MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
YVESA BOTA
od 15. siječnja 2015. ( 1 )
Predmet C‑3/14
Prezes Urzędu Komunikacji Elektronicznej,
Telefonia Dialog sp. z o.o.
protiv
T‑Mobile Polska SA, prije Polska Telefonia Cyfrowa SA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Najwyższy (Poljska))
„Zahtjev za prethodnu odluku — Elektroničke komunikacijske mreže i usluge — Direktiva 2002/19/EZ — Članak 5. — Ovlasti i odgovornosti državnih regulatornih tijela u vezi s pristupom i međusobnim povezivanjem — Direktiva 2002/21/EZ — Članak 7. stavak 3. — Obavijest o predviđenim nacrtima mjera državnih regulatornih tijela — Područje primjene postupka — Doseg uvjeta u pogledu predmeta odluke — Doseg uvjeta u pogledu utjecaja ove mjere na trgovinu među državama članicama — Odluka državnog regulatornog tijela donesena u okviru rješavanja spora između dva nacionalna operatora u smislu članka 20. Direktive 2002/21/EZ — Odluka kojom se jednom od tih operatora nameću obveze utvrđene člankom 28. Direktive 2002/22/EZ u pogledu pristupa nezemljopisnim brojevima“
1.
U ovom prethodnom postupku od Suda se traži da pojasni područje primjene postupka obavješćivanja koji je zakonodavac Unije utvrdio u članku 7. Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) ( 2 ).
2.
U skladu s tom odredbom, državno regulatorno tijelo (u daljnjem tekstu: DRT) dužno je obavijestiti Komisiju, kao i DRT‑ove drugih država članica, o nacrtima mjera koji su, s jedne strane, doneseni na temelju odredbi koje je izrijekom utvrdio zakonodavac Unije u članku 7. stavku 3. točki (a) Okvirne direktive i koji bi, s druge strane, „utjecal[i] na trgovinu među državama članicama“ u smislu članka 7. stavka 3. točke (b) te direktive.
3.
Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska) u bitnome traži od Suda da pojasni doseg svakog od tih dvaju uvjeta.
4.
Ovaj je zahtjev upućen u okviru spora između Prezes Urzędu Komunikacji Elektronicznej (predsjednika Ureda za elektroničke komunikacije, u daljnjem tekstu: predsjednik UKE‑a), poljskog DRT‑a i društva T‑Mobile Polska SA, prije Polska Telefonia Cyfrowa SA (u daljnjem tekstu: T‑Mobile Polska), jednog od glavnih telekomunikacijskih operatora u Poljskoj. Na zahtjev društva Telefonia Dialog, a kako bi riješio spor s društvom T‑Mobile Polska, predsjednik UKE‑a je nametnuo društvu T‑Mobile Polska obveze kojima se krajnjim korisnicima želi osigurati pravo pristupa nezemljopisnim brojevima zajamčeno člankom 28. Direktive 2002/22/EZ ( 3 ). U skladu s člankom 2. točkama (d) i (f) Direktive o univerzalnoj usluzi, „nezemljopisni broj“ je broj iz nacionalnog plana numeriranja kod kojeg brojčana struktura ne sadrži nijednu od zemljopisnih oznaka korištenih za usmjeravanje poziva na fizičku lokaciju priključne točke mreže. On uključuje, među ostalim, brojeve u pokretnoj elektroničkoj komunikacijskoj mreži, brojeve za usluge besplatnog poziva i brojeve za usluge s posebnom tarifom. Iz elemenata spisa proizlazi da predsjednik UKE‑a o ovoj mjeri nije obavijestio Europsku komisiju kao ni DRT‑ove drugih država članica prije njezina donošenja.
5.
Sud koji je uputio zahtjev svojima pitanjima u bitnome pita Sud je li DRT dužan obavijestiti, u skladu s postupkom iz članka 7. stavka 3. Okvirne direktive, o mjeri kao što je ona u glavnom postupku. Osobito pita je li ta mjera kojom je DRT nametnuo operatoru obveze u pogledu pristupa nezemljopisnim brojevima u svrhu rješavanja spora, obuhvaćena područjem primjene postupka i ispunjava li, konkretno, dva uvjeta iz članka 7. stavka 3. točaka (a) i (b) Okvirne direktive.
6.
U ovom mišljenju objasnit ćemo razloge zbog kojih smatramo da je takva mjera obuhvaćena područjem primjene članka 7. stavka 3. Okvirne direktive i stoga se o njoj mora obavijestiti Komisiju i DRT‑ove drugih država članica jer ona utječe na trgovinu među državama članicama.
7.
U tom pogledu, predlažemo Sudu da odluči da je u okviru uvjeta koji se temelji na utjecaju mjere na trgovinu među državama članicama iz članka 7. stavka 3. točke (b) Okvirne direktive, potrebno dokazati da predmetna mjera može na osjetljiv način utjecati na trgovinu među državama članicama, izvršavajući izravan ili neizravan, stvaran ili mogući utjecaj na trgovinu među potonjim državama. Budući da ova ocjena predstavlja činjenično pitanje, tvrdimo da svako od nadležnih državnih tijela treba provesti in concreto ispitivanje, uzimajući u obzir narav mjere i usluga u pitanju kao i položaj i važnost predmetnih operatora na tržištu.
I – Pravni okvir
A – Zakonodavstvo Unije
1. Direktiva o pristupu
8.
Članak 1. stavak 1. Direktive 2002/19/EZ ( 4 ) glasi kako slijedi:
„Unutar okvira utvrđenog u [Okvirnoj direktivi], ova Direktiva usklađuje način na koji države članice uređuju pristup i međusobno povezivanje elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme. Svrha je utemeljiti regulatorni okvir u skladu s unutarnjim tržišnim načelima za odnose između davatelja mreža i usluga iz kojega će proizaći održivo tržišno natjecanje, interoperabilnost usluga elektroničke komunikacije i potrošačke pogodnosti.“
9.
Članak 5. Direktive o pristupu, pod nazivom „Ovlasti i odgovornosti [DRT‑a] u vezi s pristupom i međusobnim povezivanjem“, određuje:
„1. Djelujući u svrhu ostvarenja ciljeva propisanih u članku 8. [Okvirne direktive], [DRT‑ovi] potiču i, ako je to potrebno, osiguravaju, u skladu s odredbama ove Direktive, odgovarajući pristup i međusobno povezivanje i interoperabilnost usluga, vršeći svoju odgovornost tako da promiču djelotvornost, održivo tržišno natjecanje, a krajnjim korisnicima pruže najveće pogodnosti.
Posebno, ne dovodeći u pitanje mjere koje se mogu poduzeti u vezi s poduzećima sa znatnijom tržišnom snagom u skladu s člankom 8., [DRT‑ovi] posebno moraju biti u stanju nametnuti:
(a)
u onoj mjeri u kojoj je to potrebno kako bi se osiguralo povezivanje s kraja‑na‑kraj, obveze za poduzeća koja nadziru pristup krajnjim korisnicima, uključujući u opravdanim slučajevima obvezu međusobnog povezivanja s drugim mrežama ako to već nije slučaj;
[…]
3. Obveze i uvjeti u skladu sa stavcima 1. i 2. […] provode se u skladu s postupcima navedenim u člancima 6. i 7. [Okvirne direktive].
4. S obzirom na pristup i međusobno povezivanje, države članice osiguravaju da [DRT] bude ovlašteno intervenirati na vlastitu inicijativu ako je to opravdano ili, ako ne postoji sporazum između poduzeća, na zahtjev bilo koje uključene stranke, kako bi se osigurali politički ciljevi članka 8. [Okvirne direktive], u skladu s odredbama ove Direktive i postupcima navedenim u člancima 6. i 7., 20. i 21. [Okvirne direktive].“
10.
Članak 8. Direktive o pristupu, pod nazivom „Nametanje, izmjena ili povlačenje obveza“, glasi kako slijedi:
„1. Države članice osiguravaju da su [DRT‑ovi ovlašteni] za nametanje obveza iz članaka 9. do 13.
[…]
4. Obveze nametnute u skladu s ovim člankom temelje se na naravi prepoznatog problema, objektivno i opravdano s obzirom na obveze predviđene u članku 8. [Okvirne direktive]. Te se obveze nameću samo nakon savjetovanja u skladu s člancima 6. i 7. te Direktive.
[…]“
2. Okvirna direktiva
11.
U uvodnim izjavama 15. i 38. Okvirne direktive pojašnjuje se sljedeće:
„(15)
Važno je da se [DRT‑ovi] konzultiraju sa svim zainteresiranim stranama o predloženoj odluci i da uzmu u obzir njihove primjedbe prije donošenja konačne odluke. Kako bi se osiguralo da odluke na nacionalnoj razini nemaju negativan učinak na jedinstveno tržište ili druge ciljeve iz Ugovora, [DRT‑ovi] također trebaju dostaviti nacrte odluka Komisiji i drugim [DRT‑ovima] dajući im mogućnost za primjedbe. Primjereno je da [DRT‑ovi] traže mišljenje svih zainteresiranih strana o svim prijedlozima mjera koje utječu na trgovinu među državama članicama. Slučajevi kod kojih se primjenjuju postupci iz članaka 6. i 7. definirani su u ovoj Direktivi i posebnim direktivama […]
[…]
(38)
Mjere koje bi mogle utjecati na trgovinu među državama članicama su mjere koje mogu imati utjecaj, izravni ili neizravni, stvarni ili mogući, na oblike trgovine među državama članicama i to na način kojim se mogu stvoriti prepreke jedinstvenom tržištu. One uključuju mjere koje imaju značajan učinak na operatore ili korisnike u drugim državama članicama, i obuhvaćaju, inter alia: mjere koje utječu na cijene za korisnike u drugim državama članicama; mjere koje utječu na mogućnost poduzeća s poslovnim nastanom u drugoj državi članici da pruža elektroničku komunikacijsku uslugu i posebno mjere koje utječu na mogućnost pružanja usluga na transnacionalnoj osnovi i mjere koje utječu na strukturu tržišta ili pristup tržištu, s posljedicama na poduzeća u državama članicama.“
12.
Članak 6. Okvirne direktive, pod nazivom „Savjetovanja i mehanizmi transparentnosti“, određuje sljedeće:
„Osim u slučajevima navedenima u članku 7. stavku 6., članku 20. ili članku 21., kad [DRT‑ovi] namjeravaju poduzeti mjere iz ove Direktive ili posebnih direktiva koje imaju značajan utjecaj na mjerodavna tržišta, države članice daju zainteresiranim strankama priliku da u razumnom roku daju svoje primjedbe na nacrt mjera. […]“
13.
Članak 7. Okvirne direktive naslovljen je „Jačanje unutarnjeg tržišta elektroničkih komunikacija“. On glasi kako slijedi:
„1. U obavljanju svojih zadaća slijedom ove Direktive i posebnih direktiva, [DRT‑ovi] u najvećoj mjeri uzimaju u obzir ciljeve navedene u članku 8., a posebno u onom dijelu koji se tiče funkcioniranja unutarnjeg tržišta.
2. [DRT‑ovi] doprinose razvoju unutarnjeg tržišta međusobnom suradnjom i suradnjom s Komisijom na transparentan način, s ciljem osiguranja ujednačene primjene odredaba ove Direktive i posebnih direktiva […]
3. Uz savjetovanja iz članka 6., u slučaju kad [DRT] namjerava poduzeti mjere koje:
(a)
su obuhvaćene područjem primjene članka 15. ili članka 16. ove Direktive, članka 5. ili članka 8. [Direktive o pristupu] ili članka 16. [Direktive o univerzalnim uslugama]; i
(b)
bi utjecale na trgovinu među državama članicama,
ono istodobno čini dostupnim Komisiji i [DRT‑ovima] drugih država članica nacrt te mjere kao i razloge na kojima se ta mjera zasniva, u skladu s člankom 5. stavkom 3. i o tome obavješćuje Komisiju i ostale [DRT‑ove]. [DRT‑ovi] i Komisija mogu davati primjedbe navedenom [DRT‑u] samo u roku od mjesec dana ili u roku iz članka 6. ako je taj rok duži. Rok od jednog mjeseca ne može se produžavati.
[…]“
14.
Članak 20. Okvirne direktive, pod nazivom „Rješavanje sporova među poduzećima“, glasi:
„1. U slučajevima spora u vezi s obvezama iz ove Direktive ili posebnih direktiva među poduzećima koji pružaju elektroničke komunikacijske mreže ili usluge u državi članici, [DRT] na zahtjev bilo koje od stranaka, ne dovodeći u pitanje odredbe stavka 2., donosi obvezujuću odluku radi rješavanja spora u najkraćem mogućem roku […]
[…]
3. Pri rješavanju spora [DRT] donosi odluke radi postizanja ciljeva navedenih u članku 8. Sve obveze koje [DRT] nametne poduzeću s ciljem rješavanja spora, sukladne su s odredbama ove Direktive i posebnih direktiva.
[…]“
3. Direktiva o univerzalnoj usluzi
15.
Članak 28. Direktive o univerzalnoj usluzi obuhvaćen je poglavljem IV. pod nazivom „Interesi i prava krajnjih korisnika“. Taj se članak odnosi na pristup nezemljopisnim brojevima i predviđa sljedeće:
„Države članice osiguravaju mogućnost pristupa krajnjih korisnika iz drugih država članica nezemljopisnim brojevima na svom državnom području […]“
B – Poljsko pravo
16.
Zakon o telekomunikacijama (Ustawa Prawo telekomunikacyjne) od 16. srpnja 2004. ( 5 ), u verziji primjenjivoj na činjenice u postupku, u nacionalni pravni poredak prenosi odredbe koje je u okviru Telekomunikacijskog paketa donio zakonodavac Unije.
17.
Cilj članka 15. tog zakona, u poglavlju 3. pod nazivom „Postupak savjetovanja“, jest prenošenje članka 6. Okvirne direktive. Članak 15. predviđa sljedeće:
„Predsjednik UKE‑a, prije donošenja:
1.
odluke o analizi tržišta i utvrđivanju telekomunikacijskog poduzeća sa značajnom tržišnom snagom ili poništenju odluke o tom pitanju,
2.
odluke o nametanju, povlačenju, potvrđivanju ili izmjeni regulatornih obveza u pogledu telekomunikacijskog poduzeća sa značajnom tržišnom snagom ili bez nje,
3.
odluke o pristupu telekomunikacijama navedene u člancima 28. do 30.,
4.
odluke o drugim pitanjima navedenima u Zakonu,
provodi postupak savjetovanja koji zainteresiranim stranama omogućuje da u određenom roku podnesu u pisanom obliku svoja stajališta o nacrtu odluke.“
18.
Članak 18. tog zakona nalazi se u poglavlju 4., pod nazivom „Postupak konsolidacije“. Njime se prenosi članak 7. Okvirne direktive, a određuje sljedeće:
„Ako neka odluka u smislu članka 15. može utjecati na trgovinu među državama članicama, predsjednik UKE‑a, u isto vrijeme dok provodi postupak savjetovanja, pokreće postupak konsolidacije i prosljeđuje obrazložene nacrte odluke Komisiji […] i regulatornim tijelima drugih država članica.“
19.
Cilj članaka 27. i 28. Zakona o telekomunikacijama jest prenošenje članka 5. Direktive o pristupu. Ti članci 27. i 28. glase kako slijedi:
„Članak 27.
1. Predsjednik UKE‑a može, odlukom po službenoj dužnosti ili na pisani zahtjev svake strane koja pregovara o ugovoru o pristupu, utvrditi rok završetka pregovora koji ne može biti dulji od 90 dana počevši od dana podnošenja zahtjeva za sklapanjem takvog ugovora.
2. Ako pregovori nisu započeli, ako ustanova koja je dužna pružiti pristup uskrati pristup ili ako se ugovor ne sklopi u roku predviđenom u stavku 1., svaka od strana može tražiti od predsjednika UKE‑a da donese odluku o spornim pitanjima ili utvrđivanju uvjeta suradnje.
[…]
Članak 28.
1. Predsjednik UKE‑a donosi svoju odluku o odobrenju pristupa u roku od 90 dana računajući od dana podnošenja zahtjeva iz članka 27. stavka 2., uzimajući u obzir sljedeće kriterije:
1.
interes korisnika telekomunikacijskih mreža;
2.
obveze nametnute telekomunikacijskim poduzećima;
3.
promicanje modernih telekomunikacijskih usluga;
4.
obilježje postojećih spornih pitanja i praktičnu mogućnost provođenja rješenja, u pogledu tehničkih i ekonomskih aspekata pristupa, koja su predložila telekomunikacijska poduzeća, strane u pregovorima, a koja mogu predstavljati alternative;
5.
jamstvo:
(a)
cjelovitosti mreža i interoperabilnosti usluga,
(b)
nediskriminirajućih uvjeta pristupa,
(c)
razvoja tržišnog natjecanja na tržištu telekomunikacijskih usluga;
[…]
4. Odluka o pristupu zamjenjuje dio ugovora o pristupu obuhvaćenog navedenom odlukom.
[…]
6. Odluku o pristupu može izmijeniti predsjednik UKE‑a na zahtjev svake od dotičnih strana ili po službenoj dužnosti kada je to opravdano potrebom da se zajamči zaštita interesa krajnjih korisnika, učinkovito tržišno natjecanje ili interoperabilnost usluga.
[…]“
20.
Cilj članka 79. stavka 1. Zakona o telekomunikacijama jest prenošenje članka 28. Direktive o univerzalnoj usluzi. On glasi kako slijedi:
„Operator javne telefonske mreže osigurava mogućnost pristupa krajnjih korisnika svoje mreže i drugih država članica nezemljopisnim brojevima na poljskom državnom području gdje god je to tehnički i gospodarski izvedivo, osim u slučaju kada je pozvani pretplatnik ograničio pristup krajnjim korisnicima koji se nalaze na određenim zemljopisnim područjima.“
II – Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja
21.
Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je društvo Telefonia Dialog tražilo od predsjednika UKE‑a da poduzme potrebne mjere kako bi se izmijenio tekst ugovora o pristupu krajnjih korisnika nezemljopisnim brojevima koji ga veže s društvom T‑Mobile Polska.
22.
Na temelju članka 28. Zakona o telekomunikacijama, kojim se prenosi članak 5. Direktive o pristupu pod nazivom podsjećamo, „Ovlasti i odgovornosti [DRT‑ova] u vezi s pristupom i međusobnim povezivanjem“, predsjednik UKE‑a je odlukom od 19. prosinca 2008. naložio društvu Telefonia Dialog da pruži usluge završavanja poziva u svojoj mreži za naknadu utvrđenu u toj odluci. Društvo T‑Mobile Polska dužno je jamčiti svojim pretplatnicima pristup informativnim i zabavnim uslugama koje nudi mreža društva Telefonia Dialog za naknadu također definiranu u navedenoj odluci.
23.
U okviru tužbe društva T‑Mobile Polska, Sąd Okręgowy w Warszawie (regionalni sud u Varšavi) poništio je odluku predsjednika UKE‑a zato što potonji nije dostavio obavijest koja se zahtijeva na temelju članka 7. stavka 3. Okvirne direktive. Naime, Sąd Okręgowy w Warszawie smatrao je da se odluka odnosila na građane država članica koji se koriste uslugama roaminga društva T‑Mobile Polska tako što je utjecala na trgovačke odnose među državama članicama.
24.
Tu je presudu potvrdio Sąd Apelacyny w Warszawie (žalbeni sud u Varšavi).
25.
Predsjednik UKE‑a podnio je kasacijsku žalbu pred Sąd Najwyższy. On smatra da Sąd Apelacyny w Warszawie, smatrajući da je predmetna mjera imala posljedice na jedinstveno tržište, nije ispravno tumačio pojam „[utjecaja] na trgovinu među državama članicama“ iz članka 7. stavka 3. Okvirne direktive te je stoga povrijedio tu odredbu.
26.
U tim je okolnostima Sąd Najwyższy odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Treba li članak 7. stavak 3. [Okvirne] direktive u vezi s člankom 28. Direktive [o univerzalnoj usluzi] tumačiti tako da svaka mjera koju [DRT] poduzme za ispunjenje obveze koja proizlazi iz članka 28. Direktive [o univerzalnoj usluzi] utječe na trgovinu među državama članicama ako može omogućiti krajnjim korisnicima iz drugih država članica pristup nezemljopisnim brojevima na državnom području te države članice?
2.
Treba li članak 7. stavak 3. u vezi s člancima 6. i 20. [Okvirne] direktive tumačiti tako da [DRT] ne smije provoditi konsolidacijski postupak kada odlučuje o sporu među poduzećima koja pružaju elektroničke komunikacijske mreže ili usluge, a taj se spor odnosi na ispunjenje obveze jednoga od tih poduzetnika koja proizlazi iz članka 28. Direktive [o univerzalnoj usluzi], čak ni onda kad mjera utječe na trgovinu među državama članicama i unutarnje pravo obvezuje [DRT] da provede konsolidacijski postupak kad mjera može utjecati na tu trgovinu?
3.
U slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje: Treba li članak 7. stavak 3. u vezi s člankom 6. i 20. [Okvirne] direktive u vezi s člankom 288. UFEU‑a i članka 4. stavka 3. UEU‑a tumačiti tako da nacionalni sud ne smije primijeniti propise unutarnjeg prava koji [DRT‑u] propisuju obvezu provođenja konsolidacijskog postupka kad mjera koju je poduzeo može utjecati na trgovinu među državama članicama?“
III – Uvodna očitovanja
27.
Predlažemo Sudu da pitanja ispita redom drukčijim od onog koji je primijenio Sąd Najwyższy, iz sljedećih razloga.
28.
Tim pitanjima sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita Sud je li DRT dužan postupiti u skladu s postupkom obavješćivanja iz članka 7. stavka 3. Okvirne direktive kad DRT u okviru spora između dva poduzeća koja osiguravaju pristup elektroničkim komunikacijskim uslugama u jednoj državi članici nameće obveze u vezi s nezemljopisnim brojevima koje je utvrdio zakonodavac Unije u članku 28. Direktive o univerzalnom pristupu.
29.
Slučajeve u kojima su DRT‑ovi dužni obavijestiti o svojem nacrtu mjera izrijekom je definirao zakonodavac Unije u članku 7. stavku 3. Okvirne direktive. Dva uvjeta moraju biti ispunjena.
30.
Prvi se odnosi na predmet mjere. Stoga, u skladu s člankom 7. stavkom 3. točkom (a) Okvirne direktive, mora se raditi o mjerama koje „su obuhvaćene područjem primjene članka 15. ili članka 16. ove Direktive, članka 5. ili članka 8. Direktive [o pristupu] ili članka 16. Direktive [o univerzalnim uslugama]“.
31.
Drugi uvjet odnosi se na posljedice mjere na jedinstveno tržište. U skladu s člankom 7. stavkom 3. točkom (b) Okvirne direktive mora se, naime raditi o mjerama koje „bi utjecale na trgovinu među državama članicama“.
32.
Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita o dosegu drugog uvjeta. Naime, Sąd Najwyższy pita može li takva mjera, kao što je ona u glavnom postupku, kojom se želi osigurati pristup nezemljopisnim brojevima, utjecati na trgovinu među državama članicama u smislu članka 7. stavka 3. točke (b) Okvirne direktive.
33.
Osim toga, svojim drugim pitanjem sud pita o dosegu prvog uvjeta koji se odnosi na prirodu odluke. Naime, Sud koji je uputio zahtjev pita je li postupak obavješćivanja primjenjiv na mjeru koja je donesena na temelju članka 20. Okvirne direktive radi rješavanja spora među nacionalnim operatorima.
34.
S obzirom na te elemente, čini nam se dosljednijim izmijeniti redoslijed obrađivanja tih dvaju pitanja. Naime, ako bismo smatrali da mjera kao što je ona u glavnom postupku, donesena u okviru rješavanja spora između poduzeća, nije obuhvaćena nijednom od situacija koje je izrijekom utvrdio zakonodavac Unije u članku 7. stavku 3. točki (a) Okvirne direktive, ne bi bilo nužno ispitati može li ta mjera, u skladu s točkom (b) navedene odredbe, imati posljedice na trgovinu među državama članicama.
IV – Naša analiza
A – Doseg uvjeta utvrđenog u članku 7. stavku 3. točki (a) Okvirne direktive koji se temelji na prirodi mjere
35.
Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita Sud je li DRT, u skladu s člankom 7. stavkom 3. Okvirne direktive, dužan obavijestiti o mjeri kojom telekomunikacijskom operatoru nameće obveze koje se tiču nezemljopisnih brojeva, ako je ta mjera donesena u okviru rješavanja spora, u smislu članka 20. te direktive ( 6 ).
36.
To se pitanje postavlja jer u članku 20. Okvirne direktive zakonodavac Unije ne pojašnjuje trebaju li o takvoj odluci biti obaviješteni Komisija i DRT‑ovi drugih država članica u skladu s postupkom iz članka 7. stavka 3. te direktive.
37.
Pitanje se također postavlja s obzirom na to da ta odluka na prvi pogled nije obuhvaćena slučajevima koje je utvrdio zakonodavac Unije u članku 7. stavku 3 točki (a) navedene direktive.
38.
Naime, u skladu s tom odredbom, DRT je dužan obavijestiti o mjerama kojima:
—
određuje mjerodavno tržište ili provodi analizu tržišta u skladu s člancima 15. i 16. Okvirne direktive,
—
provodi obveze koje se odnose na pristup elektroničkim telekomunikacijskim mrežama i njihovo međusobno povezivanje u skladu s člankom 5. Direktive o pristupu,
—
nameće, mijenja ili ukida, u skladu s člankom 8. Direktive o pristupu, obveze primjenjive na operatore koji su određeni da imaju značajnu tržišnu snagu na određenom tržištu, a osobito
—
obveze transparentnosti koje se odnose na načine međusobnog povezivanja ili pristupa u skladu s člankom 9. Direktive o pristupu;
—
obveze nediskriminacije u skladu s člankom 10. Direktive o pristupu;
—
obveze zasebnog računovodstva u skladu s člankom 11. Direktive o pristupu;
—
obveze pristupa posebnim dijelovima mreže i pripadajućoj opremi u skladu s člankom 12. Direktive o pristupu, i
—
zahtjevi koji se odnose na nadzor cijena i troškovnog računovodstva u skladu s člankom 13. Direktive o pristupu, i
—
zadržava, izmjenjuje ili povlači obveze koje se odnose na maloprodajna tržišta u skladu s člankom 16. stavkom 3. Direktive o univerzalnoj usluzi.
39.
Mjeru donesenu na temelju članka 20. Okvirne direktive nije izrijekom naveo zakonodavac Unije.
40.
Međutim, smatramo da to nije prepreka činjenici da takva odluka bude obuhvaćena područjem primjene postupka obavješćivanja iz članka 7. stavka 3. Okvirne direktive, čim se ta mjera odnosi na jednu od obveza utvrđenih člankom 7. stavkom 3. točkom (a) Okvirne direktive i ima posljedice na trgovinu među državama članicama u skladu s člankom 7. stavkom 3. točkom (b) te direktive.
41.
Naime, članak 20. Okvirne direktive odredba je sasvim postupovne prirode. Ona pojašnjuje, podsjećamo, pravna pravila i postupke primjenjive kada DRT intervenira u okviru spora među poduzećima koja pružaju elektroničke komunikacijske mreže ili usluge u jednoj državi članici i donosi obvezujuću odluku u svrhu rješavanja tog spora.
42.
Provedba postupka obavješćivanja ne ovisi o prirodi postupka na kraju kojeg DRT donosi predmetnu mjeru. Kao što to jasno proizlazi iz teksta članka 7. stavka 3. točke (a) Okvirne direktive, provedba tog postupka ovisi jedino o predmetu mjere. Želi li se njome odrediti mjerodavno tržište, osigurati pristup elektroničkoj komunikacijskoj usluzi ili za cilj ima nametnuti tržišnom operatoru obveze nadzora cijena?
43.
U glavnom postupku potrebno je stoga usredotočiti se na sami predmet odluke koju je donio predsjednik UKE‑a, neovisno o postupovnom okviru kojim je obuhvaćena.
44.
Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je tu mjeru donio predsjednik UKE‑a kako bi proveo obveze iz članka 28. Direktive o univerzalnoj usluzi, kojim se želi zajamčiti pravo pristupa krajnjih korisnika nezemljopisnim brojevima na njihovom državnom području. Takva odluka odnosi se dakle na pristup elektroničkoj komunikacijskoj usluzi.
45.
Premda je navedena mjera obuhvaćena okvirom postupka rješavanja sporova iz članka 20. Okvirne direktive, sud koji je uputio zahtjev potvrđuje nam da je ona donesena na temelju ovlasti koje su povjerene predsjedniku UKE‑a člankom 28. Zakona o telekomunikacijama kojim se u nacionalnom pravnom poretku prenosi članak 5. Direktive o pristupu. Podsjećamo da ta potonja odredba daje svakome od DRT‑ova pravo, čak i obvezu, nametnuti operatorima na tržištu obveze koje se odnose na pristup elektroničkim komunikacijskim uslugama i njihovu međusobnu povezanost. Radi se o materijalnoj odredbi koja očito obuhvaća predmetnu mjeru u glavnom postupku.
46.
Mjera koju je donio predsjednik UKE‑a temelji se dakle, što se tiče njezina predmeta, na članku 5. Direktive o pristupu kojim se utvrđuju ovlasti i odgovornosti DRT‑ova u pogledu pristupa i međusobne povezanosti i, što se tiče postupka, na članku 20. Okvirne direktive kojim se utvrđuju postupovni standardi primjenjivi u okviru rješavanja spora.
47.
U tom pogledu, upućujemo na to da je zakonodavac Unije utvrdio vrlo usku povezanost između mjera donesenih na temelju članka 5. Direktive o pristupu i postupovnih mehanizama iz članaka 6., 7., 20. i 21. Okvirne direktive. Naime, kao što jasno proizlazi iz članka 5. stavaka 3. i 4. Direktive o pristupu, obveze i uvjeti koje nameću DRT‑ovi u pogledu pristupa i međusobne povezanosti moraju biti provedeni u skladu s postupcima savjetovanja i obavješćivanja iz članaka 6. i 7. Okvirne direktive i, ako je potrebno, u skladu s postupovnim pravilima iz članaka 20. i 21. Okvirne direktive, kada su obuhvaćeni okvirom rješavanja nacionalnog ili prekograničnog spora.
48.
S obzirom na navedeno, sada je potrebno naglasiti da su mjere donesene na temelju članka 5. Direktive o pristupu izrijekom obuhvaćene slučajevima iz članka 7. stavka 3. točke (a) Okvirne direktive. DRT‑ovi su dakle dužni obavijestiti Komisiju i DRT‑ove drugih država članica ako te mjere imaju utjecaj na trgovinu među državama članicama.
49.
Takvo tumačenje potvrđuju ciljevi zakonodavca Unije u tom području.
50.
Naime, cilj koji jasno proizlazi iz uvodne izjave 15. Okvirne direktive jest osigurati da odluke koje DRT‑ovi donesu na nacionalnoj razini nemaju negativan učinak na jedinstveno tržište. Osim toga, u skladu s uvodnom izjavom 2. preporuke Komisije od 15. listopada 2008. ( 7 ), te odluke ne smiju ugroziti ostvarivanje ciljeva zakonodavca Unije predviđenih u članku 8. Okvirne direktive u uspostavljanju regulatornog okvira za tržište telekomunikacija. Drugim riječima, zakonodavac Unije traži od DRT‑ova da pridonesu razvoju jedinstvenog tržišta surađujući međusobno i s Komisijom na transparentan način, kako bi se osigurala dosljedna primjena pravila utvrđenih u okviru Telekomunikacijskog paketa i time izbjeglo svako narušavanje tržišnog natjecanja koje može ugroziti razvoj tržišta telekomunikacija.
51.
Međutim, isključiti postupak obavješćivanja o mjerama koje donesu DRT‑ovi u okviru rješavanja spora bilo bi u suprotnosti s tim ciljevima. Te su mjere upravne, a ne pravosudne prirode i obavješćivanje o njima očito je dio suradnje koju zakonodavac Unije nastoji uspostaviti između DRT‑ova i Komisije. Stoga bi isključivanje tih mjera iz područja primjene članka 7. stavka 3. Okvirne direktive, prema našem mišljenju, moglo ugroziti željeno usklađivanje. U tom pogledu, primjećujemo da je u uvodnoj izjavi 32. Okvirne direktive zakonodavac Unije izrijekom utvrdio da „[u] postupku rješavanja spora među poduzećima koji pružaju elektroničke komunikacijske mreže ili usluge u državi članici, [DRT] treba nastojati osigurati poštovanje obveza iz [Okvirne direktive] i posebnih direktiva“, među kojima je zahtjev transparentnosti i suradnje.
52.
Osim toga, zanimljivo je napomenuti da je, u okviru postizanja navedenih ciljeva, Komisija u uvodnoj izjavi 4. svoje gore navedene preporuke pojasnila da će „[DRT‑ovima] koji to žele dati mogućnosti raspravljanja o svakom nacrtu mjere prije službene obavijesti u skladu s člankom 7. [Okvirne] direktive“ [neslužbeni prijevod].
53.
S obzirom na sve te elemente, smatramo da članak 7. stavak 3. Okvirne direktive treba stoga tumačiti na način da je mjera donesena u okviru rješavanja spora kojom DRT operatoru nameće obveze u pogledu pristupa nezemljopisnim brojevima, a u skladu s ovlastima i odgovornostima koje imaju na temelju članka 5. Direktive o pristupu, članka 20. Okvirne direktive i članka 28. Direktive o univerzalnoj usluzi, obuhvaćena područjem primjene postupka obavješćivanja i stoga se o toj mjeri treba dostaviti obavijest ako ona utječe na trgovinu među državama članicama.
B – Doseg uvjeta utvrđenog u članku 7. stavku 3. točki (b) Okvirne direktive koji se temelji na utjecaju mjere na trgovinu među državama članicama
54.
Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita Sud utječe li nužno, u skladu s člankom 7. stavkom 3. Okvirne direktive, mjera kojom DRT želi, u skladu s člankom 28. Direktive o univerzalnoj usluzi, osigurati pristup krajnjih korisnika nezemljopisnim brojevima, na trgovinu među državama članicama, tako da o takvoj mjeri treba obavijestiti Komisiju kao i DRT‑ove drugih država članica.
55.
Za odgovor na to pitanje u ovom slučaju potrebno je utvrditi doseg kriterija koji se temelji na tome da „bi [mjere] utjecale na trgovinu među državama članicama“, navedenog u članku 7. stavku 3. točki (b) Okvirne direktive.
56.
Tim se kriterijem, kao što smo prethodno vidjeli, određuje područje primjene postupka obavješćivanja. Iako je bio predmet opsežne sudske prakse u okviru sporova koji se odnose na tržišno natjecanje, Sud još nije odlučio o njegovom dosegu u okviru spora koji se odnosi na telekomunikacijski sektor.
57.
Najprije treba napomenuti da je zakonodavac Unije izrijekom utvrdio doseg navedenog kriterija u uvodnoj izjavi 38. Okvirne direktive.
58.
Radi se o „[mjerama] koje mogu imati utjecaj, izravni ili neizravni, stvarni ili mogući, na oblike trgovine među državama članicama i to na način kojim se mogu stvoriti prepreke jedinstvenom tržištu“, dok zakonodavac Unije nadalje pojašnjuje da te mjere „uključuju mjere koje imaju značajan učinak na operatore ili korisnike u drugim državama članicama“.
59.
Najprije smo utvrdili da je ta definicija jednaka definiciji Suda i Komisije u okviru sporova u području prava tržišnog natjecanja. Podsjećamo, naime, da je u svojoj presudi Völk ( 8 ), koja je temeljna presuda u tom području, Sud presudio da se pojmom „[utjecaja na] trgovinu među državama članicama“, iz članka 85. stavka 1. Ugovora o EEZ‑a (koji je postao članak 85. stavak 1. Ugovora o EZ‑u, koji je postao članak 81. stavak 1. UEZ‑a, koji je postao članak 101. stavak 1. UFEU‑a), pretpostavlja da predmetni sporazum može izvršavati „utjecaj, izravni ili neizravni, stvarni ili mogući, na oblike trgovine među državama članicama i to na način kojim se mogu stvoriti prepreke jedinstvenom tržištu između država članica“ ( 9 ). Dvije godine poslije, u svojoj presudi Béguelin Import ( 10 ), Sud je također pojasnio da se pojam utjecaja na trgovinu među državama članicama odnosi na sporazume i prakse koji utječu „na osjetljiv način na trgovinu među državama članicama“ ( 11 ).
60.
Tu je definiciju preuzela Komisija u svojoj obavijesti pod nazivom „Smjernice o načelu utjecaja na trgovinu iz članaka 81. [UEZ -a] i 82. [UEZ‑a]“] ( 12 ), na koje ćemo se vratiti.
61.
Postoji, stoga, istovjetnost između definicije pojma „[utjecaja] na trgovinu među državama članicama“ koju je donio zakonodavac Unije u smislu članka 7. stavka 3. Okvirne direktive, i definicije pojma utjecaja na trgovinu među državama članicama u smislu članaka 101. i 102. UFEU‑a.
62.
Ta je istovjetnost sasvim dosljedna ako se uzme u obzir da je tržište telekomunikacija danas konkurentno tržište na kojem se postupanja operatora mogu shvatiti kao postupanja u smislu članaka 101. i 102. UFEU‑a.
63.
U tom pogledu i kao što to jasno proizlazi iz regulatornog okvira utvrđenog u sektoru telekomunikacija, definicija i analiza mjerodavnih tržišta, položaj i snaga gospodarskih subjekata na tim tržištima kao i utjecaji praksi tih subjekata na tržištima proizlaze iz gospodarske analize temeljene na metodologiji prava tržišnog natjecanja. Nadalje, zakonodavac Unije je u uvodnoj izjavi 13. Direktive o pristupu izrijekom utvrdio da se radi o obvezama koje se odnose na pristup elektroničkim komunikacijskim mrežama i njihovu međusobnu povezanost.
64.
U tim okolnostima i poput svih stranki koje su podnijele svoja očitovanja u glavnom postupku, smatramo da pojam „[utjecaja] na trgovinu među državama članicama“, kojim se koristi zakonodavac Unije u članku 7. stavku 3. Okvirne direktive, treba imati isti doseg kao pojam utjecaja na trgovinu među državama članicama na kojem se temelji u okviru prava tržišnog natjecanja, a osobito članka 101. UFEU‑a te se mora ocijeniti u skladu s jednakom metodologijom.
65.
Ta je metodologija pojašnjena u Smjernicama koje se temelje na sudskoj praksi Suda u tom području.
66.
U skladu s tim Smjernicama, utjecaj na trgovinu među državama članicama u smislu članaka 101. i 102. UFEU‑a podrazumijeva, kao što smo naveli, da predmetni sporazum može imati izravni ili neizravni, stvarni ili mogući utjecaj na oblike trgovine među državama članicama ( 13 ). Prema mišljenju Suda, ova ocjena treba se temeljiti na ispitivanju svih objektivnih pravnih ili činjeničnih pitanja koja proizlaze iz stvarnog okvira kojim je obuhvaćen sporazum ( 14 ). U tom okviru nadležna tijela trebaju uzeti u obzir prirodu sporazuma ili predmetne prakse, prirodu predmetnih proizvoda kao i položaj i važnost uključenih poduzeća.
67.
Priroda sporazuma kao i snaga poduzeća na tržištu pokazuju da ovaj sporazum može utjecati na trgovinu među državama članicama. Sama priroda predmetnih proizvoda može utjecati na trgovinu unutar Zajednice. Naime, kada je kupnja ili prodaja nekog proizvoda obuhvaćena okvirom prekogranične trgovine ili predstavlja značajan dio djelatnosti poduzeća koje želi stupiti na tržište ili proširiti svoje djelatnosti u drugim državama članicama, jednostavnije je dokazati da takav sporazum može imati posljedice na jedinstveno tržište.
68.
Osim toga, u skladu sa Smjernicama, utjecaj na trgovinu među državama članicama u smislu članaka 101. i 102. UFEU‑a, podrazumijeva da sporazum ili predmetna praksa može imati minimalnu razinu prekograničnih učinaka ( 15 ) u koju su uključene najmanje dvije države članice. Naime, kriterij utjecaja na trgovinu među državama članicama uključuje kvantitativni element kojim se ograničuje primjena prava Unije na sporazume i prakse koji mogu imati učinke određenog opsega. Ocjena osjetljivog karaktera ovisi ponovno o okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a osobito o prirodi sporazuma ili predmetne prakse, prirodi predmetnih proizvoda kao i o tržišnom položaju uključenih poduzeća ( 16 ).
69.
Kao što smo naveli, smatramo da se utjecaj mjere koju donese DRT na trgovinu među državama članicama treba ocijeniti na temelju jednake metodologije.
70.
Ta ocjena, prema našem mišljenju, predstavlja činjenično pitanje o kojem odlučuju nacionalna nadležna tijela u svakom konkretnom slučaju. Potonja tijela trebaju ocijeniti može li mjera koju namjeravaju donijeti utjecati na osjetljiv ili značajan način na trgovinu među državama članicama vršeći izravni ili neizravni, stvarni ili mogući utjecaj na oblike trgovine među potonjim državama. U tu svrhu, njihova se ocjena treba osobito temeljiti na prirodi mjere i predmetnih usluga kao i na položaju i važnosti predmetnog poduzeća na tržištu ( 17 ).
71.
U uvodnoj izjavi 38. Okvirne direktive zakonodavac Unije navodi netaksativni popis mjera koje mogu značajno utjecati na operatore ili korisnike u drugim državama članicama. On se, među ostalim, odnosi na mjere koje negativno utječu na strukturu tržišta ili predstavljaju prepreku pristupu tržištu, te zbog toga imaju posljedice na poduzeća s poslovnim nastanom u drugim državama članicama. Odnosi se i na mjere koje utječu na cijene za korisnike u drugim državama članicama kao i na one koje negativno utječu na mogućnost poduzeća s poslovnim nastanom u drugoj državi članici da pruži elektroničku komunikacijsku uslugu.
72.
Stoga, kao ilustrativni primjer, Komisija smatra da mjere koje se odnose na određivanje cijena završavanja poziva ( 18 ) imaju posljedice na operatore u drugim državama članicama te se stoga Komisiju treba o njima prethodno obavijestiti u skladu s postupkom iz članka 7. stavka 3. Okvirne direktive ( 19 ). Budući da se radi o cijenama završavanja poziva, Komisija, naime, smatra da su one sastavni dio troška poziva među klijentima operatora različitih mreža i da su uključeni u telefonski račun pozivatelja, tako da se može smatrati da mjera značajno utječe na korisnike. Osim toga, Komisija smatra da visina cijena završavanja poziva izravno utječe na sposobnost operatorâ s poslovnom nastanom u drugim državama članicama da pružaju svoje usluge u predmetnoj državi članici s obzirom na utvrđene cijene završavanja poziva.
73.
Slično tome, Komisija smatra da je se treba prethodno obavijestiti u skladu s člankom 7. stavkom 3. Okvirne direktive o mjerama kojima DRT određuje cijene za veleprodajne usluge pristupa mreži širokopojasnog interneta kao i o načinu njihova izračuna.
74.
Prema tome, na nacionalnom je sudu da u okviru glavnog postupka in concreto ocijeni može li predmetna mjera, donesena s ciljem da se krajnjim korisnicima osigura pristup nezemljopisnim brojevima, na isti način utjecati na trgovinu među državama članicama, kako bi svi uvjeti postupka obavješćivanja bili ispunjeni.
75.
U tu će svrhu nacionalni sud trebati uzeti u obzir prirodu te mjere kao i prirodu predmetnih usluga.
76.
U tom pogledu, podsjećamo da navedena mjera obvezuje društvo T‑Mobile Polska da krajnjim korisnicima koji borave na državnom području i koriste se njegovom mrežom u svrhu roaminga osigura pristup nezemljopisnim brojevima.
77.
Podsjećamo da, u skladu s člankom 2. točkama (d) i (f) Direktive o univerzalnoj usluzi, „nezemljopisni broj“ znači broj iz nacionalnog plana numeriranja kod kojega njegova brojčana struktura ne sadrži zemljopisnu oznaku koja se koristi za usmjeravanje poziva na fizičku lokaciju priključne točke mreže. On uključuje, između ostalog, brojeve u pokretnoj elektroničkoj komunikacijskoj mreži, brojeve za usluge besplatnog poziva i brojeve za usluge s posebnom tarifom.
78.
Također shvaćamo da se u ovom predmetu dotičnom mjerom određuju načini utvrđivanja cijene za uslugu pristupa nezemljopisnim brojevima u okviru ugovora koji društvo T‑Mobile Polska veže s društvom Telefonia Dialog.
79.
Ti elementi, prema našem mišljenju, dokazuju da ta mjera može utjecati na trgovinu među državama članicama.
80.
S jedne strane, pristup nezemljopisnim brojevima, koji je dužno osigurati društvo T‑Mobile Polska, nemaju samo krajnji korisnici mreže tog poduzeća, već i oni koji se koriste njegovim uslugama u pogledu roaminga. Kao što je ispravno istaknula Komisija, ono što se inače naziva roaming uključuje prekograničnu dimenziju komunikacije. Osim toga, društvo T‑Mobile Polska na raspravi je pojasnilo da je sklopilo više od 140 ugovora o roamingu s operatorima iz različitih država članica.
81.
S druge strane, predmetnom se mjerom određuju cijene telekomunikacijskih usluga kao i načini izmjene tih cijena. Ako su ti načini uneseni u okvir ugovora koji veže društvo T‑Mobile Polska, prema našem mišljenju, oni mogu imati izravne posljedice na krajnjeg korisnika jer su sastavni dio troška poziva i prema tome utječu na iznos telefonskog računa pozivatelja. U tim okolnostima, smatramo da takva mjera može značajno utjecati na korisnike. Nadalje, kao što je presudio Sąd Apelacyjny w Warszawie, nije nemoguće da ona ima posljedice i na uvjete pristupa operatora tržištu, osobito onih s poslovnim nastanom u drugim državama članicama.
82.
Osim toga, nacionalni sud treba uzeti u obzir položaj i važnost predmetnih poduzeća na tržištu, osobito društva T‑Mobile Polska. Prema podacima kojima raspolažemo, kao i informacijama koje je dostavilo društvo T‑Mobile Polska tijekom rasprave, to je poduzeće jedan od glavnih telekomunikacijskih operatora u Poljskoj i istočnoj Europi. Kao što proizlazi iz presude Polska Telefonia Cyfrowa ( 20 ), predsjednik UKE‑a je već 2006. smatrao da je navedeno poduzeće imalo značajnu tržišnu snagu na tržištu usluga završavanja glasovnog poziva, namećući mu, u tom pogledu, određene regulatorne obveze ( 21 ). T‑Mobile Polska je 2008. držao 29% udjela u tržištu, a 2013. 27%. Tim se informacijama o važnosti društva T‑Mobile Polska na tržištu očito nastoji dokazati da je važan opseg komunikacija koje prolaze mrežom tog poduzeća, među kojima su i one ostvarene prema nezemljopisnim brojevima.
83.
Iako nam ti elementi govore o mogućnosti da predmetna mjera ima posljedice na trgovinu među državama članicama, one su, prema našem mišljenju, nedovoljne da bismo zaključili da na trgovinu u Zajednici mogu utjecati na osjetljiv način. Na nacionalnom je sudu da, s obzirom na sve elemente kojima raspolaže u okviru ovog predmeta, odredi točne razmjere tog utjecaja.
84.
Stoga, s obzirom na te elemente, smatramo da članak 7. stavak 3. Okvirne direktive treba tumačiti na način da mjera, kojom DRT nastoji, u skladu s člankom 28. Direktive o univerzalnoj usluzi, osigurati pristup krajnjih korisnika nezemljopisnim brojevima, može utjecati na trgovinu među državama članicama, kada na osjetljiv način utječe na trgovinu među državama članicama vršeći izravni ili neizravni, stvarni ili mogući utjecaj na oblike njihove trgovine.
85.
Ta je ocjena činjenično pitanje o kojem treba odlučiti svako od nacionalnih nadležnih tijela u svakom pojedinom slučaju, uzimajući u obzir prirodu mjere i predmetnih usluga kao i položaj i važnost dotičnih operatora na tržištu.
C – Treće pitanje
86.
Prema našem mišljenju, treće pitanje koje postavlja sud koji je uputio zahtjev nije potrebno ispitati, uzimajući u obzir odgovore koje predlažemo za prva dva pitanja. Nadalje, i kao što smo naveli, iz teksta poljskog zakonodavstva proizlazi da, kao što je jasno iz dijelova kojima raspolažemo, ono ne odstupa od obveza koje je predvidio zakonodavac Unije u članku 7. stavku 3. Okvirne direktive.
V – Zaključak
87.
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažemo Sudu da Sąd Najwyższyu odgovori kako slijedi:
1.
Članak 7. stavak 3. Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) treba tumačiti na način da je mjera donesena u okviru rješavanja spora, kojom državno regulatorno tijelo operatoru nameće obveze u vezi s pristupom nezemljopisnim brojevima, i to u skladu s ovlastim i odgovornostima koje ima na temelju članka 5. Direktive 2002/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme (Direktiva o pristupu), članka 20. Direktive 2002/21 i članka 28. Direktive 2002/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi), obuhvaćena područjem primjene postupka obavješćivanja i stoga se o toj mjeri treba dostaviti obavijest kad ona utječe na trgovinu među državama članicama.
2.
Članak 7. stavak 3. Direktive 2002/21 treba tumačiti na način da mjera, kojom državno regulatorno tijelo nastoji u skladu s člankom 28. Direktive 2002/22 osigurati pristup krajnjih korisnika nezemljopisnim brojevima, može utjecati na trgovinu među državama članicama, kada ta mjera na osjetljiv način može utjecati na trgovinu potonjih država vršeći izravni ili neizravni, stvarni ili mogući utjecaj na oblike njihove trgovine.
Ta je ocjena činjenično pitanje o kojem treba odlučiti svako nacionalno nadležno tijelo u svakom pojedinom slučaju, uzimajući u obzir prirodu mjere i predmetne usluge kao i položaj i važnost dotičnih operatora na tržištu.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) SL L 108, str. 33. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.), u daljnjem tekstu: Okvirna direktiva.
( 3 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi) (SL L 108, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 50., str. 3.)
( 4 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme (Direktiva o pristupu) (SL L 108, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 38., str. 69.)
( 5 ) Dz. U. br. 171, poz. 1800.
( 6 ) Poput Komisije, smatramo da poljsko zakonodavstvo ne odstupa od obveza koje je predvidio zakonodavac Unije u članku 7. stavku 3. Okvirne direktive.
( 7 ) Preporuka koja se odnosi na obavijesti, rokove i savjetovanja predviđena člankom 7. Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (SL L 301, str. 23.)
( 8 ) 5/69, EU:C:1969:35.
( 9 ) Točka 5.
( 10 ) 22/71, EU:C:1971:113.
( 11 ) Točka 16. Moje isticanje.
( 12 ) SL 2004, C 101, str. 81., (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 33.) u daljnjem tekstu: Smjernice.
( 13 ) Vidjeti točku 23. Smjernica.
( 14 ) Presuda Völk (EU:C:1969:35, t. 5. i 7.).
( 15 ) Vidjeti točku 13. Smjernica.
( 16 ) Vidjeti točku 28. Smjernica.
( 17 ) Kao ilustrativni primjer vidjeti presudu Javico (C‑306/96, EU:C:1998:173, t. 17.).
( 18 ) Radi se o veleprodajnim cijenama koje operator pretplatnika koji primi poziv na mobilni telefon naplaćuje mrežnom operatoru pozivatelja kako bi se poziv uspostavio ili „završio“.
( 19 ) Vidjeti Komisijina priopćenja za medije od 25. lipnja 2009. i 24. lipnja 2010., dostupna na sljedećim internetskim adresama: ‑release_IP-09‑1008_fr.htm?locale=FR et ‑release_IP-10‑804_fr.htm.
( 20 ) C‑410/09, EU:C:2011:294.
( 21 ) Točka 14.
Full & Egal Universal Law Academy