MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 27. veljače 2014. ( 1 )
Predmet C‑531/12 PCommune de Millaui
Société d’économie mixte d’équipement de l’Aveyron (SEMEA)
protiv
Europske komisije
„Arbitražna klauzula — Ugovor o subvenciji mjere lokalnog razvoja — Potraživanje iznosa plaćenih bez pravne osnove — Zastara — Mogućnost pozivanja na arbitražnu klauzulu — Ugovorna klauzula u korist trećih“
I – Uvod
1.
Sud će u ovom žalbenom postupku morati dati odgovore na djelomično specifična i djelomično temeljna pitanja.
2.
Kao prvo, ova žalba pruža mogućnost da se razjasni može li i pod kojim uvjetima žalba koja je prvobitno bila podnesena bez punomoći proizvoditi pravne učinke u odnosu na novi Poslovnik Suda, koji je stupio na snagu 1. studenoga 2012., ako se punomoć naknadno dostavi za vrijeme postupka.
3.
Kao drugo, postavlja se pitanje mogu li i pod kojim uvjetima treće osobe koje nisu stranke ugovora biti uključene u arbitražnu klauzulu prema članku 272. UFEU‑a, kako bi sudovi Unije bili nadležni i u postupcima protiv tih trećih osoba.
4.
Kao treće, potrebno je razmotriti može li i pod kojim uvjetima Sud u žalbenom postupku ispitivati primjenu nacionalnog prava koje je Opći sud primijenio u prvostupanjskom postupku na temelju odgovarajućeg izbora prava stranaka ( 2 ).
5.
Kao četvrto, postavlja se pitanje može li se iz prava Unije, a posebice iz temeljnog prava na dobru upravu, izvesti načelo prema kojem potraživanje isplata može biti isključeno kada odgovarajući zahtjevi eventualno još nisu zastarjeli, ali institucija Unije nije brzo zahtijevala naplatu svoje otvorene tražbine čiji je vjerovnik.
II – Pravni okvir
A – Primarno pravo
6.
Članak 41. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima uređuje „Pravo na dobru upravu“ i određuje:
„Svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku.“
7.
Članak 256. stavak 1. drugi podstavak UFEU‑a određuje:
„Protiv odluka Općeg suda [...] postoji pravo žalbe Sudu isključivo o pitanjima prava te sukladno uvjetima i u granicama utvrđenima Statutom.“
8.
Članak 272. UFEU‑a glasi:
„Sud Europske unije je nadležan donositi presude na temelju svake arbitražne klauzule sadržane u ugovoru sklopljenom od strane Unije [ ( 3 )] ili u njezino ime, bez obzira na to radi li se o javnopravnom ili privatnopravnom ugovoru.“
9.
Članak 58. stavak 1. Statuta Suda glasi:
„Žalba podnesena Sudu ograničena je na pitanja prava. Može se podnijeti zbog nenadležnosti Općeg suda, zbog povrede postupka kojom se povređuju interesi podnositelja žalbe te zbog povrede prava Unije od strane Općeg suda.“
B – Poslovnik Suda
10.
Članak 119. Poslovnika Suda određuje:
„[...]
(2) Agenti i odvjetnici polažu u tajništvu službeni dokument ili punomoć koju im je dala stranka koju zastupaju.
[...]
(4) Ako ovi dokumenti nisu položeni, tajnik određuje stranci o kojoj je riječ razumni rok da ih položi. U slučaju da ni po isteku tog roka nisu podneseni traženi dokumenti, Sud odlučuje, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, izaziva li nepoštovanje ove formalnosti formalnu nedopuštenost tužbe ili podneska.“
11.
Članak 168. Poslovnika Suda određuje:
„[...]
(2) Na žalbu se primjenjuju članci 119., 121. i 122. stavak 1. ovog Poslovnika.
[...]
(4) Ako žalba nije u skladu sa stavcima 1. do 3. ovog članka, tajnik žalitelju određuje razuman rok kako bi uredio žalbu. U slučaju da žalitelj u za to određenom roku ne uredi žalbu, Sud odlučuje, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, o tome izaziva li nepoštovanje ove formalnosti formalnu nedopuštenost žalbe.“
C – Poslovnik Općeg suda
12.
Članak 44. stavak 5.a Poslovnika Općeg suda određuje:
„Tužbi podnesenoj na temelju arbitražne klauzule sadržane u ugovoru javnog ili privatnog prava, koji je sklopila Unija ili koji je sklopljen za njen račun na temelju članka 272. UFEU‑a, mora biti priložen primjerak ugovora koji sadrži tu klauzulu.“
III – Činjenice iz kojih proizlazi spor
13.
Europska ekonomska zajednica, koju zastupa Komisija Europskih zajednica, u srpnju 1990. sklopila je sa Société d’économie mixte d’équipement de l’Aveyron (u daljnjem tekstu: SEMEA), u kojoj je Commune de Millau (Francuska) imao 50%-tni udio u kapitalu, ugovor o subvenciji radi provođenja jednog lokalnog razvojnog projekta. Prema sporazumu stranaka, s jedne strane, ugovor o subvenciji podliježe francuskom pravu i, s druge strane, u slučaju „svih sporova između stranaka u vezi s ugovorom koje je nemoguće sporazumno riješiti isključivo je nadležan Sud“.
14.
Dalje provođenje razvojnog projekta preuzelo je u suglasnosti s Komisijom društvo osnovano za provođenje projekta, a ne SEMEA. Međutim ono nije pristupilo ugovoru o subvenciji tako da je SEMEA i dalje ostala ugovorni partner Zajednice.
15.
Nakon što se ispostavilo da je došlo do preplaćivanja od strane Zajednice, Komisija je 1993. od SEMEA‑e zahtijevala nadoknadu iznosa od 41.012 ECU (u daljnjem tekstu: sporna tražbina). Iako SEMEA nije ispunila taj zahtjev za plaćanje, Komisija joj nije slala daljnje opomene.
16.
Komisija je ponovno zahtijevala plaćanje tek 2005., dakle dvanaest godina poslije. SEMEA je upozorila Komisiju da se društvo u međuvremenu nalazilo u likvidaciji. Osim toga SEMEA je tvrdila da joj je društvo koje je osnovano radi provođenja subvencioniranog projekta zajamčilo da je Komisija odustala od sporne tražbine koja je u međuvremenu i zastarjela. Komisija je osporila svakako odustajanje od sporne tražbine. Unatoč višegodišnjoj prepisci i opomenama SEMEA nije izvršila plaćanje. Komisija je u veljači 2008. posljednji put zahtijevala plaćanje.
17.
Dana 21. studenoga 2008. izvanredna glavna skupština SEMEA‑e primila je na znanje odluku Commune de Millau, svoga glavnog dioničara, o preuzimanju imovine i obveza društva te je odlučila Commune de Millau isplatiti svotu od 82719,76 eura, koja je činila raspoloživu gotovinu SEMEA‑e. U likvidacijskom izvješću koje je podnio likvidator iskazana je sporna tražbina.
18.
Dana 9. prosinca 2008. likvidator SEMEA‑e zaključio je postupak likvidacije društva te ishodio brisanje SEMEA‑e iz sudskog registra. Općinsko vijeće Commune de Millau potvrdilo je 18. prosinca 2008. preuzimanje imovine od društva SEMEA. U pasivi društva je, među ostalim, bila iskazana i sporna tražbina Komisije, pri čemu je navedeno da se SEMEA u tom smislu poziva na zastaru i činjenicu da vjerovnik nije nastavio zahtijevati plaćanje. Komisija ovo nikada nije potvrdila.
IV – Pobijana presuda
19.
Kako bi sudskim putem bilo moguće zahtijevati spornu tražbinu unatoč brisanju društva SEMEA iz sudskog registra, Komisija je od Tribunal de commerce de Rodez (Francuska) zatražila imenovanje ad hoc punomoćnika kao zastupnika društva.
20.
Nakon toga je Komisija Općem sudu podnijela – u svoje ime – tužbu u travnju 2010. (predmet T‑168/10) protiv društva SEMEA, s jedne strane, i tužbu u prosincu 2010. (predmet T‑527/10) protiv Commune de Millau, s druge strane, koja prema mišljenju Komisije solidarno odgovara za spornu tražbinu s obzirom na to da je dotična općina preuzela obveze društva SEMEA. Oba postupka su zbog svoje povezanosti spojena radi donošenja zajedničke odluke.
21.
Tuženici su istaknuli prigovor zastare. Tužena općina prigovorila je osim toga unaprijed nadležnosti Općeg suda obrazlažući da klauzula koja vrijedi za ugovor o subvenciji, prema kojoj su nadležni sudovi Unije, nije provediva u odnosu na nju. Podredno su tuženice, za slučaj da Komisijin zahtjev za plaćanje sporne tražbine bude usvojen, podnijele protutužbu na temelju članka 340. UFEU‑a i članka 41. Povelje o temeljnim pravima. Komisija je svojim dugim čekanjem na isticanje prava na spornu tražbinu povrijedila svoju obvezu dobre uprave i načelo pravne sigurnosti, što je rezultiralo zahtjevom za naknadu štete tuženika protiv Komisije, u iznosu koji odgovara iznosu koji potražuje Komisija, čime bi u konačnici prestala obveza plaćanja tuženika.
22.
Opći sud je presudom od 19. rujna 2012. u bitnome usvojio tužbe Komisije te je odbio protutužbe tuženika. SEMEA‑i i Commune de Millau je, kao solidarnim dužnicima, naloženo plaćanje Komisiji 41.012 eura zajedno sa zateznim kamatama.
23.
Nadležnost Općeg suda potvrđena je u odnosu na općinu uz obrazloženje da „se Commune de Millau, sklapajući ugovor s društvom SEMEA u korist trećih, podvrgnuo arbitražnoj klauzuli u korist Unije“ ( 4 ). Iz osnovnih načela ugovornog prava proizlazi da se predmet ugovora u korist trećih […] može izvesti iz svrhe ugovora ili okolnosti slučaja“ ( 5 ). Općina je „s potpunim poznavanjem činjeničnog stanja“ ( 6 ) – i bez izražavanja suzdržanosti u odnosu na arbitražnu klauzulu ugovora o subvenciji – odlučila preuzeti obveze društva SEMEA te se time podvrgnula arbitražnoj klauzuli ugovora o subvenciji.
V – Žalba
24.
U studenome 2012. odvjetnički ured, koji je pred Općim sudom zastupao društvo SEMEA i Commune de Millau, podnio je Sudu žalbu u kojoj u ime tuženika iz prvostupanjskog postupka u bitnome zahtijeva ukidanje pobijane presude i podredno nastavak postupanja po prvostupanjskoj protutužbi.
25.
Žalbi od 19. studenoga 2012. priloženi su brojni prilozi. Oni su, među ostalim, sadržavali punomoć za zastupanje u žalbenom postupku od strane Commune de Millau i dopis ad hoc punomoćnika, Maître B., imenovanog u prvostupanjskom postupku od strane društva SEMEA, upućen jednom od navedenih odvjetnika. Taj dopis sastavljen je 15. studenoga 2012.Maître B. u tom podnesku podržava žalbu protiv prvostupanjske presude, ali istovremeno potvrđuje da je njegov posao ad hoc punomoćnika društva SEMEA završio još u kolovozu 2012.
26.
S obzirom na ta vremenska nepodudaranja tajništvo Suda je u listopadu 2013. zatražilo od navedenog odvjetničkog ureda podnošenje dokaza u vezi s punomoći za žalbeni postupak za društvo SEMEA. Odvjetnički ured je unutar dodijeljenog roka, u studenome 2013., dostavio odluku Tribunal de Commerce de Rodez od 5. studenoga 2013., iz koje proizlazi da je Maître B. u žalbenom postupku, na zahtjev navedenih odvjetnika od 29. listopada 2013., bio imenovan ad hoc punomoćnikom društva SEMEA u trajanju od šest mjeseci.
27.
Žalitelji ističu četiri žalbena razloga protiv presude Općeg suda.
28.
Prvo, Commune de Millau navodi da sudovi Unije nisu nadležni za tužbeni zahtjev koji se na nju odnosi. Prema francuskom javnom pravu pravnoj je osobi nemoguće ugovoriti arbitražnu klauzulu sklapanjem ugovora u korist trećih. S tim u vezi ne postoji nikakav sporazum.
29.
Drugo, SEMEA navodi da su prijenosom njezine imovine u likvidacijskom postupku na općinu, koja je platno sposobna pravna osoba javnog prava, prestale njezine obveze.
30.
Treće, žalitelji prigovaraju da je Opći sud prilikom primjene francuskih propisa o zastari napravio pogrešku koja se tiče prava.
31.
Četvrto, žalitelji prigovaraju da Opći sud nije uzeo u obzir dvanaestogodišnje nedjelovanje Komisije koje je protivno članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Žalitelji iz tog razloga nisu mogli pravovremeno provesti mjere za ispunjenje Komisijinog zahtjeva. Visina zahtijevanih zateznih kamata povezana je s činjenicom da Komisija nije na vrijeme podnijela zahtjev za naplatu sporne tražbine pa tako postoji uzročna veza između navodne štete i ponašanja Komisije.
VI – Ocjena žalbe
32.
Žalbeni postupak pokreće procesnopravna i materijalnopravna pitanja. Što se tiče društva SEMEA, upitno je je li žalba u ime društva pravilno podnesena. Ovo pitanje treba prvo ispitati (pod A). Zatim treba ispitati pitanje prigovora u prvom žalbenom razlogu, jesu li sudovi Unije, posebice u slučaju tužbe koju je podnijela Komisija protiv Commune de Millau, uopće bili nadležni (pod B). U nastavku treba razmotriti, ako je relevantno, materijalnopravne žalbene razloge (pod C i D). Kod njih se unaprijed postavlja pitanje može li Sud u žalbi i u kojem opsegu ispitivati primjenu nacionalnog prava od strane Općeg suda.
A – Ispravnost žalbe društva SEMEA?
33.
Prema stanju u spisima valja poći od toga da odvjetnici koji su zastupali društvo SEMEA, podnoseći žalbu u studenome 2012., nisu imali uredne punomoći. Kako je posao ad hoc punomoćnika društva SEMEA završio već u kolovozu 2012., njegov pristanak iz studenoga 2012. za podnošenje žalbe ne predstavlja „punomoć“ u smislu članka 119. u vezi s člankom 168. Poslovnika Suda. Odvjetnici su tako prvo djelovali – a da toga nisu bili svjesni – kao zastupnici u postupku bez punomoći za zastupanje ( 7 ).
34.
Nakon što je tajništvo Suda prigovorilo ovom nedostatku punomoći godinu dana nakon podnošenja žalbe, spomenuti odvjetnici zatražili su od nadležnog trgovačkog suda imenovanje ad hoc punomoćnika za žalbeni postupak. Imenovan je Maître B., koji se već u studenome 2012. izjasnio, za što tada doduše nije bio ovlašten, da u ime društva SEMEA podnosi žalbu.
35.
Treba razmotriti je li s obzirom na navedeno za društvo SEMEA žalba uredno podnesena.
36.
Članak 119. Poslovnika Suda, koji se sukladno članku 168. Poslovnika primjenjuje i u žalbenim postupcima ( 8 ), najprije uređuje slučaj nepolaganja punomoći. Članak 119. stavak 4. Poslovnika usmjeren je naime na nepolaganje „isprava“, bez očitovanja o materijalnopravnim nedostacima punomoći. Propis se u prvoj liniji u kontekstu žalbenog postupka odnosi na okolnost da je odvjetnik u trenutku podnošenja žalbe doduše bio opunomoćen od strane svog klijenta za njezino podnošenje, ali nije priložio odgovarajući dokaz žalbi. Članak 168. stavak 4. Poslovnika dopušta naknadno prilaganje ovog dokaza unutar roka koji odredi tajnik Suda; ako se navedeni dokaz ne dostavi, Sud odlučuje „izaziva li nepoštovanje ove formalnosti formalnu nedopuštenost“.
37.
Iz Poslovnika nije moguće neposredno zaključiti koje pravne posljedice će nastupiti, ne samo ako Sudu ne bude podnesen dokument punomoći, nego i kad uz to u vrijeme podnošenja žalbe odvjetnik zapravo ne bude opunomoćen. Jednako tako propis ne daje puno informacija o tome može li žalbu koja je podnesena bez punomoći dotična stranka naknadno odobriti i može li materijalnopravni nedostatak punomoći time retroaktivno biti uklonjen. Upravo je o tome riječ u ovom slučaju.
38.
Na prvi pogled čini se da postoje dobri argumenti u prilog nemogućnosti uklanjanja nedostatka u slučaju podnošenja žalbe bez punomoći. Sud je naime više puta utvrdio da uvjeti za dopuštenost načelno moraju biti ispunjeni u trenutku pokretanja postupka pred Sudom ( 9 ).
39.
Točno je da je Sud u slučaju više tužitelja za dopuštenost ukupnog postupka smatrao dovoljnim ako je u trenutku podnošenja tužbe samo jedan od tužitelja imao aktivnu procesnu legitimaciju ( 10 ), ali je to u bitnome obrazlagao procesno ekonomskim argumentima ( 11 ). Oni se ne mogu prenijeti na slučaj SEMEA. Kao prvo, žalbeni razlozi žalitelja nisu jednaki, zbog čega se procesno ekonomska razmatranja prije svega zauzimaju za to da u slučaju dokazane nedopuštenosti žalbe društva SEMEA istu ne treba ispitivati. S druge strane, pravni lijek podnesen bez punomoći ima teži nedostatak od nepostojanja aktivne procesne legitimacije. Naime, stranka koja nema aktivnu procesnu legitimaciju trebala je svojim punomoćnicima u postupku naložiti da za nju podnesu pravni lijek, a u slučaju neuspjeha morat će snositi troškove. Ova pravna posljedica bi se teško prenijela na slučaj u kojem nedostaje punomoć, upravo suprotno: ako zastupnik samovoljno i bez punomoći podnese pravni lijek, moguće troškove ne podmiruje navodni žalitelj nego falsus procurator. Uostalom bilo bi apsurdno ispitivati osnovanost pravnog lijeka čije podnošenje zbog nedostatka punomoći nije moguće pripisati navodnoj stranci.
40.
U sudskoj praksi Suda postoje doduše naznake na temelju kojih se može zaključiti da bi se članak 119. stavak 4. i članak 168. stavak 4. Poslovnika – pod uvjetom širokog razumijevanja njihovog teksta – mogli primjenjivati ne samo na dostavljanje dokaza koji nedostaju, nego i na uklanjanje materijalnopravnog nedostatka punomoći.
41.
Stoga je Sud, u jednom slučaju u kojem je valjanost punomoći odvjetnika koji zastupa stranku bila dovedena u pitanje, ocijenio dovoljnim da nakon podnošenja tužbe dotična osoba potvrdi predmetnu punomoć ( 12 ). Sud nije prigovorio činjenici da odgovarajuća punomoć izdana tek nakon podnošenja tužbe. Nezavisni odvjetnik Darmon upućuje u vezi s tada važećim propisima koji su prethodili članku 119. stavku 4. Poslovnika na to da bi „[bilo] suviše formalno dopustiti primjenu ovog propisa samo ukoliko bi nakon podnošenja tužbe bio dostavljen dokument koji potječe iz vremena koje prethodi tužbi“ ( 13 ).
42.
U skladu s navedenim, članak 119. stavak 4. i članak 168. stavak 4. Poslovnika mogli su se razumjeti na način da propisi ne uređuju samo naknadno dostavljanje dokaza punomoći koja nedostaje kod podnošenja žalbe nego osim toga – naknadnim „potvrđivanjem“ podnošenja žalbe – omogućavaju uklanjanje nedostatka punomoći.
43.
Jedno tako široko tumačenje, koje uključuje materijalnopravni nedostatak, dovest će do odgovarajućih rezultata. Ono, s jedne strane, podvrgava uklanjanje nedostataka punomoći, bilo da se oni odnose na pravo u vezi s dokazivanjem bilo da su materijalnopravne prirode, jedinstvenom uređenju, i time sprječava moguće probleme razgraničavanja te jamči jedinstvenu obradu ove tematike u cijeloj Uniji, neovisno o nacionalnim shvaćanjima. S druge strane, budući da Sud zadržava kontrolu nad postupkom i može određivanjem odgovarajućih rokova pridonijeti brzom pojašnjenju dvojbenih slučajeva, time se na primjeren način osiguravaju interesi pravne sigurnosti i dobrog sudovanja.
44.
U slučaju žalbe društva SEMEA, tijelo koje je u konačnici nadležno za pravilnost punomoći, odnosno trgovački sud, prema odgovarajućoj uputi Suda je, nakon podnošenja žalbe, imenovalo ad hoc punomoćnika za društvo SEMEA. Njegovo imenovanje uslijedilo je, slično kao „potvrda“ u slučaju opisanom u točki 41. ovog mišljenja, s ciljem omogućavanja pokretanja žalbenog postupka društvu SEMEA. Društvu SEMEA je na taj način pripisano podnošenje žalbe od strane odvjetnika, osobito stoga što se kod imenovanog ad hoc punomoćnika radilo o istoj osobi koja je godinu dana prije odvjetnicima dala pristanak za podnošenje žalbe za društvo SEMEA. Budući da imenovanje Maîtrea B. za ad hoc punomoćnika društva SEMEA treba smatrati naknadnom potvrdom podnošenja žalbe, pretpostavlja se da je prvobitni nedostatak punomoći sukladno članku 119. u vezi s člankom 168. stavkom 4. Poslovnika uklonjen.
45.
Stoga je ne samo žalba općine, nego i žalba društva SEMEA, valjano podnesena.
46.
U nastavku je potrebno provjeriti je li se Komisija u svojim tužbama protiv društva SEMEA i općine mogla pozivati na arbitražnu klauzulu ugovora SEMEA.
B – Relevantnost arbitražne klauzule u ovom postupku
47.
Iz dva različita razloga upitno je može li se Komisija pozvati na arbitražnu klauzulu ugovora o subvenciji. S formalnog stajališta ni tužena općina niti Komisija, koja je podnijela tužbu, nisu stranke ugovora o subvenciji koji sadrži predmetnu arbitražnu klauzulu.
48.
Komisija, koja je u vlastito ime podnijela tužbu protiv društva SEMEA i općine, stupila je u ugovor o subvencioniranju kao zastupnik Europske ekonomske zajednice, zbog čega je njezina aktivna legitimacija upitna (čemu u predmetnom postupku nije prigovoreno), s jedne strane, dok, s druge strane, nije jasno može li ona na temelju arbitražne klauzule ugovora o subvenciji izvesti pravo na podnošenje tužbe. Posljednje treba po službenoj dužnosti provjeriti kao procesnu pretpostavku (pod 1.).
49.
Općina naprotiv ni na koji način nije sudjelovala u ugovoru o subvenciji, ali protiv nje se unatoč tomu može pozvati na arbitražnu klauzulu iz ugovora o subvenciji – sukladno pobijanoj presudi – na temelju ugovornih načela u korist trećih. Je li ovaj argument prihvatljiv trebat će ispitati nakon pitanja o dopuštenosti koje se odnosi na Komisiju (pod 2.).
1. Može li se Komisija, u postupku koji vodi u svoje ime, pozvati na arbitražnu klauzulu ugovora SEMEA?
50.
Kod ovog pitanja riječ je u konačnici o tome tko u tužbama na temelju arbitražne klauzule može biti stranka: Unija kao ugovorni partner ili tijelo koje je zastupa kod sklapanja ugovora?
51.
Na temelju teksta članka 272. UFEU‑a ne mogu se izvesti jasne indikacije radi pojašnjenja tog pitanja, iako dosta toga ide u prilog činjenici da u postupku „na temelju arbitražne klauzule…, koja je sadržana u javnopravnom ili privatnopravnom ugovoru koji je Unija[ ( 14 )] sklopila sama ili koji je sklopljen u njezino ime“, i Unija kao takva mora zauzeti položaj stranke u postupku ( 15 ). Međutim, čini se da je stalna praksa baš suprotna ( 16 ), s obzirom na to da se u tužbi i zaglavlju kasnije presude redovno ne pojavljuje Unija kao stranka, nego tijelo Unije koje je sudjelovalo u ugovoru s arbitražnom klauzulom ( 17 ).
52.
U pobijanoj presudi nije zauzeto nikakvo stajalište u tom smislu. Pitanje ispravnog navođenja stranaka zapravo može ostati otvoreno. Ovdje se naime radi samo o pitanju može li se Komisija u postupku koji je pokrenula u svoje ime pozvati na predmetnu arbitražnu klauzulu. To valja potvrditi s obzirom na ukupnu sudsku praksu o stranačkom pozicioniranju Unije pred sudovima Unije ( 18 ), pri čemu je zamjetna tendencija da pogrešno navođenje stranke na strani Unije načelno nije štetno dok god je, sa stajališta tuženika, jasno određen predmet postupka i nisu ugrožena procesna prava tuženika. Za obje činjenice u ovom slučaju nema sumnje.
53.
Prema tome, Komisija se u postupku koji je vodila u svoje ime protiv društva SEMEA mogla pozvati na arbitražnu klauzulu ugovora SEMEA.
54.
Međutim treba razjasniti je li se na arbitražnu klauzulu moglo pozvati i u odnosu na općinu, a ne samo na društvo SEMEA.
2. Može li se u odnosu na općinu pozvati na arbitražnu klauzulu ugovora SEMEA?
55.
Ovo pitanje, kao nužnu procesnu pretpostavku, treba provjeriti po službenoj dužnosti i neovisno o prigovorima iznesenima u žalbenim razlozima. Potrebno je ispitati četiri aspekta: prvo, tekst klauzule ugovora SEMEA, drugo, poslijeugovorne događaje, treće, kriterije koji proizlaze iz članka 272. UFEU‑a i, četvrto, dokazne zahtjeve u odnosu na arbitražnu klauzulu koji proizlaze iz Poslovnika.
a) Tekst arbitražne klauzule ugovora SEMEA
56.
Prema ugovoru SEMEA Sud je „isključivo nadležan za sve sporove između stranaka ...“. Klauzula ponajprije veže samo ugovorne stranke – SEMEA i Uniju – i ne vrijedi za Commune de Millau.
b) Poslijeugovorni postupci
57.
Najprije valja utvrditi da Komisija nije bila uključena u poslijeugovorne sporazume koji su se odnosili na arbitražnu klauzulu. Također ne postoji nijedan ugovor između društva SEMEA i općine već samo odvojene odluke glavne skupštine, odnosno općinskog vijeća. Sud ( 19 ) međutim uzima u obzir opća načela ugovornog prava i dolazi do zaključka da odluke općine koje se odnose na preuzimanje obveza društva SEMEA – u vezi s prijenosom imovine društva SEMEA na općinu – prema svojoj svrsi i uzimajući u obzir ukupne okolnosti treba smatrati ugovorom u korist Unije. Općina i društvo SEMEA htjele su utemeljiti tražbinu Unije prema Commune de Millau, a općina je bila voljna, „poznavajući spor ... u odnosu na spornu tražbinu“, podvrgnuti se arbitražnoj klauzuli ugovora SEMEA. Pri tome je nebitna činjenica da protivno namjeri stranaka nije došlo do oslobađajućeg djelovanja preuzimanja duga zbog nedostatka odobrenja vjerovnika.
c) Ocjena poslijeugovornih događaja na temelju kriterija iz članka 272. UFEU‑a
58.
Za davanje odgovora na pitanje je li na ovaj način ugovorena arbitražna klauzula koja veže općinu mjerodavni su kriteriji iz članka 272. UFEU‑a ( 20 ), koje, s obzirom na činjenicu da se kod članka 272. UFEU‑a radi o iznimci, treba usko tumačiti ( 21 ).
59.
Sud ( 22 ) je mišljenja da arbitražna klauzula prema osnovnim načelima ugovora u korist trećih može u potpunosti biti ugovorena bez sudjelovanja Unije; u tom smislu nije doduše riječ o ugovoru koji je sklopila Unija, ali jest o „ugovoru sklopljenom u njezino ime ...“ u smislu članka 272. UFEU‑a.
60.
Ovo mišljenje izaziva sumnje. Ugovor koji je sklopljen u ime Unije tiče se materijalnih interesa Unije. Njega mogu, osobito zato što članak 272. UFUE‑a kao iznimku treba usko tumačiti, sklopiti samo institucije, tijela, uredi ili agencije koji su ovlašteni djelovati u ime Unije. Tu ovlast nemaju treće vanjske osobe. Ugovor koji su sklopile samo treće osobe koje nemaju veze s Unijom i bez naloga tijela Unije – kao u ovom slučaju poslijeugovorni sporazumi između društva SEMEA i općine – ne udovoljava zahtjevima članka 272. UFEU‑a.
61.
Osim toga nije vidljivo niti to da se općina željela podvrgnuti arbitražnoj klauzuli u smislu članka 272 UFEU‑a. Odgovarajuća volja stranaka – koja je nužna za ugovaranje arbitražne klauzule – ne može se izvesti, a niti automatski pretpostaviti iz ukupnih okolnosti poslijeugovornih dogovora između društva SEMEA i općine. To vrijedi tim više što, sukladno dokumentima koji opisuju tijek likvidacije društva SEMEA, samo postojanje arbitražne klauzule SEMEA nije spomenula niti ju je općina izričito primila na znanje. Naprotiv: ni odluka vijeća od 18. prosinca 2008. niti likvidacijsko izvješće od 21. studenoga 2008. ne sadrže odgovarajuće podatke; oni više, možda pogrešno, upućuju na činjenicu da se na predmetni ugovor o subvenciji društva SEMEA primjenjuje francusko pravo – iz čega se ne može odmah zaključiti da bi za spornu tražbinu bio nadležan sud Unije.
62.
Nakon svega navedenog ne može se pretpostaviti da bi bila ugovorena arbitražna klauzula putem ugovora u korist trećih na koju bi se Komisija mogla pozvati u odnosu na općinu.
63.
Čak i da je postojao takav konsenzus društva SEMEA i općine, postavlja se i pitanje, koje u nastavku još valja ispitati, jesu li zadovoljeni zahtjevi u odnosu na dokaze u vezi s arbitražnom klauzulom koje postavlja članak 44. stavak 5.a Poslovnika Općeg suda.
d) Zahtjevi u odnosu na dokaze u vezi s arbitražnom klauzulom sukladno članku 44. stavku 5.a Poslovnika Općeg suda
64.
Prema članku 44. stavku 5.a navedenog Poslovnika uz tužbu se mora podnijeti i primjerak ugovora koji sadrži arbitražnu klauzulu. Drugim riječima, Komisija o postojanju arbitražne klauzule mora dostaviti ispravu kao dokaz.
65.
U odnosu na Commune de Millau Komisija nije dostavila taj dokaz – i nije ga ni mogla pribaviti s obzirom na to da se navodno ugovaranje arbitražne klauzule u korist Komisije, kako je Opći sud utvrdio u pobijanoj presudi ( 23 ), može izvesti samo „[i]z svrhe sporazuma između društva SEMEA i Commune de Millau te okolnosti slučaja“ ( 24 ), tako da kada bi ono i postojalo, ne bi imalo obilježje pisanog, nego samo konkludentnog sporazuma. Time nije udovoljeno zahtjevima koji se tiču dokaza iz članka 44. stavka 5.a Poslovnika Općeg suda, koji zahtijeva podnošenje sudu primjerka ugovora, dakle pisanog dokumenta, koji sadrži arbitražnu klauzulu.
66.
Sudska praksa je ovu odredbu široko tumačila, dopuštajući podnošenje nepotpisanog nacrta ugovora uz korespondenciju koja se na njega odnosi ( 25 ) ili pozivanje stranaka na pismena izvan ugovora ( 26 ). Međutim, članak 44. stavak 5.a navedenog Poslovnika ne bi imao smisla kada bi se u potpunosti odustalo od biti te odredbe: naime da je potrebno prilaganje pisanog primjerka ugovora s predmetnom klauzulom iz kojeg je neposredno vidljivo koje stranke su u kojem ugovoru ugovorile nadležnost sudova Unije. Podnošenje dokumenata, koji omogućuju samo izvođenje zaključaka o mogućim usmenim ili konkludentnim sporazumima, bez pisanog sastavljanja njihovog sadržaja, u ovom slučaju nije dovoljno s obzirom na to da se okolnosti, koje nisu utvrđene u dokumentu, teško mogu smatrati „primjerkom“ ugovora ( 27 ). Valja smatrati da je članak 44. stavak 5.a Poslovnika Općeg suda usko povezan s iznimkom koja se pripisuje članku 272. UFEU‑a kao iznimnom pravilu o nadležnosti, pa ga stoga valja strogo tumačiti u odnosu na njegove bitne elemente, a ne na način da je nepotrebno podnošenje dokumenta koji jasno i izričito sadrži predmetnu arbitražnu klauzulu.
67.
U tom smislu članak 44. stavak 5.a također služi pravnoj sigurnosti te, kako proizlazi a contrario iz članka 44. stavka 6. Poslovnika Općeg suda, drugačije nego iz formalnosti navedenih u članku 44. stavcima 3. do 5., ne dopušta naknadno uklanjanje nedostataka dostavom pisanih dokumenata. Stoga ako prilikom podnošenja tužbe nedostaje primjerak ugovora koji sadrži arbitražnu klauzulu, tužba se odbacuje kao nedopuštena.
68.
Kako u ovom slučaju Komisija u odnosu na Commune de Millau nije priložila odgovarajući primjerak ugovora koji sadrži arbitražnu klauzulu prema članku 44. stavku 5.a Poslovnika Općeg suda, Opći sud nije bio nadležan odlučivati o tužbi podnesenoj protiv općine. Budući da je Opći sud istovremeno proglasio tužbu protiv općine dopuštenom, počinio je na taj način pogrešku koja se tiče prava.
69.
Prema tome, valja prihvatiti žalbu Commune de Millau. Pobijanu presudu, u djelu u kojem općinu proglašava solidarnim dužnikom i nalaže joj snošenje troškova, treba ukinuti i odbiti tužbu protiv nje sukladno članku 61. stavku 1. drugoj rečenici Statuta Suda s obzirom na to da stanje postupka to dopušta.
70.
U odnosu na ovaj međuzaključak potrebno je dalje ispitati samo žalbene razloge koje je iznijelo društvo SEMEA. Ako se njima – s obzirom na francuske propise o zastari i likvidaciji – prigovara pogrešnoj primjeni nacionalnog prava, uvodno se postavlja pitanje može li Sud i koliko je on u žalbenom postupku ovlašten ispitivati primjenu nacionalnog prava od strane Općeg suda. Ako nije ovlašten ili je djelomično ovlašten, nije potrebna pojedinačna provjera iznesenih žalbenih razloga. Ova pitanja potrebno je obraditi u nastavku.
C – Žalbeni razlozi društva SEMEA, kojima se prigovara pogrešna primjena nacionalnog prava od strane Općeg suda
71.
Potrebno je razmotriti jesu li žalbeni razlozi koji se odnose na nacionalno pravo relevantni u žalbenom postupku.
72.
Nadležnost ispitivanja Suda u žalbenom postupku pojašnjena je u članku 58. Statuta, prema kojem „[je] [ž]alba podnesena Sudu… ograničena na pitanja prava. Može se podnijeti zbog nenadležnosti Općeg suda, zbog povrede postupka kojom se povređuju interesi podnositelja žalbe te zbog povrede prava Unije od strane Općeg suda.“
73.
Na prvi pogled čini se da je isključeno u žalbenom postupku staviti prigovor na moguće pogreške koje se tiču prava pri primjeni nacionalnog prava koje su se omaknule Općem sudu. Takve pogreške u biti ne bi bile ( 28 ) povreda prava Unije nego samo nacionalnog prava. Sud sukladno taksativno navedenim osnovama za utvrđivanje nadležnosti u članku 58. Statuta nije nadležan za ispitivanje nacionalnog prava u žalbenom postupku ( 29 ).
74.
U slučaju arbitražne klauzule prema članku 272. UFEU‑a, sukladno trenutačnom pravnom stanju, s jedne strane, Opći sud u prvom stupnju, nakon podnošenja tužbe, ovisno o slučaju mora provesti sveobuhvatno ispitivanje dotičnog nacionalnog prava. S druge strane je Sudu, u žalbenom postupku koji slijedi nakon donošenja prvostupanjske presude, u odnosu na članak 58. Statuta, zabranjeno ocjenjivati žalbene razloge koji se samo temelje na nepravilnoj primjeni nacionalnog prava od strane Općeg suda.
75.
Međutim, u stalnoj sudskoj praksi nalaze se presude Suda u kojima se u žalbenom postupku – i to u slučaju arbitražnih klauzula ( 30 ) –primjena nacionalnog prava u prvostupanjskom postupku podvrgava ispitivanju od strane Suda, ali bez detaljnog obrazloženja u pogledu članka 58. Statuta Suda.
76.
Predlažem Sudu da razmisli o ovoj sudskoj praksi. Ona naime, s jedne strane, nije u suglasnosti s jasnim tekstom članka 58. Statuta Suda. S druge strane, postoji određeni nesklad u odnosu na presudu velikog vijeća u predmetu Edwin/OHIM ( 31 ), u kojoj Sud – u okviru spora o žigu i bez eksplicitnog uzimanja u obzir članka 58. Statuta – svoju ovlast ispitivanja nacionalnog prava u žalbenom stupnju ovako sažima: „Što se tiče ispitivanja, u okviru žalbenog postupka, utvrđenja Općeg suda u odnosu na nacionalne propise, Sud je nadležan najprije provjeriti je li Opći sud na osnovi podnesenih mu dokumenata i drugih akata iskrivio tekst predmetnih nacionalnih propisa ili sudske prakse koja se na njih odnosi ili stajalište pravne doktrine u vezi s tim propisima, osim toga je li Opći sud u pogledu tih elemenata donio utvrđenja koja su protivna njihovom sadržaju i zaključno je li Opći sud prilikom svog ispitivanja ukupnih elemenata o utvrđivanju sadržaja predmetnih nacionalnih propisa jednom od tih elemenata pripisao doseg koji mu u odnosu na druge elemente ne pripada, u mjeri u kojoj to očito proizlazi iz dokumenata u spisu.“ ( 32 ) Sud stoga smatra, kada on odlučuje u žalbenom postupku, da je prikladna izmjena primjene nacionalnog prava samo u slučaju iskrivljenja, odnosno samo ako je Opći sud počinio očitu pogrešku koja se tiče prava ( 33 ).
77.
To nije proturječno članku 58. Statuta, koji nacionalno pravo prema svom tekstu u potpunosti izuzima od ispitivanja Suda. Naprotiv, Sud mutatis mutandis prenosi svoju metodu ispitivanja na postupanje s nacionalnim pravom, također u žalbenom postupku i u odnosu na pravo Unije, u slučaju prigovora u vezi s iskrivljavanjem činjenica ( 34 ).
78.
Ta metoda ispitivanja omogućava Sudu, u slučajevima očite pogrešne primjene nacionalnog prava od strane Općeg suda – ali samo tada – da u tom smislu intervenira u žalbenom postupku i ukine presudu koja sadrži pogreške ( 35 ).
79.
To je rješenje, razvijeno za pravo žiga u predmetu Edwin/OHIM, prema svom tekstu i predmetu moguće generalizirati, i postoje dobri razlozi da se ono prenese u žalbeni postupak u slučajevima arbitražnih klauzula. Stoga valja prihvatiti da može doći do mogućeg smanjivanja pravne zaštite s obzirom na to da ne može svaka povreda nacionalnog prava od strane Općeg suda u drugom stupnju voditi do ukidanja prvostupanjske presude, uzimajući u obzir jasno uređenje članka 256. stavka 1. UFEU‑a u vezi sa člankom 58. Statuta Suda. To smije ispravljati samo zakonodavac Unije. Ne treba se bojati problematične situacije u odnosu na efektivnu pravnu zaštitu. S jedne strane načelo efektivne pravne zaštite ne zahtijeva nužno postojanje više stupnjeva sudskog nadzora; s druge strane Sud u žalbenom postupku ima mogućnost, u slučaju očite pogrešne primjene nacionalnog prava, ukinuti prvostupanjsku presudu.
80.
Polazeći od toga, postavlja se pitanje, s jedne strane, može li se smatrati da je riječ o predmetu u kojem se može prigovarati očito pogrešnoj primjeni nacionalnog prava u žalbenom postupku. S druge strane, ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, postavlja se pitanje je li žaliteljica SEMEA prigovorila ovoj okolnosti dovoljno utemeljenim i relevantnim žalbenim razlogom.
81.
Na prvo pitanje valja dati negativan odgovor, tako da nema potrebe za davanjem odgovora na drugo pitanje. Opći sud je pažljivo ispitao francusko pravo i sudsku praksu o predmetnoj problematici zastare i likvidacije te došao do rješenja protiv kojih nijedan prigovor iskrivljavanja i nijedan prigovor očite pogreške ne mogu biti uspješno izneseni.
82.
Proizlazi da žalbene razloge društva SEMEA treba odbiti.
83.
Naposljetku treba ispitati žalbeni razlog koji je SEMEA iznijela u odnosu na odbijanje svoje protutužbe. Ovaj žalbeni razlog temelji se uglavnom na članku 41. Povelje o temeljnim pravima, odnosi se dakle na pravo Unije pa ga treba sveobuhvatno ispitati.
D – Protutužba društva SEMEA
84.
Svojom protutužbom SEMEA podredno podnosi zahtjev za naknadu štete u iznosu koji odgovara iznosu sporne tražbine Komisije zajedno sa zateznim kamatama te se u svojoj tužbi u bitnome poziva na izvanugovornu odgovornost Unije i temeljnim načelom zajamčeno pravo na dobru upravu. Komisija je povrijedila članak 41. Povelje jer je svoje potraživanje previše sporo potraživala, posebice stoga što je između prve i druge opomene prošlo dvanaest godina. Na taj način su, među ostalim, nastale poprilične zatezne kamate koje su se u suprotnom mogle izbjeći.
85.
U toj se situaciji načelno postavlja pitanje može li se i, ako može, pod kojim uvjetima Komisiji prigovoriti kašnjenje naplate njezinih nenaplaćenih potraživanja na temelju prava na dobru upravu te može li zbog toga prestati pravo Komisije da zahtijeva plaćanje – neovisno o činjenici jesu li ti zahtjevi zastarjeli. Moguće je da SEMEA problematizira ovu temu u obliku protutužbenog zahtjeva jer u francuskom pravu pravni institut gubitka prava nije poznat, kao što u njemačkom pravu proizlazi iz načela dobre vjere ( 36 ). Naposljetku se u predmetu radi o prigovorima priznatima u temeljnim načelima protiv glavnih i sporednih potraživanja u tužbenom zahtjevu. Stoga i u tom smislu treba ocijeniti zahtjev.
86.
Treba dakle provjeriti u kojoj mjeri temeljno pravo na dobru upravu može biti od važnosti u ugovornopravnom kontekstu, može li ono dovesti do prestanka ugovornih zahtjeva, odnosno, kao prigovor ništavosti, spriječiti nastanak tražbine zateznih kamata.
87.
Prije svega, Komisija je imala mogućnost koristiti svoju imovinu po vlastitom nahođenju u okviru nacionalnog prava ugovorenog sa SEMEA‑om – a time i koristiti zakonske rokove zastare. Članak 41. Povelje teško se može shvatiti tako da paušalno umjesto jasnih rokova zastare, kojima podliježu ugovorne tražbine, odredi manje konkretan „razuman rok“. Time se ne pomaže ni pravnoj sigurnosti niti obostranim interesima stranaka. Drugim riječima, kad je riječ o stvarima koje temelj imaju u ugovoru, kao „razumni“ u smislu Povelje vrijede oni rokovi koje stranke ugovorno dogovore.
88.
Međutim, pristupi li Komisija naplati svojih nenaplaćenih potraživanja, ona to, a što se odnosi i na njezinog ugovornog partnera, mora prema Povelji provesti unutar primjerenog roka. Pri tome je nebitna okolnost da njezin ugovorni partner prema njoj nema nikakve obveze na temelju Povelje. „Bijegom u privatno pravo“ Komisija se usprkos tome ne može osloboditi svojih obveza koje proizlaze iz temeljnih prava.
89.
U ovom slučaju je ponašanje Komisije pod aspektom razumnosti utoliko problematično što je s jedne strane – svojim zahtjevom za plaćanje od 27. travnja 1993. – pravovremeno pokrenula tijek zateznih kamata, a s druge je svojom dvanaestogodišnjom šutnjom navela dužnika da se osjeća sigurno, da bi tek kasnije, 18. studenoga 2005., trajno počela tražiti podmirenje duga zajedno sa zateznim kamatama koje su u međuvremenu, kako SEMEA nesporno navodi, čak i premašile iznos glavnog duga.
90.
Budući je Komisija imala obvezu, a koja proizlazi iz temeljnih prava, brzog naplaćivanja tražbine, a koju do 18. studenoga 2005. nije ispunila, valja smatrati da njezino zakašnjenje pri naplati potraživanja predstavlja postupanje koje je u neposrednoj uzročnoj vezi s u tom razdoblju nastalim zateznim kamatama.
91.
Nije moguće izuzeti iz pravnog nadzora činjenicu da je Opći sud u potpunosti odbio protutužbeni zahtjev, i u odnosu na kamate, zbog nedostatka uzročne veze, zbog toga što neplaćanje treba pripisati samo društvu SEMEA ( 37 ), i da nije dovoljno ocijenio povredu članka 41. stavka 1. Povelje. Štoviše, odbijanje protutužbenog zahtjeva u žalbenom postupku može biti opravdano samo u odnosu na glavno potraživanje i zatezne kamate koje su nastale od 18. studenoga 2005. Osim toga, zahtjev društva SEMEA podnesen u obliku protutužbe vodi do odgovarajućeg smanjivanja tužbenog zahtjeva.
92.
Naposljetku treba razmotriti pitanje troškova.
E – Troškovi
93.
Budući da je žalba Commune de Millau osnovana, troškove općine snosi Komisija. Budući da je žalba SEMEA‑e djelomično odbijena, a djelomično prihvaćena, Komisija i SEMEA snose svaka svoje troškove (članak 184. stavak 2. u vezi s člankom 138. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda).
VII – Zaključak
94.
S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da odluči kako slijedi:
1.
Ukida se presuda Općeg suda od 19. rujna 2012., Komisija/SEMEA (T‑168/10) i Komisija/Commune de Millau (T‑572/10), u dijelu u kojem se Commune de Millau kao solidarnom dužniku društva SEMEA‑e nalaže plaćanje Europskoj komisiji 41.012 eura zajedno sa zateznim kamatama, kao i snošenje vlastitih troškova i troškova Komisije u predmetu T‑572/10.
2.
Ukida se presuda Općeg suda od 19. rujna 2012., Komisija/SEMEA (T‑168/10) i Komisija/Commune de Millau (T‑572/10), u dijelu u kojem se nalaže SEMEA‑i platiti zatezne kamate od 27. travnja 1993. do 18. studenoga 2005.
3.
Odbacuje se kao nedopuštena Komisijina tužba u predmetu T‑572/10 protiv Commune de Millau.
4.
Žalba SEMEA odbija se u preostalom dijelu.
5.
Nalaže se Komisiji snošenje troškova Commune de Millau i vlastitih troškova. SEMEA će snositi vlastite troškove.
( 1 ) Izvorni jezik: njemački
( 2 ) Ovo je pitanje ostalo otvoreno u mojem mišljenju od 27. siječnja 2011., Edwin/OHIM (C-263/09 P, Zb. 2011., I-5853., t. 84. do 86.), jer nije bilo od odlučujuće važnosti za donošenje odluke.
( 3 ) U odredbi koja je prethodila članku 238. UEZ‑a i u članku 181. Ugovora o EZ‑u, koji je mjerodavan za sklapanje ugovora, riječ je o „Zajednici“.
( 4 ) T. 132. pobijane presude.
( 5 ) T. 138. pobijane presude.
( 6 ) T. 139. pobijane presude.
( 7 ) Činjenica da se prema francuskom nacionalnom pravu odvjetnika može i bez konkretnog dokaza o punomoći smatrati dovoljno opunomoćenim (mandat ad litem) za postupak pred sudom Unije je nevažna.
( 8 ) Za razliku od ovoga, pravno stanje je prema Poslovniku Suda koji je vrijedio do kraja listopada 2012. bilo drugačije. Vidjeti u tom smislu članak 38. stavak 5. točku (b) Poslovnika, koji se prema presudi Suda od 16. studenoga 2000., Metsä-Serla i dr./Komisija (C-294/98 P, Zb. 2000., I-10065., t. 15.), ne primjenjuje u žalbenim postupcima.
( 9 ) Presude Suda od 19. listopada 1995., Rendo i dr./Komisija (C-19/93 P, Zb. 1995., I-3319.), od 9. lipnja 2011., Comitato „Venezia vuole vivere“ i dr./Komisija (C-71/09 P, C-73/09 P i C-76/09 P, Zb. 2011., I-4727., t. 31. i 36. do 40.), i od 24. listopada 2013., Deutsche Post/Komisija (C‑77/12 P, t. 65.); članak 119. stavak 4. Poslovnika ima u tom smislu obilježje iznimke.
( 10 ) Presuda Suda od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija (C-313/90, Zb. 1993., I-1125., t. 31.).
( 11 ) Presudom Comitato „Venezia vuole vivere“i dr./Komisija (navedeno u bilješci 9.) u točki 38. utvrđuje se: „Ova se sudska praksa zasniva na činjenici da se u takvoj situaciji u svakom slučaju mora ispitati osnovanost tužbe, tako da pitanje jesu li svi tužitelji uistinu ovlašteni podnijeti tužbu nije relevantno.“
( 12 ) Presuda Suda od 11. svibnja 1989., Maurissen i Union syndicale/Revizorski sud (193/87 i 194/87, Zb. 1989., 1045., t. 33.).
( 13 ) T. 42. mišljenja nezavisnog odvjetnika Darmona, navedeno u bilješci 12.
( 14 ) U ovom slučaju kao posredni pravni slijednik Europske ekonomske zajednice.
( 15 ) Vidjeti i članak 335. UFEU‑a.
( 16 ) Vidjeti presude Suda od 10. lipnja 1999., Komisija/Montorio (C-334/97, Zb. 1999., I-3387.), od 13. studenoga 2008., Komisija/Alexiadou (C-436/07 P, Zb. 2008., I-152.*), i od 18. studenoga 2010., ArchiMEDES/Komisija (C-317/09 P, Zb. 2010., I-150.*).
( 17 ) Vidjeti u tom smislu Karpenstein i Grabitz/Hilf/Nettesheim, članak 272. UFEU‑a, t. 9., koji ovo smatra „neproblematičnim“, „dok god do izražaja dolazi da su dotična tijela nastupala kao predstavnici“.
( 18 ) U pogledu određivanja stranačkog identiteta Unije postoji jednak problem u službeničkim sporovima (članka 270. UFEU‑a) i u postupcima za naknadu štete (članak 340. UFEU‑a) ‐ s obzirom na tekst tih odredbi gdje se paušalno spominje Unija – kao i u članku 272. UFEU‑a. U slučaju službeničkih sporova – kao i kod arbitražne klauzule – u sudskoj praksi se, protivno tekstu odredbe, općenito poziva na instituciju tijela nadležnog za imenovanja. Vidjeti suprotno tome u odnosu na nejedinstvenu sudsku praksu vezano uz članak 340. UFEU‑a presude Suda od 6. srpnja 1995., Odigitria/Vijeće i Komisija (T-572/93, Zb. 1995., II-2025., t. 22. – ovdje se poziva na instituciju), i od 4. veljače 1998., Bühring/Vijeće i Komisija (T-246/93, Zb. 1998., II-171., t. 26. – ovdje se poziva na Zajednicu).
( 19 ) Vidjeti osobito t. 132. do 143. pobijane presude.
( 20 ) Osnova za navedeno je presuda Suda od 7. prosinca 1976., Pellegrini/Komisija i Flexon‑Italia (23/76, Zb. 1976., 1807.).
( 21 ) Vidjeti među ostalim presudu Suda od 8.svibnja 2007., Citymo/Komisija (T-271/04, Zb. 2007., II-1375., t. 53.), i t. 116. pobijane presude.
( 22 ) Vidjeti osobito t. 133. do 136. pobijane presude.
( 23 ) Vidjeti osobito t. 138. do 141. pobijane presude.
( 24 ) T. 140. i 141. pobijane presude.
( 25 ) Presuda Pellegrini/Komisija i Flexon‑Italia (navedena u bilješci 20., t. 10.).
( 26 ) Presuda Suda od 26. studenoga 1985., Komisija/CO.DE.MI. (318/81, Zb. 1985., 3693., t. 9. i 10.).
( 27 ) Međutim sukladno pretjerano popustljivoj presudi Citymo/Komisija (navedeno u bilješci 21., t. 56.), trebalo bi biti dovoljno „da dokumenti koje dostavi tužitelj sudu Zajednice pred kojim je pokrenut postupak omoguće istom da se uvjeri u činjenicu da su stranke spora dogovorile da će spor o ugovoru povući s nacionalnog suda i isti prenijeti na sudove Zajednice“. Okolnosti koje se ne nalaze u pisanim dokumentima ne smiju se uzeti u obzir.
( 28 ) Kao poseban slučaj nacionalnog prava koje je „inkorporirano“ u pravni akt Unije, vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Mengozzija od 27. siječnja 2011., Evropaïki Dynamiki/ESB (C-401/09 P, Zb. 2011., I-4911., t. 71. do 74.).
( 29 ) Za opširnije o ovome vidjeti moje mišljenje u predmetu Edwin/OHIM (navedeno u bilješci 2., t. 70. do 78.).
( 30 ) Vidjeti presudu Suda od 10. srpnja 2003., Komisija/CCRE (C-87/01 P, Zb. 2003., I-7617., t. 56. do 64.), i presudu ArchiMEDES/Komisija (navedeno u bilješci 16., t. 51. i prateće točke).
( 31 ) Presuda Suda od 5. srpnja 2011. (C-263/09 P, Zb. 2011., I-5853.).
( 32 ) Presuda Edwin/OHIM (navedeno u bilješci 31., t. 53.).
( 33 ) Vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika Bota od 28. studenoga 2013., OHIM/National Lottery Commission (C‑530/12 P, t. 78. do 87.).
( 34 ) Presudno je u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika Bota navedeno u bilješci 33.
( 35 ) Time njegovo postupanje sliči kriteriju ograničene kontrole koji stoji na raspolaganju određenim nacionalnim sudovima drugog stupnja prilikom ispitivanja primjene stranog prava. Vidjeti u tom smislu moje mišljenje u predmetu Edwin/OHIM.
( 36 ) Vidjeti u tom smislu Ranieri, F., „Verwirkung et renonciation tacite“, Mélanges en l’honneur de Daniel Bastian, Librairies techniques, Paris 1974., str. 427. do 452.
( 37 ) Vidjeti t. 108. do 111. pobijane presude.
Full & Egal Universal Law Academy