MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 4. lipnja 2015. ( 1 )
Predmet C‑103/14
Bronius Jakutis,
Kretingalės kooperatinė ŽŪB
protiv
Nacionalinė mokėjimo agentūra prie Žemės ūkio ministerijos,
Lietuvos valstybė
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Vilniaus apygardos administracinis teismas (Litva))
„Zahtjev za prethodnu odluku — Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) — Tumačenje Uredbe (EZ) br. 73/2009 — Valjanost članka 10. stavka 1. i članka 132. stavka 2. Uredbe br. 73/2009, kao i Provedbene odluke Komisije C(2012) 4391 final i radnog dokumenta Komisije DS2011/14/REV2, od 20. listopada 2011., u pogledu Akta o pristupanju iz 2003., načela pravne sigurnosti, zaštite legitimnih očekivanja, dobre uprave, poštenog tržišnog natjecanja i nediskriminacije i ciljeva ZPP‑a koji su utvrđeni u članku 39. UFEU‑a — Modulacija izravnih plaćanja dodijeljenih poljoprivrednicima u novim državama članicama — Smanjenje dodatnih nacionalnih izravnih plaćanja — Razine izravnih plaćanja primjenjive u starim i novim državama članicama — Usporedba — Ujednačavanje razina izravnih plaćanja u 2012. — Nedostatak podataka na temelju kojih se može utvrditi ujednačenost primjenjivih izravnih plaćanja u starim i novim državama članicama — Nepostojanje obrazloženja — Neobjavljivanje u Službenom listu Europske unije“
I – Uvod
1.
Ovaj predmet odnosi se na složeno pitanje mogućnosti usporedbe razina izravnih plaćanja poljoprivrednicima u državama članicama Europske unije, unatoč bitnim razlikama između iznosa tih plaćanja koji se dodjeljuju u različitim državama članicama.
2.
Ta je usporedba nužna osobito kako bi se utvrdilo jesu li modulacija izravnih plaćanja i smanjenje dodatnih nacionalnih izravnih plaćanja (u daljnjem tekstu: DNIP) 2012. bili primjenjivi u novim državama članicama koje su pristupile Uniji 1. svibnja 2004. (u daljnjem tekstu: države EU-10). Ne može se poreći koliko je to pitanje značajno za poljoprivrednike iz država EU-10.
3.
Prema takozvanom „phasing‑in“ programu, izravna plaćanja poljoprivrednicima postupno se uvode u države EU-10 nakon njihova pristupanja Uniji, kako bi 2013. dosegle 100% razine tih plaćanja koja se primjenjuje u drugim državama članicama. Problematika koja se ističe ovim zahtjevom za prethodnu odluku odnosi se na usporedbu razina izravnih plaćanja koje su se 2012. primjenjivale u državama EU-10 i u državama članicama Unije u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004. (u daljnjem tekstu: države EU-15).
4.
Zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio Vilniaus apygardos administracinis teismas (Litva) odnosi se, s jedne strane, na tumačenje određenih odredbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009 ( 2 ) i, s druge strane, na valjanost određenih odredbi te uredbe, Provedbene odluke Komisije C(2012) 4391 final ( 3 ) i radnog dokumenta Komisije DS2011/14/REV2 ( 4 ). Pri ispitivanju prethodnih pitanja osobito je potrebno uputiti na članak 39. UFEU‑a, na Akt o pristupanju iz 2003. ( 5 ) i na određena opća načela prava Unije.
5.
Iako su Sudu prvi put upućena pitanja o primjeni modulacije i smanjenja DNIP‑a u državama EU-10, Općem sudu Europske unije već su podnesene izravne tužbe radi poništenja akata Unije u tom području ( 6 ). Međutim, pitanje koje se odnosi na tumačenje pojma „razine izravnih plaćanja“ u smislu članka 10. stavka 2. Uredbe br. 73/2009 i dalje je bez odgovora ( 7 ).
II – Pravni okvir - Pravo Unije
A – Akt o pristupanju iz 2003.
6.
Članak 9. Akta o pristupanju iz 2003. određuje:
„Odredbe ovog akta čija je svrha ili učinak stavljanje izvan snage ili izmjena akata koje su donijele institucije, a koje nisu prijelazna mjera, imaju isti pravni status kao i odredbe koje one stavljaju izvan snage ili mijenjaju te podliježu istim pravilima kao i te odredbe.“ [neslužbeni prijevod]
B – Uredba (EZ) br. 1259/1999
7.
Uredba Vijeća (EZ) br. 1259/1999 ( 8 ), sukladno svojem članku 1., primjenjivala se na plaćanja koja su izravno dodijeljena poljoprivrednicima u okviru programa potpore koji potpada pod zajedničku poljoprivrednu politiku (ZPP) i koja su financirana, djelomično ili u cijelosti, od Komponente za jamstva Europskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EFSJP) ( 9 ).
8.
Poglavljem 6. točkom 27. Priloga II. Aktu o pristupanju iz 2003. uneseno je u Uredbu br. 1259/1999 nekoliko izmjena, čime su, među ostalim, umetnuti članci 1.a, 1.b i 1.c o programima potpore u novim državama članicama.
9.
Članak 1.a Uredbe br. 1259/1999 utvrđuje program izravnih plaćanja koji je postupno povećavan (program „phasing‑in“) u novim državama članicama.
„Uvođenje programa potpore u novim državama članicama
U Češkoj Republici, Estoniji, Cipru, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Malti, Poljskoj, Sloveniji i Slovačkoj (u daljnjem tekstu: nove države članice) izravna se plaćanja dodijeljena po osnovi programa potpore navedenih u članku 1. uvode u skladu sa sljedećim rasporedom povećanja izraženih u obliku postotka razine tih plaćanja koja je primjenjiva u Zajednici u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004.
25% u 2004.
30% u 2005.
35% u 2006.
40% u 2007.
50% u 2008.
60% u 2009.
70% u 2010.
80% u 2011.
90% u 2012.
100% počevši od 2013.“ [neslužbeni prijevod]
10.
Članak 1.c, koji je također umetnut u Uredbu br. 1259/1999 poglavljem 6. točkom 27. Priloga II. Aktu o pristupanju iz 2003., utvrđuje program jedinstvenih plaćanja po površini (u daljnjem tekstu: PJPP), koji države EU-10 mogu primijeniti.
11.
Odredbama članka 1.c Uredbe br. 1259/1999 novim državama članicama dopuštena je dodjela DNIP‑a. Prema stavku 2. posljednjem podstavku navedenog članka:
„Ukupan iznos izravnih potpora koje se mogu isplatiti poljoprivrednicima u novim državama članicama nakon pristupanja po osnovi primjenjivog programa [Unije], uključujući i sva dodatna nacionalna izravna plaćanja , ne može premašiti razinu izravne potpore na koju bi taj poljoprivrednik imao pravo na temelju odgovarajućeg programa [Unije], u obliku u kojem će on u tom trenutku važiti u državama članicama Zajednice u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004.“ [neslužbeni prijevod]
C – Uredba (EZ) br. 1782/2003
12.
Reforma ZPP‑a odvila se usporedno s pregovorima o pristupanju s državama EU-10. U okviru te reforme, Uredba br. 1259/1999 zamijenjena je Uredbom Vijeća (EZ) br. 1782/2003 ( 10 ).
13.
Uredbom br. 1782/2003 uveden je sustav modulacije izravnih plaćanja ( 11 ). Članak 10. stavak 1. te uredbe određuje:
„Bilo koji iznos izravnih plaćanja koji se u određenoj kalendarskoj godini dodjeljuje poljoprivredniku u nekoj državi članici smanjuje se svake godine do 2012. za sljedeće postotke:
—
u 2005. za 3%,
—
u 2006. za 4%,
—
u 2007. za 5%,
—
u 2008. za 5%,
—
u 2009. za 5%,
—
u 2010. za 5%,
—
u 2011. za 5%,
—
u 2012. za 5%.“ [neslužbeni prijevod]
14.
Uredba br. 1782/2003 zatim je 22. ožujka 2004. izmijenjena dvama aktima Vijeća Europske unije, s jedne strane, odlukom Vijeća 2004/281/EZ ( 12 ) i, s druge strane, Uredbom Vijeća (EZ) br. 583/2004 ( 13 ).
15.
Uredbom br. 583/2004 predviđa se provođenje programa modulacije u novim državama članicama. U skladu s njezinom uvodnom izjavom 4.:
„Poljoprivrednici iz novih država članica primat će izravna plaćanja u okviru mehanizma postupnog uvođenja. Kako bi se osigurala dobra ravnoteža između instrumenata za promicanje održive poljoprivrede i onih za promicanje ruralnog razvoja, program modulacije ne bi se trebao provoditi u novim državama članicama prije nego što razina izravnih plaćanja koja se primjenjuje u tim državama ne dosegne barem onu razinu koja se primjenjuje u Zajednici u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004.“
16.
Uredbom br. 583/2004 također je u Uredbu br. 1782/2003 unesen članak 12.a koji, u svojem stavku 1., određuje:
„Članci 10. i 12. primjenjuju se u novim državama članicama tek od početka godine u kojoj je razina izravnih plaćanja koja se primjenjuje u novim državama članicama barem jednaka razini izravnih plaćanja koja se na taj dan primjenjivala u Zajednici u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004.“ [neslužbeni prijevod]
17.
Što se tiče druge izmjene Uredbe br. 1782/2003 od 22. ožujka 2004., Odlukom 2004/281 u tu su uredbu dodani članci 143.a, 143.b i 143.c, koji u biti odgovaraju člancima 1.a, 1.b i 1.c Uredbe br. 1259/1999.
18.
Navedeni članak 143.a utvrđuje isti raspored uvođenja izravnih plaćanja kao i članak 1.a Uredbe br. 1259/1999, dok članak 143.c stavak 2. posljednji podstavak Uredbe br. 1782/2003, kako je izmijenjen Odlukom 2004/281, određuje:
„Ukupan iznos izravnih potpora koje se mogu isplatiti poljoprivrednicima u novim državama članicama nakon pristupanja po osnovi primjenjivog programa izravnih plaćanja, uključujući i sva dodatna nacionalna izravna plaćanja, ne može premašiti razinu izravne potpore na koju bi taj poljoprivrednik imao pravo na temelju odgovarajućeg programa izravnih plaćanja, u obliku u kojem će on u tom trenutku važiti u državama članicama Zajednice u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004.“ [neslužbeni prijevod]
D – Uredba br. 73/2009
19.
Uredba br. 1782/2003 stavljena je izvan snage Uredbom br. 73/2009. Potonjom uredbom predviđa se postupno povećanje smanjenja izravnih plaćanja u skladu s modulacijom. Članak 7. Uredbe br. 73/2009 sadržava odredbe koje se odnose na modulaciju u državama EU-15. Taj članak određuje:
„1. „Bilo koji iznos izravnih plaćanja koji se u određenoj kalendarskoj godini dodjeljuje poljoprivredniku i prelazi 5000 [eura] smanjuje se svake godine do 2012. za sljedeće postotke:
(a)
u 2009. za 7%;
(b)
u 2010. za 8%;
(c)
u 2011. za 9%;
(d)
u 2012. za 10%.
2. Sniženja iz stavka 1. uvećavaju se za 4 postotna boda u slučaju iznosa većih od 300000 [eura].
[…]“
20.
Članak 10. Uredbe br. 73/2009 utvrđuje posebna pravila za modulaciju u novim državama članicama. Taj članak određuje:
„1. Članak 7. primjenjuje se na poljoprivrednike u novim državama članicama u bilo kojoj kalendarskoj godini samo ako je razina izravnih plaćanja koja se primjenjuje u toj državi članici za tu kalendarsku godinu u skladu s člankom 121. barem jednaka razini koja se tada primjenjivala u državama članicama koje nisu nove države članice, uzimajući u obzir sva sniženja primijenjena na temelju članka 7. stavka 1.
2. Ako se članak 7. primjenjuje na poljoprivrednike u novoj državi članici, primjenjivi postotak sukladno članku 7. stavku 1. ograničen je na razliku između razine izravnih plaćanja koja se primjenjuju na temelju članka 121. i razine u državama članicama koje nisu nove države članice, uzimajući u obzir sva sniženja primijenjena na temelju članka 7. stavka 1.
[…]“
21.
Članak 121. Uredbe br. 73/2009 utvrđuje raspored uvođenja izravnih plaćanja u novim državama članicama bez bitnih promjena u odnosu na prethodne uredbe:
„U novim državama članicama, osim Bugarske i Rumunjske, izravna se plaćanja uvode u skladu sa sljedećim rasporedom povećanja izraženih u obliku postotka tada primjenjivog iznosa tih plaćanja u državama članicama koje nisu nove države članice:
—
60% u 2009.,
—
70% u 2010.,
—
80% u 2011.,
—
90% u 2012.,
—
100% od 2013.
[…]“
22.
Članak 132. stavak 2. posljednji podstavak Uredbe br. 73/2009 ograničava dodjelu DNIP‑a i prvotno je glasio kako slijedi:
„Od 2012., ukupan iznos izravnih potpora koje je moguće dodijeliti nakon pristupanja poljoprivredniku u novim državama članicama na temelju primjenjivog izravnog plaćanja, uključujući sva dodatna nacionalna izravna plaćanja, ne može premašiti razinu izravne potpore na koju bi poljoprivrednik imao pravo na temelju odgovarajućeg izravnog plaćanja primjenjivog u danom trenutku u državama članicama koje nisu nove države članice, vodeći računa o primjeni članka 7. u vezi s člankom 10.“ [neslužbeni prijevod]
23.
Ta je odredba zatim ispravljena na svim službenim jezicima. Nakon ispravka od 18. veljače 2010. ( 14 ), tekst glasi kako slijedi:
„Ukupna izravna potpora koja se može dodijeliti poljoprivredniku u novoj državi članici nakon pristupanja u okviru odgovarajućeg izravnog plaćanja, uključujući sva dodatna nacionalna izravna plaćanja, ne smije prijeći iznos izravne potpore na koju bi poljoprivrednik imao pravo u okviru odgovarajućeg izravnog plaćanja koje se tada primjenjuje u državama članicama koje nisu nove države članice, uzimajući u obzir, i to od 2012., primjenu članka 7. u vezi s člankom 10.“
E – Provedbena odluka C(2012) 4391
24.
Provedbena odluka C(2012) 4391 o odobravanju dodjele dodatnih nacionalnih izravnih plaćanja u Litvi za 2012. godinu, sadržava sljedeća dva članka:
„Članak 1.
1. Za 2012. godinu Litva je ovlaštena dodijeliti [DNIP] u skladu s uvjetima utvrđenima u njezinu zahtjevu od 22. ožujka 2012.
2. Razina do koje se dodatno nacionalno izravno plaćanje može isplaćivati i odgovarajuća najviša stopa utvrđeni su prilogu ovoj odluci.
3. Tečaj koji se mora koristiti za plaćanja jest tečaj koji se primjenjuje na plaćanja dodijeljena u okviru programa jedinstvenih plaćanja po površini previđenog člankom 122. Uredbe (EZ) br. 73/2009.
4. Kada ukupan iznos izravnih plaćanja koja se dodjeljuju nekom poljoprivredniku prema Uredbi (EZ) br. 73/2009, uključujući i sva [DNIP], premašuje 5000 [eura], iznos koji odgovara 10% ukupnog iznosa koji premašuje 5000 [eura] odbija se od iznosa [DNIP‑a] koji valja dodijeliti tom poljoprivredniku, u skladu s prilogom ovoj odluci. Taj se postotak uvećava za četiri postotna boda kada ukupan iznos svih izravnih plaćanja, uključujući i sva [DNIP], premašuje 300000 [eura], ali se smanjenje primjenjuje samo na onaj dio ukupnog iznosa koji premašuje 300000 [eura] i koji se sastoji od [DNIP‑a].
Članak 2.
Ova je odluka upućena Republici Litvi.“
III – Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
25.
Nakon što je Kretingalės kooperatinė ŽŪB (poljoprivredna zadruga iz Kretingalėa ) podnijela zahtjev za potpore za poljoprivredne i druge površine, Nacionalinė mokėjimo agentūra prie Žemės ūkio ministerijos (Nacionalna agencija za plaćanja pri litavskom Ministarstvu poljoprivrede, u daljnjem tekstu: NMA) donijela je 22. svibnja 2013. Odluku br. 165, kojom je primijenila modulaciju izravnih plaćanja financiranih uz potporu Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP‑a) kao i smanjenje DNIP‑a. U toj Odluci br. 165 navodi se da je donesena u skladu s člankom 7. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 73/2009, člankom 1. stavkom 4. Provedbene odluke C(2012) 4391 i Uredbom br. 55 litavske vlade o dodatnim nacionalnim izravnim plaćanjima koja se isplaćuju u 2012. (nutarimas Nr. 55 „Dėl 2012 metų papildomų nacionalinių tiesioginių išmokų“) od 23. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu: Uredba vlade br. 55).
26.
Nadalje, nakon što joj je B. Jakutis podnio zahtjev za potpore za poljoprivredne i druge površine, NMA je 5. lipnja 2103. donijela Odluku br. 2223. U skladu s tom odlukom, s obzirom na to da je ukupan iznos izravnih plaćanja, uključujući i DNIP, na koja je B. Jakutis imao pravo za 2012. godinu premašivao 5000 eura (17264 litavskih litasa (LTL)), na njega se primjenjuje smanjenje DNIP‑a. U toj Odluci br. 2223 navodi se da je donesena sukladno članku 1. stavku 4. Provedbene odluke C(2012) 4391 i Uredbi vlade br. 55.
27.
B. Jakutis i Kretingalės kooperatinė ŽŪB podnijeli su Vilniaus apygardos administracinis teismas tužbu za poništenje Odluke NMA‑a br. 2223 od 5. lipnja 2013., odnosno Odluke NMA‑e br. 165 od 22. svibnja 2013.
28.
Prema tvrdnjama B. Jakutisa i Kretingalės kooperatinė ŽŪB, ne postoji nikakva pravna osnova za primjenu modulacije izravnih plaćanja ili smanjenja DNIP‑a za 2012. godinu u Litvi. Oni tvrde da, sukladno odredbama Akta o pristupanju iz 2003., tako dugo dok se definitivno ne utvrdi da su iznosi i razine izravnih plaćanja litavskih gospodarstava dosegnuli iznose i razine država EU-15, izravna plaćanja koja treba isplatiti litavskim gospodarstvima ne mogu se modulirati sukladno članku 7. i članku 10. stavku 1. Uredbe br. 73/2009.
29.
NMA se protivio tužbama koje su podnijeli B. Jakutis i Kretingalės kooperatinė ŽŪB i naglasio je da nije nadležan ocjenjivati zakonitost uredbe litavske vlade, a još manje odluke Europske komisije. Suprotno tomu, litavsko Ministarstvo poljoprivrede, treća zainteresirana osoba u glavnom postupku, istaknulo je da je Uredba vlade br. 55 donesena kako bi se provela Uredba br. 73/2009 i Provedbena odluka C(2012) 4391, iako je smatralo da se modulacija i smanjenja DNIP‑a ne bi trebali primijeniti na države EU-10 u 2012. godini.
30.
Budući da je imao dvojbe u pogledu tumačenja i valjanosti određenih odredbi Uredbe br. 73/2009, Vilniaus apygardos administracinis teismas odlučio je, odlukom od 10. veljače 2014., prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
U pogledu ocjene, za potrebe članka 10. stavka 1. Uredbe br. 73/2009, u vezi s njezinim člancima 7. i 121., razine izravnih plaćanja u starim i novim državama članicama Europske unije:
(a)
Treba li se članak 7. stavak 1. Uredbe br. 73/2009, u vezi s njezinim člankom 10. stavkom 1. i člankom 121., tumačiti u smislu da je u 2012. razina izravnih plaćanja u starim državama članicama koja prelazi 5000 eura iznosila 90%?
(b)
U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, znači li to da u 2012. razina izravnih plaćanja u novim i starim državama članicama nije bila izjednačena, u skladu sa sadržajem i ciljevima članka 10. stavka 1. i članka 121. Uredbe br. 73/2009?
(c)
Jesu li zadnji dio članka 10. stavka 1. Uredbe br. 73/2009 (‚uzimajući u obzir sva sniženja primijenjena na temelju članka 7. stavka 1.’) i radni dokument Komisije DS/2011/14/REV 2, u kojem je za svrhe usporedbe utvrđena drukčija osnova za izravna plaćanja – u novim državama članicama Europske unije razina izravnih plaćanja ocjenjuje se bez primjene modulacije (90% u skladu s člankom 121.), dok je u starim državama članicama modulacija primijenjena [100% minus 10% u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (d)] – protivni Aktu o pristupanju [iz 2003.] i načelima prava Unije, među ostalim, načelima zaštite legitimnih očekivanja, dobre uprave, poštenog tržišnog natjecanja i zabrane diskriminacije, kao i ciljevima [ZPP‑a] koji su utvrđeni u članku 39. UFEU‑a?
2.
U pogledu sukladnosti članka 10. stavka 1. i zadnjeg dijela posljednjeg podstavka članka 132. stavka 2. Uredbe br. 73/2009 i akata prava Unije donesenih na njihovu temelju s Aktom o pristupanju iz 2003. i načelima prava Europske unije:
(a)
Jesu li zadnji dio članka 10. stavka 1. Uredbe br. 73/2009 (‚uzimajući u obzir sva sniženja primijenjena na temelju članka 7. stavka 1.’) i zadnji dio posljednjeg podstavka članka 132. stavka 2. (‚uzimajući u obzir, i to od 2012., primjenu članka 7. u vezi s člankom 10.’) kao i na tom temelju doneseni radni dokument Komisije DS/2011/14/REV 2 i Provedbena odluka Komisije C(2012) 4391 final protivni Aktu o pristupanju [iz 2003.], koji ne propisuje ni modulaciju izravnih plaćanja, ni smanjenje dodatnih nacionalnih izravnih plaćanja u novim državama članicama, ni godinu u kojoj je predviđeno izjednačavanje izravnih plaćanja u novim i starim državama članicama?
(b)
Jesu li članak 10. stavak 1. i zadnji podstavak članka 132. stavka 2. Uredbe br. 73/2009 kao i radni dokument Komisije DS/2011/14/REV 2 i Provedbena odluka Komisije C(2012) 4391 final, u mjeri u kojoj se, u skladu njihovim tekstom i ciljevima, modulacija izravnih plaćanja i smanjenje dodatnih nacionalnih izravnih plaćanja primjenjuju u 2012. u novim državama članicama Europske unije, koje primaju znatno nižu potporu nego stare države članice, protivni načelima prava Unije, među ostalim, načelima zaštite legitimnih očekivanja, poštenog tržišnog natjecanja i nediskriminacije te ciljevima [ZPP‑a] koji su utvrđeni u članku 39. UFEU‑a, osobito cilju povećanja poljoprivredne produktivnosti?
(c)
Povređuje li izmjena zadnjeg podstavka članka 132. stavka 2. Uredbe br. 73/2009 (‚uzimajući u obzir, i to od 2012., primjenu članka 7. u vezi s člankom 10.’), izvršena u okviru postupka ispravka (SL 2010., L 43, str. 7) (izmjena kojom je učinjena izmjena koja nije tehničke naravi, a sadržaj odredbe bitno je izmijenjen, s obzirom na to da je određeno da se izjednačavanje izravnih plaćanja u novim i starim državama članicama predviđa u 2012.), načela prava Unije, među ostalim, načela zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti, dobre uprave i zabrane diskriminacije?
(d)
Ima li riječ ‚dydis’ [‚razina’] korištena u članku 1.c na koji se odnosi poglavlje 6. A, naslovljeno ‚Poljoprivreda’, točka 27. podtočka (b) Priloga II. Aktu o pristupanju [iz 2003.] isto značenje kao riječ ‚lygis’ [‚razina’] iz posljednjeg podstavka članka 132. stavka 2. Uredbe br. 73/2009?
3.
Jesu li Provedbena odluka C(2012) 4391 final i radni dokument DS/2011/14/REV 2, koji nisu objavljeni u Službenom listu Europske unije i ne sadržavaju obrazloženje (doneseni su temeljeći se isključivo na pretpostavci da je u 2012. razina izravnih plaćanja u novim i starim državama članicama izjednačena), protivni Aktu o pristupanju [iz 2003.] i povređuju li načela prava Unije, među ostalim, načelo pravne sigurnosti, zaštite legitimnih očekivanja i dobre uprave? Ako je tako, treba li poništiti članak 1. stavak 4. Provedbene odluke C(2012) 4391 final kao protivan Uredbi br. 73/2009 i Aktu o pristupanju [iz 2003.]?“
31.
B. Jakutis i Kretingalės kooperatinė ŽŪB, Republika Litva, Republika Poljska, Vijeće Europske Unije i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja te su svi, osim Republike Poljske, sudjelovali u raspravi održanoj 25. veljače 2015.
IV – Analiza
A – Uvodna očitovanja
1. Dopuštenost prethodnih pitanja u dijelu u kojem se odnose na opća načela prava Unije i radni dokument DS2011/14/REV2
32.
Sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti određenih odredbi Uredbe br. 73/2009 s načelima zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti, dobre uprave, poštenog tržišnog natjecanja i nediskriminacije, pri čemu ipak detaljnije ne objašnjava kako bi te odredbe mogle ugroziti neka od tih načela.
33.
Prema članku 94. Poslovnika Suda, zahtjev za prethodnu odluku treba sadržavati prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredbi prava Unije, kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredbi i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.
34.
Treba podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi. U tom okviru, Sud je u načelu dužan donijeti odluku kad se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije ( 15 ).
35.
Sud je, međutim, ustrajao na važnosti toga da nacionalni sud navede točne razloge koji su ga naveli na to da postavi pitanje o tumačenju određenih odredbi prava Unije i da ocijeni nužnim upućivanje prethodnih pitanja Sudu ( 16 ). Stoga je Sud smatrao neophodnim to da nacionalni sud pruži osnovna objašnjenja razloga zbog kojih je odabrao odredbe prava Zajednice čije tumačenje traži i veze koju uspostavlja između tih odredbi i nacionalnog zakonodavstva koje je primjenjivo u sporu ( 17 ).
36.
Čini mi se da odluka kojom se upućuje prethodno pitanje ne sadržava dovoljno pojašnjenja koja bi mogla ispuniti te zahtjeve u pogledu načela pravne sigurnosti, legitimnih očekivanja, dobre uprave i poštenog tržišnog natjecanja. Naime, što se tiče načela pravne sigurnosti, legitimnih očekivanja i poštenog tržišnog natjecanja, sud koji je uputio zahtjev uopće ne objašnjava navodne povrede tih načela.
37.
Što se tiče načela dobre uprave, koje sud koji je uputio zahtjev ukratko navodi prilikom upućivanja na Provedbenu odluku C(2012) 4391, treba podsjetiti da iz članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima proizlazi da se načelo dobre uprave odnosi na postupanje s predmetima u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije i na s njima povezane zahtjeve kvalitete.
38.
Provedbena odluka C(2012) 4391 dio je postupka između Komisije i Republike Litve. Litavski poljoprivrednici u tom postupku nisu ni stranke, u kojem bi slučaju bili zaštićeni načelom dobre uprave, ni adresati te provedbene odluke. Sud koji je uputio zahtjev, međutim, ne objašnjava navodnu povredu načela dobre uprave koju je Komisija počinila u odnosu na Republiku Litvu i koja bi mogla imati pravne posljedice u predmetu koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev. Osim toga, razmatranja suda koji je uputio zahtjev u tom pogledu više se odnose na obrazloženje Provedbene odluke C(2012) 4391, koje će se ispitati u točki 146. i pratećim točkama ovog mišljenja.
39.
Nadalje, sud koji je uputio zahtjev uopće ne objašnjava vezu između svakog od tih načela i činjenične situacije ili primjenjivog nacionalnog zakonodavstva. U nedostatku takvih pojašnjenja, nije moguće odrediti koji bi se konkretni problem u tumačenju mogao istaknuti u odnosu na svako od načela prava Unije čije tumačenje traži sud ( 18 ).
40.
Prema tome, predlažem Sudu da utvrdi da su prvo pitanje, točka (c), i drugo pitanje, točka (b), koja su postavljena Sudu, nedopuštena u dijelu u kojem se odnose na načela pravne sigurnosti, legitimnih očekivanja, dobre uprave i poštenog tržišnog natjecanja. Suprotno tomu, načelo nediskriminacije i jednakog postupanja detaljnije će se ispitati u točki 108. i pratećim točkama ovog mišljenja.
41.
Što se tiče radnog dokumenta DS2011/14/REV2, treba podsjetiti da su, prema sudskoj praksi Suda, akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje, mjere koje mogu proizvesti obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju ( 19 ). Osim toga, akte koji se mogu pobijati u načelu predstavljaju mjere koje konačno utvrđuju stajalište Komisije na kraju upravnog postupka i čiji je cilj proizvesti obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, uz iznimku međumjera čiji je cilj priprema konačne odluke i koje nemaju takve učinke ( 20 ).
42.
Prema navodima Komisije, radni dokument DS2011/14/REV2 predstavljen je državama članicama na sjednicama odbora za upravljanje izravnim plaćanjima koje su se održale u srpnju i listopadu ( 21 ). Naime, radi se o prijedlogu Komisije koji se odnosi na primjenu članka 132. Uredbe br. 73/2009 i uvjete dodjele DNIP‑a za 2012.
43.
Suprotno tomu, konačna odluka koja proizvodi pravne učinke u odnosu na dodjelu DNIP‑a jest Provedbena odluka C(2012) 4391, kojom je Komisija odobrila dodjelu DNIP‑a u Litvi za 2012. Prema mojem mišljenju, radni dokument DS2011/14/REV2 pripremna je mjera koja ne proizvodi pravne učinke. Prema tome, ne može biti predmet tužbe za poništenje.
44.
Slijedom toga, valjanost tog dokumenta ne može se osporavati ni u okviru zahtjeva za prethodnu odluku, s obzirom na to da utvrđenje Suda o njegovoj nezakonitosti ne bi imalo pravne učinke ( 22 ).
45.
Stoga predlažem Sudu da utvrdi da su prvo pitanje, točka (c), drugo pitanje, točke (a) i (b), kao i treće pitanje, nedopuštena u dijelu u kojem se odnose na radni dokument DS2011/14/REV2.
2. Ostala uvodna razmatranja
46.
Najprije treba napomenuti da, prema presudi LAISA i CPC España /Vijeće ( 23 ), odredba akta o pristupanju koja se odnosi na pravnu prirodu odredbi kojima se stavljaju izvan snage ili izmjenjuju akti koje su donijele institucije, kao što je članak 9. Akta o pristupanju iz 2003., nema za učinak podvrgavanje odredbi na koje ona upućuje nadzoru zakonitosti. Naprotiv, takva odredba konkretizira iznimke navedene u članku 7. Akta o pristupanju iz 2003. u pogledu postupka izmjene i stavljanja izvan snage odredbi akta o pristupanju ( 24 ).
47.
Stoga se zakonitost odredbi sekundarnog prava koje Aktom o pristupanju iz 2003. nisu izmijenjene samo kao prijelazna mjera, ne može dovoditi u pitanje.
48.
Suprotno tomu, iako odredbe Uredbe br. 73/2009 o kojima je riječ u ovom predmetu stvarno imaju djelomično isti sadržaj kao odredbe Uredbe br. 1259/1999, izmijenjene Aktom o pristupanju iz 2003., odredbe čiju valjanost dovodi u pitanje sud koji je uputio zahtjev, osobito članak 10. stavak 1. in fine („uzimajući u obzir sva sniženja primijenjena na temelju članka 7. stavka 1.“) i članak 132. stavak 2. posljednji podstavak in fine („uzimajući u obzir, i to od 2012., primjenu članka 7. u vezi s člankom 10.“), jesu odredbe koje su unesene tek kasnije. Prema tome, te odredbe podliježu nadzoru zakonitosti.
49.
Kao posljednje uvodno razmatranje, treba također istaknuti da je sustav modulacije okončan 2012., ali da je, kako bi iznos izravnih plaćanja u kalendarskoj godini 2013. ostao na razini jednakoj onoj iz 2012., Uredbom (EU) br. 671/2012 Europskog parlamenta i vijeća ( 25 ) uspostavljen mehanizam prilagodbe za kalendarsku godinu 2013. s učinkom jednakim učinku modulacije i neto gornjim granicama. Ta uredba ne sadržava posebna pravila za države EU-10 u pogledu te prilagodbe. Suprotno tomu, mehanizam prilagodbe ne primjenjuje se na poljoprivrednike iz Bugarske i Rumunjske, s obzirom na to da je, u skladu s mehanizmom postupnog uvođenja predviđenog Aktom o pristupanju iz 2005. ( 26 ), razina izravnih plaćanja u Bugarskoj i Rumunjskoj i nadalje ispod razine izravnih plaćanja primjenjive u drugim državama članicama 2013., nakon primjene prilagodbe plaćanja poljoprivrednicima tijekom prijelaznog razdoblja ( 27 ).
50.
U nastavku ovog mišljenja, najprije ću zajedno ispitati prva dva potpitanja prvog prethodnog pitanja, koja se odnose na tumačenje članka 7. stavka 1., članka 10. stavka 1. i članka 121. Uredbe br. 73/2009. Prvo pitanje, točka (c), drugo pitanje, točke (a) i (b), i treće pitanje odnose se na valjanost određenih odredbi Uredbe br. 73/2009 i Provedbene odluke C(2012) 4391 s obzirom na, osobito, Akt o pristupanju iz 2003., članak 39. UFEU‑a i određena opća načela prava Unije. Prvo pitanje, točku (c), i drugo pitanje, točke (a) i (b), treba ispitati zajedno zbog razloga objašnjenih u točki 88. ovog mišljenja. Drugo pitanje, točka (c), odnosi se na valjanost članka 132. stavka 2. Uredbe br. 73/2009, u verziji koja proizlazi iz ispravka objavljenog 18. veljače 2010., a drugo pitanje, točka (d), na značenje dvaju litavskih pojmova upotrijebljenih u Aktu o pristupanju iz 2003., odnosno u Uredbi br. 73/2009. Ta pitanja i treće pitanje treba ispitati odvojeno, redom kojim ih je postavio sud koji je uputio zahtjev.
B – Prvo prethodno pitanje, točke (a) i (b)
51.
Svojim prvim pitanjem, točkama (a) i (b), sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud je li razina izravnih plaćanja u državama EU-15 2012. iznosila 90% i znači li to da je razina izravnih plaćanja u državama EU-10 2012. dosegla razinu u državama EU-15, u smislu članka 10. stavka 1. Uredbe br. 73/2009. Ako je razina izravnih plaćanja u državama EU-10 dosegla razinu izravnih plaćanja u državama EU-15, posljedica toga bila bi to da bi se modulacija, u smislu odredbi članka 7. u vezi s člankom 10. Uredbe br. 73/2009, 2012. primjenjivala u državama EU-10.
1. Argumentacija stranaka
52.
B. Jakutis i Kretingalės kooperatinė ŽŪB, kao i litavska vlada, smatraju da razina izravnih plaćanja u državama EU-15 2012. nije iznosila 90%, dok je razina izravnih plaćanja u državama EUR-10 iznosila 90%. To bi značilo da 2012. razina izravnih plaćanja u državama EU-10 nije dosegla razinu u državama EU-15. Prema mišljenju tih stranaka, samo je ona razina izravnih plaćanja koja prelazi 5000 eura iznosila 90% u državama EU-15, s obzirom na to da je modulacija primjenjiva tek kada iznos koji je stvarno isplaćen poljoprivredniku prelazi 5000 eura. Ukupna razina plaćanja u državama EU-15 stoga je premašila 90%.
53.
Suprotno tomu, poljska vlada i Komisija smatraju da je razina izravnih plaćanja u državama EU-15 2012. doista iznosila 90% i da su razine izravnih plaćanja u državama EU-15 i državama EU-10 2012. bile jednake.
2. Pojam „razina izravnih plaćanja“
54.
Kako bi se moglo odgovoriti na prvo prethodno pitanje, točke (a) i (b), ključno je utvrditi značenje izraza „razina izravnih plaćanja“ iz članka 10. stavka 1. Uredbe br. 73/2009. Unatoč njegovoj velikoj važnosti za primjenu programa modulacije u državama EU-10, taj izraz nije definiran u zakonodavstvu Unije kojim se uređuje modulacija.
55.
Prema navodima Komisije, članak 10. Uredbe br. 73/2009 i relevantne odredbe Akta o pristupanju iz 2003. temelje se na usporedbi „zajedničkih“ razina potpora, a ne njihovih nominalnih razina. Komisija je napomenula da je taj isti pristup primijenjen prilikom donošenja Odluke 2009/444 ( 28 ) kako bi se usporedile zajedničke razine potpora. Konkretnije, člankom 3. i Prilogom III. toj odluci utvrđuju se rezultati primjene modulacije u novim državama članicama 2012. Osim toga, prema mišljenju Komisije, Opći sud potvrdio je zakonitost te odluke u presudi Poljska/Komisija ( 29 ), u kojoj je implicitno priznao usporedbu zajedničkih razina potpora kao osnovanu.
56.
Treba najprije primijetiti da se predmet u kojem je donesena presuda Poljska/Komisija odnosio na raspodjelu ušteda ostvarenih modulacijom među državama članicama. U tom predmetu, Republika Poljska nastojala je dokazati da je modulacija 2012. na nju bila primjenjiva kako bi mogla ostvariti pravo na iznose koji proizlaze iz modulacije. Prema tome, tumačenje uvjeta primjene modulacije u državama EU-10 2012. ni na koji način nije bilo osporavano u okviru tog predmeta. Prema mojem mišljenju, ta presuda ne može se shvatiti na način da je Opći sud potvrdio to tumačenje, barem ne tako da bi to utjecalo na ovaj predmet.
57.
Izraz „razina izravnih plaćanja“, iz članka 10. Uredbe br. 73/2009, prvi je put uveden Uredbom br. 583/2004 o izmjeni, osobito, Uredbe br. 1782/2003. Prvom uredbom unesen je u Uredbu br. 1782/2003 članak 12.a kojim se uređuje modulacija u državama EU-10.
58.
Suprotno tomu, izraz „primjenjiva razina tih plaćanja“, upotrijebljen u članku 121. Uredbe br. 73/2009, i izraz „razina izravne potpore“, upotrijebljen u članku 132. stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe br. 73/2009, već su se nalazili u poglavlju 6. točki 27. podtočki (b) Priloga II. Aktu o pristupanju iz 2003., koji se među ostalim odnosi na članke 1.a i 1.c Uredbe br. 1259/1999 ( 30 ).
59.
Člankom 1.a Uredbe br. 1259/1999 predviđalo se uvođenje programa potpore u države EU-10 u skladu s rasporedom povećanja izraženog u obliku postotka „razine tih plaćanja koja je primjenjiva u Zajednici u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004.“. Članak 1.c te Uredbe odnosio se na DNIP, čiji ukupan iznos, zajedno s izravnim plaćanjima, „ne može premašiti razinu izravne potpore na koju bi taj poljoprivrednik imao pravo na temelju odgovarajućeg programa [Unije], u obliku u kojem će on u tom trenutku važiti u državama članicama Zajednice u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004.“ ( 31 ). Izraz „razina“, koji se upotrebljava u tim odredbama, nije, međutim, definiran ni u zakonodavstvu Unije kojim se uređuju izravna plaćanja i DNIP.
60.
Treba ispitati imaju li predmetni ulomci iz tih odredbi – „razina izravnih plaćanja koja se primjenjuje u državama članicama koje nisu nove države članice“, „razina tih plaćanja koja je primjenjiva u Zajednici u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004.“ i „razina izravne potpore na koju bi taj poljoprivrednik imao pravo na temelju odgovarajućeg programa [Unije], u obliku u kojem će on u tom trenutku važiti u državama članicama Zajednice u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004.“ – isto značenje. Čini se da se prva dva ulomka odnose na općenitu razinu izravnih plaćanja, a treći na pojedinačnu razinu izravnih plaćanja svakog poljoprivrednika.
61.
Budući da je cilj primjene modulacije i smanjenja izravnih plaćanja u državama EU-10 isti, odnosno osigurati da razina izravnih plaćanja i DNIP‑a koje primaju poljoprivrednici u državama EU-10 ne premaši razinu izravnih plaćanja koja primaju poljoprivrednici u državama EU-15, čini mi se da se pojam „razina izravne potpore“, iz članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009 može upotrebljavati za potrebe tumačenja pojma „razina izravnih plaćanja“, iz članka 10. stavka 1. Uredbe br. 73/2009 ( 32 ).
62.
Prema mišljenju Komisije, mehanizam „phasing‑in“ temelji se na usporedbi „zajedničkih razina potpora“. Tim se utvrđenjem pretpostavlja da zajednička razina izravnih plaćanja koja se primjenjuje u državama EU-15 doista već postoji. Stoga treba ispitati razinu izravnih plaćanja koja se primjenjuje u državama EU-15.
63.
Na primjer, iz izvješća Komisije o raspodjeli izravnih potpora poljoprivrednicima u državama članicama za financijsku godinu 2005. ( 33 ), nakon pristupanja država EU-10, proizlazi da se ukupni iznosi potpora dodijeljenih poljoprivrednicima znatno razlikuju i to čak među državama EU-15.
64.
Stoga je jasno da „razina“ potpora ne može odgovarati ukupnom iznosu potpora ili nominalnoj vrijednosti potpora. Naime, kad bi razina odgovarala iznosu, ne bi mogla postojati zajednička razina u državama EU-15. U tom pogledu, čini mi se nesporno, kao što je naglasila Komisija, da usporedba razina izravnih plaćanja u državama EU-15 i državama EU-10 pretpostavlja da su razine koje se uzimaju u obzir „zajedničke“ tim skupinama država članica, pri čemu su isključeni pojedinačni iznosi u svakoj državi članici.
65.
Iako izraz „razina izravnih plaćanja“ ne upućuje na iznos izravnih plaćanja, čini mi se da je ipak moguće zaključiti da upućuje na metode izračuna izravnih plaćanja koja se trebaju dodijeliti ( 34 ).
66.
Ako bi se prihvatilo to tumačenje, iz njega bi bilo moguće zaključiti da razina izravnih plaćanja u državama EU-10 odgovara razini u državama EU-15, barem kada su metode dodjele izravnih plaćanja iste u državama EU-10 i državama EU-15.
67.
Upućivanje na „razin[u] izravne potpore na koju bi taj poljoprivrednik imao pravo na temelju odgovarajućeg programa [Unije], u obliku u kojem će on u tom trenutku važiti u državama članicama Zajednice u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004.“ ( 35 ), iz poglavlja 6. točke 27. podtočke (b) Priloga II. Aktu o pristupanju iz 2003., koji se odnosi na članak 1.c Uredbe br. 1259/1999, potvrđuje to tumačenje koje uključuje usporedbu programa izravnih plaćanja ili metoda dodjele izravnih plaćanja. Stoga treba ispitati metode izračuna izravnih plaćanja.
3. Metode izračuna izravnih plaćanja u državama EU-15 i državama EU-10
68.
Kako bi se mogle usporediti metode izračuna izravnih plaćanja, najprije treba ispitati položaj država EU-15 i razvoj tih metoda.
69.
Različiti programi izravnih plaćanja u državama EU-15 prije reforme ZPP‑a 2003. ( 36 ) bili su navedeni u Prilogu Uredbi br. 1259/1999. Uredbom br. 1782/2003 uveden je program jedinstvenih plaćanja (u daljnjem tekstu: PJP), to jest proizvodno nevezani sustav potpore dohotku za svako poljoprivredno gospodarstvo kojim se, bez izmjena iznosa koji se doista isplaćuju poljoprivrednicima, određeni broj postojećih izravnih plaćanja objedinio u jedinstveno plaćanje utvrđeno na temelju ranijih prava tijekom referentnog razdoblja, prilagođenih na način da uzimaju u obzir potpuno provođenje mjera uvedenih u okviru Agende 2000 i izmjena iznosa potpore predviđenih Uredbom br. 1782/2003 ( 37 ).
70.
Države članice imale su u okviru PJP‑a na raspolaganju nekoliko mogućnosti u pogledu definicije programa i eventualnih iznimki od potpunog odvajanja potpore od proizvodnje. Tijekom uvođenja PJP‑a, države članice mogle su odabrati jedan od triju glavnih modela izračuna iznosa prava na plaćanje, odnosno „povijesni model“ koji se temelji na plaćanjima koje je pojedinačni poljoprivrednik primao tijekom referentnog razdoblja i koji dovodi do različitih iznosa potpore po hektaru, „regionalni model“ kojim se uzimaju u obzir sva plaćanja koja se primaju u jednoj regiji i koja se zatim dijele prema broju hektara prihvatljive zemlje i koji dovodi do paušalnog iznosa, i „miješani model“ koji objedinjuje ta dva modela te može biti „statičan“ ili „dinamičan“ ( 38 ). Uredbom br. 73/2009 zatim je dodatno odvojena izravna potpora od proizvodnje i pojednostavljeno je funkcioniranje PJP‑a.
71.
Budući da su države EU-15, koje su sve dužne primjenjivati PJP, odabrale različite modele za izračun izravnih plaćanja, očito je da se metode izračuna izravnih plaćanja koje primjenjuju te države također razlikuju, iako su sve povezane s jednim programom izravnih plaćanja ( 39 ). Međutim, budući da se članak 10. Uredbe br. 73/2009 temelji na pretpostavci o „zajedničkoj“ razini izravnih plaćanja u državama EU-15, takva razina nužno mora moći postojati, čak i uz takve razlike između metoda izračuna.
72.
Što se tiče programa koji se primjenjuje u državama EU-10, iz poglavlja 6. točke 27. podtočke (b) Priloga II. Aktu o pristupanju iz 2003., koji se odnosi na članak 1.c unesen u Uredbu br. 1259/1999, proizlazi da su države EU-10 imale mogućnost odabrati novi prijelazni program, osobito program PJPP, primjenjiv samo u novim državama članicama.
73.
Razdoblje primjene PJPP‑a predloženo u Aktu o pristupanju iz 2003. trajalo je do kraja 2006. i moglo se produžiti dva puta za po jednu godinu na zahtjev nove države članice. Budući da se, na temelju Akta o pristupanju iz 2003., „phasing‑in“ izravnih potpora za države EU-10 provodio do 2013., u skladu s odredbama tog istog akta, temeljni program ( 40 ) izravnih plaćanja trebao je biti isti u državama EU-15 i državama EU-10 već mnogo prije završetka razdoblja mehanizma „phasing‑in“ 2013. Međutim, iz članka 143.b stavka 9. Uredbe br. 1782/2003, kako je izmijenjen Aktom o pristupanju iz 2003. prilagođenim Odlukom 2004/281, proizlazi da je razdoblje primjene PJPP‑a najprije produljeno do kraja 2010., a iz članka 122. stavka 3. Uredbe br. 73/2009, da je zatim produljeno do 31. prosinca 2013. ( 41 ).
74.
Među državama EU-10, samo su Republika Malta i Republika Slovenija odlučile primjenjivati PJP, program koji se također primjenjuje u državama EU-15. Ostale države EU-10 i dalje primjenjuju PJPP, program koji nije dostupan državama EU-15.
75.
Stoga, ako se prihvati tumačenje prema kojem se tim „razinama“ izravnih plaćanja podrazumijevaju metode izračuna izravnih plaćanja koja se trebaju dodijeliti, usporedba razina izravnih plaćanja time postaje teža s obzirom na to da su metode dodjele različite, osobito zato što programi potpora nisu isti, što je 2012. bio slučaj većine država EU-15 i država EU-10.
76.
Međutim, kao što sam već naveo u točki 71. ovog mišljenja, s obzirom na to da zajednička razina izravnih plaćanja u državama EU-15 treba moći postojati uz različite modele PJP‑a, također je moguće zaključiti da su PJP i PJPP slični za potrebe usporedbe razina izravnih plaćanja.
77.
Opća struktura Uredbe br. 73/2009 potvrđuje to tumačenje. Tom se uredbom zadržala mogućnost za države EU-10 da nastave primjenjivati PJPP do kraja 2013. Suprotno tomu, u skladu s člankom 121. te uredbe, te bi države članice od 2013. i dalje trebale dosezati 100% razine tih plaćanja koja je primjenjiva u državama članicama koje nisu nove države članice. Iz toga proizlazi da su ta dva programa slična za potrebe usporedbe razina izravnih plaćanja i, stoga se, zbog same činjenice da je većina država EU-10 odabrala program izravnih plaćanja različit od onoga koji se upotrebljava u državama EU-15, ne može isključiti mogućnost usporedbe zajedničkih razina.
78.
Sada treba ispitati je li razina izravnih plaćanja u državama EU-10 2012. bila barem jednaka razini izravnih plaćanja koja se primjenjivala u državama EU-15, u smislu članka 10. stavka 1. Uredbe br. 73/2009.
4. Usporedba razina izravnih plaćanja u 2012.
79.
Ključno pitanje za potrebe usporedbe razina izravnih plaćanja jest treba li, kako bi se odredila razina izravnih plaćanja u državama EU-15 u 2012., uzeti u obzir činjenicu da se u državama EU-15 moduliraju samo izravna plaćanja koja prelaze 5000 eura.
80.
Komisija ističe da je učinak primjene gornje granice od 5000 eura nominalan, s obzirom na to da se praktične posljedice primjene te gornje granice razlikuju u različitim državama EU-15. Osim toga, prema navodima Komisije, usporedba razina izravnih plaćanja primjenjivih u državama EU-15, kao i u državama EU-10, provodi se ex ante. Slijedom toga, gotovo je nemoguće uzeti u obzir učinak izravnih plaćanja koja ne prelaze 5000 eura u državama EU-15 kako bi se odredilo je li se 2012. modulacija primjenjivala u državama EU-10.
81.
U tom se pogledu, kao što sam već utvrdio, razina izravnih plaćanja odnosi na metodu izračuna izravnih plaćanja. U sustavu modulacije, metoda je takva da se samo izravna plaćanja koja prelaze 5000 eura smanjuju na temelju modulacije. Očito je da u svim državama EU-15 neki poljoprivrednici primaju izravna plaćanja koja ne prelaze 5000 eura i na koja se stoga ne primjenjuje modulacija. Stoga, ako bi se gornja granica od 5000 eura trebala uzeti u obzir za potrebe određivanja razine izravnih plaćanja, ukupna razina izravnih plaćanja stvarno bi prelazila 90% jer razina potpore za poljoprivrednike iz država EU-15 koji primaju iznose manje od 5000 eura uvijek iznosi 100%.
82.
Međutim, takvo bi tumačenje bilo protivno općoj strukturi Uredbe br. 73/2009. Naime, navodi „uzimajući u obzir sva sniženja primijenjena na temelju članka 7. stavka 1.“ iz članka 10. stavka 1. Uredbe br. 73/2009 i „uzimajući u obzir, i to od 2012., primjenu članka 7. u vezi s člankom 10.“ iz članka 132. stavka 2. Uredbe br. 72/2009 uneseni su u Uredbu, iako se sa sustavom modulacije trebalo nastaviti do kraja 2012. i iako je razina izravnih plaćanja u državama EU-10 trebala doseći 100% razine izravnih plaćanja primjenjive u državama EU-15 u 2013.
83.
Stoga mi se čini, kao što je tvrdila Komisija, da se člankom 10. i člankom 132. stavkom 2. posljednjim podstavkom Uredbe br. 73/2009 jasno pretpostavlja da je 2012. prva i, s obzirom na to da je modulacija završena 2012., jedina kalendarska godina tijekom koje se obvezna modulacija primjenjuje u državama EU-10 ( 42 ).
84.
Da je učinak gornje granice od 5000 eura bio relevantan za određivanje razine izravnih plaćanja, što bi za posljedicu imalo to da bi razina izravnih plaćanja u državama EU-15 2012. prelazila 90%, modulacija se nikada ne bi mogla primijeniti u državama EU-10, s obzirom na to da je 2012. jedina godina tijekom koje su razine izravnih plaćanja mogle biti ujednačene prije završetka razdoblja modulacije ( 43 ). U tim okolnostima, zakonodavac ne bi imao nikakav razlog za unošenje odredbi stavaka 2. i 3. u članak 10. Uredbe br. 73/2009 niti za navođenje 2012. godine u članku 132. stavku 2. Uredbe br. 73/2009. Prema tome, obveza uzimanja u obzir modulacije koja se primjenjuje u državama EU-15 za potrebe usporedbe razina ne bi imala smisla.
85.
S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Općem sudu da na prvo prethodno pitanje, točke (a) i (b), odgovori da se članci 7. stavak 1., 10. stavak 1. i 121. Uredbe br. 73/2009 trebaju tumačiti na način da je razina izravnih plaćanja primjenjiva u državama EU-15 2012. iznosila 90% razine ukupnih izravnih plaćanja i da je razina izravnih plaćanja u novim državama EU-10 2012. bila jednaka razini država EU-15.
C – Prvo prethodno pitanje, točka (c), i drugo prethodno pitanje, točke (a) i (b)
86.
Prvim prethodnim pitanjem, točkom (c), sud koji je uputio zahtjev pita opravdava li činjenica da se usporedba izravnih plaćanja provodi na različitim osnovama, s obzirom na to da je razina izravnih plaćanja u državama EU-10 procijenjena bez primjene modulacije, dok je razina u državama EU-15 procijenjena nakon primjene modulacije, zaključak da su odredbe članka 10. stavka 1. in fine Uredbe br. 73/2009 protivne Aktu o pristupanju iz 2003., kao i nekim općim načelima prava Unije i ciljevima ZPP‑a.
87.
Podsjećam da sam u točki 85. ovog mišljenja već potvrdio da članak 10. stavak 1. Uredbe br. 73/2009, u vezi s člankom 7. stavkom 1. te uredbe, treba tumačiti na način da se usporedba razina doista treba provesti na osnovama koje je naveo sud koji je uputio zahtjev. Prvo pitanje, točka (c), stoga se odnosi na valjanost članka 10. stavka 1. in fine Uredbe br. 73/2009 s obzirom na Akt o pristupanju iz 2003., navedena načela prava Unije i ciljeve ZPP‑a.
88.
Prema tome, na to pitanje i na drugo pitanje, točke (a) i (b), koje se također odnosi na valjanost članka 10. stavka 1. Uredbe br. 73/2009, treba odgovoriti zajedno. Drugo pitanje, točke (a) i (b), odnosi se, osim toga, na valjanost članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009, kao i na valjanost Provedbene odluke C(2012) 4391. Budući da primjena članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009 ovisi o njezinu članku 10., a za primjenu smanjenja DNIP‑a također je nužna usporedba razina izravnih plaćanja provedena na temelju članaka 7. i 10. Uredbe br. 73/2009 ( 44 ), sva ta pitanja treba razmotriti zajedno, pri čemu se najprije treba proučiti Akt o pristupanju iz 2003., a zatim redom opća načela i ciljevi ZPP‑a.
89.
Podsjećam da sam u točkama 40. i 45. ovog mišljenja predložio Sudu da utvrdi da su ta pitanja djelomično nedopuštena, u dijelu u kojem se odnose na načela pravne sigurnosti, zaštite legitimnih očekivanja, dobre uprave i poštenog tržišnog natjecanja, kao i na radni dokument DS2011/14/REV2. Prema tome, što se tiče općih načela, ispitat ću samo načelo nediskriminacije i jednakog postupanja.
1. Akt o pristupanju iz 2003.
90.
B. Jakutis i Kretingalės kooperatinė ŽŪB tvrde da su članak 10. stavak 1. in fine i članak 132. stavak 2. posljednji podstavak in fine Uredbe br. 73/2009, kao i Provedbena odluka C(2012) 4391, protivni Aktu o pristupanju iz 2003., kojim se ne predviđa modulacija izravnih plaćanja, niti smanjenje DNIP‑a u državama EU-10, niti godina od koje se izravna plaćanja počinju smatrati jednakima u državama EU-15 i državama EU-10. Suprotno tomu, Komisija smatra da je obveza uzimanja u obzir svih sniženja primijenjenih u skladu s člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 73/2009 bila nužna za očuvanje ravnoteže između razina potpora predviđenih Aktom o pristupanju iz 2003. te kako bi se osigurala usklađenost obvezne modulacije s odredbama Akta o pristupanju iz 2003.
91.
Točno je da se Aktom o pristupanju iz 2003. ne predviđa obvezna primjena modulacije na poljoprivrednike iz država EU-10. Naime, modulacija je nova mjera, uvedena u okviru reforme ZPP‑a Uredbom br. 1782/2003, nakon što je Akt o pristupanju iz 2003. bio zaključen. Članak 12.a Uredbe br. 1782/2003 kojim se uređuje modulacija u državama EU-10 zatim je dodan Uredbi br. 1782/2003 Uredbom br. 583/2004.
92.
Jedine odredbe Akta o pristupanju iz 2003. koje neizravno upućuju na usporedbu razina izravnih potpora članci su 1.a i 1.c Uredbe br. 1259/1999, na koje se odnosi poglavlje 6. točka 27. Priloga II. Aktu o pristupanju iz 2003., čiji je tekst gore naveden ( 45 ).
93.
Članak 1.a Uredbe br. 1259/1999 samo podrazumijeva da će razina izravnih plaćanja u državama EU-10 2013. iznositi 100% razine izravnih plaćanja u državama EU-15, dok se u člankom 1.c te uredbe jasno pokazuje želja da se izbjegne to da program primijenjen u državama EU-10, uključujući dodjelu DNIP‑a, dovede do razine izravnih potpora više od one koja proizlazi iz programa primijenjenog u državama EU-15. Čak i ako, u skladu s člankom 1.c, ukupni iznos izravnih potpora koje se mogu isplatiti poljoprivredniku u državama EU-10, uključujući DNIP, ne prelazi razinu izravne potpore na koju bi imao pravo na temelju odgovarajućeg programa primjenjivog u državama EU-15, čini mi se jasno da navedeni članak 1.c podrazumijeva usporedbu između razina izravnih plaćanja. Stoga, kada su razine izravnih plaćanja jednake u državama EU-15 i državama EU-10, iznos DNIP‑a koji se dodjeljuje pojedinačnom poljoprivredniku u državama EU-10 treba biti smanjen kako bi odgovarao mogućim promjenama razine u državama EU-15.
94.
S obzirom na ta razmatranja, treba ispitati valjanost relevantnih odredbi Uredbe br. 73/2009 s obzirom na Akt o pristupanju iz 2003., pri čemu treba početi s člankom 10. stavkom 1. te uredbe.
95.
Treba napomenuti da se člankom 1.a Uredbe br. 1259/1999, na koji se odnosi Akt o pristupanju iz 2003., ne predviđa to da razina izravnih plaćanja u državama EU-10 ne bi mogla doseći razinu izravnih plaćanja u državama EU-15 prije 2013., nego samo to da bi se 2013. trebala doseći razina od 100%. Suprotno tomu, ako razina izravnih plaćanja u državama EU-15 također može biti manja od 100% prije 2013., jednakost razina u državama EU-15 i državama EU-10 moguća je čak i prije 2013.
96.
Slijedom toga, budući da se, s jedne strane, Akt o pristupanju iz 2003. ne protivi tomu da razine izravnih plaćanja u državama EU-15 i državama EU-10 mogu biti ujednačene čak i prije 2013. i, s druge strane, da u skladu s Aktom o pristupanju iz 2003., razina izravnih potpora, uključujući DNIP, u državama EU-10 ne može premašiti razinu izravnih plaćanja u državama EU-15, čini mi se da je u skladu s Aktom o pristupanju iz 2003. uzeti u obzir smanjenje razine izravnih plaćanja u državama EU-15 za potrebe usporedbe razina.
97.
Podsjećam da modulacija, koja se primjenjuje u državama EU-10 u 2012. nakon te usporedbe provedene na različitim osnovama, odnosno nakon modulacije za države EU-15 i prije modulacije za države EU-10, nije jednaka modulaciji koja se primjenjuje u državama EU-15, nego se odnosi samo na iznose koji prelaze 300000 eura ( 46 ). Ovom metodom primjene modulacije u državama EU-10 može se izbjeći to da se, kao posljedica modulacije primijenjene u državama EU-15 u 2012., smanji razina izravnih plaćanja u državama EU-15 u odnosu na razinu izravnih plaćanja u državama EU-10, ali i to da modulacija primijenjena u državama EU-10 u 2012. prouzroči smanjenje razine izravnih plaćanja u državama EU-10 do ispod razine izravnih plaćanja u državama EU-15.
98.
Slijedom toga, članak 10. stavak 1. Uredbe br. 73/2009 u tom je pogledu u skladu s Aktom o pristupanju iz 2003.
99.
Što se tiče usklađenosti članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009 s Aktom o pristupanju iz 2003., treba napomenuti da se taj članak izričito odnosi na 2012. godinu kako bi se uzela u obzir modulacija koja proizlazi iz članaka 7. i 10. Uredbe br. 73/2009.
100.
Kao što sam već naveo u prethodnim točkama, obveza da se za primjenu modulacije u državama EU-10 u 2012. uzme u obzir modulacija u državama EU-15, koja proizlazi iz članka 10. stavka 1. Uredbe br. 73/2009, u skladu je s Aktom o pristupanju iz 2003. Zbog istih razloga, obveza da se prilikom dodjele DNIP‑a uzme u obzir modulacija u 2012. u skladu je s Aktom o pristupanju iz 2003. Ta je obveza, naime, nužna kako bi se izbjeglo to da razina izravnih plaćanja i razina DNIP‑a uzete zajedno ne premaše razinu izravnih plaćanja u državama EU-15.
101.
Stoga se Akt o pristupanju iz 2003. ne protivi izričitom navođenju godine od koje se u državama EU-10 primjenjuje smanjenje izravnih plaćanja, kao što je modulacija, u slučaju ujednačavanja razina izravnih plaćanja u državama EU-15 i državama EU-10, što je, prema mojem mišljenju, bio slučaj 2012.
102.
Naposljetku, Provedbenom odlukom C(2012) 4391 potvrđuje se tumačenje članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009 koje zastupa Komisija te primjena tog članka na DNIP dodijeljen u Litvi 2012. Prema tome, kako bi se ocijenila valjanost te odluke, treba ispitati je li to Komisijino tumačenje pravilno.
103.
Radni dokument DS2011/14/REV2, na koji Komisija upućuje u svojoj Provedbenoj odluci C(2012) 4391, sadržava detaljna objašnjenja u pogledu modulacije i načina na koji su se provodila smanjenja DNIP‑a u državama EU-10 2012. Prema tom radnom dokumentu, smanjenje DNIP‑a primjenjuje se različito u državama članicama koje primjenjuju PJPP i državama članicama koje primjenjuju PJP ( 47 ).
104.
Člankom 132. stavkom 5. Uredbe br. 73/2009 omogućuje se državama članicama koje primjenjuju PJPP da utvrde financijske okvire za posebne sektore ( 48 ). Kao što ističe Komisija, navedeni sektorski financijski okviri odgovaraju razlici između, s jedne strane, ukupnog iznosa potpore po posebnom sektoru koji proizlazi iz primjene članka 132. stavka 2. prvog podstavka, točaka (a) ili (b) Uredbe br. 73/2009 [odnosno 100% potpore koju dodjeljuju države EU-15 na temelju točke (a) koja se primjenjuje u ovim okolnostima] i, s druge strane, ukupnog iznosa izravnih plaćanja koja bi bila dostupna za isti sektor u Litvi u istoj godini u okviru PJPP‑a.
105.
Prema mišljenju Komisije, također, na temelju modulacije u državama EU-10 koje primjenjuju PJPP, za poljoprivrednike koji su primali izravna plaćanja i DNIP u ukupnom iznosu manjem od 5000 eura, nisu se primijenila smanjenja DNIP‑a, s obzirom na to da su poljoprivrednici iz država EU-15 dobivali „izuzeće“ od 5000 eura u skladu s člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 73/2009. Ako je ukupni iznos plaćanja na koje poljoprivrednik ima pravo veći od 5000 eura, dio DNIP‑a koji prelazi 5000 eura treba se smanjiti za 10% jer se to smanjenje primjenjuje u okviru modulacije na temelju članka 7. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 73/2009. Ako je ukupni iznos svih plaćanja na koja ima pravo veći od 300000 eura, dio DNIP‑a koji prelazi 300000 eura treba se smanjiti za dodatna 4 postotna boda.
106.
Čini mi se da je to tumačenje u skladu s Aktom o pristupanju iz 2003. Naime, takvom metodom izračuna osigurava se usklađenost obvezne modulacije primijenjene u državama EU-15 s ciljevima Akta o pristupanju iz 2003., a da se pritom objedinjena razina izravnih plaćanja i DNIP‑a u državama EU-10 ipak ne spusti ispod razine izravnih plaćanja primjenjivih u državama EU-15. Budući da se u državama EU-10 DNIP dodjeljuje povrh izravnih plaćanja, čini mi se da se svi iznosi koji prelaze 5000 eura trebaju smanjiti proporcionalno modulaciji u državama EU-15 kako bi se očuvala ravnoteža između, s jedne strane, izravnih plaćanja dodijeljenih u državama EU-15 i, s druge strane, izravnih plaćanja i DNIP‑a dodijeljenih u državama EU-10.
107.
S obzirom na prethodna razmatranja, čini mi se razvidnim da ispitivanjem odredbi članka 10. stavka 1. i članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009, kao i Provedbene odluke C(2012) 4391, s obzirom na Akt o pristupanju iz 2003., nije otkriven nijedan element koji bi mogao utjecati na valjanost tih odredbi i te odluke.
2. Načelo nediskriminacije i jednakog postupanja
108.
B. Jakutis i Kretingalės kooperatinė ŽŪB tvrde da, u dijelu u kojem se, u skladu s tekstom i ciljevima relevantnih odredbi i akata, modulacija izravnih plaćanja i smanjenje DNIP‑a u 2012. primjenjuju na poljoprivrednike iz država EU-10, koji primaju izravnu potporu znatno manju od one koju primaju poljoprivrednici iz država EU-15, te odredbe i akti povrjeđuju načela prava Unije i ciljeve ZPP‑a. Suprotno tomu, Komisija podsjeća da, s obzirom na to da države EU-10 primjenjuju mehanizam „phasing‑in“, njihov položaj nije jednak položaju država EU-15.
109.
Najprije treba podsjetiti da je načelo nediskriminacije i jednakog postupanja opće načelo prava Unije, utvrđeno člancima 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojim se zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano ( 49 ). Moguća povreda načela jednakog postupanja kao posljedica nejednakog postupanja pretpostavlja da su predmetne situacije usporedive uzimajući u obzir sve elemente koji ih obilježavaju ( 50 ).
110.
Stranke su iznijele dva različita stajališta u pogledu povrede načela nediskriminacije. S jedne strane, B. Jakutis i Kretingalės kooperatinė ŽŪB smatraju da je zadržavanje različitih osnova za provedbu usporedbe izravnih plaćanja prouzročilo neopravdano smanjenje plaćanja za države EU-10 u 2012. te da pokazuje da se u usporedivim situacijama postupa različito. S druge strane, litavska vlada tvrdi da je načelo nediskriminacije povrijeđeno jer se iznos isplaćen po hektaru objektivno razlikuje za države EU-10 i države EU-15, pri čemu su te skupine država u različitim situacijama, te ih se stoga ne bi trebalo jednako tretirati, to jest primjenjivati modulaciju na jednak način.
111.
Prema mojem mišljenju, obje su te tvrdnje pogrešne.
112.
Ovaj predmet nije „klasičan“ slučaj diskriminacije. Kao prvo, razlika u postupanju prema državama EU-10 i državama EU-15 proizlazi iz primarnog prava, osobito iz Akta o pristupanju iz 2003., kojemu je cilj odrediti načine prilagodbe prava Unije za države EU-10, koji su više ili manje povoljni u odnosu na pravnu stečevinu primjenjivu u državama EU-15. Stoga te dvije skupine država članica nisu u usporedivim situacijama u smislu „klasične“ sudske prakse koja se odnosi na načelo nediskriminacije.
113.
Naime, Sud je već imao priliku utvrditi da je stanje poljoprivrede u državama EU-10 potpuno drukčije od stanja kakvo je u državama EU-15, što opravdava postupnu primjenu potpora Unije, a posebno onih potpora koje se odnose na programe izravne potpore, kako se ne bi poremetilo nužno restrukturiranje koje je u tijeku u poljoprivrednom sektoru država EU-10. Države EU-10 nalaze se u situaciji koja nije usporediva sa situacijom država EU-15, koje se bez ograničenja koriste programima izravne potpore, što sprečava valjanu usporedbu ( 51 ).
114.
Stoga je potrebno utvrditi da situacija država EU-10 nije usporediva sa situacijom država EU-15, barem do kraja razdoblja „phasing‑in“. S jedne strane, države EU-10 primaju izravna plaćanja koja odgovaraju postotcima utvrđenima rasporedom koji se prvotno nalazio u Aktu o pristupanju iz 2003. i, s druge strane, mogu dodjeljivati DNIP, dok države EU-15 nemaju tu mogućnost ( 52 ). Stoga različite situacije država EU-15 i država EU-10 izravno proizlaze iz odredbi Akta o pristupanju iz 2003.
115.
Osim toga, može biti korisno podsjetiti da, iako se modulacija primjenjuje u državama EU-10 u 2012., postotak koji treba uzeti u obzir za potrebe modulacije ograničen je na razliku između razine izravnih plaćanja u državama EU-10, koja proizlazi iz mehanizma „phasing‑in“, i razine izravnih plaćanja u državama EU-15, uzimajući u obzir sva sniženja primijenjena na temelju članka 7. stavka 1. Uredbe br. 73/2009 (to jest, modulaciju u državama EU-15). Komisija je u svom radnom dokumentu DS2011/14/REV2 iz toga zaključila, s obzirom na to da je ta razlika u 2012. iznosila 0%, da se „osnovna“ modulacija ne primjenjuje u državama EU-10. Samo je takozvana „postupna“ modulacija, odnosno modulacija koja se primjenjuje na izravna plaćanja koja prelaze 300000 eura, primjenjiva u državama EU-10. Prema tome, samo se na izravna plaćanja koja prelaze 300000 eura primjenjuje modulacija od 4%.
116.
Prema mojem mišljenju, takvo je tumačenje primjene modulacije u državama EU-10 u 2012., koje izravno proizlazi iz članka 10. stavka 2. Uredbe br. 73/2009, pravilno. Tvrdnja prema kojoj se modulacija na jednak način primjenjuje u državama EU-10 i državama EU-15 stoga je pogrešna.
117.
Budući da države EU-10 imaju mogućnost dodjeljivati DNIP i da su sve države EU-10 koje primjenjuju PJPP odabrale sektorski pristup za dodjelu DNIP‑a ( 53 ), što, zajedno s primjenom PJPP‑a čini gotovo nemogućom usporedbu između, s jedne strane, izravnih plaćanja i DNIP‑a koji se dodjeljuju u državama EU-10 i, s druge strane, izravnih plaćanja koja se dodjeljuju u državama EU-15, za ocjenu postojanja moguće povrede načela nediskriminacije i jednakog postupanja u pogledu smanjenja DNIP‑a ne mogu se usporediti razine izravnih plaćanja u državama EU-15 i izravna plaćanja i DNIP u državama EU-10.
118.
U svakom slučaju, bilo kakva je usporedba bespredmetna s obzirom na to da države EU-15 i države EU-10 nisu u usporedivim situacijama i s njima se ne smije postupati na jednak način. Osim toga, radi se o izravnoj posljedici Akta o pristupanju iz 2003., a zakonitost odredbi Akta o pristupanju iz 2003., kao primarnog prava, ne može se osporavati.
119.
S obzirom na sva prethodna razmatranja, čini mi se jasno da ispitivanje odredbi članka 10. stavka 1. i članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009, kao i Provedbene odluke C(2012) 4391, koja se odnosi na tumačenje članka 132. Uredbe br. 73/2009, s obzirom na načelo nediskriminacije i jednakog postupanja, nije otkrilo nijedan element koji bi mogao utjecati na valjanost tih odredbi i te odluke.
3. Ciljevi ZPP‑a
120.
Što se tiče ciljeva ZPP‑a utvrđenih u članku 39. UFEU‑a, treba podsjetiti da zakonodavac Unije ima široku diskrecijsku ovlast u području ZPP‑a, koja odgovora političkim odgovornostima koje su mu dane člankom 40. UFEU‑a i člankom 43. UFEU‑a. Sud je u više navrata presudio da samo očita neprikladnost mjere donesene u tom području, u odnosu na cilj koji nadležna institucija želi postići, može utjecati na zakonitost te mjere ( 54 ). Stoga se nadzor Suda treba ograničiti na provjeru sadržava li predmetna mjera očitu pogrešku ili zlouporabu ovlasti, odnosno je li dotično tijelo očito prekoračilo granice svojih diskrecijskih ovlasti ( 55 ).
121.
Budući da različite situacije država EU-15 i država EU-10 te načelo prema kojem objedinjena razina izravnih plaćanja i DNIP‑a u državama EU-10 ne bi trebala preći razinu izravnih plaćanja u državama EU-15 izravno proizlaze iz Akta o pristupanju iz 2003., ne čini mi se da je zakonodavac Unije počinio očitu pogrešku u ocjeni ili očito prekoračio granice svoje diskrecijske ovlasti time što je donio članak 10. stavak 1. in fine i članak 132. stavak 2. posljednji podstavak in fine Uredbe br. 73/2009, kao i Provedbenu odluku C(2012) 4391.
122.
Kao što sam već naveo, čini mi se da je obveza uzimanja u obzir obvezne modulacije koja se primjenjuje u državama EU-15 za potrebe usporedbe razina izravnih plaćanja u 2012. zapravo nužan preduvjet da bi se osigurala ravnoteža između razina izravnih plaćanja predviđena Aktom o pristupanju iz 2003.
123.
S obzirom na prethodna razmatranja, čini mi se jasno da ispitivanje odredbi članka 10. stavka 1. i članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009, kao i Provedbene odluke C(2012) 4391, s obzirom na ciljeve ZPP‑a, nije otkrilo nijedan element koji bi mogao utjecati na valjanost tih odredbi i te odluke.
D – Drugo prethodno pitanje, točka (c)
124.
Drugim pitanjem, točkom (c), sud koji je uputio zahtjev u biti pita povrjeđuje li članak 132. stavak 2. posljednji podstavak Uredbe br. 73/2009, u tekstu koji proizlazi iz ispravka objavljenog 18. veljače 2010., načela prava Unije i među njima osobito načelo zaštite legitimnih očekivanja, pravne sigurnosti, dobre uprave i nediskriminacije zbog toga što ta izmjena putem ispravka nije sadržavala izmjenu tehničke prirode, već materijalnu izmjenu.
125.
Kako bi se ocijenilo je li ispravak od 18. veljače 2010. obična izmjena materijalne pogreške bez utjecaja na sadržaj Uredbe br. 73/2009, treba podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, za tumačenje odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo tekst te odredbe, nego i njezin kontekst i ciljeve propisa kojih je ona dio ( 56 ).
126.
Prema mišljenju Komisije, radi se o ispravku tehničke prirode. Iz njezina očitovanja proizlazi da je izmjena članka 132. stavka 2. Uredbe br. 73/2009 unesena putem ispravka od 18. veljače 2010. na svim službenim jezicima. U izvornom tekstu navedenog članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka na svim je službenim jezicima bila navedena godina 2012., no u nekim se jezičnim verzijama ( 57 ) nalazila na početku rečenice, dok se u drugima ( 58 ) nalazila na kraju rečenice, na mjestu koje nije bilo posve prikladno.
127.
Verzija na francuskom jeziku, kao i verzija na litavskom jeziku, pripadaju prvoj skupini jezičnih verzija, u kojima je godina prije izmjene bila navedena na početku rečenice. Izmjena je sljedeća:
„À partir de 2012, le montant total des aides directes pouvant être octroyées, après l’adhésion, à un agriculteur dans les nouveaux États membres au titre du paiement direct applicable, y compris tout paiement direct national complémentaire, ne dépasse pas le niveau de l’aide directe à laquelle cet agriculteur aurait droit au titre du paiement direct correspondant applicable, au moment considéré, dans les États membres autres que les nouveaux États membres, compte tenu, à partir de 2012, de l’application conjointe de l’article 7 et de l’article 10 [ ( 59 )].“
128.
Suprotno tomu, u engleskoj verziji i svim drugim jezičnim verzijama koje pripadaju drugoj skupini jezičnih verzija, odredba članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009 ispravljena je pomicanjem navoda godine 2012. koji se nalazio na kraju rečenice:„The total direct support which a farmer may be granted in the new Member States after accession under the relevant direct payment, including all complementary national direct payments, shall not exceed the level of direct support a farmer would be entitled to receive under the corresponding direct payment then applicable to the Member States in the Member States other than the new Member States, from 2012, taking into account, from 2012, the application of Article 7 in conjunction with Article 10 [ ( 60 )].“
129.
Treba primijetiti, kao i Komisija, da navođenje godine 2012. na početku rečenice podrazumijeva da bi se članak 132. stavak 2. posljednji podstavak Uredbe br. 73/2009 mogao tumačiti na način da se zabrana, u skladu s kojom poljoprivrednici iz država EU-10 ne mogu primati plaćanja viša od razine koja se primjenjuje u državama EU-15, odnosi isključivo na 2012. godinu. Takvo bi tumačenje bilo očito pogrešno i neusklađeno s odredbama Akta o pristupanju iz 2003.
130.
Stoga, iako je ispravak odredbe članka 132. stavka 2. Uredbe br. 73/2009 donesen u svim jezičnim verzijama, izvorne verzije te odredbe na španjolskom, češkom, danskom, estonskom, grčkom, engleskom, talijanskom, latvijskom, malteškom, poljskom, portugalskom, rumunjskom, slovačkom, slovenskom, finskom i švedskom ipak pokazuju namjeru europskog zakonodavca. Čini mi se očito, stoga, da je pomicanje navoda 2012. godine u rečenici o kojoj je riječ samo ispravak tehničke naravi, a ne sadržajna izmjena pravne obveze.
131.
Prema tome, izmjena učinjena ispravkom običan je ispravak materijalne pogreške, bez utjecaja na sadržaj primjenjivog zakonodavstva, te članak 132. stavak 2. posljednji podstavak Uredbe br. 73/2009 stoga ne sadržava nikakvu nezakonitost.
E – Drugo prethodno pitanje, točka (d)
132.
Drugim pitanjem, točkom (d), sud koji je uputio zahtjev želi znati je li značenje riječi „dydis“ na litavskom jeziku („iznos“ ili „razina“ u francuskoj verziji), koja se koristi u članku 1.c na koji se odnosi poglavlje 6. točka 27. podtočka (b) Priloga II. Aktu o pristupanju iz 2003., isto kao i riječi „lygis“ („razina“ u francuskoj verziji), koja se koristi u članku 132. stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe br. 73/2009.
133.
Podsjećam da je poglavljem 6. točkom 27. podtočkom (b) Priloga II. Aktu o pristupanju iz 2003., među ostalim, taj članak 1.c unesen u Uredbu br. 1259/1999.
134.
Najprije treba istaknuti da sud koji je uputio zahtjev u svojem prethodnom pitanju, niti drugdje u svojoj odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, nije pojasnio na koji se podstavak ili barem stavak navedenog članka 1.c upućuje. Članak 1.c Uredbe br. 1259/1999, naime, sadržava deset stavaka i riječ „dydis“ u tom je članku upotrijebljena više puta ( 61 ). Čak je i riječ „lygis“, navedena u prethodnom pitanju u pogledu članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009, upotrijebljena u tom članku 1.c.
135.
Čini mi se, međutim, da je moguće tumačiti pitanje kako bi se na njega dao koristan odgovor.
136.
Što se tiče nastanka članka 132. Uredbe br. 73/2009, treba podsjetiti da se tim člankom u biti utvrđuju ista pravila kao i člankom 143.c Uredbe br. 1782/2003, u kojem su pak preuzete mjere predviđene u članku 1.c Uredbe br. 1259/1999.
137.
S obzirom na takav razvoj i na posljednji dio drugog pitanja, točke (d), koji podrazumijeva provedbu usporedbe riječi „dydis“ i riječi upotrijebljene u članku 132. stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe br. 73/2009, čini mi se da je riječ „dydis“, na koju sud koji je uputio zahtjev upućuje u svojem drugom prethodnom pitanju, točki (d), ta koja se nalazi u članku 1.c, stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe br. 1259/1999.
138.
Treba napomenuti da je relevantni litavski izraz upotrijebljen u članku 143.c, stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe br. 1782/2003 „dydis“, kao u članku 1.c stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe br. 1259/1999. Taj je izraz stoga izmijenjen tek prilikom donošenja Uredbe br. 73/2009, u čijem se članku 132. stavku 2. posljednjem podstavku koristi izraz „lygis“.
139.
Prema sudskoj praksi Suda, formulacija korištena u jednoj od jezičnih verzija neke odredbe prava Unije ne može služiti kao jedini temelj za tumačenje te odredbe ili imati prednost u odnosu na ostale jezične verzije. Odredbe prava Unije treba tumačiti i primjenjivati na ujednačen način, s obzirom na ostale verzije sastavljene na svim jezicima Europske unije. U slučaju neslaganja između različitih jezičnih verzija određenog teksta prava Unije, dotičnu odredbu valja tumačiti uzimajući u obzir odnose među dijelovima i svrhu propisa čiji je ona dio ( 62 ).
140.
U većem broju jezičnih verzija članka 1.c stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 1259/199 i članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009 (u svakom slučaju za verzije na španjolskom, danskom, njemačkom, estonskom, engleskom, francuskom, talijanskom, portugalskom, finskom i švedskom jeziku), koje nisu litavska verzija, korišteni izrazi u biti su ostali isti u obje uredbe.
141.
Osim toga, u uvodnim izjavama Uredbe br. 73/2009 ne spominje se ništa u pogledu te izmjene. Upravo suprotno, uvodna izjava 48. te uredbe određuje samo da je „potrebno zadržati uvjete za dodjelu“ DNIP‑a.
142.
Stoga mi se čini očito da se izmjenom izraza korištenih u litavskoj verziji članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009 u odnosu na članke ranijih uredbi ne mijenja smisao tog podstavka. Tu tvrdnju potkrjepljuje činjenica da se u članku 132. stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe br. 73/2009 preuzimaju mjere predviđene u poglavlju 6. točki 27. podtočki (b) Priloga II. Aktu o pristupanju iz 2003.
143.
Stoga predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje, točku (d) odgovori da je značenje riječ „dydis“, koja se koristi u članku 1.c stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe br. 1259/1999, na koji se odnosi poglavlje 6. točka 27. podtočka (b) Priloga II. Aktu o pristupanju iz 2003., isto kao i riječi „lygis“, koja se koristi u članku 132. stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe br. 73/2009.
F – Treće prethodno pitanje
144.
Svojim trećim prethodnim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev u biti se pita o valjanosti Provedbene odluke C(2012) 4391, koja nije objavljena u Službenom listu Europske unije i koja, prema mišljenju tog suda, nije obrazložena.
145.
Što se tiče objavljivanja, treba podsjetiti da, u skladu s člankom 297. stavkom 2. UFEU‑a, objavljivanje odluka nije obvezno kada je u njima određeno kome su upućene. Navedene odluke priopćene su adresatima i tim priopćenjem stupaju na snagu. Stoga, neobjavljivanje Provedbene odluke C(2012) 4391, koja je upućena Republici Litvi, u Službenom listu Europske unije, ne predstavlja povredu načela prava Unije.
146.
Nadalje, što se tiče obrazloženja navedene Provedbene odluke C(2012) 4391, sud koji je uputio zahtjev smatra da je ta odluka donesena a da se pritom nije uzela u obzir činjenica da ne postoje informacije koje bi potvrdile ujednačenu razinu izravnih plaćanja u državama EU-15 i državama EU-10 u 2012.
147.
Najprije treba napomenuti da je polazište suda koji je uputio zahtjev pogrešno. Naime, činjenica da su razine izravnih plaćanja, koje se referiraju na metode izračuna izravnih plaćanja, a ne na nominalne iznose izravnih plaćanja, postale jednake 2012., izravno proizlazi iz odredbi Uredbe br. 73/2009.
148.
Zbog tog razloga nije bilo nužno da Komisija obrazloži svoju odluku u tom pogledu.
149.
Valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente, jer se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UEZ‑a treba ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst obrazloženja, nego i na njegov kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje ( 63 ).
150.
U uvodnoj izjavi 4. svoje Provedbene odluke C(2012) 4391, Komisija upućuje na članak 132. stavak 2. Uredbe br. 73/2009, iz kojeg proizlazi da ukupni iznos izravne potpore, uključujući DNIP, koja se dodjeljuje poljoprivredniku u državama EU-10 ne može prelaziti razinu izravnih plaćanja koja se primjenjuje u državama EU-15, uzimajući u obzir modulaciju na temelju članaka 7. i 10. Uredbe br. 73/2009. Iz tih potonjih članaka proizlazi da su razine izravnih plaćanja u državama EU-15 i državama EU-10 2012. bile jednake.
151.
Prema tome, Provedbena odluka C(2012) 4391 jest dovoljno obrazložena u pogledu smanjenja DNIP‑a.
V – Zaključak
152.
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na pitanja koja je postavio Vilniaus apygardos administracinis teismas (Litva) odgovori na sljedeći način:
1)
Što se tiče prvog pitanja, točaka (a) i (b), članak 7. stavak 1., članak 10. stavak 1. i članak 121. Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009 od 19. siječnja 2009. o utvrđivanju zajedničkih pravila za programe izravne potpore za poljoprivrednike u okviru zajedničke poljoprivredne politike i utvrđivanju određenih programa potpore za poljoprivrednike, o izmjeni uredaba (EZ) br. 1290/2005, (EZ) br. 247/2006, (EZ) br. 378/2007 i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1782/2003, trebaju se tumačiti na način da je u 2012. razina izravnih plaćanja primjenjiva u državama članicama Europske unije u njezinu sastavu na dan 30. travnja 2004. iznosila 90% razine ukupnih izravnih plaćanja i da je u 2012. razina izravnih plaćanja u državama članicama koje su pristupile Europskoj uniji 1. svibnja 2004. bila jednaka razini u starim državama članicama.
2)
Što se tiče prvog pitanja, točke (c), drugog pitanja, točaka (a) i (b) i trećeg pitanja, ispitivanje prethodnih pitanja nije otkrilo nijedan element koji bi mogao utjecati na valjanost članka 10. stavka 1. in fine i članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka in fine Uredbe br. 73/2009, kao ni na valjanost Provedbene odluke Komisije C(2012) 4391 final od 2. srpnja 2012. o odobravanju dodjele dodatnih nacionalnih izravnih plaćanja u Litvi za 2012. godinu (priopćene pod brojem dokumenta K(2012) 4391).
3)
Što se tiče drugog pitanja, točke (c), ispitivanje prethodnog pitanja nije otkrilo nijedan element koji bi mogao utjecati na valjanost članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009, u njezinu tekstu koji proizlazi iz ispravka objavljenog 18. veljače 2010. u Službenom listu Europske unije.
4)
Što se tiče drugog pitanja, točke (d), značenje riječi „dydis“, korištene u članku 1.c stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe Vijeća (EZ) br. 1259/1999 od 17. svibnja 1999. o utvrđivanju zajedničkih pravila za programe izravne potpore u okviru zajedničke poljoprivredne politike, na koji se odnosi poglavlje 6. točka 27. podtočka (b) Priloga II. Aktu o uvjetima pristupanja Češke Republike, Republike Estonije, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Republike Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike Slovenije i Republike Slovačke te o izmjenama Ugovora na kojima se temelji Europska unija od 23. rujna 2003., isto je kao i značenje riječi „lygis“, korištene u članku 132. stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe br. 73/2009.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) Uredba od 19. siječnja 2009. o utvrđivanju zajedničkih pravila za programe izravne potpore za poljoprivrednike u okviru zajedničke poljoprivredne politike i utvrđivanju određenih programa potpore za poljoprivrednike, o izmjeni uredaba (EZ) br. 1290/2005, (EZ) br. 247/2006 i (EZ) br. 378/2007 i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1782/2003 (SL L 30, str. 16.; posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 19., str. 199.)
( 3 ) Provedbena odluka od 2. srpnja 2012. o odobravanju dodjele dodatnih nacionalnih izravnih plaćanja u Litvi za 2012. godinu (priopćena pod brojem dokumenta K(2012) 4391)
( 4 ) Od 20. listopada 2011. (u daljnjem tekstu: radni dokument DS2011/14/REV2)
( 5 ) Akt o uvjetima pristupanja Češke Republike, Republike Estonije, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Republike Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike Slovenije i Republike Slovačke te o izmjenama Ugovora na kojima se temelji Europska unija (SL 2003., L 236, str. 33., u daljnjem tekstu: Akt o pristupanju iz 2003.)
( 6 ) Stoga su u predmetu T‑386/13 okrug Kėdainių, Litva (Kėdainių rajono Okainių ŽŪB) i 134 druga tužitelja tražili od Općeg suda da poništi Provedbenu odluku C(2012) 4391, odnosno istu provedbenu odluku koja se osporava u okviru ovog zahtjeva za prethodnu odluku, i da na temelju članka 277. UFEU‑a proglasi neprimjenjivima, s jedne strane, članak 132. stavak 2. posljednji podstavak Uredbe br. 73/2009 i, s druge strane, jedan dio članka 10. stavka 1. iste uredbe. Svojim rješenjem Kėdainių rajono Okainių i dr./Vijeće i Komisija (T‑386/13, EU:T:2014:754), Opći sud odbacio je tužbu kao nedopuštenu zbog toga što zahtjev za poništenje navedene odluke nije bio podnesen u propisanim rokovima i što je prigovor nezakonitosti istaknut kao prethodno pitanje. Suprotno tomu, u predmetu Litva/Komisija (T‑533/13), Republika Litva tražila je od Općeg suda da poništi članak 1. stavak 4. Provedbene odluke Komisije C(2013) 4487 final od 19. srpnja 2013. kojom se odobrava dodjeljivanje prijelaznih nacionalnih potpora za 2013. u Litvi. Ispitivanje tog predmeta odgođeno je sve dok Sud ne odluči o prethodnim pitanjima u ovom predmetu.
( 7 ) Što se tiče modulacije, u predmetu T‑333/09 (presuda Poljska/Komisija, T‑333/09, EU:T:2012:449), Republika Poljska tražila je poništenje Priloga I. Odluci Komisije 2009/444/CE od 10. lipnja 2009. o dodjeli iznosa koji proizlaze iz modulacije predviđene u člancima 7. i 10. Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009 državama članicama za godine od 2009. do 2012. (SL L 148, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 40., str. 246.). Opći sud u toj presudi nije izričito razmotrio pitanje razina izravnih plaćanja. U presudi Agrargenossenschaft Neuzelle (C‑545/11, EU:C:2013:169), Sud je također imao priliku ocijeniti modulaciju i dodatna smanjenja izravnih plaćanja u starim državama članicama za godine od 2009. do 2012., pri čemu ipak nije razmotrio pitanje razina izravnih plaćanja.
( 8 ) Uredba od 17. svibnja 1999. o utvrđivanju zajedničkih pravila za programe izravne potpore u okviru zajedničke poljoprivredne politike (SL L 160, str. 113.)
( 9 ) Osim plaćanja predviđenih Uredbom Vijeća (EZ) br. 1257/1999 od 17. svibnja 1999. o potpori Europskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EFSJP) ruralnom razvoju kojom se izmjenjuju i stavljaju izvan snage određene uredbe (SL L 160, str. 80.).
( 10 ) Uredba od 29. rujna 2003. o utvrđivanju zajedničkih pravila za programe izravne potpore u okviru zajedničke poljoprivredne politike i utvrđivanju određenih programa potpore za poljoprivrednike te o izmjeni uredaba (EEZ) br. 2019/93, (EZ) br. 1452/2001, (EZ) br. 1453/2001, (EZ) br. 1454/2001, (EZ) br. 1868/94, (EZ) br. 1251/1999, (EZ) br. 1254/1999, (EZ) br. 1673/2000, (EEZ) br. 2358/71 i (EZ) br. 2529/2001 (SL L 270, str. 1.)
( 11 ) Prema uvodnoj izjavi 5. Uredbe br. 1782/2003, sustav postupnog smanjenja izravnih plaćanja za godine od 2005. do 2012., obvezan na razini Europske unije, uveden je kako bi se uspostavila bolja ravnoteža između političkih instrumenata kojima se promiče održiva poljoprivreda i onih kojima se promiče ruralni razvoj. Ostvarenim uštedama trebale su se financirati mjere ruralnog razvoja.
( 12 ) Odluka o prilagodbi Akta o uvjetima pristupanja Europskoj uniji Češke Republike, Republike Estonije, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Republike Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike Slovenije i Republike Slovačke te o izmjenama Ugovora na kojima se temelji Europska unija nakon reforme zajedničke poljoprivredne politike (SL L 93, str. 1.)
( 13 ) Uredba od 22. ožujka 2004. o izmjeni uredaba br. 1782/2003, (EZ) br. 1786/2003 o zajedničkoj organizaciji tržišta suhe stočne hrane i (EZ) br. 1257/1999 o potpori Europskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EFSJP) ruralnom razvoju, zbog pristupanja Češke Republike, Estonije, Cipra, Latvije, Litve, Mađarske, Malte, Poljske, Slovenije i Slovačke Europskoj uniji (SL L 91, str. 1.)
( 14 ) SL L 43, str. 7.
( 15 ) Presuda Meilicke (C‑83/91, EU:C:1992:332, t. 22. i 24.) kao i rješenje Dhumeaux i Cie i dr. (C‑116/05, EU:C:2005:738, t. 18. i 19. i navedena sudska praksa)
( 16 ) Rješenja Laguillaumie (C‑116/00, EU:C:2000:350, t. 16 i navedena sudska praksa), kao i Dhumeaux i Cie i dr. (C‑116/05, EU:C:2005:738, t. 21.). Vidjeti u tom smislu također moje mišljenje u predmetu Gullotta i Farmacia di Gullotta Davide & C. (C‑497/12, EU:C:2015:168, t. 88. do 94.).
( 17 ) Rješenja Laguillaumie (C‑116/00, EU:C:2000:350, t. 16 i navedena sudska praksa); Hanssens i dr. (C‑75/04, EU:C:2005:53, t. 9.), kao i Dhumeaux i Cie i dr. (C‑116/05, EU:C:2005:738, t. 21.)
( 18 ) Vidjeti u tom smislu rješenje Laguillaumie (C‑116/00, EU:C:2000:350, t. 18. i 19.).
( 19 ) Presude Sucrimex i Westzucker/Komisija (133/79, EU:C:1980:104, t. 15.); IBM/Komisija (60/81, EU:C:1981:264, t. 9.), kao i Schönberger/Parlament (C‑261/13 P, EU:C:2014:2423, t. 13.). Vidjeti također mišljenje nezavisnog odvjetnika Cruza Villalóna u predmetu Gauweiler i dr. (C‑62/14, EU:C:2015:7, t. 74.).
( 20 ) Presude Athinaïki Techniki/Komisija (C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 42.) i NDSHT/Komisija (C‑322/09 P, EU:C:2010:701, t. 48.)
( 21 ) Sažetci zapisnika s tih sjednica dostupni su na engleskom jeziku na sljedećoj internetskoj adresi i ‑payments‑pre-2013-reform_en.htm.
( 22 ) Vidjeti u tom smislu presudu Friesland Coberco Dairy Foods (C‑11/05, EU:C:2006:312, t. 40. i 41.), kao i mišljenje nezavisnog odvjetnika Cruza Villalóna u predmetu Gauweiler i dr. (C‑62/14, EU:C:2015:7, t. 72.). Prema toj presudi, zaključci odbora osnovanog prema pravu Unije, koji nisu obvezujući za nacionalna tijela, ne mogu biti predmet ispitivanja valjanosti u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a.
( 23 ) 31/86 i 35/86, EU:C:1988:211
( 24 ) Vidjeti u tom smislu presudu LAISA i CPC España /Vijeće (31/86 i 35/86, EU:C:1988:211, t. 14.).
( 25 ) Uredba od 11. srpnja 2012 o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009 u pogledu primjene izravnih plaćanja poljoprivrednicima za 2013. godinu (SL L 204, str. 11; posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 69., str. 206)
( 26 ) Akt o uvjetima pristupanja Europskoj uniji Republike Bugarske i Rumunjske te o izmjenama Ugovora na kojima se temelji Europska unija (SL L 157, str. 203.), od 21. lipnja 2005.
( 27 ) Uvodne izjave 2. i 7. Uredbe br. 671/2012
( 28 ) Vidjeti bilješku 7. ovog mišljenja.
( 29 ) T‑333/09, EU:T:2012:449
( 30 ) Što se tiče različitih izraza upotrijebljenih u litavskim verzijama tih uredbi, vidjeti točke 134. do 142. ovog mišljenja.
( 31 ) Tekst tog članka u Uredbi br. 73/2009 donekle je izmijenjen u odnosu na tekstu Akta o pristupanju iz 2003.. Članak 132. stavak 2. posljednji podstavak Uredbe br. 73/2009 stoga glasi kako slijedi: „ne smije prijeći iznos izravne potpore na koju bi poljoprivrednik imao pravo u okviru odgovarajućeg izravnog plaćanja koje se tada primjenjuje u državama članicama koje nisu nove države članice.“
( 32 ) Treba istaknuti da se u određenim jezičnim verzijama u članku 10. stavku 1. i članku 132. stavku 2. posljednjem podstavku Uredbe br. 73/2009 u tom pogledu upotrebljavaju različiti izrazi (osobito u estonskoj i finskoj verziji), dok su u brojnim drugim verzijama ti izrazi isti. Podsjećam da, u slučaju neslaganja između različitih jezičnih verzija određenog teksta prava Unije, predmetnu odredbu treba tumačiti u odnosu na opću strukturu i krajnji cilj propisa kojih je ona dio (presuda Ivansson i dr., C‑307/13, EU:C:2014:2058, t. 40.). Prema tome, te izdvojene jezične razlike ne utječu na ovo utvrđenje koje se odnosi na tumačenje članka 10. stavka 1. Uredbe br. 73/2009.
( 33 ) Izvješća su dostupna na engleskom jeziku na sljedećim internetskim adresama: ‑funding/beneficiaries/direct‑aid/pdf/annex1-2005_en.pdf i ‑funding/beneficiaries/direct‑aid/pdf/annex2-2005_en.pdf.
( 34 ) Svjetska trgovinska organizacija (WTO) i Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) razvile su različite metode koje omogućuju klasifikaciju i mjerenje razina potpora za poljoprivredu. Te metode, osobito zajedničko mjerenje potpore WTO‑a (ZMP, na engleskom „Aggregate Measurement of Support”“, AMS) i procjena potpore za proizvođače OECD‑a (PPP, na engleskom „Producer Support Estimate“, PSE), mogu se upotrebljavati za klasificiranje i uspoređivanje razina potpore u različitim zemljama. Međutim, ti različiti sustavi osmišljeni su za različite ciljeve i daju vrlo različite rezultate (vidjeti u tom smislu studiju A. Efflanda, „Classifying and Measuring Agricultural Support: Identifying Differences Between the WTO and OECD Systems“, EIB-74, US Department of Agriculture, Economic Research Service, ožujak 2011.; dostupno na sljedećoj internetskoj adresi: ). Ti se sustavi ne mogu sami po sebi upotrebljavati za potrebe tumačenja pojma „razina“ koji se upotrebljava u Uredbi br. 73/2009.
( 35 ) Moje isticanje
( 36 ) Treba podsjetiti da je reforma ZPP‑a provedena usporedno s pregovorima o pristupanju s državama EU-10.
( 37 ) Uvodne izjave 24. i 25. Uredbe br. 1782/2003
( 38 ) Vidjeti dokument Komisije o PJP‑u, dostupan na francuskom jeziku na sljedećoj internetskoj adresi: ‑support/pdf/factsheet‑single‑payment‑scheme_fr.pdf. Za različite programe koji se provode u 28 država članica, vidjeti kartu na sljedećoj internetskoj adresi: ‑support/images/map‑direct‑payments_en.gif.
( 39 ) Naime, taj program ostavlja državama članicama veliku mogućnost odabira. Stoga, kao što je istaknuto u pravnoj teoriji, „ako uzmemo u obzir Uredbu [br. 1782/2003], kao i sve modalitete primjene, to nas dovodi do sveukupno oko 500 članaka i 50 priloga koji obuhvaćaju dva ‚proizvodno nevezana programa’ (jedinstveno plaćanje i pojednostavljeni program za nove države članice), sedamnaest proizvodno vezanih programa (od kojih šest prijelaznih), dva modela odvajanja potpore od proizvodnje (povijesni i regionalni), šest načina regionalizacije (na povijesnom temelju, paušalna, hibridna, statična ili dinamična i verzija za nove države članice), mogućnost odgođenog odvajanja potpore od proizvodnje za premije za mlijeko, mogućnost razlikovanja za površine s trajnim pašnjacima ili travnatim kulturama; deset mogućnosti djelomične ponovne proizvodne vezanosti određenih proizvodnji; mogućnost prekida primjene odvajanja potpore od proizvodnje tijekom prijelaznog razdoblja od tri godine; mogućnost neodvajanja određenih programa potpora od proizvodnje i, naposljetku, dulcis in fundo, barem deset različitih vrsti prava na plaćanje u okviru programa jedinstvenih plaćanja“ (Bianchi, D., La politique agricole commune (PAC). Toute la PAC, rien d’autre que la PAC, Bruylant, Bruxelles, 2006., str. 294.).
( 40 ) Odnosno program prije sniženja provedenih osobito na temelju mehanizma „phasing‑in“ ili modulacije
( 41 ) Čak i nakon tog datuma, države članice koje primjenjuju PJPP, u skladu s člankom 36. Uredbe (EU) br. 1307/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju pravila za izravna plaćanja poljoprivrednicima u programima potpore u okviru zajedničke poljoprivredne politike i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 637/2008 i Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009 (SL L 347, str. 608.), mogu odlučiti nastaviti primjenjivati taj program do 31. prosinca 2020. U skladu s obavijesti Komisije od 13. studenog 2014. o odlukama država članica o provođenju novog programa izravnih potpora (Decisions taken by Member States for the implementation of the new direct support system, dostupno na engleskom jeziku na sljedećoj internetskoj adresi: ‑support/direct‑payments/docs/implementation‑decisions‑ms_en.pdf), svih deset država članica koje primjenjuju PJPP, među kojima su Republika Bugarska i Rumunjska, odlučilo je nastaviti primjenjivati taj program do 2020.
( 42 ) Mehanizam prilagodbe uveden za 2013. primjenjiv je, međutim, u državama EU-10 bez posebnih pravila (vidjeti točku 49. ovog mišljenja).
( 43 ) Budući da je postotak modulacije 2011. iznosio samo 9% za države EU-15, a razina izravnih plaćanja u državama EU-10 80% razine primjenjive u državama EU-15, jasno je da su razine izravnih plaćanja u državama EU-15 i državama EU-10 i dalje bile vrlo različite.
( 44 ) Članak 132 stavak 2. posljednji podstavak Uredbe br. 73/2009 sadržava navod „uzimajući u obzir, i to od 2012., primjenu članka 7. u vezi s člankom 10.“.
( 45 ) Vidjeti točku 59. ovog mišljenja.
( 46 ) Ovo tumačenje izravno proizlazi iz članka 10. stavka 2. Uredbe br. 73/2009, čija se valjanost ne dovodi u pitanje u okviru ovog postupa. U skladu s radnim dokumentom DS2011/14/REV2, razlike između razine izravnih plaćanja koja proizlazi iz mehanizma „phasing‑in“ u državama EU-10 i razine izravnih plaćanja primijećene u državama EU-15, uzimajući u obzir sva sniženja primijenjena na temelju članka 7. stavka 1. navedene uredbe, 2012. nije bilo, pri čemu su razine u državama EU-15 i državama EU-10 iznosile 90%. Budući da je postotak koji se treba uzeti u obzir nula, stopa modulacije u odnosu na iznose od 5000 do 300000 eura također iznosi nula. Stoga stopa postupne modulacije, to jest sniženje uvećano za 4 postotna boda, u odnosu na iznose koji prelaze 300000 eura iznosi 4%.
( 47 ) Provedbena odluka C(2012) 4391 odnosi se samo na Republiku Litvu, koja primjenjuje PJPP. Ispitivanje tog tumačenja, koje proizlazi već iz radnog dokumenta DS2011/14/REV2, stoga je usmjereno na učinke koje ono ima za države EU-10 koje primjenjuju PJPP.
( 48 ) Prema navodima Komisije, taj sektorski pristup primijenjen je 2012. u svim državama članicama koje su odabrale PJPP, uključujući Republiku Litvu. Ta institucija smatra da DNIP u okviru PJPP‑a ima posebna obilježja jer omogućuje državama članicama da podupiru sektore koji u suprotnom u navedenim državama članicama ne bi dobili potporu. Kada država članica odabere PJPP, sva plaćanja provedena u okviru europskih programa potpora objedinjuju se kako bi se jednakomjerno razdijelili ovisno o hektarima koji mogu dobiti potporu, pri čemu svi poljoprivrednici primaju ujednačen iznos po hektaru na cijelom državnom području. Međutim, plaćanja provedena u okviru PJP‑a više se razlikuju, s obzirom na to da država članica može dodijeliti veću potporu određenim sektorima i pritom razlikovati iznose u pogledu prava na plaćanje.
( 49 ) Presude Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija (C‑550/07 P, EU:C:2010:512, t. 54. i 55. i navedena sudska praksa); IBV & Cie (C‑195/12, EU:C:2013:598, t. 49. i 50.), kao i Feakins (C‑335/13, EU:C:2014:2343, t. 47.)
( 50 ) Presude Arcelor Atlantique i Lorraine i dr. (C‑127/07, EU:C:2008:728, t. 25.); IBV & Cie (C‑195/12, EU:C:2013:598, t. 51.), kao i Feakins (C‑335/13, EU:C:2014:2343, t. 49.)
( 51 ) Vidjeti u tom smislu presude Poljska/Vijeće (C‑273/04, EU:C:2007:622, t. 87. i 88.) kao i Poljska/Komisija (C‑335/09 P, EU:C:2012:385, t. 100. i 101.).
( 52 ) Treba primijetiti da su države EU-10 koje primjenjuju PJPP zadržale mogućnost dodjele dodatne potpore čak i nakon„phasing‑in“ razdoblja. Uvodna izjava 8. Uredbe br. 671/2012 glasi kako slijedi: „[n]ovim državama članicama je omogućeno da dodjeljuju [DNIP] zbog postupnog uvođenja izravnih plaćanja u tim državama članicama. Ta mogućnost više neće biti dozvoljena u 2013. kada će biti završen postupak postupnog uvođenja izravnih plaćanja u novim državama članicama. U novim državama članicama koje primjenjuju [PJPP] [DNIP] ima važnu ulogu kao potpora dohotku poljoprivrednika u određenim sektorima. [...] Zbog toga, i kako bi se izbjeglo naglo i značajno smanjenje potpora u 2013. u sektorima koji do 2012. primaju [DNIP] [...], primjereno je u tim državama članicama omogućiti dodjelu prijelaznih nacionalnih potpora poljoprivrednicima u 2013., podložno odobrenju Komisije.“ Mogućnost dodjele tih prijelaznih nacionalnih potpora dodatno je produljena Uredbom br. 1307/2013 za razdoblje od 2015. do 2020.
( 53 ) Vidjeti točku 104. ovog mišljenja.
( 54 ) Presude Bavaria i Bavaria Italia (C‑343/07, EU:C:2009:415, t. 81.) i Panellinios Syndesmos Viomichanion Metapoiisis Kapnou (C‑373/11, EU:C:2013:567, t. 40.)
( 55 ) Presude Jippes i dr. (C‑189/01, EU:C:2001:420, t. 80.); Španjolska/Komisija (C‑304/01, EU:C:2004:495, t. 23.); Unitymark i North Sea Fishermen’s Organisation (C‑535/03, EU:C:2006:193, t. 55.); Bavaria i Bavaria Italia (C‑343/07, EU:C:2009:415, t. 82.), kao i Panellinios Syndesmos Viomichanion Metapoiisis Kapnou (C‑373/11, EU:C:2013:567, t. 41.).
( 56 ) Presuda Premis Medical (C‑273/09, EU:C:2010:809, t. 30.)
( 57 ) Osobito verzije na bugarskom, njemačkom, francuskom, litavskom i nizozemskom jeziku
( 58 ) Verzije na španjolskom, češkom, danskom, estonskom, grčkom, engleskom, talijanskom, latvijskom, malteškom, poljskom, portugalskom, rumunjskom, slovačkom, slovenskom, finskom i švedskom
( 59 ) Moje isticanje i brisanje. Litavski ispravak od 18. veljače 2010. (SL L 43, str. 7.) sadržavao je pogrešku. Iako je godina 2012. bila navedena na kraju odredbe, nije bila obrisana s početka rečenice. Iz tog razloga, litavsku verziju članka 132. stavka 2. posljednjeg podstavka Uredbe br. 73/2009 trebalo je drugi put ispraviti 15. svibnja 2013. (SL L 130, str. 60.).
( 60 ) Moje isticanje i brisanje
( 61 ) Riječ „dydis“ kao takva ili u dekliniranom obliku „dydžio“
( 62 ) Vidjeti osobito presudu Ivansson i dr. (C‑307/13, EU:C:2014:2058, t. 40.).
( 63 ) Vidjeti osobito presudu Francuska/Vijeće (C‑479/07, EU:C:2009:131).
Full & Egal Universal Law Academy