2.5.2016
HR
Službeni list Europske unije
C 156/4
Presuda Suda (peto vijeće) od 10. ožujka 2016. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Audiencia Provincial de Barcelona – Španjolska) – Safe Interenvios, SA protiv Liberbank, SA, Banco de Sabadell, SA, Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, SA
(Predmet C-235/14) (1)
((Zahtjev za prethodnu odluku - Sprečavanje korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma - Direktiva 2005/60/EZ - Postupci temeljite identifikacije stranaka - Direktiva 2007/64/EZ - Platne usluge na unutarnjem tržištu))
(2016/C 156/05)
Jezik postupka: španjolski
Sud koji je uputio zahtjev
Audiencia Provincial de Barcelona
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Safe Interenvios, SA
Tuženici: Liberbank, SA, Banco de Sabadell, SA, Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, SA
Izreka
1.
Članke 5. i 7., članak 11. stavak 1. i članak 13. Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma, kako je izmijenjena Direktivom 2010/78/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010., treba tumačiti na način da se ne protive nacionalnom propisu, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji s jedne strane dopušta primjenu uobičajenih postupaka temeljite identifikacije stranaka ako ih sačinjavaju financijske institucije čije poštovanje postupaka temeljite identifikacije stranaka podliježe nadzoru ako postoji sumnja na pranje novca ili financiranje terorizma u smislu članka 7. točke (c) te direktive i koji s druge strane od institucija i osoba na koje se primjenjuje navedena direktiva zahtijeva da primjenjuju, ovisno o ocjeni rizika, proširene postupke temeljite identifikacije stranaka u situacijama koje po samoj svojoj prirodi mogu predstavljati veći rizik u smislu pranja novca i financiranja terorizma u smislu članka 13. stavka 1. te iste direktive, kao što je to prijenos sredstava.
Nadalje, čak i kada ne postoji takva sumnja ili takav rizik, člankom 5. Direktive 2005/60, kako je izmijenjena Direktivom 2010/78, omogućeno je državama članicama donošenje ili držanje na snazi strožih odredbi kada je svrha tih odredbi jačanje borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma.
2.
Direktivu 2005/60, kako je izmijenjena Direktivom 2010/78, treba tumačiti na način da institucije i osobe na koje se ta direktiva primjenjuje ne mogu ugroziti zadaće nadzora nad institucijama za platni promet koje sukladno članku 21. Direktive 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu i o izmjeni direktiva 97/7/EZ, 2002/65/EZ, 2005/60/EZ i 2006/48/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 97/5/EZ, kako je izmijenjena Direktivom 2009/111/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009., izvršavaju nadležna tijela i da ne mogu stupiti na mjesto tih tijela. Direktivu 2005/60, kako je izmijenjena Direktivom 2010/78, treba tumačiti na način da iako financijska institucija može, u okviru obveze nadzora koju mora izvršavati nad svojim strankama, uzeti u obzir postupke temeljite identifikacije koje institucija za platni promet primjenjuje prema vlastitim strankama, svi postupci temeljite identifikacije koje primjenjuje moraju biti prilagođeni riziku od pranja novca i financiranja terorizma.
3.
Članke 5. i 13. Direktive 2005/60, kako je izmijenjena Direktivom 2010/78 treba tumačiti na način da nacionalni propis, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, donesen na temelju margine prosudbe koju države članice imaju na temelju članka 13. te direktive ili ovlasti iz članka 5. navedene direktive, mora biti u skladu s pravom Unije, osobito s temeljnim slobodama zajamčenim Ugovorima. Iako takav nacionalni propis kojemu je cilj borba protiv pranja novca ili financiranja terorizma slijedi legitiman cilj kojim se može opravdati ograničenje temeljnih sloboda, i iako pretpostavka – da prijenosi sredstava od strane institucije na koju se primjenjuje navedena direktiva u države različite od onih u kojima ima sjedište uvijek predstavljaju visok rizik od pranja novca ili financiranja terorizma – može zajamčiti ostvarenje navedenog cilja, taj propis ipak nadilazi ono što je potrebno u svrhu postizanja cilja koji slijedi jer se pretpostavka koja je njime utvrđena primjenjuje na sve prijenose sredstava, pri čemu ne predviđa mogućnost obaranja te pretpostavke u odnosu na prijenose sredstava koji objektivno ne predstavljaju takav rizik.
(1) SL C 235, 21. 7. 2014.
Full & Egal Universal Law Academy