MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
YVESA BOTA
od 9. srpnja 2015. ( 1 )
Predmet C‑198/14
Valev Visnapuu
protiv
Kihlakunnansyyttäjä (Helsinki),
Suomen valtio – Tullihallitus
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Helsingin hovioikeus (Finska))
„Zahtjev za prethodnu odluku — Članci 34. i 110. UFEU‑a — Trošarina na određenu ambalažu pića koja ne pripada u operativni sustav kaucije i individualnog povrata — Članci 34. i 37. UFEU‑a — Nacionalni monopol na maloprodaju — Zahtijevanje odobrenja za maloprodaju da gospodarski subjekt koji ima sjedište u drugoj državi članici uvozi alkoholna pića namijenjena maloprodaji na nacionalnom području“
1.
U Finskoj se zaštita okoliša i javnog zdravlja jamči ponajprije dvama skupovima pravila.
2.
Kao prvo, propisom koji se odnosi na trošarinu na određenu ambalažu za pića izuzima se od plaćanja te trošarine ambalaža za pića koja je dio operativnog sustava povrata u okviru kojeg se osiguravaju oporaba ili recikliranje ambalaže za pića.
3.
Kao drugo, propisom koji se odnosi na alkohol uvodi se monopol na maloprodaju alkoholnih pića u korist društva Alko Oy (u daljnjem tekstu: Alko), državnog društva za prodaju alkohola, i uvjetuje se među ostalim uvoz određenih alkoholnih pića namijenjenih maloprodaji odobrenjem za maloprodaju.
4.
Zahtjevom za prethodnu odluku Helsingin hovioikeus (Prizivni sud u Helsinkiju, Finska) pita Sud o kvalifikaciji prvog propisa u pogledu članka 34. UFEU‑a ili članka 110. UFEU‑a i drugog propisa s obzirom na članak 34. UFEU‑a ili članak 37. UFEU‑a.
5.
Sud koji je uputio zahtjev potom pita Sud treba li te članke kao i članak 1. stavak 1. te članke 7. i 15. Direktive 94/62/EZ ( 2 ) tumačiti na način da im se protive takvi propisi.
6.
Zahtjev za prethodnu odluku upućen je u okviru spora između, s jedne strane, V. Visnapuua, predstavnika društva European Investment Group (u daljnjem tekstu: društvo EIG), i, s druge strane, Kihlakunnansyyttäjä (Helsinki) (helsinški državni odvjetnik) i Suomen valtio – Tullihallitus (finska država – carinska uprava), u vezi s, kao prvo, primjenom trošarine na ambalaže alkoholnih pića koje nisu u sustavu povrata i, kao drugo, sa zahtijevanjem odobrenja za maloprodaju za uvoz i za maloprodaju tih alkoholnih pića.
7.
U ovom ću mišljenju, kao prvo, objasniti razloge zbog kojih smatram da nacionalni propis kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, na osnovi kojeg je određena ambalaža za pića izuzeta od plaćanja trošarine pod uvjetom da je u sustavu povrata, treba ocjenjivati s obzirom na članak 110. UFEU‑a i treba smatrati sukladnim s člankom 110. i člankom 1. stavkom 1. te člancima 7. i 15. Direktive 94/62.
8.
Kao drugo, pokazat ću da nacionalni propis kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji uvodi monopol na maloprodaju i uvjetuje uvoz određenih alkoholnih pića namijenjenih maloprodaji odobrenjem za maloprodaju, treba ocjenjivati s obzirom na članak 37. UFEU‑a i da taj članak treba tumačiti na način da mu se ne protivi takav propis, pod uvjetom da se organizacija i djelovanje monopola urede na način koji isključuje svaku diskriminaciju između državljana država članica u uvjetima opskrbe i izvoza, tako da trgovina robom koja dolazi iz drugih država članica ne bude stavljena ni pravno ni činjenično u lošiji položaj u odnosu na nacionalnu robu, što mora provjeriti nacionalni sudac.
I – Pravni okvir
A – Pravo Unije
1. Ugovor o FEU‑u
9.
U skladu s člankom 34. UFEU‑a „[k]oličinska ograničenja uvoza i sve mjere s istovrsnim učinkom[ ( 3 )], zabranjeni su među državama članicama“.
10.
Članak 37. stavak 1. UFEU‑a određuje:
„Države članice prilagođavaju sve državne monopole komercijalne naravi kako bi se osiguralo da među državljanima država članica ne postoji diskriminacija u pogledu uvjeta nabave i prodaje robe.
Odredbe ovog članka primjenjuju se na svako tijelo putem kojeg država članica de iure ili de facto, bilo neposredno ili posredno, nadzire, određuje ili osjetno utječe na uvoz ili izvoz među državama članicama. Ove se odredbe na isti način primjenjuju i na monopole koje je država prenijela na druge.“
11.
Članak 110. UFEU‑a glasi:
„Nijedna država članica ne uvodi neposredno ili posredno nacionalne poreze bilo koje vrste na proizvode drugih država članica u većoj mjeri od onih koji su neposredno ili posredno uvedeni na slične domaće proizvode.
Nadalje, nijedna država članica ne uvodi nacionalne poreze na proizvode drugih država članica koji su takve naravi da omogućuju posrednu zaštitu drugih proizvoda.“
2. Direktiva 94/62
12.
U skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 94/62:
„Cilj ove Direktive jest usklađivanje nacionalnih propisa za gospodarenje ambalažom i ambalažnim otpadom kako bi, u jednu ruku, spriječila svaki njihov utjecaj na okoliš svih država članica jednako kao i na okoliš trećih zemalja ili kako bi smanjila takav utjecaj vodeći računa o visokom stupnju zaštite okoliša, i u drugu ruku, kako bi osigurala funkcioniranje unutarnjeg tržišta te izbjegla zapreke trgovini i ometanja i ograničenja natjecanja u Zajednici.“
13.
Članak 7. Direktive 94/62, naslovljen „Sustavi za povrat, prikupljanje i obnovu“, propisuje:
„1. Države članice donose potrebne mjere kako bi osigurale da su uspostavljeni sustavi za:
(a)
povrat i/ili prikupljanje uporabljene ambalaže i/ili ambalažnog otpada kod potrošača, drugog krajnjeg korisnika, ili nekih drugih ambalažnih tokova u želji da ju usmjere prema drugim najprikladnijim oblicima gospodarenja otpadom;
(b)
oporabu ili obnovu uključujući reciklažu ambalaže i /ili prikupljenog ambalažnog otpada,
kako bi ispunile ciljeve iz ove Direktive.
Ti su sustavi otvoreni za sudjelovanje gospodarskim subjektima iz tih sektora, kao i za sudjelovanje nadležnih javnih tijela. Oni se pod nediskriminirajućim uvjetima također primjenjuju na uvozne proizvode, uključujući podrobne dogovore i cijene određene za pristup takvom sustavu, te su ti sustavi osnovani kako bi se izbjegle trgovačke zapreke ili ometanje natjecanja u skladu s Ugovorom.
2. Mjere iz stavka 1. ovog članka predstavljaju dio politike koja vrijedi za svu ambalažu i ambalažni otpad i uzima u obzir posebno zahtjeve koji se odnose na zaštitu okoliša i zdravlja, sigurnosti i higijene potrošača […]“
14.
Na temelju članka 15. navedene direktive, koji je naslovljen „Gospodarski instrumenti“:
„Na temelju odgovarajućih odredaba Ugovora, Vijeće donosi gospodarske instrumente za poticanje postizanja ciljeva iz ove Direktive. U nedostatku takvih mjera, države članice smiju, u skladu sa načelima koja uređuju politiku u okolišu Zajednice, između ostalog, načelom onečišćivač plaća, te obvezama iz Ugovora, donijeti mjere za ostvarivanje ovih ciljeva.“
B – Finsko pravo
1. Zakon koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića
15.
U skladu s člankom 5. Zakona br. 1037/2004 koji se odnosi na trošarinu na određenu ambalažu za pića [Laki eräiden juomapakkausten valmisteverosta (1037/2004), u daljnjem tekstu: Zakon koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića], trošarina iznosi 51 cent po litri ambalažiranog proizvoda.
16.
Članak 6. tog zakona propisuje slučajeve izuzimanja od trošarine. U svojem stavku 1. točki 1. određuje da je izuzeta ambalaža za pića uključena u operativni sustav povrata iz članka 3. stavka 1. točke 2. navedenog zakona ( 4 ).
2. Zakon o alkoholu
17.
Članak 1. Zakona br. 1143/1994 o alkoholu [alkoholilaki (1143/1994), u daljnjem tekstu: Zakon o alkoholu] precizira da je cilj tog zakona spriječiti negativne učinke alkohola na društvo, socijalni život i zdravlje nadziranjem potrošnje alkohola.
18.
Članak 8. navedenog zakona naslovljen „Uvoz alkoholnih pića i etilnog alkohola i odobrenje za uvoz etilnog alkohola“ propisuje u stavku 1.:
„Dopušteno je bez posebnog odobrenja uvoziti alkoholna pića namijenjena osobnoj potrošnji ili u trgovačke ili profesionalne svrhe. Sustav uvoza radi osobne potrošnje detaljno je uređen člankom 10. Onaj tko koristi alkoholna pića u trgovačke ili profesionalne svrhe mora za svoju djelatnost imati posebno odobrenje za uvoz alkoholnih pića predviđeno ovim zakonom […]“
19.
Članak 13. stavak 1. Zakona o alkoholu određuje da, osim iznimaka predviđenih člankom 14. tog zakona, društvo Alko ima monopol nad maloprodajom alkoholnih pića.
20.
Članak 14. navedenog zakona koji se odnosi na „odobrenje za maloprodaju“ u svoja prva dva stavka propisuje:
„Alkoholna pića koja se dobivaju fermentacijom i koja sadržavaju najviše 4,7% udjela etilnog alkohola može na malo prodavati ne samo državno društvo već i svaka osoba koja je od nadležnog tijela ishodila odobrenje za maloprodaju.
Trgovinu na malo alkoholnim pićima dobivenima fermentacijom i koja nemaju više od 13% udjela etilnog alkohola može obavljati državno društvo, ali i svaka osoba kojoj nadležno tijelo dopusti proizvoditi predmetni proizvod, poštujući uvjete koje odredi ministarstvo nadležno za socijalna pitanja i zdravlje.“
II – Glavni postupak i prethodna pitanja
21.
Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je društvo EIG, sa sjedištem u Estoniji, vodilo internetsku stranicu , na kojoj se moglo kupiti različite marke alkoholnih pića s manjim ili većim udjelom alkohola. Društvo EIG je dijelu svojih klijenata osiguravalo dostavu na kućnu adresu.
22.
Nije sporno da, između 24. lipnja i 18. kolovoza 2009. ( 5 ), društvo EIG pri dostavi alkoholnih pića u Finsku nije poštovalo određene obveze koje je imalo na temelju finskog prava ( 6 ).
23.
Naime, društvo EIG nije platilo 23144,89 eura s naslova trošarine na alkoholna pića pri uvozu te robe u Finsku, ni 5233,52 eura s naslova trošarine na određenu ambalažu za pića za jedinična pakiranja. Potonja trošarina obračunava se ako ambalaža nije uključena u sustav povrata, što je bio slučaj za pića o kojima je riječ u glavnom postupku.
24.
Osim toga, V. Visnapuu, zastupnik društva EIG, uvezao je i dostavio alkoholna pića na kućnu adresu dijelu finskih kupaca, pri čemu za taj uvoz nije imao odobrenje za maloprodaju.
25.
Kihlakunnansyyttäjä (Helsinki) je stoga pokrenuo postupak protiv V. Visnapuua zbog teške porezne prijevare i kršenja Zakona o alkoholu.
26.
Helsingin käräjäoikeus (Prvostupanjski sud u Helsinkiju) je presudom od 26. rujna 2012. osudio V. Visnapuua na osam mjeseci kazne zatvora s odgodom izvršenja te odredio da Suomen valtio plati iznos od 28378,40 eura s naslova neplaćenih poreza kojem se dodaju i kamate.
27.
V. Visnapuu podnio je žalbu protiv te odluke. On kao prvo navodi da je Zakon koji se odnosi na trošarinu na određenu ambalažu za pića neizravno diskriminatoran propis i da se protivi članku 110. UFEU‑a. Kao drugo, on navodi da Zakon o alkoholu koji uvjetuje uvoz određenih alkoholnih pića namijenjenih maloprodaji odobrenjem za maloprodaju predstavlja količinsko ograničenje uvoza ili MIU, pa se zbog toga protivi članku 34. UFEU‑a. Osim toga, V. Visnapuu smatra da nikakvo opravdanje u smislu članka 36. UFEU‑a nije moguće.
28.
S druge strane, Kihlakunnansyyttäjä (Helsinki) kao i Suomen valtio – Tullihallitus, navode da se ni Zakon koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića ni Zakon o alkoholu ne protive pravu Unije.
29.
Prema mišljenju Kihlakunnansyyttäjä (Helsinki), Zakon koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića treba ocjenjivati samo s obzirom na članak 110. UFEU‑a, i također je u skladu s tim člankom. Prema mišljenju Kihlakunnansyyttäjä (Helsinki), Zakon o alkoholu ne treba se ocjenjivati s obzirom na članak 34. UFEU‑a nego s obzirom na članak 37. UFEU‑a.
30.
U tim je okolnostima Helsingin hovioikeus odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
1.
Treba li zakonitost [Zakona] o trošarini na [određenu] ambalažu za pića – na osnovi kojeg se ta trošarina naplaćuje ako ambalaža nije u sustavu povrata – prosuđivati na temelju članka 110. UFEU‑a, umjesto na temelju članka 34. UFEU‑a? Kada je riječ o navedenom sustavu povrata, mora li se raditi o sustavu kaucije u kojem se pakiratelj ili uvoznik pića samostalno ili na drugi način predviđen u Zakonu […] o otpadu ili odgovarajućim propisima koji se primjenjuju u pokrajini Åland brine za oporabu ili recikliranje ambalaže za pića na način da se ambalaža opet napuni ili koristi kao sirovina?
2.
Ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan: je li gore navedeni propis u skladu s člankom 1. stavkom 1. te člancima 7. i 15. Direktive 94/62 ako se uzme u obzir i članak 110. UFEU‑a?
3.
Ako je odgovor na prvo pitanje niječan: je li navedeni propis u skladu s člankom 1. stavkom 1. te člankom 7. i člankom 15. Direktive 94/62 ako se uzme u obzir i članak 34. UFEU‑a?
4.
Ako je odgovor na treće pitanje niječan: treba li [zakon] koji se odnosi na trošarinu na [određenu] ambalažu pića smatrati zakonitim s obzirom na članak 36. UFEU‑a?
5.
Može li se smatrati da zahtjev prema kojem osoba koja u trgovačke ili druge gospodarske svrhe koristi alkoholna pića mora dobiti posebno maloprodajno odobrenje za obavljanje djelatnosti uvoza alkoholnih pića – i u slučaju kada kupac iz Finske putem interneta ili putem drugih načina prodaje na daljinu kupuje alkoholna pića od prodavatelja koji djeluje u drugoj državi članici, a koja prodavatelj doprema u Finsku – upućuje na postojanje monopola ili na segment djelovanja monopola, tako da nije u suprotnosti s člankom 34. UFEU‑a, nego se mora ocjenjivati u kontekstu članka 37. UFEU‑a?
6.
Ako je odgovor na peto pitanje potvrdan: je li pretpostavka dobivanja odobrenja u skladu s odredbama koje se odnose na državne monopole iz članka 37. UFEU‑a?
7.
Ako je odgovor na peto pitanje niječan i ako se u ovom slučaju mora primijeniti članak 34. UFEU‑a: treba li finski propis prema kojem je uvoz alkoholnih pića za osobnu uporabu u slučaju naručivanja tih pića iz inozemstva putem interneta ili putem drugih načina prodaje na daljinu dopušten jedino ako je pića uvezao u [dotičnu državu članicu] sam naručitelj ili treća osoba različita od prodavatelja, dok se za ostale slučajeve uvoza traži odobrenje sukladno Zakonu […] o alkoholu, smatrati količinskim ograničenjem ili [MIU‑om] iz članka 34. UFEU‑a?
8.
Ako je odgovor na sedmo pitanje potvrdan: može li se navedeni propis smatrati opravdanim i proporcionalnim u kontekstu zaštite ljudskog zdravlja i života?“
III – Moja analiza
A – Uvodna razmatranja
31.
Pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev odnose se na dva različita finska propisa.
32.
Dok se prva četiri pitanja odnose na Zakon koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića, peto do osmo pitanje odnosi se na Zakon o alkoholu. Najprije ću ispitati zajedno pitanja od prvog do petog, a zatim ću obraditi pitanja od petog do osmog.
33.
Iako se ta dva propisa razlikuju, naglašavam da se situacija u glavnom postupku ne mijenja.
34.
Podsjećam da iz sadržaja spisa proizlazi da je V. Visnapuu putem interneta prodavao alkoholna pića te ih potom izravno dostavljao finskom kupcu. Kao što sam već naveo, te činjenice V. Visnapuu ne osporava pa ih stoga treba smatrati dokazanima. Treba li, u tim okolnostima, smatrati V. Visnapuua prodavateljem na daljinu koji je uvozio alkoholna pića u Finsku i obavljao maloprodaju?
35.
S obzirom na sadržaj spisa, nameće se pozitivan odgovor.
36.
Naime, kao što zaključuje finska vlada u svojim pisanim očitovanjima, ako prodavatelj na daljinu poput V. Visnapuua prevozi i sam dostavlja alkoholna pića finskom kupcu, na temelju Zakona o alkoholu treba smatrati da je taj prodavatelj obavljao maloprodaju u Finskoj. S druge strane, ako je pravo vlasništva nad tim alkoholnim pićima preneseno u inozemstvo, nakon čega naručitelj sam ili prijevoznik koji je neovisan o prodavaču dostavi spomenuta alkoholna pića u Finsku, trebalo bi smatrati da je do prodaje došlo izvan Finske.
37.
Iz sadržaja spisa proizlazi da se to tumačenje Zakona o alkoholu temelji na smjernicama i komunikacijama koje su donijela finska tijela. Uobičajeno je da na te tekstove upućuje sud koji je uputio zahtjev kada u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje izlaže nacionalne odredbe koje se primjenjuju.
38.
U ovom nam se slučaju, rješenje ne čini dvojbenim. Naime, pri prodaji materijalnih dobara, poput onih koje je kupio V. Visnapuu, to jest te vrste dobara, prijenos prava vlasništva nastupa u trenutku dostave. Dostava je izvršena u Finskoj, stoga je prodaja pravno izvršena na području Finske.
39.
Iz navedenog proizlazi da treba smatrati utvrđenim da je, u ovom slučaju, V. Visnapuu izvršio uvoz i zatim maloprodaju alkoholnih pića.
40.
Pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev analizirat ću u odnosu na te okolnosti.
B – Prvo do četvrto pitanje
41.
Svojim prvim do četvrtim pitanjem, koja valja zajedno ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud ulazi li nacionalni propis poput Zakona koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu pića, na osnovi kojega se ta trošarina naplaćuje ako ambalaža nije u sustavu povrata, u područje primjene članka 110. UFEU‑a ili u područje primjene članka 34. UFEU‑a i, po potrebi, je li taj propis u skladu s jednim od tih dvaju članaka.
42.
Sud koji je uputio zahtjev također pita Sud o sukladnosti takvog propisa s člankom 1. stavkom 1. te člankom 7. i 15. Direktive 94/62.
43.
Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, kao prvo ću ispitati pitanje koje se odnosi na kvalifikaciju Zakona koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića. Predstavlja li taj zakon količinsko ograničenje ili MIU na temelju članka 34. UFEU‑a ili bi trebao biti kvalificiran kao „nacionalni porez“ sukladno članku 110. UFEU‑a?
44.
Kao drugo, analizirat ću pitanje je li navedeni zakon u skladu s relevantnim odredbama Direktive 94/62 i članka 110. UFEU‑a.
1. Područje primjene članka 34. UFEU‑a odnosno članka 110. UFEU‑a
45.
Za početak primjećujem da Ugovor o FEU‑u sadržava tri skupa odredaba kojima se zabranjuju zapreke trgovini robom među državama članicama. Radi se o članku 28. UFEU‑a i članku 30. UFEU‑a, člancima 34. do 36. UFEU‑a i članku 110. UFEU‑a ( 7 ).
46.
Pitanje koje se odnosi na primjenjivost članaka 28. i 30. UFEU‑a, koji se osobito odnose na carine pri uvozu i na davanja s istovrsnim učinkom, nije postavio sud koji je uputio zahtjev niti se na njega uputilo u okviru pisanih očitovanja.
47.
Radi iscrpnosti, ukratko ću objasniti razloge zbog kojih smatram da treba isključiti primjenjivost ovih odredaba.
48.
Očigledno je da trošarina iz glavnog postupka nije carina u pravom smislu riječi.
49.
Međutim, ustaljena je sudska praksa da svako, pa i najmanje, novčano davanje, bez obzira na naziv i način primjene koje je jednostrano nametnuto na robu zbog prelaska granice, kada nije carina u pravom smislu riječi, predstavlja davanje s istovrsnim učinkom u smislu članaka 28. i 30. UFEU‑a ( 8 ).
50.
Iz sadržaja spisa proizlazi da se trošarina o kojoj je riječ u glavnom postupku primjenjuje na određenu ambalažu za pića koja nije uključena u sustav povrata u Finskoj. Drugim riječima, izuzimanje od trošarine odnosi se samo na ambalažu za pića koja jest uključena u sustav povrata.
51.
Stoga se sporno davanje na tu ambalažu za pića naplaćuje ne zbog prelaska granice već zato što ona nije uključena u sustav povrata. U tim uvjetima, trošarina predviđena Zakonom koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića ne predstavlja davanje s istovrsnim učinkom kao carina.
52.
U ovom slučaju može se isključiti primjenjivost članka 28. UFEU‑a i članka 30. UFEU‑a, ali treba utvrditi mogu li se primijeniti članak 34. UFEU‑a ili članak 110. UFEU‑a.
53.
V. Visnapuu, finska vlada i Europska Komisija u svojim se pisanim očitovanjima ne zalažu za primjenjivost članka 34. UFEU‑a, nego članka 110. UFEU‑a na Zakon koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića ( 9 ).
54.
Dijelim to mišljenje.
55.
U tom pogledu, naglašavam da članak 34. UFEU‑a zabranjuje sva količinska ograničenja uvoza kao i sve MIU‑ove među državama članicama. Sud je dao široko tumačenje pojma MIU smatrajući da MIU podrazumijeva svaki propis država članica koji „može, izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, ograničiti trgovinu unutar Zajednice“ ( 10 ).
56.
Članak 110. UFEU‑a zabranjuje uvođenje nacionalnih poreza na proizvode drugih država članica u većoj mjeri od onih koji su uvedeni na slične domaće proizvode ili nacionalne poreze koji su takve naravi da omogućuju neizravnu zaštitu drugih proizvoda ( 11 ). Suprotno onom što je predviđeno u okviru članka 34. UFEU‑a, članak 110. UFEU‑a ne zabranjuje nacionalni porez kao takav, nego njegov diskriminatorni ili zaštitni učinak, pa je dovoljno ukloniti taj diskriminatorni ili zaštitni učinak da bude sukladan s tim člankom 110. ( 12 ).
57.
Treba dodati da se nacionalna mjera koja potpada pod članak 34. UFEU‑a može opravdati jednim od razloga nabrojanih u članku 36. UFEU‑a i u sudskoj praksi Suda i tako izbjeći zabranu. Međutim, takva mogućnost opravdanja nije predviđena u kontekstu primjene članka 110. UFEU‑a.
58.
Iz gore navedenih elemenata proizlazi da se članak 34. UFEU‑a i članak 110. UFEU‑a jasno razlikuju u područjima primjene i posljedicama svoje primjene.
59.
U tom kontekstu ne iznenađuje da je Sud zaključio da područje primjene članka 34. UFEU‑a ne uključuje prepreke na koje upućuju druge posebne odredbe Ugovora o FEU‑u i da prepreke porezne naravi ili učinka istovjetnog carini iz članaka 28., 30. i 110. UFEU‑a ne spadaju u zabranu iz članka 34. UFEU‑a ( 13 ).
60.
Tako se članak 110. UFEU‑a, poput članka 28. UFEU‑a i članka 30. UFEU‑a, treba smatrati lex specialis, dok članak 34. UFEU‑a, s obzirom na to da ima vrlo široko područje primjene, na neki način vrši ulogu zaštitne mreže kao lex generalis ( 14 ). Štoviše, samo se jedan od članaka 30., 34. ili 110. UFEU‑a može primijeniti na nacionalnu mjeru ( 15 ).
61.
S obzirom na prethodna razmatranja, kao prvo treba ispitati spada li Zakon koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića pod članak 110. UFEU‑a i, samo ako bi odgovor bio negativan, spada li taj zakon u područje primjene članka 34. UFEU‑a ( 16 ).
62.
Poput Komisije, smatram da trošarina u pitanju u glavnom postupku ima očita porezna svojstva. Naime, podsjećam da se radi o trošarini koja se na određenu ambalažu za pića plaća u korist Suomen valtio.
63.
Osim toga, naglašavam da iz sadržaja spisa proizlazi da se ta trošarina primjenjuje neovisno o porijeklu ili odredištu ambalaže za pića. Naime, podsjećam da se ona sustavno primjenjuje na određenu ambalažu za pića prema objektivnim kriterijima, to jest po litri ambalažiranog proizvoda i u slučaju neuključenosti u sustav povrata.
64.
Tako porezna mjera poput one u glavnom postupku koja se ne primjenjuje zbog prelaska granice države članice koja ju je uvela, nego zbog neuključivanja robe pri puštanju na tržište u sustav povrata i koja se primjenjuje na uvoznu robu i na robu proizvedenu u toj državi članici, potpada po mojem mišljenju pod opći sustav nacionalnog poreza i zbog toga se treba ocjenjivati s obzirom na članak 110. UFEU‑a ( 17 ).
65.
Budući da smatram da se porezna mjera poput one u glavnom postupku treba ocjenjivati s obzirom na članak 110. UFEU‑a, nije je nužno ocjenjivati s obzirom na članak 34. UFEU‑a.
2. Sukladnost Zakona koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića s člankom 110. UFEU‑a i člankom 1. stavkom 1. te člancima 7. i 15. Direktive 94/62
66.
Kao što to ispravno navodi Komisija u svojim pisanim očitovanjima, nameće se prethodno pitanje. Jesu li članak 1. stavak 1. te članci 1., 7. i 15. Direktive 94/62 bili predmet iscrpnog usklađivanja, tako da bi se Zakon koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića trebao ocjenjivati samo s obzirom na te odredbe?
67.
To pitanje je važno budući da prema ustaljenoj sudskoj praksi, kada je u području provedeno iscrpno usklađivanje na razini Unije, svaku nacionalnu mjeru u tom području valja ocjenjivati s obzirom na odredbe te mjere usklađivanja, a ne s obzirom na odredbe primarnog prava ( 18 ).
68.
Poput Komisije, smatram da usklađujući učinak Direktive 94/62 ostaje ograničen na područje organizacije sustava povrata ambalaže za pića ( 19 ).
69.
U vezi s time, zaključujem da je Sud odlučio da „protivno onome što vrijedi za označivanje i identifikaciju ambalaže i zahtjeva koji se odnose na sastav i prirodu ambalaže po pitanju njezine prikladnosti za oporabu ili obnovu, što je utvrđeno člancima 8. do 11. i Prilogom II. Direktive 94/62, organizacija nacionalnih sustava namijenjenih promicanju oporabe ambalaže nije […] u potpunosti usklađena“ ( 20 ).
70.
Točno je da članak 7. stavak 1. Direktive 94/62 nakon što utvrđuje da države članice donose potrebne mjere kako bi osigurale da su uspostavljeni sustavi za povrat, prikupljanje i obnovu, uređuje organizaciju tih sustava ( 21 ).
71.
Međutim, iz teksta te odredbe proizlazi da države članice imaju određeni manevarski prostor u konkretnoj organizaciji navedenih sustava. Naime, predviđeno je općenito da se ti sustavi primjenjuju i na uvozne proizvode pod nediskriminirajućim uvjetima, uključujući podrobne dogovore i cijene određene za pristup takvom sustavu. Štoviše, navedena odredba dalje izričito upućuje na Ugovor o FEU‑u, precizirajući da su sustavi povrata osnovani kako bi se izbjegle trgovačke zapreke ili ometanje natjecanja „u skladu s Ugovorom“.
72.
Osim toga, članak 15. Direktive 94/62 koji se odnosi na „gospodarske instrumente“ ostavlja državama članicama veliku marginu prosudbe što se tiče izbora tih instrumenata. Naime, u skladu s člankom 15. države članice smiju donijeti, u nedostatku usklađenih mjera, sukladno načelima koja uređuju politiku Europske unije u području okoliša, među ostalim, načelom „onečišćivač plaća“, te obvezama iz Ugovora o FEU‑u, mjere za ostvarivanje ciljeva te direktive.
73.
Podsjećam da je cilj navedene direktive „usklađivanje nacionalnih propisa za gospodarenje ambalažom i ambalažnim otpadom kako bi, u jednu ruku, spriječila svaki njihov utjecaj na okoliš svih država članica jednako kao i na okoliš trećih zemalja ili kako bi smanjila takav utjecaj vodeći računa o visokom stupnju zaštite okoliša i, u drugu ruku, kako bi osigurala funkcioniranje unutarnjeg tržišta te izbjegla zapreke trgovini i ometanja i ograničenja natjecanja u Zajednici“ ( 22 ).
74.
Kako je to na raspravi precizirala finska vlada, u ovom je slučaju trošarina o kojoj je riječ u glavnom postupku donesena na temelju članka 15. Direktive 94/62 i konkretno primjenom načela „onečišćivač plaća“.
75.
Iz gore navedenog proizlazi da budući da relevantne odredbe te direktive nisu bile predmet iscrpnog usklađivanja, nacionalni sustav upravljanja ambalažama utemeljen na plaćanju trošarine, kao što je slučaj u glavnom postupku, treba ocjenjivati s obzirom na članak 110. prvi stavak UFEU‑a ( 23 ).
76.
U tom pogledu, naglašavam da je cilj članka 110. UFEU‑a osigurati slobodno kretanje robe među državama članicama u uvjetima normalnog tržišnog natjecanja uklanjanjem svakog oblika zaštite koji bi mogao proizaći iz diskriminatornih nacionalnih poreza na proizvode iz drugih država članica ( 24 ). Taj tekst također mora jamčiti potpunu neutralnost nacionalnih poreza u odnosu na tržišno natjecanje među nacionalnim i uvoznim proizvodima ( 25 ).
77.
Prema ustaljenoj sudskoj praksi može se smatrati da je sustav oporezivanja usklađen s člankom 110. UFEU‑a samo ako je uređen na način da se njime isključuje svaka mogućnost strožeg oporezivanja uvoznih proizvoda od domaćih, tako da ni u kojem slučaju nema diskriminatorni učinak ( 26 ).
78.
Sud je također presudio da se članak 110. UFEU‑a treba široko tumačiti tako da uključi sve porezne postupke koji bi bilo na izravan ili neizravan način mogli ugroziti jednako postupanje prema nacionalnim i uvoznim proizvodima. Zabrana koju utvrđuje tako se mora primijeniti uvijek kad je porez takve naravi da obeshrabruje uvoz dobara iz drugih država članica u korist nacionalne proizvodnje ( 27 ).
79.
Zaključujem da sustav oporezivanja koji je uveo Zakon koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića ne pravi razliku između ambalaže za pića prema njezinu porijeklu.
80.
Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da se trošarina o kojoj je riječ u glavnom postupku plaća na nacionalne i uvozne proizvode primjenom istih uvjeta i pravila. Podsjećam da je u ovom slučaju svaka ambalaža za pića, uvozna ili nacionalna, podvrgnuta trošarini s istom stopom i da se iznimka od trošarine dodjeljuje uvoznoj ili nacionalnoj ambalaži ako je uključena u sustav povrata. Stoga su, kao što naglašava finska vlada u svojim pisanim očitovanjima, uvjeti plaćanja trošarine o kojoj je riječ u glavnom postupku i uvjeti izuzimanja od trošarine isti za inozemne i nacionalne gospodarske subjekte.
81.
Dodao bih da je finska vlada na raspravi naglasila da prikupljanje, prijevoz i recikliranje ambalaže za pića koja nije uključena u sustav povrata stvaraju velike troškove koje bi trebali snositi gospodarski subjekti koji su odlučili da se ne uključe u sustav povrata primjenom načela „onečišćivač plaća“. U tom kontekstu, finska vlada je uvela trošarinu u svrhu poticaja na razini koja omogućuje stjecanje velikih prihoda za zaštitu okoliša ( 28 ).
82.
Poput Komisije smatram da je trošarina kao instrument poticaja na recikliranje, oporabu ili ponovno punjenje namijenjena ispunjavanju ciljeva iz članka 1. Direktive 94/62, to jest smanjenju utjecaja ambalažnog otpada na okoliš.
83.
Međutim, iako uvjeti za neizravnu diskriminaciju nisu ispunjeni, nacionalni porez može biti neizravno diskriminatoran zbog svojih učinaka ( 29 ).
84.
Prema mišljenju V. Visnapuua trošarina poput one u glavnom postupku uvodi takvu neizravnu diskriminaciju.
85.
Kao prvo, prema njegovu mišljenju postojalo je više prepreka pristupanju stranih gospodarskih subjekata sustavu povrata, zbog čega društvo EIG u spornom razdoblju nije moglo pristupiti tom sustavu.
86.
Među tim preprekama nalazi se činjenica da je među postojećim sustavima samo jedan prihvaćao uključivanje inozemnih gospodarskih subjekata, ili pak uvjet da se na ambalaži otisne finski kod European Article Numbering (EAN) ( 30 ), što znači da je trebalo izraditi posebnu ambalažu za finsko tržište. Na raspravi je V. Visnapuu naglasio da bi uključivanje u sustav povrata bilo nemoguće ponajprije zbog velikih troškova koje bi takvo uključivanje stvorilo uvoznicima ( 31 ). Za malog ili srednje velikog gospodarskog subjekta uključivanje u taj sustav ne bi bilo gospodarski održivo.
87.
Kao drugo, V. Visnapuu smatra da bi uspostava vlastitog sustava u praksi bila nemoguća za inozemnog gospodarskog subjekta kao što je EIG s obzirom na zahtjeve u vezi s minimalnim kvotama, dobrim funkcioniranjem sustava i dokazima o njegovu dobrom funkcioniranju.
88.
Tako bi prema njegovu mišljenju činjenica da je uključivanje u sustav povrata ili uspostava takvog sustava za uvoznika nemoguće, dok je takvo uključivanje uvjet izuzimanja od trošarine, imala za posljedicu da se u praksi trošarina primjenjuje samo na uvozne proizvode, pa je stoga protivna članku 110. stavku 1. UFEU‑a.
89.
U tom pogledu, naglašavam da iz sadržaja spisa proizlazi da se u ovom slučaju uvjeti uključivanja u sustav povrata primjenjuju na isti način na sve gospodarske subjekte, bilo inozemne ili nacionalne ( 32 ). Tako bi manji gospodarski subjekt ili gospodarski subjekt srednje veličine trebao poput uvoznika kao što je V. Visnapuu ispuniti uvjete za uključenje u sustav povrata te bi posljedično bio suočen s istim troškovima uključivanja kada bi se odlučio uključiti ( 33 ).
90.
Iz toga slijedi, kao što to ispravno navodi finska vlada, da inozemni i nacionalni gospodarski subjekt imaju iste mogućnosti za uključivanje u sustav povrata na nacionalnoj razini da bi izbjegli plaćanje trošarine na ambalažu za pića.
91.
Što se tiče mogućnosti uspostavljanja vlastitog sustava povrata, također ne vidim po čemu bi inozemni gospodarski subjekt kao što je V. Visnapuu bio u lošijem položaju u odnosu na nacionalni gospodarski subjekt s obzirom na to da je zadnjenavedeni suočen s istim zahtjevima.
92.
Smatram da prethodna razmatranja upućuju da a priori nema neizravne diskriminacije u odnosu na uvjete uključivanja u sustav povrata ili uvjete koji se odnose na uspostavu takvog sustava.
93.
Isti se zaključak nameće u odnosu na sukladnost Zakona koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića s člankom 7. Direktive 94/62 ( 34 ).
94.
S obzirom na prethodno izneseno, smatram da nacionalni propis poput Zakona koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića, na osnovi kojega je određena ambalaža za pića izuzeta od plaćanja trošarine pod uvjetom da je u sustavu povrata, treba ocjenjivati s obzirom na članak 110. UFEU‑a. Taj članak i članak 1. stavak 1. te članci 7. i 15. Direktive 94/62 treba tumačiti na način da se ne protive tom propisu.
95.
Budući da sam otklonio primjenjivost članka 34. UFEU‑a, nije potrebno odgovarati na treće i četvrto pitanje suda koji je uputio zahtjev.
C – Peto do osmo pitanje
96.
Svojim petim do osmim pitanjem, koja treba zajedno analizirati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li se u slučaju kada kupac iz Finske putem interneta kupuje alkoholna pića na daljinu od prodavatelja koji djeluje u drugoj državi članici, a koje prodavatelj dostavlja u Finsku, nacionalna mjera kao ona koja proizlazi iz članka 8. stavka 1. Zakona o alkoholu koja uvjetuje uvoz u trgovačke svrhe određenih alkoholnih pića posebnim odobrenjem ocijeniti s obzirom na članak 34. UFEU‑a ili članak 37. UFEU‑a i, po potrebi, treba li se ta mjera smatrati sukladnom s jednim od ta dva članka.
97.
Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da sud koji je uputio zahtjev precizno pita Sud o sukladnosti članka 8. stavka 1. Zakona o alkoholu s odredbama Poglavlja 3. naslova II. trećeg dijela Ugovora o FEU‑u koji se odnosi na zabranu količinskih ograničenja među državama članicama ( 35 ).
98.
Poput svih ostalih vlada koje su intervenirale u postupak smatram da se u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, u kojoj je uvoz alkoholnih pića motiviran „maloprodajom“ tih pića, ocjena sukladnosti članka 8. stavka 1. Zakona o alkoholu s relevantnim odredbama prava Unije mora vršiti tako da se uzimaju u obzir i članci 13. i 14. tog zakona koji se odnose na monopol na maloprodaju alkoholnih pića, odnosno zahtijevanje odobrenja za maloprodaju za određena alkoholna pića.
99.
Zato smatram da je korisno prvo predstaviti te nacionalne odredbe koje su opisane u dokumentima u spisu.
1. Finski monopol na maloprodaju alkoholnih pića i zahtjev za odobrenje za maloprodaju određenih alkoholnih pića
100.
Republika Finska je pri pristupanju Uniji morala radi usklađivanja s pravilima Unije i osobito člankom 37. UFEU‑a prilagoditi svoj nacionalni monopol komercijalne naravi koji se odnosi na alkoholna pića ( 36 ).
101.
Zbog toga je Republika Finska pristala ukinuti isključiva prava uvoza, izvoza, proizvodnje i prodaje na veliko ( 37 ), i to donošenjem Zakona o alkoholu 8. prosinca 1994. ( 38 ).
102.
Iz članka 8. stavka 1. u vezi s člankom 13. Zakona o alkoholu proizlazi da se finski monopol, koji pripada društvu Alko koje je u potpunom vlasništvu Suomen valtio, odnosi samo na maloprodaju alkoholnih pića.
103.
Naime, podsjećam da na temelju članka 13. stavka 1. Zakona o alkoholu društvo Alko „ima monopol na maloprodaju alkoholnih pića“ ( 39 ). Dodajem također da iz članka 36. stavka 1. točke 1) tog zakona proizlazi da je zadaća društva Alko upravljati maloprodajom nad kojom ima monopol koji mu je dodijelio navedeni zakon.
104.
Članak 8. stavak 1. prva rečenica Zakona o alkoholu određuje, podsjećam, da je „dopušteno […] bez posebnog odobrenja uvoziti alkoholna pića namijenjena osobnoj potrošnji ili u trgovačke ili profesionalne svrhe“ ( 40 ). Stoga društvo Alko nema isključivo pravo na uvoz.
105.
Međutim, u posebnim situacijama kao što je, smatram, ona u glavnom postupku uvoz alkoholnih pića uvjetovan je posebnim odobrenjem.
106.
Naime, podsjećam da u skladu s člankom 8. stavkom 1. zadnjom rečenicom Zakona o alkoholu „[o]naj tko koristi alkoholna pića u trgovačke ili profesionalne svrhe mora za svoju djelatnost imati posebno odobrenje za uvoz alkoholnih pića predviđeno tim zakonom“ ( 41 ).
107.
Stoga ako, kao što je u glavnom postupku, prodavatelj na daljinu sa sjedištem u Estoniji želi uvoziti alkoholna pića da bi ih prodao kupcu sa sjedištem u Finskoj, on mora u skladu s tom odredbom imati „posebno odobrenje“.
108.
Kao što zaključuje švedska vlada u svojim pisanim očitovanjima, vrsta odobrenja koja se traži ovisi o tome što se čini s alkoholnim pićima nakon uvoza. Ako uvoznik želi obavljati trgovinu na veliko, on mora dobiti odobrenje za trgovinu na veliko. Ako ih želi, kao što je ovdje slučaj, prodati potrošaču, on mora dobiti odobrenje za maloprodaju pri nadležnom nacionalnom tijelu.
109.
Iz članka 14. Zakona o alkoholu proizlazi da se to odobrenje za maloprodaju ne može dobiti za sva alkoholna pića, nego samo za ona koja sadržavaju mali udjel alkohola.
110.
Naime, podsjećam da na temelju članka 14. stavka 1. tog zakona „[a]lkoholna pića dobivena fermentacijom i koja sadržavaju najviše 4,7% udjela etilnog alkohola na malo može prodavati […] svaka osoba koja je od nadležnog tijela ishodila odobrenje za maloprodaju“.
111.
Naglašavam da na temelju članka 14. stavka 2. navedenog zakona trgovinu na malo alkoholnim pićima dobivenima fermentacijom i koja nemaju više od 13% udjela etilnog alkohola može obavljati i osoba koja nije društvo Alko ako je ta osoba ishodila odobrenje za proizvodnju predmetnog proizvoda u skladu s uvjetima koje je odredilo ministarstvo nadležno za socijalna pitanja i zdravlje ( 42 ).
112.
U skladu s člankom 8. stavkom 1., u vezi s člancima 13. i 14. Zakona o alkoholu, prodavatelj na daljinu poput V. Visnapuua, koji ima sjedište u Estoniji i želi obavljati maloprodaju alkoholnih pića u Finskoj, treba imati odobrenje za maloprodaju da bi uvozio i prodavao finskom kupcu alkoholna pića s najviše 4,7% udjela etilnog alkohola.
113.
Što se tiče alkoholnih pića koja sadržavaju viši postotak alkohola, prodavatelj na daljinu poput V. Visnapuua ne bi mogao ishoditi odobrenje za maloprodaju jer maloprodaju tih pića može obavljati samo društvo Alko.
114.
U tom pogledu zaključujem da je V. Visnapuu na raspravi precizirao da su sva predmetna pića sadržavala više od 4,7% udjela etilnog alkohola, tako da ne spadaju u pića obuhvaćena člankom 14. stavkom 1. Zakona o alkoholu, nego da ulaze u područje finskog monopola na maloprodaju koji je propisan u članku 13. tog zakona.
115.
U pogledu ovih prethodnih razmatranja treba ispitati pitanje ulaze li članak 8. stavak 1. te članci 13. i 14. Zakona o alkoholu, koji isključivo pravo maloprodaje dodjeljuju društvu Alko i uvjetuju uvoz određenih alkoholnih pića namijenjenih maloprodaji dobivanju odobrenja za maloprodaju, u područje primjene članka 37. UFEU‑a ili u područje primjene članka 34. UFEU‑a i jesu li, po potrebi, te odredbe sukladne s jednim od tih članaka.
2. Primjenjivost članka 37. UFEU‑a
116.
Potpadaju li članak 8. stavak 1. te članci 13. i 14. Zakona o alkoholu pod područje primjene članaka 37. UFEU‑a ili članka 34. UFEU‑a?
117.
Zaključujem da je pitanje određenja područja primjene članka 37. UFEU‑a u odnosu na članak 34. UFEU‑a već bilo predmet rasprava u sudskoj praksi, među ostalim u presudama Franzén ( 43 ) kao i Rosengren i dr. ( 44 ).
118.
Sud je u prvoj presudi odredio razlikovni kriterij smatrajući da „valja ispitati pravila koja se odnose na postojanje i djelovanje monopola s obzirom na odredbe članka 37. [UFEU‑a], posebno primjenjive na isključiva prava koja koristi nacionalni monopol komercijalne naravi“ ( 45 ) potom je zaključio da „[s]uprotno tomu, učinak koji druge odredbe nacionalnog zakonodavstva, koje su odvojive od funkcioniranja monopola iako na njega utječu, imaju na trgovinu unutar Zajednice treba ispitati s obzirom na članak 34. [UFEU‑a]“ ( 46 ).
119.
Ta se razlika temeljila na prethodnoj sudskoj praksi, u kojoj je Sud već odredio područje primjene članka 37. UFEU‑a. Navest ću samo tri presude.
120.
Tako je Sud u svojoj presudi Miritz ( 47 ) zaključio da „s obzirom da je kompenzatorno davanje svojom strukturom i naravi povezano s njemačkim sustavom monopola na alkohol, odgovor […] se treba tražiti u okviru članka 37. [UFEU‑a] koji se posebno bavi uređivanjem nacionalnih monopola“ ( 48 ).
121.
Jednako tako, u svojoj presudi Rewe‑Zentral ( 49 ), Sud je smatrao da „se odredba članka 37. [UFEU‑a] odnosi posebno na nacionalne monopole trgovačkog karaktera“ ( 50 ) i da „ta odredba nije dakle primjenjiva u odnosu na nacionalne odredbe koje se ne odnose na situacije kada javni monopol vrši svoju specifičnu funkciju, to jest svoje isključivo pravo, nego se načelno primjenjuju na proizvodnju i prodaju alkoholnih pića, bez obzira na to jesu li dio navedenog monopola“ ( 51 ).
122.
Još jedan primjer je presuda Grandes distilleries Peureux ( 52 ), u kojoj je Sud precizirao da se „pravila navedena u članku 37. [UFEU‑a] odnose […] samo na djelatnosti koje su neodvojivo povezane s vršenjem posebne djelatnosti predmetnog monopola, ali nisu relevantne u pogledu nacionalnih odredaba koje nisu povezane s vršenjem te posebne djelatnosti“ ( 53 ).
123.
U pogledu tih pristupa sudske prakse ostala je još određena dvosmislenost vezana uz točan doseg područja primjene članka 37. UFEU‑a. Bi li područje primjene te odredbe trebalo biti ograničeno na posebnu djelatnost monopola, to jest na njegovo isključivo pravo? Potpada li pod područje primjene navedene odredbe nacionalno pravilo koje stricto sensu prelazi korištenje isključivog prava dodijeljenog monopolu, ali koje je povezano s postojanjem i djelovanjem tog monopola zbog njegove neodjeljive povezanosti s vršenjem posebne funkcije koja je dodijeljena tom monopolu?
124.
Ta dvosmislenost nije potpuno razjašnjena presudom Franzén ( 54 ) s obzirom na to da je u područje primjene članka 37. UFEU‑a uključila nacionalnu odredbu iz propisa o uvozu koja je stricto sensu prelazila korištenje isključivog prava monopola na maloprodaju alkoholnih pića ( 55 ).
125.
Sud je na ta pitanja dao odgovor u presudi Rosengren i dr. ( 56 ), koja se odnosi na švedski monopol na maloprodaju alkoholnih pića.
126.
Sud je u toj presudi presudio da predmetna nacionalna mjera, kojom se načelno zabranjuje pojedincima privatni uvoz alkoholnih pića „sama po sebi […] ne uređuje korištenje isključivog prava monopola na maloprodaju [tih] alkoholnih pića“ ( 57 ). Stoga, prema mišljenju Suda „[t]a mjera koja se ne odnosi na monopolno vršenje posebne funkcije stoga se ne može smatrati ovisnom o postojanju monopola“ ( 58 ).
127.
Sud je dodao da „takva mjera zabrane zapravo ne uređuje djelovanje monopola jer se ne odnosi na načine maloprodaje alkoholnih pića“ ( 59 ). U tom pogledu Sud je precizirao da „[t]očnije ona nema za cilj urediti sustav monopolovog izbora proizvoda, ni njegove prodajne mreže, niti organizacije i stavljanja u promet ili oglašavanja proizvoda koje spomenuti monopol distribuira“ ( 60 ), i potom je zaključio da „[p]od tim uvjetima takva se zabrana ne može smatrati pravilom o postojanju ili djelovanju monopola“ ( 61 ).
128.
Tako je Sud dao usko tumačenje područja primjene članka 37. UFEU‑a ograničavajući to područje primjene na propise koji se neposredno odnose na isključivo pravo dodijeljeno monopolu.
129.
Takav zaključak iz presude Rosengren i dr. ( 62 ) nije bio u skladu s mišljenjem nezavisnih odvjetnika A. Tizzana i P. Mengozzija u predmetu u kojem je donesena ta presuda, a kritizirala ga je i pravna znanost ( 63 ). Međutim, Sud je u novijim presudama potvrdio navedeni zaključak ( 64 ).
130.
S obzirom na tu noviju sudsku praksu, treba provjeriti predstavljaju li članak 8. stavak 1. te članci 13. i 14. Zakona o alkoholu pravila koja se odnose na postojanje i djelovanje monopola ( 65 ).
131.
Poput ostalih vlada koje su intervenirale u postupku smatram da nema sumnje da se pravilo iz članka 13. Zakona o alkoholu, koje javnom monopolu daje isključivo pravo maloprodaje alkoholnih pića, odnosi na samo postojanje predmetnog finskog monopola i očito potpada pod područje primjene članka 37. UFEU‑a.
132.
Ali što je sa zahtjevom za odobrenje za uvoz i maloprodaju alkoholnih pića koja sadržavaju najviše 4,7% udjela etilnog alkohola, kako je propisano u članku 8. stavku 1. i članku 14. Zakona o alkoholu?
133.
Prema mišljenju finske i norveške vlade, te bi se odredbe morale ocijeniti s obzirom na članak 34. UFEU‑a s obzirom na to da alkoholna pića na koja se odnose navedene odredbe nisu uključena u isključivo pravo monopola.
134.
Ne slažem se s tom argumentacijom. Smatram da članak 8. stavak 1. i članak 14. Zakona o alkoholu također treba ocjenjivati s obzirom na članak 37. UFEU‑a zato što se oni odnose na vršenje posebne funkcije finskog monopola.
135.
U tom pogledu, kao prvo smatram da je posebna funkcija dodijeljena predmetnom monopolu u tome da mu se rezervira isključivo pravo i tako upravljanje maloprodajom alkoholnih pića u Finskoj, uz iznimku alkoholnih pića koja sadržavaju najviše 4,7% udjela etilnog alkohola za koja se zahtijeva odobrenje za maloprodaju za svaku osobu koja želi uvoziti i obavljati maloprodaju tih pića u Finskoj, a koje izdaje nadležno finsko tijelo.
136.
Kao drugo, smatram da je situacija u glavnom postupku posebna i da se razlikuje od situacija iz prethodne sudske prakse, osobito od one u predmetu u kojem je donesena presuda Rosengren i dr. ( 66 ). Naime, za razliku od propisa o kojima je riječ u glavnom postupku, članak 8. stavak 1. i članak 14. Zakona o alkoholu ne zabranjuju prodavatelju na daljinu poput V. Visnapuua uvoz alkoholnih pića koja sadržavaju najviše 4,7% udjela etilnog alkohola, nego taj uvoz uvjetuju dobivanjem odobrenja za maloprodaju „ako“ taj prodavatelj na daljinu želi obavljati maloprodaju u Finskoj.
137.
Kao što to ispravno tvrdi švedska vlada, odobrenju nije podvrgnuta činjenica da alkoholna pića prelaze granicu, nego to da se „prodaju na malo“.
138.
Osim toga, naglašavam da dok je Sud u svojoj presudi Rosengren i dr. ( 67 ) smatrao da nacionalna mjera o kojoj je bilo riječi u predmetu u kojem je donesena ta presuda, time što je uređivala uvoz i stoga fazu koja prethodi maloprodaji, nije uređivala korištenje isključivog prava monopola, s druge strane predmetne nacionalne mjere očito uređuju maloprodaju, tako da je postojanje neodvojive veze s finskim monopolom koji je aktivan na tom istom maloprodajnom tržištu dokazano.
139.
Kao treće, smatram da to odobrenje za maloprodaju ne bi imalo svrhu bez postojanja i djelovanja tog monopola ( 68 ).
140.
Naime, da monopol na maloprodaju alkoholnih pića ne postoji, ne bi imalo nikakvog smisla zahtijevati odobrenje za maloprodaju alkoholnih pića koja sadržavaju najviše 4,7% udjela etilnog alkohola.
141.
S druge strane, u slučaju kao što je ovaj, kada je isključivo pravo maloprodaje dodijeljeno državnom društvu, zahtijevanje odobrenja za maloprodaju ima za cilj jamčiti da monopol vrši svoju posebnu funkciju.
142.
Naime, što bi se dogodilo da se u situaciji poput one u glavnom postupku ne zahtijeva nikakvo odobrenje za maloprodaju?
143.
Društvo EIG, sa sjedištem u drugoj državi članici moglo bi bez nadzora uvoziti i obavljati maloprodaju finskim potrošačima svih alkoholnih pića bez obzira na udio alkohola.
144.
U tim bi okolnostima prodavač na daljinu poput V. Visnapuua mogao zaobići i nanijeti štetu samom postojanju monopola uvedenog Zakonom o alkoholu.
145.
Iz toga proizlazi da zahtijevanje odobrenja za maloprodaju omogućava da se provjeri potpadaju li uvezena alkoholna pića koja su namijenjena maloprodaji pod isključivo pravo dodijeljeno nacionalnom monopolu i posljedično da se jamči samo vršenje isključivog prava monopola na maloprodaju.
146.
Međutim nacionalnu mjeru koja se odnosi na vršenje posebne funkcije monopola treba smatrati povezanom sa samim postojanjem monopola ( 69 ).
147.
Stoga smatram da je zahtijevanje odobrenja ne samo neodvojivo povezano s time da monopol vrši posebnu funkciju maloprodaje, već da se odnosi i na samo vršenje njegove posebne funkcije.
148.
Kao četvrto, poput švedske vlade i Komisije smatram da, u skladu sa Zakonom o alkoholu, finski kupci mogu kupovati i uvoziti sva alkoholna pića porijeklom iz drugih država članica pod uvjetom da se koriste uslugama prijevoznika koji nije prodavač ili da sami organiziraju dostavu na finsko državno područje i da je pravo vlasništva na ta alkoholna pića bilo preneseno na kupca prije uvoza u Finsku.
149.
Stoga, u situaciji u kojoj finski kupac na daljinu kupuje alkoholna pića ili je prijenos prava vlasništva i rizika povezanih s tim pićima nastupio izvan finskog državnog područja, odobrenje se ne može nametnuti prodavatelju na daljinu poput V. Visnapuua zato što u Finskoj nije došlo ni do kakve maloprodaje.
150.
Ako do maloprodaje nije došlo na finskom državnom području, odobrenje za maloprodaju nema smisla, s obzirom na to da nije postojao nikakav rizik od zaobilaženja monopola na maloprodaju.
151.
U tome vidim još jednu potvrdu da se mora smatrati da se odobrenje za maloprodaju odnosi na specifičnu funkciju dodijeljenu finskom monopolu koja se sastoji u tome da mu se rezervira upravljanje maloprodajom alkoholnih pića koja sadržavaju više od 4,7% udjela etilnog alkohola.
152.
S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da se i članak 13. Zakona o alkoholu i članak 8. stavak 1. te članak 14. tog zakona trebaju ocjenjivati s obzirom na članak 37. UFEU‑a.
3. Sukladnost s člankom 37. UFEU‑a
153.
Sud je više puta presudio da „iz teksta članka 37. [UFEU‑a] i njegovog mjesta u Ugovoru proizlazi da taj članak ima za cilj osigurati poštovanje temeljnog pravila slobodnog kretanja robe na [unutarnjem] tržištu, osobito ukidanjem količinskih ograničenja i [MIU‑a] u trgovini među državama članicama i tako zadržati normalne uvjete tržišnog natjecanja među gospodarstvima država članica u slučaju da je u jednoj ili drugoj državi određeni proizvod podvrgnut nacionalnom monopolu komercijalne naravi“ ( 70 ).
154.
U skladu s ustaljenom sudskom praksom „[navedeni] članak ne zahtijeva potpuno ukidanje nacionalnih monopola komercijalne naravi, već propisuje njihovo uređivanje na način koji osigurava da se u uvjetima opskrbe i izvoza isključi svaka diskriminacija između državljana država članica“ ( 71 ).
155.
Naime, članak 37. UFEU‑a „ima za cilj pomiriti mogućnost da države članice zadrže određene nacionalne monopole komercijalne naravi, kao sredstva za postizanje ciljeva od javnog interesa, sa zahtjevima uspostave i funkcioniranja [unutarnjeg] tržišta. On ima za cilj ukloniti zapreke slobodnom kretanju robe, međutim s iznimkom ograničavajućih učinaka koji su neodvojivo povezani s postojanjem predmetnih monopola“ ( 72 ).
156.
Stoga članak 37. UFEU‑a „zahtijeva da se organizacija i djelovanje monopola urede na način koji isključuje svaku diskriminaciju između državljana država članica u uvjetima opskrbe i izvoza, tako da trgovina robom koja dolazi iz drugih država članica ne bude stavljena ni pravno ni činjenično u lošiji položaj u odnosu na nacionalnu robu i da tržišno natjecanje među gospodarstvima država članica ne bude narušeno“ ( 73 ).
157.
U ovom slučaju kao prvo, podsjećam poput finske vlade da je cilj Zakona o alkoholu, kao što proizlazi iz njegova članka 1., spriječiti negativne učinke alkoholnih tvari na društvo, socijalni život i zdravlje nadziranjem potrošnje alkohola.
158.
Prema mišljenju finske vlade kad je riječ o maloprodaji, uređenje potrošnje alkohola osigurava se uspostavom finskog monopola i sustava odobrenja za maloprodaju za određena pića s malim udjelom alkohola.
159.
Dodajem da švedska vlada tvrdi da su istraživanja pokazala da povećana dostupnost alkoholnih pića povećava njihovu ukupnu potrošnju. Štoviše, prema mišljenju te vlade, ukupna potrošnja alkohola i broj njezinih žrtava to se više smanjuju što je teže nabaviti alkoholna pića.
160.
U tom kontekstu nesporno je da, imajući u vidu zaštitu javnog zdravlja protiv negativnih učinaka alkohola, finski monopol na maloprodaju i zahtijevanje odobrenja za maloprodaju ostvaruju cilj od javnog interesa ( 74 ).
161.
Kao drugo, naglašavam da se ni u pisanim očitovanjima niti na raspravi nije tvrdilo da finski monopol krši zahtjeve iz članka 37. UFEU‑a.
162.
Slijedom navedenog, ponovno navodim da iz sadržaja spisa slijedi da organizacija i djelovanje tog monopola ne sprečava prodavatelje sa sjedištem u drugim državama članicama da prodaju alkoholna pića finskim potrošačima, pod uvjetom da ti potrošači sami organiziraju prijevoz u Finsku. Štoviše, nacionalni i inozemni gospodarski subjekti mogu prodavati alkoholna pića javnom monopolu koji ih potom dalje prodaje finskim potrošačima.
163.
Tako u ovom slučaju ne postoje elementi koji dokazuju da potražnja potrošača za alkoholnim pićima nije zadovoljena, niti da su uvozni proizvodi stavljeni u lošiji položaj od nacionalnih proizvoda.
164.
Osim toga, poput finske vlade naglašavam da iz sadržaja spisa nigdje ne proizlazi da je netko tvrdio da su uvjeti odobrenja za maloprodaju, u skladu sa Zakonom o alkoholu, diskriminatorni.
165.
U tom pogledu primjećujem da iz pisanih očitovanja finske vlade proizlazi da se odobrenje za maloprodaju traži i za nacionalne gospodarske subjekte koji žele obavljati maloprodaju, ali i za inozemne gospodarske subjekte koji žele uvoziti i obavljati maloprodaju alkoholnih pića koja sadržavaju najviše 4,7% udjela etilnog alkohola i primjenjuje se bez razlike na proizvode proizvedene u Finskoj i na proizvode proizvedene u drugim državama članicama.
166.
Stoga nacionalna pravila koja se odnose na odobrenje za maloprodaju imaju, pravno i činjenično, isti utjecaj na prodaju nacionalnih proizvoda i proizvoda uvezenih iz drugih država članica i bez diskriminacije se primjenjuju na nacionalne i inozemne gospodarske subjekte.
167.
Osim toga, dodajem da kada se u situaciji poput one u glavnom postupku u kojoj su alkoholna pića uvezena iz države članice koja nije Finska i u kojoj ih je prodavatelj dostavio finskom kupcu ne bi zahtijevalo nikakvo odobrenje, sustav odobrenja za maloprodaju bi mogao proizvesti obrnutu diskriminaciju jer bi se samo za nacionalna pića zahtijevalo to odobrenje.
168.
Iako gore navedeni elementi upućuju da a priori nije dovedena u pitanje ni zakonitost monopola niti odobrenja za maloprodaju, oni nam ipak ništa ne govore o organizaciji i konkretnom djelovanju tog monopola, a osobito ne o sustavu kojim monopol izabire proizvode, prodajnoj mreži monopola ili promociji alkoholnih pića. Međutim, Sud je upravo na osnovi tih kriterija mogao ocijeniti usklađenost pravila koja se odnose na djelovanje monopola s obzirom na članak 37. UFEU‑a ( 75 ).
169.
Na nacionalnom je sudu da, s obzirom na sve elemente kojima raspolaže, utvrdi jesu li organizacija i djelovanje finskog monopola na maloprodaju diskriminatorni ili takve naravi da uvozne proizvode stavljaju u lošiji položaj.
170.
Na kraju napominjem da finska vlada smatra da se cilj zaštite javnog zdravlja ne može postići manje ograničavajućim sredstvima od toga da se maloprodaja u Finskoj podvrgne odobrenju za maloprodaju ili isključivom pravu finskog monopola. Naime, prema mišljenju finske vlade ako bi inozemni prodavatelj sam mogao prodavati finskom kupcu, pojavio bi se novi distribucijski kanal alkoholnih pića koji bi konkurirao monopolu i prodaji za koju se zahtijeva odobrenje te tako ne bi bio podvrgnut nikakvom nadzoru nadležnih nacionalnih tijela.
171.
Slijedom navedenog, finska vlada među ostalim tvrdi da je sustav odobrenja nužan za nadzor okolnosti da poduzeća koja su dobila odobrenje za maloprodaju poštuju odredbe koje se odnose na maloprodaju alkoholnih pića ( 76 ).
172.
Štoviše, podsjećam da iz sadržaja spisa proizlazi da potrošači pod određenim uvjetima mogu naručiti i uvesti alkoholna pića kod inozemnog prodavača. Stoga Zakon o alkoholu ne zabranjuje privatni uvoz.
173.
Imajući u vidu gore navedeno, smatram da se članak 8. stavak 1., te članci 13. i 14. Zakona o alkoholu trebaju smatrati nužnim i proporcionalnim u odnosu na cilj zaštite ljudskog zdravlja.
174.
S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da se članak 37. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice kao što je Zakon o alkoholu, pod uvjetom da se organizacija i djelovanje monopola urede na način koji isključuje svaku diskriminaciju između državljana država članica u uvjetima opskrbe i izvoza, tako da trgovina robom koja dolazi iz drugih država članica ne bude stavljena ni pravno ni činjenično u lošiji položaj u odnosu na nacionalnu robu, a što mora provjeriti nacionalni sud.
175.
Budući da sam otklonio primjenjivost članka 34. UFEU‑a nije potrebno odgovarati na sedmo i osmo pitanje suda koji je uputio zahtjev.
IV – Zaključak
176.
U svjetlu prethodnih razmatranja predlažem Sudu da Helsingin hovioikeus odgovori na sljedeći način:
1.
Nacionalni propis kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, na temelju kojeg se određena ambalaža za pića oslobađa od plaćanja trošarine pod uvjetom da je uključena u sustav povrata, treba ocjenjivati s obzirom na članak 110. UFEU‑a.
Članak 110. UFEU‑a kao i članak 1. stavak 1. te članci 7. i 15. Direktive 94/62/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 1994. o ambalaži i ambalažnom otpadu treba tumačiti na način da im se taj propis ne protivi.
2.
Nacionalni propis kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji uvodi monopol na maloprodaju i uvjetuje uvoz alkoholnih pića namijenjenih maloprodaji odobrenjem za maloprodaju, treba ocjenjivati s obzirom na članak 37. UFEU‑a.
Članak 37. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi takav propis pod uvjetom da se organizacija i djelovanje monopola urede na način koji isključuje svaku diskriminaciju između državljana država članica u uvjetima opskrbe i izvoza, tako da trgovina robom koja dolazi iz drugih država članica ne bude stavljena ni pravno ni činjenično u lošiji položaj u odnosu na nacionalnu robu, a što mora provjeriti nacionalni sud.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) Direktiva 94/62/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 1994. o ambalaži i ambalažnom otpadu (SL L 365, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 64., str. 12.).
( 3 ) U daljnjem tekstu: MIU.
( 4 ) Na temelju zadnjenavedene odredbe, operativni sustav povrata definira se kao sustav kaucije u okviru kojeg se pakiratelj ili uvoznik pića, samostalno ili na način predviđen u Zakonu br. 1072/1993 o otpadu [jätelaki (1072/1993)] ili u odgovarajućim propisima koji se primjenjuju u pokrajini Åland, brine za oporabu ili recikliranje ambalaže za pića na način da se predmetna ambalaža ponovno napuni ili koristi kao sirovina.
( 5 ) U daljnjem tekstu: sporno razdoblje.
( 6 ) U zahtjevu za prethodno pitanje precizira se da je u spornom razdoblju društvo EIG u Finsku uvezlo 4507,30 litara piva, 1499,40 litara jabukovače, 238,70 litara vina i 3452,30 litre žestokog alkoholnog pića.
( 7 ) Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika F. G. Jacobsa u predmetu De Danske Bilimportører (C‑383/01, EU:C:2003:116, t. 2.).
( 8 ) Vidjeti presude Brzeziński (C‑313/05, EU:C:2007:33, t. 22. i navedena sudska praksa) i Orgacom (C‑254/13, EU:C:2014:2251, t. 23.).
( 9 ) U tom pogledu napominjem, kao prvo, da se švedska i norveška vlada nisu očitovale o tom pitanju, kao drugo, da V. Visnapuu smatra da se članak 34. UFEU‑a primjenjuje samo podredno i, kao treće, da finska vlada analizira usklađenost Zakona koji se odnosi na trošarine na određenu ambalažu za pića s člankom 34. UFEU‑a u slučaju da će Sud smatrati da se primjenjuje taj članak.
( 10 ) Vidjeti presudu Dassonville (8/74, EU:C:1974:82, t. 5.).
( 11 ) Vidjeti presude De Danske Bilimportører (C‑383/01, EU:C:2003:352, t. 36.) i Brzeziński (C‑313/05, EU:C:2007:33, t. 27.).
( 12 ) Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika F. G. Jacobsa u predmetu De Danske Bilimportører (C‑383/01, EU:C:2003:116, t. 28.).
( 13 ) Vidjeti presude Lornoy i dr. (C‑17/91, EU:C:1992:514, t. 14.) i De Danske Bilimportører (C‑383/01, EU:C:2003:352, t. 32.).
( 14 ) Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika F. G. Jacobsa u predmetu De Danske Bilimportører (C‑383/01, EU:C:2003:116, t. 30.).
( 15 ) Ibidem. U točki 32. tog mišljenja nezavisni odvjetnik F. G. Jacobs smatra da se zbog njihovih različitih područja primjene samo jedan od njih može primijeniti na danu mjeru (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu Brzeziński, C‑313/05, EU:C:2006:598, t. 31. i 32.).
( 16 ) Ibidem (t. 33.).
( 17 ) Vidjeti u tom smislu presude De Danske Bilimportører (C‑383/01, EU:C:2003:352, t. 34.) i Brzeziński (C‑313/05, EU:C:2007:33, t. 23. i 24.) kao i rješenje Kawala (C‑134/07, EU:C:2007:770, t. 26.).
( 18 ) Vidjeti presudu Radlberger Getränkegesellschaft i S. Spitz (C‑309/02, EU:C:2004:799, t. 53. i navedena sudska praksa).
( 19 ) Vidjeti u tom smislu Komunikaciju Komisije – Ambalaža za pića, depozitni sustavi i slobodno kretanje robe (SL 2009., C 107, str. 1.).
( 20 ) Vidjeti presude Komisija/Njemačka (C‑463/01, EU:C:2004:797, t. 44.) i Radlberger Getränkegesellschaft i S. Spitz (C‑309/02, EU:C:2004:799, t. 56.).
( 21 ) Vidjeti presudu Komisija/Njemačka (C‑463/01, EU:C:2004:797, t. 43.).
( 22 ) Vidjeti članak 1. stavak 1. Direktive 94/62.
( 23 ) Naglašavam da nijedan element u spisu ne upućuje na to da trošarina na ambalažu pića uvodi protekcionizam koji stavlja u povlašten položaj nacionalnu konkurentsku proizvodnju ambalaža alkoholnih pića. Tako se trošarina o kojoj je riječ u glavnom postupku ne može ocjenjivati s obzirom na članak 110. stavak 2. UFEU‑a.
( 24 ) Vidjeti presude Stadtgemeinde Frohnleiten i Gemeindebetriebe Frohnleiten (C‑221/06, EU:C:2007:657, t. 30. i navedena sudska praksa) kao i Tatu (C‑402/09, EU:C:2011:219, t. 34.).
( 25 ) Vidjeti presude De Danske Bilimportører (C‑383/01, EU:C:2003:352, t. 37.) i Tatu (C‑402/09, EU:C:2011:219, t. 35.).
( 26 ) Vidjeti presude Brzeziński (C‑313/05, EU:C:2007:33, t. 40.); Stadtgemeinde Frohnleiten i Gemeindebetriebe Frohnleiten (C‑221/06, EU:C:2007:657, t. 50.), kao i Oil Trading Poland (C‑349/13, EU:C:2015:84, t. 46. i navedena sudska praksa).
( 27 ) Vidjeti presude Bergandi (252/86, EU:C:1988:112, t. 25.) kao i Stadtgemeinde Frohnleiten i Gemeindebetriebe Frohnleiten (C‑221/06, EU:C:2007:657, t. 40.).
( 28 ) Iz pisanih očitovanja finske vlade proizlazi da sustav recikliranja utemeljen na kauciji u praksi učinkovito djeluje. Tako je 2011. udio recikliranja bio otprilike 97% za prvi put korištenu ambalažu za pića, dok je za ambalažu iz oporabe udio bio otprilike 96% za metale, 91% za staklo i 96% za plastični materijal vrste polietilen tereftalat (PET).
( 29 ) Vidjeti presudu Tatu (C‑402/09, EU:C:2011:21, t. 37. i navedena sudska praksa).
( 30 ) Taj crtični kôd omogućava identifikaciju proizvoda.
( 31 ) Prema njegovu mišljenju pristojba za uključivanje u finski sustav povrata dosezala je najmanje 3600 eura za staklene boce za oporabu i 6200 eura za limenke pića. K tome se dodala još pristojba za kôd koji se koristi za svaki proizvod vraćen u sustav, pristojba za depozit i pristojba za oporabu na osnovi prodane količine.
( 32 ) U svojim pisanim očitovanjima finska vlada je precizirala da su društvo Suomen Palautuspakkaus Oy (u daljnjem tekstu: PALPA) i njegova podružnica Palpa Lasi Oy operateri glavnih sustava povrata u Finskoj i da su uvjeti za sudjelovanje u sustavu povrata PALPA i s tim povezane cijene slobodno dostupni na finskom, engleskom i švedskom jeziku na internetskoj stranici PALPA‑e.
( 33 ) Podsjećam da sudjelovanje u sustavu povrata ambalaže za pića nije obvezno. Naime, operator može odlučiti da će umjesto troškova uključivanja platiti trošarinu.
( 34 ) Podsjećam da se, na temelju članka 7. stavka 1. drugog podstavka te direktive, nacionalni sustavi povrata moraju pod nediskriminirajućim uvjetima, među ostalim, primijeniti na uvozne proizvode, uključujući podrobne dogovore i cijene određene za pristup takvom sustavu, te su ti sustavi osnovani kako bi se izbjegle trgovačke zapreke ili ometanje natjecanja u skladu s Ugovorom.
( 35 ) To treće poglavlje sadrži članke 34. do 37. UFEU‑a.
( 36 ) Vidjeti točku 126. u 25. izvještaju o politici tržišnog natjecanja za 1995. [COM(96) 126 final].
( 37 ) Idem.
( 38 ) Zakon o alkoholu stupio je na snagu 1. siječnja 1995.
( 39 ) Moje isticanje.
( 40 ) Idem.
( 41 ) Idem.
( 42 ) Na osnovi sadržaja spisa, naglašavam da navedena odredba koja se odnosi na maloprodaju alkoholnih pića s najviše 13% udjela etilnog alkohola nije bila predmet raspravljanja, zbog čega smatram da se ne odnosi na situaciju u glavnom postupku.
( 43 ) C‑189/95, EU:C:1997:504.
( 44 ) C‑170/04, EU:C:2007:313.
( 45 ) Vidjeti presudu Franzén (C‑189/95, EU:C:1997:504, t. 35. i navedena sudska praksa).
( 46 ) Ibidem (t. 36. i navedena sudska praksa).
( 47 ) 91/75, EU:C:1976:23.
( 48 ) Točka 5.
( 49 ) 120/78, EU:C:1979:42.
( 50 ) Točka 7.
( 51 ) Idem.
( 52 ) 86/78, EU:C:1979:64.
( 53 ) Točka 35.
( 54 ) C‑189/95, EU:C:1997:504.
( 55 ) Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika A. Tizzana u predmetu Rosengren i dr. (C‑170/04, EU:C:2006:213, t. 41.) i nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu Rosengren i dr. (C‑170/04, EU:C:2006:747, t. 35.).
( 56 ) C‑170/04, EU:C:2007:313.
( 57 ) Točka 21.
( 58 ) Točka 22.
( 59 ) Točka 24.
( 60 ) Idem.
( 61 ) Točka 26.
( 62 ) C‑170/04, EU:C:2007:313.
( 63 ) Vidjeti Bernard, E., „Monopole sur l’alcool et régime d’autorisation d’importation“, Revue Europe, br. 8, kolovoz 2007., komentar 207. Autor smatra među ostalim da „je začuđujuć lakonizam suda Zajednice u odgovoru na pitanje, koji nije sukladan s prethodnom sudskom praksom i odstupa od odgovora obaju nezavisnih odvjetnika“. Vidjeti također Johansson, M., „Rosengren – The ECJ makes a narrow interpretation of Franzén“, European Law Reporter, 7-8, 2007., str. 250.
( 64 ) Vidjeti presude Komisija/Švedska (C‑186/05, EU:C:2007:571, t. 22. i 23.) kao i ANETT (C‑456/10, EU:C:2012:241, t. 21. do 30.).
( 65 ) Vidjeti u tom smislu presudu Rosengren i dr. (C‑170/04, EU:C:2007:313, t. 19.) kao i ANETT (C‑456/10, EU:C:2012:241, t. 24.).
( 66 ) C‑170/04, EU:C:2007:313.
( 67 ) Idem.
( 68 ) Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu Rosengren i dr. (C‑170/04, EU:C:2006:747, t. 60.).
( 69 ) Vidjeti, a contrario, presudu ANETT (C‑456/10, EU:C:2012:241, t. 27. i navedena sudska praksa).
( 70 ) Vidjeti presudu Franzén (C‑189/95, EU:C:1997:504, t. 37. i navedena sudska praksa).
( 71 ) Ibidem (t. 38. i navedena sudska praksa).
( 72 ) Ibidem (t. 39.).
( 73 ) Ibidem (t. 40.).
( 74 ) Vidjeti u tom smislu presudu Franzén (C‑189/95, EU:C:1997:504, t. 41.).
( 75 ) Vidjeti presudu Franzén (C‑189/95, EU:C:1997:504, t. 43. do 66.).
( 76 ) U svojim pisanim očitovanjima ta vlada je precizirala da se na alkoholna pića s najviše 4,7% udjela etilnog alkohola primjenjuje poseban propis. Naime, ta se alkoholna pića mogu prodavati samo između 7 i 21 sati. Također, zabranjeno ih je prodavati osobama mlađima od 18 godina i osobama u alkoholiziranom stanju.
Full & Egal Universal Law Academy