3.4.2017
HR
Službeni list Europske unije
C 104/9
Presuda Suda (prvo vijeće) od 26. siječnja 2017. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de Primera Instancia- Španjolska) – Banco Primus SA protiv Jesúsa Gutiérreza Garcíje
(Predmet C-421/14) (1)
((Zahtjev za prethodnu odluku - Direktiva 93/13/EEZ - Ugovori zaključeni između prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge) i potrošača - Nepoštene odredbe - Ugovori o hipotekarnom zajmu - Postupak ovrhe na nekretnini pod hipotekom - Prekluzivni rok - Dužnost nacionalnih sudova - Pravomoćnost))
(2017/C 104/16)
Jezik postupka: španjolski
Sud koji je uputio zahtjev
Juzgado de Primera Instancia
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Banco Primus SA
Tuženik: Jesús Gutiérrez García
Izreka
1.
Članke 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im je protivna odredba nacionalnog prava poput četvrte prijelazne odredbe Leya 1/2013, de medidas para reforzar la protección a los deudores hipotecarios, reestructuración de deuda y alquiler social (Zakon 1/2013 o mjerama za povećanje zaštite hipotekarnih dužnika, restrukturiranju duga i socijalnoj najamnini) od 14. svibnja 2013., koja izvršavanje od strane potrošača protiv kojih je pokrenuta ovrha na temelju hipoteke prije dana stupanja na snagu tog zakona, a koja nije bila zaključena do tog dana, prava na podnošenje prigovora na ovrhu zbog navodne nepoštenosti ugovornih odredaba uvjetuje prekluzivnim rokom od mjesec dana računajući od prvog dana nakon dana objave tog zakona.
2.
Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da joj nije protivno nacionalno pravilo kakvo je ono koje proizlazi iz članka 207. Leya 1/2000, de Enjuiciamiento Civil (Zakon 1/2000 o građanskom postupku) od 7. siječnja 2000., kako je izmijenjen putem Leya 1/2013, de medidas para reforzar la protección a los deudores hipotecarios, reestructuración de deuda y alquiler social (Zakon 1/2013 o mjerama za povećanje zaštite hipotekarnih dužnika, restrukturiranju duga i socijalnoj najamnini) od 14. svibnja 2013., a potom putem Real Decreto-Leya 7/2013, de medidas urgentes de naturaleza tributaria, presupuestaria y de fomento de la investigación, el desarrollo y la innovación (Dekret-zakon 7/2013 o hitnim mjerama porezne i proračunske naravi i o promicanju istraživanja, razvoja i inovacija) od 28. lipnja 2013., a potom putem Real Decreto-leya 11/2014, de medidas urgentes en materia concursal (Dekret-zakon 11/2014, o hitnim mjerama u vezi stečaja), od 5. rujna 2014., koje nacionalnom sudu zabranjuje da po službenoj dužnosti preispita nepoštenost odredaba nekog ugovora, ako je već pravomoćnom odlukom odlučeno o zakonitosti svih odredaba ugovora u odnosu na tu direktivu.
Nasuprot tomu, u slučaju postojanja jedne ili više ugovornih odredaba čija eventualna nepoštenost još nije ispitana tijekom prethodne sudske kontrole spornog ugovora koja je okončana pravomoćnom odlukom, Direktivu 93/13 valja tumačiti na način da je nacionalni sud kojem se potrošač uredno obratio u okviru izvanrednog prigovora dužan, na zahtjev stranaka ili po službenoj dužnosti, ako raspolaže za to potrebnim činjeničnim i pravnim elementima, ocijeniti njihovu eventualnu nedopuštenost.
3.
Članak 3. stavak 1. i članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da:
—
ispitivanje eventualne nepoštenosti neke odredbe ugovora zaključenog između prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge) i potrošača uključuje utvrđivanje prouzrokuje li ona znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. To ispitivanje valja provesti s obzirom na nacionalne propise koji se u slučaju nepostojanja sporazuma između stranaka imaju primijeniti, sredstva koja potrošač ima na raspolaganju sukladno nacionalnim propisima kako bi spriječio korištenje te vrste odredaba, narav robe ili usluga koje su predmet dotičnog ugovora kao i sve okolnosti njegova zaključenja;
—
ako sud koji je uputio zahtjev smatra da ugovorna odredba koja se odnosi na izračun redovnih kamata, kao što je to ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, nije sastavljena jasno i razumljivo u smislu članka 4. stavka 2. te direktive, na njemu je da ispita je li ta odredba nepoštena u smislu članka 3. stavka 1. navedene direktive. U okviru tog ispitivanja navedeni sud osobito je dužan usporediti način izračuna stope redovnih kamata utvrđen tom odredbom i stvarnu visinu stope koja iz njega proizlazi s uobičajenim načinima izračuna i zakonskom kamatnom stopom kao i kamatnim stopama na tržištu na dan zaključenja ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku za zajam čiji su iznos i trajanje istovjetni onima iz razmatranog ugovora o zajmu, i
—
kada je riječ o ocjeni nacionalnog suda eventualne nepoštenosti odredbe koja se odnosi na prijevremeno dospijeće zbog dužnikove povrede obveza u određenom ograničenom razdoblju, na tom je sudu da provjeri ovisi li mogućnost dana prodavatelju (robe) ili pružatelju (usluge) da ukupan iznos zajma proglasi dospjelim o potrošačevu neizvršenju bitne obveze iz predmetnog ugovornog odnosa, je li ta mogućnost predviđena u slučajevima kada je takvo neizvršenje dovoljno teško uzevši u obzir trajanje i iznos zajma, odstupa li navedena mogućnost od propisa koji se primjenjuju u tom području u izostanku posebnih ugovornih odredaba te predviđa li nacionalno pravo primjerena i djelotvorna sredstva koja bi potrošačima vezanima takvom odredbom omogućila da isprave učinke navedenog dospijeća zajma.
4.
Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da joj je protivno sudsko tumačenje odredbe nacionalnog prava koja uređuje odredbe o prijevremenom dospijeću ugovora o zajmu, kao što je to članak 693. stavak 2. Zakona 1/2000, kako je izmijenjen Dekret-zakonom 7/2013, koja nacionalnom sudu koji je utvrdio nepoštenost ugovorne odredbe zabranjuje da istu proglasi ništavom i da je izuzme iz primjene ako je u stvarnosti prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) nije primijenio, već je poštovao uvjete predviđene navedenom odredbom nacionalnog prava.
(1) SL C 421, 24. 11. 2014.
Full & Egal Universal Law Academy