da stranke, kada se radi o ugovorima o radu na određeno vrijeme, ne žele uspostaviti trajni pravni odnos na neodređeno vrijeme.
65.
Odvjetnik C. Carratù u tom pogledu nije iznio mišljenje.
66.
Slažem se s osnovnim pristupom koji su izrazili društvo Poste Italiane, talijanska vlada i Komisija. Kada je riječ o naknadi štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, radnici zaposleni na određeno vrijeme obično ne mogu imati očekivanja usporediva s onima koja imaju radnici zaposleni na neodređeno vrijeme.
67.
Međutim, moram priznati da imam snažne dvojbe u vezi sa stajalištem da se u predmetnom slučaju radi o „diskriminaciji” koja je nezakonita u smislu članka 4. Okvirnog sporazuma ako se ne može „objektivno opravdati”. Naime, nastavno na komentare koje sam iznio u gornjoj točki 61., smatram da nezakonit otkaz nije moguće usporediti s nezakonitim utvrđivanjem određenog trajanja ugovora o radu.
68.
Istina, u obama slučajevima dolazi do prestanka ugovora zbog nezakonitog postupanja. Međutim, ako nezakonitost izbacimo iz jednadžbe, samo će se jedan od ugovora nastaviti primjenjivati. Osim toga, odnosne nezakonite radnje imaju različit oblik. Nezakonit otkaz je protupravan jednostran raskid inače valjanog i trajnog radnog odnosa od strane poslodavca. Nasuprot tomu, nezakonita ugovorna odredba o radu na određeno vrijeme odnosi se na samo sklapanje ugovora koji automatski prestaje u vrijeme koje stranke dogovore i kod kojeg se nezakonitost javlja ab initio ili nakon što je ugovor sklopljen, ovisno o relevantnom nacionalnom pravu (koje, kako to predmetni slučaj pokazuje, može predviđati i detaljna pravila). Stoga se, za razliku od nezakonitog otkaza, čini da u tom slučaju obje stranke mogu biti odgovorne za nezakonitost. Jedine istinski usporedive situacije bile bi, s jedne strane, nezakonito otpuštanje radnika zaposlenog na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme i, s druge strane, prijevremeno nezakonito otpuštanje radnika zaposlenog na temelju dugotrajnog ugovora o radu na određeno vrijeme ( 40 ).
69.
Što se tiče bitnih značajki ugovorâ, ugovor o radu na određeno vrijeme i ugovor o radu na neodređeno vrijeme jednostavno nisu istovjetni. Čini se da i Sud prihvaća te razlike. Neproduljenje ugovora o radu, nakon što je prestao zbog isteka roka na koji je sklopljen, načelno se nije smatralo usporedivim s otkazom ( 41 ). Primjena članka o nediskriminaciji ne može ukloniti razliku između neproduljenja i otkaza a da pritom u potpunosti ne poništi ključne razlike koje postoje između tih dviju vrsta ugovora. Prema mojem mišljenju, zaštita od diskriminacije predviđena člankom 4. Okvirnog sporazuma nipošto se ne odnosi na takve razlike. U nastavku ću pokušati objasniti zašto.
70.
Radnici zaposleni na određeno vrijeme, za razliku od onih koji rade s nepunim radnim vremenom, mogu imati jednako tjedno ili mjesečno radno vrijeme kao i usporedivi radnici zaposleni na neodređeno vrijeme. Međutim, za razliku od ugovora o radu s nepunim radnim vremenom, ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje vrijediti u predviđenom trenutku, u skladu s voljom stranaka. Takav instrument omogućuje i poslodavcu i radniku da planiraju unaprijed, uzimajući u obzir predviđeni prestanak radnog odnosa.
71.
Naravno, ugovori o radu na određeno vrijeme mogu na temelju međusobnog dogovora trajati i nekoliko godina te stoga nisu nužno kratkog trajanja. Međutim, ima određene istine u argumentu da se za radnike zaposlene na određeno vrijeme općenito ne može smatrati da su za istog poslodavca radili jednako kao i usporedivi radnici zaposleni na neodređeno vrijeme.
72.
Na toj se logici temelji pravilo pro rata temporis iz članka 4. stavka 2. Okvirnog sporazuma. To je pravilo primjenjivo samo na ugovore koji omogućuju dijeljenje naknade (uključujući, osobito, plaće, dodatke plaći i određene bonuse) ( 42 ), što znači da se, sukladno tomu, smanjuje i uloženi rad ( 43 ). Stoga iz samog sustava okvirnog sporazuma proizlazi da, dugoročno gledano, radnici zaposleni na određeno vrijeme rade manje od usporedivih radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme.
73.
Osim toga, što se tiče zaposlenja kao takvog, nije neuobičajeno, općenito gledano, da se zaštita radnikâ postupno povećava proporcionalno trajanju njihova radnog odnosa (navršenim godinama radnog odnosa) ( 44 ). Ovisno o konkretnom slučaju, što je trajanje radnog odnosa dulje, dulji je otkazni rok na koji radnik ima pravo te je veća (novčana) naknada štete koju će dobiti u slučaju nezakonitog otkaza. Posljedično, ne predstavljaju sve razlike koje proizlaze iz trajanja zaposlenja diskriminaciju ( 45 ).
74.
Kod ugovora o radu na određeno vrijeme poslodavac i radnik dogovorili su se da neće zasnovati stalan radni odnos. Stoga će radnik zaposlen na određeno vrijeme u jednom, unaprijed utvrđenom trenutku prestati dobivati plaću. Posljedica je toga da radnici zaposleni na određeno vrijeme ne mogu legitimno očekivati da iznos naknade štete u slučaju nezakonitog utvrđivanja određenog trajanja ugovora o radu bude jednak iznosu naknade štete koji radnik zaposlen na neodređeno vrijeme može dobiti u slučaju nezakonitog otkaza.
75.
Naravno, to je stajalište moguće osporavati argumentom da je radnik slabija strana u radnom odnosu ( 46 ). Ugovori o radu na neodređeno vrijeme uobičajen su oblik radnih odnosa te doprinose kvaliteti života odnosnih radnika i poboljšavaju njihovu učinkovitost ( 47 ). Osim toga, cilj je Okvirnog sporazuma poboljšati kvalitetu rada na određeno vrijeme osiguranjem primjene načela nediskriminacije ( 48 ).
76.
Međutim, suvišno je isticati da sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme nije samo po sebi nezakonito. Naime, takvi ugovori omogućuju određenu fleksibilnost tržištima rada pojedinih država članica ( 49 ). Ovisno o okolnostima, ugovor o radu na određeno vrijeme može predstavljati prvi korak prema sklapanju ugovora neodređenog trajanja ( 50 ). Unatoč tomu, cilj članka 4. Okvirnog sporazuma nije nužno stvaranje stalnih poslova ( 51 ). Naime, cilju Okvirnog sporazuma protivne su samo neopravdane razlike u postupanju, s obzirom na uvjete zapošljavanja, prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme (vidjeti članak 4.) ili zloporabe koje proizlaze iz uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme (vidjeti članak 5.).
77.
Zbog tih razloga, istek ugovora o radu na određeno vrijeme ne čini diskriminaciju jer je to u samoj naravi takvog ugovora ( 52 ). To jednako vrijedi i u pogledu sporne naknade štete koja se, iako je izravno povezana s istekom ugovora, temelji na činjenici da je ugovorna odredba o radu na određeno vrijeme u predmetnim okolnostima bila nezakonita. Suprotno stajalište podrazumijevalo bi da se takve ugovorne odredbe trebaju općenito smatrati nevaljanima.
78.
U skladu s tim, smatram da se članku 4. Okvirnog sporazuma ne protive nacionalna pravila koja naknadu štete u slučaju nezakonitog utvrđivanja određenog trajanja ugovora o radu ograničavaju na raspon od 2,5 do 12 mjesečnih plaća jer takva pravila ne spadaju u područje primjene te odredbe.
c) Usporedba uređenja koja se primjenjuju na radnike zaposlene na određeno vrijeme odnosno na radnike zaposlene na neodređeno vrijeme
79.
Međutim, ako Sud načelno donese drukčiji zaključak te nevaljanu ugovornu odredbu o radu na određeno vrijeme izjednači s nezakonitim otkazom, objasnit ću zašto se različita uređenja predmetnih vrsta radnih odnosa ipak ne mogu smisleno usporediti za potrebe primjene članka 4. Okvirnog sporazuma.
80.
Čini se da postojanje razlike u postupanju ovisi o odgovoru na sljedeće pitanje: Ima li C. Carratù jedino zato što je bila zaposlena na određeno vrijeme pravo na manju naknadu štete od one na koju bi pravo imao nezakonito otpušteni radnik zaposlen na neodređeno vrijeme koji ima usporedivu stručnu osposobljenost/vještine te je radio približno jednako dugo, obavljajući pritom usporedive poslove?
81.
Nije jednostavno dati odgovor na to pitanje.
82.
Budući da se ovaj predmet odnosi na „veće” poduzeće, svoja ću razmatranja ograničiti na poduzeća s više od 15 radnika, odnosno na ona na koja se primjenjuje članak 18. Zakona br. 300/1970.
83.
Što se tiče ugovora o radu koji sadržavaju nezakonite odredbe o radu na određeno vrijeme, takvi ugovori, po definiciji – zbog činjenice da su ugovorne odredbe o radu na određeno vrijeme nevaljane na temelju članka 1. stavka 2. Zakonske uredbe 368/2001 – postaju ugovori na neodređeno vrijeme, čime pružaju veću razinu zaštite za budućnost.
84.
Visina naknade štete izričito je uređena člankom 32. stavkom 5. Zakona br. 183/2010. Ona može varirati ovisno o broju radnika, veličini poduzeća i trajanju radnog odnosa dotičnog radnika. U skladu s tom odredbom, C. Carratù ima pravo najmanje na 2,5 mjesečnih plaća, a najviše na 12 mjesečnih plaća.
85.
S druge strane, da je C. Carratù nezakonito otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme, imala bi pravo biti vraćena na posao u skladu s člankom 18. Zakona br. 300/1970. Međutim, nije jasno koliki bi iznos naknade štete u tom slučaju mogla dobiti. Članak 18. Zakona br. 300/1970 predviđa da radnik u takvoj situaciji ima pravo na najmanje pet mjesečnih plaća. Međutim, takav radnik ima pravo i na naknadu štete čiji se iznos povećava do stvarnog vraćanja na posao. Nakon što se utvrdi postojanje nezakonitosti, takav se radnik može i odreći prava da se vrati na posao te uz naknadu štete za međurazdoblje može dobiti dodatnih 15 mjesečnih plaća.
86.
Dok pet mjesečnih plaća predstavlja donju granicu u članku 18. Zakona br. 300/1970, čini se da gornja granica ne postoji. Doista, ako se radnik odluči vratiti na posao, tom odredbom nije postavljena nikakva gornja granica naknade štete. Njezin iznos stoga može odražavati promjenjive varijable kao što su trajanje sudskog postupka; odbijanje poslodavca da prizna nezakonitost otkaza; ili trenutak u kojem radnik odluči pokrenuti postupak. Takva nesigurnost onemogućuje utvrđivanje maksimalne visine naknade štete koja bi bila općeprimjenjiva.
87.
Ako detaljnije usporedimo dva odnosna uređenja, mogli bismo tvrditi da ta pravila, općenito gledano, za nezakonito otpuštenog radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme predviđaju veću i stoga povoljniju naknadu štete od one koja je za radnika zaposlenog na određeno vrijeme predviđena člankom 32. stavkom 5. Zakona br. 183/2010. Međutim, takva bi tvrdnja bila nevaljana jer ne vrijedi u svim slučajevima. Naime, ako se nezakonito otpušten radnik vrati na posao nakon samo nekoliko mjeseci, njegova naknada štete može biti manja od one koja se isplaćuje zbog nezakonite ugovorne odredbe o radu na određeno vrijeme ( 53 ).
88.
Osim toga, kako to potvrđuju izjave na raspravi i sudska praksa Cortea Costituzionale ( 54 ) (Ustavni sud) (Italija), naknada štete predviđena člankom 18. Zakona br. 300/1970 načelno se smanjuje u slučaju primitka drugih naknada. Stoga postoji opasnost poništavanja eventualnih prednosti koje se mogu ostvariti u međurazdoblju. Nasuprot tomu, iz te iste sudske prakse Cortea Costituzionale proizlazi da naknada štete predviđena člankom 32. stavkom 5. Zakona br. 183/2010 nužno čini sankciju. Naime, isplaćuje se i kada šteta ne postoji, odnosno kada radnik brzo nađe drugi posao. Stoga ona zapravo i nije namijenjena nadoknađivanju stvarno nastale štete, nego više čini paušalnu naknadu štete. Za razliku od naknade štete zbog nezakonitog otkaza, visina naknade štete zbog nezakonite ugovorne odredbe o radu na određeno vrijeme, koja je utvrđena zakonom, jamči pravnu sigurnost i brzo rješavanje takvih predmeta. Na raspravi je također navedeno da, u skladu s općim pravilima talijanskog zakona o građanskom postupku, radnik zaposlen na određeno vrijeme može protiv poslodavca podnijeti tužbu radi naknade štete koja premašuje iznos predviđen Zakonom br. 183/2010.
89.
Osim toga, smatram da se različita uređenja ne mogu uspoređivati na temelju pretpostavke da će se nezakonito otpušteni radnik zaposlen na određeno vrijeme zasigurno odreći svojeg prava na vraćanje na posao u zamjenu za 15 mjesečnih plaća – odnosno da će „uzeti novac i pobjeći”. Moguće je da će takav radnik odlučiti ostati na tom radnom mjestu (osobito u vrijeme recesije), čime se poništava navodna prednost u odnosu na radnika zaposlenog na temelju ugovora s nezakonitom odredbom o radu na određeno vrijeme.
90.
S obzirom na različite varijable koje su gore navedene, smatram da je nemoguće in abstracto uspoređivati različita uređenja naknade štete koja se primjenjuju, s jedne strane, na nezakonito otpuštene radnike zaposlene na neodređeno vrijeme i, s druge strane, na radnike zaposlene na temelju nezakonitog ugovora o radu na određeno vrijeme, a kamoli utvrditi koje je od njih povoljnije. Međutim, sud koji je uputio zahtjev upravo to traži od Suda.
91.
U biti, sud koji je uputio zahtjev želi da Sud ocijeni pravednost činjenice da razdoblje tijekom kojeg se rješava pitanje nezakonitog otkaza znači, općenito gledano, da su nezakonito otpušteni radnici zaposleni na neodređeno vrijeme u prednosti u odnosu na radnike zaposlene na temelju nezakonitog ugovora o radu jer dobivaju naknadu štete za to razdoblje. Ja bih, s druge strane, istaknuo da se u obzir mora uzeti diskrecija koju Direktiva 1999/70 pruža državama članicama ( 55 ); prije svega u pogledu potrebe da očuvaju fleksibilnost svojih tržišta rada. Kao drugo, u okolnostima kakve postoje u ovom predmetu – koji se odnosi na položaj pojedinca, a ne na postupak zbog povrede na temelju članka 258. UFEU‑a u vezi s usklađenosti zakonodavstva države članice s člankom 4. Okvirnog sporazuma ( 56 ) – smatram da za provedbu usporedbe, kako pokazuju gornje točke 79. do 89., nije potrebna opća i apstraktna, nego pojedinačna i konkretna ocjena s obzirom na predmetno davanje ( 57 ).
92.
Zbog svih razloga navedenih u prethodnim točkama, smatram da je jedini mogući zaključak da okolnosti iz ovog predmeta ne čine diskriminaciju u smislu članka 4. Okvirnog sporazuma.
93.
Stoga predlažem da odgovor Suda na peto pitanje bude da se članak 4. stavak 1. Okvirnog sporazuma mora protumačiti na način da mu se, u situaciji poput one iz glavnog postupka, ne protive nacionalna pravila na temelju kojih je naknada štete u slučaju nezakonitog utvrđivanja određenog trajanja ugovora o radu ograničena na raspon od 2,5 do 12 mjesečnih plaća.
3. Posljedice za prvo pitanje
94.
Kako je to navedeno u gornjoj točki 23., na prvi se pogled čini da sud koji je uputio zahtjev od Suda traži da odluči jesu li s načelom ekvivalentnosti usklađena nacionalna pravila o sankcijama, s jedne strane, za ugovorne odredbe o određenom trajanju radnog odnosa koje su nezakonite u skladu s Direktivom 1999/70 i, s druge strane, za ugovorne odredbe koje su nezakonite u skladu s općim ugovornim pravom.
95.
Međutim, čini se da sud koji je uputio zahtjev od Suda zapravo traži da i ovdje – ali ovog puta s obzirom na načelo ekvivalentnosti – odluči o pravednosti činjenice da, općenito gledano, vrijeme koje je potrebno za ispravljanje posljedica nezakonitog otkaza ugovora o radu stavlja radnike zaposlene na određeno vrijeme u nepovoljan položaj. To postaje jasno kada se uzme u obzir da članak 32. stavak 3. Zakona 183/2010 djeluje preko članka 32. stavka 1. te da su, posljedično, postupovna pravila koja se primjenjuju na tužbe za proglašenje datuma isteka ugovora o radu ništavim ista onima koja se primjenjuju na tužbe protiv otkaza.
96.
Uzimajući u obzir tu pozadinu i odgovor koji sam predložio na peto pitanje, na ovo pitanje nije potrebno odgovoriti.
4. Posljedice za drugo, treće i šesto pitanje
97.
Kao i prvo pitanje, i predmetna se pitanja, na ovaj ili onaj način, odnose na pravednost dugog trajanja postupka s obzirom na radnike zaposlene na određeno vrijeme. Stoga se slažem s Komisijom da na predmetna pitanja, s obzirom na odgovor koji je predložen na peto pitanje, nije potrebno odgovoriti ( 58 ).
E – Sedmo pitanje: pojam „emanacija države”
98.
Svojim sedmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li se u postupku protiv društva Poste Italiane, kao emanacije države, moguće izravno pozivati na Direktivu 1999/70. Društvo Poste Italiane žestoko osporava tu mogućnost ( 59 ).
99.
Moram priznati da mi nije jasno zašto je ovo pitanje postavljeno Sudu.
100.
Naime, nijedna od stranaka ne osporava činjenicu da je Direktiva 1999/70 u talijansko pravo prenesena Zakonskom uredbom br. 368/2001. Osim što je iznesena tvrdnja da Zakon br. 183/2010 nije usklađen s člankom 4. Okvirnog sporazuma, nijednom se nije navodilo da Direktiva 1999/70 nije pravilno prenesena u talijansko pravo. To se pitanje ne spominje ni u prethodnim pitanjima ni u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje te, s obzirom na odgovor koji sam predložio na peto pitanje, ne smatram da taj zakon dovodi u pitanje prijenos navedene direktive u talijansko pravo. Osim toga, talijanska vlada u odgovoru na predmetno pitanje navodi da ono nije relevantno imajući u vidu opće područje primjene zakonodavstva, koje obuhvaća i javni i privatni sektor.
101.
Posljedično, imam sumnje u vezi s dopuštenošću sedmog pitanja jer se čini da odgovor na njega nije potreban za rješavanje osnovnog spora ( 60 ). Unatoč tomu, iznijet ću neke kratke napomene, za slučaj da Sud odluči odgovoriti na to pitanje.
102.
Sud je već zaključio da članak 4. Okvirnog sporazuma ima izravan učinak ( 61 ), barem u „vertikalnom smislu”.
103.
Također valja podsjetiti da ovo nije prvi predmet u kojem Sud razmatra obveze društva Poste Italiane u skladu s Direktivom 1999/70 ( 62 ). Naime, društvo Poste Italiane još je ranije pobijalo stajalište da je u postupku protiv njega moguće izravno se pozivati na tu direktivu ( 63 ).
104.
Odgovor na sedmo pitanje ovisi o načinu na koji će se zaključak Suda u presudi Foster ( 64 ) primijeniti na činjenično stanje. Sud je u presudi Foster iznio taj poznati navod, u skladu s kojim tijelo, neovisno o svojem pravnom obliku, kojemu je na temelju državne mjere povjereno pružanje javne usluge pod nadzorom države te kojemu su s tim ciljem dodijeljene posebne ovlasti koje premašuju one koje proizlaze iz općih pravila primjenjivih na odnose između pojedinaca svakako spada u tijela protiv kojih je moguće pozivati se na odredbe direktive koje mogu imati izravan učinak ( 65 ). Kako to izraz „svakako spada” pokazuje, presuda Foster ne ograničava slučajeve u kojima se tijelo mora smatrati „emanacijom države”. Umjesto toga, taj je pojam širok jer su – kako je to Sud naveo – „obveze koje proizlaze iz direktiva Zajednice obvezujuće, među ostalim, za tijela ili subjekte koji odgovaraju javnom tijelu ili državi i podliježu njihovu nadzoru” ( 66 ).
105.
Možda ima određene istine u tvrdnji društva Poste Italiane da je pojam „država” fleksibilan, u smislu da ne postoje čvrste granice između privatne i javne sfere, što ovisi i o konkretnom području prava Unije ( 67 ). Međutim, kriteriji koji se moraju primijeniti kako bi se utvrdilo kada se tijelo definitivno mora smatrati „emanacijom države”, protiv kojeg je u postupku moguće izravno se pozivati na direktivu, navedeni su u presudi Foster ( 68 ). Što se tiče razlikovanja koje u talijanskom pravu postoji između javnopravnih i privatnopravnih tijela, ono u ovom predmetu nije relevantno, neovisno o tome što društvo Poste Italiane tvrdi.
106.
U odluci kojom je upućeno prethodno pitanje navodi se da je talijanska vlada isključivi vlasnik društva Poste Italiane jer je Ministarstvo gospodarstva i financija njegov jedini dioničar. Osim toga, društvo Poste Italiane pod nadzorom je države i Cortea dei Conti (Revizorski sud), čiji je jedan član ujedno i član uprave tog društva. U odluci se dalje navodi da je ministar, koji izvršava opće ovlasti u pogledu nadzora i računovodstva, povjerio društvu Poste Italiane pružanje javnih usluga u više sektora, uključujući poštanski sektor. Nadalje, proračun društva Poste Italiane vezan je uz državu, koja mu osigurava sredstva za pokriće troškova pružanja tih usluga.
107.
S obzirom na ta razmatranja, na sudu koji je uputio zahtjev jest da utvrdi, vodeći računa o svim relevantnim činjenicama, može li se na društvo Poste Italiane primijeniti doktrina Foster, odnosno jesu li tom društvu dodijeljene ovlasti veće od onih koje proizlaze iz općih pravila ( 69 ).
108.
Društvo Poste Italiane uglavnom se pak poziva na Direktivu 2004/17/EZ ( 70 ) i na dvije Komisijine odluke ( 71 ), tvrdeći da se određeni aspekti te direktive na njega ne primjenjuju. Međutim, takvo je stajalište pogrešno.
109.
Kao prvo, područje primjene određene direktive nije isto što i pitanje može li, s obzirom na članak 288. UFEU‑a, država kao takva izbjeći da se direktiva na nju primjenjuje tako da svoju pravnu autonomiju izvršava preko udruženja i organizacija koje formalno nisu javnopravne naravi. Države članice ne mogu jednostavno restrukturirati svoj ustroj kako se pravo Unije na njih ne bi primjenjivalo ( 72 ).
110.
Kao drugo, odluke donesene u skladu s člankom 30. stavkom 4. Direktive 2004/17, poput onih na koje se poziva društvo Poste Italiane, odnose se na pitanje je li određena sektorska djelatnost izravno izložena natjecanju na tržištima kojima pristup nije ograničen, a ne na pitanje spada li određeni subjekt u područje primjene te direktive ratione personae.
111.
Kao treće, društvo Poste Italiane izričito je navedeno u Prilogu VI. Direktivi 2004/17 kao naručitelj u sektoru poštanskih usluga. Stoga, u skladu s člankom 2. stavkom 2. te direktive, društvo Poste Italiane je zasigurno: (i.) javni naručitelj kako je definiran u članku 2. stavku 1. točki (a); ili (ii.) javno poduzeće kako je definirano u članku 2. stavku 1. točki (b); ili (iii.) poduzeće s posebnim ili isključivim pravima kako je definirano u članku 2. stavku 3. Dakle, iako nijedno od tih triju obilježja nije samo po sebi dovoljno ( 73 ), smatram da Direktiva 2004/17 upućuje na to da društvo Poste Italiane predstavlja „emanaciju države” u smislu doktrine Foster.
112.
Ukratko, na sedmo pitanje nije potrebno odgovoriti. Međutim, ako bi Sud to ipak smatrao korisnim, predlažem da zaključi da je na sudu koji je uputio zahtjev da, vodeći računa o svim relevantnim činjenicama, utvrdi može li se doktrina Foster primijeniti na društvo Poste Italiane.
IV – Zaključak
113.
Da zaključim, predlažem da Sud na četvrto i peto pitanje koja mu je uputio Tribunale di Napoli (Italija) odgovori na sljedeći način:
—
Pojam „uvjeti zapošljavanja” iz članka 4. stavka 1. Priloga Direktivi Vijeća 1999/70 od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP treba tumačiti na način da obuhvaća naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, uključujući naknadu štete u slučaju nezakonitog utvrđivanja određenog trajanja ugovora o radu;
—
Članak 4. stavak 1. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da mu se, u situaciji poput one iz glavnog postupka, ne protive nacionalna pravila na temelju kojih je naknada štete u slučaju nezakonitog utvrđivanja određenog trajanja ugovora o radu ograničena na raspon od 2,5 do 12 mjesečnih plaća.
( 1 ) Izvorni jezik: engleski
( 2 ) Direktiva Vijeća od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.)
( 3 ) Upućujem, među ostalim, na sljedeće predmete: presudu od 24. lipnja 2010., Sorge, C‑98/09, Zb., str. I‑5837.; rješenje od 11. studenoga 2010., Vino, C‑20/10; rješenje od 22. lipnja 2011., Vino, C‑161/11 i presudu od 11. travnja 2013., Della Rocca, C‑290/12. Nakon što je Sud zaprimio odluku kojom je u predmetnom slučaju upućeno prethodno pitanje, Tribunale di Napoli zatražio je od njega da, s obzirom na zakonodavne promjene u Italiji, odluči o osam pitanja u predmetu koji uključuje 18 tužitelja, od kojih je sedam gotovo istovjetno pitanjima u predmetnom slučaju; vidjeti predmet D’Aniello, C‑89/13, i dr., koji je trenutačno u tijeku pred Sudom.
( 4 ) Na dan 1. srpnja 2009. navodno je gotovo 15000 sporova bilo u tijeku između društva Poste Italiane i njegovih radnika; vidjeti točku 17. mišljenja nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena u predmetu Sorge. Osim toga, društvo Poste Italiane u odluci kojom je upućeno prethodno pitanje navodi da je u relevantnom razdoblju od 1. lipnja 2004. do 15. rujna 2004. u njegovu centru u Kampaniji još 40 radnika bilo zaposleno na ugovorima na određeno vrijeme. Nadalje, odvjetnik C. Carratù na raspravi je naveo da približno 95 % svih ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenih u Italiji uključuje društvo Poste Italiane, što nije osporeno.
( 5 ) Vidjeti presudu od 15. ožujka 2012., Sibilio, C‑157/11. Također vidjeti predmete Mascolo, C‑22/13; Forni, C‑61/13; Racca, C‑62/13 i Russo, C‑63/13, koji su svi trenutačno u tijeku pred Sudom, a uputio ih je Tribunale di Napoli. Osim toga, vidjeti predmete Papalia, C‑50/13 i Mascellani, C‑221/13, koji su također trenutačno u tijeku pred Sudom.
( 6 ) U predmetnom slučaju izvorno je bilo predviđeno da nezakoniti ugovor istekne 15. rujna 2004. Nacionalni sud navodi da se predmetni slučaj potencijalno odnosi na naknadu štete u visini plaće za više od osam godina.
( 7 ) Pravna osnova Direktive 1999/70 je članak 139. stavak 2. UEZ‑a (sadašnji članak 155. stavak 2. UFEU‑a); također vidjeti prvu uvodnu izjavu te direktive.
( 8 ) GURI br. 195 od 6. kolovoza 1966.
( 9 ) GURI br. 131 od 27. svibnja 1970.
( 10 ) Zakonska uredba 368/2001 o provedbi Direktive 1999/70/EZ o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (GURI br. 235 od 9. listopada 2001., str. 4.).
( 11 ) GURI br. 262 od 9. studenoga 2010., redovni dodatak br. 243
( 12 ) Društvo Poste Italiane na raspravi pred sudom istaknulo je da je protiv djelomične presude pokrenut žalbeni postupak koji je još u tijeku.
( 13 ) Direktiva Vijeća od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.)
( 14 ) Direktiva 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (preinaka) (SL 2006., L 204, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 246.)
( 15 ) Naime, iako je društvo Poste Italiane na raspravi istaknulo da se članak 18. Zakona br. 300/1970 ne primjenjuje i da se nije primjenjivao na radnike zaposlene na određeno vrijeme, ostaje nejasno vrijedi li to za radnike čiji su ugovori na određeno vrijeme preoblikovani u ugovore na neodređeno vrijeme.
( 16 ) Osobito vidjeti presudu od 28. veljače 2012., Inter‑Environnement Wallonie i Terre wallonne, C‑41/11, t. 35.
( 17 ) Iako je tužba sudu koji je uputio zahtjev prvotno podnesena 23. rujna 2008., na raspravi je potvrđeno da se nije navodilo da je predmet zastario.
( 18 ) Vidjeti presudu od 10. siječnja 2006., Cassa di Risparmio di Firenze i dr., C‑222/04, Zb., str. I‑289., t. 67. i 68.
( 19 ) U tom pogledu vidjeti presudu od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, Zb., str. I‑6619., t. 30. U vezi s tim slažem se s Komisijom da je članak 4. Okvirnog sporazuma moguće primijeniti i samo na jedan ugovor o radu na određeno vrijeme; vidjeti presudu od 23. travnja 2009., Angelidaki i dr., C‑378/07 do C‑380/07, Zb., str. I‑3071., t. 116. i 117.
( 20 ) Presuda od 13. rujna 2007., Del Cerro Alonso, C‑307/05, Zb., str. I‑7109.
( 21 ) Vidjeti točku 47. te presude, koja je potvrđena presudom od 22. prosinca 2010., Gavieiro Gavieiro i Iglesias Torres, C‑444/09 i C‑456/09, Zb., str. I‑14031., t. 58., i rješenje od 18. ožujka 2011., Montoya Medina, C‑273/10, t. 32.
( 22 ) Presuda od 15. travnja 2008., Impact, C‑268/06, Zb., str. I‑2483.
( 23 ) Ibid., t. 130.
( 24 ) Ibid., t. 131. i 132.
( 25 ) Direktiva Vijeća 97/81/EZ od 15. prosinca 1997. o Okvirnom sporazumu o radu s nepunim radnim vremenom koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC (SL 1998., L 14, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 131.)
( 26 ) Presuda od 10. lipnja 2010., Bruno i dr., C‑395/08 i C‑396/08, Zb., str. I‑5119., koja je potvrđena presudom od 1. ožujka 2012., O’Brien, C‑393/10.
( 27 ) Presuda Bruno i dr., t. 46.; vidjeti također t. 47. i 48.
( 28 ) Ibid., točke 28., 32., 37. i 42. Osim toga, vidjeti upućivanja analogijom na sudsku praksu o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme u točkama 36., 37. i 64. presude O’Brien kao i presudu od 22. travnja 2010., Zentralbetriebsrat der Landeskrankenhäuser Tirols, C‑486/08, Zb., str. I‑3527., t. 25.
( 29 ) Vidjeti presudu Bruno i dr., t. 47. i navedenu sudsku praksu.
( 30 ) Vidjeti presudu od 17. svibnja 1990., Barber, C‑262/88, Zb., str. I‑1889., t. 13. i presudu od 27. lipnja 1990., Kowalska, C‑33/89, Zb., str. I‑2591., t. 10.
( 31 ) Vidjeti presudu od 9. veljače 1999., Seymour‑Smith i Perez, C‑167/97, Zb., str. I‑623., t. 26.
( 32 ) Vidjeti točku 9. općih razmatranja Okvirnog sporazuma kao i njegov članak 8. stavak 2.
( 33 ) Radi se o razdoblju od datuma na koji je društvo Poste Italiane primilo dopis C. Carratù kojim se ona tom društvu stavila na raspolaganje (11. listopada 2004.) do datuma na koji sud koji je uputio zahtjev donese konačnu presudu. Razlog zbog kojeg je to razdoblje uzeto u obzir nije jasan (u pogledu postupovnih kašnjenja u talijanskom sudskom sustavu vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu Belvedere Costruzioni (presuda od 29. ožujka 2012., C‑500/10), bilješka 27.). Odvjetnik C. Carratù na raspravi je naveo da je ona 2012. vraćena na svoje radno mjesto.
( 34 ) Vidjeti, među ostalim, presudu od 2. listopada 2003., Garcia Avello, C‑148/02, Zb., str. I‑11613., t. 31. i navedenu sudsku praksu.
( 35 ) U tom pogledu vidjeti presudu Sorge, t. 42. i navedenu sudsku praksu.
( 36 ) Doista, Sud je u drugim okolnostima zaključio da nije potrebno da situacije budu istovjetne, nego samo usporedive, te da se, kao drugo, mora provesti ocjena usporedivosti, i to ne na općenit i apstraktan način, nego s obzirom na konkretne i pojedinačne okolnosti dotičnog povoljnijeg postupanja (vidjeti, među ostalim, presudu od 10. svibnja 2011., Römer, C‑147/08, Zb., str. I‑3591., t. 42. i navedenu sudsku praksu).
( 37 ) Vidjeti presudu od 8. rujna 2011., Rosado Santana, C‑177/10, Zb., str. I‑7907., t. 66. i navedenu sudsku praksu.
( 38 ) Vidjeti presudu od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr. C‑212/04, Zb., str. I‑6057., t. 91. Osim toga, članak 5. Okvirnog sporazuma kao takav ne sprečava državu članicu da pravo na preoblikovanje trajanja ugovora o radu, u slučaju zloporabe koja proizlazi iz sklapanja uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, ograniči na radnike u privatnom sektoru; vidjeti rješenje od 12. lipnja 2008., Vassilakis i dr., C‑364/07., t. 122. i navedenu sudsku praksu.
( 39 ) Osim toga, Komisija je pri kraju rasprave pojasnila da članak 4. Okvirnog sporazuma, koji se odnosi na nediskriminaciju, treba tumačiti u vezi s člankom 5., koji se odnosi na zloporabu koja proizlazi iz sklapanja uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme.
( 40 ) Naime, Poste Italiane naveo je da poslodavac može otpustiti radnika zaposlenog na određeno vrijeme, iako to može biti teže od otpuštanja radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme. Činjenica da se navedene situacije ne isključuju pokazuje da su različite.
( 41 ) U tom pogledu vidjeti presudu od 4. listopada 2001., Jiménez Melgar, C‑438/99, Zb., str. I‑6915., t. 45. i presudu od 30. studenoga 2011., Kuso, C‑614/11, t. 35.
( 42 ) Gore navedena presuda Impact, t. 116. i mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u istom predmetu, t. 161.
( 43 ) Primjerice, smanjenje prava na godišnji odmor u odnosu na ono koje uživaju radnici zaposleni na puno radno vrijeme opravdano je iz objektivnih razloga; u pogledu članka 4. Okvirnog sporazuma o radu s nepunim radnim vremenom vidjeti presudu od 13. lipnja 2013., Brandes, C‑415/12, t. 31. i navedenu sudsku praksu.
( 44 ) Vidjeti, primjerice, članak 10. točku (e) Priloga IX. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica.
( 45 ) U tom pogledu vidjeti Rezoluciju Europskog parlamenta o Komisijinu prijedlogu za Direktivu Vijeća o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (COM(99)0203 – C4-0220/99) [neslužbeni prijevod] (SL 1999., C 279, str. 430.); vidjeti uvodnu izjavu M u preambuli rezolucije.
( 46 ) U tom pogledu vidjeti presudu od 25. studenoga 2010., Fuß, C‑429/09, Zb., str. I‑12167., t. 80. i navedenu sudsku praksu i točku 25. mojeg mišljenja u predmetu Schlecker, C‑64/12.
( 47 ) Vidjeti točku 6. općih razmatranja u Okvirnom sporazumu.
( 48 ) Vidjeti članak 1. točku (a) Okvirnog sporazuma.
( 49 ) Prije usvajanja Direktive 1999/70 Komisija je u pogledu novih oblika radnih odnosa u svojoj komunikaciji „Europska socijalna politika – put kojim Unija treba ići”, COM(94) 333 final, str. 22., t. 8. navela da je razvoj doveo do pojave „fleksibilnijih oblika ugovora o radu (ugovori o radu na određeno vrijeme, ugovori o privremenom radu i ugovori o radu s nepunim radnim vremenom). Razlog tomu nije samo taj što poslodavci žele povećati fleksibilnost, nego i taj da su sami radnici često skloniji alternativnim radnim obrascima.” Komisija je otada navela da „rad na određeno vrijeme doprinosi fleksibilnosti tržišta rada. Ublažava posljedice cikličnih fluktuacija u potražnji jer omogućuje poduzećima da prilagode broj radnika a da ne snose velike troškove koji nastaju u slučaju otpuštanja radnika. Ugovori o radu na određeno vrijeme također omogućuju poduzećima da iskoriste prilike na tržištu prihvaćanjem projekata kratkog trajanja a da pritom ne moraju snositi neproporcionalne troškove osoblja. To je osobito važno na tržištima rada na kojima su radni odnosi na neodređeno vrijeme zaštićeni strogim propisima i na kojima je omogućena vrlo malena fleksibilnost. S druge strane, rad na određeno vrijeme radnicima daje priliku za zaposlenje i stjecanje iskustva i vještina”; vidjeti Izvješće Komisijinih službi o provedbi Direktive Vijeća o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (EU-15), SEC(2006) 1074, str. 2.
( 50 ) U skladu s ciljem članka 6. Okvirnog sporazuma
( 51 ) Vidjeti gore navedenu presudu Zentralbetriebsrat der Landeskrankenhäuser Tirols, t. 46.
( 52 ) Vidjeti Barnard, C., EU Employment Law, Oxford University Press, Oxford: 2012. (4. izdanje), str. 440.
( 53 ) U pogledu poduzeća s 15 ili manje radnika dodao bih da se čini da je naknada štete predviđena člankom 8. Zakona br. 604/1996, koja je ograničena na raspon od 2,5 do 6 mjesečnih plaća, u cjelini nepovoljnija od one predviđene člankom 32. stavkom 5. Zakona br. 183/2010.
( 54 ) Vidjeti presudu Cortea Costituzionale od 9. studenoga 2011. u predmetu br. 303/2011.
( 55 ) Vidjeti članak 4. stavak 3. Okvirnog sporazuma, tumačenog u vezi s točkom 10. općih razmatranja; također vidjeti uvodnu izjavu 17. u preambuli Direktive 1999/70.
( 56 ) Ističem da je Komisija, u vezi s pitanjem čine li radni uvjeti, ako se zajednički promatraju, nepovoljnije postupanje, navela da je „opravdano da nacionalni sudovi ocjenu provode s obzirom na konkretne okolnosti pojedinog predmeta. Komisijine službe slijedit će razvoj u državama članicama, osobito razvoj u okviru kojeg je usporedbe između radnika na određeno i radnika na neodređeno vrijeme moguće provesti samo na temelju radnih uvjeta kao cjeline”, vidjeti SEC(2006) 1074, str. 38. i 39. (moje isticanje).
( 57 ) U tom pogledu vidjeti gornju točku 54.
( 58 ) Sud je u presudi od 6. rujna 2011., Scattolon, C‑108/10, Zb., str. I‑7491., u točki 84., zaključio da, s obzirom na druge odgovore u tom predmetu, više nije bilo potrebno odgovoriti na četvrto prethodno pitanje, koje je bilo formulirano na sličan način kao i šesto prethodno pitanje u tom predmetu.
( 59 ) Na to se pitanje odnosi 38 od ukupno 122 točke u njegovim očitovanjima.
( 60 ) U tom smislu okolnosti u predmetu koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev razlikuju se od argumenata koji su u presudi Gavieiro Gavieiro i Iglesias Torres, točkama 84. i 85., uzaludno izneseni o tome zašto nema razloga izravno primijeniti Direktivu 1999/70.
( 61 ) Vidjeti presudu Impact, t. 68.
( 62 ) Vidjeti gornju bilješku 3.
( 63 ) U tom pogledu vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena u predmetu Sorge, t. 64.
( 64 ) Presuda od 12. srpnja 1990., Foster i dr., C‑188/89, Zb., str. I‑3313., t. 20.
( 65 ) Vidjeti također presudu od 5. veljače 2004., Rieser Internationale Transporte, C‑157/02, Zb., str. I‑1477., t. 24. i presudu od 24. siječnja 2012., Dominguez, C‑282/10, t. 39.
( 66 ) Vidjeti presudu od 14. lipnja 2007., Medipac‑Kazantzidis, C‑6/05, Zb., str. I‑4557., t. 43. i navedenu sudsku praksu.
( 67 ) U pogledu mogućnosti da se državi za potrebe članka 30. UFEU‑a pripišu mjere privatnog tijela vidjeti presudu od 5. studenoga 2002., Komisija/Njemačka, C‑325/00, Zb., str. I‑9977., t. 17., 19. i 20.; a za potrebe članka 107. UFEU‑a presudu od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija, C‑482/99, Zb., str. I‑4397., t. 55. i 56.
( 68 ) Treba istaknuti da bi se ti kriteriji mogli doraditi u predmetu koji je trenutačno u tijeku pred Sudom; vidjeti predmet C‑279/12, Fish Legal i Shirley.
( 69 ) Vidjeti presudu od 14. rujna 2000., Collino i Chiappero, C‑343/98, Zb., str. I‑6659., t. 24. i presudu Dominguez, t. 40. Osim toga, upućujem na točke 41. i 45. svojeg mišljenja u predmetu C‑425/12, Portgás, koji je trenutačno u tijeku pred Sudom.
( 70 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga (SL 2004., L 134, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 43.), kako je izmijenjena.
( 71 ) Odluka Komisije 2008/383/EZ od 30. travnja 2008. kojom se usluge brze i kurirske dostave u Italiji izuzimaju iz primjene Direktive 2004/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga [neslužbeni prijevod] (SL 2008., L 132, str. 18.) i Odluka Komisije 2010/12/EU od 5. siječnja 2010. kojom se određene financijske usluge u poštanskom sektoru izuzimaju iz primjene Direktive 2004/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga [neslužbeni prijevod] (SL 2010., L 6, str. 8.).
( 72 ) U tom pogledu vidjeti presudu od 24. studenoga 1982., Komisija/Irska, 249/81, Zb., str. 4005., t. 15. i mišljenje nezavisnog odvjetnika S. Albera u predmetu Collino i Chiappero, t. 23. Nadalje, vidjeti moje mišljenje u predmetu Portgás, t. 41.
( 73 ) Za više detalja vidjeti moje mišljenje u predmetu Portgás, t. 37. do 39., 42. i 43.
Full & Egal Universal Law Academy