EUR-Lex -  62014CC0482 - HR

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

M. CAMPOSA SANCHEZA‑BORDONE

od 26. svibnja 2016. ( 1 )

Predmet C‑482/14

Europska komisija

protiv

Savezne Republike Njemačke

„Povreda obveze države — Direktiva 2012/34 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o uspostavi jedinstvenog Europskog željezničkog prostora — Razdvajanje računa upravljanja infrastrukturom i prijevoznih operacija te različitih vrsta prijevoznih operacija — Zabrana prijenosa javnih sredstava iz jednog područja djelatnosti u drugo“

I – Uvod

1.

U ovoj tužbi Komisija stavlja Njemačkoj na teret povredu njezinih obveza koje ima na temelju članka 6. stavaka 1., 3. i 4. te članka 31. stavka 1. Direktive 2012/34/EU, ( 2 ) kao i članka 6. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 1370/2007 ( 3 ).

2.

Spor se odnosi, u biti, na prijenos matičnom društvu, holdingu njemačkih željeznica, dobiti koje su ostvarila njegova društva kćeri te na njihove poslovne knjige. Komisija smatra da Savezna Republika ne poštuje zabrane (ni računovodstvena pravila na kojima one počivaju) prijenosa javnih sredstava namijenjenih infrastrukturi, naknada regionalnih usluga putničkog prijevoza i pristojbi za korištenje željezničke mreže na druga područja. U pogledu merituma postoje određeni problemi povezani s prikrivenim potporama (mogućim unakrsnim subvencioniranjem) u nekim vertikalno integriranim poduzećima koja nude usluge željezničkog prijevoza i upravljaju infrastrukturom potrebnom za tu djelatnost.

II – Pravni okvir: pravo Unije

A – Direktiva 2012/34

3.

Radi bolje jasnoće Direktiva 2012/34 djelomično je izmijenila, preinačila i spojila sljedeće direktive: Direktivu Vijeća 91/440/EEZ od 29. srpnja 1991. o razvoju željeznica Zajednice ( 4 ); Direktivu Vijeća 95/18/EZ od 19. lipnja 1995. o izdavanju dozvola željezničkim prijevoznicima ( 5 ); i Direktivu 2001/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2001. o dodjeli željezničkog infrastrukturnog kapaciteta i ubiranju pristojbi za korištenje željezničke infrastrukture i dodjeli rješenja o sigurnosti ( 6 ).

4.

Članak 65. stavak prvi Direktive 2012/34 stavio je izvan snage Direktive 91/440 i 2001/14 „s učinkom od 15. prosinca 2012.” (odnosno od dana stupanja na snagu prve navedene direktive), „ne dovodeći u pitanje odredbe država članica vezane uz vremenske rokove za prenošenje u nacionalno pravo Direktiva iz dijela B Priloga IX.”.

5.

Međutim, 12. ožujka 2015. u Službenom listu objavljen je ispravak ( 7 ) u kojem je datum stavljanja izvan snage Direktiva 91/440 i 2001/14 odgođen za 17. lipnja 2015., to jest, dan nakon isteka roka za prenošenje u nacionalno pravo u skladu s člankom 64. stavkom 1. Direktive 2012/34.

B – Direktiva 91/440 ( 8 )

6.

U skladu s uvodnom izjavom 2. Direktive 2001/12:

„Treba zajamčiti pošten i nediskriminirajući pristup infrastrukturi odvajanjem određenih osnovnih funkcija i/ili uspostavljanjem jednog željezničkog regulatornog tijela koje će vršiti funkcije kontrole i provedbe, te jednako tako odvajanjem poslovnih knjiga dobiti i gubitka i bilanca.”

7.

U skladu s člankom 2. Direktive 91/440:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje na upravljanje željezničkom infrastrukturom i na djelatnost obavljanja prijevoza željezničkih prijevoznika koji imaju ili će imati poslovni nastan u državi članici.

2.   Željeznički prijevoznici čije je djelovanje ograničeno na obavljanje isključivo gradskih, prigradskih ili regionalnih usluga izuzeti su iz područja primjene ove Direktive.”

8.

U skladu s člankom 3. zadnjom alinejom navedene Direktive:

„Za potrebe ove direktive:

[…]

—

‚regionalne usluge’ znači usluge prijevoza kako bi se udovoljilo prijevoznim potrebama regije.”

9.

Članak 6. stavak 1. predviđa:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se zasebne poslovne knjige dobiti i gubitka i bilance vode i objavljuju, s jedne strane za poslovanje koje se odnosi na obavljanje prijevoznih usluga od strane željezničkih prijevoznika, a s druge strane za poslovanje koje se odnosi na upravljanje željezničkom infrastrukturom. Državne potpore koje se dodijele jednom od ova dva područja djelovanja ne smiju se prebaciti na drugo.

Poslovne knjige za ova dva područja djelovanja vode se na način koji odražava ovu zabranu.

10.

Članak 9. stavak 4. ( 9 ) određuje:

„4.   Što se tiče željezničkih prijevoznika, poslovne knjige dobiti i gubitka te bilance ili godišnje izvješće sredstava i obveza vode se i objavljuju za poslovanje koje se odnosi na obavljanje usluga željezničkog prijevoza robe. Potpore koje se uplaćuju za javne djelatnosti koje se odnose na obavljanje usluga putničkog prijevoza moraju biti zasebno prikazane u odgovarajućim poslovnim knjigama i ne smiju se prenositi na djelatnosti koje se odnose na obavljanje drugih prijevoznih usluga ili bilo koje druge djelatnosti.”

C – Direktiva 2001/14

11.

Uvodne izjave 38. i 39. ove Direktive glase:

„(38)

Pristojbe za međunarodni promet trebaju biti takve da željeznica može udovoljiti potrebama tržišta; kao posljedica toga pristojbe za korištenje infrastrukture trebaju biti u iznosu troška koji je izravno nastao kao rezultat pružanja usluge željezničkog prijevoza.

(39)

Ukupna razina nadoknade troška kroz infrastrukturne pristojbe utječe na potrebnu razinu državnog doprinosa; države članice mogu zahtijevati različite razine nadoknade ukupnih troškova kroz pristojbe uključujući nadoplate ili povrat ulaganja koje tržište može podnijeti, balansirajući nadoknadu troška s intermodalnom konkurentnosti teretnog željezničkog prometa. Međutim, poželjno je da svi programi ubiranja pristojbi za korištenje infrastrukture omoguće prometu korištenje one željezničke mreže koja barem može podmiriti dodatne troškove koje nameće.”

12.

Prvi podstavak članka 6. („Trošak infrastrukture i poslovne knjige”) stavka 1. propisuje:

„1.   Države članice utvrđuju uvjete, uključujući prema potrebi predujme, kako bi osigurale da u normalnim poslovnim uvjetima i u razumnom vremenskom razdoblju poslovne knjige upravitelja infrastrukture barem uravnoteže dobit od infrastrukturnih pristojbi, viškove od drugih komercijalnih poslova i državnog financiranja s jedne strane, te izdatke infrastrukture s druge.”

13.

Članak 7. stavak 1. navodi:

„1.   Upravitelj infrastrukture ubire pristojbe za korištenje željezničke infrastrukture i koristi ih za financiranje svog poslovanja.”

14.

U skladu s člankom 8. stavkom 1.:

„1.   Kako bi se u potpunosti nadoknadio trošak upravitelja infrastrukture, država članica može, u slučaju da tržište to može podnijeti, odrediti povišenje naknada, na temelju učinkovitih, transparentnih i nediskriminirajućih načela, pritom jamčeći optimalnu konkurentnost posebno međunarodnog teretnog željezničkog prijevoza. Sustav ubiranja pristojbi dužan je poštovati povećanja produktivnosti koja postignu željeznički prijevoznici.

Međutim, razina pristojbi ne smije isključiti korištenje infrastrukture segmentima tržišta koji mogu barem podmiriti trošak koji je izravno nastao iz pružanja usluga željezničkog prijevoza plus stopu povrata koju tržište može podnijeti.

[…]”

D – Uredba br. 1370/2007

15.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. drugim podstavkom, svrha ove Uredbe jest:

„1.   [Utvrditi] uvjete po kojima nadležna tijela, prilikom određivanja obveza obavljanja javnih usluga ili njihovog ugovaranja, operaterima javnih usluga nadoknađuju nastale troškove i/ili dodjeljuju isključiva prava u zamjenu za ispunjavanje obveza obavljanja javnih usluga.”

16.

Naslovljen „Naknada za javnu uslugu” članak 6. stavak 1. predviđa:

„1.   Sve naknade vezane uz opća pravila ili uz Ugovor o javnim uslugama trebaju biti u skladu s odredbama iz članka 4., bez obzira na to kako je ugovor dodijeljen. Sve naknade, bilo koje prirode, vezane uz ugovore o javnim uslugama koji su sklopljeni izravno u skladu s člankom 5. stavcima 2., 4., 5. ili 6., odnosno vezane uz opća pravila, također trebaju biti u skladu s odredbama utvrđenim u Prilogu.”

17.

Navedeni prilog sadrži niz pravila primjenjivih na naknade u slučajevima iz članka 6. stavka 1. Njegova točka 5. glasi kako slijedi:

„Da bi se povećala transparentnost i izbjeglo prekomjerno financiranje, ako operater javne usluge ne obavlja samo usluge za koje prima naknadu i koje su dio obveze obavljanja javnih usluga, nego se bavi i drugim djelatnostima, računi tih javnih usluga moraju biti odvojeni tako da barem sljedeći uvjeti budu zadovoljeni:

—

operativni računi svake od ovih djelatnosti moraju biti odvojeni i raspodjela odgovarajuće imovine i fiksnih troškova mora biti utvrđena u skladu s važećim računovodstvenim i poreznim pravilima,

—

predmetna javna usluga ne smije se ni u kakvim okolnostima teretiti za ikakve varijabilne troškove, odgovarajući dio fiksnih troškova i razumnu dobit vezanu uz ostale djelatnosti operatera javne usluge,

—

troškovi javne usluge moraju biti u ravnoteži s prihodima od poslovanja i plaćanjima od strane tijela javne vlasti, bez mogućnosti prijenosa prihoda drugom sektoru djelatnosti operatera javne usluge.”

III – Referentni činjenični okvir

18.

Grupacija poduzeća Deutsche Bahn, na čijem je vrhu holding Deutsche Bahn AG (u daljnjem tekstu: DB AG), posluje u sektoru domaćeg i međunarodnog putničkog prijevoza i prijevoza robe, logistike i pružanja dodatnih usluga u željezničkom prijevozu.

19.

Člankom 9.a AEG‑a ( 10 ) propisano je da raznim elementima željezničke infrastrukture na koje se odnosi članak 3. točka 3. Direktive 2012/34 u vezi s njezinim Prilogom I., upravljaju: a) društvo DB Netz AG, u dijelu koji se tiče mreže glavnih kolosijeka, sporednih kolosijeka i njihovih objekata; b) društvo DB Station & Service AG, koje pruža usluge povezane s korištenjem mreže, kao što su peroni i utovarno‑istovarne rampe, uključujući kolodvore; i c) DB Energie GmbH, koje se bavi s postrojenjima za pretvorbu i prijenos električne energije za vuču vlakova.

20.

Za putnički prijevoz i prijevoz robe (i dodatne usluge, kao što je opskrba pripremljenom hranom i pićem (engl. catering)) odgovorna su razna društva integrirana u društvo DB Mobility Logistics AG (u daljnjem tekstu: DB ML AG), društvo kći grupacije Deutsche Bahn, čiji je temeljni kapital u stopostotnom vlasništvu društva DB AG. Među poduzećima društva DB ML AG nalazi se i društvo DB Regio AG koje se bavi regionalnim uslugama željezničkog prijevoza ( 11 ) na cijelom državnom području Savezne Republike Njemačke.

21.

DB AG sklopio je sporazume o kontroli i prijenosu dobiti (u daljnjem tekstu: sporazumi o prijenosu dobiti) sa svojim društvima kćerima DB Netz AG, DB Station & Services AG i DB Energie GmbH. U skladu s tim sporazumima: a) matičnom društvu prenosi se dobit društava kćeri, bez odredbe o ograničenju namjene te dobiti za DB AG; i b) DB AG obvezuje se pokriti moguće gubitke društava kćeri.

22.

U svojem odgovoru na tužbu njemačka je vlada iznijela nekoliko navoda. Ističe, posebno: a) dvojni pogled na sporazum o prijenosu dobiti, s obzirom na to da DB AG preuzima i obvezu naknađivanja mogućeg manjka prihoda od poslovanja; i b) financijska sredstva koja je društvo DB Netz AG primilo od svojeg matičnog društva, koja uvelike prelaze, prema analizi provedenoj posljednjih godina, dobit prenesenu potonjem društvu.

23.

Osim toga, njemačka vlada u svojem odgovoru na repliku tvrdi da je 1. siječnja 2015. stupio na snagu Sporazum o uslugama i financiranju II ( 12 ), u skladu s kojim (članak 2.a točka 1.) se dobit nakon oporezivanja društava kćeri u potpunosti prenosi na saveznu državu, u okviru raspodjele dividendi, i ulaže se, također u potpunosti, u infrastrukturu.

IV – Prethodni upravni postupak i postupak pred Sudom

A – Predsudski postupak

24.

Pismom opomene od 22. studenoga 2012. Komisija je opomenula njemačke vlasti o mogućoj povredi Direktiva 91/440 i 2001/14, koje su tada još uvijek bile na snazi, kao i Uredbe br. 1370/2007. Komisija je Saveznoj Republici Njemačkoj stavila na teret da je dopustila da DB AG u svojim poslovnim knjigama ne poštuje zabrane prijenosa u druga područja djelatnosti, posebno u područje željezničkog putničkog prijevoza: a) javnih sredstava za infrastrukturu; b) naknada za usluge regionalnog putničkog prijevoza koje se pružaju kao javna usluga; i c) pristojbi za korištenje željezničke mreže. Takva preusmjeravanja sredstava dogodila su se putem sporazuma o prijenosu dobiti.

25.

Njemačka je vlada u svojem dopisu od 20. ožujka 2013. odgovorila da odbija prigovore Komisije, a Komisija joj je na to 21. lipnja 2013. poslala obrazloženo mišljenje u kojem je ponovila svoje stajalište izneseno u pismu opomene. Pozvala je njemačku vladu da u roku od dva mjeseca poduzme potrebne mjere kako bi se uskladila s njezinim obrazloženim mišljenjem.

26.

U dopisu od 21. kolovoza 2013. njemačka je vlada ustrajala na odbijanju prigovora Komisije. Komisija je na temelju tog odgovora podnijela ovu tužbu.

B – Postupak pred Sudom

27.

Tajništvo Suda zaprimilo je tužbu 31. listopada 2014., a odgovor na tužbu 4. veljače 2015. Komisija je dostavila svoju repliku 16. travnja 2015., a njemačka je vlada odgovor na repliku dostavila 11. lipnja 2015.

28.

Dana 12. ožujka 2015. Talijanska Republika zatražila je intervenciju u potporu njemačkoj vladi. Odlukom od 14. travnja 2015. to joj je dopušteno i ona je 14. svibnja 2015. dostavila svoj intervencijski podnesak.

29.

Na zahtjev njemačke vlade, u skladu s člankom 76. Poslovnika, 3. ožujka 2016. održala se rasprava na kojoj su sudjelovali predstavnici navedene vlade i Komisije.

V – Zahtjevi stranaka

30.

Komisija od Suda zahtijeva da:

—

utvrdi da je Savezna Republika Njemačka povrijedila obveze koje ima na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 91/440 time što je dopustila da se javna sredstva uplaćena za upravljanje željezničkom infrastrukturom mogu prenijeti na usluge prijevoza;

—

utvrdi da je Savezna Republika Njemačka povrijedila obveze koje ima na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 91/440 time što je propustila osigurati da poštovanje zabrane prijenosa javnih sredstava za upravljanje željezničkom infrastrukturom na usluge prijevoza putem odgovarajućeg vođenja poslovnih knjiga;

—

utvrdi da je Savezna Republika Njemačka povrijedila obveze koje ima na temelju članka 7. stavka 1. Direktive 2001/14 time što je propustila osigurati da pristojbe za infrastrukturu mogu biti korištene samo za financiranje poslovanja upravitelja infrastrukture;

—

utvrdi da je Savezna Republika Njemačka povrijedila obveze koje ima na temelju članka 9. stavka 4. Direktive 91/440 i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1370/2007, u vezi s točkom 5. Priloga Uredbi (EZ) br. 1370/2007 time što je propustila osigurati da se javni doprinosi za pružanje usluga javnog prijevoza putnika iskazuju odvojeno na odgovarajućim računima.

—

Saveznoj Republici Njemačkoj naloži snošenje troškova.

31.

Njemačka vlada od Suda zahtijeva da proglasi tužbu prvenstveno nedopuštenom, a podredno neosnovanom i da naloži Komisiji snošenje troškova.

32.

Talijanska Republika od Suda zahtijeva da odbije tužbu kao neosnovanu.

VI – Analiza tužbe

A – Nedopuštenost tužbe

1. Nedopuštenost tužbe u cijelosti

33.

Savezna Republika Njemačka navela je dva prigovora u prilog nedopuštenosti tužbe: općenito nejasne prigovore i to da se Komisija temelji na Direktivi 2012/34 čiji rok za prenošenje još nije istekao u trenutku podnošenja tužbe.

(a) Općenito nejasni prigovori

34.

Prema mišljenju njemačke vlade tužba, a povrh svega, njezini prigovori, nisu dovoljno jasni kako bi se iz njih zaključilo tereti li je Komisija za to da je pogrešno prenijela pravo Unije u svoje nacionalno zakonodavstvo ili za nepravilnu primjenu tog prava, ili čak nezakonito postupanje.

35.

Dobro je poznato da se i člankom 120. točkom (c) Poslovnika i sudskom praksom koja ga tumači traži ispunjenje određenih zahtjeva u pogledu tužbe kojom se pokreće postupak, uključujući u postupcima zbog povrede obveze. Stoga, ona treba sadržavati predmet spora, kao i sažeti prikaz razloga za pokretanje postupka u prilog tužbi te ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna da bi tuženik mogao pripremiti obranu, a Sud provesti nadzor. Temeljni pravni i činjenični elementi na kojima se zasniva tužba trebaju biti na dosljedan i razumljiv način vidljivi iz samog teksta tužbe ( 13 ).

36.

Komisija je u tužbu kojom se pokreće postupak uključila i pravna pravila Unije koje je Savezna Republika Njemačka navodno prekršila (točke 2. do 12. te tužbe), kao relevantno nacionalno pravo, posebno članak 9. AEG‑a (točka 13. tužbe), kao i određene činjenice (točke 14. do 26.), tako da se prigovori mogu shvatiti onako kako su navedeni u razmatranju svakog od njih te u tužbenom zahtjevu.

37.

Što se tiče dosljednosti tih prigovora, od početka (točka 1.) tužbe kojom se pokreće postupak te u njezinom daljnjem tekstu (na primjer u točkama 35., 52., 59. i od 75. do 77.) istaknuto je da se povrede koje joj se stavljaju na teret ne odnose na pogrešno prenošenje prava Unije u nacionalno pravo nego na određena ponašanja navedena i konkretno opisana u tužbenom zahtjevu.

38.

Prema mojem mišljenju, dakle, s formalnog stajališta, tužbi ne nedostaje potrebna jasnoća ni dosljednost u skladu sa zahtjevima navedene sudske prakse, i njome se državi članici omogućuje, kao što se i dogodilo, korištenje prava na obranu. Budući da je Komisija ne tereti za neispravno prenošenje propisa, navodi njemačke vlade o prilagodbi svojeg nacionalnog prava odredbama koje su predmet spora su bez učinka. Stoga, ovaj tužbeni razlog u pogledu nedopuštenosti valja odbiti.

(b) Direktiva 2012/34 kao temelj tužbe

39.

Tužba, u kojoj je Komisija smatrala da je došlo do povrede Direktive 2012/34, podnesena je 30. listopada 2014. Naime, u tom trenutku ta je direktiva već bila na snazi (članak 66.) i njome su, među ostalim, od 15. prosinca 2012. stavljene izvan snage (članak 65.) Direktive 91/440 i 2001/14. Međutim, 12. ožujka 2015. u Službenom listu objavljen je ispravak kojim je odgođen datum stavljanja izvan snage navedenih direktiva za 17. lipnja 2015., odnosno dan nakon isteka roka za prenošenje u nacionalno zakonodavstvo država članica.

40.

Zbog te izmjene Komisija je, čija je tužba, temeljena na povredi Direktive 2012/34, pristigla na Sud 30. listopada 2014. (prije ispravka), u svojoj replici zatražila da se, s obzirom na to da se Direktiva 2012/34 smatra nebitnom, njezini zahtjevi smatraju temeljenima na odnosnim člancima Direktiva 91/440 i 2001/14.

41.

Njemačka vlada ističe da Komisija protiv nje ne može isticati na Direktivu 2012/34 s obzirom na to da rok za njezino prenošenje još nije istekao kada je Komisija podnijela tužbu, što bi to podrazumijevalo njezinu očitu nedopuštenost.

42.

Smatram da se taj navod ne može prihvatiti. S jedne strane, iz točke 4. tužbe kojom se pokreće postupak proizlazi da, iako se Komisija pozvala na Direktivu 2012/34, prigovorima su bili obuhvaćeni elementi potonje direktive koji su već bili prisutni u Direktivama 91/440 i 2001/14. S druge strane, Komisiji ne treba prigovarati to što je izabrala taj pravni temelj jer, da bi potkrijepila tužbu propisima koji su na snazi, nije joj preostalo drugo nego pozvati se na jedinu direktivu na snazi u trenutku podnošenja tužbe, odnosno Direktivu 2012/34. Da se ograničila na dvije direktive stavljene izvan snage (Direktive 91/440 i 2001/14) izložila bi se prigovoru nedopuštenosti jer se pozvala na odredbe bez, ratione temporis, pravnog učinka. Osim toga, prigovori navedeni u predmetu tužbe uključuju u zagradama, i odmah nakon upućivanja na Direktivu 2012/34, pravna pravila iz Direktive 91/440 ili Direktive 2001/14, ovisno o slučaju.

43.

Način na koji se Komisija pozvala na propise pri obrani svojih zahtjeva nije samo ispravan nego je i najprikladniji s obzirom na neobično retroaktivno oživljavanje Direktiva 91/440 i 2001/14 koje je Vijeće donijelo 12. ožujka 2015. u obliku anomalijskog ispravka kada obje Direktive više nisu bile na snazi ( 14 ).

44.

U konačnici, bio bih krajnji formalist i pokazao pogrešno shvaćenu strogoću kada bih predložio da se tužba ne dopusti zbog ovog razloga.

2. Nedopuštenost pojedinačnih prigovora

45.

Njemačka vlada prigovara da su prva tri prigovora nejasna posebno zato što se u njima upotrebljavaju riječi „time što je prihvatila” (prvi prigovor) i „time što je propustila osigurati” (drugi i treći prigovor).

46.

O jasnoći i dosljednosti prigovora koji se stavljaju na teret u tužbi zbog povrede obveze ne može se suditi s obzirom na neke riječi koje su odvojene od ostatka rečenice u koju su ugrađene i konteksta kojem pripadaju. Izrazi koje kritizira njemačka vlada zapravo su sažetak prethodnih argumenata kojima Komisija obrazlaže svoje prigovore ( 15 ).

47.

Naime, u kontekstu ove tužbe ta se dva izraza odnose na ponašanja tuženika koje Komisija ocjenjuje kao nespojive s obvezama Savezne Republike Njemačke koje proizlaze iz predmetnih direktiva (i Uredbe). Osim toga, opširna očitovanja u odgovoru na tužbu i odgovoru na repliku koje je dostavila njemačka vlada, kao i njihov sadržaj, i više nego dokazuju da je njemačka vlada shvatila prigovore koji joj se stavljaju na teret i da se znala obraniti bez obzira na ograničenja koja su nastala iz njihove navodne dvosmislenosti. Stoga, ovaj prigovor nedopuštenosti valja odbiti.

48.

To što Komisija nije navela konkretno pravilo nacionalnog prava, koje je predmet povrede obveze koja joj se stavlja na teret u prvom i četvrtom prigovoru, također se ne može kritizirati u smislu nedopuštenosti njezine tužbe jer, kao što sam već iznio, Komisija ne optužuje njemačku vladu za nikakvo pogrešno prenošenje propisa.

49.

Ukratko, smatram da prigovore nedopuštenosti valja odbiti i prijeći na analizu merituma s kojom ću, zbog sustavnosti, započeti razmatrajući drugi prigovor.

B – Drugi prigovor, koji se temelji na povredi članka 6. stavka 1. Direktive 91/440 u mjeri u kojoj Savezna Republika Njemačka propušta osigurati poštovanje zabrane prijenosa javnih sredstava za upravljanje željezničkom infrastrukturom na usluge prijevoza putem odgovarajućeg vođenja poslovnih knjiga

1. Argumentacija stranaka

50.

Komisija tereti Saveznu Republiku Njemačku za povredu članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 91/440 jer se poslovnim knjigama poduzeća odgovornih za željezničku infrastrukturu onemogućuje provjera poštovanja zabrane prijenosa javnih sredstava za navedenu infrastrukturu na djelatnost prijevoza.

51.

Posebno kritizira to da se imovina financirana javnim sredstvima ne knjiži u aktivu računa društava grupacije i da se ni iz sporazumâ o prijenosu dobiti ne može zaključiti u kojem se iznosu prenose ta sredstva s obzirom na to da iz računa holdinga nije vidljivo proizlazi li dobit iz djelatnosti koje nisu djelatnosti upravljanja infrastrukturom.

52.

U svojem odgovoru njemačka vlada iznosi tri navoda. Kao prvo, protivi se tome da je članak 6. stavak 4. Direktive 2012/34 novost koje nije bilo u članku 6. stavku 1. Direktive 91/440 i da, stoga, nije primjenjiv na predmetne slučajeve ( 16 ).

53.

Kao drugo i podredno, ne slaže se s tumačenjem članka 6. stavka 4. Direktive 2012/34 koje je predložila Komisija. Prema njezinom mišljenju, tom se odredbom samo zahtijeva razdvajanje računa željezničkih prijevoznika i poduzeća odgovornih za infrastrukturu, koje je grupacija DB AG ispunila zahvaljujući organizacijskoj podjeli na prijevozna područja (društvo DB ML AG i njegova društva kćeri) i područja upravljanja infrastrukturom (društva DB Netz AG, DB Station & Service AG i DB Energie GmbH). Njemačka vlada tvrdi da je taj pristup u skladu s onime što Komisija podržava u svojem prijedlogu nove direktive u okviru takozvanog „četvrtog željezničkog paketa” ( 17 ), čijim se člankom 7.a stavkom 3. zahtijeva potpuno razdvajanje financijskih krugova upravitelja infrastrukture i upravitelja prijevoza, čime se dokazuje, a contrario sensu, da se propisima koji su na snazi ne zahtijeva tako radikalna podjela.

54.

Kao treće, ponovno podredno i opreza radi, njemačka vlada smatra da je ispravno prenijela članak 6. stavak 4. Direktive 2012/34 u svoje nacionalno pravo i prije isteka roka za prenošenje. Dodaje da nepostojanje upućivanja na javna sredstva u aktivi bilance stanja ne znači da se ona ne bilježe u okviru unutarnjeg računovodstva.

55.

Komisija odgovara da njemačka vlada, naime, nije pobila nepostojanje javnih sredstava u računima poduzeća odgovornih za infrastrukturu. Zbog tog je nepostajanja nemoguće provjeriti poštovanje zabrane prijenosa javnih sredstava na usluge prijevoza, što bi, samo po sebi, bilo protivno članku 6. stavku 1. Direktive 91/440. Prihvaća „novost” u jednom dijelu članka 6. stavka 4. Direktive 2012/34 i to samo u pogledu formulacije jer duh i bit nisu promijenjeni, što je dokazano u prijedlogu direktive ( 18 ).

56.

Što se tiče računa javnih sredstava, Komisija smatra da članak 6 stavak 1. drugi podstavak Direktive 91/440 treba tumačiti s obzirom na prvi podstavak u kojem se nedvojbeno navodi da bilanca stanja i račun dobiti i gubitka moraju biti javni pa nije dovoljno da se podaci pojavljuju u „unutarnjem” računovodstvu.

57.

U svojoj intervenciji talijanska vlada dijeli mišljenje njemačke vlade da članak 6. stavak 4. Direktive 2012/34 predstavlja novost i o posljedičnom nedostatku zahtjeva prema državama članicama. Dodaje da izraz „omogućuje praćenje” treba čitati zajedno s člankom 56. stavkom 12. iste direktive temeljem kojeg regulatorno tijelo ima ovlasti provoditi revizije ili pokretati vanjsku reviziju nad upraviteljima upravo kako bi se provjerilo poštovanje razdvajanja računa. Ističe da se u navedenom članku 56. upućuje na Prilog VIII. i naglašava novost u stupnju preciznosti kojim se u navedenom prilogu nabrajaju računovodstveni podaci koje su upravitelji infrastrukture dužni dati na raspolaganje regulatornom tijelu.

58.

U odgovoru na ta očitovanja Komisija ističe da svrha članka 56. nije smanjiti sadržaj prethodnog članka 6. na koji upućuje, već dodijeliti regulatornom tijelu niz ovlasti kako bi mu se olakšao posao, na primjer, zahtijevanjem dostave dokumenata navedenih u Prilogu VII. koji se posebno odnose na navedeno tijelo.

2. Ocjena

59.

Prigovor Komisije Saveznoj Republici Njemačkoj (koji se, u biti, odnosi na povredu članka 6. stavka 1. Direktive 91/440) temelji se na pretpostavki da javna sredstva koja su dodijelile njemačke vlasti za financiranje imovine nisu utvrđena na odgovarajući način u bilanci stanja i računu dobiti i gubitka upravitelja infrastrukture i ne knjiže se u aktivu računa grupacije. Vođenjem tih računa ne omogućuje se praćenje zabrane prijenosa javnih sredstava iz područja upravljanja infrastrukturom u područje pružanja usluga željezničkog prijevoza.

60.

U navodno povrijeđenoj odredbi sadržana su tri temeljna zahtjeva: a) zasebno vođenje poslovnih knjiga za usluge prijevoza koje obavljaju prijevoznici i djelatnosti upravljanja željezničkom strukturom, pod čime se podrazumijeva odvojeno vođenje i objavljivanje predmetnih računa (prva rečenica prvog stavka) ( 19 ); b) zabrana prijenosa, i u području računovodstva, javnih sredstava iz jednog od ta dva područja djelovanja u drugo, koja uključuje zabranu unakrsnog subvencioniranja (druga rečenica prvog stavka); i c) obveza da se iz poslovnih knjiga za svako od tih područja djelovanja vidi navedena zabrana (drugi stavak).

61.

Njemačka vlada navela je, prvenstveno, da je obveza vođenja poslovnih knjiga na način „koji omogućuje praćenje zabrane prijenosa […]sredstava” izričito uvedena Direktivom 2012/34 u važećem članku 6. stavku četvrtom, iz čega proizlazi da prije nije bilo te obveze jer rok za prenošenje te direktive nije istekao u trenutku podnošenja ove tužbe.

62.

Smatram da se taj argument ne može prihvatiti jer se odredbom, onakva kakva je bila sastavljena u svojoj prvobitnoj verziji iz 1991., već ukazivalo na provjeru unakrsnog subvencioniranja i njome se stoga nalagala računovodstvena transparentnost. U skladu s izvornim tekstom članka 6. stavka 1. drugog podstavka Direktive 91/440 koji nije izmijenjen Direktivom 2001/12, „poslovne knjige za ova dva područja djelovanja [infrastruktura i prijevoz] vode se na način koji odražava ovu zabranu” prijenosa državnih sredstava iz jednog područja u drugo.

63.

Iz uvodne izjave četvrte Direktive 91/440 proizlazi da je njezin cilj bio olakšati učinkovito upravljanje željezničkom mrežom razdvajanjem obavljanja usluga, s jedne strane, i infrastrukture potrebne za djelatnosti prijevoza, s druge strane, što je, u svakom slučaju, trebalo značiti i odvajanje poslovnih knjiga. Direktivom 2001/12 dodatno je ojačana ova ideja, proširenjem obveze računovodstvenog odvajanja u obje vrste najvažnijih dokumenata, računa dobiti i gubitka i bilance stanja. Osim toga, u skladu s uvodnom izjavom 9. potonje direktive, proširena je i obveza poduzeća za prijevoz putnika i robe.

64.

Glavni cilj ove podjele bio je, u obje direktive, postići potpunu transparentnost i pojasniti uključivanje nekih troškova infrastrukture, poput troškova povezanih s obvezama pružanja javnih usluga, nepovratnih troškova za izgradnju infrastrukture (sunk costs), troškova održavanja i upravljanja infrastrukturom te troškova dodjele infrastrukturnog kapaciteta ( 20 ).

65.

Transparentnost, postignuta putem poslovnih knjiga ( 21 ), trebala je također poslužiti za otkrivanje unakrsnog subvencioniranja zabranjenog drugom rečenicom članka 6. stavka 1. Direktive 91/440 njezinog izvornog teksta. S obzirom na takvu pozadinu, glagol „odražavati” ( 22 ) može se shvatiti samo u smislu da se mora omogućiti praćenje zabrane, što bi bilo teško postići da ta zabrana nije odražena u poslovnim knjigama. Ni novim tekstom iz Direktive 2012/34 nije uvedena određena obveza praćenja (što bi značilo novum u odnosu na prethodnu verziju) već se potiče eventualno praćenje kada je zabrana odgovarajuće „odražena” u poslovnim knjigama.

66.

Stoga, glavni navod njemačke vlade valja odbiti.

67.

Podredno, navedena vlada smatra, ukratko, da se člankom 6. stavkom 1. Direktive 91/440 traži razdvajanje računa za upravljanje infrastrukturom i usluge prijevoza, ali ne i da se dobivena javna sredstva pojavljuju u računima dobiti i gubitka i bilanci stanja. Dovoljno je, kao u slučaju njemačkih željezničkih prijevoznika, da se nalaze u njihovom unutarnjem računovodstvu.

68.

Slažem se s Komisijom da se to tumačenje ne može prihvatiti. U Uredbi (EEZ) br. 2830/77 ( 23 ) već je bila sadržana obveza prikazivanja javnih sredstava i u bilanci stanja („pomoć za troškove ulaganja — koja uključuje sudjelovanje države […] u realizaciji posebnih projekata ulaganja”) ( 24 ) i u računu dobiti i gubitka (konto 74, „naknade i potpore” i konto 91.5, „potpore za uravnoteženje”)[neslužbeni prijevod] ( 25 ). U uvodnoj izjavi 1. te uredbe istaknuto je da se pravila o odnosima između države i željezničkih prijevoznika moraju temeljiti na financijskim i računovodstvenim načelima primjenjivima na trgovačka društva. Osim toga, Uredbom je bio zadan cilj poboljšanja transparentnosti financijskih rezultata tih prijevoznika i državnih intervencija iste naravi.

69.

Iako je točno da je Uredba br. 2830/77 stavljena izvan snage člankom 37. Direktive 2001/14, jasno je da je Komisija, objašnjavajući razloge izmjene Direktive 91/440, koja je predstavljena u istoj skupini mjera kao i Direktiva 2001/12, izjavila da bi, neovisno o tome što te obveze vrijede za željezničke prijevoznike u skladu s Uredbom br. 2830/77, bilo dobro ugraditi ih u Direktivu 91/440 (putem Direktive 2001/12) na jasan i nedvojben način ( 26 ). Konačni tekst članka 6. stavka 1. Direktive 91/440 istovjetan je onom iz prijedloga.

70.

Iz navedenih pojašnjenja proizlazi da je navođenjem u članku 6. stavku 1. Direktive 91/440 bilance stanja i računa dobiti i gubitka zamijenjena, s istom obvezujućom snagom, obveza ugradnje javnih sredstava u te račune, koja je postojala već od 1978. na temelju Uredbe br. 2830/77.

71.

Osim toga, bilo bi proturječno da se to nije dogodilo i da se izmjenom Direktive 91/440, koja je bila osmišljena upravo kako bi poslovne knjige poduzeća bile transparentnije, oslabila obveza upotrebe računa dobiti i gubitka i bilance stanja za postizanje — quod non — svrhe veće jasnoće u financijskim odnosima između države i željezničkih društava.

72.

Ukratko, time što se ta sredstva samo pojavljuju u unutarnjem računovodstvu željezničkih prijevoznika na koje se poziva njemačka vlada, nisu ispunjeni uvjeti članka 6. stavka 1. Direktive 91/440. Stoga, ni ovaj se navod u svrhu obrane ne može prihvatiti.

73.

Treći argument njemačke vlade je, s obzirom na to da ustraje na ispravnom prenošenju pravila Unije u svoje pravo, bez učinka jer, kao što je već navedeno, Komisija joj ne stavlja na teret neispravno prenošenje.

74.

Nije prihvatljiv ni odnosni argument talijanske vlade jer se povreda obveze ne treba ispitati s obzirom na Direktivu 2012/34 (u kojoj je sadržan članak 56. na koji se poziva) nego na Direktivu 91/440 u kojoj nije navedena nijedna slična odredba. U navedenom članku 56. opisuju se funkcije i ovlasti koje su države članice dužne dodijeliti svojim regulatornim tijelima u željezničkom sektoru i, među ostalim, one funkcije koje se odnose na provođenje revizija i koje se, u skladu sa stavkom 12., odnose i na poštovanje obveze o razdvajanju računa iz članka 6.

75.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da, s obzirom na to da javna sredstva namijenjena infrastrukturi nisu odražena u javnim računima društava kćeri niti računima matičnog društva, podatak koji njemačka vlada nije u potpunosti negirala, prikazom u tim računima sprječava se, u jednom ili drugom smislu, provjera poštovanja zabrane prijenosa tih sredstava na područje željezničkog prometa. Drugi prigovor stoga valja prihvatiti.

C – Prvi prigovor, koji se temelji na povredi članka 6. stavka 1. Direktive 91/440 u mjeri u kojoj se na temelju sporazuma o prijenosu dobiti dopušta financiranje željezničkih usluga sredstvima namijenjenima željezničkoj infrastrukturi

1. Argumentacija stranaka

76.

Prema mišljenju Komisije, Savezna Republika Njemačka dopušta, na temelju sporazumâ o prijenosu dobiti (koje je sklopilo matično društvo s trima društvima kćerima odgovornima za infrastrukturu), da se dio javnih sredstava dodijeljenih za upravljanje željezničkom infrastrukturom prenosi na djelatnosti povezane s uslugama prijevoza. Tim se ponašanjem povređuje članak 6. stavak 1. Direktive 91/440.

77.

To bi se dogodilo, posebno kada bi poduzeća odgovorna za željezničku infrastrukturu (to jest, DB Netz AG, DB Station & Service i DB Energie GmbH) ostvarila dobit zahvaljujući samo javnim sredstvima koja su odobrena tim društvima. S obzirom na obvezu koju je društvo DB AG preuzelo u sporazumima o prijenosu dobiti kada se obvezalo da će pokriti moguće gubitke svojih društava kćeri, dobit prenesena na taj način mogla bi se upotrijebiti za smanjenje manjka prihoda od usluga prijevoza.

78.

Nebitno je, prema mišljenju Komisije, to što se ta sredstva ne mogu izravno prenositi s jednih poduzeća grupacije na druga i to što do prijenosa neizravno dolazi na temelju prijenosa dobiti matičnom društvu jer su oba načina protivna tekstu i duhu članka 6. stavka 1. Direktive 91/440.

79.

Njemačka vlada tumači taj članak na način da mu se ne protivi to da društva kćeri ostvaruju dobit i da je naknadno šalju matičnom društvu, već se njime jedino zabranjuje prijenos javnih sredstava koja se odnose na infrastrukturu, ali ne i prihodi koje poduzeća odgovorna za upravljanje infrastrukturom ostvaruju od svojeg komercijalnog poslovanja, a na koje se odnosi članak 7. stavak 1. Direktive 2001/14. U svakom slučaju, razlikovanje u tim dvjema odredbama između javnih sredstava (članak 6. stavak 1. Direktive 91/440) i prihoda od pristojbi za korištenje infrastrukture (članak 7. stavak 1. Direktive 2001/14) ne utječe na pitanje jesu li prihodi ostvareni putem subvencionirane imovine.

80.

Što se tiče prenošenja članka 6. stavka 1. Direktive 91/440 u njemačko pravo, njemačka vlada ističe da ga je ispravno prenijela u članak 9. stavak 1.b AEG‑a.

81.

Njemačka vlada poriče prikrivanje sredstava, kao što tvrdi Komisija, jer su ona prikazana u poslovnim knjigama društva DB AG, iako se u godišnjim financijskim izvješćima pojavljuje samo neto iznos državnih subvencija, podatak koji se upotrebljava za izračun dobiti koju treba prenijeti matičnom društvu ili gubitka koji potonje društvo mora nadoknaditi. Osim toga, javna sredstva u korist poduzeća odgovornih za željezničku infrastrukturu moraju se u potpunosti iskoristiti za projekte ulaganja na koje se odnose, čime se sprječava da se tim sredstvima poveća dobit. Dok takva društva snose troškove održavanja i popravka svojih željezničkih pruga, Bund, savezna država, kako bi ispunila svoj zadatak koji joj je dodijeljen na temelju Temeljnog zakona ( 27 ), odgovorna je za planiranje potreba povezanih sa željezničkom mrežom, kao i za financiranje projekata ulaganja putem subvencija ( 28 ).

82.

U replici Komisija odstupa od tumačenja članka 6 stavka 1. Direktive 91/440 koje je naveo tuženik. Prema njezinom mišljenju, iz prijedloga Direktive 2001/12 proizlazi da se tim člankom željelo osigurati jednako postupanje i nediskriminacija svim željezničkim prijevoznicima, što je cilj koji se mogao postići samo uzimajući u obzir potpuno financiranje infrastrukture, s ukupnim troškovima, s jedne strane, i sve prihode, odnosno javna sredstva i naknade za korištenje kolosijeka, s druge strane. Navodno sustavnim tumačenjem njemačke vlade predmetnoj bi se odredbi oduzeo njezin koristan učinak.

83.

Nadalje, Komisija smatra da se pojam „potpora” iz članka 6. stavka 1. Direktive 91/440 odnosi samo na javna sredstva dodijeljena iz određenog javnog proračuna i na temelju određene pravne osnove. Cilj je tog članka spriječiti unakrsno subvencioniranje i potvrđuje se, kako njegovim tekstom tako i pripremnim radovima ( 29 ), da se radi o državnim sredstvima u smislu programa državnih potpora (članak 107. UFEU‑a), u kojem se upotrebljavaju ti isti pojmovi.

84.

Komisija ističe, s jedne strane, da Savezna Republika Njemačka ne osigurava ograničavanje javnih sredstava dodijeljenih društvima za upravljanje infrastrukturom grupacije DB AG na manjak financiranja zbog nedovoljnih prihoda. S druge strane, smatra da se člankom 8. Direktive 2001/14, u njegovoj cijelosti, upravitelju infrastruktura ne dodjeljuje pravo na to da se pristojbe za korištenje infrastrukture izračunavaju tako da se njima sustavno ostvaruje dobit. Osim toga, smatra da unutarnje kontrole uspostavljene u Saveznoj Republici Njemačkoj nisu odgovarajuće za zaustavljanje prijenosa javnih sredstava.

85.

U odgovoru na repliku njemačka vlada prigovara Komisiji zbog nedostatka dokaza u njezinim navodima i brani ex ante i ex post kontrole trošenja javnih sredstava, koje provode Bundesnetzagentur ( 30 ) i Bundesrechnungshof ( 31 ). Također smatra da je prigovor postao bespredmetan 1. siječnja 2015. kada je stupio na snagu LuFV II ( 32 ).

86.

Međutim, talijanska vlada tvrdi da se člankom 6. stavkom 1. Direktive 91/440 uzima u obzir organizacija financijskih tokova između države i upravitelja željezničkom mrežom, ali da je članak ograničen na utvrđivanje računovodstvenih pravila za sprječavanje opasnosti od unakrsnog subvencioniranja. Nadalje, smatra da upravitelja mreže ništa ne sprječava da upravlja dobiti na neovisan način.

87.

U tom pogledu talijanska vlada ističe da je Sud priznao valjanost struktura poduzeća u obliku holdinga ( 33 ), i da Komisija svojim pristupom smanjuje upravljačku neovisnost željezničkih grupacija, što je protivno člancima 4. i 5. Direktive 91/440.

88.

Komisija je odgovorila ponavljajući da zakonitost struktura poput holdinga sama po sebi ne znači zakonitost financijskih tokova unutar grupacije poduzeća.

2. Ocjena

89.

Za analizu prvog prigovora treba prvenstveno istaknuti da se prema sudskoj praksi Suda kada se tumači članak 6. stavak 1. Direktive 91/440 tom se odredbom samo zahtijeva da se poslovne knjige za obavljanje prijevoznih usluga i upravljanje željezničkom infrastrukturom vode zasebno ( 34 ). Ne može se, naime, sumnjati, izravno ili neizravno, u valjanost oblika trgovačkih društava — ni u ono što oni povlače za sobom — čije su strukture jednake strukturama holdinga.

90.

Također treba razjasniti na koja se sredstva odnosi članak 6. stavak 1. Direktive 91/440 s obzirom na to da Komisija želi u njih uključiti pristojbe za korištenje kolosijeka, što mi se ne čini relevantnim. Te prihode uplaćuju korisnici kao naknadu za rad poduzeća odgovornih za željezničku infrastrukturu pa kao takvi nisu javna sredstva koje država stavlja na raspolaganje tim poduzećima. Suprotno tome, takve su naravi potpore kojima se nadoknađuje mogući manjak navedenih poduzeća ako se tarifama ne pokriju troškovi održavanja i upravljanja navedenom infrastrukturom (potpore za uravnoteženje) u opsegu u kojem ih izravno isplaćuje javna uprava. Kao što će se vidjeti u analizi trećeg prigovora, Njemačka je usvojila sustav ubiranja pristojbi temeljen na prosječnom trošku kojim se poduzeću za infrastrukturu omogućuje i ostvarivanje dobiti pa ne bi trebalo primati dodatne potpore s tog naslova. Stoga, prigovor Komisije treba smatrati ograničenim na javna sredstva koje je izravno dodijelila njemačka država (ili bilo koje njezino tijelo u širem smislu).

91.

U vezi s unakrsnim subvencioniranjem, člankom 6. stavkom 1. Direktive 91/440 zahtijeva se da se zabrana takvog subvencioniranja odražava u poslovnim knjigama dvaju područja željezničke djelatnosti (obavljanje prijevoznih usluga i upravljanje infrastrukturom). Ako Komisija tereti državu članicu za povredu tog članka, Komisija treba dostaviti dovoljno dokaza o tome da su državne potpore, isplaćene jednom od tih područja, uistinu prenesene na drugo područje te da pri vođenju poslovnih knjiga (u jednom i drugom području) nije zabilježena ta nepravilnost.

92.

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u postupku zbog povrede obveze u skladu s člankom 258. UFEU‑a, na Komisiji je da dokaže navodnu povredu obveze, odnosno ona treba pružiti potrebne podatke kako bi se prigovor provjerio i ne može se osloniti na pretpostavku ( 35 ). Osim toga, kada se radi o tužbi u vezi s primjenom nekog nacionalnog pravila, za utvrđivanje povrede obveze potrebni su posebni dokazi u odnosu na one koji su obično relevantni u okviru tužbe čiji je jedini predmet sadržaj nekog nacionalnog pravila. U takvim okolnostima, povreda obveze dokazuje se samo dovoljno dokumentiranim i detaljnim dokazom o postupanju za koje se prigovara državnoj upravi i za koje se tereti država članica ( 36 ).

93.

U dokumentima koje je Komisija dostavila u potporu svojoj tezi ističe se razvoj dobiti i gubitka društava kćeri zaduženih za infrastrukturu (prilog A.2 tužbe). Osim toga, Komisija je predala presliku primjerka ugovora o prijenosu dobiti između društava DB AG i DB Netz AG (prilog A.1). Tim je dokumentima i ugovorom Komisija željela istaknuti da, u mjeri u kojoj su ostvareni prihodi — prema njezinom mišljenju — isključivo zahvaljujući knjiženju javnih sredstava u području infrastrukture, sporazumom o prijenosu dobiti bio je dopušten prijenos dobiti na deficitarne usluge prijevoza (kao što je prethodno navedeno, postoji obveza nadoknađivanja tih gubitaka koja je ugovorena u odnosnom sporazumu s poduzećima iz područja prijevoza) ( 37 ).

94.

Komisija postavlja tezu, koja je logična, da bi potvrdila svoju sumnju da je dobit prenesena s društava kćeri za infrastrukturu na društvo DB AG, i da u konačnici, potječe od javnih sredstava dodijeljenih infrastrukturi, koja su zatim namijenjena poduzećima iz područja prijevoza. Međutim, ta sumnja nije dovoljna da bi se potvrdila prigovorena povreda obveze ako zapravo nije dokazano, nadilazeći puke pretpostavke, stvarno premještanje javnih sredstava iz jednog područja u drugo.

95.

Optužba da za sprječavanje tog premještanja sredstava nema dovoljno dokaza također ne može poslužiti kao osnova za osuđujuću presudu. Ne dovodeći u pitanje to da su pravom Savezne Republike ti prijenosi zabranjeni, isto kao Direktivom 91/440, i s obzirom na to da postoje unutarnja tijela za kontrolu koja ih mogu utvrditi, za prigovor povrede članka 6. stavka 1. navedene direktive potrebno je dokazati da su se prijenosi uistinu dogodili, a ne samo utvrditi da nema dovoljno mjera za njihovo sprječavanje.

96.

Od Komisije se, naravno, ne može zahtijevati probatio diabolica, odnosno tražiti nepostojeće dokumente ili dokumente koji se ne mogu dostaviti. Međutim, s jedne strane, računi i bilance stanja društava kćeri i matičnog društva revidiraju se i objavljuju. S druge strane, i povrh svega, ako se — kao što sam predložio u okviru analize drugog prigovora — javna sredstva na koja upućuje Komisija ne odražavaju u tim računima ili bilancama stanja, utvrđivanjem te nepravilnosti, zahtjev Komisije, odnosno proglašenje povrede računovodstvene obveze, može biti zadovoljen.

97.

Drugim riječima, ako u računima željezničkih poduzeća nedostaju podaci o javnim sredstvima i ako je upravo zbog tog propusta teško dostaviti dokaze radi provjere prvog prigovora, smatram da, u skladu s tim, situaciju treba prihvatiti takvu kakva jest te da ne treba ustrajati na prigovoru, uključenom u tužbeni zahtjev, koji Komisija ne može dokazati dokumentima.

98.

Naposljetku, teza o podjeli dobiti, djelomično ili isključivo, ostvarene javnim sredstvima (u mjeri u kojoj bi tijekom nekoliko godina dobit društva DB Netz AG bila moguća samo zahvaljujući potporama) još je uvijek nagađanje bez konkretnih dokaza kojima bi se omogućilo prihvaćanje tog dijela tužbe, što bi zahtijevalo vjerodostojno dokazivanje materijalne i računovodstvene stvarnosti nezakonitih prijenosa. Tome se treba dodati da se čini da je zakonom LuFV II ( 38 ) od 2015. pojašnjena namjena neto prihoda poduzeća za infrastrukturu, koji se moraju prenijeti saveznoj državi radi ponovnog ulaganja u to isto područje.

99.

Slijedom toga smatram da Komisija nije dostavila dovoljno dokaza kojima bi potkrijepila prvi prigovor.

D – Treći prigovor, koji se temelji na povredi članka 7. stavka 1. Direktive 2001/14 jer nije osigurano da se pristojbe za infrastrukturu mogu koristiti samo za financiranje poslovanja upravitelja infrastrukture.

1. Argumentacija stranaka

100.

Komisija tvrdi da sporazumi o prijenosu dobiti koje je potpisao DB AG sa svojim društvima kćerima za željezničke infrastrukture uključuju prijenos pristojbi naplaćenih za korištenje tih infrastruktura matičnom društvu. Pod tim se podrazumijeva, prema njezinom mišljenju, to da se pristojbe ne ulažu ponovno isključivo u poslovanje upravitelja infrastrukture, što je protivno odredbama članka 7. stavka 1. Direktive 2001/14. To bi se dogodilo da se, u nedostatku prihoda od pristojbi, nije ostvarila nikakva dobit.

101.

Njemačka vlada kritizira ovu tezu ističući da, sa sustavnog stajališta, člankom 6. stavkom 1., člankom 7. stavkom 1. prvim podstavkom i člankom 8. stavkom 1. Direktive 2001/14 upravitelju infrastrukture dopušta se primitak određenog povrata ulaganja koje je sastavni dio naplativih pristojbi. Osim toga, nema pravila kojim se uređuje namjena dobiti koju ostvari upravitelj infrastruktura, koji ima potpuno diskrecijsko pravo prenijeti je matičnom društvu.

102.

Zbog toga se, prema mišljenju njemačke vlade, Direktivi 2001/14 ne protivi prijenos dobiti kada je ona ostvarena zahvaljujući pristojbama za korištenje infrastrukture koje se izračunavaju na temelju odgovarajućeg povrata ulaganja vlastitih sredstava poduzeća. Člankom 14. stavkom 4. prvom rečenicom AEG‑a određeno je da se pristojbe utvrđuju tako da se njima pokriju troškovi upravitelja infrastrukture (s obzirom na mogućnost koju daje članak 8. stavak 1. Direktive 2001/14) i može im se dodati povrat ulaganja ako to tržište dopušta. Povratom ostvarenim na taj način ne uzrokuje se, suprotno tezi Komisije, nikakav manjak u financiranju infrastrukture.

103.

Na kraju, navedena vlada tvrdi da je njezino tumačenje dokazano nedavnim prijedlogom izmjene koji je Komisija sastavila u okviru četvrtog željezničkog paketa (članak 7.a) u čijem se tekstu ne zahtijeva da se prihodi od korištenja infrastrukture moraju nužno upotrijebiti za rad ili održavanje željezničkih pruga ( 39 ).

104.

U replici Komisija navodi da se članak 6. Direktive 2001/14 objašnjava načinom izračuna pristojbi, koji se obično temelji na izravnim troškovima (članak 7. stavak 3.) i stalnim deficitom s kojim se suočavaju poduzeća za upravljanje ako javne vlasti barem djelomično na sebe ne preuzmu troškove infrastrukture. Gledajući tako, člankom 6. države članice obvezuju se preuzeti odgovornost prema upraviteljima infrastrukture u financijskom smislu, uravnotežujući njihov proračun.

105.

Komisija u svojoj replici navodi mišljenje Bundesrata ( 40 ) kojim potkrijepljuje svoju tezu i u kojem se ističu negativne posljedice ugovora o prijenosu dobiti. Navodi da je svrha sporazuma LuFV II, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2015., upravo da zadovolji taj „politički zahtjev” Bundesrata na način da se tim sporazumom predviđa izravni prijenos dobiti upravitelja infrastrukture saveznoj državi (Bund) kako bi je ona uložila u tu infrastrukturu.

106.

U svojem odgovoru na repliku njemačka vlada priznaje da sredstva koja društvo DB Netz prenosi društvu DB AG u potpunosti ili djelomično potječu od ostvarenih prihoda za korištenje „željezničkih putova”, ali navodi da gube svojstvo pristojbi za korištenje infrastrukture najkasnije kada ih DB Netz AG ispravno primi kao naknadu za odobrenje korištenja željezničkih putova i za namijenu financiranju djelatnosti.

107.

Talijanska vlada nije dostavila svoja očitovanja u odnosu na treći prigovor i samo je podržala njemačko stajalište.

2. Ocjena

108.

Stranke u ovom postupku ne slažu se pri tumačenju članka 7. stavka 1. Direktive 2001/14, u skladu s kojim upravitelj infrastrukture ubire pristojbe za korištenje željezničke infrastrukture i „koristi ih za financiranje svog poslovanja”. Komisija predlaže restriktivan pristup, koji se drži teksta odredbe, dok njemačka vlada smatra da se njome ne nameće nikakva obveza namjene dobiti ostvarene naplatom pristojbi; osim toga, prema mišljenju njemačke vlade, u mjeri u kojoj podrazumijeva profitabilnost, pojmom „poslovanje” ne ograničava se namjena pristojbi koje se, kada uključuju povrat ulaganja, mogu zakonito prenijeti matičnom društvu.

109.

Tumačeći članak 7. stavak 3. Direktive 2001/14, Sud je priznao, oslanjajući se na njezine uvodne izjave 12. i 20., da se njome upraviteljima željezničke infrastrukture daje određen manevarski prostor ( 41 ). Oni raspolažu ljestvicom za izračun tarife svojih pristojbi, od minimalnog iznosa (istovjetnog iznosu troška koji je izravno nastao iz pružanja usluge željezničkog prijevoza), utvrđenog u članku 7. stavku 3., do maksimalnog iznosa (jednakom iznosu ukupnog troška upravitelja infrastrukture), predviđenog člankom 8. stavkom 1. navedene direktive ( 42 ).

110.

U Direktivi 2001/14 se prihvaća da se pristojba može unutar tih dvaju vrijednosti razlikovati, uzimajući u obzir nestašicu kapaciteta (članak 7. stavak 4.), trošak za onečišćenje okoliša (stavak 5. istog članka 7.), posebne projekte ulaganja (članak 8. stavak 2.) ili predviđene popuste (članak 9.) ( 43 ).

111.

Naime, ne smatram da je tekstom članka 7., stavka 1., njegovom strukturom, svrhom ili sustavnom povezanošću s drugim člancima Direktive 2001/14 dopušteno tumačenje koje toliko odgovara upravitelju infrastrukture, koje brani njemačka vlada.

112.

Što se tiče njegovog sadržaja, iako je točno da se u članku 6. stavku 1. Direktive 2001/14 spominju „viškovi drugih komercijalnih poslova”, jasno je da se pojam „poslovanja” u članku 7. stavku 1. odnosi na zadaću koja karakterizira upravitelja infrastrukture, odnosno radi koje upravitelj ima pravo tražiti i primati pristojbu za korištenje željezničkih pruga i drugih elemenata blisko povezanih s njima.

113.

Što se tiče njegove strukture, ističe se da, za razliku od načina ubiranja pristojbe (za koje su u Direktivi 2001/14 ponuđene određene opcije), odredbe članka 7. stavka 1. imperativne su u pogledu namjene naplaćenih pristojbi: obveza namjene njihovog iznosa za financiranje infrastrukture ne poznaje ni nijanse ni iznimke ( 44 ). Dosljedno je da bude tako jer Direktiva polazi od načela da se pristojbom pokriva samo trošak koji je izravno nastao iz pružanja usluge željezničkog prijevoza, odnosno, kratkoročni granični trošak ( 45 ) (članak 7. stavak 3. u vezi s uvodnom izjavom 39.), kao i ostali troškovi koji su, barem djelomično, nastali kao rezultat pružanja usluga željezničkog prijevoza, kao što su troškovi signalizacije, upravljanja prometom ili troškovi održavanja ( 46 ).

114.

Budući da korisnik koji uplaćuje pristojbu pokriva samo granične troškove nastale njegovim korištenjem infrastrukture, poduzeća koja upravljaju mrežom željezničkih pruga suočena su sa strukturnim viškom operativnih rashoda ( 47 ). Zbog toga, kada je u članku 6. stavku 1. Direktive 2001/14 prihvaćeno načelo ubiranja pristojbi na temelju graničnih troškova, pod time se podrazumijeva državno financiranje (potpora za uravnoteženje) koja se mora odraziti u poslovnim knjigama upravitelja infrastrukture.

115.

U tom smislu, namjenom prihoda ostvarenih od pristojbe za financiranje poslovanja upravitelja infrastrukture pokušava se osigurati ne samo primanje pristojbi, već i njihovo ponovno ulaganje upravo u tu djelatnost. Na taj se način htio postići učinak poluge, odnosno potaknuti upravitelja da poveća promet i da se svojom mrežom koristi što je bolje moguće ( 48 ), možda s dugoročnim ciljem uravnoteženja računa bez javnog natječaja ( 49 ).

116.

U Direktivi 2001/14 nema uporišta za odobrenje sustava ubiranja pristojbi kojim bi se upravitelj oslobodio obveze utvrđene u njezinom članku 7. stavku 1., odnosno namjene prihoda od naplate pristojbi kojom bi financirao svoje poslovanje. Budući da zakonodavac nije predvidio nijednu promjenu obveze upotrebe prihoda od pristojbi za korištenje infrastrukture u njihovu korist, obveza se treba poštovati. U slučaju da se načinom ubiranja pristojbi koji je usvojila država članica ostvari takva korist koja se tumači kao dobit, ta dobit neće prestati biti dio prihoda ostvarenog s osnove pristojbe, sa svim svojim posljedicama.

117.

Komisija njemačkoj vladi zapravo ne prigovara prijenos dobiti ostvarene putem pristojbi matičnom društvu, nego to što ne jamči ponovnu upotrebu te dobiti za financiranje poslovanja upravitelja infrastrukture. U tom smislu, ključ spora nisu navodi njemačkih vlasti o zakonitosti prijenosa, općenito, dobiti društvu DB AG, jer, ponavljam, prijenos kao takav nije obuhvaćen povredom obveze koja se navodi u tom prigovoru.

118.

Slijedom navedenih premisa, zahtjev za osuđujućom presudom koji je Komisija podnijela u tom prigovoru također nije čvrst ili nema dovoljnu dokaznu snagu, kao ni onaj na koji se odnosio prvi prigovor. Zahtjev se i u ovom slučaju temelji na spoju događaja ili okolnosti zbog kojih je zaključak do kojeg se želi doći vjerojatan (ali nije strogo dokazan), odnosno na još jednom nagađanju.

119.

Komisija je kao dokaz dostavila prethodno naveden dokument Bundesrata ( 50 ). Radi se o očitovanjima, ili zauzetom službenom stajalištu gornjeg doma njemačkog Parlamenta o prijedlogu Zakona o novom uređenju željeznica ( 51 ). Valja istaknuti da je od 1. siječnja 1996. putnički prijevoz prigradskim vlakovima u nadležnosti njemačkih saveznih zemalja (Länder) ( 52 ), koje imaju logičan interes, kao klijenti, kao ulagači i u svakoj pojedinoj regiji kao tijelo odgovorno za omogućavanje ove usluge, u namjeni novca koji ostvaruju društva kćeri društva DB AG koja se bave infrastrukturom.

120.

Ne umanjujući vrijednost tog dokumenta (bez obzira na političku narav na koju upućuje njemačka vlada), iz njega se ne može s potrebnom sigurnošću zaključiti da dobit koju su prenijeli upravitelji infrastrukture matičnom društvu nije namijenjena za navedenu infrastrukturu tijekom razdoblja na koje se odnosi tužba zbog povrede obveze. Zaista, u svojim očitovanjima o članku 25. stavku 3. nacrta zakona o reformi, Bundesrat jasno daje na znanje da se dobit ostvarena u okviru infrastrukture obvezno mora ponovno uložiti „isključivo” u nju ( 53 ), no iz tih bi očitovanja bilo presmiono izvesti, pro futuro, čvrsti temelj za kategoričnu osuđujuću odluku za prošle događaje koju traži Komisija ( 54 ).

121.

Kao što sam iznio u odnosu na prvi prigovor, ako se iz poslovnih knjiga željezničkih prijevoznika ne mogu jasno razlučiti razne osnove (tamo se radilo o javnim sredstvima, a ovdje o pristojbama), kako bi sljedivost jednih i drugih te njihova odnosna namjena bile u potpunosti zajamčene, teško je prihvatiti zahtjev koji je predmet analize.

122.

Treći prigovor stoga valja odbiti.

E – Četvrti prigovor, koji se temelji na povredi članka 9. stavka 4. Direktive 91/440 i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1370/2007, u vezi s točkom 5. Priloga navedene uredbe jer nije osigurano da se javni doprinosi za pružanje usluga javnog prijevoza putnika iskazuju odvojeno na odgovarajućim računima

1. Argumentacija stranaka

123.

Komisija prigovara Saveznoj Republici Njemačkoj na tome da javna sredstva odobrena za poslovanje društva DB Regio AG (prijevozne usluge kao javne usluge) nisu odvojeno prikazana na računima navedenog društva, što je protivno odredbama članka 9. stavka 4. Direktive 91/440 i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1370/2007 u vezi s točkom 5. zadnjom alinejom njezina Priloga.

124.

Prema mišljenju Komisije, naknade za obveze pružanja javnih usluga, kao i prihodi od prodaje karata, navode se samo općenito ili u ukupnom iznosu svih pruženih usluga, zbog čega nije moguće provjeriti jesu li te naknade, propisane za svaku uslugu zasebno, previsoke kako bi se moglo utvrditi moguće unakrsno subvencioniranje.

125.

Komisija navodi da se poduzeća kao DB Regio AG ne mogu pozivati na izuzeće iz Direktive 91/440 sadržano u njezinom članku 2. stavku 2. Tvrdi da se ta direktiva odnosi na poduzeća koja imaju pravo na naknade putem matičnog društva jer bi se, u suprotnom, mjerodavne odredbe mogle lako izbjegavati.

126.

Prema mišljenju njemačke vlade, četvrti prigovor zapravo nastaje iz novog teksta članka 9. stavka 4. Direktive 91/440, koji je sadržan u članku 6. stavku 3. Direktive 2012/34 i kojim je izmijenjeno područje primjene članka 9. stavka 4. Direktive 91/440 na regionalne prijevoznike radi izbacivanja, među tim potonjim prijevoznicima, onih koji pružaju usluge na samostalnim mrežama ( 55 ). Taj novi tekst ne bi bio primjenjiv, ratione temporis, na predmetni slučaj.

127.

Što se tiče članka 9. stavka 4. Direktive 91/440 Savezna Republika Njemačka smatra da je društvo DB Regio AG u svojstvu pružatelja usluga regionalnog prijevoza bilo izvan njegovog područja primjene u skladu s člankom 2. stavkom 2. Suprotno tumačenju koje je predložila Komisija, navodi definiciju prema kojoj se u članku 3. Direktive 91/440 pružaju „regionalne usluge” kojima su obuhvaćene „usluge prijevoza kako bi se udovoljilo prijevoznim potrebama regije.” U tom pogledu navodi da su pojmom koji je konačno usvojen u Direktivi (verzija iz 1991.) prihvaćene izmjene Europskog parlamenta kojima je proširen pojam koji je predložila Komisija, koji je bio restriktivniji, i kojim se upućivalo na Uredbu (EEZ) br.1191/69 ( 56 ), a to je upućivanje Parlament također uklonio.

128.

Što se tiče povrede članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1370/2007, njemačka vlada tumači točku 5. Priloga (na koji se odnosi navedeni članak) u smislu da se njime zahtijeva odvojeno prikazivanje ugovora u računima isključivo kada operater ne obavlja samo usluge za koje prima naknadu i koje su dio obveze obavljanja javnih usluga, nego se bavi i drugim djelatnostima. To ne bi bio slučaj društva DB Regio AG koje pruža samo usluge prijevoza kao javne usluge.

129.

Komisija odgovara, što se merituma tiče, da je prigovor usredotočen na materijalne odredbe koje su već bile sadržane u članku 9. stavku 4. Direktive 91/440, uzimajući u obzir tekst njezinog članka 2. u skladu s kojim se društvo DB Regio AG ne može smatrati samostalnim, već je povezan s grupacijom DB AG pa se zbog toga ne može pozivati na članak 2. stavak 2. te Direktive.

130.

Što se tiče članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1370/2007, iako Komisija priznaje da se u točki 5. Priloga izričito ne navodi razdvajanje pojedinačnih ugovora u računima, ona smatra da ta obveza proizlazi iz cjelokupnih propisa, kao i njihove svrhe te posebno iz zajedničkog čitanja točaka 2. i 5. Priloga (prvom točkom je određeno ograničenje naknada, a drugom se nameću određeni računovodstveni zahtjevi).

131.

U odgovoru na repliku, njemačka vlada ponavlja da je Direktivom 2012/34 bitno promijenjeno područje primjene za regionalne prijevoznike, a nove su odredbe obvezne samo za države članice od 17. lipnja 2015. U vezi s navodnom povredom članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1370/2007, smatra da svrha točke 5. Priloga nije spriječiti unakrsno subvencioniranje među raznim vrstama ugovora o javnim uslugama, već između ugovora na temelju kojih se isplaćuje naknada i ugovora na temelju kojih se ona ne isplaćuje.

132.

Talijanska vlada dijeli njemačko stajalište: nijednim se predmetnim pravilom ne traži odvojeno objavljivanje svakog ugovora o pružanju usluga prijevoza kao javnih usluga. Prema njezinom mišljenju, u pripremnima radovima Direktive ističe se da je zakonodavac Unije odbio početni prijedlog Komisije u kojem je bilo predviđeno odvojeno objavljivanje svakog ugovora o javnim uslugama, ali Vijeće je odlučilo unijeti općenito upućivanje na članak 7. Uredbe br. 1370/2007.

133.

Komisija osporava ovu posljednju tezu jer, prema njezinom mišljenju, polazi od pogrešne temeljne pretpostavke da su se upućivanjem s članka 6. stavka 3. Direktive 2012/34 na članak 7. stavak 1. Uredbe br. 1370/2007 ublažile obveze iz članka 9. stavka 4. Direktive 91/440.

2. Ocjena

(a) Uvodno: predmet prigovora i područje primjene Direktive 91/440

134.

Iako se čini da u točki 76. tužbe Komisija sagledava četvrti prigovor također iz perspektive sporazuma o podjeli dobiti, točno je da kasnije, niti u replici, ne razvija tu argumentaciju. Svoje kritike temelji na naknadama za obveze pružanja javnih usluga i prihode od prodaje karata zbog čijeg je općenitog odražavanja u računima nemoguće provjeriti, u svakom pojedinom slučaju, je li propisana naknada previsoka. Prigovor, stoga, valja ograničiti u tom pogledu i ne smije ga se smatrati nedopuštenim, kao što to zahtijeva njemačka vlada.

135.

Što se tiče primjenjivih pravila pri odlučivanju o toj određenoj povredi obveze, u navodima njemačke i talijanske vlade ne ističe se dovoljno da je prigovor ograničen na odredbe koje su bile na snazi u trenutku njegova podnošenja, odnosno, navodi su svedeni na odredbe Direktive 91/440 (posebno, što se tiče tog prigovora, na njezin članak 9. stavak 4.).

136.

Nakon takvog postavljanja spora, treba analizirati prigovor njemačke vlade prema kojem se društvo DB Regio AG bavi isključivo regionalnim prijevozom, zbog čega se Direktiva 91/440 (članak 2. stavak 2.) ne odnosi na njega.

137.

Izmjenom stavka 2. članka 2. Direktive 91/440 ne dovodi se u pitanje, prema mojem mišljenju, uključivanje ili isključivanje društva DB Regio AG u područje primjene te direktive. Tekst odredbe treba čitati usporedo s definicijom „regionalnih usluga” koja je sadržana u članku 3. zadnjoj alineji iste direktive, u kojem su te usluge povezane s uslugama prijevoza kako bi se udovoljilo prijevoznim potrebama regije ( 57 ). Iz obje se odredbe zaključuje samo da se obveze iz Direktive ne primjenjuju samo na željezničke prijevoznike čija se djelatnost svodi na pružanje usluga u regiji.

138.

Naime, društvo DB Regio AG ne može za sebe tražiti tu iznimku. U skladu s godišnjim izvješćem za 2013., koje je objavilo samo društvo DB Regio AG ( 58 ), radi se o društvu kćeri čiji je cijeli temeljni kapital u vlasništvu društva DB AG, i ono je dio područja poslovanja (Geschäftsfeld) matičnog društva pod nazivom „DB Bahn Regio”. Može se pročitati i da „su u području poslovanja društva DB Bahn Regio obuhvaćene djelatnosti regionalnog prometa (željezničkog i autobusnog) grupacije DB u Njemačkoj, kao i djelatnosti prometa između Njemačke i susjednih zemalja” ( 59 ). U izvješću se dalje navodi da „je centrala društva DB Regio odgovorna za razvoj poslovanja, da izvršava poprečne zadatke i pruža usluge za regionalne jedinice”.

139.

S tom pozadinom, društvo DB regio AG nije ništa drugo doli dio konzorcija, s visoko specijaliziranim funkcijama i djelatnostima te regionalnim uslugama prijevoza koje, iako ih pruža kao pravno neovisno dioničko društvo, nisu ograničene na jednu regiju, već su proširene na nekoliko njemačkih saveznih zemalja (Länder). Osim toga, nisu svi elementi upravljanja tim uslugama na teret društva kćeri jer je neke preuzelo matično društvo (DB ML AG) ili čak holding DB AG ( 60 ).

140.

Stoga, ne treba se pozivati na članak 2. stavak 2. Direktive 91/440 u korist društva DB Regio AG.

(b) Meritum prigovora

141.

Teza Komisije mogla bi se prihvatiti ako se obveza zasebnog prikazivanja svakog ugovora o javnim uslugama u odgovarajućim računima precizno navodi u navodno povrijeđenim člancima. U nastavku ću izložiti zašto mislim da to nije tako.

i) Tumačenje članka 9. stavka 4. Direktive 91/440.

142.

Da bi se riješilo ovo pitanje korisno je pozvati se na razvoj zakonodavstva ( 61 ), ispitivajući ne samo članak 9., već i članak 6. jer prenošenje (putem Direktive 2001/12) stavka 4. članka 9. nije bilo logično, sustavno gledajući, što je bio razlog zbog kojeg je izmjenom iz 2012. obuhvaćen člankom 6. u kojem sada čini stavak 3.

143.

Naime, izvorna verzija članka 6. stavka 1. Direktive 91/440 zahtijevala je da se poslovne knjige koje se odnose na obavljanje prijevoznih usluga i one knjige koje se odnose na upravljanje željezničkom infrastrukturom, vode zasebno. U skladu s uvodnom izjavom 4. te direktive, tim se dvjema aktivnostima (uslugama i infrastrukturom) zasebno upravlja i „imaju zasebne poslovne knjige”. Zanimljivo je da je u kontekstu te prve verzije razdvojeno samo obavljanje prijevoznih usluga od upravljanja infrastrukturom, odnosno kategorije za koje je predloženo zasebno upravljanje i zasebne poslovne knjige.

144.

Direktivom 2001/12 učinjen je još jedan korak u pravcu razdvajanja zahtijevajući da se poslovne knjige usluga putničkog prijevoza, s jedne strane, odvoje od usluga prijevoza robe, s druge strane. To je smisao njezine uvodne izjave 9. Međutim, navedenom direktivom izmijenjen je samo članak 6., na način da uključuje obvezu vođenja i objave računa dobiti i gubitka i bilanci stanja u odnosu na dva područja navedena u prethodnoj točki (to jest, opet obavljanje prijevoznih usluga i upravljanje željezničkom infrastrukturom).

145.

Iz prethodnih objašnjenja proizlazi da se razdvajanje računa uvijek odnosilo na područja djelatnosti i da je do razlučivanja upravljanja infrastrukturom od prijevoza putnika i prijevoza robe, došlo tek postupno. Ideja o „razdvajanju” (ili o „zasebnosti”) nije povezana sa svakim ugovorom o javnim uslugama, već s vrstom djelatnosti i javnim sredstvima.

146.

Protivno zahtjevima Komisije, odredbe na koje se poziva ne sadržavaju ni izričita ni prešutna pozivanja na ugovore o javnim uslugama, a nisu sadržani niti u uvodnim izjavama kojima se omogućuje njihovo tumačenje. U tim okolnostima, teško je nagađati na koju se svrhu cjelokupnog zakonodavstva Komisija poziva u potporu svoje teze. Osim toga, u pripremnim radovima Direktive 2001/12, sama Komisija objasnila je da se financije prijevoza putnika i prijevoza robe trebaju organizirati transparentno, što je bio razlog zbog kojeg je predložila izmjenu Direktive 91/440 u smislu da se za svaku od tih djelatnosti poslovne knjige vode zasebno ( 62 ), ali nije uputila na ugovore o javnim uslugama ni potrebu da se odvojeno prikazuju u računima željezničkih društava.

147.

Stoga, smatram da se ne može pozivati na članak 9. stavak 4. Direktive 91/440 kako bi se zahtijevao pojedinačni prikaz ugovora u okviru javnih usluga u računima društva DB Regio AG.

ii) Članak 6. stavak 1. u vezi s točkom 5. Priloga Uredbi br. 1370/2007.

148.

Već sam sažeo stajališta stranaka u pogledu te odredbe: Komisija se temelji na njezinom korisnom učinku, ističući točku 5. Priloga ( 63 ), a njemačka vlada navodi da u njoj nema obveze razdvajanja koju podržava Komisija.

149.

U pripremnim radovima kojima je nastala Uredba br. 1370/2007, Komisija je objasnila članak 6. stavak 1. navodeći da se u njemu, za uvjete i načine izračuna naknada u slučaju izravno sklopljenih ugovora o javnim uslugama, upućuje na Prilog ( 64 ). U pogledu Priloga dodala je sažeto, ali ne i manje značajno, da se njime „pojednostavljuje raniji Prilog tako da se ograničuje na određivanje odredbi koje su isključivo nužne za definiranje pravila primjenjivih kada nema nadmetanja” ( 65 ) [neslužbeni prijevod].

150.

Naime, iz ovih se pravila ne može razabrati da se razdvajanje odnosi na svaki ugovor i da se oni moraju u računima poduzeća odgovornog za pružanje javnih usluga prikazati u razdvojenom obliku. Štoviše, u trima alinejama točke 5. Priloga slijedi se pristup koji je skoro istovjetan pristupu odvojenih poslovnih knjiga za područja djelatnosti iz članka 9. stavka 4. Direktive 91/440. Razlika u odnosu na tu odredbu proizlazi iz toga da su u Prilogu usluge za koje se prima naknada razlučene od ostalih djelatnosti (i to samo u vezi s izravno sklopljenim ugovorima).

151.

U skladu s uvodnom izjavom 25. Uredbe br. 1370/2007, cilj Uredbe je uspostava pravnog okvira za naknade i/ili isključiva prava za ugovore o javnim uslugama, donošenjem u Prilogu obračunske sheme kojima se tijelima javne vlasti i poduzećima koja pružaju usluge kao javne usluge može dokazati da je izbjegnuta prekomjerna naknada (uvodna izjava 28.)

152.

U uvodnoj izjavi 30. navedeno je da izravno sklopljeni ugovori o javnim uslugama trebali bi biti transparentniji. Međutim, neovisno o već navedenom razdvajanju računa, nema drugih pravila o naknadi u kojima se razvija ta temeljna pretpostavka. Zapravo, većina pozivanja na transparentnost može se naći u pravilima o sklapanju ugovora i, posebno, o nadmetanju ( 66 ).

153.

U svakom slučaju, pozivanja na „povećanu transparentnost” i „izbjegavanje prekomjernog financiranja”, koja, iako su u skladu s općom karakteristikom zakonodavstva u ovom području (i kojima se, nedvojbeno upućuje na način tumačenja Priloga) ne mogu, radi zahtijevanja računovodstvenih specifikacija koje nisu sadržane u tekstu i koje se ne mogu pročitati između redaka, dovesti do izmjene njegova sadržaja. De lege ferenda možda bi bilo poželjno razdvajanje po pojedinom ugovoru kao što predlaže Komisija, ali, ponavljam, u tekstu Priloga ne pronalazim uporišta koja bi mi omogućila da izvedem zaključak o takvoj obvezi.

154.

Ukratko, i bez potrebe za raspravom o ostalim argumentima koje su iznijele stranke, ne treba se pozivati na članak 6. u vezi s točkom 5. Priloga Uredbi br. 1370/2007 kako bi se zahtijevao razdvojeni prikaz ugovora o javnim uslugama u računima društva DB Regio AG.

155.

Stoga četvrti prigovor valja proglasiti neosnovanim.

VII – Troškovi

156.

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da nisu prihvaćeni svi zahtjevi tužitelja i uzimajući u obzir da je Savezna Republika Njemačka zatražila da se Komisiji naloži snošenje troškova, valjalo bi, prema mojem mišljenju, da svaka stranka u ovom sporu snosi svoje troškove.

VIII – Zaključak

157.

Na temelju navedenih razmatranja, Sudu predlažem da odluči na sljedeći način:

1.

Savezna Republika Njemačka povrijedila je svoje obveze iz članka 6. stavka 1. Direktive 91/440/EEZ time što je propustila osigurati poštovanje zabrane prijenosa javnih sredstava za upravljanje željezničkom infrastrukturom na usluge prijevoza putem odgovarajućeg vođenja poslovnih knjiga.

2.

U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.

Europska komisija, Savezna Republika Njemačka i Talijanska Republika snosit će vlastite troškove.

( 1 ) Izvorni jezik: španjolski.

( 2 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o uspostavi jedinstvenog Europskog željezničkog prostora (SL 2012., L 343, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 25., str. 136.).

( 3 ) Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2007. o uslugama javnog željezničkog i cestovnog prijevoza putnika i stavljanju izvan snage uredaba Vijeća (EEZ) br. 1191/69 i (EEZ) i br. 1107/70 (SL 2007., L 315, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 13., str. 96.).

( 4 ) SL 1991., L 237, str. 25. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 4., str. 3.)

( 5 ) SL 1995., L 143, str. 70. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 4., str. 3.)

( 6 ) SL 2001., L 75, str. 29. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 4., str. 3.)

( 7 ) Ispravak Direktive 2012/34 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o uspostavi jedinstvenog Europskog željezničkog prostora (SL 2015., L 67, str. 32.).

( 8 ) U verziji koja je izmijenjena Direktivom 2001/12/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2001. o izmjeni Direktive Vijeća 91/440/EEZ o razvoju željeznica Zajednice (SL 2001., L 75, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 25, str. 35.).

( 9 ) Stavak dodan člankom 1. točkom 10. Direktive 2001/12.

( 10 ) Zakonom Allgemeines Eisenbahngesetz (njemački Opći zakon o željeznicama; u daljnjem tekstu: AEG) od 27. prosinca 1993. (njegovim člankom 9.) u njemačko pravo ugrađena je obveza odvajanja poslovnih knjiga iz članka 6 Direktive 91/440.

( 11 ) I uslugama autobusnog prijevoza, koje nisu bitne za ovaj spor.

( 12 ) Leistungs- und Finanzierungsvereinbarung (u daljnjem tekstu: LuFV II).

( 13 ) Presuda od 16. siječnja 2014., Komisija/Španjolska (C‑67/12; EU:C:2014:5), t. 41. i 42. i navedena sudska praksa.

( 14 ) Smatram da za ovu tužbu nije bitno odlučiti može li se tehnikom ispravka postići pravni učinak odnosno učiniti da određene direktive stavljene izvan snage ponovno stupe na snagu.

( 15 ) Sud se koristi tim izrazima u izreci nekih presuda donesenih u tužbama zbog povrede obveze. O istim pravilima o željeznicama vidjeti točku 1. izreke presude od 3. listopada 2013., Komisija/Italija (C‑369/11; EU:C:2013:636).

( 16 ) U tom pogledu ističe da rok za prenošenje Direktive 2012/34 u nacionalno pravo nije istekao u trenutku obrazloženog mišljenja.

( 17 ) Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća kojom se izmjenjuje Direktiva 2012/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenog 2012. o uspostavi jedinstvenog europskog željezničkog prostora u pogledu otvaranja tržišta za usluge domaćeg željezničkog prijevoza putnika i upravljanja željezničkom infrastrukturom (COM(2013) 29 final od 30. siječnja 2013.), str. 14. [neslužbeni prijevod]

( 18 ) Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi jedinstvenog Europskog željezničkog prostora (COM(2010) 475 final od 17. rujna 2010.), str. 6.

( 19 ) Presuda od 28. veljače 2013., Komisija/Njemačka (C‑556/10; EU:C:2013:116), t. 55.

( 20 ) Di Pietrantonio, L./Pelkmans, J., The Economics of EU Railway Reform, Bruges European Economic Policy Briefings; Briefing br. 8, rujan 2008., str. 17.

( 21 ) Radni dokumenti Komisije – Komentari o člancima prijedloga direktive dodjeli željezničkog infrastrukturnog kapaciteta i ubiranju pristojbi za korištenje željezničke infrastrukture i dodjeli rješenja o sigurnosti (COM 1998, 480 final), str. 5. (u daljnjem tekstu: Dokument COM 1998, 480 final).

( 22 ) U jezičnim verzijama koje sam usporedio upotrijebljen je isti glagol ili izrazi sličnog značenja. „reflects”, na engleskom; „refléter”, na francuskom; „Dieses Verbot muss (…) zum Ausdruck kommen”, na njemačkom; „riflettere”, na talijanskom; „reflectir”, na portugalskom; „Dit verbod moet terug te vinden zijn”, na nizozemskom; i „återspeglar”, na švedskom.

( 23 ) Uredba Vijeća od 12. prosinca 1977. o potrebnim mjerama za postizanje usporedivosti među računovodstvenim sustavima i godišnje poslovne evidencije željezničkih prijevoznika (SL 1977., L 334, str. 13.).

( 24 ) Članak 4. stavak 1. u vezi s Prilozima I. i II. Uredbe br. 2830/77.

( 25 ) Članak 4. stavak 2. u vezi s Prilozima III. i IV. Uredbe br. 2830/77.

( 26 ) Dokument COM 1998, 480 final, str. 9.

( 27 ) Navodi se članak 87.e stavak 4. Grundgesetza (Temeljni zakon).

( 28 ) Članak 8. stavak 1. i 4. zakona Gesetz über den Ausbau der Schienenwege des Bundes (Bundesschienenwegeausbaugesetz, Savezni zakon o proširenju željezničkih pruga; BGBl. I., str 1874.).

( 29 ) Vidjeti radni dokument Komisije naveden u bilješci br. 21 ovog mišljenja, str. 30.

( 30 ) Savezna agencija za regulirane usluge.

( 31 ) Njemački savezni revizorski sud; na temelju članka 91. zakona Bundeshaushaltsordnung (Savezni zakon o proračunu; posljednja izmjena u BGBl. I., str. 2178. i sljedeće, posebno 2182.).

( 32 ) Vidjeti t. 23.

( 33 ) Pozivajući se na presudu od 28. veljače 2013., Komisija/Njemačka (C‑556/10; EU:C:2013:116), t. 55.

( 34 ) Ibidem.

( 35 ) Presuda od 3. listopada 2013., Komisija/Italija (C‑369/11; EU:C:2013:636), t. 68. i navedena sudska praksa.

( 36 ) Presuda od 27. travnja 2006., Komisija/Njemačka (C‑441/02; EU:C:2006:253), t. 49. i navedena sudska praksa.

( 37 ) Priloženi dokumenti i prilozi nisu strogo računovodstvene naravi u smislu članka 6. U njima nije navedeno kako ni u kojoj se računovodstvenoj stavki tih poduzeća izbjegava odražavanje zabrane.

( 38 ) Vidjeti ponovno točku 23.

( 39 ) Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća kojom se izmjenjuje Direktiva 2012/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenog 2012. o uspostavi jedinstvenog europskog željezničkog prostora u pogledu otvaranja tržišta za usluge domaćeg željezničkog prijevoza putnika i upravljanja željezničkom infrastrukturom [COM(2013)29 final od 30. siječnja 2013.], str. 14.

( 40 ) Dokument Bundesrata (Bundesrat‑Drucksache) br.°559/2/12, str. 25. Komisija posebno navodi ovaj odlomak dokumenta: „Posljednjih je godina društvo DB AG započelo s razvojem područja djelovanja u kojima je imalo prirodni monopol — pruge, putnički kolodvori i energetika — kako bi ih pretvorilo u isplative upore koji ostvaruju dobit. […] Na temelju ugovora o prijenosu dobiti, koje je društvo DB AG potpisalo sa svojim društvima kćerima odgovornima za infrastrukturu, dobit poduzeća za infrastrukturu automatski se prenosi matičnom društvu holdinga u kojem se koristi na svjetskoj razini bez određene namjene, na primjer, za stjecanje poduzeća iz sektora logistike […] Na kraju krajeva, ta se politika odražava na previsoke cijene korištenja kolosijeka i kolodvora te prijenosa energije, (…).”

( 41 ) Presuda od 28. veljače 2013., Komisija/Njemačka (C‑556/10; EU:C:2013:116), t. 82.

( 42 ) Ibidem, t. 85.

( 43 ) Ibidem, t 86.

( 44 ) Kao što je to u slučaju nadoplata i pristojbi koje se temelje na posebnim troškovima iz članka 8. stavaka 1. i 2.

( 45 ) Tako je potvrdila Komisija u presudi od 30. svibnja 2013., Komisija/Poljska (C‑512/10; EU:C:2013:338), t. 63., a ima i određenu potporu u doktrini: vidjeti Amaral, M./Danielowitzova, N., „(Co)régulation économique des industries de réseau: le cas de la tarification de l’infrastructure ferroviaire en Europe”, u L’espace Ferroviaire Unique Européen – Quelle(s) réalité(s)?, pod uredništvom Rapoporta, C., izdavač Bruylant, Bruxelles, 2015., str. 245.

( 46 ) Presuda od 30. svibnja 2013., Komisija/Poljska (C‑512/10; EU:C:2013:338), t. 81.

( 47 ) Amaral, M./Danielowitzova, N., op.cit., str. 249.

( 48 ) Dokument COM 1998, 480 final, str. 76.

( 49 ) Čini se da se člankom 6. stavkom 2. Direktive 2001/14 pozivaju države članice da pokušaju postići taj cilj.

( 50 ) Vidjeti t. 105.

( 51 ) Stellungnahme des Bundesrates,od 23. studenoga 2012. o „Entwurf eines Gesetzes zur Neuordnung der Regulierung im Eisenbahnbereich”.

( 52 ) Na temelju članka 106.a prve rečenice Temeljnog zakona, imaju pravo na financiranje putem potpore Bunda (savezne države) čiji doprinos iznosi 60 % troška tog segmenta putničkog prijevoza. Vidjeti Gersdorf, H., „Finanzierung und Regulierung der Eisenbahninfrastruktur – zwei Seiten einer Medaille,” u Eisenbahn zwischen Markt und Staat in Vergangenheit und Gegenwart, Miram, F. y Schmoeckel, M. (urednici), izd. Mor Siebeck, Tubinga, 2015., str. 110.

( 53 ) Prethodno naveden Stellungnahme des Bundesrates, str. 27.

( 54 ) Još ću jednom podsjetiti da se, u skladu s ugovornim okvirom koji su dogovorili DB AG i savezna država, koji je sadržan u LuFV II iz 2015., prijenosom dobiti ostvarene s osnove pristojbi za korištenje željezničkih putova državi, zahtijeva upotreba cijelog iznosa te dobiti za financiranje infrastrukture. Čini se da je glavna svrha tužbe zbog povrede obveze (u konačnici da, u tom pogledu, njemačke vlasti usklade svoje ponašanje s tezom Komisije) stoga postignuta.

( 55 ) Kao najbitnije izmjene ističe: a) upućivanje na članak 7. Uredbe br. 1370/2007, koje nije bilo sadržano u prethodnoj verziji; b) ograničenje upućivanja na javna sredstva za usluge prijevoza putnika kao javne usluge, koje je prije bilo šire, odnosno odnosilo se na sve usluge prijevoza; i c) izuzeće iz područja primjene poglavlja II. Direktive 91/440 željezničkih prijevoznika „čija je djelatnost ograničena na pružanje usluga […] regionalnog prijevoza na lokalnim ili regionalnim samostalnim mrežama za prijevozne usluge na željezničkoj infrastrukturi ili mrežama koje su namijenjene samo za usluge gradskog i prigradskog željezničkog prijevoza.”

( 56 ) Uredba Vijeća od 26. lipnja 1969. o aktivnostima država članica koje se odnose na obveze svojstvene konceptu javnih usluga u željezničkom, cestovnom i prijevozu unutarnjim plovnim putovima (SL 1969., L 156, str. 1.).

( 57 ) Vidjeti t. 7. i 8.

( 58 ) Dokument koji je dostavila Komisija kao Prilog C.7 svojoj replici, str. 6.

( 59 ) Ibidem.

( 60 ) Uvjerljivim mi se ne čini ni „povijesni” argument u skladu s kojim je zakonodavac isključio regionalne usluge iz Direktive 91/440 znajući da većinu tih usluga pružaju vertikalno integrirani željeznički prijevoznici. Budući da je bilo malo društava koja su ograničavala tu vrstu usluga na jednu regiju, trebalo bi zaključiti, suprotno navedenom, da su izostavljena samo ta društva te da su Direktivom obuhvaćene regionalne usluge koje pružaju vertikalno integrirane grupacije.

( 61 ) Sud je prihvatio oslanjanje na načine na koji su odredbe prava Unije usvojene, kao kriteriji pri tumačenju. Vidjeti među ostalim presudu od 11. rujna 2014., Komisija/Njemačka (C‑525/12; EU:C:2014:2202), t. 43. i navedenu sudsku praksu.

( 62 ) Dokument COM 1998, 480 final (koji je dostavila Komisija kao prilog C.2 svojoj replici), t. 4., str. 9.

( 63 ) Prema njezinom tumačenju, pozivanje na „troškove javne usluge” uz „prihode poslovanja” i „plaćanja od strane tijela javne vlasti” ukazuje na razdvajanje po pojedinim ugovorima u poslovnim knjigama društva DB Regio AG.

( 64 ) Revidirani Prijedlog Uredbe Vijeća i Europskog parlamenta od 20. srpnja 2005. o uslugama javnog željezničkog i cestovnog prijevoza putnika (COM(2005) 319 final), str. 14.

( 65 ) Ibidem, str. 15.; moje isticanje.

( 66 ) Vidjeti članak 4. stavak 1. točku (b), i stavak 4. treći podstavak te članak 5. stavak 3., Uredbe br. 1370/2007.

Full & Egal Universal Law Academy