MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 12. veljače 2015. ( 1 )
Predmet C‑543/13
Raad van bestuur van de Sociale verzekeringsbank
protiv
E. Fischer‑Lintjensa
(zahtjev za prethodnu odluku koji je sastavio Centrale Raad van Beroep (Nizozemska))
„Zahtjev za prethodnu odluku — Zdravstveno osiguranje — Uredba (EEZ) br. 1408/71 — Članak 27. — Pojam ‚mirovine prema zakonodavstvu dviju ili više država članica’ — Retroaktivno priznanje prava na mirovinu u državi članici boravišta — Retroaktivnost zdravstvenog osiguranja“
Uvod
1.
Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Centrale Raad van Beroep (Nizozemska), u osnovi se odnosi na tumačenje članka 27. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71, od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice ( 2 ) izmijenjene Uredbom (EZ) br. 631/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. ( 3 ) i Uredbom (EZ) br. 1992/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. ( 4 ) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71).
2.
Konkretno, sud koji je uputio zahtjev pita treba li pojam mirovine na koju se „ima pravo“, predviđen člankom 27. Uredbe br. 1408/71, tumačiti na način da je za utvrđenje trenutka od kojeg se „ima pravo na” mirovinu mjerodavan datum donošenja odluke o priznanju prava na mirovinu, nakon koje je isplaćena mirovina , ili datum kad je odobrena mirovina počela teći s retroaktivnim učinkom. Uz pretpostavku da je odabrana druga opcija navedena u prvom pitanju, sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi može li takvo tumačenje biti u skladu s činjenicom da korisnik takve mirovine koja je obuhvaćena člankom 27. Uredbe br. 1408/71 prema nizozemskom zakonodavstvu ne može s istim retroaktivnim učinkom ugovoriti zdravstveno osiguranje.
3.
Ova su pitanja nastala u okviru postupka između Raad van Bestuur van de Sociale verzekeringsbank (Upravno vijeće blagajne socijalne sigurnosti, u daljnjem tekstu: SVB) i E. Fischer‑Lintjens u pogledu povlačenja potvrde, nazvane „potvrda 21” ( 5 ), kojom je potvrđeno da E. Fischer‑Lintjens nije obvezna osigurati se na nizozemsko zdravstveno osiguranje, pri čemu je takvo osiguranje, u skladu s predmetnim propisima u glavnom postupku, obvezno kako bi se ostvarila prava na davanja iz zdravstvenog osiguranja u Nizozemskoj na teret te države članice.
4.
E. Fischer‑Lintjens rođena je 1. prosinca 1934. Do 1. rujna 1970. boravila je u Nizozemskoj. Potom je živjela u Njemačkoj do 1. svibnja 2006. Otada ponovno živi u Nizozemskoj.
5.
Od listopada 2004., E. Fischer‑Lintjens prima udovičku mirovinu koju joj je priznala Savezna Republika Njemačka. Godine 2006., nakon što je napustila Njemačku kako bi se nastanila u Nizozemskoj, pomoću obrasca E 121 ( 6 ) se osigurala kod nizozemskog zdravstvenog osiguravatelja (u daljnjem tekstu: CZ) te je od 1. lipnja 2006. mogla tražiti isplatu davanja na temelju članka 28. Uredbe br. 1408/71 na teret Savezne Republike Njemačke. E. Fischer‑Lintjens također je u Njemačkoj uplaćivala doprinose za njemačko zdravstveno osiguranje.
6.
E. Fischer‑Lintjens je 20. listopada 2006. dobila potvrdu 21 od tadašnjeg nadležnog tijela College voor zorgverzekeringen (u daljnjem tekstu: CVZ) ( 7 ) namijenjenu dokazivanju nizozemskom tijelu ovlaštenom za naplatu doprinosa da u Nizozemskoj ne postoje dugovanja u pogledu doprinosa. Iz te je potvrde jasno proizlazilo da E. Fischer‑Lintjens nije bila osigurana na temelju Općeg zakona o posebnim zdravstvenim osiguranjima (Algemene Wet Bijzondere Ziektekosten, u daljnjem tekstu: AWBZ). U navedenoj potvrdi navodi se da je izjava bila valjana u razdoblju od 1. lipnja 2006. do 31. prosinca 2010., pod uvjetom da ne dođe do promjena okolnosti.
7.
Iako je E. Fischer‑Lintjens navršila 65 godina, ostvarujući time pravo na mirovinu u Nizozemskoj od 1. prosinca 1999. na temelju Zakona o općem starosnom osiguranju (Algemene Ouderdomswet, u daljnjem tekstu: AOW), zatražila je mirovinu tek u svibnju 2007.
8.
Odlukom od 8. studenoga 2007., koja je izmijenjena 24. travnja 2008., SVB je E. Fischer‑Lintjens priznao pravo na mirovinu s retroaktivnim učinkom od jedne godine računajući od datuma podnošenja zahtjeva, odnosno s učinkom od 1. svibnja 2006.
9.
Međutim, E. Fischer‑Lintjens nije obavijestila CZ, CVZ kao ninjemačku ustanovu za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: DAK) o promjeni svojeg položaja u pogledu davanja primljenih do listopada 2010.
10.
Naime, E. Fischer‑Lintjens tek je 21. listopada 2010., u okviru svojeg zahtjeva za produljenje potvrde 21, obavijestila CVZ da je primala mirovinu na temelju AOW‑a od 1. ožujka 2006. Odlukom od 2. studenoga 2010., navedeno tijelo obavijestilo je stoga E. Fischer‑Lintjens da je morala biti osigurana na temelju AWBZ‑a i Zakona o zdravstvenom osiguranju (Zorgverzekeringswet, u daljnjem tekstu: Zvw) te da je stoga bila obvezna uplaćivati doprinose u Nizozemskoj. Takva odluka temeljila se na činjenici da E. Fischer‑Lintjens više nije mogla dobiti potvrdu 21, koja joj je zbog toga retroaktivno povučena.
11.
Slijedom toga DAK je vratio iznos doprinosa za zdravstveno osiguranje koje je E. Fischer‑Lintjens uplatila u Njemačkoj od 1. lipnja 2006. CZ je potom od E. Fischer‑Lintjens zahtijevao da plati troškove zdravstvenih usluga isplaćenih toj državi članici u iznosu od 11.000 eura.
12.
Osim toga, prema CVZ‑u, E. Fischer‑Lintjens bila je dužna imati osiguranje na temelju AWBZ‑a i Zvw‑a s retroaktivnim učinkom. Međutim, s obzirom na to da na temelju članka 5. stavka 5. Zvw‑a zdravstveno osiguranje može imati retroaktivni učinak samo četiri mjeseca unatrag od trenutka nastanka obveze osiguranja, E. Fischer‑Lintjens morala je stoga sama podmiriti troškove zdravstvenog osiguranja nadoknađene Saveznoj Republici Njemačkoj za razdoblje koje nije pokriveno zdravstvenim osiguranjem. Ona, međutim, od 1. srpnja 2010. ima nizozemsko zdravstveno osiguranje.
13.
Nakon što je njezina žalba odbijena, E. Fischer‑Lintjens uspješno je osporila odluku CVZ‑a pred Rechtbank Roermond. Prema mišljenju tog suda, potvrda 21 koju je dobila E. Fischer‑Lintjens, namijenjena je za stvaranje pravnih učinaka koji ne mogu biti ukinuti povlačenjem izjave.
14.
SVB, tijelo na koje su u međuvremenu bile prenesene ovlasti CVZ‑a, podnijelo je žalbu na tu presudu sudu koji je uputio zahtjev, tvrdeći da je potvrda 21 bila isključivo deklaratorne prirode poput obrasca E 121.
15.
Sud koji je uputio zahtjev smatra da je SVB bio ovlašten povući potvrdu 21 s retroaktivnim učinkom, ali da, prilikom tog povlačenja, SVB nije dovoljno uzeo u obzir interese E. Fischer‑Lintjens. Taj sud smatra da, osobito iz načela pravne sigurnosti, može proizaći da stvarna nadležnost za priznanje prava na mirovinu i preuzimanja obveze davanja u naravi nastaje tek na datum na koji je donesena odluka o priznavanju prava na mirovinu na temelju koje je utvrđeno da dotična osoba stvarno ima pravo na traženu mirovinu. Iz tog razloga taj sud pita u kojem je trenutku u smislu članka 27. Uredbe br. 1408/71 E. Fischer‑Lintjens stvarno „imala“ pravo na mirovinu u glavnom postupku, s obzirom na to da će, prema mišljenju tog suda, ako se taj članak primjenjuje s retroaktivnim učinkom, to načelno dovesti do nastanka različitih pravnih posljedica koje će također imati retroaktivni učinak, među kojima je, u ovom slučaju, obveza imati nizozemsko zdravstveno osiguranje.
16.
Pod tim je okolnostima Centrale Raad van Beroep odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Treba li se pojam „imati pravo“ u smislu članaka 27. i daljnjih Uredbe br. 1408/71 tumačiti na način da je odlučujući element, što se tiče ustanovljivanja od kojeg je trenutka nastalo pravo na mirovinu, trenutak u kojem je donesena odluka o priznanju prava i nakon koje je isplaćena mirovina ili datum kad je odobrena mirovina počela teći s retroaktivnim učinkom?
2.
Ako se pojam „imati pravo“ odnosi na datum kad je odobrena mirovina počela teći s retroaktivnim učinkom: Može li takvo tumačenje biti u skladu s činjenicom da korisnik takve mirovine koja je obuhvaćena člankom 27. Uredbe br. 1408/71 prema nizozemskom zakonodavstvu ne može s istim retroaktivnim učinkom ugovoriti zdravstveno osiguranje?”
17.
SVB, nizozemska i njemačka vlada kao i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja na ova pitanja.
I – Analiza
A – Prvo prethodno pitanje
18.
Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita Sud od kojeg trenutka, u smislu članka 27. Uredbe br. 1408/71, treba smatrati da se „ima pravo“ na mirovinu koju je priznala država članica boravišta osiguranika socijalnog osiguranja, kako bi se u tom pogledu utvrdio trenutak od kojeg je nadležnost plaćanja davanja za zdravstveno osiguranje osiguraniku prenesena na tu istu državu članicu boravišta, s obzirom na posebnosti u glavnom postupku.
19.
U tom pogledu, najprije je važno naglasiti da je nesporno da je do 30. travnja 2006. E. Fischer‑Lintjens, kao umirovljenik koji ima pravo na udovičku mirovinu koju joj je priznala Savezna Republika Njemačka, koja je boravila u toj državi članici, bila u nadležnosti tijela te države članice.
20.
Nadležnost njemačkih tijela u području mirovina i pružanju zdravstvene zaštite ne dovodi se u pitanje povratkom E. Fischer‑Lintjens u Nizozemsku i njezinom odlukom da tamo boravi od 1. svibnja 2006.
21.
Naime, na temelju kolizijskog pravila propisanog člankom 28. stavkom 1. Uredbe br. 1408/71 umirovljenik koji ima pravo na mirovinu ili mirovine prema zakonodavstvu jedne ili više država članica i koji nema pravo na davanja prema zakonodavstvu države članice na čijem državnom području boravi, ipak ostvaruje takva davanja ako bi imao na njih pravo prema zakonodavstvu države članice ili barem jedne od država članica nadležnih za mirovine, kao da boravi na državnom području te države.
22.
Upravo je na tom temelju, u ovom slučaju, s jedne strane, E. Fischer‑Lintjens u listopadu 2006. dobila potvrdu 21 od CVZ‑a, kojom se potvrdilo da, na temelju njezine njemačke mirovine, nije obvezna uplaćivati doprinose za zdravstveno osiguranje u Nizozemskoj, i, s druge strane, da su davanja iz zdravstvene zaštite koje je primila u toj državi članici pružena na teret nadležne ustanove države članice koja isplaćuje mirovinu, to jest Savezne Republike Njemačke, kojoj je E. Fischer‑Lintjens nastavila uplaćivati doprinose.
23.
Suprotno tomu, čim je E. Fischer‑Lintjens dobila nizozemsku mirovinu, na temelju njezina zahtjeva iz svibnja 2007., njezin položaj prešao je iz područja primjene članka 28. stavka 1. Uredbe br. 1408/71 u područje primjene članka 27. navedene uredbe.
24.
Naime, u skladu s tom potonjom odredbom, umirovljenik koji ima pravo na mirovinu prema zakonodavstvu dviju ili više država članica, među kojima je zakonodavstvo države članice na čijem državnom području boravi, i koji ima pravo na davanja prema zakonodavstvu te potonje države članice, uzimajući u obzir, prema potrebi, odredbe članka 18. i Priloga VI. Uredbi br. 1408/71, prima ta davanja od ustanove mjesta boravišta na teret te ustanove, kao da je dotična osoba umirovljenik koji ima pravo na mirovinu samo prema zakonodavstvu te potonje države članice.
25.
Stoga, kao što je Sud već presudio, sustav uspostavljen osobito člancima 27. i 28. Uredbe br. 1408/71 utvrđuje vezu između nadležnosti za isplatu mirovina i obveze snošenja troškova za davanja u naravi što dovodi do zaključka da je ta obveza akcesorna stvarnoj nadležnosti iz područja mirovina ( 8 ).
26.
Sud koji je uputio zahtjev, međutim, pita u kojem se trenutku treba smatrati da je E. Fischer‑Lintjens „imala pravo“ na nizozemsku mirovinu, u smislu članka 27. Uredbe br. 1408/71, kako bi se mogao utvrditi prijenos nadležnosti na Kraljevinu Nizozemsku, državu članicu boravišta E. Fischer‑Lintjens od 1. svibnja 2006.
27.
Navedeno pitanje objašnjava se posebnim okolnostima u glavnom postupku s obzirom na to da postoji vremenski odmak između, s jedne strane, trenutka kada je donesena odluka SVB‑a kojom je utvrđeno pravo na mirovinu i datuma kada je izvršena prva isplata mirovine, to jest 8. studenoga 2007. i, s druge strane, trenutka kada je ta odluka stupila na snagu, to jest retroaktivno od 1. svibnja 2006., što je jedna godina prije nego što je E. Fischer‑Lintjens podnijela zahtjev SVB‑u za priznanje prava na mirovinu u Nizozemskoj.
28.
Zainteresirane stranke predlažu da se na to pitanje odgovori jednoznačno, u smislu da se kao odlučujući element za utvrđenje trenutka od kojeg se „ima pravo“ na mirovinu, u smislu članka 27. Uredbe br. 1408/71, uzme datum početka retroaktivno priznatog prava na mirovinu, u ovom slučaju 1. svibnja 2006. Oslanjajući se na presudu Rundgren (C‑389/99, EU:C:2001:264) te stranke u bitnome smatraju da činjenica da je mirovina priznata retroaktivno nema nikakav utjecaj na postojanje prava na primanje te mirovine.
29.
Mogu se složiti s tim stajalištem samo ako je nesporno, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, da je predmetna mirovina stvarno isplaćena za razdoblje od kojeg počinje pravo na nju, to jest od 1. svibnja 2006.
30.
Određen broj argumenata koji se temelje na sudskoj praksi Suda i zaštiti prava dotičnih osoba ide u prilog takvu rješenju.
31.
Oslanjajući se na sustavno tumačenje Uredbe br. 1408/71, Sud je u presudi Rundgren (C‑389/99, EU:C:2001:264) pojasnio da osobito što se tiče članka 27. Uredbe br. 1408/71 akcesoran karakter preuzimanja troškova davanja u naravi u odnosu na stvarnu nadležnost u području mirovina, kao što sam već istaknuo, ne znači da se takvo preuzimanje troškova može pripisati ustanovi države članice koja ima samo eventualnu nadležnost u području mirovina. Iz toga slijedi da, prema mišljenju Suda, kad se govori o mirovini na koju netko ima pravo, članak 27., poput članaka 28. i 28.a Uredbe br. 1408/71, odnosi se na mirovinu „koja se stvarno isplaćuje dotičnoj osobi” ( 9 ).
32.
Od Suda se tražilo da pojasni doseg članaka 27., 28. i 28.a Uredbe br. 1408/71 kao što je upravo navedeno u slučaju u kojem je država članica boravišta umirovljenika koji ima pravo na starosnu mirovinu druge države članice tražila od njega plaćanje doprinosa za mirovinu i socijalno osiguranje samo na temelju njegova boravišta. Država članica boravišta, u predmetnom slučaju Republika Finska, smatrala je da za izuzeće od obveze plaćanja doprinosa nije dovoljno da dotična osoba dostavi potvrdu prema kojoj nije niti tražila, niti dobila mirovinu u toj državi članici. Dotična osoba bi, prema mišljenju finskih vlasti, povrh toga trebala dokazati da nema nikakvo (teoretsko) pravo na mirovinu u Finskoj, a tu je argumentaciju Sud odbacio navodeći pritom da država članica može tražiti isplatu socijalnih doprinosa samo ako se mirovina dotičnoj osobi stvarno isplaćuje.
33.
U ovom slučaju, nesporno je da je mirovina na koju je E. Fischer‑Lintjens imala pravo u Nizozemskoj, njoj stvarno isplaćena. Dakle, u ovom predmetu nije potrebno ponovno postavljati pitanje, kao u navedenom predmetu Rundgren, o općoj razlici koja postoji između teoretskog prava na mirovinu i ostvarenja tog prava stvarnom isplatom te mirovine. Drugim riječima, presuda Rundgren (C‑389/99, EU:C:2001:264) predstavlja dobro polazište za obrazloženje koje treba primijeniti kako bi se pridonijelo odgovoru na prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev, ali nikako nije dovoljno kako bi se na njega potpuno odgovorilo.
34.
U konačnici smatram da postavljeno pitanje zahtijeva da se utvrdi može li članak 27. Uredbe br. 1408/71 spriječiti državu članicu da može odlučiti o tome je li moguće „stvarno isplatiti” mirovinu za razdoblje koje prethodi datumu na koji su nadležne ustanove države članice formalno priznale pravo na mirovinu.
35.
Naime, potrebno je podsjetiti da je SVB na temelju članka 16. stavka 2. AOW‑a učinke svoje odluke od 8. studenoga 2007. o priznanju prava na mirovinu E. Fischer‑Lintjens u Nizozemskoj utvrdio retroaktivno za razdoblje od jedne godine nakon što je ta osoba podnijela svoj zahtjev.
36.
Na prvi pogled, s obzirom na to da se mirovina „stvarno isplaćivala” tek nakon odluke od 8. studenoga 2007., moglo bi se činiti da se na mirovinu „imalo pravo”, u smislu članka 27. Uredbe br. 1408/71, tek nakon donošenja navedene odluke.
37.
Ipak smatramo da se takvo tumačenje ne može prihvatiti. U presudi Rundgren (C‑389/99, EU:C:2001:264) u biti se pojašnjava da se „ima pravo” na mirovinu ako ga najprije prizna nadležna ustanova države članice, kada je to potrebno, na temelju zahtjeva podnesenog u tom smislu, nakon čega je navedena ustanova stvarno isplaćuje. To ne znači da nužno postoji povezanost između trenutka u kojem se priznalo pravo na mirovinu i trenutka u kojem se to pravo ima, u smislu da je„stvarno isplaćena”. Kad se priznaje pravo na mirovinu, ono se može priznati retroaktivno. U tom slučaju nadležna ustanova priznaje da je pravo na mirovinu postojalo prije njezine odluke, ali je iz objektivnih razloga koji se osobito odnose, kao u ovom slučaju, na podnošenje i obradu zahtjeva osiguranika, bila isplaćena tek poslije. Međutim, s obzirom na to da se stvarno plaćanje odnosi na određeno razdoblje, to jest razdoblje od trenutka u kojem se priznalo pravo na mirovinu, prema mojem mišljenju, treba smatrati da se „ima pravo“ na tu mirovinu kroz cijelo to razdoblje.
38.
Kao što je valjano istaknula njemačka vlada, da se u glavnome postupku uzeo u obzir trenutak donošenja odluke od 8. studenoga 2007., vremenska primjena nadležnosti države članice u području mirovina ovisila bi o brzini kojom se obrađuju zahtjevi upućeni nacionalnim upravama.
39.
Međutim, kao što je Sud u više navrata naveo, primjena sustava kolizijskih pravila uspostavljenog Uredbom br. 1408/71 ovisi samo o objektivnom položaju u kojem se nalazi dotična osoba ( 10 ).
40.
Kao što Uredba br. 1408/71 ne dozvoljava osiguraniku socijalnog osiguranja da se izuzme ili odrekne mehanizma uspostavljenog tom uredbom, osobito njezinim člankom 27. ( 11 ), ta uredba ne ovlašćuje ni države članice da svojim upravama prepusti diskrecijsku ocjenu u pogledu trenutka od kojeg se smatra da je izvršen prijenos nadležnosti između dvije države članice u situaciji predviđenoj tom odredbom.
41.
Cilj kolizijskih pravila Uredbe br. 1408/71 jest, naime, da su svi osiguranici socijalnog osiguranja koji su obuhvaćeni njezinim područjem primjene neprekidno osigurani, a da pojedinci ili nadležne ustanove država članica ne raspolažu diskrecijskom ocjenom ( 12 ).
42.
Povrh toga, priznanjem retroaktivnosti prava na mirovinu, kao i njezinom isplatom za razdoblje prije donošenja odluke kojom se formalno utvrđuje postojanje navedenog prava također se poštuju prava osiguranika socijalnog osiguranja i neprekidnost njihova osiguranja na način da, sa stajališta korisnika socijalnih davanja, čini neutralnim prijenos nadležnosti između dviju država članica u području mirovina.
43.
Prema tome, predlažem Sudu da članak 27. Uredbe br. 1408/71 tumači na način da izraz „ima pravo” uključuje razdoblje u kojem dotična osoba ima pravo na mirovinu, bez obzira kad je to pravo formalno utvrđeno, od trenutka kad je mirovina stvarno isplaćena za navedeno razdoblje, uključujući i retroaktivno.
44.
Ako se Sud složi s takvim tumačenjem, potrebno je ispitati i odgovoriti na drugo prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev.
B – Drugo prethodno pitanje
45.
Svojim drugim pitanjem, koje je u središtu glavnog postupka, sud koji je uputio zahtjev pita o usklađenosti nacionalnog zakonodavstva, kao što je članak 5. stavak 5. Zvw‑a, u skladu s kojim zdravstveno osiguranje može vrijediti retroaktivno samo četiri mjeseca od trenutka nastanka obveze osiguranja, s pravom Unije. Dakle, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, postoji „praznina” između prijenosa nadležnosti u korist Kraljevine Nizozemske u skladu s člankom 27. Uredbe br. 1408/71 i (obveznog) osiguravanja na zdravstveno osiguranje u toj državi članici.
46.
Dok njemačka vlada smatra da je ograničenje retroaktivnog učinka zdravstvenog osiguranja na četiri mjeseca protivno cilju usklađivanja sustava socijalne sigurnosti država članica, SVB, nizozemska vlada i Komisija smatraju, u bitnome, da je „praznina”, koju navodi sud koji je uputio zahtjev, posljedica toga što E. Fischer‑Lintjens nije poštovala svoje obveze obavješćivanja nadležnih tijela iako je morala imati zdravstveno osiguranje u Nizozemskoj od 1. svibnja 2006., u skladu s Prilogom VI. odjeljkom R točkom 1. podtočkom (a) Uredbe br. 1408/71 i nizozemskim zakonodavstvom.
47.
Prema tim zainteresiranim strankama, E. Fischer‑Lintjens takvu argumentaciju ne može pobijati navodnom zaštitom legitimnog očekivanja zadržavanjem potvrde 21 na snazi, jer ta potvrda ima samo deklaratoran karakter i izdana je na temelju netočnih podataka. U svakom slučaju, SVB i nizozemska vlada smatraju da veće ograničenje početka zdravstvenog osiguranja s retroaktivnim učinkom nije protivno pravu Unije. U Nizozemskoj, pravo na davanja postoje samo ako je osiguranik socijalnog osiguranja ugovorio zdravstveno osiguranje, koje u toj državi članici nije osiguranje javne naravi, već sustav naknada za osiguranje na temelju građanskog prava koje pokriva rizike koji proizlaze iz ostvarenja budućih događaja i koje se ugovara kod privatnog društva za koje je mogućnost retroaktivnog ugovaranja ograničena u svrhu očuvanja načela solidarnosti, čime se opravdava potencijalno restriktivan karakter nacionalne mjere.
48.
Razmatranja koja su iznijele te tri zainteresirane stranke nisu me u postupnosti uvjerila.
49.
Dakako, priznajem da se u članku 27. Uredbe br. 1408/71 navodi pravo umirovljenika koji ima pravo na mirovinu prema zakonodavstvu dviju ili više država članica, među kojima je zakonodavstvo države članice na čijem državnom području boravi, da prima davanja na temelju zakonodavstva te potonje države članice, uzimajući u obzir, prema potrebi, Prilog VI. navedenoj uredbi. Međutim, točno je da točka 1. podtočka (a)i. odjeljka R navedenog priloga, naslovljenog „Zdravstveno osiguranje” propisuje da: „u vezi s pravima davanja u naravi prema nizozemskom zakonodavstvu, osobama koje imaju pravo na [takva] davanja u naravi [...], podrazumijevaju se [...] osobe koje su se, u skladu s člankom 2. [Zvw‑a], obvezne osigurati pri jednom od zavoda za zdravstveno osiguranje“, kao što i točka 1. podtočka (b) propisuje da se „osobe na koje se odnosi točka (a) i), u skladu s odredbama [Zvw‑a], moraju [...] osigurati pri jednom od zavoda za zdravstveno osiguranje [...]”.
50.
Dakle nesporno je da je, radi korištenja davanja u naravi koje pruža Kraljevina Nizozemska, E. Fischer‑Lintjens od 1. svibnja 2006. bila dužna osigurati se kod tijela za zdravstveno osiguranje države članice boravišta, u skladu s Prilogom VI. odjeljkom R točkom 1. podtočkom (a) i. i podtočkom (b) Uredbi br. 1408/71, kao i odredbama Zvw‑a.
51.
Također priznajem da osiguranik socijalnog osiguranja, kao što je E. Fischer‑Lintjens, ne može pobijati takvo utvrđenje na temelju navodne zaštite legitimnog očekivanja zadržavanjem na snazi potvrde 21 koju je izdao CVZ u listopadu 2006., a kojom se potvrđuje da je u to vrijeme E. Fischer‑Lintjens bila izuzeta od obveze osiguravanja kod nizozemskog pružatelja zdravstvenog osiguranja i plaćanja socijalnih doprinosa u Nizozemskoj. Naime, kao što su tvrdili SVB i Komisija, takva je potvrda samo prijevod obrasca E 121 i posve je deklaratornog karaktera, kao što je Sud već konkretno utvrdio u pogledu navedena obrasca ( 13 ). Uostalom, iz elemenata koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, proizlazi da je potvrda izdana tek 31. prosinca 2010. samo zbog „nepromijenjenih okolnosti”.
52.
Ipak, ne mogu podržati stajalište tih zainteresiranih stranaka, prema kojima je situacija, kao što je ona u glavnom postupku, na kraju samo posljedica propusta osiguranika socijalnog osiguranja da dostavi nadležnim tijelima sve podatke o svojem osobnom položaju i nije posljedica ograničenja, utvrđenih u nizozemskom zakonodavstvu, u pogledu retroaktivnog učinka zdravstvenog osiguranja na koje se bio dužan osigurati umirovljenik koji ima pravo na mirovinu koju isplaćuje Kraljevina Nizozemska i koji je boravio u toj državi članici, kako bi mogao primati davanja u naravi koje pruža ta država članica.
53.
Naime, kao što je to kratko istaknuo sud koji je uputio zahtjev, osoba kojoj su nizozemska tijela dodijelila isplatu mirovine s retroaktivnim učinkom duljim od četiri mjeseca od podnošenja zahtjeva, ne bi nikad mogla, osobito u slučaju kada je imala pravo na usluge zdravstvene zaštite na teret druge države članice, postati osiguranik zdravstvenog osiguranja u Nizozemskoj s retroaktivnim učinkom većim od četiri mjeseca.
54.
Stoga, da je E. Fischer‑Lintjens obavijestila nadležna tijela 8. studenoga 2007., na datum na koji je SVB donio odluku kojom je utvrđeno njezino pravo na mirovinu u Nizozemskoj s retroaktivnim učinkom od 1. svibnja 2006., E. Fischer‑Lintjens se mogla osigurati na zdravstveno osiguranje tek u srpnju 2007., na temelju članka 5. stavka 5. Zvw‑a kojim se ograničava retroaktivnost zdravstvenog osiguranja na najviše četiri mjeseca.
55.
Međutim, neovisno o tome što je E. Fischer‑Lintjens možda dostavila podatke sa zakašnjenjem, što je pitanje kojim ću se baviti poslije, činjenica da se osoba koja ima boravište, ovlaštenik prava na mirovinu koju isplaćuje Kraljevina Nizozemska i koji je dužan na temelju članka 27. u vezi s Prilogom VI. odjeljkom R točkom 1., podtočkom (a)i. i podtočkom (b) Uredbe br. 1408/71, osigurati se kod ustanove za zdravstveno osiguranje u toj državi članici, ne može u potpunosti osloboditi te obveze zbog ograničenja utvrđenih u odredbama zakonodavstva te države članice, dovodi u pitanje, prema mojem mišljenju, korisni učinak sustava uspostavljenog Uredbom br. 1408/71 i obveza koje na temelju te uredbe imaju osiguranici socijalnog osiguranja.
56.
Naime, kao što sam već podsjetio, primjena sustava kolizijskih pravila uspostavljenog Uredbom br. 1408/71 ovisi samo o objektivnom položaju dotičnog korisnika socijalnog osiguranja. Ta kolizijska pravila obvezna su kako za države članice, tako i za dotične osobe pa države članice ne mogu spriječiti te osobe da se u potpunosti oslobode obveza koje imaju na temelju te uredbe. U ovom slučaju, Kraljevina Nizozemska ne može, prema mojem mišljenju, spriječiti osobu koja u njoj ima boravište da se oslobodi obveze osiguranja na zdravstveno osiguranje u trenutku kad ta država članica postane nadležna za dodjelu mirovine tom osiguraniku i, preuzeti snošenje socijalnih davanja koja su mu dodijeljena kao i naplaćivati socijalne doprinose od osiguranika.
57.
Kad bi države članice imale takvu slobodu, onda bi osobe koje su obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 1408/71, bile lišene zaštite u području socijalne sigurnosti, zbog zakonodavstva koje se na njih primjenjuje ( 14 ). Položaj E. Fischer‑Lintjens savršeno prikazuje taj rizik jer je zdravstveno osiguranje koje je imala na teret nadležnih njemačkih ustanova prekinuto s retroaktivnim učinkom od 1. svibnja 2006., s time da se na zdravstveno osiguranje u Nizozemskoj mogla osigurati, u najboljem slučaju, tek u srpnju 2007., iako je potonja država članica postala nadležna da joj isplati mirovinu, a time i da joj pruža socijalna davanja na temelju Uredbe br. 1408/71 od 1. svibnja 2006.
58.
Tvrdnja, koju iznosi i nizozemska vlada, da je ograničenje retroaktivnosti zdravstvenog osiguranja na četiri mjeseca opravdano potrebom osiguranja načela solidarnosti uspostavljenog sustavom i zaštite od zlouporabe, ne čini mi se relevantnom u okolnostima kao što su one u glavnom postupku.
59.
Naime, s obzirom na to da je takvo osiguranje obvezno, da se njegova retroaktivnost načelno priznaje na temelju samog nizozemskog zakonodavstva i da nijedan element u glavnom postupku ne ukazuje da je E. Fischer‑Lintjens imala namjeru zloupotrijebiti odredbe prava Unije ( 15 ), Kraljevina Nizozemska ne smije lišiti osobe koje su obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 1408/71 mogućnosti oslobođenja od obveza koje imaju na temelju tog akta, kako bi u potpunosti koristile prava zajamčena Uredbom, odnosno, u ovom slučaju, pravo na zdravstveno osiguranje od trenutka u kojem je ta država članica postala nadležna retroaktivno od 1. svibnja 2006. za isplatu mirovine E. Fischer‑Lintjens i plaćanje socijalnih davanja ( 16 ).
60.
Takav pristup nije u suprotnosti s ocjenom Suda u točki 76. presude van Delft i dr. (C‑345/09, EU:C:2010:610), prema kojoj solidarnost nacionalnog sustava socijalnog osiguranja (također se radilo o nizozemskom sustavu) mora biti obvezno zajamčena svim osiguranicima socijalnog osiguranja na koje se primjenjuje, neovisno o individualnom ponašanju svakog od njih s obzirom na osobne okolnosti.
61.
Naime, s jedne strane, ta razmatranja odnose se na plaćanje socijalnih doprinosa osiguranika socijalnog osiguranja nadležnim ustanovama države članice, čije zakonodavstvo čini temelj za postojanje prava na socijalna davanja, obvezu koja se u ovom slučaju ne odvodi u pitanje od trenutka kada Kraljevina Nizozemska postaje obvezna isplaćivati mirovinu i nadležna za pružanje socijalnih davanja osiguraniku socijalnog osiguranja, kao što je E. Fischer‑Lintjens. S druge strane, ocjene Suda u navedenoj presudi van Delft i dr. imaju za cilj podsjetiti da su kolizijska pravila predviđena člancima 28. i 28.a Uredbe br. 1408/71 obvezna za osiguranike socijalnog osiguranja i da se oni ne mogu izuzeti od plaćanja doprinosa socijalnog osiguranja predviđenih zakonodavstvom države članice koja isplaćuje mirovinu i koja je dužna pružati davanja u naravi tim osiguranicima socijalnog osiguranja. Međutim, prema mojem mišljenju, upravo takva objektivna situacija proizlazi iz kolizijskih pravila predviđenih člankom 27. i Prilogom VI. odjeljkom R točkom 1. podtočkom (a)i. i podtočkom (b) Uredbe br. 1408/71 koja nalažu državi članici, koja priznaje načelo retroaktivnosti privatnih ugovora o zdravstvenom osiguranju, da ih učini retroaktivnima tako da odražavaju upravo tu objektivnu situaciju i omoguće osiguranicima socijalnog osiguranja da u potpunosti koriste svoja prava koja proizlaze iz takve situacije.
62.
Što se tiče prekida zdravstvenog osiguranja E. Fischer‑Lintjens između studenoga 2007. i srpnja 2010., nisam uvjeren ni u utemeljenost obrazloženja Komisije koja, podsjećajući na obveze obavješćivanja koje proizlaze iz članka 84.a stavka 1. Uredbe br. 1408/71, a koje imaju osobe obuhvaćene njezinim područjem primjene, smatra da E. Fischer‑Lintjens nije ispunila te obveze, zbog čega mora snositi sve posljedice te povrede obveze.
63.
Naime, kao što priznaje Komisija, članak 84.a stavak 1. Uredbe br. 1408/71 odnosi se također i na nadležne ustanove država članica koje, u skladu s načelom dobre uprave, trebaju odgovoriti na sve upite u razumnom roku i „u skladu s navedenim pruž[iti] dotičnim osobama sve informacije potrebne za korištenje prava koja su ostvarila prema […] Uredbi [br. 1408/71]”.
64.
U ovom slučaju, tu obvezu, prema mojem mišljenju, treba ocijeniti u okviru posebnosti sustava obveznog zdravstvenog osiguranja u Nizozemskoj, kojim se ne previđa automatsko javno zdravstveno osiguranje, nego obvezuje dotične osobe da poduzmu korake za osiguravanje na takvo osiguranje s privatnim osiguravajućim društvom.
65.
Međutim, u takvim okolnostima, smatram da je bilo na nizozemskim nadležnim ustanovama, u ovom slučaju SVB‑u, da u skladu s člankom 84.a stavkom 1. Uredbe br. 1408/71, pruže E. Fischer‑Lintjens, u trenutku kad su joj priopćile odluku od 8. studenoga 2007. o njezinu zahtjevu za priznanje mirovine u Nizozemskoj, dostatne informacije kako bi razumjela da se trebala osigurati na zdravstveno osiguranje kod privatnog osiguravajućeg društva kako bi mogla u potpunosti koristiti prava koja su joj zajamčena Uredbom br. 1408/71. Iako se čini da to nije bio slučaj, u svakom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da to provjeri.
66.
Da su nadležne ustanove ispunile tu jednostavnu obvezu, neovisno o već ispitanim zakonodavnim ograničenjima u pogledu retroaktivnosti zdravstvenog osiguranja, vrlo je vjerojatno da bi E. Fischer‑Lintjens odmah poduzela sve potrebne korake za osiguravanje na takvo osiguranje i, prema tome, ne bi imala prekid u zdravstvenom osiguranju u razdoblju od studenoga 2007.
67.
S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da na drugo prethodno pitanje treba odgovoriti na način da država članica, koja osiguraniku socijalnog osiguranja, na kojeg se primjenjuje članak 27. i Prilog VI. odjeljak R točka 1. podtočka (a)i. i podtočka (b) Uredbe br. 1408/71, priznaje pravo na mirovinu s retroaktivnim učinkom, treba dopustiti navedenom osiguraniku socijalnog osiguranja osiguravanje na obvezno zdravstveno osiguranje s istim retroaktivnim učinkom, na način koji odražava objektivnu situaciju koja proizlazi iz primjene odredaba Uredbe br. 1408/71.
II – Zaključak
68.
S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Centrale Raad van Beroep odgovori kako slijedi:
1.
Članak 27. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice, treba tumačiti na način da izraz „ima pravo” podrazumijeva razdoblje tijekom kojeg dotična osoba ima pravo na mirovinu, bez obzira na trenutak u kojem je to pravo formalno utvrđeno, od trenutka kada je ta mirovina stvarno isplaćena za navedeno razdoblje, uključujući i retroaktivno.
2.
Država članica, koja osiguraniku socijalnog osiguranja, na kojeg se primjenjuje članak 27. i Prilog VI. odjeljak R točka 1. podtočka (a)i. i podtočka (b) Uredbe br. 1408/71, dodijeli pravo na mirovinu s retroaktivnim učinkom, treba dopustiti navedenom osiguraniku socijalnog osiguranja da se osigura na zdravstveno osiguranje s istim retroaktivnim učinkom, na način koji odražava objektivnu situaciju koja proizlazi iz primjene odredbi Uredbe br. 1408/71.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) SL L 149, str. 2. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 7.), pročišćeni tekst, SL [1997] L 28, str. 1.;
( 3 ) SL L 100, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 96.).
( 4 ) SL L 392, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 260.).
( 5 ) Takva deklaratorna potvrda temelji se na članku 21. Uredbe o proširenju i ograničenju skupine osiguranika socijalnog osiguranja iz 1999. (Besluit uitbreiding en beperking kring verzekerden volksverzekeringen 1999).
( 6 ) Obrazac E 121, standardiziran unutar Europske unije, predstavlja potvrdu potrebnu za prijavljivanje umirovljenika koji prima mirovinu koju isplaćuje država članica kod ustanove mjesta njegova boravišta.
( 7 ) Prema sudu koji je uputio zahtjev, nadležnost CVZ‑a u pogledu izdavanja potvrde 21 prenesena je od 15. ožujka 2011. na SVB. Međutim, za potvrde koje je izdao CVZ smatra se kao da ih je izdao SVB zbog čega je to tijelo stranka u glavnom postupku.
( 8 ) Vidjeti u tom smislu presude Rundgren (C389/99, EU:C:2001:264, t. 46. i 47.) kao i van der Helder i Farrington (C321/12, EU:C:2013:648, t. 44. i 47.).
( 9 ) Presuda Rundgren (C‑389/99, EU:C:2001:264, t. 47.).
( 10 ) Vidjeti osobito presude van Delft i dr. (C‑345/09, EU:C:2010:610, t. 52.) kao i Somova (C‑103/13, EU:C:2014:2334, t. 55.).
( 11 ) Vidjeti po analogiji, što se tiče članka 28. stavka 1. Uredbe br. 1408/71, presudu Somova (C‑103/13, EU:C:2014:2334, t. 55. i 56).
( 12 ) Vidjeti u tom smislu presudu Somova (C‑103/13, EU:C:2014:2334, t. 54. i 55. kao i navedenu sudsku praksu).
( 13 ) Vidjeti presudu van Delft i dr. (C‑345/09, EU:C:2010:610, t. 62.).
( 14 ) Vidjeti po analogiji osobito presudu Kuusijärvi (C‑275/96, EU:C:1998:279, t. 28.).
( 15 ) Konkretno, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je E. Fischer‑Lintjens do retroaktivne izmjene svojeg položaja nastavila uplaćivati socijalne doprinose DAK‑u, njemačkoj nadležnoj ustanovi.
( 16 ) Dodatni argument koji je istaknula nizozemska vlada prema kojem se ugovori sklopljeni s privatnim osiguravajućim društvima temelje na pojedinačnoj procjeni rizika zbog čega ne mogu imati retroaktivan učinak dulji od četiri mjeseca čini mi se upitan. Naime, s jedne strane, s obzirom na to da se retroaktivnost načelno priznaje, rizik već predstavlja vrlo relativan kriterij. S druge strane, kao što je nezavisni odvjetnik N. Jääskinen pojasnio u bilješci 22. svojeg mišljenja u predmetu van Delft i dr. (C-345/09, EU:C:2010:438), nizozemski sustav obveznog osiguranja jest sustav kojim se pojedince obvezuje da se osiguraju od određenih rizika, a privatne osiguravatelje da pruže standardizirane ugovore koji obuhvaćaju osnovna davanja bez pojedinačne ocjene rizika.
Full & Egal Universal Law Academy