Predmet C-1/14: Presuda Suda (treće vijeće) od 11. lipnja 2015. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Grondwettelijk Hof - Belgija) – Base Company NV, prije KPN Group Belgium NV i Mobistar NV protiv Ministerraad (Zahtjev za prethodnu odluku — Elektroničke komunikacijske mreže i usluge — Direktiva 2002/22/EZ — Članci 4., 9., 13. i 32. — Obveze univerzalne usluge i obveze socijalne usluge — Pružanje pristupa na fiksnoj lokaciji i pružanje telefonskih usluga — Pristupačnost tarifa — Posebne tarifne opcije — Financiranje obveza univerzalne usluge — Dodatne obvezne usluge — Usluge mobilnih komunikacija i/ili internetskih pretplata)
C2702015HR520120150611HR00065262
Presuda Suda (treće vijeće) od 11. lipnja 2015. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Grondwettelijk Hof - Belgija) – Base Company NV, prije KPN Group Belgium NV i Mobistar NV protiv Ministerraad
(Predmet C-1/14) ( 1 )
„(Zahtjev za prethodnu odluku — Elektroničke komunikacijske mreže i usluge — Direktiva 2002/22/EZ — Članci 4., 9., 13. i 32. — Obveze univerzalne usluge i obveze socijalne usluge — Pružanje pristupa na fiksnoj lokaciji i pružanje telefonskih usluga — Pristupačnost tarifa — Posebne tarifne opcije — Financiranje obveza univerzalne usluge — Dodatne obvezne usluge — Usluge mobilnih komunikacija i/ili internetskih pretplata)“2015/C 270/06Jezik postupka: nizozemski
Sud koji je uputio zahtjev
Grondwettelijk Hof
Stranke glavnog postupka
Tužitelji: Base Company NV, prije KPN Group Belgium NV, Mobistar NV
Tuženik: Ministerraad
uz sudjelovanje: Belgacom NV
Izreka
Direktivu 2002/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009., treba tumačiti na način da se posebne tarife i mehanizam financiranja predviđeni, redom, člankom 9. i člankom 13. stavkom 1. točkom (b) navedene direktive primjenjuju na usluge internetskih pretplata koje zahtijevaju povezivanje na internet na fiksnoj lokaciji, ali ne i na usluge mobilnih komunikacija, uključujući usluge internetskih pretplata koje se pružaju putem navedenih usluga mobilnih komunikacija. Ako se te potonje usluge čine dostupnima javnosti na državnom području kao „dodatne obvezne usluge” u smislu članka 32. Direktive 2002/22, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, njihovo financiranje ne može se u nacionalnom pravu osigurati mehanizmom koji bi uključio sudjelovanje odabranih poduzeća.
( 1 ) SL C 102, 7.4.2014.
Full & Egal Universal Law Academy