MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PEDRA CRUZA VILLALÓNA
od 24. rujna 2015. ( 1 )
Predmet C‑292/14
Elliniko Dimosio
protiv
Stefanosa Stroumpoulisa,
Nikolaosa Koumpanosa,
Panagiotisa Renierisa,
Charalamposa Renierisa,
Ioannisa Zachariasa,
Dimitriosa Lazaroua,
Apostolosa Chatzisotirioua
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Symvoulio tis Epikrateias (Grčka))
„Zaštita zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca — Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora — Rimska konvencija o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze — Direktiva 80/987/EEZ — Društvo sa sjedištem u trećoj državi, ali sa stvarnim sjedištem u državi članici i koje je proglašeno insolventnim u toj državi članici — Razina zaštite zaposlenika u vezi s isplatom njihovih nepodmirenih potraživanja — Jednakovrijedna zaštita“
1.
U ovome predmetu Sud mora utvrditi treba li država članica odgovarati za obveze koje proizlaze iz Direktive 80/987/EEZ ( 2 ) u slučaju da su radnici bili zaposleni kao pomorci u društvu koje ima registrirano sjedište u trećoj državi, ali čije je stvarno sjedište u spomenutoj državi članici i koje je sud potonje države članice proglasio insolventnim u skladu s pravom te iste države članice.
2.
Za rješavanje tog pitanja najprije valja utvrditi treba li u predmetnim okolnostima pred primjenom prava Unije dati prednost dvama toliko važnim instrumentima međunarodnog prava kao što su to Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora ( 3 ) i Konvencija o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze ( 4 ). S obzirom na vlastita razmišljanja, smatram da u sporu iz glavnog postupka prednost u primjeni treba imati Direktiva 80/987 zbog svoje specijalnosti kao i s gledišta ispravnog shvaćanja navedenih međunarodnih instrumenata.
3.
Kad je riječ o meritumu pitanja koje je uputio Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće), zaključit ću da su u predmetnim okolnostima ispunjeni uvjeti predviđeni Direktivom 80/987 za to da država članica zaposlenicima pruži zaštitu zajamčenu tom direktivom, pri čemu „jednakovrijednom zaštitom“ nije moguće smatrati nacionalno zakonodavstvo u kojemu je naveden isključivo slučaj pomoraca državljana te države članice, zaposlenih na brodu koji vijori grčku zastavu ili stranom brodu koji ima ugovor s Naftiko Apomachiko Tameio (Mirovinski fond za pomorce; u daljnjem tekstu: NAT), a koji su bili napušteni u inozemstvu.
I – Pravni okvir
A – Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora
4.
U skladu s člankom 91. stavkom 1. KUNPM‑a, „[s]vaka država određuje uvjete pod kojima dodjeljuje brodovima svoju državnu pripadnost, kao i uvjete upisa u upisnik na svom području i pravo na vijorenje svoje zastave. Brodovi imaju pripadnost one države čiju su zastavu ovlašteni vijoriti. Mora postojati stvarna veza između države i broda.“
5.
U skladu s člankom 92. stavkom 1. KUNPM‑a, „[b]rodovi plove pod zastavom samo jedne države i podvrgnuti su na otvorenom moru, osim u iznimnim slučajevima izrijekom predviđenim u međunarodnim ugovorima ili u ovoj Konvenciji, isključivo njezinoj jurisdikciji. Brod ne smije mijenjati svoju zastavu za vrijeme putovanja ili pristajanja u nekoj luci, osim u slučaju stvarnog prijenosa vlasništva ili izmjene upisa u upisniku.“
6.
Člankom 94. KUNPM‑a određuje se sljedeće:
„1. Svaka država djelotvorno vrši svoju jurisdikciju i nadzor nad brodovima koji vijore njezinu zastavu glede upravnih, tehničkih i socijalnih pitanja.
2. Posebno, svaka država:
[…]
(b)
vrši nad svakim brodom koji vijori njezinu zastavu, njegovim zapovjednikom, časnicima i posadom jurisdikciju u skladu sa svojim unutrašnjim pravom glede upravnih, tehničkih i socijalnih pitanja koja se tiču broda.
[…]“
7.
U skladu s člankom 218. stavkom 1. KUNPM‑a, „[k]ada brod dobrovoljno boravi u luci ili u terminalu na pučini, koji pripadaju nekoj državi, ta država može započeti istragu, i kada dokazi to opravdavaju, pokrenuti postupak zbog svakog ispuštanja s tog broda izvan unutrašnjih voda, teritorijalnog mora ili isključivog gospodarskog pojasa te države, kojim se krše primjenjiva međunarodna pravila i standardi usvojeni preko nadležne međunarodne organizacije ili na općoj diplomatskoj konferenciji“ .
8.
U skladu s tekstom članka 220. stavka 1. KUNPM‑a, „[k]ada brod dobrovoljno boravi u luci ili u terminalu na pučini, koji pripadaju nekoj državi, ta država može, uz uvjet poštovanja odsjeka 7., pokrenuti postupak zbog svakog kršenja njezinih zakona i drugih propisa donesenih u skladu s ovom Konvencijom ili primjenjivih međunarodnih pravila i standarda radi sprečavanja, smanjivanja i nadziranja onečišćenja s brodova, ako je prekršaj počinjen u njezinom teritorijalnom moru ili u njezinom isključivom gospodarskom pojasu“ .
B – Konvencija o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze
9.
U skladu s člankom 3. stavkom 1. Rimske konvencije „[n]a ugovor se primjenjuje pravo koje izaberu ugovorne stranke.“
10.
Članak 6. Rimske konvencije glasi kako slijedi:
„1. Neovisno o odredbama članka 3., u slučaju ugovora o radu, izbor prava stranaka radniku ne uskraćuje zaštitu koju mu daju prisilne norme prava koje bi se primjenjivalo na temelju stavka 2. u slučaju neizbora prava.
2. Neovisno o odredbama članka 4., na ugovore o radu primjenjuje se, u slučaju nedostatka izbora u skladu s člankom 3.:
(a)
pravo države u kojoj radnik obično obavlja svoj posao sukladno ugovoru, čak ako je privremeno zaposlen u drugoj državi; ili
(b)
ako radnik obično ne obavlja svoj posao u samo jednoj državi, pravo one države u kojoj se nalazi mjesto poslovanja preko kojeg je zaposlen;
osim ako iz okolnosti u cjelini proizlazi da je ugovor više povezan s drugom državom, u kojem slučaju se na ugovor primjenjuje pravo te države.“
11.
Članak 10. Rimske konvencije propisuje sljedeće:
„1. Pravo koje se primjenjuje na ugovor na temelju članaka od 3. do 6. i članka 12. ove Konvencije posebno uređuje:
(a)
tumačenje;
(b)
izvršavanje ugovora;
(c)
u okviru nadležnosti dodijeljenih sudu na temelju postupovnog prava, posljedice kršenja ugovora, uključujući procjenu štete ako je to uređeno propisima;
(d)
različite načine prestanka obveza te zastaru i ograničenje djelovanja;
(e)
posljedice ništavosti ugovora.“
C – Pravo Unije
12.
S obzirom na predmetne okolnosti, valja uputiti na Direktivu 80/987 u verziji koja je bila važeća prije nego što je izmijenjena Direktivom 2002/74/EZ ( 5 ), koja je kasnije zamijenjena Direktivom 2008/94/EZ ( 6 ).
13.
U prve četiri uvodne izjave Direktive 80/987 utvrđuje se sljedeće:
„budući da je potrebno osigurati zaštitu zaposlenika u slučajevima insolventnosti njihovih poslodavaca, posebno kako bi se jamčila isplata njihovih nepodmirenih potraživanja, vodeći računa o potrebi uravnoteženoga gospodarskog i socijalnog razvoja u Zajednici;
budući da postoje razlike između država članica u pogledu opsega zaštite zaposlenika u tom području; da treba težiti smanjenju tih razlika koje mogu imati izravan utjecaj na funkcioniranje zajedničkog tržišta;
budući da zbog toga treba poticati usklađivanje zakonodavstava u tom području uz zadržavanje napretka u smislu članka 117. Ugovora;
budući da se tržište rada na Grenlandu, zbog zemljopisnog položaja i trenutačnih profesionalnih struktura te regije, bitno razlikuje od onoga u drugim regijama Zajednice“. [neslužbeni prijevod]
14.
Članak 1. iste direktive utvrđuje sljedeće:
„1. Ova se direktiva primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni u smislu članka 2. stavka 1.
2. Države članice mogu iznimno isključiti potraživanja određenih kategorija zaposlenika iz područja primjene ove direktive zbog posebne naravi ugovora o radu ili radnog odnosa zaposlenika ili zbog postojanja drugih oblika jamstva koji zaposlenicima pružaju stupanj zaštite jednak onomu koji proizlazi iz ove direktive.
Popis kategorija zaposlenika iz prvog podstavka nalazi se u Prilogu.
3. Ova se direktiva ne primjenjuje na Grenland. Ta će se iznimka preispitati u slučaju razvoja profesionalnih struktura u toj regiji.“ [neslužbeni prijevod]
15.
Članak 2. Direktive 80/987 glasi kako slijedi:
„1. Za potrebe ove direktive smatra se da je poslodavac insolventan:
(a)
ako je podnesen zahtjev za otvaranje postupka predviđenog zakonima i drugim propisima države članice koji se odnosi na poslodavčevu imovinu i ima za cilj kolektivno namirenje njegovih vjerovnika i koji omogućuje uzimanje u obzir potraživanja iz članka 1. stavka 1.
(b)
ako je tijelo koje je nadležno u skladu s navedenim zakonskim i drugim odredbama:
—
donijelo odluku o otvaranju postupka; ili
—
utvrdilo da su poduzeće ili pogon definitivno zatvoreni te da raspoloživa imovina nije dovoljna kao jamstvo za otvaranje postupka.
2. Ova direktiva ne dovodi u pitanje nacionalno pravo koje se odnosi na definiciju izraza ,zaposlenik', ,poslodavac', ,naknada za rad’, ,stečeno pravo' i ,buduće pravo'.“ [neslužbeni prijevod]
16.
Članak 3. Direktive 80/987 propisuje da „[d]ržave članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče [...] isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja se odnose na razdoblje prije datuma koji su odredile države članice“. [neslužbeni prijevod]
17.
U skladu s člankom 5. Direktive:
„Države članice određuju pravila za ustrojstvo, financiranje i rad jamstvene ustanove, poštujući pritom osobito sljedeća načela:
(a)
imovina ustanova mora biti neovisna o obrtnom kapitalu poslodavca i nedostupna u postupku zbog insolventnosti;
(b)
poslodavci moraju pridonijeti financiranju, osim ako ono nije u cijelosti osigurano putem tijela javne vlasti;
(c)
obveze ustanova ne smiju ovisiti o tome jesu li obveze o njihovu financiranju ispunjene ili ne.“ [neslužbeni prijevod]
18.
U skladu s člankom 6. Direktive 80/987, „[d]ržave članice mogu odrediti da se članci 3., 4. i 5. ne primjenjuju na doprinose unutar nacionalnog sustava zakonske socijalne sigurnosti ili unutar dopunskog strukovnog ili međustrukovnog mirovinskog sustava izvan nacionalnih sustava zakonske socijalne sigurnosti“. [neslužbeni prijevod]
19.
U skladu s člankom 7. te direktive, „[a]ko poslodavac ustanovama socijalnog osiguranja ne uplaćuje obvezne doprinose u okviru nacionalnog sustava obveznog socijalnog osiguranja, prije nego što postane insolventan države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da to ne utječe negativno na prava koja zaposlenici imaju kod tih osiguravajućih ustanova, ako je poslodavac uplaćivao doprinose zaposlenicima prilikom isplate plaća“. [neslužbeni prijevod]
D – Nacionalno pravo
20.
Direktiva 80/987 u grčko je pravo najprije prenesena Zakonom br. 1172/1981, zatim Zakonom br. 1836/1989 te Predsjedničkom uredbom 1/1990 donesenom na temelju tog posljednjeg zakona.
21.
Članak 29. Zakona br. 1220/1981 o izmjeni i dopuni zakonodavstva o tijelu za upravljanje lukom Pirej predviđao je da u slučaju napuštanja u inozemstvu grčkih pomoraca zaposlenih na brodovima koji vijore grčku zastavu ili na stranim brodovima koji su uključeni u NAT, taj im fond isplaćuje plaću za razdoblje od najviše tri mjeseca te ih se repatrira.
II – Činjenice
22.
Tuženici u glavnom postupku s prebivalištem u Grčkoj sklopili su 14. srpnja 1994. u toj državi članici s društvom koje ima registrirano sjedište u trećoj državi, kao što je to tada bila Malta, ugovore na temelju kojih su zaposleni na rad na kruzeru koji vijori maltešku zastavu i čiji je vlasnik to društvo.
23.
Predmet ugovorâ bio je privremeni zakup broda tijekom ljeta 1994. U tim je ugovorima bilo utvrđeno da se na njih primjenjuje malteško pravo kao pravo države čiju zastavu vijori brod. Privremeni zakup broda ukinut je, a tuženici u glavnom postupku nisu primili plaću zbog čega su 15. prosinca 1994. otkazali svoje ugovore o radu.
24.
Brod je zbog više pljenidbi bio zadržan u luci Pirej te je ostao zaplijenjen do 7. lipnja 1995. kada je prodan na javnoj dražbi.
25.
Nakon toga su tuženici u glavnom postupku, u skladu sa zakonom, prijavili svoja potraživanja proizašla iz ugovorâ o radu (plaće i davanja za razdoblje od 14. srpnja 1994. do 15. prosinca 1994. te otpremnine) i tražili da se njihova potraživanja smatraju tražbinama prvog višeg isplatnog reda. Međutim, nadležno tijelo njihova potraživanja nije uvrstilo na odgovarajući popis kao tražbine prvog višeg isplatnog reda jer je smatralo da u skladu s malteškim pravom nisu tražbine prvog višeg isplatnog reda.
26.
Istodobno su podnijeli tužbu pred Monomeles Protodikeio Peireos (Prvostupanjski sud sa sucem pojedincem u Pireju) s ciljem ostvarenja svojeg zahtjeva. Navedeni je sud usvojio njihovu tužbu i presudio da im se trebaju isplatiti odgovarajući iznosi, uvećani za zatezne kamate, koje su počele teći 16. prosinca 1994. Također je presudio da je brod vijorio zastavu pogodnosti.
27.
U međuvremenu je društvo koje je bilo vlasnik broda proglašeno insolventnim, nakon čega je sudskom odlukom određena obustava stečajnog postupka zbog nedostatka raspoložive imovine.
28.
Tuženici u glavnom postupku zatim su pred Diokitiko Protodikeio Athinonom (Upravni sud u Ateni) zahtijevali da se grčkoj državi naloži da im u obliku naknade štete isplati iznose koje im je priznao građanski sud. U prilog svojem zahtjevu naveli su da država, protivno odredbama Direktive 80/987, nije donijela mjere s ciljem da se posadama brodova na moru osigura isplata nepodmirenih potraživanja nastalih na temelju ugovorâ o radu zbog insolventnosti poslodavca.
29.
Dioikitiko Protodikeio odbio je tužbu presudivši da odredbe Direktive 80/987 ne obuhvaćaju nepodmirena potraživanja na temelju ugovora o radu grčkih pomoraca, koji su članovi posade zaposleni na brodu na moru koji vijori zastavu druge države, zbog insolventnosti poslodavca i smatrajući da nije dokazano da je zastava o kojoj je riječ bila zastava pogodnosti.
30.
Nakon što je pred Dioikitiko Efeteio Athinon (Žalbeni upravni sud u Ateni) podnesena žalba, ona je usvojena jer je taj sud smatrao da je dokazano da je brodovlasnik obavljao gospodarsku aktivnost u Grčkoj, zemlji u kojoj se nalazilo njegovo stvarno sjedište (konkretno u Pireju) i s kojom je bio stvarno povezan, te da je stoga malteška zastava koju je vijorio brod bila zastava pogodnosti.
31.
Žalbeni je sud osim toga smatrao da su zaposlenici obuhvaćeni područjem primjene Direktive 80/987 i da je grčki zakonodavac navedenu direktivu trebao prenijeti u nacionalno pravo usvajanjem pravnih propisa koji su u skladu s tom direktivom, s obzirom na to da nacionalno zakonodavstvo nije jamčilo zaštitu jednakog stupnja poput one iz navedene direktive.
32.
Stoga je Dioikitiko Efeteio Athinon zaključio da grčka država tužiteljima u glavnom postupku mora platiti nepodmirena potraživanja po osnovi plaća.
33.
Grčka vlada pokrenula je kasacijski postupak pred Symvoulio tis Epikrateiasom (Državno vijeće). Ne dovodeći u pitanje ocjenu Dioikitiko Efeteio Athinon u vezi sa stvarnim sjedištem brodovlasnika i u vezi sa zastavom pogodnosti, grčka se vlada usprotivila žalbi u kasacijskom postupku navodeći da „posada brodova na moru“ iz točke II. A Priloga Direktivi 80/987 može biti samo posada brodova koji vijore grčku zastavu, a ni u kojem slučaju posada brodova koji vijore zastavu pogodnosti, koji – bez obzira na to što su povezani s Grčkom – nemaju potpisan ugovor s NAT‑om.
34.
S druge strane, grčka vlada također osporava ocjenu drugostupanjskog suda u vezi s tim da grčko zakonodavstvo koje se primjenjuje na posadu brodova na moru ne dodjeljuje stupanj zaštite jednak onomu koji pruža Direktiva 80/987.
35.
Budući da je Symvoulio tis Epikrateias smatrao da žalbeni razlozi koje je grčka vlada istaknula u kasacijskom postupku otvaraju pitanja tumačenja prava Unije o kojima se treba očitovati Sud, navedeno je tijelo uputilo sljedeće prethodno pitanje.
III – Prethodno pitanje
36.
Tajništvo Suda zaprimilo je 13. lipnja 2014. zahtjev za prethodnu odluku s pitanjima koja glase kako slijedi:
„1.
Uživaju li pomorci koji su radili na brodu koji vijori zastavu treće zemlje u odnosu na Europsku uniju, u smislu odredaba Direktive Vijeća 80/987/EEZ, za nepodmirena potraživanja koja imaju prema brodovlasniku čije je sjedište navedeno u osnivačkom aktu na području treće zemlje, a stvarno sjedište na području navedene države članice, i kojega je, s obzirom na potonje sjedište, proglasio insolventnim sud te države članice u skladu sa svojim pravom, zaštitu koju pruža ta direktiva s obzirom na njezin cilj i bez obzira na činjenicu primjenjuje li se na ugovore o radu pravo treće zemlje i da država članica ne može zahtijevati od brodovlasnika, na kojega se ne primjenjuju njezini propisi, plaćanje doprinosa za financiranje jamstvene ustanove?
2.
Treba li smatrati jednakovrijednom zaštitom, u smislu odredaba Direktive Vijeća 80/987/EEZ, isplatu propisanu člankom 29. Zakona br. 1220/1981 od strane Naftiko Apomachiko Tameio (NAT), za razdoblje od najviše tri mjeseca, osnovnih plaća i naknada utvrđenih relevantnim kolektivnim ugovorima u korist grčkih pomoraca zaposlenih na brodu koji vijori grčku zastavu ili stranom brodu koji ima ugovor s NAT‑om, koja je tim člankom propisana samo u slučaju napuštanja tih pomoraca u inozemstvu?“
IV – Postupak pred Sudom. Argumenti stranaka
37.
U postupku su pisana očitovanja podnijeli grčka vlada, talijanska vlada i Komisija.
A – Prvo pitanje
38.
Komisija smatra da je, u skladu s člankom 1. stavkom 1. i člankom 2. stavkom 1. Direktive 80/987, kriterij koji utvrđuje postojanje obveza predviđenih člankom 3. iste direktive nadležnost države članice za provođenje stečajnog postupka poslodavca, a to pitanje valja ocijeniti u skladu s nacionalnim pravom jer su činjenice u glavnom postupku nastale prije stupanja na snagu Uredbe (EZ) br. 1346/2000 ( 7 ).
39.
Unatoč tomu, Komisija podsjeća da, u skladu sa sudskom praksom, za slučaj da je stečajni postupak pokrenut u državi članici a da poslodavac svoje aktivnosti obavlja i u drugoj državi članici u kojoj su radnici bili zaposleni, za isplatu potraživanja koja proizlaze iz Direktive 80/987 nadležna je jamstvena ustanova te druge države članice.
40.
Komisija smatra da za potrebe utvrđivanja toga primjenjuje li se Direktiva 80/987 u spornom predmetu nisu relevantni ni zakon koji se primjenjuje na ugovor o radu kao ni odredbe KUNPM‑a.
41.
Prema njezinu mišljenju, zakon koji se primjenjuje na ugovor o radu nije relevantan jer on, u skladu s člankom 10. Rimske konvencije, uređuje samo privatnopravne odnose između poslodavca i radnika, dok su prava koja su radnicima dodijeljena Direktivom 80/987 zakonska prava, koja su posljedica insolventnosti poslodavca i koja država u kojoj je pokrenut stečajni postupak mora poštovati.
42.
S druge strane, irelevantnost KUNPM‑a proizlazila bi iz činjenice da, neovisno o pravilu sadržanom u članku 94. te konvencije, njegovi članci 218. i 220. utvrđuju da su brodovi pod suverenosti one države u čijoj se luci nalaze, čemu valja pridodati okolnost da su načela u vezi sa zastavom i državom luke neovisna o sjedištu brodovlasnika. Uzimajući u obzir postojeću poveznicu između predmetnog slučaja i grčke države, u kojoj je pokrenut i vođen stečajni postupak, Komisija smatra da pravila prava mora ne mogu utjecati na primjenu Direktive 80/987.
43.
Grčka vlada pak smatra da to što se stvarno sjedište poslodavca nalazilo u Grčkoj i što je njegova insolventnost proglašena u toj državi članici,ne može dovesti do primjene zaštite iz Direktive 80/987. Grčka vlada u tom smislu navodi da se područje primjene prava Unije načelno ne proteže na treće države, što je u predmetnom slučaju potvrđeno izuzećem iz članka 1. Direktive 80/987 koji se odnosi na Grenland i sudskom praksom Suda u predmetima Mosbaek ( 8 ) i Poulsen i Diva Navigation ( 9 ). Za grčku je vladu, osim toga, odlučujuće to da se na radni odnos primjenjuje malteško pravo kao i to da, u skladu s Direktivom 80/987, poslodavci moraju pridonijeti financiranju jamstvene ustanove, zato što države članice ne mogu zajamčiti da će vlasnici brodova koji ne vijore njihovu zastavu ispuniti tu obvezu. U konačnici, grčka vlada smatra da bi drukčije tumačenje podrazumijevalo da jamstvene ustanove država članica trebaju pokrivati potraživanja po osnovi plaća državljana trećih država zaposlenih na brodu koji vijori zastavu trećih država.
44.
Talijanska vlada slaže se sa stajalištem grčke vlade. Smatra da je jedini relevantan kriterij za potrebe primjene Direktive 80/987 mjesto obavljanja posla, pri čemu iz propisa Unije proizlazi da zakonodavac predviđa, u najboljem slučaju, samo slučaj u kojemu poslodavac obavlja aktivnost u dvije države članice, isključujući slučajeve koji uključuju samo treću državu. S druge strane smatra da prve dvije uvodne izjave Direktive 80/987 koje se pozivaju na „Zajednicu“ i „zajedničko tržište“ potvrđuju da je cilj jamstva utvrđenog Direktivom prenijeti na državu članicu gospodarsko opterećenje potraživanja radnika insolventnog poduzeća s ciljem postizanja društvenog interesa osiguranjem gospodarske ravnoteže država članica, na način da navedeno jamstvo ne bi imalo smisla u slučaju radnika koji su radili u trećim državama za poslodavce trećih država. U konačnici, talijanska vlada smatra da bi dodjela jamstva bez dobivanja ičega zauzvrat u vidu zajedničke koristi mogla dovesti do rizika za financijsku sposobnost država članica.
B – Drugo pitanje
45.
Komisija se poziva na predmet Komisija/Grčka ( 10 ) u kojemu je Sud zaključio da se zaštitom „jednakog stupnja“ u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 80/987 može smatrati samo zaštita koja radnicima osigurava bitna jamstva utvrđena tom direktivom. Prema mišljenju Komisije, članak 29. Zakona br. 1220/1981 ne pruža zaštitu takvih obilježja s obzirom na to da se primjenjuje samo u slučaju napuštanja radnika u inozemstvu.
46.
Suprotno tomu, grčka vlada smatra da nacionalno zakonodavstvo pruža jednakovrijednu zaštitu jer fond kojim upravlja NAT ispunjava sve uvjete predviđene Direktivom 80/987, osobito njezinim člancima 3. i 5. Smatra da to potvrđuje i činjenica da je Komisija 1993. bila zadovoljna objašnjenjima koja su joj tada dostavljena u vezi sa sukladnošću unutrašnjeg prava s Direktivom 80/987 nakon ranije navedene presude u predmetu Komisija/Grčka.
V – Ocjena
A – Prvo pitanje
47.
Pri odgovoru na prvo prethodno pitanje koje je postavio Symvoulio tis Epikrateias prije svega valja pojasniti postoje li odredbe međunarodnog prava čija primjena, u okolnostima spora u glavnom postupku, mora imati prednost pred primjenom Direktive 80/987.
48.
To bi bio slučaj s KUNPM‑om, čiji članak 92. stavak 1. utvrđuje da su brodovi „podvrgnuti […] na otvorenom moru isključivo […] jurisdikciji“ države čiju zastavu vijore, dok njegov članak 94. stavak 2. točka (b) utvrđuje da država čiju zastavu vijori brod izvršava svoju jurisdikciju „nad zapovjednikom, časnicima i posadom […] glede upravnih, tehničkih i socijalnih pitanja koja se tiču broda“. U predmetnom slučaju, brod na kojem se ostvarivao radni odnos vijorio je maltešku zastavu, pa bi, u skladu s KUNPM‑om, jurisdikciju u vezi sa „socijalnim pitanjima“ trebala izvršavati ta (u ono vrijeme) treća država.
49.
S druge strane, pravo koje se primjenjivalo na radni odnos u spornom slučaju bilo je malteško pravo jer članak 10. stavak 1. točka (b) Rimske konvencije propisuje da zakon koji se primjenjuje na ugovor o radu uređuje „izvršavanje ugovora o radu“.
50.
Unatoč tomu smatram da načelo lex specialis dovodi do zaključka da u predmetnom slučaju svakako treba dati prednost primjeni Direktive 80/987.
51.
Kao prvo, zato što je poseban cilj navedene direktive „zaštita zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca“ (prva uvodna izjava), zbog čega se u okviru te direktive državama članicama nameće obveza uspostave mehanizma jamstva za nepodmirena potraživanja zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca. Taj je zaštitni cilj očito povezan s pravnim odnosom koji postoji između zaposlenika i poslodavca, odnosno, s ugovorom o radu, ali nikako nije povezan s vrstom, reguliranjem ili pravilima navedenog ugovora, odnosno s pitanjima koja su uobičajen predmet ugovora o radu i koja su u predmetnom slučaju, a u skladu s Rimskom konvencijom, uređena malteškim pravom.
52.
Kao drugo, smatram da Direktiva 80/987 ne bi trebala imati prvenstvo primjene pred KUNPM‑om s obzirom na to da jamstvo koje se njome nameće državama članicama nije povezano s pravnim režimom za brodove ili morska područja jer su to stvari koje su prirodno predmet interesa međunarodnog prava, a što opravdava dodjelu jurisdikcije državi zastave na način na koji je to učinjeno u okviru KUNPM‑a ( 11 ).
53.
Konkretnije, valja istaknuti da članak 92. stavak 1. KUNPM‑a dodjeljuje isključivu jurisdikciju državi čiju zastavu vijore brodovi „na otvorenom moru“. Stoga se ne radi o isključivoj jurisdikciji u svim slučajevima. Istina je da članak 94. stavak 2. točka (b) KUNPM‑a utvrđuje da država čiju zastavu vijori brod izvršava jurisdikciju „nad zapovjednikom, časnicima i posadom […] glede upravnih, tehničkih i socijalnih pitanja koja se tiču broda“. Ta nadležnost zasigurno nije teritorijalno ograničena, međutim iz toga bi bilo pretjerano zaključiti da taj članak državi zastave daje isključivu jurisdikciju nad svim radnim odnosima te, u svakom slučaju i osim toga, ovlast da zaposlenicima osigura državnu zaštitu u slučaju insolventnosti poslodavca.
54.
Slijedom navedenog, sada valja utvrditi, u smislu prvog prethodnog pitanja koje je postavio Symvoulio tis Epikrateias, jesu li zaposlenici iz glavnog postupka obuhvaćeni područjem primjene Direktive 80/987.
55.
U skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 80/987, ona se primjenjuje „na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni“. Članak 2. stavak 1. iste direktive utvrđuje pak da se „smatra […] da je poslodavac insolventan“ ako je u skladu s nacionalnim propisima države članice podnesen zahtjev za otvaranje stečajnog postupka ili ako je donesena odluka o otvaranju tog postupka.
56.
Iz kombinacije obiju odredaba proizlazi da se Direktiva 80/987 primjenjuje na zaposlenike nad čijim se poslodavcima provodi stečajni postupak u skladu s pravom države članice. Upravo je to slučaj u predmetu u glavnoj stvari jer je grčki sud primjenjujući grčko pravo proglasio insolventnim društvo u kojemu su bili zaposleni pomorci. Nadležnost grčkih sudova temelji se osim toga na činjenici da se stvarno sjedište poslodavca nalazilo na grčkom državnom području, o čemu je Dioikitiko Efeteio Athinon odlučio u svojoj drugostupanjskoj presudi, a što sud koji je uputio zahtjev nije doveo u pitanje.
57.
Slijedom navedenog, smatram da u osnovi postoje dva čimbenika koja idu u prilog tome da se na prvo prethodno pitanje odgovori potvrdno. Prvo, činjenica da je sud države članice proglasio insolventnost poslodavca primjenjujući pravo te države članice, nakon što je utvrdio da se stvarno sjedište poslodavca nalazi u navedenoj državi članici. Drugo, socijalni cilj Direktive 80/987.
58.
Naime, zaštita zajamčena Direktivom 80/987 treba se osigurati putem „jamstvenih ustanova“ koje iz doprinosa moraju financirati poslodavci „osim ako ono nije u cijelosti osigurano putem tijela javne vlasti“ (članak 5. točka (b)). Predmetni insolventni poslodavac kao poslodavac sa sjedištem u trećoj državi zasigurno nije pridonio financiranju grčke jamstvene ustanove, odnosno NAT‑a.
59.
Unatoč tomu, sâm članak 5. Direktive u svojoj točki (c) propisuje da „obveze ustanova ne smiju ovisiti o tome jesu li obveze o njihovu financiranju ispunjene ili ne“ ( 12 ). Razvidno je da je to tako zbog obveze koju države članice imaju prilikom usvajanja „potrebn[ih] mjer[a] kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče […] isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika“ ( 13 ) i u vezi s određivanjem „pravila za ustrojstvo, financiranje i rad jamstvene ustanove“ ( 14 ).
60.
Budući da je potvrđeno i nedvojbeno da se stvarno sjedište insolventnog poslodavca nalazilo u Grčkoj, može se smatrati da je, kao što je presudio Dioikitiko Efeteio Athinon, grčka vlada bila odgovorna za to da taj poslodavac ispuni svoje obveze koje vrijede za sve poslodavce s formalnim i stvarnim poslovnim nastanom u Grčkoj, među ostalim da pridonosi financiranju jamstvene ustanove. To što je grčka vlada propustila učiniti navedeno ne može ići na štetu zaposlenika insolventnog poslodavca jer im članak 5. točka (c) Direktive jamči zaštitu jamstvene ustanove „[neovisno] o tome jesu li obveze o [njezinu] financiranju ispunjene ili ne“. Stoga ne postoji nužna korelacija između prava na naknadu štete i ispunjenja obveze doprinosa jer je postojanje navedenog prava uvjetovano samo činjeničnim stanjem iz članka 1. stavka 1. Direktive 80/987, odnosno time da zaposlenici prema insolventnim poslodavcima imaju potraživanja koja su nastala iz ugovora o radu.
61.
Slijedom navedenog, i kao prvi međuzaključak, smatram da na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti na način da se Direktiva 80/987 primjenjuje na slučaj nepodmirenih potraživanja po osnovi plaća pomoraca koje je za rad na brodu koji vijori zastavu treće države zaposlilo društvo čije je sjedište navedeno u osnivačkom aktu na području treće zemlje, a stvarno sjedište na području države članice u kojoj su zaposleni pomorci, i koje je insolventnim proglasio sud te države članice u skladu sa svojim pravom, na što ne utječe činjenica da se na ugovore o radu primjenjuje pravo treće države i da društvo koje je poslodavac nije pridonijelo financiranju jamstvene ustanove predmetne države članice.
B – Drugo pitanje
62.
Symvoulio tis Epikrateias drugim prethodnim pitanjem želi saznati treba li smatrati „jednakovrijednom zaštitom“, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 80/987, jamstvo predviđeno isključivo za slučaj grčkih pomoraca, zaposlenih na brodu koji vijori grčku zastavu ili stranom brodu koji ima ugovor s NAT‑om i koji su bili napušteni u inozemstvu.
63.
Nakon što smo utvrdili da se Direktiva 80/987 ustvari primjenjuje na zaposlenike koji se nalaze u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, sada na prijedlog suda koji je uputio zahtjev valja ispitati predstavlja li zaštita koju grčko zakonodavstvo predviđa za one pomorce koji se nalaze u okolnostima utvrđenim Zakonom br. 1220/81 „jednakovrijednu zaštitu“ onoj koja je zajamčena Direktivom 80/987.
64.
Prema sudu koji je uputio zahtjev, predmetni nacionalni propisi jamče samo isplatu, za razdoblje od najviše tri mjeseca, osnovnih plaća i naknada utvrđenih kolektivnim ugovorom u korist grčkih pomoraca zaposlenih na brodu koji vijori grčku zastavu ili stranom brodu koji ima ugovor s NAT‑om, u slučaju da su navedeni zaposlenici bili napušteni u inozemstvu. Stoga se postavlja pitanje je li nacionalni zakonodavac time što je na taj način ograničio područje primjene Direktive 80/987 pravilno ispunio obvezu prenošenja navedene direktive u unutrašnje pravo.
65.
Članak 1. stavak 1. Direktive 80/987 utvrđuje da se ona „primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni, kako je definirano u članku 2. stavku 1.“. S druge strane, stavak 2. iste odredbe dopušta državama članicama „iznimno isključiti potraživanja određenih kategorija zaposlenika iz područja primjene ove direktive“. Isključiti ih mogu „zbog posebne naravi ugovora o radu ili radnog odnosa […] ili zbog postojanja drugih oblika jamstva koji zaposlenicima pružaju stupanj zaštite jednak onomu koji proizlazi iz ove direktive“. U svakom slučaju, kategorije zaposlenika koje je moguće isključiti iz područja primjene Direktive 80/987 navedene su u prilogu toj direktivi.
66.
U slučaju Grčke, a u skladu s točkom I. navedenog priloga, kategorija zaposlenika isključenih zbog posebne naravi njihova ugovora o radu jest kategorija „[k]apetan[a] i članov[a] posade ribarskog broda, ako i u mjeri u kojoj im se naknada isplaćuje udjelom u dobiti ili ukupnim bruto prihodima od broda“. S druge strane, a u skladu s točkom II. Priloga, zaposlenici koji su isključeni jer uživaju druge oblike jamstva jesu „[p]osade brodova na moru“.
67.
Stoga je riječ o isključenjima koja se uvijek i isključivo odnose na kriterij kategorije zaposlenika, a nikada na okolnosti u kojima je došlo do neplaćanja potraživanja po osnovi plaća zbog insolventnosti poslodavca. Zaštita koju želi osigurati Direktiva 80/987 odnosi se na potraživanja zaposlenika koja postoje prema insolventnim poslodavcima, pri čemu se ne mogu predvidjeti dodatna izuzeća uz ona iz njezina članka 1. stavka 2., te se, stoga, ne može smatrati da su u skladu s ciljem navedene direktive nacionalni propisi koji uvode uvjete kao što su oni iz članka 29. Zakona br. 1220/1981, odnosno da je riječ o grčkim pomorcima zaposlenim na brodu koji vijori grčku zastavu ili stranom brodu koji ima ugovor s NAT‑om i koji su bili napušteni u inozemstvu.
68.
Slijedom navedenog, smatram da je razvidno da se zaštita koju nacionalni propisi pružaju određenim grčkim zaposlenicima, u toliko posebnim okolnostima kao što su to one ranije navedene, ne može smatrati „jednakovrijednom zaštitom“ onoj koja je zajamčena Direktivom 80/987, u slučaju kada je došlo do neplaćanja potraživanja po osnovi plaća zbog insolventnosti njihova poslodavca, pri čemu ne smiju postojati druga izuzeća uz ona izričito dopuštena samom Direktivom. Stoga samo ostaje podsjetiti na sudsku praksu Suda na koju se poziva Komisija u smislu da „iz cilja Direktive [80/987], tj. osiguranja minimuma zaštite svim radnicima, i iz iznimne naravi mogućnosti isključenja, predviđene u njezinu članku 1. stavku 2., proizlazi da se ‚jednakog stupnja’ u smislu te odredbe smatra samo zaštita koja, iako se temelji na sustavu čija se pravila razlikuju od onih predviđenih Direktivom, radnicima osigurava bitna jamstva utvrđena tom direktivom“ ( 15 ).
69.
Slijedom navedenog, i kao drugi međuzaključak, predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje odgovori na način da davanje iz članka 29. Zakona br. 1220/1981 ne treba smatrati „jednakovrijednom zaštitom“ onoj koju zahtijeva članak 1. stavak 2. Direktive 80/987.
VI – Zaključak
70.
Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na postavljena pitanja iz zahtjeva za prethodnu odluku odgovori sljedeće:
„1.
Direktiva Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca primjenjuje se na slučaj nepodmirenih potraživanja po osnovi plaća pomoraca koje je za rad na brodu koji vijori zastavu treće države zaposlilo društvo čije je sjedište navedeno u osnivačkom aktu na području treće zemlje, a stvarno sjedište na području države članice u kojoj su zaposleni pomorci, i koje je insolventnim proglasio sud te države članice u skladu sa svojim pravom, na što ne utječe činjenica da se na ugovore o radu primjenjuje pravo treće države i da društvo koje je poslodavac nije pridonijelo financiranju jamstvene ustanove predmetne države članice.
2.
Davanje iz članka 29. Zakona br. 1220/1981 ne treba smatrati ‚jednakovrijednom zaštitom’ onoj koju zahtijeva članak 1. stavak 2. Direktive 80/987.“
( 1 ) Izvorni jezik: španjolski
( 2 ) Direktiva Vijeća od 20. listopada 1980. o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca (SL L 283, str. 23.) [neslužbeni prijevod]
( 3 ) Potpisana je u Montego Bayu (Jamajka) 10. prosinca 1982. i stupila je na snagu 16. studenoga 1994., Republika Malta ratificirala ju je 20. svibnja 1993., a Helenska Republika 21. srpnja 1995., te je ona odobrena u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 98/392/EZ od 23. ožujka 1998. (SL L 179, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 4., svezak 2., str. 86.). U daljnjem tekstu: KUNPM.
( 4 ) Otvorena za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. (SL L 266, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 13., str. 7.). U daljnjem tekstu: Rimska konvencija.
( 5 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. (SL L 270, str. 10.)
( 6 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (kodificirana verzija) (SL L 283, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 128.)
( 7 ) Uredba Vijeća od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (SL L 160, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 3.)
( 8 ) Predmet C‑117/96, EU:C:1997:415
( 9 ) Predmet C‑286/90, EU:C:1992:453
( 10 ) Predmet C‑53/88, EU:C:1990:380
( 11 ) To objašnjava zašto je Sud u predmetu Poulsen i Diva Navigation (C‑286/90, EU:C:1992:453) pravo Unije, o kojemu je u ono vrijeme bila riječ, tumačio u skladu s međunarodnim pravom.
( 12 ) Moje isticanje
( 13 ) Direktiva 80/987, članak 3. stavak 1.
( 14 ) Direktiva 80/987, članak 5.
( 15 ) Presuda Komisija/Grčka, C‑53/88, EU:C:1990:380, t. 19.
Full & Egal Universal Law Academy