MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PEDRA CRUZA VILLALÓNA
od 3. rujna 2015. ( 1 )
Predmet C‑440/14 P
National Iranian Oil Company (NIOC)
protiv
Vijeća
„Žalba — Mjere ograničavanja protiv Irana — Popis osoba i subjekata na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora — Uvrštavanje imena žalitelja — Pravna osnova — Članak 215. UFEU‑a — Članak 291. stavak 2. UFEU‑a — Prigovor nezakonitosti — Pravni interes“
1.
Ova žalba podnesena je protiv presude Općeg suda kojom je odbijen zahtjev da se nezakonitim proglasi uvrštavanje NIOC‑a na popis osoba i subjekata čija su dobra zamrznuta zbog potpore vladi protiv koje su donesene mjere ograničavanja u okviru rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Žalitelj, iransko javno poduzeće koje posluje u sektoru nafte i prirodnog plina, protivi se mjeri ograničavanja koja je na njega primijenjena te pritom navodi šest žalbenih razloga kojima u bitnome prigovara, s jedne strane, pogrešnoj pravnoj osnovi zbog koje je Vijeće bilo ovlašteno donijeti odredbu na temelju koje je primijenjena navedena mjera i, s druge strane, nepreciznosti i neodređenosti kriterija za primjenu te mjere.
2.
U tom kontekstu Sud ima priliku pojasniti pod kojim se uvjetima, u slučaju pobijanja mjere ograničavanja, moguće pozivati na postojanje postupovnih nedostataka ili na povredu prava trećih osoba u okviru prigovora nezakonitosti općeg pravila na temelju kojeg je navedena mjera usvojena.
3.
Osim toga, Sudu se pruža prilika da obogati svoju sudsku praksu u vezi s provedbenim ovlastima iz članka 291. UFEU‑a, koja je još u povojima, u ovom slučaju u usporedbi s ovlastima koje su Vijeću dodijeljene člankom 215. UFEU‑a.
I – Okolnosti i pravni okvir
4.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda Rezolucijom 1929 (2010) od 9. lipnja 2010. proširilo je opseg mjera ograničavanja određenih svojim rezolucijama 1737 (2006), 1747 (2007) i 1803 (2008) te je odredilo dodatne mjere ograničavanja protiv Islamske Republike Irana.
5.
Europsko vijeće 17. lipnja 2010. pozvalo je Vijeće Europske unije da donese potrebne mjere za provođenje mjera određenih Rezolucijom 1929 (2010) kao i drugih pratećih mjera kako bi se pregovorima pridonijelo davanju odgovora na zabrinutost time što Iran razvija tehnologije povezane sa svojim nuklearnim i raketnim programima.
6.
Vijeće je 26. srpnja 2010. donijelo Odluku 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP ( 2 ). U Prilogu II. toj odluci navedena su imena osoba i subjekata – osim onih koja su navedena u okviru Ujedinjenih naroda – čija su financijska sredstva i gospodarski izvori zamrznuti.
7.
Ta je Odluka izmijenjena Odlukom 2012/35/ZVSP od 23. siječnja 2012. ( 3 ), u čijoj se uvodnoj izjavi 13. navodi da bi „[t]rebalo […] uvesti ograničavanja na ulaz i zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora za dodatne osobe i subjekte koj[i] pružaju potporu iranskoj vladi pri izvršavanju aktivnosti štetnih s aspekta širenja nuklearnog oružja ili razvoja sustava za lansiranje nuklearnog oružja, posebno za osobe i subjekte koji osiguravaju financijsku, logističku ili materijalnu potporu iranskoj vladi“.
8.
U skladu s člankom 1. stavkom 7. točkom (a) podtočkom ii. navedene Odluke 2012/35, u članak 20. stavak 1. Odluke 2010/413 dodana je točka (c) kojom se predviđa zamrzavanje financijskih sredstava „drug[ih] osob[a] i subjek[a]t[a] koji nisu navedeni u Prilogu I. koji podupiru iransku vladu te s njima povezan[ih] osob[a] i subjek[a]t[a] kako su navedeni u Prilogu II.“.
9.
Vijeće je 23. ožujka 2012. donijelo Uredbu (EU) br. 267/2012 ( 4 ), u čijem je članku 23. stavku 2. predviđeno zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela navedenih u Prilogu IX. koji su određeni kao: „(d) druge osobe[,] subjekti ili tijela koji osiguravaju potporu, kao što je npr. materijalna, logistička ili financijska potpora iranskoj vladi te osobe i subjekti koji su s njima povezani“.
10.
Člankom 46. stavkom 2. te uredbe utvrđeno je da, „[k]ad Vijeće odluči da za fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo važe mjere iz članka 23. stavaka 2. i 3.[,] ono u skladu s tim izmjenjuje i dopunjuje Prilog IX.“.
11.
Vijeće je 15. listopada 2012. donijelo Odluku 2012/635/ZVSP ( 5 ) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), u čijoj se uvodnoj izjavi 16. navodi da „na popis osoba i subjekata iz Priloga II. Odluci 2010/413/ZVSP, koje podliježu mjerama ograničavanja, treba uvrstiti dodatne osobe i subjekte, posebno iranske subjekte u državnom vlasništvu koji su uključeni u naftni i plinski sektor i tako osiguravaju znatan izvor prihoda za iransku vladu“.
12.
Člankom 1. stavkom 8. točkom (a) pobijane odluke izmijenjen je članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413 na način da su među osobe na koje se primjenjuju mjere ograničavanja uvrštene „druge osobe i subjekti koji nisu navedeni u Prilogu I. koji daju potporu iranskoj vladi i subjekti u njihovu vlasništvu ili pod njihovim nadzorom ili s njima povezane osobe i subjekti, navedeni […] u Prilogu II.“.
13.
Ime stranke koja je žalitelj u ovom postupku člankom 2. pobijane odluke uvršteno je u tablicu I. Priloga II. Odluci 2010/413 pod naslovom „Osobe i subjekti koji sudjeluju u nuklearnim aktivnostima ili aktivnostima u vezi s balističkim raketama te osobe i subjekti koji daju potporu iranskoj vladi“, a kraj njezina upisa stoji sljedeća napomena: „Subjekt u državnom vlasništvu i pod državnom upravom koji iranskoj vladi osigurava financijska sredstva. Ministar za naftu predsjednik je upravnog odbora NIOC‑a, a zamjenik ministra za naftu je generalni direktor NIOC‑a“.
14.
Istoga dana, odnosno 15. listopada 2012., Vijeće je donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 945/2012 (u daljnjem tekstu: pobijana provedbena uredba) ( 6 ) kojom se provodi Uredba br. 267/2012.
15.
Žaliteljevo ime člankom 1. pobijane provedbene uredbe uvršteno je u tablicu Priloga IX. Uredbi br. 267/2012, u kojoj se navode „[o]sobe i subjekti uključeni u nuklearne aktivnosti ili aktivnosti povezane s balističkim projektilima te osobe i subjekti koji pružaju potporu vladi Irana“, a njegovo je uvrštenje popraćeno sljedećom napomenom: „Subjekt u državnom vlasništvu i pod državnom upravom koji iranskoj vladi osigurava financijska sredstva. Ministar za naftu predsjednik je upravnog odbora NIOC‑a, a zamjenik ministra za naftu je generalni direktor NIOC‑a“.
16.
Pobijana odluka i pobijana provedbena uredba 16. listopada 2012. dostavljene su žalitelju, koji je 26. prosinca 2012. osporio svoje uvrštavanje zahtijevajući da Vijeće preispita svoju odluku. Također je zatražio da mu se dostavi cijeli spis na temelju kojeg su donesene pobijana odluka i pobijana provedbena uredba, zajedno s dokazima na kojima se temeljilo uvrštenje te imenima država članica koje su ga predložile.
17.
Vijeće je dopisom od 12. ožujka 2013. žalitelju poslalo (a) prijedloge za uvrštavanje koje su podnijele četiri države članice; (b) zapisnik sa sastanka radne skupine „CONEM“ (Bliski istok/Zaljev) održanog 9. listopada 2012.; (c) bilješke Glavnog tajništva Vijeća od 11. i 12. listopada 2012. Odboru stalnih predstavnika (Coreper)/Vijeću i bilješke Corepera od 12. listopada 2012. Vijeću.
18.
Vijeće nije otkrilo koje su države članice podnijele zahtjev, ali je napomenulo da je taj prijedlog jednoglasno usvojen.
19.
Žalitelj je Općem sudu podnio tužbu za poništenje pobijane odluke i pobijane provedbene uredbe, pozivajući se na nepostojanje obrazloženja i pravne osnove, nezakonitost, pogreške koje se tiču prava, činjenica i pogreške u ocjeni, povredu prava na obranu, dobru upravu i djelotvornu sudsku zaštitu te na povredu načela proporcionalnosti i prava vlasništva.
20.
Opći je sud odbio tužbu presudom od 16. srpnja 2014. ( 7 ).
II – Presuda Općeg suda
21.
Opći je sud žaliteljeve tužbene razloge razdijelio u šest skupina. Kad je riječ o prvome od njih (nepostojanje obrazloženja zbog nenavođenja pravne osnove), koji je Opći sud ispitao u točkama 39. do 44. pobijane presude, Opći je sud smatrao da je navođenjem članka 46. stavka 2. Uredbe br. 267/2012 u pobijanoj provedbenoj uredbi ispunjena obveza navođenja pravne osnove na temelju koje je Vijeće bilo ovlašteno donijeti tu uredbu.
22.
Navodno nepostojanje pravne osnove istaknuto u okviru drugog tužbenog razloga Opći je sud ispitao u točkama 46. do 86. pobijane presude, u kojima je ispitao pravilnost navedenog članka 46. stavka 2. Uredbe br. 267/2012 u vezi s člankom 215. UFEU‑a i člankom 291. stavkom 2. UFEU‑a te je zaključio da se mjere zamrzavanja financijskih sredstava mogu odrediti na temelju posljednjenavedene odredbe i da su u predmetnom slučaju bili ispunjeni relevantni uvjeti koji se odnose na učinke dodjeljivanja provedbenih ovlasti Vijeću.
23.
Treći tužbeni razlog, koji se odnosio na nezakonitost članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke 2010/413 i članka 23. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 267/2012, ispitan je u točkama 90. do 132. pobijane presude, u kojima se redom odbijaju tvrdnje da je postojala bilo kakva povreda vrijednosti vladavine prava, prava vlasništva i načela proporcionalnosti ili da je u primjenjivim propisima doista postojala navodna nedosljednost u formulaciji spornog kriterija.
24.
Četvrti tužbeni razlog, u kojem je Opći sud žaliteljevo pozivanje razdijelio na dvije pogreške koje se tiču prava, jednu pogrešku koja se tiče činjenica i jednu pogrešku u ocjeni, odbijen je zbog razloga iznesenih u točkama 134. do 148. pobijane presude. Opći je sud smatrao da nije moguće priznati pogrešku u tumačenju članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke 2010/413, koju je naveo žalitelj, kao ni to da je došlo do pogreške koja se tiče činjenica jer je bilo navedeno da je žalitelj subjekt kojim upravlja iranska država, kao ni pogrešku u ocjeni jer je zaključeno da je žalitelj, upravo zato što su njime upravljala iranska tijela, osiguravao financijska sredstva iranskoj vladi.
25.
U okviru petog tužbenog razloga objedinjeni su prigovori u vezi s povredom obveze obrazlaganja i kršenjem prava na obranu, dobru upravu i djelotvornu sudsku zaštitu, a Opći sud sve ih je odbio u točkama 151. do 166. pobijane presude; u nekim slučajevima to je učinio zato što je bila riječ o ponavljanju već odbijenih tužbenih razloga, a u drugima jer je utvrdio da su dokazi na temelju kojih je žalitelj uvršten na sporne popise bili jasno navedeni u pobijanim aktima i da su bili dostatno obrazloženi.
26.
Šesti i posljednji tužbeni razlog odnosio se na moguće povrede načela proporcionalnosti i prava vlasništva. U točkama 173. do 177. pobijane presude pojašnjeno je da su predmetnim prigovorom ponovljeni drugi, već odbijeni prigovori te da nije moguće dokazati neproporcionalnost pobijanih mjera pozivanjem na događaje koji su uslijedili nakon njihova usvajanja.
III – Žalba i postupak pred Sudom
27.
Žalba se sastoji od šest žalbenih razloga, čijem se prihvaćanju protive Vijeće i Komisija zbog razloga navedenih u njihovim pisanim očitovanjima.
28.
NIOC, Vijeće i Komisija prisustvovali su raspravi otvorenoj za javnost i održanoj 28. travnja 2015., na koju ih je pozvao Sud kako bi odgovorili na sljedeća pitanja: (a) moguća relevantnost članaka 24. i 26. UEU‑a, spomenutih u članku 291. stavku 2. UFEU‑a, za provedbenu ovlast Vijeća; (b) moguća relevantnost uvodne izjave 15. Uredbe (EU) br. 961/2010 ( 8 ), koja se odnosi na mogućnost Vijeća da mijenja popise, u ovom sporu; (c) mogući utjecaj toga da su ovlast Vijeća, predviđenu člankom 46. stavkom 2. Uredbe br. 267/2012, predložili Komisija i visoki predstavnik, vodeći računa o tome da je Opći sud u presudi Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće ( 9 ) od 4. veljače 2014. dopustio mogućnost da tužitelj podnese tužbeni razlog koji se u osnovi temelji na povredi ovlasti Europskog parlamenta; (d) potreba pozivanja na temeljna prava trećih osoba u svrhu zaštite žaliteljevih interesa u okviru članka 277. UFEU‑a, uzimajući u obzir presudu Wöhrmann i Lütticke/Komisija ( 10 ).
A – Žalbeni razlozi i odgovor Vijeća
1. Prvi žalbeni razlog
29.
NIOC najprije tvrdi da u Uredbi br. 267/2012 nije pravilno navedena pravna osnova koja Vijeću daje ovlast za donošenje pobijane provedbene uredbe, s obzirom na to da člankom 46. stavkom 2. Uredbe br. 267/2012 nije propisan pravni oblik za izmjenu njezina Priloga IX. Stoga smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da je navođenjem te odredbe u pobijanoj provedbenoj uredbi precizno navedena njezina pravna osnova.
30.
Vijeće pak smatra, a njegovo mišljenje dijeli i Opći sud, da ovlaštenje sadržano u članku 46. stavku 2. Uredbe br. 267/2012 čini relevantnu pravnu osnovu pobijane provedbene uredbe te da je time ispunjena obveza obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a, čije se upućivanje na „vrst[u] akta koji se donosi“ iz prvog stavka treba tumačiti na način da je kao pravnu osnovu moguće primijeniti samo odredbe koje jednu instituciju ili više njih ovlašćuju za djelovanje u određenom području, pri čemu postupak za donošenje odgovarajućih akata mora biti jasno određen, ali bez potrebe za navođenjem njihova konkretnog pravnog oblika.
2. Drugi žalbeni razlog
31.
U prvom dijelu drugog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je, u skladu s presudom Suda od 19. srpnja 2012. ( 11 ), članak 215. stavak 2. UFEU‑a jedina moguća pravna osnova za donošenje pojedinačnih mjera ograničavanja.
32.
Vijeće odgovara da navođenje te presude nije relevantno za rješavanje ovog spora jer se pitanje postavljeno u tom predmetu odnosilo na to trebaju li se mjere ograničavanja za borbu protiv terorizma donijeti na temelju članka 75. UFEU‑a ili se pak mogu donijeti i na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, pri čemu se Sud priklonio toj drugoj mogućnosti. U ostalome se Vijeće slaže s odgovorom koji je u vezi s time naveden u točki 54. pobijane presude.
33.
U drugom dijelu drugog žalbenog razloga žalitelj tvrdi, ponovno se pozivajući na gore navedenu presudu Parlament/Vijeće, da postupci iz članka 215. UFEU‑a i članka 291. UFEU‑a (provedbeni akti) nisu usklađeni.
34.
Vijeće ustraje na irelevantnosti navedene presude i smatra da nije moguće tvrditi da jednaka primjena obaju postupaka podrazumijeva da osobe i subjekti na koje se primjenjuju mjere ograničavanja, donesene u skladu s člankom 215. UFEU‑a, imaju pravo na jamstva (što podrazumijeva zahtjev da akt kojim su u odnosu na njih određene takve mjere proizlazi iz zajedničkog prijedloga Komisije i visokog predstavnika) koja ne uživaju one osobe i subjekti na koje se primjenjuju mjere ograničavanja na temelju akta donesenog u skladu s člankom 291. stavkom 2. UFEU‑a. To je tako jer se razlika u postupcima ne odnosi toliko na dodjelu jamstava adresatima predmetnih akata koliko na osiguravanje prava na inicijativu koje je Ugovorima dodijeljeno Komisiji i visokom predstavniku.
35.
Treći dio drugog žalbenog razloga, koji je istaknut podredno, odnosi se na razloge koji bi spriječili primjenu članka 291. UFEU‑a i u okviru njega se navodi da se ne može razumjeti da članak 291. stavak 2. UFEU‑a Vijeću daje pravni temelj koji dopunjuje onaj utvrđen člankom 215. UFEU‑a za donošenje mjera ograničavanja. Žalitelj navodi dva razloga protiv primjene članka 291. stavka 2. UFEU‑a. Prvo, ta odredba uvodi iznimku od načelne nadležnosti država članica iz stavka 1. tog članka pa bi je stoga trebalo tumačiti usko. Drugo, žalitelj osporava navode iz točke 55. pobijane presude u smislu da postupak predviđen člankom 215. UFEU‑a može biti neprikladan za donošenje običnih provedbenih mjera, a da članak 291. stavak 2. UFEU‑a odražava namjeru autora Ugovora za utvrđivanje učinkovitijeg provedbenog postupka prilagođenog vrsti mjere koju treba provesti.
36.
Vijeće smatra da žalitelj pogrešno tumači točku 55. pobijane presude time što zaključuje da je primjenu članka 291. stavka 2. UFEU‑a moguće opravdati razlozima učinkovitosti. U svakom slučaju, rasuđivanje Općeg suda iz te točke sporednog je karaktera i stoga je bespredmetno u kontekstu ove žalbe. Osim toga, Vijeće odbija NIOC‑ov argument prema kojem članak 291. stavak 2. UFEU‑a predstavlja iznimku od načela provedbene ovlasti država članica iz stavka 1. navedene odredbe.
3. Treći žalbeni razlog, istaknut podredno
37.
Podredno, u slučaju da bude odlučeno da za donošenje pojedinačnih mjera ograničavanja treba primijeniti članak 291. stavak 2. UFEU‑a, žalitelj navodi treći žalbeni razlog, podijeljen u dva dijela, a u kojem ustraje na nerelevantnosti primjene članka 291. UFEU‑a za donošenje pobijane provedbene uredbe, pri čemu tvrdi da su mjere ograničavanja donesene u skladu s člankom 215. UFEU‑a već same po sebi provedbene mjere i da im nije potrebna nikakva provedbena mjera. To dokazuje i popis sadržan u prilogu Uredbi br. 267/2012, koji je donesen na temelju članka 215. UFEU‑a.
38.
Pozivajući se na dva slučaja predviđena člankom 291. stavkom 2. UFEU‑a, žalitelj u prvom dijelu trećeg žalbenog razloga tvrdi, s jedne strane, da se Uredba br. 267/2012 ne odnosi na članke 24. i 26. UEU‑a – jer je Odluka 2012/35, među ostalim, donesena na temelju članka 29. UEU‑a – i, s druge strane, da se primjena članka 291. UFEU‑a u ovom slučaju ne može smatrati „valjano utemeljenom“.
39.
Vijeće tvrdi, suprotno NIOC‑u, da je obveza obrazlaganja dodjele provedbene ovlasti Vijeću na temelju članka 291. stavka 2. UFEU‑a samo izraz obveze općeg obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a.
40.
U okviru drugog dijela trećeg žalbenog razloga dovodi se u pitanje to što uvodna izjava 28. i članak 23. stavak 2. Uredbe br. 267/2012, prema mišljenju Općeg suda, čine temelj za to da mjere ograničavanja budu obuhvaćene provedbenim ovlastima Vijeća na temelju članka 291. stavka 2. UFEU‑a.
41.
Vijeće podupire tumačenje Općeg suda te se osim toga poziva na uvodnu izjavu 11. i sljedeće uvodne izjave Uredbe br. 267/2012.
4. Četvrti žalbeni razlog, istaknut podredno
42.
Jednako tako podredno, u slučaju da bude odlučeno da je primjena članka 291. stavka 2. UFEU‑a zakonita, žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da članak 46. stavak 2. Uredbe br. 267/2012 Vijeću daje ovlast za provođenje odredbi članka 23. stavaka 2. i 3. te uredbe, što je dostatno za ispunjenje obveze obrazlaganja kad je riječ o navođenju pravne osnove te odredbe. Prema žaliteljevu mišljenju, Uredba br. 267/2012 ne sadržava nikakvo upućivanje na članak 291. UFEU‑a pa stoga nužno upućuje na članak 215. stavak 2. UFEU‑a.
43.
Vijeće tvrdi da je Opći sud odlučio u skladu sa sudskom praksom Suda, prema kojoj nenavođenje pravne osnove automatski ne predstavlja kršenje obveze obrazlaganja, iako u ovom slučaju nema nikakve dvojbe o tome da je Vijeće u članku 46. stavku 2. Uredbe br. 267/2012 sebi osiguralo provedbenu ovlast u području pojedinačnih mjera ograničavanja.
5. Peti žalbeni razlog, istaknut podredno
44.
Jednako tako podredno, žalitelj navodi da je Opći sud počinio drugu pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da Vijeće nije povrijedilo obvezu obrazlaganja nenavođenjem članka 291. UFEU‑a.
45.
Vijeće pak ponovno navodi sudsku praksu u vezi s mogućnošću da upućivanje na pravnu osnovu ne bude nužno izričito.
6. Šesti žalbeni razlog
46.
Žalitelj u prvom dijelu šestog žalbenog razloga navodi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da diskrecijska ovlast dodijeljena Vijeću nije ni arbitrarna ni diskrecijska, a do tog je zaključka došao na temelju „preoblikovanja“ članka 23. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 267/2012.
47.
Vijeće se ne slaže s time da je Opći sud „preoblikovao“ predmetnu odredbu te navodi razloge zbog kojih se, prema njegovu mišljenju, pobijana presuda ne može tumačiti na način na koji to čini NIOC.
48.
U drugom dijelu šestog žalbenog razloga prigovara se da „preoblikovanje“ članka 23. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 267/2012 predstavlja povredu prava na obranu.
49.
Vijeće pak ustraje na tome da Opći sud nije preoblikovao kriterij iz te odredbe.
50.
Žalitelj u trećem dijelu šestog žalbenog razloga u konačnici navodi da je Opći sud proturječno tvrdio, s jedne strane, da se sporni kriterij odnosi na vrste potpore koje svojom kvantitativnom ili kvalitativnom važnošću doprinose nastavku iranskih nuklearnih aktivnosti (točka 119. pobijane presude) i, s druge strane, da se navedeni kriterij odnosi na svaku potporu koja, čak i ako nije ni u kakvoj izravnoj ili neizravnoj vezi sa širenjem nuklearnog oružja, ipak može, zbog kvantitativne ili kvalitativne važnosti, pogodovati tom širenju (točka 140. pobijane presude).
51.
Vijeće smatra da nije potrebno isticati navedeno proturječje jer je Opći sud u točki 140. pobijane presude samo sažeto preuzeo rasuđivanje izloženo u točkama 119. do 121.
B – Komisijino stajalište
52.
Komisija je sudjelovala u postupku i podnijela jedan odgovor za prvih pet žalbenih razloga. Prema njezinu mišljenju, članak 215. UFEU‑a predstavlja odredbu koja je prikladna kao osnova za donošenje pobijane provedbene uredbe, što nije slučaj kad je riječ o članku 291. UFEU‑a jer akt zakonodavca koji dodjeljuje provedbene ovlasti ne odražava cilj Uredbe br. 267/2012, odnosno donošenje mjera ograničavanja protiv Irana. U tom smislu Komisija navodi da postoje mnogi primjeri uredbi koje Komisiji dodjeljuju provedbenu ovlast a da članak 291. UFEU‑a ni u jednom slučaju nije naveden kao pravna osnova.
53.
Osim toga, Komisija smatra da bi se odredbe članka 291. UFEU‑a također mogle primijeniti u kontekstu mjera ograničavanja i u tom smislu navodi da je njezina ustaljena praksa da u okviru zajedničkih prijedloga koje donosi u skladu s člankom 215. UFEU‑a predlaže donošenje provedbenih akata za izmjenu priloga, uključujući one koji se odnose na popise osoba na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava.
54.
Kad je riječ o šestom žalbenom razlogu, Komisija smatra da članak 23. stavak 2. točku (d) Uredbe br. 267/2012 treba tumačiti s obzirom na njegov kontekst i vodeći računa o cjelokupnom primjenjivom zakonodavstvu, kao što je to, prema njezinu mišljenju, Opći sud i učinio te se na taj način može jednostavno zaključiti da su spornim kriterijem obuhvaćene samo osobe ili subjekti koji, kao u žaliteljevu slučaju, iranskoj vladi pružaju „kvalitativnu ili kvantitativnu potporu“.
C – Zahtjevi stranaka
55.
NIOC na kraju svoje žalbe od Suda zahtijeva da ukine pobijanu presudu, da usvoji njegove zahtjeve koje je postavio pred Općim sudom i da naloži Vijeću snošenje troškova obaju postupaka.
56.
Vijeće i Komisija zahtijevaju da se žalba odbije i da se žalitelju naloži snošenje troškova.
IV – Ocjena
A – Uvod
57.
NIOC je iransko javno poduzeće koje posluje u sektoru nafte i prirodnog plina. Njegova su financijska sredstva zamrznuta 15. listopada 2012. na temelju pobijane odluke i pobijane provedbene uredbe.
58.
Kriteriji koji su se primjenjivali za uvrštavanje na popis osoba i subjekata koji su predmet zamrzavanja financijskih sredstava mijenjali su se tijekom vremena. U početku se zahtijevalo sudjelovanje u iranskim nuklearnim aktivnostima ili izravna povezanost s njima ( 12 ), a taj je kriterij prvi put proširen 2010. ( 13 ) i, što je važno za ovaj predmet, ponovno 2012. u okviru Uredbe br. 267/2012, čiji članak 23. stavak 2. predviđa zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela navedenih u Prilogu IX. koji su određeni kao: „(d) druge osobe[,] subjekti ili tijela koji osiguravaju potporu, kao što je npr. materijalna, logistička ili financijska potpora iranskoj vladi te osobe i subjekti koji su s njima povezani“.
59.
S druge strane, člankom 46. stavkom 2. Uredbe br. 267/2012 određeno je da, „[k]ad Vijeće odluči da za fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo važe mjere iz članka 23. stavaka 2. i 3.[,] ono u skladu s tim izmjenjuje i dopunjuje Prilog IX.“ navedenoj uredbi.
60.
NIOC je Općem sudu podnio tužbu kojom je zahtijevao poništenje pobijane odluke i pobijane provedbene uredbe te utvrđenje da Uredba br. 267/2012 u predmetnom slučaju nije primjenjiva. Opći je sud odbio njegov zahtjev pa to društvo sada protiv takve odluke podnosi žalbu, koja se sastoji od šest žalbenih razloga, a koji se, prema mojem mišljenju, u čemu se slažem s Komisijom, mogu podijeliti samo u dva razloga, od kojih se prvi odnosi na pravnu osnovu pobijane provedbene uredbe (žalbeni razlozi od prvog do petog), a drugi na zakonitost proširenja kriterija za upis Odlukom 2012/35 i Uredbom br. 267/2012 (šesti žalbeni razlog).
B – Dopuštenost žalbenih razloga
61.
Kako je to navedeno u točki 28. ovog mišljenja, Sud je pozvao stranke da na raspravi odgovore na neka pitanja, od kojih su se dva odnosila na mogućnost da NIOC ima potreban interes za pozivanje na one žalbene razloge koji predstavljaju prigovor nezakonitosti protiv Uredbe br. 267/2012. Konkretno, na raspravi se razmatralo može li se kao žalbeni razlog navesti (a) navodno kršenje ovlasti Komisije i visokog predstavnika za podnošenje prijedloga ili (b) povreda temeljnih prava trećih osoba.
62.
Kad je riječ o prvom od dvaju pitanja, odnosno mogućnosti da se kao žalbeni razlog navede moguće kršenje ovlasti Komisije i visokog predstavnika za podnošenje prijedloga, Vijeće je navelo da bi moguća pogreška u utvrđivanju pravne osnove utjecala samo na ravnotežu među institucijama Unije, s obzirom na to da smisao razlikovanja postupaka predviđenih u članku 291. UFEU‑a odnosno u članku 215. UFEU‑a proizlazi iz konkretne definicije odgovarajućih uloga koje Vijeće, Komisija i visoki predstavnik imaju u vanjskim poslovima, što ne bi imalo posljedica s aspekta jamstava pojedinačnih prava.
63.
Što se tiče mogućnosti pozivanja na prava trećih osoba, Vijeće je navelo da, ako se NIOC‑ovo pobijanje zakonitosti kriterija uvrštavanja temelji na argumentu prema kojem bi primjena tog kriterija na način na koji ga je definirao zakonodavac Unije nanosila štetu pravima trećih osoba, tada bi zahtjevi koje NIOC navodi u žalbi zapravo predstavljali provođenje apstraktnog nadzora nad odredbama čijoj nezakonitosti prigovara.
64.
Smatram da nijedan od žalbenih razloga ne treba proglasiti nedopuštenim.
1. O NIOC‑ovu interesu za isticanje nezakonitosti Uredbe br. 267/2012
65.
NIOC‑ov interes – i stoga njegovu legitimaciju za navođenje konkretnih razloga na kojima temelji svoju žalbu – potrebno je razmatrati s obzirom na učinke koje bi utvrđivanje nezakonitosti Uredbe br. 267/2012 moglo imati na valjanost pobijane odluke i pobijane provedbene uredbe. Ukratko, kad bi nezakonitost navedene uredbe utjecala na valjanost potonjih akata, NIOC bi imao legitimaciju da u žalbi istakne spomenuti prigovor nezakonitosti. I to neovisno o tome koji bi bili razlozi predmetne nezakonitosti. Bilo da je riječ o formalnom ili postupovnom razlogu nezakonitosti, bilo da se navedeni razlog nevaljanosti odnosi na sadržaj predmetne odredbe, razvidno je da se NIOC‑u ne može ne priznati pravo pozivanja na nezakonitost koja bi, kad bi bila potvrđena, dovela do neprimjenjivosti odredaba i akata koji se na njega odnose tako neposredno i izravno kao što to je u slučaju spornih mjera ograničavanja.
66.
Izraz „neprimjenjivost“ želio sam istaknuti u kurzivu jer se ovdje zapravo usko i isključivo o tome radi. Članak 277. UFEU‑a potpuno jasno navodi da se „svaka […] stranka u postupcima o aktu opće primjene […] pred Sudom Europske unije može pozvati na neprimjenjivost tog akta“. Ta se neprimjenjivost mora temeljiti na „razlo[zima] određeni[ma] u članku 263. stavku drugom [UFEU‑a]“, odnosno na razlozima nezakonitosti. Ipak, navedeni razlozi nezakonitosti u slučaju članka 277. UFEU‑a ne očituju se kroz nevaljanost ili nezakonitost predmetne odredbe, nego samo kroz neprimjenjivost ad casum ( 14 ) .
67.
U skladu sa sudskom praksom Suda, ne postoji mogućnost posrednog pobijanja zakonitosti uredbe tijekom postupka protiv odluka koje ne predstavljaju provedbene mjere te uredbe ( 15 ). Međutim, u predmetnom slučaju valjanost pobijanih odredaba u postupku izravno ovisi o valjanosti Uredbe br. 267/2012, tako da nije riječ o istom slučaju kao u predmetu Vijeće/Chvatal i dr., u kojem je donesena presuda kojom je dužnosnicima Suda oduzeta legitimacija za isticanje prigovora nezakonitosti uredbe čije je područje primjene obuhvaćalo samo Europski parlament i koja zbog toga, iako je bila nezakonita, nije mogla biti pravna osnova za zahtjev dužnosnika u svojstvu žalitelja ( 16 ).
68.
Istina je, kako je to Sud to pojasnio strankama, da je Opći sud u predmetu Syrian Lebanese Commercial Bank/Vijeće dopustio mogućnost da „je tužitelju [banci u kojoj udjele ima treća država] dopušteno istaknuti tužbeni razlog koji se u biti odnosi na povredu ovlasti Parlamenta“ ( 17 ). Međutim, Sud tu mogućnost uobičajeno dopušta u sporovima u kojima se rasprava o prikladnosti pravne osnove, koja predstavlja temelj zakonodavstva o kojem je riječ, u konačnici odnosi na problem međuinstitucijske ravnoteže, koja u načelu nema ništa zajedničko sa „subjektivnim interesom“ osobe koja pobija primjenjivost tog zakonodavstva ( 18 ).
69.
Subjektivni interes koji je relevantan u okviru članka 277. UFEU‑a samo je onaj koji se odnosi na neprimjenjivost odredbe koja predstavlja razlog nezakonitosti, s obzirom na to da se, kao što sam to prethodno naveo, na neprimjenjivost iz članka 277. UFEU‑a moguće pozvati iz „razloga određenih u članku 263. stavku drugom [UFEU‑a]“, odnosno zbog „nenadležnosti, bitne povrede postupka, povrede Ugovorâ ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog uz njihovu primjenu ili zbog zloporabe ovlasti“. Naime, u konačnici je riječ o sljedećem: ne toliko o utvrđivanju nevaljanosti odredbe protiv koje se ističe prigovor nezakonitosti koliko o njezinoj neprimjenjivosti zbog razloga nezakonitosti u konkretnom žaliteljevu slučaju.
70.
U ovom je predmetu razvidno da bi, kad bi Uredba br. 267/2012 bila nezakonita zbog toga što je Vijeću dodijeljena ovlast za izmjenu njezina Priloga IX., na način naveden u njezinu članku 46. stavku 2., to dovelo do toga da uvrštavanje žalitelja na popis iz navedenog priloga ne bi imalo relevantnu pravnu osnovu i stoga bi predstavljalo pogrešku čija bi jedina posljedica mogla biti neprimjenjivost te uredbe i, u skladu s tim, ništavost NIOC‑ova uvrštenja na navedeni popis.
71.
Istina je, kao što je to navelo Vijeće, da se razlika između pravne osnove iz članka 215. UFEU‑a i pravne osnove iz članka 291. stavka 2. UFEU‑a svodi na razliku u postupcima, čija bit u konačnici odgovara namjeri da se u prvom slučaju Komisiji i visokom predstavniku osigura pravo na inicijativu. Međutim, to ne znači da izbor jedne ili druge pravne osnove nije značajniji od onoga eventualne štete institucijskoj ravnoteži, koju je UFEU želio postići utvrđivanjem tih dvaju zakonodavnih postupaka.
72.
Nema dvojbe da bi primjena postupka iz članka 291. stavka 2. UFEU‑a, u slučaju u kojem bi iz UFEU‑a proizlazilo da je potrebno postupati u skladu s njegovim člankom 215., dovela do nezakonitosti Uredbe br. 267/2012 i time do njezine neprimjenjivosti na žaliteljev slučaj kao i posljedično do nevaljanosti odluke na temelju koje je žalitelj uvršten na sporni popis. Izražavajući se kroz prizmu interesa, interes Komisije i visokog predstavnika jest u tome da se Uredbom br. 267/2012 poštuju Ugovori, dok se NIOC‑ov interes temelji na neprimjenjivosti te uredbe upravo zbog njezine nezakonitosti. Potonji je interes zapravo važan u svrhu članka 277. UFEU‑a i stoga jedini koji je potrebno uzeti u obzir za potrebe dopuštenosti žalbenih razloga koji se temelje na nezakonitosti navedene uredbe.
2. O NIOC‑ovu interesu za isticanje nezakonitosti primijenjenog kriterija za njegovo uvrštavanje na sporni popis
73.
Kad je riječ o prigovoru nedopuštenosti, koji se temelji na navodnom pozivanju na interese i prava trećih osoba, odnosno na tome da NIOC pobija materijalni sadržaj kriterija za uvrštavanje na sporni popis, prema mojem je mišljenju nesporno da žalitelj samo štiti vlastita prava i interese u posljednjem stupnju. Naime, NIOC ne ističe interese iranskih građana općenito, nego, ističući vlastiti i pojedinačni interes kao društvo uvršteno na sporni popis, navodi da je njegovo uvrštavanje posljedica primjene kriterija koji omogućava uvrštavanje bilo koga.
74.
S toga gledišta pitanje nije toliko povezano s dopuštenošću njegova pobijanja koliko s osnovanošću njegova merituma. Drugim riječima, s razlogom koji bi mogao imati žalitelj da tvrdi da je Opći sud „preoblikovao“ kriterij utvrđen u članku 20. stavku 1. točki (c) Odluke 2010/413 i u članku 23. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 267/2012 te time iskrivio njegov sami smisao, kako ga razumije žalitelj, odnosno namjeru da se u konačnici omogući uvrštavanje svih iranskih fizičkih ili pravnih osoba.
75.
Stoga smatram da sve žalbene razloge koje je iznio žalitelj valja proglasiti dopuštenima.
C – Različiti žalbeni razlozi
1. Uvod
76.
Kako je to navedeno u točki 60. ovog mišljenja, žaliteljevih šest žalbenih razloga može se, s obzirom na svoj sadržaj, podijeliti u dvije skupine; s jedne strane, na žalbene razloge čiji je predmet pravna osnova pobijane provedbene uredbe (žalbeni razlozi od prvog do petog), a s druge strane na šesti žalbeni razlog, kojim se pobija zakonitost kriterija primijenjenog za uvrštavanje NIOC‑a na sporni popis. Osim toga, tri žalbena razloga istaknuta su kao primarni razlozi (prvi, drugi i šesti), a preostala tri (treći, četvrti i peti) navedena su samo podredno, u slučaju da se Sud složi s Općim sudom u tome da je u ovom predmetu relevantna pravna osnova iz članka 291. UFEU‑a.
77.
U vezi s pravnom osnovom pobijane provedbene uredbe, NIOC tvrdi da bi u članku 46. stavku 2. Uredbe br. 267/2012 u prvome redu trebao biti naveden pravni oblik koji mora imati odluka Vijeća kojom se izmjenjuje prilog u kojem se nalazi popis osoba na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava (prvi žalbeni razlog koji sadržava prigovor nezakonitosti protiv Uredbe br. 267/2012). S druge strane, žalitelj navodi da bi se predmetne mjere trebale temeljiti na članku 215. stavku 2. UFEU‑a ( 19 ), a ne na članku 291. UFEU‑a ( 20 ) (drugi žalbeni razlog usmjeren protiv pobijane provedbene uredbe, koji također sadržava prigovor nezakonitosti protiv Uredbe br. 267/2012).
78.
Žalitelj u konačnici podredno navodi da je primjena članka 291. UFEU‑a trebala biti obrazložena kako bi mogla biti zakonita (treći žalbeni razlog – u kojem se ustraje na neopravdanosti primjene članka 291. UFEU‑a – te četvrti i peti žalbeni razlog, koji također sadržavaju prigovor nezakonitosti protiv Uredbe br. 267/2012).
79.
Kad je riječ o zakonitosti primijenjenog kriterija (šesti žalbeni razlog), žalitelj navodi da je njegova zakonska definicija preopćenita i neodređena te da je Opći sud stvarno „preoblikovao“ taj kriterij kad ga je primijenio u ovom predmetu.
2. Prvi žalbeni razlog: navođenje pravne osnove
80.
Prvi žalbeni razlog usmjeren protiv Uredbe br. 267/2012 odnosi se na to da u njezinu članku 46. stavku 2. nije propisan oblik koji moraju imati odluke o izmjeni njezina Priloga IX., zbog čega ta odredba ne može biti pravna osnova pobijane provedbene uredbe.
81.
Naime, predmetna odredba samo propisuje da, „[k]ad Vijeće odluči da za fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo važe mjere iz članka 23. stavaka 2. i 3.[,] ono u skladu s tim izmjenjuje i dopunjuje Prilog IX.“.
82.
NIOC upozorava da takva šutnja ostavlja otvorena vrata za dva moguća pravna oblika: (a) odluku donesenu u skladu s člankom 215. UFEU‑a; (b) provedbenu uredbu na temelju članka 291. UFEU‑a. Oblik koji je u konačnici primijenjen u predmetnom slučaju bila je provedbena uredba zato što bi članak 46. stavak 2. Uredbe br. 267/2012 mogao upućivati upravo na postupak iz članka 291. UFEU‑a.
83.
Smatram da takvo tumačenje članka 46. stavka 2. Uredbe br. 267/2012 ni u kojem slučaju nije bilo neosnovano jer se ovlast koja se tim člankom dodjeljuje Vijeću već nalazila u drugim odredbama usvojenima u okviru politike donošenja mjera ograničavanja protiv Irana.
84.
To je slučaj s Uredbom (EZ) br. 423/2007 ( 21 ) i Uredbom br. 961/2010. Tako je u članku 15. stavku 2. Uredbe br. 423/2007 predviđeno da „Vijeće kvalificiranom većinom sastavlja, pregledava i izmjenjuje popis osoba, subjekata i tijela iz članka 7. stavka 2. u skladu s odlukama Vijeća u vezi s Prilogom II. Zajedničkom stajalištu 2007/140/ZVSP. Popis iz Priloga V. redovito se preispituje, a najmanje svakih 12 mjeseci“ [neslužbeni prijevod].
85.
S druge strane, člankom 36. stavkom 2. Uredbe br. 961/2010 utvrđeno je da, „ako Vijeće odluči da se na fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo primjenjuju mjere iz članka 16. stavka 2., ono u skladu s tim izmjenjuje Prilog VIII.“ [neslužbeni prijevod].
86.
Osim toga, zakonodavac je u oba slučaja vodio računa o tome da obrazloži dodjeljivanje te provedbene ovlasti Vijeću. U slučaju Uredbe br. 423/2007 obrazloženje je bilo navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 6., koja je glasila: „Vijeće bi, u pogledu postupka sastavljanja i mijenjanja popisa iz članka 7. stavka 2. ove uredbe, trebalo sâmo izvršavati odgovarajuće provedbene ovlasti u svrhu postizanja ciljeva Rezolucije Vijeća sigurnosti UN‑a 1737 (2006), osobito kako bi se Iranu onemogućilo da razvija osjetljive tehnologije u potporu svojim nuklearnim i raketnim programima te kako bi se osobama i tijelima koji podupiru te programe onemogućile djelatnosti povezane sa širenjem oružja“ [neslužbeni prijevod].
87.
U slučaju Uredbe br. 961/2010 obrazloženje se nalazilo u njezinoj uvodnoj izjavi 15., u skladu s kojom, „s obzirom na posebnu prijetnju koju Iran predstavlja za međunarodni mir i sigurnost, koja se odražava sve većom zabrinutošću u vezi s njegovim nuklearnim programom, a koju je Europsko vijeće izrazilo na sjednici 17. lipnja 2010., i u cilju osiguravanja usklađenosti s postupkom izmjene i preispitivanja priloga I. i II. Odluci 2010/413/ZVSP, ovlast za izmjenu popisa iz priloga VII. i VIII. ovoj uredbi trebalo bi imati Vijeće“ [neslužbeni prijevod].
88.
U vezi sa samom Uredbom br. 267/2012, nakon održane rasprave pred Općim sudom ( 22 ), u Službenom listu Europske unije ( 23 ) objavljen je ispravak kojim je umetnuta uvodna izjava 27.a, koja glasi kako slijedi:
„S obzirom na posebnu prijetnju koju iranski nuklearni program predstavlja za međunarodni mir i sigurnost te kako bi se osigurala usklađenost s postupkom izmjene i preispitivanja Priloga I. i II. Odluci 2010/413/ZVSP, ovlast za izmjenu popisa iz Priloga VIII. i IX. ovoj Uredbi trebalo bi izvršavati Vijeće.“
89.
Nakon toga je 22. srpnja 2014. ( 24 ) navedena nova uvodna izjava ispravljena u smislu da „ovlast za izmjenu popisa iz priloga VIII. i IX. ovoj uredbi izvršava Vijeće“ [neslužbeni prijevod].
90.
Prema mojem mišljenju, Uredba br. 267/2012 mora se promatrati u kontekstu svih mjera ograničavanja koje je Unija donijela protiv Irana, a koje kao takve predstavljaju smislenu cjelinu koja, što je u predmetnom slučaju važno, primjereno služi svrsi koja se želi postići obvezom obrazlaganja, koja je temelj obveze navođenja pravne osnove svih akata koji stvaraju pravne učinke.
91.
Naime, u ustaljenoj sudskoj praksi utvrđeno je da „obveza obrazlaganja, predviđena člankom 253. UEZ‑a [članak 296. UFEU‑a], nalaže da u svim odgovarajućim aktima budu navedeni razlozi zbog kojih ih je institucija donijela, i to na način da Sud može izvršiti svoj nadzor te da se kako države članice tako i treće zainteresirane osobe mogu upoznati s okolnostima u kojima su institucije Zajednice primijenile Ugovor“ ( 25 ).
92.
U tom smislu, „obveza navođenja pravne osnove akta proizlazi iz obveze obrazlaganja“ ( 26 ), na jednak način kao što se „obvezujuća snaga svakog akta koji stvara pravne učinke mora, zbog zahtjeva pravne sigurnosti, temeljiti na odredbi prava Zajednice, koja propisuje pravni oblik akta i koja izričito mora biti navedena kao njegova pravna osnova“ ( 27 ).
93.
Uredba br. 267/2012, jedan u nizu propisa donesenih protiv Irana, nije nepovezana s obrazloženjima na kojima se temeljilo donošenje uredbi koje su joj prethodile. Naravno, svaka od tih uredbi stupila je na snagu stavljanjem prethodne izvan snage pa je tako stupanjem na snagu Uredbe br. 267/2012 izvan snage stavljena Uredba br. 961/2010.
94.
Međutim, smatram da upravo zbog sadržajnog kontinuiteta koji postoji među svim navedenim uredbama formalno stavljanje izvan snage Uredbe br. 267/2012 ne podrazumijeva to da sama ta uredba ne može biti implicitno utemeljena na obrazloženju na kojem je bila izričito utemeljena Uredba br. 961/2010, a prije toga i Uredba br. 423/2007.
95.
U mjeri u kojoj ta uredba Vijeću dodjeljuje istu provedbenu ovlast koja mu je već bila dodijeljena prethodnim uredbama, može se samo zaključiti da je, ako ne postoji izričito obrazloženje u vezi s tim, razlog za dodjeljivanje implicitno jednak kao i u prijašnjim uredbama u kojima je on izričito naveden. Time je, iako implicitno, ispunjena obveza obrazlaganja predviđena člankom 296. UFEU‑a, čija je svrha da, kako je to već navedeno, „Sud može izvršiti svoj nadzor te da se kako države članice tako i treće zainteresirane osobe mogu upoznati s okolnostima u kojima su institucije Zajednice primijenile Ugovor“ ( 28 ).
96.
U konačnici, smatram da je Uredbom br. 267/2012 dostatno obrazložena ovlast koja je Vijeću dodijeljena za izmjenu spornog popisa i da je navedena ovlast ona predviđena člankom 291. stavkom 2. UFEU‑a. Smatram da to proizlazi iz činjenice da uredbe koje su prethodile Uredbi br. 267/2012 upućuju na potrebu da Vijeće, u svrhu izmjene popisa, izvršava „odgovarajuće provedbene ovlasti“ ( 29 ) (uvodna izjava 6. Uredbe br. 423/2007) i naglašavaju interes „osiguravanja usklađenosti s postupkom izmjene i preispitivanja“ ( 30 ) (uvodna izjava 15. Uredbe br. 961/2010), čime se izravno upućuje na tekst članka 291. UFEU‑a, odnosno na provedbenu ovlast dodijeljenu institucijama Unije pod uvjetima predviđenima u stavku 2. tog propisa.
97.
Posebno je pitanje jesu li se takvim postupanjem u Uredbi br. 267/2012 poštovali Ugovori, što ću ispitati u nastavku. Međutim, kad je riječ o prvom žalbenom razlogu, treba zaključiti da žalitelj nema pravo kad tvrdi da člankom 46. stavkom 2. Uredbe br. 267/2012 nije propisan pravni oblik koji mora imati odluka Vijeća kojom se izmjenjuje njezin Prilog IX. On ga ne navodi izravno, već implicitno, ali u dostatnoj mjeri, iz razloga koje sam upravo izložio. Slijedom navedenog, u nastavku valja ispitati je li članak 291. stavak 2. UFEU‑a naposljetku bio relevantna pravna osnova za izmjenu tog priloga.
98.
U konačnici, i zbog razloga koje sam gore naveo, smatram da prvi žalbeni razlog treba odbiti.
3. Drugi žalbeni razlog: relevantna pravna osnova za donošenje pobijane provedbene uredbe
99.
Žalitelj osporava da je članak 291. stavak 2. UFEU‑a odgovarajuća pravna osnova za izmjenu Priloga IX. Uredbi br. 267/2012 te navodi da to može biti samo članak 215. UFEU‑a. U prvom dijelu drugog žalbenog razloga tvrdi da, u skladu s presudom Parlament/Vijeće ( 31 ), članak 215. stavak 2. UFEU‑a predstavlja jedinu moguću pravnu osnovu za donošenje pojedinačnih mjera ograničavanja. U okviru drugog žalbenog razloga tvrdi, također na temelju presude Parlament/Vijeće, da postupci iz članka 215. UFEU‑a i članka 291. UFEU‑a nisu usklađeni. U konačnici, žalitelj u okviru trećeg dijela podredno navodi razloge koji, prema njegovu mišljenju, onemogućuju primjenu članka 291. UFEU‑a u predmetnom slučaju.
100.
Smatram da se sva tri dijela mogu razmatrati zajedno jer im je zajednički cilj, samo s različitih aspekata, pitanje pravne osnove za donošenje pobijane provedbene uredbe.
101.
Prije preispitivanja tog pitanja, čini mi se korisnim istaknuti da je spor do kojeg je došlo između stranaka usko povezan s primjerenošću primjene članka 291. stavka 2. UFEU‑a kao pravne osnove za zakonsku odredbu čija pravna osnova, prema žaliteljevu mišljenju, može biti samo članak 215. UFEU‑a. U tom je smislu razvidno da ovdje nije riječ o slučaju primjene takozvanih „izvedenih pravnih osnova“, odnosno o zakonodavnoj tehnici za uspostavu ad hoc zakonskih postupaka, koji se razlikuju od postupaka predviđenih Ugovorima, a čiju je primjenu Sud zabranio u presudi Parlament/Vijeće od 6. svibnja 2008. ( 32 ). Predmetni su postupci ovdje isključivo postupci primarnog prava i stoga treba razjasniti pitanje koji je od njih bio obvezan za izmjenu Priloga IX. Uredbi br. 267/2012.
102.
Sâma Uredba br. 267/2012 donesena je na pravnoj osnovi članka 215. UFEU‑a. U tome se zakonodavac strogo pridržavao načela da „članak 215. stavak 2. UFEU‑a može biti pravna osnova za mjere ograničavanja, uključujući mjere čiji je cilj borba protiv terorizma, koje je Unija donijela protiv fizičkih ili pravnih osoba, skupina ili nedržavnih subjekata, u slučaju da odluka o donošenju tih mjera odgovara njezinu području djelovanja u okviru ZVSP‑a“ ( 33 ). Stoga se postavlja pitanje može li se isključivo na temelju postupka utvrđenog u članku 215. stavku 1. UFEU‑a provesti ne samo izmjena ili stavljanje izvan snage sâme Uredbe br. 267/2012 u cijelosti nego i izmjena ili stavljanje izvan snage njezina Priloga IX., i to samo u svrhu da „za fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo važe mjere iz članka 23. stavaka 2. i 3.“ Uredbe, kako je to predviđeno člankom 46. stavkom 2.
103.
Iako je člankom 215. UFEU‑a predviđen poseban postupak za donošenje mjera potrebnih za djelomično ili potpuno prekidanje ili ograničavanje gospodarskih i financijskih odnosa s jednom trećom državom ili više njih, kako je to utvrđeno u skladu s odlukom ZVSP‑a, valja imati na umu da, u skladu s člankom 40. stavkom 1. UEU‑a, „[p]rovedba zajedničke vanjske i sigurnosne politike ne utječe na primjenu postupaka i opseg ovlasti institucija utvrđenih Ugovorima za izvršavanje nadležnosti Unije iz članaka 3. do 6. [UFEU‑a]“. Zbog toga i u skladu s navodima iznesenima u točki 54. pobijane presude, nije moguće tvrditi da uredba donesena na temelju članka 215. UFEU‑a Komisiji ili Vijeću ne može dodijeliti provedbene ovlasti pod uvjetima utvrđenima u članku 291. stavku 2. UFEU‑a.
104.
Gore navedeno točno odgovara onomu što je Sud utvrdio u točki 65. gore navedene presude Parlament/Vijeće, u smislu da „članak 215. stavak 2. UFEU‑a može biti pravna osnova za mjere ograničavanja […] koje je Unija donijela protiv fizičkih ili pravnih osoba, skupina ili nedržavnih subjekata, u slučaju da odluka o donošenju tih mjera odgovara njezinu području djelovanja u okviru ZVSP‑a“. I to zato što je jedno utvrđivanje mjera i određivanje osoba i subjekata na koje se one primjenjuju (pitanja u vezi s kojima su jedine moguće odluke one donesene na temelju članka 215. UFEU‑a), a drugo je ograničavanje kruga odgovarajućih osoba i subjekata ako je u tom postupku riječ o strogo provedbenom aktu, odnosno o pukoj primjeni načela i kriterija utvrđenih u okviru odredbe donesene na temelju članka 215. UFEU‑a.
105.
Budući da sâm članak 215. UFEU‑a ne isključuje izričito tu mogućnost, ništa zapravo ne onemogućava da se na temelju načela utvrđenog člankom 40. prvim stavkom UEU‑a primjenjuju zajednički postupci predviđeni Ugovorima, a osobito postupak iz članka 291. UFEU‑a u slučajevima u kojima je institucijama potrebno dodijeliti provedbenu ovlast.
106.
Izmjenu Priloga IX. Uredbi br. 267/2012 u svrhu uvrštavanja osobe ili subjekta na popis subjekata čija su financijska sredstva predmet zamrzavanja trebalo bi nužno provesti u skladu s postupkom predviđenim u članku 215. UFEU‑a ako sâma Uredba br. 267/2912 precizno i potanko ne utvrđuje kriterije koji se primjenjuju za uvrštavanje osobe ili subjekta na navedeni popis. Ipak, točno je da ovlast koja je Vijeću dodijeljena člankom 46. stavkom 2. Uredbe br. 267/2012 toj instituciji ne pruža neograničenu ovlast za ocjenu prilikom odlučivanja o uvrštavanju neke osobe, nego se Vijeće mora pridržavati kriterija predviđenih člankom 23. stavkom 2. navedene Uredbe br. 267/2012.
107.
U skladu s tim kriterijima, Vijeće može uvrstiti samo one koji su „određeni kao: (a) osobe, subjekti ili tijela koja sudjeluju u aktivnostima Irana, koje su opasne s aspekta širenja nuklearnoga oružja ili razvoja lansirnih sustava nuklearnoga oružja, s njima su neposredno povezani ili ih podupiru, uključujući i sudjelovanjem pri nabavi zabranjene robe i tehnologije ili osobe, subjekti ili tijela koji su u vlasništvu takvih osoba, subjekata ili tijela ili pod njihovim nadzorom, također i na nezakonit način, ili koji djeluju u njihovo ime ili prema njihovim uputama; (b) fizičke ili pravne osobe, subjekti ili tijela koji pomažu osobi, subjektu ili tijelu s popisa u svrhu izbjegavanja ili kršenja odredaba ove Uredbe, Odluke Vijeća 2010/413/ZVSP ili UNSCR 1737 (2006), UNSCR 1747 (2007), UNSCR 1803 (2008) i UNSCR 1929 (2010); (c) članovi Islamske revolucionarne garde ili pravne osobe, subjekti ili tijela koji su u vlasništvu ili pod nadzorom Islamske revolucionarne garde ili jednoga, odnosno više njezinih članova ili fizičke ili pravne osobe koje djeluju u njihovo ime; (d) druge osobe[,] subjekti ili tijela koji osiguravaju potporu, kao što je npr. materijalna, logistička ili financijska potpora iranskoj vladi te osobe i subjekti koji su s njima povezani; (e) pravne osobe, subjekti ili tijela koji su u vlasništvu ili pod nadzorom poduzeća Islamic Republic of Iran Shipping Lines (IRISL) ili djeluju u njegovo ime“ ( 34 ).
108.
Smatram da je u tom pogledu Uredba br. 267/2012 dovoljno precizna da predstavlja odgovarajući okvir za izvršenje provedbenih ovlasti, odnosno za ovlaštenje – bilo Komisije, bilo Vijeća – da ažurira popise iz Priloga IX. putem provedbenih uredbi na temelju članka 291. UFEU‑a ( 35 ). Pritom ne treba zanemariti argument koji je Opći sud naveo u točki 55. pobijane presude kad je istaknuo da postupak predviđen člankom 291. stavkom 2. UFEU‑a omogućava „učinkovitiju provedbu primjerenu vrsti provedbene mjere i sposobnosti djelovanja svake institucije“.
109.
Zbog toga smatram da drugi žalbeni razlog valja odbiti jer, prema mojem mišljenju, članak 291. stavak 2. UFEU‑a čini relevantnu pravnu osnovu za izmjenu Priloga IX. Uredbi br. 267/2012.
4. Treći žalbeni razlog, istaknut podredno. O ispunjenju uvjeta utvrđenih člankom 291. stavkom 2. UFEU‑a
110.
Žalitelj podredno navodi da u svakom slučaju nisu ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 291. stavkom 2. UFEU‑a za dodjelu sporne provedbene ovlasti Vijeću.
111.
Stoga se sada, s obzirom na to da je članak 291. stavak 2. UFEU‑a relevantna pravna osnova za donošenje pobijane provedbene uredbe, postavlja pitanje jesu li ispunjeni uvjeti utvrđeni u toj odredbi za dodjelu predmetne ovlasti Vijeću.
112.
U skladu s člankom 291. stavkom 1. UFEU‑a, države članice donose „mjere nacionalnog prava potrebne za provedbu pravno obvezujućih akata Unije“ ( 36 ). Unatoč tome i u skladu sa stavkom 2. iste odredbe, kad su za navedene akte „potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu […], tim se aktima provedbene ovlasti dodjeljuju Komisiji ili Vijeću u posebnim, valjano utemeljenim slučajevima i u slučajevima predviđenima u člancima 24. i 26. [UEU‑a]“.
113.
Kako je to navedeno u točki 59. pobijane presude, Vijeće je smatralo da je ono sebi legitimno osiguralo provedbenu ovlast iz članka 23. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 267/2012 jer se „radilo o valjano utemeljenom slučaju“. Tako se zakonodavac Uredbe br. 267/2012 između dvaju primjera u kojima se provedbena ovlast u skladu s člankom 291. stavkom 2. UFEU‑a može dodijeliti Vijeću, a ne Komisiji, odlučio za prvi od njih i odbio onaj koji se odnosi na slučajeve iz članaka 24. i 26. UEU‑a, koji prema mišljenju Komisije i žalitelja također nije relevantan u predmetnim okolnostima.
114.
Suprotno tomu i u skladu sa stajalištem Vijeća iznesenim na raspravi, smatram da članak 291. stavak 2. UFEU‑a Vijeću osigurava provedbenu ovlast za odredbe donesene u okviru ZVSP‑a na način da pozivanje na primjere „predviđen[e] u člancima 24. i 26. [UEU‑a]“ obuhvaća slučaj izmjene Priloga IX. Uredbi br. 267/2012, odnosno normativnog akta donesenog na temelju članka 215. UFEU‑a, jer je riječ o „odlu[ci] donesen[oj] u skladu s poglavljem 2. glave V. [UFEU‑a]“.
115.
Prema mojem mišljenju, takvo shvaćanje sustava članka 291. stavka 2. UFEU‑a najbolje odgovara položaju Vijeća i Komisije u području ZVSP‑a, u kojem je Komisija podređena u odnosu na Vijeće, koje očito ima glavnu ulogu u tom kontekstu, kao što to, uostalom, potvrđuje Opći sud u točki 63. pobijane presude ( 37 ). To, međutim, ne mora nužno značiti da je dodjela provedbenih ovlasti Komisiji u području ZVSP‑a načelno zabranjena, kao što se to navodi u točki 64. pobijane presude, nego pak da upravo ta dodjela Komisiji treba biti „valjano utemeljena“; primjerice, zato što se provedba, kao što je to slučaj s člankom 45. same Uredbe br. 267/2012 i kao što je to već objašnjeno, odnosi na strogo tehnička pitanja ili za njihovu provedbu vrijede tako strogi uvjeti da ne postoji nikakav prostor za diskrecijsko odlučivanje.
116.
Stoga bi, polazeći od načela da se provedbena ovlast dodijeljena u okviru članka 46. stavka 2. Uredbe br. 267/2012 odnosi na odredbu donesenu u području ZVSP‑a, Vijeće trebalo biti institucija ovlaštena za njezinu provedbu pa je zato nepotrebna „valjana utemeljenost“, koja bi se u drugom slučaju, odnosno izvan područja ZVSP‑a, zahtijevala za dodjelu provedbene ovlasti Vijeću.
117.
Opći je sud u pobijanoj presudi počinio pogrešku koja se tiče prava u dijelu u kojem je smatrao da provedbena ovlast dodijeljena Vijeću pripada „posebnim valjano utemeljenim slučajevima“, a ne „slučajevima predviđenima u člancima 24. i 26. [UEU‑a]“. Unatoč tomu, valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, „ako obrazloženje presude Općeg suda upućuje na povredu prava Unije, ali je izreka osnovana iz drugih pravnih razloga, takva povreda nije takve prirode da podrazumijeva ukidanje presude i da je obrazloženje potrebno zamijeniti novim“ ( 38 ).
118.
U predmetnom slučaju izreka pobijane presude može se bez teškoća opravdati primjenom članka 291. stavka 2. UFEU‑a u dijelu u kojem se navedena odredba odnosi na primjere predviđene u člancima 24. i 26. UEU‑a, s obzirom na to da se ovaj slučaj, kako je to gore pojašnjeno, odnosi na takve primjere, tako da istaknuta pogreška koja se tiče prava ne može dovesti do ukidanja pobijane presude.
119.
Slijedom navedenog, smatram da treći žalbeni razlog valja odbiti.
5. Četvrti i peti žalbeni razlog
120.
Zbog razloga koji su navedeni kao temelj prijedloga za odbijanje prvog žalbenog razloga ( 39 ), smatram da valja odbiti i četvrti i peti žalbeni razlog, u okviru kojih žalitelj podredno tvrdi da obveza navođenja i obrazlaganja pravne osnove pobijane provedbene uredbe nije bila pravilno ispunjena.
6. Šesti žalbeni razlog. O zakonitosti kriterija uvrštavanja i njegovu tumačenju Općeg suda u pobijanoj presudi
121.
NIOC u biti navodi da kriterij koji je Vijeće primijenilo omogućava arbitrarno sankcioniranje bilo kojeg iranskog poreznog obveznika, državnog službenika ili odvjetnika uz argument da na neki način podupiru iransku državu ili joj pružaju financijsku potporu. Budući da je Opći sud odbio taj argument navodeći da se predmetni kriterij odnosi samo na one oblike potpore koji zbog kvantitativne ili kvalitativne važnosti ( 40 ) doprinose razvoju iranskih nuklearnih aktivnosti, žalitelj smatra da je Opći sud „preoblikovao“ predmetni kriterij.
122.
Kao što je to već izloženo prilikom ispitivanja moguće nedopuštenosti tog žalbenog razloga ( 41 ), ne smatram da se prilikom njegova podnošenja žalitelj poziva na prava ili interese trećih osoba ili da predlaže da Sud provede nadzor in abstracto odredbe u vezi s kojom navodi prigovor nezakonitosti. Točno je da NIOC pobija posljedice koje je za njega samog imala primjena predmetnog kriterija, tako da, uopće ne zahtijevajući nadzor in abstracto, legitimno zahtijeva samo ocjenu in concreto zakonitosti kriterija koji je primijenjen u njegovu slučaju.
123.
Žalitelj u okviru prvog od triju dijelova od kojih se sastoji ovaj posljednji žalbeni razlog navodi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da diskrecijska ovlast dodijeljena Vijeću na temelju kriterija uvrštenja iz članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke 2010/413 i članka 23. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 267/2012 nije ni arbitrarna ni diskrecijska te da jamči odgovarajući stupanj predvidljivosti. U okviru prvog dijela šestog žalbenog razloga NIOC smatra da je Opći sud do takvog zaključka mogao doći samo tumačenjem članka 23. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 267/2012 na način koji je protivan tekstu i smislu te odredbe, što predstavlja njegovo „preoblikovanje“. U okviru drugog dijela šestog žalbenog razloga žalitelj smatra da je time povrijeđeno njegovo pravo na obranu jer mu kriterij koji je proizlazio iz navedenog „preoblikovanja“ nikako nije mogao biti poznat u trenutku kad je pobijao svoje uvrštavanje na sporni popis. Naposljetku, žalitelj u okviru trećeg dijela šestog žalbenog razloga ističe proturječnost u točkama 119. i 140. pobijane presude Općeg suda, s obzirom na to da se, s jedne strane, navodi da se sporni kriterij odnosi na oblike potpore koji doprinose nastavku iranskih nuklearnih aktivnosti, dok se s druge strane navodi da se predmetni kriterij odnosi na potpore koje nisu ni u kakvoj izravnoj ili neizravnoj vezi s takvim aktivnostima.
124.
Kad je riječ o prvom dijelu žalbenog razloga, Vijeće, u skladu s ustaljenom praksom Suda, raspolaže širokom marginom prosudbe za određivanje općih kriterija za uvrštavanje na popise osoba koje podliježu mjerama ograničavanja ( 42 ). Na to podsjeća Opći sud u točki 107. pobijane presude, odmah navodeći da je, unatoč tome što to podrazumijeva određeni stupanj ograničavanja sudskog nadzora nad procjenom prikladnosti donošenja mjera ograničavanja, isto tako točno da „sudovi Unije moraju zajamčiti načelno cjelovit nadzor zakonitosti svih akata Unije s aspekta temeljnih prava“ ( 43 ).
125.
Smatram da je Opći sud proveo potpunu ocjenu spornih odredbi te da je, osim toga, došao do pravilnih zaključaka.
126.
Mogu se složiti sa žaliteljem u njegovoj ocjeni da je kriterij uvrštenja iz članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke 2010/413 i članka 23. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 267/2012 otvoreno općenit i neodređen. Bez obzira na to, ono što NIOC naziva „preoblikovanjem“ odredbe Općeg suda samo je njegovo tumačenje u skladu sa zahtjevima primarnog prava Unije, osobito temeljnih prava zajamčenih Poveljom. Smatram da je to tumačenje pravilno.
127.
Naime, tumačenje Općeg suda ne može se smatrati „preoblikovanjem“ ako se pod time razumije, kao što to tvrdi NIOC, uspostava kriterija koji se razlikuje od onoga koji je zakonodavac utvrdio u tumačenom propisu. Smatram da Opći sud u odredbu o kojoj je riječ nije uveo kriterij koji bi se razlikovao od onoga koji proizlazi iz teksta odredbe. Opći sud nije uspostavio, recimo to tako, pravilo koje ne postoji u tekstu odredbe, već je ponudio njegovo tumačenje na način koji, u skladu s pravom Unije, omogućava da se iz teksta te odredbe izvede kriterij za uvrštavanje na sporni popis koji ispunjava sve zahtjeve u vezi s načelom pravne sigurnosti i jamstvima vladavine prava.
128.
Naravno, svaki postupak „sukladnog tumačenja“, radi načela pravne sigurnosti i poštovanja namjere zakonodavca, ne zahtijeva samo osobit hermeneutički napor nego prvenstveno izričito priznanje da je predmetni propis moguće smatrati sukladnim s pravnim poretkom ako mu se, nadilazeći njegovo doslovno značenje – ali da mu se pritom ni u kojem slučaju ne proturječi – može pripisati smisao koji je sukladan zahtjevima propisa kojima je podređen.
129.
U predmetnom slučaju tekst članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke 2010/413 i članka 23. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 267/2012 sadržava kriterij koji je otvoreno općenit i neodređen, a koji, međutim, bez potrebe da mu se proturječi, može ipak ispuniti zahtjeve prava Unije u slučaju da oni omogućavaju sukladno tumačenje, odnosno nadilaze njegovo doslovno značenje kako bi mu pripisali značenje kojim se poštuju zahtjevi konkretizacije i koje u ovom kontekstu nalaže poštovanje žaliteljevih temeljnih prava.
130.
To je ono što je Opći sud u konačnici učinio u pobijanoj presudi. Smatram da bi bilo poželjno da je Opći sud izričito istaknuo da je prilikom tumačenja primijenio osobit hermeneutički napor svojstven svakom sukladnom tumačenju. Međutim, obrazloženje njegove presude u dovoljnoj je mjeri argumentirano, opsežno i utemeljeno da njegovom primjenom na konkretan spor pruži rezultat koji je u skladu s pravom Unije.
131.
U tom se pogledu samo mogu složiti s razmatranjima Općeg suda navedenima u točki 118. pobijane presude, u kojoj se navodi da sporni kriterij ulazi u pravni okvir koji je jasno ograničen ciljevima koji se žele postići zakonskim propisima kojima se uređuju mjere ograničavanja protiv Irana te da navedeni kriterij treba tumačiti u tom kontekstu. U tom smislu, naime, valja spomenuti Odluku 2012/35/ZVSP, u čijoj se uvodnoj izjavi 13. navodi da bi „[t]rebalo […] uvesti ograničavanja na ulaz i zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora za dodatne osobe i subjekte koj[i] pružaju potporu iranskoj vladi pri izvršavanju aktivnosti štetnih s aspekta širenja nuklearnog oružja ili razvoja sustava za lansiranje nuklearnog oružja, posebno za osobe i subjekte koji osiguravaju financijsku, logističku ili materijalnu potporu iranskoj vladi“ ( 44 ). Članak 23. stavak 2. točka (d) Uredbe br. 267/2012 istodobno navodi da spomenuta potpora može biti „materijalna, logistička ili financijska“.
132.
Stoga, kako je to obrazloženo u točki 119. pobijane presude, razvidno je da nije riječ o bilo kakvoj potpori, nego o potpori koja „zbog svoje kvantitativne ili kvalitativne važnosti“ doprinosi nastavku iranskih nuklearnih aktivnosti. Ta tvrdnja, suprotno onomu što navodi žalitelj u trećem dijelu ovog žalbenog razloga, nije nespojiva s tvrdnjom iz točke 140. pobijane presude, u kojoj se samo navodi da se spomenuta potpora ne treba izričito odnositi na razvoj širenja nuklearnog oružja kao takvog, nego da je dovoljno da se potpora temelji na osiguravanju materijalnih, financijskih ili logističkih sredstava koja iranskoj vladi omogućavaju nastavak tog razvoja.
133.
Zbog toga ne smatram da je Opći sud, kao što to tvrdi žalitelj, „preoblikovao“ kriterije iz Uredbe br. 267/2012, nego da se jasno ograničio na to da ih primijeni u spornom slučaju na temelju svojeg tumačenja, koje je u skladu s primarnim pravom Unije, i u normativnom kontekstu u kojem navedeni kriteriji dobivaju svoj potpuni i pravi smisao.
134.
U konačnici, smatram da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava jer se u materijalnom smislu njegovim tumačenjem odredbe o kojoj je riječ došlo do zaključka koji je u skladu s pravom i koji se ne može smatrati nerazumnim ili arbitrarnim, s obzirom na to da nema dvojbe da NIOC, državno naftno poduzeće, kojemu je direktor upravnog odbora iranski ministar za naftu, a generalni direktor iranski zamjenik ministra za naftu, može osigurati znatnu financijsku potporu iranskoj vladi i u tom smislu osigurati materijalnu i financijsku potporu koja je kvantitativno relevantna za razvoj nuklearne aktivnosti koju sponzorira ta vlada, pri čemu se žalitelj nije želio očitovati o tom pitanju.
135.
Slijedom navedenog, niti je stvarno primijenjeni kriterij, u mjeri u kojoj se može tumačiti u skladu s pravom Unije, toliko otvoren i neprecizan da bi se njime omogućilo uvrštavanje bilo koje osobe na popis iz Priloga IX., niti se njegova primjena na žalitelja može smatrati neutemeljenom ili neuobičajenom u zakonodavnom okviru Unije o zamrzavanju sredstava. Iz toga u konačnici proizlazi da primjena tog kriterija u predmetnom slučaju nije mogla dovesti do povrede prava na obranu koju je istaknuo žalitelj.
136.
S obzirom na prethodno navedeno, smatram da šesti i posljednji žalbeni razlog također valja odbiti.
V – Troškovi
137.
U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak u skladu s člankom 184. stavkom 1. tog Poslovnika, predlažem Sudu da NIOC‑u naloži snošenje troškova.
138.
U skladu s člankom 140. stavkom 1. tog Poslovnika, države članice i institucije koje interveniraju u postupak snose vlastite troškove. Komisija zato treba snositi vlastite troškove.
VI – Zaključak
139.
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči sljedeće:
—
Žalba se odbija.
—
NIOC‑u se nalaže snošenje troškova.
—
Komisiji se nalaže snošenje vlastitih troškova.
( 1 ) Izvorni jezik: španjolski
( 2 ) SL L 195, str. 39. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.)
( 3 ) SL L 19, str. 22. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 170.)
( 4 ) Uredba o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 961/2010 (SL L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.)
( 5 ) SL L 282, str. 58. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 129.)
( 6 ) SL L 282, str. 16. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 122.)
( 7 ) National Iranian Oil Company/Vijeće, T‑578/12, EU:T:2014:678. U daljnjem tekstu: pobijana presuda.
( 8 ) Uredba Vijeća od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 423/2007 (SL L 281, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.)
( 9 ) T‑174/12 i T‑80/13, EU:T:2014:52, t. 161. i 162.
( 10 ) 31/62 i 33/62, EU:C:1962:49, str. 979.
( 11 ) Parlament/Vijeće, C‑130/10, EU:C:2012:472, t. 65.
( 12 ) Članak 7. stavak 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 423/2007 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 103, str. 1.)
( 13 ) Članak 16. stavak 2. Uredbe br. 961/2010
( 14 ) U tom smislu vidjeti presudu Wöhrmann i Lütticke/Komisija, 31/62 i 33/62, EU:C:1962:49, str. 979.
( 15 ) Presuda Vijeće/Chvatal i dr., C‑432/98 P i C‑433/98 P, EU:C:2000:545, t. 28. do 33.
( 16 ) Presuda Vijeće/Chvatal i dr., C‑432/98 P i C‑433/98 P, EU:C:2000:545, t. 31.
( 17 ) Presuda T‑174/12 i T‑80/13, EU:T:2014:52, t. 162.
( 18 ) Presuda Belgija/Komisija, C‑110/03, EU:C:2005:223, t. 76. do 80.
( 19 ) Članak 215. stavak 2. UFEU‑a: „Kada je to predviđeno odlukom donesenom u skladu s poglavljem 2. glave V. Ugovora o Europskoj uniji, Vijeće može usvojiti mjere ograničavanja na temelju postupka iz stavka 1. protiv fizičkih ili pravnih osoba i skupina ili nedržavnih subjekata.“
Postupak iz stavka 1. zahtijeva da Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom na zajednički prijedlog visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i Komisije.
( 20 ) Odredba koja provedbene ovlasti dodjeljuje Komisiji „ili Vijeću u posebnim, valjano utemeljenim slučajevima i u slučajevima predviđenima u člancima 24. i 26. Ugovora o Europskoj uniji“.
( 21 ) Uredba Vijeća od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 103, str. 1.)
( 22 ) 6. ožujka 2014.
( 23 ) SL 2014., L 93, str. 85.
( 24 ) SL 2014., L 216, str. 5.
( 25 ) Presuda Komisija/Vijeće, C‑370/07, EU:C:2009:590, t. 37.
( 26 ) Presuda Komisija/Vijeće, C‑370/07, EU:C:2009:590, t. 38.
( 27 ) Presuda Komisija/Vijeće, C‑370/07, EU:C:2009:590, t. 39.
( 28 ) Presuda Komisija/Vijeće, C‑370/07, EU:C:2009:590, t. 37.
( 29 ) Moje isticanje
( 30 ) Moje isticanje
( 31 ) C‑130/10, EU:C:2012:472
( 32 ) C‑133/06, EU:C:2008:257. U vezi s tim, Masson, F.: „Les conditions de validité des bases juridiques dérivées à la suite de l’arrêt du 6 mai 2008“, Cahiers de Droit Européen, svezak 44., 2008., str. 157.‑173. Garzón Clariana, G.: „Los actos delegados en el sistema de fuentes de Derecho de la Unión Europea“, Revista de Derecho Comunitario Europeo, br. 37, 2010., str. 721.‑759. (734.‑738.). Navarro Batista, N.: „Bases jurídicas derivadas, delegación legislativa y poder de ejecución: el equilibrio institucional en la sentencia del TJUE de 6 de mayo de 2008, Parlamento Europeo c. Consejo“, Revista General de Derecho Europeo, 18, 2009.
( 33 ) Presuda Parlament/Vijeće, C‑130/10, EU:C:2012:472, t. 65.
( 34 ) Članak 23. stavak 2. Uredbe br. 267/2012
( 35 ) Isto valja reći u vezi s izmjenom Priloga II. Uredbi br. 267/2012, u kojem se navode roba i tehnologije na koje se primjenjuju mjere ograničavanja i čija se izmjena u članku 45. točki (a) Uredbe povjerava Komisiji „na temelju odluka Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ili Odbora za sankcije ili na temelju informacija koje pružaju države članice“.
( 36 ) Nesporno je načelo da su države članice u pravilu nadležne za materijalnu provedbu propisa Unije (vidjeti, J. P.: Droit institutionnel de l’Union européenne, 6. izdanje, Dalloz, Pariz, 2010., t. 581. do 584.). Nacionalna provedbena ovlast ima svoj pravni temelj u članku 4. stavku 3. UEU‑a, kojim se propisuje da „[d]ržave članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovorâ ili akata institucija Unije“. O podjeli provedbenih ovlasti u Uniji, Fuentetaja Pastor, J. Á.: „Actos delegados, actos de ejecución y distribución de competencias ejecutivas en la Unión Europea”, u Revista Española de Derecho Administrativo, br. 149., 2011., str. 55.‑89. (57.‑63.).
( 37 ) U tom smislu vidjeti Ruffert, M.: „Art. 291 AEUV“, u Callies, Ch./Ruffert, M., EUV/AEUV Kommentar, C. H. Beck, München, br. 10., 4. izdanje, 2011.
( 38 ) Presuda Comitato Venezia vuole vivere i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, EU:C:2011:368, t. 118. i navedena sudska praksa
( 39 ) Točke 80. do 97.
( 40 ) Točka 119. pobijane presude
( 41 ) Točke 73. i 74. ovog mišljenja
( 42 ) Vidjeti nedavne presude velikog vijeća u predmetima Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, EU:C:2015:248, t. 41. i Anbouba/Vijeće, C‑630/13 P, EU:C:2015:247, t. 42. i navedenu sudsku praksu.
( 43 ) Točka 108. pobijane presude
( 44 ) Moje isticanje
Full & Egal Universal Law Academy