16.8.2016
HR
Službeni list Europske unije
C 296/6
Presuda Suda (četvrto vijeće) od 9. lipnja 2016. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesfinanzhof – Njemačka) – Wolfgang und Dr. Wilfried Rey Grundstücksgemeinschaft GbR protiv Finanzamt Krefeld
(Predmet C-332/14) (1)
((Zahtjev za prethodnu odluku - Oporezivanje - Porez na dodanu vrijednost - Direktiva 77/388/EEZ - Članak 17. stavak 5. podstavak 3. - Područje primjene - Odbitak pretporeza - Roba i usluge koji se istodobno koriste za oporezive i izuzete transakcije (roba i usluge mješovite namjene) - Određivanje uporabe robe i usluga isporučenih radi izgradnje, uporabe, očuvanja i održavanja zgrade koja djelomično služi za obavljanje transakcija kod kojih postoji pravo na odbitak, a djelomično za obavljanje transakcija kod kojih ono ne postoji - Izmjena nacionalnog propisa kojim se utvrđuju načini izračuna udjela odbitka - Članak 20. - Ispravak odbitka - Pravna sigurnost - Legitimna očekivanja))
(2016/C 296/09)
Jezik postupka: njemački
Sud koji je uputio zahtjev
Bundesfinanzhof
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Wolfgang und Dr. Wilfried Rey Grundstücksgemeinschaft GbR
Tuženik: Finanzamt Krefeld
Izreka
1.
Članak 17. stavak 5. Šeste direktive Vijeća 77/388/EEZ od 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet – zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost: jedinstvena porezna osnovica, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 95/7/EZ od 10. travnja 1995., treba tumačiti na način da, u slučaju da se zgrada koristi za obavljanje određenih izlaznih transakcija u odnosu na koje postoji pravo na odbitak i drugih u odnosu na koje to pravo ne postoji, države članice nisu dužne propisati da se ulazna roba i usluge koji se koriste za izgradnju, stjecanje, uporabu, očuvanje i održavanje te zgrade moraju prvo pripisati tim različitim transakcijama ako je takvo pripisivanje teško provedivo, kako bi se, slijedom toga, samo pravo na odbitak za onu robu i usluge koji se koriste kako za određene transakcije kod kojih postoji pravo na odbitak tako i za druge kod kojih to pravo ne postoji odredilo primjenom ključa raspodjele na temelju prometa ili površine, pod uvjetom da potonja metoda jamči preciznije određivanje udjela odbitka.
2.
Članak 20. Šeste direktive 77/388, kako je izmijenjena Direktivom 95/7, treba tumačiti na način da se njime zahtijeva da se provede ispravak odbitaka PDV-a za robu i usluge obuhvaćene člankom 17. stavkom 5. te direktive slijedom usvajanja, tijekom predmetnog razdoblja ispravka, ključa raspodjele tog poreza koji se koristi za izračun tih odbitaka, a koji odstupa od metode određivanja prava na odbitak predviđene istom direktivom.
2.
Opća načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja zaštićena pravom Europske unije treba tumačiti na način da im se ne protivi primjenjivo nacionalno zakonodavstvo koje izričito ne propisuje ispravak pretporeza u smislu članka 20. Šeste direktive, kako je izmijenjena Direktivom 95/7, slijedom izmjene ključa raspodjele poreza na dodanu vrijednost koji se koristi za izračun određenih odbitaka niti predviđa prijelazne odredbe, iako je vrhovni sud raspodjelu pretporeza poreznog obveznika na temelju ključa raspodjele primjenjivog prije te izmjene priznao kao općenito primjerenu.
(1) SL C 329, 22. 9. 2014.
Full & Egal Universal Law Academy