MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 15. rujna 2016. ( 1 )
Predmet C‑524/14 P
Europska komisija
protiv
Hansestadt Lübeck
„Žalba — Državne potpore — Pristojbe zračnih luka — Članak 108. stavak 2. UFEU‑a — Članak 263. četvrti stavak UFEU‑a — Odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka — Dopuštenost tužbe za poništenje — Osoba na koju se akt osobno odnosi — Pravni interes — Članak 107. stavak 1. UFEU‑a — Kriterij selektivnosti“
1.
Svojom žalbom Europska komisija zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 9. rujna 2014., Hansestadt Lübeck/Komisija ( 2 ) kojom je Opći sud, s jedne strane, poništio Odluku Komisije C (2012) 1012 final ( 3 ) u dijelu u kojem se ta odluka odnosi na Pravilnik o pristojbama zračne luke u Lübecku (Njemačka), usvojen 2006. (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 2006.), i, s druge strane, odbio tužbu u preostalom dijelu.
2.
Među pitanjima postavljenima u okviru ove žalbe, dvama treba posvetiti posebnu pozornost. Prvo pitanje odnosi se na ispitivanje dopuštenosti tužbe koju je javni subjekt koji upravlja zračnom lukom podnio protiv odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, osobito, u pogledu pravilnika kojim se za tu zračnu luku određuje iznos pristojbi zračnih luka koje duguju zračni prijevoznici. Drugo pitanje odnosi se na ocjenu selektivnosti mjere koja se sastoji od takvog pravilnika.
3.
U predmetu se stoga, u vrlo posebnom okviru odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, nudi prilika za pojašnjavanje dosega uvjeta prema kojem, da bi se predmetne sporne mjere mogle kvalificirati kao „državne potpore”, njima se osobito mora, kao što je izričito propisano člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a, „stav[iti] određen[e] poduzetnik[e] ili proizvodnj[u] određene robe u povoljniji položaj”. Uobičajeno poznat pod nazivom „kriterij selektivnosti”, taj je uvjet, kao što je nezavisni odvjetnik M. Wathelet napomenuo u svojem nedavnom mišljenju u spojenim predmetima Komisija/Banco Santander i Santusa ( 4 ), koji se doduše odnose na porezne mjere koje su vrlo različite od mjera iz ovog predmeta, jedno od najspornijih pitanja u području državnih potpora. Stoga će pojašnjenja koja će Sud iznijeti u ovom predmetu pridonijeti očekivanim razjašnjenjima u posebnom okviru tarifnih mjera, kao što je propis u području pristojbi zračnih luka, koje su namijenjene financiranju infrastruktura.
I – Okolnosti spora
A – Zračna luka u Lübecku
4.
Zračna luka u Lübecku nalazi se u Njemačkoj, u saveznoj zemlji Schleswig‑Holstein.
5.
Njome je do 31. prosinca 2012. upravljao Flughafen Lübeck GmbH (u daljnjem tekstu: FL). FL je do 30. studenoga 2005. bio u cijelosti u vlasništvu tužitelja u prvom stupnju Hansestadta Lübeck (Grad Lübeck). U razdoblju od 1. prosinca 2005. do kraja listopada 2009. FL je bio u 90-postotnom vlasništvu novozelandskog privatnog poduzetnika Infratila i u 10-postotnom vlasništvu Grada Lübecka. Od studenoga 2009. FL je ponovno bio u cijelosti u vlasništvu Grada Lübecka. Zračna luka u Lübecku prodana je 1. siječnja 2013. društvu Yasmina Flughafenmanagement GmbH, pri čemu je Grad Lübeck preuzeo FL, koji je brisan iz trgovačkog registra 2. siječnja 2013.
B – Pravilnik iz 2006.
6.
U skladu s člankom 43.a stavkom 1. Luftverkehrs‑Zulassungs‑Ordnunga (Pravilnik o dozvolama u zračnom prometu, u daljnjem tekstu: LuftVZO) od 19. lipnja 1964. ( 5 ), kako je bio na snazi 2006., prije početka djelatnosti zračne luke upravitelj zračne luke trebao je na odobrenje nadzornom tijelu podnijeti pravilnik o upotrebi, a za zračne luke pravilnik o pristojbama za polijetanje, slijetanje i parkiranje zrakoplova, kao i za upotrebu infrastrukture za putnike u zračnom prometu.
7.
U skladu s tom odredbom, FL je donio Pravilnik iz 2006. kojim se određuje iznos pristojbi zračnih luka, koji je potvrdilo nadzorno tijelo, odnosno Agencija za civilno zrakoplovstvo savezne zemlje Schleswig‑Holstein, i koji se od 15. lipnja 2006. primjenjuje na sve zračne prijevoznike koji se koriste zračnom lukom u Lübecku, osim u slučaju postojanja sporazuma između upravitelja te zračne luke i zračnog prijevoznika. Tim je pravilnikom predviđena pristojba za slijetanje, pristojba „po putniku”, terminalna pristojba i pristojba za zemaljske usluge, sigurnosna pristojba, pristojba za izvanredno otvaranje kao i pristojba za parkiranje.
8.
Komisija je 2007. donijela odluku o pokretanju formalnog istražnog postupka u odnosu na ugovor sklopljen između FL‑a i zračnog prijevoznika Ryanaira, s obzirom na to da su u navedenom ugovoru za tog zračnog prijevoznika određene niže pristojbe od onih predviđenih Pravilnikom o pristojbama koji je bio na snazi.
9.
Smatrajući, među ostalim, da bi Pravilnik iz 2006. mogao sadržavati i državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, Komisija je spornom odlukom pokrenula formalni istražni postupak iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a u odnosu na različite mjere koje se odnose na zračnu luku u Lübecku, među kojima je i taj pravilnik.
II – Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
10.
FL je 19. listopada 2012., podnošenjem tužbe tajništvu Općeg suda, pokrenuo postupak za poništenje sporne odluke u dijelu u kojem se njome, s jedne strane, pokreće formalni istražni postupak u odnosu na Pravilnik iz 2006. (prva točka tužbenog zahtjeva) i, s druge strane, obvezuje Savezna Republika Njemačka da postupi sukladno nalogu o dostavljanju podataka u vezi s tim pravilnikom (druga točka tužbenog zahtjeva).
11.
U replici zaprimljenoj u tajništvu Općeg suda 20. veljače 2013. Grad Lübeck izjavio je da stupa na mjesto FL‑a kako bi nastavio zastupati tužbu koju je FL prvotno podnio.
12.
U prilog prvoj točki tužbenog zahtjeva Grad Lübeck ističe pet tužbenih razloga, koji se temelje, prvo, na povredi prava obrane Savezne Republike Njemačke, drugo, na povredi obveze provođenja ispitnog postupka s pažnjom i na nepristran način, treće, na povredi članka 108. stavaka 2. i 3. UFEU‑a kao i članaka 4. i 6. i članka 13. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 ( 6 ), četvrto, na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a i, peto, na povredi obveze obrazlaganja.
13.
Pobijanom presudom Opći je sud presudio da je prva točka tužbenog zahtjeva dopuštena, smatrajući, s jedne strane, da se sporna odluka prilikom podnošenja tužbe izravno i osobno odnosila na FL te da je stoga FL imao aktivnu procesnu legitimaciju i, s druge strane, da je FL zadržao pravni interes i nakon prodaje zračne luke u Lübecku. U pogledu merituma, prihvatio je četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a u pogledu kriterija selektivnosti te je, prema tome, poništio spornu odluku u dijelu u kojem se njome pokreće formalni istražni postupak u odnosu na Pravilnik iz 2006. Što se tiče druge točke tužbenog zahtjeva, s obzirom na to da jedini tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 10. stavka 3. Uredbe br. 659/1999 odbijen kao očito neosnovan, tužba je odbijena u preostalom dijelu.
III – Zahtjevi stranaka i postupak pred Sudom
14.
Komisija traži od Suda da:
—
ukine pobijanu presudu;
—
proglasi tužbu nedopuštenom u prvom stupnju;
—
podredno, proglasi navedenu tužbu bespredmetnom;
—
također podredno, proglasi neutemeljenim dio četvrtog tužbenog razloga kojim Grad Lübeck ističe povredu članka 107. stavka 1. UFEU‑a glede uvjeta koji se odnosi na kriterij selektivnosti i vrati predmet Općem sudu da ponovno odluči o drugim dijelovima tog tužbenog razloga kao i o prvom, drugom, trećem i petom tužbenom razlogu; te
—
naloži Gradu Lübecku snošenje troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka odnosno, podredno, u slučaju vraćanja predmeta na odlučivanje Općem sudu, naloži da se o troškovima prvostupanjskog i žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.
15.
Grad Lübeck od Suda zahtijeva da:
—
odbije žalbu u cijelosti i prihvati u cijelosti zahtjev koji je istaknuo u prvostupanjskom postupku te
—
naloži Komisiji snošenje troškova.
16.
Odlukama predsjednika Suda od 26. ožujka i 14. travnja 2015. Saveznoj Republici Njemačkoj i Kraljevini Španjolskoj dopušteno je da interveniraju u potporu zahtjevu Grada Lübecka.
17.
Stranke su pisano i usmeno iznijele svoja stajališta na raspravi održanoj 31. svibnja 2016.
IV – Analiza žalbe
18.
U prilog svojoj žalbi, Komisija ističe pet žalbenih razloga. Prva dva žalbena razloga odnose se na dopuštenost tužbe u prvom stupnju. Treći žalbeni razlog odnosi se na ocjenu selektivnosti predmetnih mjera. Četvrti žalbeni razlog odnosi se na nepostojanje obrazloženja pobijane presude. Peti žalbeni razlog temelji se na tome da je Opći sud zanemario ograničenost sudskog nadzora koji se primjenjuje na odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka u području državnih potpora.
A – Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na tome da se sporna odluka osobno ne odnosi na FL
1. Argumentacija stranaka
19.
Svojim prvim žalbenim razlogom Komisija prigovara Općem sudu da je smatrao da se sporna odluka osobno odnosi na FL jer je pri dodjeli državnih potpora izvršavao nadležnosti koje su povjerene samo njemu. Time je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer, u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom, pravilnik o pristojbama mora odobriti nadzorno tijelo savezne zemlje, koje je i sâmo vezano saveznim zakonodavstvom o pristojbama zračnih luka. Stoga, sama činjenica da je na javnom poduzetniku, upravitelju zračne luke, da predloži pravilnik ne znači i to da, umjesto države, on sâm ima ovlast za određivanje načina upravljanja i politika koje primjenjuje na temelju navedenog pravilnika. Tumačenje koje je Opći sud iznio u pogledu kriterija osobnog utjecaja u tom je pogledu proturječno tumačenju koje je iznio u presudi od 10. srpnja 1986., DEFI/Komisija ( 7 ).
20.
Grad Lübeck tvrdi da Opći sud nije počinio pogrešku u ocjeni time što je presudio da se sporna odluka osobno odnosi na FL. Ističe da je FL na dan podnošenja tužbe, kada je bio u 90-postotnom vlasništvu privatnog ulagača, imao ovlast za donošenje i provedbu Pravilnika iz 2006. Osobito naglašava da je upravitelj zračne luke takav pravilnik mogao primijeniti čak i da je odbijeno odobrenje predviđeno člankom 43.a stavkom 1. LuftVZO‑a. Zaključak Općeg suda u skladu je s nacionalnim pravom te se, u svakom slučaju, ne može dovesti u pitanje u okviru žalbe.
21.
Savezna Republika Njemačka navodi da u Njemačkoj pristojbe zračnih luka diskrecijski određuju poduzetnici koji upravljaju zračnim lukama putem pravilnika koji se provode ugovorima privatnog prava koji se sklapaju sa zračnim prijevoznicima. Odobrenje nadzornog tijela predviđeno člankom 43.a stavkom 1. LuftVZO‑a nema nikakav „konstitutivni učinak” u pogledu valjanosti pravilnika kojim se određuju pristojbe zračnih luka. Potonjom je odredbom samo utvrđen preventivni nadzor, namijenjen sprečavanju zloupotreba, nad izvještajima među upraviteljima zračnih luka i korisnika, u interesu dobrog funkcioniranja zračnog prometa i tržišnog natjecanja. Savezna Republika Njemačka nadalje tvrdi da su interesi poduzetnika privatnog prava koji upravljaju zračnim lukama, kao što je FL, odvojeni od interesa države i da se, za razliku od tijela u predmetu u kojem je donesena presuda od 10. srpnja 1986., DEFI/Komisija ( 8 ), ti poduzetnici ne mogu smatrati izdankom države.
2. Ocjena
22.
Iz točaka 29. do 34. pobijane presude proizlazi da je Opći sud u biti zaključio da se sporna odluka, u dijelu koji se tiče Pravilnika iz 2006., osobno odnosila na FL jer se njome utjecalo na akt čiji je jedan od autora bio FL koji se također spriječilo da svoje ovlasti izvršava kako bi htio. Naime, Opći sud smatrao je da, iako je u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom, u ovom slučaju člankom 43.a stavkom 1. LuftVZO‑a, nadzorno tijelo trebalo odobriti pravilnik o pristojbama koji je sastavio i predložio upravitelj zračne luke, to tijelo nije nadležno sâmo utvrditi pristojbe zračnih luka.
23.
U tom pogledu, dobro je poznato da je pretpostavka osobnog utjecaja koja proizlazi iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a zadovoljena ako pobijani akt utječe na tužitelja zbog određenih osobina koje su mu svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ga razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ga zbog toga pojedinačno, poput osoba kojima je odluka upućena ( 9 ).
24.
Treba smatrati da se na fizičku ili pravnu osobu osobno odnosi dokument koji je izravno sprječava u izvršavanju vlastitih ovlasti kako bi htjela, a koje se osobito sastoje od dodjele navodnih potpora poduzetnicima ( 10 ), i kojim se izmjenjuju ugovorni odnosi s poduzetnikom ili poduzetnicima koji su navodni korisnici spornih mjera ( 11 ).
25.
U ovom slučaju treba utvrditi je li Opći sud pravilno zaključio da je FL, u skladu s relevantnim nacionalnim pravom (članak 43.a stavak 1. LuftVZO‑a), bio sâm nadležan donijeti i provesti Pravilnik iz 2006.
26.
Opći sud je u točki 29. pobijane presude proveo analizu članka 43.a stavka 1. LuftVZO‑a, kojim su utvrđena detaljna pravila provedbe Pravilnika iz 2006. Iz toga je, među ostalim, zaključio da, s obzirom na to da nadzorno tijelo, za razliku od FL‑a, nije bilo sâmo nadležno u području određivanja pristojbi zračnih luka, za donošenje Pravilnika iz 2006. bio je nadležan FL, a ne državna tijela (vidjeti točku 32. pobijane presude).
27.
Što se tiče tumačenja nacionalnog prava koje je proveo Opći sud, nadzor Suda treba ograničiti na provjeru je li Opći sud iskrivio to pravo ( 12 ).
28.
U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse slijedi da to iskrivljavanje mora biti jasno vidljivo iz utvrđenja čija materijalna netočnost proizlazi iz sadržaja spisa, a da pritom Sud ne treba provesti novu ocjenu činjenica i dokaza ( 13 ). Drugim riječima, takvo iskrivljavanje mora biti očito ( 14 ). Konkretnije, što se tiče tumačenja nacionalnog prava, Sud je nadležan ispitati, najprije, je li Opći sud na osnovi dokumenata i ostalih dokaza koji su mu podneseni iskrivio tekst odredbi nacionalnog zakonodavstva ili sadržaj s time povezane nacionalne sudske prakse ili pravne doktrine koja se na to odnosi. Nadalje, je li Opći sud obratio pozornost na nalaze dokaza koji su u očitoj suprotnosti s njihovim sadržajem; i naposljetku, je li Opći sud u provjeri svih dokaza pridodao jednome od njih, za potrebe utvrđivanja sadržaja navedenog nacionalnog zakonodavstva, doseg koji mu ne pripada u odnosu na druge dokaze, ako je to razvidno iz spisa ( 15 ).
29.
U ovom slučaju, unatoč sumnjama koje se mogu pojaviti u pogledu autonomije upravitelja zračne luke i, stoga, postojanja njegova vlastita interesa, koji se razlikuje od interesa nadzornog tijela, za zadržavanje Pravilnika iz 2006., dokaze koje je Komisija iznijela kako bi dovela u pitanje tumačenje relevantnog nacionalnog prava ne omogućuju otkrivanje bilo kakvog iskrivljavanja dokaza koji su izneseni pred Općim sudom.
30.
Osim toga, što se tiče argumenata Komisije koji se temelje na proturječnosti između ocjene Općeg suda u ovom slučaju i njegova rješenja u presudi od 10. srpnja 1986., DEFI/Komisija ( 16 ), ni njima se ne može osporiti taj zaključak. Naime, iako činjenice iz predmeta DEFI/Komisija naizgled imaju određene sličnosti s ovim predmetom, kao što je mogućnost nadzornog tijela da ne odobri detaljna pravila provedbe predmetne mjere, čini mi se da se ovaj predmet razlikuje po ograničenijem nadzoru koji savezna zemlja izvršava nad utvrđivanjem cijena koje predlaže subjekt koji upravlja zračnom lukom, s obzirom na to da ne može spriječiti primjenu Pravilnika iz 2006., kao i po različitim interesima nadzornog tijela, FL‑a i korisnika zračne luke. Naime, Sud je u presudi DEFI/Komisija presudio da francuska vlada neosporno ima ovlast određivanja načina upravljanja i politike odbora DEFI te stoga i ovlast definiranja interesa koje taj odbor mora zastupati (t. 18.).
31.
S obzirom na ta razmatranja, smatram da prvi žalbeni razlog nije moguće prihvatiti.
B – Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na tome da Grad Lübeck nema postojeći pravni interes
1. Argumentacija stranaka
32.
Svojim drugim žalbenim razlogom Komisija ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao, s jedne strane, da je FL imao pravni interes, čak i nakon prodaje zračne luke u Lübecku privatnom ulagaču (Yasmina Flughafenmanagement GmbH), s obzirom na to da formalni istražni postupak nije bio dovršen i da sporna odluka nije prestala proizvoditi svoje učinke te da je, s druge strane, u svakom slučaju FL zadržao pravni interes i u razdoblju nakon prodaje. Ona ističe da je, čak i u slučaju da ne postoji konačna odluka o dovršetku formalnog istražnog postupka, sporna odluka prestala proizvoditi svoj jedini pravni učinak, a to je obveza odgađanja provedbe mjere potpore tijekom istrage ( 17 ), s obzirom na to da prije 31. prosinca 2012. nije bila određena obustava i da se Pravilnik iz 2006. nakon 1. siječnja 2013., dana kada je privatizirana zračna luka u Lübecku, nije mogao smatrati programom potpore u fazi izvršavanja jer se ta zračna luka više nije financirala iz javnih sredstava. Ocjena Općeg suda protivna je sudskoj praksi prema kojoj interes mora biti stvaran i postojeći te nastavlja postojati samo ako tužba može svojim ishodom donijeti korist stranci koja ju je podnijela. Grad Lübeck nije dokazao da ima bilo kakav interes ostati pri tužbi nakon privatizacije zračne luke u Lübecku.
33.
Grad Lübeck, koji podupire Savezna Republika Njemačka, tvrdi da je FL svakako imao pravni interes u trenutku podnošenja tužbe, što je relevantan trenutak za ocjenu njezine dopuštenosti. Tvrdi da su se na datum podnošenja tužbe nepovoljni učinci sporne odluke sastojali osobito od obveze obustave koju je FL imao u skladu sa zadnjom rečenicom članka 108. stavka 3. UFEU‑a. Osim toga, Grad Lübeck imao bi još i danas pravni interes jer bi, da Opći sud nije proglasio poništenje, sporna odluka i dalje proizvodila pravne učinke koji mu sada nanosili štetu, nakon prodaje zračne luke. Osobito tvrdi da su nacionalni sudovi dužni, na zahtjev, naložiti povrat navodnih prednosti. Također smatra da je, bez odluke kojom se zaključuje da ne postoji državna potpora, izložen riziku od ponavljanja nezakonitosti. Naposljetku, tvrdi da bi mu poništenje sporne odluke moglo poslužiti za pripremu tužbe za utvrđivanje odgovornosti, s obzirom na to da bi, bez odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, mogao uvjeriti druge zračne prijevoznike da se koriste zračnom lukom u Lübecku te pri prodaji zračne luke dobiti višu cijenu.
2. Ocjena
34.
U ovom slučaju stranke nisu osporavale da je FL, na čije je mjesto stupio Grad Lübeck, imao stvaran i postojeći interes u trenutku podnošenja tužbe protiv sporne odluke. U tom pogledu, Opći sud utvrdio je u točki 36. pobijane presude da je FL tijekom podnošenja tužbe imao pravni interes za osporavanje sporne odluke, s obzirom na to da je ta odluka proizvodila obvezujuće pravne učinke koji su mogli utjecati na njegove vlastite interese.
35.
Međutim, Komisija osporava da je taj interes postojao i nakon prodaje zračne luke u Lübecku privatnom društvu. Prema mišljenju Komisije, obveza obustave provedbe navodnog programa potpora bila bi jedini učinak odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka. Međutim, budući da se takva obustava nije ostvarila prije prodaje zračne luke u Lübecku privatnom društvu, pravni interes Grada Lübecka prestao je postojati tijekom postupka.
36.
U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je Opći sud u točki 37. pobijane presude odbio Komisijin argument prema kojem prodaja zračne luke u Lübecku privatnom društvu 1. siječnja 2013., nakon sporne odluke i podnošenja tužbe pred Općim sudom, znači prestanak postojanja predmetnog programa potpora te time obveza obustave navedenog programa više ne nanosi štetu Gradu Lübecku i on više nema pravni interes za traženje poništenja sporne odluke. Opći sud smatrao je da, s obzirom na to da formalni istražni postupak nije bio dovršen, navedena odluka i dalje proizvodi učinke i da je Grad Lübeck zadržao barem pravni interes za razdoblje koje je prethodilo prodaji zračne luke.
37.
Radi utvrđivanja je li ocjena Općeg suda točna, potrebno je ukratko podsjetiti na sudsku praksu u pogledu zahtjeva stvarnog i postojećeg pravnog interesa.
38.
Najprije, dobro je poznato da pravni interes, koji je bitna i primarna pretpostavka svake tužbe tužitelja koja se razlikuje od aktivne procesne legitimacije ( 18 ), s obzirom na predmet tužbe mora postojati u stadiju njezina podnošenja; u suprotnome ta je tužba nedopuštena. Taj predmet spora kao i pravni interes moraju postojati do proglašenja sudske odluke pod prijetnjom obustave postupka, što pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela. U tom pogledu, postojanje pravnog interesa tužitelja mora biti ocijenjeno in concreto, uzimajući u obzir, među ostalim, posljedice navodne nezakonitosti i naravi navodno pretrpljene štete ( 19 ). Sud nastoji ne protumačiti pojam tog interesa preusko.
39.
Što se tiče odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, kao što je sporna odluka, Sud je priznao da takva odluka može proizvoditi više samostalnih pravnih učinaka. Stoga, osim obveze obustave navodne mjere potpore tijekom tužbenog postupka protiv te odluke, treba uzeti u obzir mogućnost da se pred nacionalnim sudom pokrene postupak radi utvrđivanja svih posljedica koje proizlaze iz povrede zadnje rečenice članka 108. stavka 3. UFEU‑a ( 20 ). Sud je stoga zaključio da, unatoč privremenom karakteru ocjena danih prilikom donošenja odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka, ta odluka nije lišena pravnog učinka ( 21 ). Sud je osobito priznao da se odlukom o pokretanju formalnog istražnog postupka nužno mijenja pravna situacija poduzetnika korisnika mjere ( 22 ).
40.
Suprotno tvrdnjama Komisije, sudskom praksom Suda nije utvrđeno da je obustava mjere jedini pravni učinak odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka ( 23 ). Naime, Sud je već utvrdio druge pravne učinke koji proizlaze iz odluke o pokretanju postupka. Sud je presudio da su nacionalni sudovi „obvezni poduzeti sve potrebne mjere kako bi se donio zaključak o eventualnoj povredi obveze obustave primjene spomenute mjere” ( 24 ). Među tim posljedicama, Sud je osobito uputio na mogućnost da uz obustavu mjere nalože obvezu povrata već isplaćenih iznosa. Nacionalni sud također može odrediti privremene mjere kako bi sačuvao interese stranaka kao i koristan učinak odluke Komisije ( 25 ).
41.
S obzirom na sva ta razmatranja, čini mi se da pravni učinci odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka mogu postojati čak i nakon prodaje zračne luke u Lübecku privatnom upravitelju. Odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka, dok ga Komisija ne okonča, za FL predstavlja rizik od toga da nacionalni sud naloži povrat dodijeljenih potpora dok je FL, na čije je mjesto stupio tužitelj, bio vlasnik zračne luke u Lübecku.
42.
Stoga Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 27. pobijane presude zaključio da odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka i dalje proizvodi samostalne pravne učinke kojim je izmijenjen pravni položaj FL‑a, tako da mu dodjeljuje pravni interes.
43.
U tom pogledu, valja napomenuti da se ovaj predmet izdvaja po činjenici da se sporna mjera i dalje provodila u trenutku podnošenja tužbe pred Općim sudom i da je, u skladu s pojašnjenjima Savezne Republike Njemačke, ta mjera i danas na snazi. U tom kontekstu, očito je da je FL i dalje izložen riziku od nalaganja povrata potpora dodijeljenih kada je bio vlasnik zračne luke i to na temelju obveze koju ima nacionalni sud da poduzme sve potrebne mjere kako bi se donio zaključak o eventualnoj povredi obveze obustave primjene navedene mjere.
44.
Ne može se prihvatiti Komisijin argument koji se temelji na tome da, na dan podnošenja replike, nijedna tužba nije bila u tijeku protiv odobrenja Pravilnika iz 2006. i da bi sve tužbe nakon tog datuma ušle u zastaru. Pod pretpostavkom da je ta zadnja tvrdnja točna, ne bi se moglo odmah isključiti da je FL, na dan kada je Opći sud odlučivao, zadržao interes da se poništi sporna odluka.
45.
S obzirom na sva ta razmatranja, smatram da je tužitelj u prvom stupnju bio izložen barem riziku od toga da nacionalni sud naloži povrat potpora dodijeljenih prije prodaje zračne luke u Lübecku. Stoga je i zadržao interes da zatraži poništenje sporne odluke.
46.
Stoga treba odbiti drugi žalbeni razlog.
C – Treći žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj ocjeni selektivnosti Pravilnika iz 2006.
1. Argumentacija stranaka
47.
U okviru svojeg trećeg žalbenog razloga, Komisija tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio pojam „selektivnosti” s obzirom na članak 107. stavak 1. UFEU‑a, time što je smatrao da za ocjenu eventualne selektivnosti Pravilnika iz 2006. valja ispitati primjenjuje li se taj pravilnik na nediskriminirajući način na sve poduzetnike koji se koriste ili se mogu koristiti određenom robom ili uslugama. Okolnost da se taj pravilnik primjenjuje samo na prijevoznike koji se koriste zračnom lukom u Lübecku ne može biti relevantni kriterij.
48.
Prema mišljenju Komisije, ocjena Općeg suda u suprotnosti je sa sudskom praksom Suda ( 26 ) prema kojoj je mjera koja ne predstavlja opću mjeru porezne ili ekonomske politike ipak selektivna kada je namijenjena samo određenom gospodarskom sektoru ili samo određenom poduzetniku unutar tog sektora. Komisija smatra da uvjeti u kojima javni poduzetnik nudi svoju robu ili usluge uvijek predstavljaju selektivne mjere, zbog čega pitanje nejednakosti ili diskriminacije u ovom slučaju nije važno za zaključivanje postoji li potpora. Stoga se Opći sud pogrešno pozvao na kriterij primijenjen u presudi od 8. studenoga 2001., Adria‑Wien Pipeline i Wietersdorfer & Peggauer Zementwerke ( 27 ), koji se primjenjuje samo na porezne mjere, a ne na uvjete u kojima javni poduzetnici nude svoju robu ili usluge ( 28 ). Odlučujući čimbenik u potonjem bi slučaju bio kriterij privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu.
49.
Podredno, Komisija tvrdi da Opći sud nije poštovao sudsku praksu Suda prema kojoj su za ocjenu selektivnosti mjere odlučujući njezini učinci ( 29 ) i u skladu s kojom su mjere koje pogoduju samo jednom sektoru djelatnosti selektivne ( 30 ). Naglašava da, iako je zračna luka u Lübecku u izravnoj konkurenciji s onom u Hamburgu (Njemačka), prednošću koja se daje Pravilnikom iz 2006. koriste se samo prijevoznici koji se koriste prvom zračnom lukom, što je dovoljan dokaz da je taj pravilnik selektivan. Posljedica je takvog pristupa Općeg suda to da pravilnici kojima se utvrđuju pristojbe zračnih luka nisu podvrgnuti pravilima o državnoj potpori.
50.
Još podrednije, Komisija tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio kriterij u pogledu poduzetnika koji se nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji s obzirom na cilj koji se želi postići predmetnom mjerom. Kako bi se utvrdilo koji se poduzetnici nalaze u takvoj situaciji, kriterij ne bi trebao biti područje primjene predmetne mjere, nego struktura troškova predmetnih poduzetnika. U ovom slučaju, Pravilnik iz 2006. selektivan je jer se njime ne poštuje načelo koje je sadržano u članku 43.a stavku 1. LuftVZO‑a i koje se primjenjuje na sve njemačke zračne luke te stoga na sve zračne prijevoznike, a prema kojem se pristojbama zračnih luka moraju pokriti troškovi.
51.
Naposljetku, Komisija tvrdi da je Opći sud također počinio pogrešku koja se tiče prava time što je propustio ispitati jesu li umanjenja pristojbi odobrena Pravilnikom iz 2006. selektivna, s obrazloženjem da se njima mogu koristiti samo zračni prijevoznici koji ispunjavaju određene uvjete.
52.
Grad Lübeck u biti tvrdi da je Opći sud pravilno utvrdio da se Pravilnikom iz 2006. ne stavljaju određeni poduzetnici ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj. Prema njegovu mišljenju, različito postupanje s usporedivim poduzetnicima ili proizvodnjom jest uvjet selektivnosti ( 31 ). Stoga, Pravilnik iz 2006. nije selektivan jer se njime ne postupa različito s usporedivim poduzetnicima ili proizvodnjama.
53.
Savezna Republika Njemačka osporava Komisijinu tvrdnju prema kojoj se uvjeti u kojima javni poduzetnici nude svoju robu ili usluge uvijek trebaju smatrati selektivnima. Mjera je selektivna samo ako se njome određenoj skupini poduzetnika dodjeljuju posebni uvjeti i ako se provodi unutarnje razlikovanje između korisnika u pogledu pristupa javnim infrastrukturama i njihova korištenja. Osim toga, korisnici drugih zračnih luka ne nalaze se u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
54.
Kraljevina Španjolska slaže se s tumačenjem članka 107. stavka 1. UFEU‑a koje je u pogledu kriterija selektivnosti iznio Opći sud i podupire argumente Grada Lübecka. Dodaje da Komisijina tvrdnja prema kojoj utvrđivanje uvjeta u kojima javni subjekt nudi svoju robu i usluge predstavlja selektivnu mjeru ne proizlazi iz sudske prakse. Kraljevina Španjolska skreće pozornost na elemente koji su u presudi od 14. siječnja 2015., Eventech ( 32 ) uzeti u obzir pri utvrđivanju jesu li poduzetnici u usporedivim situacijama.
2. Ocjena
55.
Valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a, osim ako je Ugovorima drukčije predviđeno, svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u bilo kojem obliku koja narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, nespojiva s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama.
56.
Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, da bi se mjera kvalificirala kao „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, moraju biti ispunjene sve pretpostavke iz te odredbe ( 33 ).
57.
Stoga je dobro poznato da, kako bi se nacionalna mjera mogla okarakterizirati kao „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a mora se, kao prvo, raditi o intervenciji države ili intervenciji putem državnih sredstava, kao drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama, treće, mora davati selektivnu prednost svom korisniku i, četvrto, treba narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje ( 34 ).
58.
U ovom su slučaju u pitanje dovedeni samo tumačenje i primjena trećeg uvjeta, točnije zahtjeva „selektivnosti”.
59.
Prema ustaljenoj sudskoj praksi, mjera se smatra selektivnom kada se njome može staviti određene poduzetnike ili proizvodnju određene robe u povoljniji položaj u odnosu na druge poduzetnike koji se nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji s obzirom na cilj koji se želi postići predmetnom mjerom ( 35 ).
60.
U ovom slučaju, Opći sud u biti je tvrdio da se selektivnost mjere kojom javni subjekt nudi svoju robu ili usluge ocjenjuje s obzirom na sve poduzetnike koji se koriste ili se mogu koristiti tom robom ili tim uslugama. Utvrdivši da su se pristojbe utvrđene na temelju Pravilnika iz 2006. primjenjivale na nediskriminirajući način, zaključio je da taj pravilnik nije selektivan.
61.
U tom pogledu, čini se da točka 53. pobijane presude sadržava petitio principii koji glasi kako slijedi:
„[U] svrhu procjene eventualno selektivnoga karaktera tarifne tablice u odnosu na određene poduzetnike, a koju je sastavio javni subjekt radi korištenja posebne robe ili usluge u određenom sektoru, valja osobito uputiti na sve poduzetnike koji koriste ili mogu koristiti tu robu ili usluge te ispitati koriste li eventualnu prednost ili je mogu koristiti samo neki među njima. Situacija poduzetnika koji ne žele ili ne mogu koristiti predmetnu robu ili uslugu također nije neposredno relevantna za ocjenu postojanja prednosti. Drugim riječima, selektivni karakter mjere koja se sastoji od tarifne tablice koju je sastavilo javno tijelo za korištenje robe ili usluge stavljene na raspolaganje od strane tog tijela, može se ocijeniti samo s obzirom na postojeće ili moguće korisnike navedenog subjekta ili predmetne posebne robe ili usluge, a osobito ne s obzirom na klijente drugih poduzetnika iz sektora koji stavljaju na raspolaganje sličnu robu ili usluge. Štoviše, ako se mora zaključiti da svaka nediskriminatorna tarifna tablica koju primjenjuje javno tijelo u zamjenu za određenu robu ili uslugu ima selektivni karakter, to bi u biti dovelo do pretjeranog proširenja pojma potpora ‚stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj’ iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Također, ako se eventualnom prednošću, koju je javno tijelo dalo u okviru isporuke određenih dobara ili usluga, stavlja određene poduzetnike u povoljniji položaj, potrebno je da poduzetnici koji koriste ili žele koristiti tu robu ili uslugu ne uživaju ili ne mogu uživati navedenu prednost koju daje taj subjekt u tom konkretnom okviru.”
62.
Prema mišljenju Komisije, ta je ocjena pogrešna. Njezina argumentacija dijeli se na četiri dijela. Kao prvo, Komisija tvrdi da uvjeti u kojima javni poduzetnik nudi svoju robu i usluge uvijek predstavljaju selektivne mjere. Kao drugo, smatra da je Opći sud zanemario ustaljenu sudsku praksu Suda prema kojoj su, s jedne strane, za ocjenu selektivnosti mjere odlučujući samo njezini učinci, a, s druge strane, mjere koje pogoduju samo jednom sektoru djelatnosti su selektivne. Kao treće, tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio kriterij u pogledu „poduzetnika koji se nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji s obzirom na cilj predmetne mjere”. Kao četvrto, Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije ispitao jesu li umanjenja pristojbi odobrena Pravilnikom iz 2006., kojima se mogu koristiti samo zračni prijevoznici koji ispunjavaju određene uvjete, selektivna.
63.
Prije nego što zasebno razmotrim različite dijelove Komisijine argumentacije, želio bih iznijeti nekoliko općih razmatranja koja mi se čine neophodnima za razumijevanje smisla i dosega uvjeta selektivnosti te kojima ću se voditi pri ispitivanju ovog žalbenog razloga.
a) Opća razmatranja o smislu zahtjeva selektivnosti koji proizlazi iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a i o njegovu dosegu u okolnostima poput onih u ovom slučaju
64.
Kao što je Komisija istaknula, iz strukture i povijesnog razvoja Ugovora ( 36 ) proizlazi da je potrebno razlikovati opće mjere porezne ili ekonomske politike (koje sada proizlaze iz članka 113. i članaka 115. do 117. UFEU‑a) od posebnih mjera koje dovode do dodjele prednosti putem državnih sredstava (koje su pak sada predviđene člancima 107. do 109. UFEU‑a).
65.
Prva je funkcija zahtjeva „selektivnosti”, prema kojem mjere obuhvaćene zabranom iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a moraju biti namijenjene „određeni[m] poduzetni[cima] ili proizvodnj[i] određene robe”, razlikovati državne potpore od općih mjera porezne ili ekonomske politike, kako bi se poštovala podjela ovlasti između država članica i Europske unije.
66.
Iako se tim zahtjevom, koji je zamišljen kao odlučujući za razlikovanje mjera obuhvaćenih područjem državnih potpora od ostalih mjera, u načelu ( 37 ) omogućuje da se zabrana uspostavljena člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a ne primjenjuje na državnu mjeru kojom se bez razlike pogoduje svim poduzetnicima koji se nalaze na nacionalnom području ( 38 ), to ipak ne znači da se mjera donesena na regionalnoj ili lokalnoj razini nužno mora smatrati selektivnom. Iako je u brojnim slučajevima referentni okvir na nacionalnoj razini, nije isključeno da se u određenim slučajevima mora primijeniti okvir na nižoj razini. U tom smislu, Sud je u tzv. predmetu „Azori” ( 39 ) konkretno naveo da nije moguće isključiti da poddržavno tijelo ima pravni i činjenični status koji mu daje dovoljno autonomije u odnosu na središnju vladu države članice tako da, po mjerama koje donosi, glavnu ulogu u određivanju političkog i gospodarskog okružja u kojem posluju poduzetnici ima to tijelo, a ne središnja vlada. U takvom je slučaju za utvrđivanje stavljaju li se mjerom koju je donio poddržavni subjekt određeni poduzetnici u povoljniji položaj u odnosu na druge poduzetnike koji se s obzirom na cilj koji se želi postići mjerom ili predmetnim pravnim sustavom nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji relevantni okvir područje na kojem svoju ovlast izvršava takav subjekt koji je donio mjeru, a ne cijelo nacionalno područje ( 40 ).
67.
U nastavku tog razmatranja, sada je dobro poznato da se tim kriterijem zahtijeva da se provjeri stavlja li neka mjera, u okviru određenog pravnog sustava, „određene poduzetnike ili proizvodnju određene robe u povoljniji položaj”, u usporedbi s drugima koji se nalaze, glede cilja koji se želi postići tom mjerom, u usporedivom činjeničnom i pravnom položaju ( 41 ).
68.
Kako bi se utvrdilo je li mjera „selektivna” i stoga može li se kvalificirati kao „državna potpora”, Sud je opetovano presudio da treba uzeti u obzir učinke koje proizvodi. Suprotno tome, ne mogu biti odlučujući uzroci i ciljevi državnih intervencija kao ni tehnike upotrijebljene za provedbu tih intervencija ( 42 ).
69.
Usto, Sud je pojasnio da pri utvrđivanju selektivnosti određene mjere ne mogu biti relevantni samo broj poduzetnika korisnika te mjere, činjenica da je krug korisnika te mjere manje ili više otvoren ( 43 ) ili pak okolnost da su svi poduzetnici u određenom gospodarskom sektoru mogli ostvariti pogodnosti od navedene mjere ( 44 ).
70.
Osim toga, kao što sam već imao prilike navesti ( 45 ), zahtjev selektivnosti ili „specifičnosti” mjere treba jasno razlikovati od utvrđivanja gospodarske prednosti. Drugim riječima, kada se utvrdi postojanje takve prednosti, u širem smislu riječi, koja izravno ili neizravno proizlazi iz određene mjere, Komisija je i dalje dužna utvrditi je li ta prednost namijenjena točno jednom ili više poduzetnika. Konkretno, na Komisiji je da dokaže da su mjerom uvedene razlike između poduzetnika koji se s obzirom na cilj koji se želi postići nalaze u usporedivoj situaciji ( 46 ). Nije zabranjena sama dodjela prednosti, nego činjenica da ta dodjela, ako se provede na diskriminirajući i stoga selektivan način, može određene poduzetnike staviti u povoljniji položaj od drugih poduzetnika.
71.
S obzirom na navedeno, smatram da se zahtjev selektivnosti ne može u potpunosti odvojiti od istodobnog, ali različitog utvrđivanja gospodarske prednosti.
72.
U tom pogledu treba iznijeti više razmatranja, od kojih sam neke već naveo ( 47 ).
73.
U okviru ispitivanja programa opće naravi ( 48 ) (program subvencija, program ubiranja pristojbi, porezne olakšice, program odstupanja od općih pravila u području stečaja, pogodnosti plaćanja poreza ili raznih troškova itd.), selektivnost omogućava utvrđivanje pogoduje li pretpostavljena prednost, iako je upućena svim gospodarskim subjektima, u stvarnosti i uzevši u obzir objektivne kriterije koje navodi, samo određenim vrstama ili grupama poduzetnika.
74.
Neovisno o utvrđenju da predmetna mjera dodjeljuje prednost općeg dosega, to uključuje identificiranje toga čini li to „na isključivu korist određenim poduzetnicima ili sektorima djelatnosti”. Drukčije rečeno, taj pristup ima za cilj osigurati da državne mjere ne unose razlikovanje među poduzetnicima ili točnije među gospodarskim subjektima koji se, s obzirom na zadani cilj predmetnog nacionalnog sustava, nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a koja se ne može opravdati ni naravi ni strukturom predmetnog sustava.
75.
U tom smislu valja istaknuti da je koncept selektivnosti povezan s konceptom diskriminacije ( 49 ). Iako je točno da se od Komisije ne može zahtijevati da točno utvrdi kategoriju poduzetnika s vlastitim svojstvima koje se predmetnom mjerom jedine stavlja u povoljniji položaj ( 50 ) kako bi se utvrdila selektivnost te potonje mjere, to ne mijenja činjenicu da je potrebno utvrditi da se tom mjerom može određene poduzetnike staviti u povoljniji položaj, zato što podrazumijeva odstupanje od uobičajenog sustava, koji, kao što sam prethodno naveo, može biti opći nacionalni sustav, iako to nije uvijek.
76.
Stoga mi se čini da je za utvrđivanje selektivnosti pretpostavljene mjere potpore ključno ustanoviti da se tom mjerom odstupa od „uobičajenog” ili „normalnog” sustava, i to, prema mojem mišljenju, neovisno o naravi predmetnog sustava. Čini mi se da je sada dobro poznato ( 51 ) da u svrhu ocjene selektivnosti mjere, za koju smatram da je kriterij koji odražava načelo nediskriminacije, valja u svakom slučaju provjeriti predstavlja li ta mjera, u okviru određenog sustava, prednost za određene poduzetnike u odnosu na određene druge poduzetnike.
77.
To prethodno utvrđivanje referentnog okvira, koje je priznato kao važno u području poreza, prema mojem je mišljenju jednako važno pri ispitivanju neporeznih mjera, a osobito u pogledu sustava pristojbi namijenjenih, među ostalim, osiguravanju financiranja infrastruktura, kao što je u ovom slučaju Pravilnik iz 2006. Kao što se moglo smatrati da je utvrđivanje referentnog okvira „od posebnog […] značenja u slučaju poreznih mjera, s obzirom na to da se postojanje pogodnosti može utvrditi samo u odnosu na ‚normalno’ oporezivanje” ( 52 ), treba utvrditi da je prije ocjene selektivnosti tarifne mjere potrebno odrediti od kojeg se „uobičajeno primjenjivog” sustava tom mjerom navodno odstupa ( 53 ).
78.
Naposljetku, poput analitičkog okvira koji prevladava u okviru ispitivanja poreznih mjera, čini mi se da, kada se utvrdi referentni okvir, zatim treba utvrditi je li spornom mjerom dodijeljena prednost određenim poduzetnicima u odnosu na druge poduzetnike koji se nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ( 54 ) i, po potrebi, naposljetku ocijeniti je li dodjela te prednosti opravdana naravi ili strukturom sustava kojim je obuhvaćena ta mjera.
79.
Valja naglasiti, na što ću se vratiti u kasnijim razmatranjima, da, iako su utvrđivanje gospodarske prednosti i, po potrebi, ocjena njezine opravdanosti relativno jednostavni kada se mjerom poreznog oslobođenja odstupa od uobičajeno primjenjivog poreznog sustava, pri čemu se „uobičajeni” sustav najčešće utvrđuje na nacionalnoj razini, potreban je određeni oprez kada se radi o tarifnim mjerama namijenjenim financiranju infrastruktura.
b) Prvi dio žalbenog razloga, koji se temelji na tome da je Opći sud zanemario da uvjeti u kojima javni poduzetnik nudi svoju robu i usluge uvijek predstavljaju selektivne mjere
80.
Komisija najprije tvrdi da uvjeti u kojima javni poduzetnik nudi svoju robu i usluge uvijek predstavljaju selektivne mjere. Tu tvrdnju temelji na zaključcima iz predmeta u kojem je donesena presuda od 21. studenoga 2013., Deutsche Lufthansa (C‑284/12, EU:C:2013:755) ( 55 ) kao i na sudskoj praksi ( 56 ). Kriterij utvrđen u presudi od 8. studenoga 2001., Adria‑Wien Pipeline i Wietersdorfer & Peggauer Zementwerke (C‑143/99, EU:C:2001:598), koji je služio za utvrđivanje je li porezni sustav bio selektivan, stoga nije primjenjiv u ovom slučaju. Prema mišljenju Komisije, točkom 53. pobijane presude dokazano je da se Opći sud vodio razmatranjima zakonodavne politike čiji je cilj da nediskriminatorni pravilnici o pristojbama javnih ustanova ne budu pod nadzorom državnih potpora.
81.
Smatram da ta argumentacija uopće nije uvjerljiva.
82.
Kao prvo, suprotno onom što se čini da tvrdi Komisija, iz sudske prakse Suda na koju se Komisija poziva nikako ne proizlazi da je mjera kojom se utvrđuju cijene za upotrebu roba i usluga javnog poduzetnika po samoj svojoj naravi selektivna.
83.
Stoga, u dvama predmetima koje navodi Komisija, odnosno u predmetima u kojima su donesene presude od 2. veljače 1988., Kwekerij van der Kooy i dr./Komisija ( 57 ) i od 29. veljače 1996., Belgija/Komisija ( 58 ), očito je da se radilo o povoljnijim cijenama koje je javni poduzetnik odobrio skupini kupaca. U pogledu predmeta u kojima su donesene presude od 11. srpnja 1996., SFEI i dr. ( 59 ) i od 20. studenoga 2003., GEMO ( 60 ), odnosili su se na pretpostavke u kojima je prednosti, iako su bile dostupne svim subjektima, zapravo ostvarila samo ograničena skupina subjekata. Ukratko, nije utvrđeno da je javno tijelo ili javni poduzetnik selektivno isporučivao robu ili usluge, nego da je selektivno to što se ta isporuka provodila u povlaštenim uvjetima.
84.
Općenitije, ništa ne upućuje na to da uvjeti u kojima javni poduzetnik nudi svoje proizvode i usluge, u svakom slučaju kada je ta ponuda u obliku sustava koji se primjenjuje na sve subjekte koji žele upotrebljavati tu robu ili usluge, uvijek ispunjavaju uvjet selektivnosti.
85.
Kao što sam na to podsjetio u uvodu ovog žalbenog razloga, za ocjenu selektivnosti mjere valja ispitati predstavlja li ta mjera u okviru određenog sustava, prednost za određene poduzetnike u odnosu na druge poduzetnike koji se nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (vidjeti točku 67. ovog mišljenja).
86.
U tim okolnostima, utvrđivanje referentnog okvira i, na temelju njega, eventualne prednosti nastale spornim odstupanjem, predstavlja nužan preduvjet za svako razmatranje selektivnosti. Suprotno Komisijinim tvrdnjama, tu provjeru nije potrebno ograničiti samo na slučajeve poreznih sustava. Iako se ne može osporavati da način ispitivanja selektivnosti određene mjere ima posebnosti ovisno o naravi mjere, ne čini mi se primjerenim utvrditi različite kriterije ispitivanja ovisno o tome radi li se o poreznoj mjeri ili o mjeri kojom se utvrđuju cijene usluga koje se pružaju korisnicima.
87.
Sudskom praksom Suda potvrđuje se da propisana komparativna metoda, što se tiče poreznih sustava, vrijedi i za druge mjere. Osobito ističem da kriterij utvrđen u presudi od 8. studenoga 2001., Adria‑Wien Pipeline i Wietersdorfer & Peggauer Zementwerke (C‑143/99, EU:C:2001:598) nije bio namijenjen samo za porezne mjere, nego i općenito za „državne mjere” ( 61 ).
88.
Treba napomenuti da je Sud, nadalje, tu komparativnu metodu provodio u pogledu mjera povezanih s naknadom troškova i upotrebom infrastruktura.
89.
Naime, u presudi od 14. siječnja 2015., Eventech (C‑518/13, EU:C:2015:9) ( 62 ), Sud je ispitao, u pogledu odobrenja danog londonskim crnim taksijima da se kreću autobusnim trakovima, jesu li se ti taksiji i vozila za privatni najam uz vozača nalazili u usporedivom činjeničnom i pravnom položaju. Ispitivanje nediskriminatorne naravi mjere u biti se podudara s ispitivanjem toga je li poduzetnicima korisnicima mjerom dodijeljena selektivna gospodarska prednost.
90.
Iz svih tih razmatranja proizlazi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da mjere koje se odnose na uvjete u kojima javni subjekt nudi robu i usluge nisu nužno selektivne (vidjeti točke 53., 54. i 57. pobijane presude).
91.
Suprotno stajalištu koje zagovara Komisija, taj zaključak ne dovodi nužno do osporavanja svake mogućnosti da se uvjeti u kojima javni poduzetnik nudi svoju robu i usluge mogu kvalificirati kao „državne potpore” kada se ti uvjeti bez razlike primjenjuju na sve njegove ugovorne strane. U takvom je slučaju uvijek moguće dokazati da ti uvjeti, iako se primjenjuju bez razlike, konačno pogoduju samo jednom ili više točno određenih poduzetnika, osobito onima koji odgovaraju točno određenom poslovnom modelu.
92.
Iako nije moguće odmah isključiti da je tarifna tablica selektivna, još treba dokazati, što Komisija, kao što je Opći sud istaknuo, nije učinila, da ta tablica dovodi do diskriminacije određenih subjekata koji se nalaze u usporedivoj situaciji.
93.
Također, iako se zbog općenitosti pojmovi upotrijebljeni u točki 53. pobijane presude mogu shvatiti tako da je Opći sud želio da se na sve uvjete u kojima javni poduzetnik nudi svoju robu i usluge ne primjenjuje članak 107. UFEU‑a kada se ti uvjeti bez razlike primjenjuju na sve njegove ugovorne strane, čini mi se da je Opći sud na kraju te točke želio pojasniti da je, „ako se eventualnom prednošću, koju je javno tijelo dalo u okviru isporuke određenih dobara ili usluga, stavlja određene poduzetnike u povoljniji položaj, potrebno […] da poduzetnici koji koriste ili žele koristiti tu robu ili uslugu ne uživaju ili ne mogu uživati navedenu prednost koju daje taj subjekt u tom konkretnom okviru”.
c) Drugi dio žalbenog razloga, koji se temelji na tome da je Opći sud zanemario ustaljenu sudsku praksu Suda prema kojoj su, s jedne strane, za ocjenu selektivnosti mjere odlučujući samo njezini učinci, a, s druge strane su mjere koje pogoduju samo jednom sektoru djelatnosti nužno selektivne
94.
Komisija ističe da je zračna luka u Lübecku u izravnoj konkurenciji s onom u Hamburgu i da je „prednost” dodijeljena Pravilnikom iz 2006. dostupna samo zračnim prijevoznicima koji se koriste zračnom lukom u Lübecku. Sama ta činjenica dovoljan je dokaz da je Pravilnik iz 2006. selektivan po svojim učincima.
95.
Na prvi pogled mogu iznenaditi razmatranja Općeg suda, a osobito točka 53. pobijane presude.
96.
Naime, Opći sud je, kako bi zaključio da Pravilnik iz 2006. nije selektivan, samo utvrdio da su se tarifne odredbe Pravilnika iz 2006. nediskriminirajuće primjenjivale na sve zračne prijevoznike koji su se koristili ili su se željeli koristiti zračnom lukom u Lübecku.
97.
Međutim, s obzirom na sudsku praksu prema kojoj se člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a određuju državne intervencije s obzirom na njihove učinke ( 63 ), moglo bi se tvrditi da samo utvrđivanje službeno nediskriminatorne naravi Pravilnika iz 2006. nije dovoljno kako bi se zaključilo da nije selektivan. Trebalo bi analizirati stavlja li se Pravilnikom iz 2006., po njegovim učincima, određene poduzetnike ili proizvodnju određene robe u povoljniji položaj. Stoga je u presudi od 13. veljače 2003., Španjolska/Komisija ( 64 ) Sud pojasnio da argument prema kojem je mjera uređena objektivnim kriterijima horizontalne primjene dokazuje samo da je mjera dio programa potpora i da nije pojedinačna potpora, ali ne dokazuje da mjera nije selektivna.
98.
Međutim, ne čini mi se da je u ovom slučaju Opći sud u pobijanoj presudi zanemario tu sudsku praksu. Opći sud je, time što je smatrao da jedino odlučujuće bilo jednako postupanje prema stvarnim ili potencijalnim korisnicima zračne luke u Lübecku, implicitno, ali nužno uzeo u obzir učinke mjere. Opći sud nije samo utvrdio horizontalne kriterije primjene Poslovnika iz 2006.
99.
Usto, nije moguće valjano tvrditi da je mjera koja pogoduje „samo jednom sektoru”, u ovom slučaju skupini poduzetnika koji se koriste zračnom lukom u Lübecku, nužno selektivna. Kao što je to istaknuto u uvodu ovom žalbenom razlogu, takav je zaključak valjan samo ako je utvrđeno da je referentan okvir „uobičajenog” sustava koji je primjenjiv na nacionalnoj razini ili da barem prelazi okvir navedene zračne luke. Naime, upotreba pojma „sektorska selektivnost” ima smisla samo u slučaju mjera koje su donijela javna tijela određene države, neovisno o tome jesu li središnja, regionalna ili lokalna, koja su ovlaštena donositi odluke koje mogu pogodovati svim poduzetnicima. Što se tiče mjera koje je donio upravitelj zračne luke, koji je nadležan samo za donošenje mjera u pogledu te zračne luke, ne može se primijeniti kriterij sektorske selektivnosti. Također, kada taj upravitelj sam odredi razinu pristojbi zračnih luka primjenjivih na zračne prijevoznike koji posluju iz te zračne luke i prema njoj, on ne odstupa od nacionalnog programa ubiranja pristojbi, nego uspostavlja cijene koje se primjenjuju na sve prijevoznike koji se žele koristiti tom zračnom lukom.
100.
Iz toga proizlazi da mjera koju poduzme upravitelj zračne luke u pogledu zračnih prijevoznika koji u njoj posluju nije selektivna ako je dodijeljena nediskriminatorno svim navedenim prijevoznicima.
101.
Na temelju toga, valja ocijeniti jesu li predmetnom mjerom uvedene razlike između subjekata koji se s obzirom na cilj koji se želi postići nalaze u usporedivom činjeničnom i pravnom položaju ( 65 ).
102.
To nas dovodi do trećeg dijela argumentacije koju je iznijela Komisija.
d) Treći dio žalbenog razloga, koji se temelji na pogrešnom ispitivanju kriterija u pogledu „poduzetnika koji se nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji”
103.
Komisija tvrdi, kao prvo, da je, čak i da je usporedba koja je potrebna u presudi od 8. studenoga 2001., Adria‑Wien Pipeline i Wietersdorfer & Peggauer Zementwerke (C‑143/99, EU:C:2001:598) primjenjiva na ispitivanje selektivnosti mjera kojima se utvrđuju pristojbe određenih javnih subjekata, Opći sud počinio istu pogrešku poput one koju je Sud kritizirao u predmetima u kojima su donesene presude od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija (C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 87. i 89.), kao i od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska (C‑279/08 P, EU:C:2011:551, t. 61. do 67.). Naime, Komisija smatra da, ako se ne primijeni kružno rasuđivanje, usporednost činjenične i pravne situacije ne ovisi o kriterijima kojima se utvrđuje područje primjene, nego se treba temeljiti na strukturi troškova predmetnih poduzetnika.
104.
Komisija tvrdi, kao drugo, da Opći sud nije uzeo u obzir cilj postavljen člankom 43.a stavkom 1. LuftVZO‑a, odredbe koja se primjenjuje na sve zračne luke u Njemačkoj, a kojom je predviđeno ubiranje pristojbi zračnih luka kojima se pokrivaju troškovi, kako bi se osigurao javni interes u pogledu dobrog funkcioniranja zračnog prometa, i koja predstavlja pravni temelj Pravilnika iz 2006.
105.
U ovom se slučaju postavlja pitanje uvodi li se činjenicom da se Pravilnik iz 2006. konkretno primjenjuje samo na zračne prijevoznike koji se koriste zračnom lukom u Lübecku razlika u postupanju prema poduzetnicima koji se nalaze u usporedivoj situaciji.
106.
U tom pogledu, valja podsjetiti da je, u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom, svaki upravitelj zračne luke ovlašten donijeti tablicu pristojbi zračnih luka koje se primjenjuju na njegovu zračnu luku.
107.
Iz toga proizlazi da se Pravilnik iz 2006. mogao primjenjivati samo u zračnoj luci u Lübecku, koja predstavlja relevantni referentni okvir. U takvom okviru, odlučujuće je samo to je li tim pravilnikom uspostavljena razlika između poduzetnika koji se koriste tom pojedinom zračnom lukom.
108.
Nije uvjerljiva Komisijina argumentacija prema kojoj ocjena selektivnosti Pravilnika iz 2006. ne može ovisiti o području primjene tog poslovnika, nego se mora isključivo temeljiti na usporedbi troškova koji su predmet članka 43.a stavka 1. LuftVZO‑a.
109.
Kao što je naglasio Grad Lübeck, svi se zračni prijevoznici mogu koristiti zračnom lukom u Lübecku i tako ostvariti pretpostavljene prednosti koje proizlaze iz primjene Pravilnika iz 2006. Odabir zračnih prijevoznika da se koriste određenim infrastrukturama zračne luke općenito ovisi o njihovoj vlastitoj poslovnoj strategiji, s obzirom na prednosti i ograničenja tih infrastruktura.
110.
Čini mi se također nevažnim zahtijevati da se usporedi situacija zračnih prijevoznika koji su navodno stavljeni u povoljniji položaj Pravilnikom iz 2006. sa situacijom konkurentnih poduzetnika koji imaju iste stavke proračunskih izdataka. Naime, zračni prijevoznici koji ne posluju iz zračne luke u Lübecku ili prema njoj konkretno ne snose troškove u pogledu pristojbi koje naplaćuje ta zračna luka. Komisija je argumentacijom drukčije i pogrešno pristupila pitanju selektivnosti mjere, odnosno pitanju s kojom je drugom prometnom infrastrukturom (zračna luka, željeznice ili druga) zračna luka u Lübecku eventualno u konkurenciji, neovisno o statusu predmetnih poduzetnika upravitelja i o naravi usluga koje pružaju ( 66 ).
111.
Usto, smatram da se u ovom slučaju ne može prihvatiti argument prema kojem valja uzeti u obzir ciljeve koje treba ispuniti pravilnikom kojim se određuju pristojbe zračne luke na temelju članka 43.a stavka 1. LuftVZO‑a. Naime, iz činjeničnih ocjena Općeg suda proizlazi da tom odredbom nisu općenito određene pristojbe zračnih luka koje su primjenjive na sve zračne luke. Tom su odredbom samo svi upravitelji zračnih luka ovlašteni donositi vlastitu tablicu pristojbi ovisno o prioritetima, koje određuju sami upravitelji.
112.
Konačno, treba utvrditi da u okolnostima ovog slučaja ne postoji opći osnovni ili referentni propis od kojeg bi se Pravilnikom iz 2006. namjeravalo odstupati u korist zračnih prijevoznika koji se koriste zračnom lukom u Lübecku. Relevantni referentni okvir jest okvir jedinog sustava koji se primjenjuje na tu zračnu luku.
e) Četvrti dio žalbenog razloga, koji se temelji na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije ispitao jesu li umanjenja pristojbi odobrena Pravilnikom iz 2006. selektivna jer pogoduju samo određenim zračnim prijevoznicima
113.
Komisija u biti tvrdi da je, čak i da je kriterij utvrđen u presudi od 8. studenoga 2001., Adria‑Wien Pipeline i Wietersdorfer & Peggauer Zementwerke (C‑143/99, EU:C:2001:598) relevantan za ispitivanje selektivnosti tarifnih mjera kao što su one u ovom slučaju, Opći sud trebao ispitati je li Pravilnik iz 2006., zbog različitih umanjenja pristojbi koje predviđa, selektivan jer se njime stavljaju u povoljniji položaj određeni zračni prijevoznici koji se koriste zračnom lukom u Lübecku na štetu drugih prijevoznika koji se koriste istom zračnom lukom.
114.
U tim okolnostima, Komisija tvrdi da je Opći sud pogrešno ispitao samo obrazloženje sporne odluke sadržano u njezinoj točki 279. Smatra da je u točkama 55. do 66. te odluke podrobno opisan sustav umanjenja pristojbi predviđen Pravilnikom iz 2006. Nadalje, Komisija smatra da, suprotno onome što se čini da tvrdi Opći sud u točkama 53. i 55. pobijane presude, činjenica da je krug korisnika predmetnih umanjenja pristojbi otvoren, jer se dodjela tih umanjenja odobrava u skladu s objektivnim kriterijima horizontalne primjene, ne znači da nije selektivan ( 67 ).
115.
U ovom slučaju, smatram da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da je relevantni referentni okvir bio okvir pristojbi primjenjivih samo na zračne prijevoznike koji se koriste jedinom zračnom lukom u Lübecku.
116.
Sada se postavlja pitanje je li Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije ispitao je li sustav umanjenja pristojbi koje su odobrene na temelju Pravilnika iz 2006. doveo do uvođenja razlike između tih prijevoznika.
117.
U tom pogledu, nije moguće isključiti da je tarifna tablica selektivna zbog kriterija i sustava umanjenja pristojbi koje predviđa.
118.
S obzirom na navedeno, treba naglasiti da se Komisija u točki 279. sporne odluke nije oslonila na taj aspekt kako bi utvrdila da je Pravilnik iz 2006. selektivan, nego samo na okolnost da se „predmetnim prednostima pogodovalo samo prijevoznicima koji su se koristili zračnom lukom u Lübecku”. Iako je točno da je problematika „popusta i umanjenja” koji su predviđeni Pravilnikom iz 2006. istaknuta u spornoj odluci, osobito u njezinim točkama 268. do 277., ta problematika nije bila predmet ispitivanja selektivnosti tog pravilnika, nego samo ocjene postojanja „prednosti” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
119.
U takvim okolnostima, čini mi se da Komisijin prigovor treba odbaciti kao nedopušten. Naime, u žalbenom postupku je nadležnost Suda ograničena na ispitivanje ocjene Općeg suda u pogledu tužbenih razloga o kojima se pred njim raspravljalo ( 68 ).
120.
U svakom slučaju, valja napomenuti da Komisija nije utvrdila da nije moguće opravdati sustav umanjenja i popusta predviđenih Pravilnikom iz 2006. i dodijeljenih zračnim prijevoznicima s većim brojem putnika, a koji se stoga temelji na uobičajenom količinskom mjerilu.
121.
Zaključno, smatram da treći žalbeni razlog treba odbiti.
D – Četvrti žalbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju obrazloženja i proturječnom obrazloženju
1. Argumentacija stranaka
122.
Komisija tvrdi, kao prvo, da se u presudi Općeg suda nepostojanje obrazloženja javlja u trima slučajevima. Najprije, Opći sud zanemario je ključni element ispitivanja selektivnosti, odnosno utvrđivanje cilja koji se želi postići Pravilnikom iz 2006. Naime, s obzirom na taj cilj valja utvrditi koji se poduzetnici nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Zatim, Opći sud nije naveo zašto selektivnost potpore ne proizlazi barem iz sustava umanjenja pristojbi koji je predviđen Pravilnikom iz 2006. Naposljetku, u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi zbog kojih Pravilnik iz 2006. tako očito nije selektivan da zbog toga Komisija nema pravo pokrenuti formalni istražni postupak.
123.
Komisija smatra, kao drugo, da je rasuđivanje Općeg suda proturječno jer on najprije primjenjuje sudsku praksu u pogledu selektivnosti poreznih mjera (točke 51. i 53. pobijane presude), a zatim je proglašava irelevantnom (točka 57. pobijane presude).
124.
Grad Lübeck, koji podržavaju Savezna Republika Njemačka i Kraljevina Španjolska, smatra da je pobijana presuda propisno obrazložena te predlaže odbijanje tog žalbenog razloga.
2. Ocjena
125.
Čini mi se da se taj žalbeni razlog ne može prihvatiti.
126.
Kao prvo, što se tiče pitanja je li Opći sud dovoljno obrazložio pobijanu presudu u pogledu ocjene selektivnosti Pravilnika iz 2006., najprije je očito da je Opći sud implicitno utvrdio cilj Pravilnika iz 2006. i okolnosti u kojima je sastavljen. Zatim, treba napomenuti da Opći sud nije morao izložiti zašto selektivnost Pravilnika iz 2006. nije proizlazila iz sustava umanjenja pristojbi jer se, kao što sam prethodno naveo, o tom pitanju nije konkretno raspravljalo pred Općim sudom. Naposljetku, smatram da Opći sud nije morao niti objasniti zašto je pogreška koju je Komisija počinila u ocjeni selektivnosti sporne mjere bila toliko očita da je trebala dovesti do poništenja sporne odluke.
127.
Kao drugo, što se tiče prigovora koji se temelji na proturječnosti razloga u pogledu relevantnosti sudske prakse u području poreznih mjera, nisam uočio nikakvu nedosljednost između razmatranja iznesenih u točkama 51. i 53. pobijane presude te tvrdnje sadržane u točki 57. te presude.
E – Peti žalbeni razlog, koji se temelji na povredi ograničenog nadzora koji treba izvršiti nad odlukom o pokretanju formalnog istražnog postupka u pogledu državnih potpora
1. Argumentacija stranaka
128.
Komisija tvrdi da je Opći sud, iako je pravilno u točki 42. pobijane presude podsjetio na to da je sudski nadzor nad odlukom o pokretanju formalnog istražnog postupka ograničen, prekoračio granice tog nadzora.
129.
Komisija osobito tvrdi da je FL, koji je tada bio upravitelj zračne luke u Lübecku, predložio Pravilnik iz 2006. kako bi izbjegao nadzoru državnih potpora u pogledu svoje politike utvrđivanja cijena za niskotarifne zračne prijevoznike. Međutim, Komisija se suočila sa situacijom u kojoj na temelju prethodnog ispitivanja činjenica nije mogla odbaciti sve sumnje u pogledu selektivnosti navedenog pravilnika. Prema tome, Komisija je bila dužna pokrenuti formalni istražni postupak. Pobijana presuda ne sadržava nikakvo objašnjenje u odnosu na razloge zbog kojih Pravilnik iz 2006. nije tako očito selektivan da zbog toga Komisija nema pravo pokrenuti formalni istražni postupak.
130.
Grad Lübeck, koji su u tom pogledu podržavale Savezna Republika Njemačka i Kraljevina Španjolska, predložio je odbijanje tog žalbenog razloga. Smatra da je, s obzirom na očitu neselektivnost sporne mjere, odnosno Pravilnika iz 2006., Opći sud pravilno smatrao da je sporna odluka zahvaćena očitom pogreškom u ocjeni.
2. Ocjena
131.
Nisam ni uvjeren u to da je Opći sud prekoračio granice sudskog nadzora u pogledu pokretanja formalnog istražnog postupka.
132.
Točno je da nije moguće zanijekati da se odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka temelji na analizi – koja je nužno privremena – elemenata o kojima je Komisija obaviještena tijekom faze prethodnog ispitivanja. Budući da su ti elementi po definiciji „nepotpuni”, Komisija po završetku te prethodne faze može samo iznijeti pretpostavke o postojanju ili nepostojanju potpore i, prema tome, o ispunjenosti kumulativnih uvjeta navedenih u članku 107. stavku 1. UFEU‑a.
133.
Kao što je Sud više puta presudio, treba razlikovati prethodni istražni postupak potpora koji je uspostavljen člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a, čiji je jedini cilj omogućiti Komisiji da stekne prvi dojam o djelomičnoj ili potpunoj spojivosti potpore, od formalnog istražnog postupka iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a, kojim se omogućuje i, čini mi se, zahtijeva temeljito ispitivanje državnih mjera te ima dvostruku svrhu ( 69 ).
134.
S obzirom na nužnu razliku koja postoji između tih dviju faza ispitivanja mjera, prethodnu fazu nije moguće podvrgnuti istim pravnim zahtjevima poput onih koji su propisani u okviru formalnog postupka.
135.
Prema tome, Komisija je ovlaštena pokrenuti formalni istražni postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a kada raspolaže dovoljnim elementima kako bi smatrala da mjera ispunjava sve uvjete da bi se mogla kvalificirati kao „državna potpora” koja je zabranjena člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a.
136.
Međutim, iz toga se ne može zaključiti da Komisija, u prilog svojoj odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka predviđenom člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a, može samo iznijeti opće tvrdnje u pogledu ispunjenosti uvjeta iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Kao što proizlazi iz članka 6. Uredbe br. 659/1999, odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka obuhvaća prethodnu ocjenu predložene mjere koju je Komisija obavila kako bi utvrdila predstavlja li ona potporu te navodi moguće sumnje u pogledu njezine sukladnosti s načelima zajedničkog tržišta.
137.
Također, iako je ograničen na utvrđivanje je li Komisija počinila očite pogreške u ocjeni time što je smatrala da ne može nadvladati sve poteškoće u pogledu kvalifikacije sporne mjere kao „državne potpore” tijekom prvog ispitivanja te mjere ( 70 ), nadzor koji Opći sud provodi nad odlukom o pokretanju formalnog istražnog postupka i, osobito, nad pitanjem jesu li prima facie bili ispunjeni uvjeti iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a mora biti jednako učinkovit. Naime, važno je podsjetiti, u nastavku razmatranja iznesenih u okviru drugog žalbenog razloga, da odluke o pokretanju prethodnog ispitivanja mogu imati posebne i znatne pravne učinke za predmetne stranke.
138.
Komisija, time što je u točki 279. sporne odluke samo navela da su „prednosti [koje proizlaze iz Pravilnika iz 2006.] dodijeljene samo zračnim prijevoznicima koji se koriste zračnom lukom u Lübecku [i da su stoga] selektivne u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a”, nije pojasnila od kojeg se općeg propisa namjeravalo odstupati Pravilnikom iz 2006. Komisija stoga nije utvrdila relevantni referentni okvir te je počinila očitu pogrešku u svojoj ocjeni sporne mjere, za koju smatram da nije povezana s postojanjem složenih gospodarskih ocjena.
139.
U tom pogledu, nije moguće valjano tvrditi da Opći sud nije smio svoje ispitivanje ograničiti na ocjenu sadržanu u točki 279. sporne odluke, nego da je trebao uzeti u obzir opis sustava umanjenja pristojbi koji je naveden u točkama 268. do 274. te iste odluke, s obzirom na to da se te potonje točke odnose na utvrđivanje pretpostavljene prednosti koja proizlazi iz Pravilnika iz 2006., a ne na njegovu selektivnost.
140.
Stoga smatram da je Opći sud mogao zaključiti, a da pritom ne počini očitu pogrešku u ocjeni, da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala zašto u fazi prethodnog ispitivanja nije mogla navesti razloge zbog kojih je Pravilnik iz 2006. bio selektivan, zbog čega je bila dužna pokrenuti formalni istražni postupak ili da je barem za to bila ovlaštena.
V – Zaključak
141.
S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odbije žalbu i naloži Europskoj komisiji snošenje vlastitih troškova i troškova Hansestadta Lübecka. Savezna Republika Njemačka i Kraljevina Španjolska snosit će vlastite troškove.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) T‑461/12, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2014:758
( 3 ) Odluka od 22. veljače 2012. o državnim potporama SA.27585 i SA.31149 (2012/C) (ex NN/2012, ex CP 31/2009 i CP 162/2010) – Njemačka (u daljnjem tekstu: sporna odluka)
( 4 ) C‑20/15 P i C‑21/15 P, EU:C:2016:624, t. 5.
( 5 ) BGB1. I, str. 370.
( 6 ) Uredba Vijeća od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.)
( 7 ) 282/85, EU:C:1986:316
( 8 ) 282/85, EU:C:1986:316
( 9 ) Vidjeti presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17, 223); od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 72.), kao i od 19. prosinca 2013., Telefónica/Komisija (C‑274/12 P, EU:C:2013:852, t. 46.).
( 10 ) Vidjeti po analogiji presude od 30. travnja 1998., Vlaamse Gewest/Komisija (T‑214/95, EU:T:1998:77, t. 29. i 30.), kao i od 15. lipnja 1999., Regione Autonoma Friuli‑Venezia Giulia/Komisija (T‑288/97, EU:T:1999:125, t. 31. i 34.). Vidjeti a contrario presudu od 10. srpnja 1986., DEFI/Komisija (282/85, EU:C:1986:316, t. 18.), u kojoj je, suprotno tome, presuđeno da francuska vlada neosporno ima ovlast određivanja načina upravljanja i politika odbora DEFI te stoga i ovlast definiranja interesa koje to tijelo mora zastupati.
( 11 ) Očito je da su pravilnici kojima se određuju pristojbe zračnih luka uključeni, kao i opći uvjeti, u ugovore koje sklapaju poduzetnik koji upravlja zračnom lukom i zračni prijevoznici.
( 12 ) Vidjeti presude od 24. listopada 2002., Aéroports de Paris/Komisija (C‑82/01 P, EU:C:2002:617, t. 63.), kao i od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 79. i navedena sudska praksa).
( 13 ) Vidjeti presudu od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 80. i navedena sudska praksa).
( 14 ) Presuda od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija (C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 98.), kao i od 10. veljače 2011., Activision Blizzard Germany/Komisija (C‑260/09 P, EU:C:2011:62, t. 53.)
( 15 ) Mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena u predmetu Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2013:766, t. 42. i navedena sudska praksa)
( 16 ) 282/85, EU:C:1986:316
( 17 ) U prilog tom argumentu, Komisija upućuje na presude od 16. listopada 2014., Alro/Komisija (T‑517/12, EU:T:2014:890, t. 19. do 67.), kao i od 16. listopada 2014., Alpiq RomIndustries i Alpiq RomEnergie/Komisija (T‑129/13, neobjavljena, EU:T:2014:895, t. 18. do 31.).
( 18 ) Vidjeti osobito presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija (C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 58. i 62. kao i navedena sudska praksa).
( 19 ) Vidjeti presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 61. do 65. kao i navedena sudska praksa).
( 20 ) Vidjeti presudu od 24. listopada 2013., Deutsche Post/Komisija (C‑77/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:695, t. 52. i 53.).
( 21 ) Presuda od 21. studenoga 2013., Deutsche Lufthansa (C‑284/12, EU:C:2013:755, t. 37.)
( 22 ) Presuda od 24. listopada 2013., Deutsche Post/Komisija (C‑77/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:695, t. 52.)
( 23 ) Presuda od 24. listopada 2013., Deutsche Post/Komisija (C‑77/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:695, t. 53. i navedena sudska praksa)
( 24 ) Presuda od 21. studenoga 2013., Deutsche Lufthansa (C‑284/12, EU:C:2013:755, t. 42.)
( 25 ) Vidjeti presudu od 21. studenoga 2013., Deutsche Lufthansa (C‑284/12, EU:C:2013:755, t. 42. i 43.), kao i rješenje predsjednika Suda od 4. travnja 2014., Flughafen Lübeck (C‑27/13, neobjavljeno, EU:C:2014:240, t. 25. i 26.).
( 26 ) Komisija osobito upućuje na presude od 20. studenoga 2003., GEMO (C‑126/01, EU:C:2003:622, t. 35. do 39.), kao i od 15. prosinca 2005.Italija/Komisija (C‑66/02, EU:C:2005:768, t. 95. do 101.).
( 27 ) C‑143/99, EU:C:2001:598, t. 41.
( 28 ) Komisija se oslanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu Deutsche Lufthansa (C‑284/12, EU:C:2013:442). Također navodi presude od 2. veljače 1988., Kwekerij van der Kooy i dr./Komisija (67/85, 68/85 i 70/85, EU:C:1988:38, t. 28. i 29.); od 29. veljače 1996., Belgija/Komisija (C‑56/93, EU:C:1996:64, t. 10.); od 20. studenoga 2003., GEMO (C‑126/01, EU:C:2003:622, t. 35. do 39.); od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska (C‑279/08 P, EU:C:2011:551, t. 63. do 67.), kao i od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina (C‑106/09 P i C‑107/09 P, EU:C:2011:732).
( 29 ) Komisija navodi presude od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija (C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 85. do 89.); od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska (C‑279/08 P, EU:C:2011:551, t. 51.), kao i od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina (C‑106/09 P i C‑107/09 P, EU:C:2011:732, t. 87. do 109.).
( 30 ) Komisija upućuje na presude od 17. lipnja 1999., Belgija/Komisija (C‑75/97, EU:C:1999:311, t. 33.); od 15. prosinca 2005., Unicredito Italiano (C‑148/04, EU:C:2005:774, t. 45.), kao i od 15. lipnja 2006., Air Liquide Industries Belgium (C‑393/04 i C‑41/05, EU:C:2006:403, t. 31. i 32.).
( 31 ) Grad Lübeck upućuje na presudu od 8. studenoga 2001., Adria‑Wien Pipeline i Wietersdorfer & Peggauer Zementwerke (C‑143/99, EU:C:2001:598, t. 41. i 42.).
( 32 ) C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 61.
( 33 ) Vidjeti osobito presudu od 2. rujna 2010., Komisija/Deutsche Post (C‑399/08 P, EU:C:2010:481, t. 38. i navedena sudska praksa).
( 34 ) Presuda od 2. rujna 2010., Komisija/Deutsche Post (C‑399/08 P, EU:C:2010:481, t. 39. i navedena sudska praksa).
( 35 ) Presuda od 8. studenoga 2001., Adria‑Wien Pipeline i Wietersdorfer & Peggauer Zementwerke (C‑143/99, EU:C:2001:598, t. 41.)
( 36 ) Vidjeti konkretno Spaakovo izvješće (Izvješće međuvladina odbora osnovanog na konferenciji ministara vanjskih poslova u Messini, Bruxelles, 21. travnja 1956., str. 59.), u skladu s kojim „valja napomenuti da određeni sustavi intervencije, koji su službeno potpore ili subvencije, nisu posebno namijenjeni poduzetnicima ili sektorima, nego utječu na opću ekonomiju. U tom slučaju, Komisija nije nadležna sama odlučivati o nespojivosti”.
( 37 ) Sudskom je praksom pojašnjeno da intervencije koje se na prvi pogled općenito primjenjuju na poduzetnike mogu u određenoj mjeri biti selektivne, osobito kada tijelo koje dodjeljuje financijske prednosti ima diskrecijsku ovlast koja mu omogućuje odrediti korisnike ili uvjete dodijeljene mjere, te se stoga mogu smatrati mjerama namijenjenima stavljanju određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj (vidjeti osobito presudu od 29. lipnja 1999., DM Transport, C‑256/97, EU:C:1999:332, t. 27. i navedena sudska praksa).
( 38 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2001., Adria‑Wien Pipeline i Wietersdorfer & Peggauer Zementwerke (C‑143/99, EU:C:2001:598, t. 35. i 36.).
( 39 ) Presuda od 6. rujna 2006., Portugal/Komisija (C‑88/03, EU:C:2006:511)
( 40 ) Presuda od 6. rujna 2006., Portugal/Komisija (C‑88/03, EU:C:2006:511, t. 58.)
( 41 ) Presude od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija (C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 82.), kao i od 14. siječnja 2015., Eventech (C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 54. i 55.)
( 42 ) Vidjeti osobito presude od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija (C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 85. i 89.), kao i od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina (C‑106/09 P i C‑107/09 P, EU:C:2011:732, t. 87.).
( 43 ) Vidjeti osobito presudu od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska (C‑279/08 P, EU:C:2011:551, t. 50. i navedena sudska praksa).
( 44 ) Presuda od 15. lipnja 2006., Air Liquide Industries Belgium (C‑393/04 i C‑41/05, EU:C:2006:403, t. 31. i 32. kao i navedena sudska praksa)
( 45 ) Vidjeti moje mišljenje u predmetu Komisija/MOL (C‑15/14 P, EU:C:2015:32, t. 47.).
( 46 ) Vidjeti presudu od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska (C‑279/08 P, EU:C:2011:551, t. 62.).
( 47 ) Vidjeti moje mišljenje u predmetu Komisija/MOL (C‑15/14 P, EU:C:2015:32, t. 50. do 55.).
( 48 ) Što se tiče mjere individualne naravi, identifikacija gospodarske prednosti omogućuje, u načelu, pretpostaviti njezinu „specifičnost” i stoga zaključak da također ima i selektivan karakter.
( 49 ) Vidjeti u tom smislu presude od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina (C‑106/09 P i C‑107/09 P, EU:C:2011:732, t. 101.), kao i od 14. siječnja 2015., Eventech (C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 53.). Vidjeti točku 54. mojeg mišljenja u predmetu Komisija/MOL (C‑15/14 P, EU:C:2015:32) i točku 29. mišljenja nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu Belgija/Komisija (C‑270/15 P, EU:C:2016:289).
( 50 ) Vidjeti u tom pogledu mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Watheleta u spojenim predmetima Komisija/Banco Santander i Santusa (C‑20/15 P i C‑21/15 P, EU:C:2016:624, osobito t. 7., 10. i 80. do 87.).
( 51 ) Vidjeti presudu od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija (C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 82. i 83. kao i navedena sudska praksa).
( 52 ) Vidjeti u tom pogledu presudu od 6. rujna 2006., Portugal/Komisija (C‑88/03, EU:C:2006:511, t. 56.).
( 53 ) Ističem da je Komisija u svojoj novijoj Obavijesti 2016/C 262/01 o pojmu državne potpore iz članka 107. stavka 1. [UFEU‑a] (SL 2016., C 262, str. 1.) navela da je „[r]eferentni sustav […] referentna vrijednost u odnosu na koju se vrši procjena selektivnosti mjere”.
( 54 ) U predmetu u kojem je donesena presuda od 4. lipnja 2015., Komisija/MOL (C‑15/14 P, EU:C:2015:362, t. 61.), Sud je odlučio, što se tiče mjere utvrđivanja rudarskih naknada povezanih s pridobivanjem ugljikovodika, da se „parametri usporedbe relevantni za utvrđenje selektivnosti osporavane mjere u ovom slučaju sastoje od toga da se provjeri uvodi li [ta mjera] razliku između subjekata koji se u pogledu zadanog cilja nalaze u činjenično i pravno usporedivoj situaciji, a koju se ne može opravdati naravi i strukturom predmetnog sustava”.
( 55 ) Mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu Deutsche Lufthansa (C‑284/12, EU:C:2013:442)
( 56 ) Radi se o presudama od 2. veljače 1988., Kwekerij van der Kooy i dr./Komisija (67/85, 68/85 i 70/85, EU:C:1988:38, t. 28. i 29.); od 29. veljače 1996., Belgija/Komisija (C‑56/93, EU:C:1996:64, t. 10.); od 20. studenoga 2003., GEMO (C‑126/01, EU:C:2003:622, t. 35. do 39.); od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska (C‑279/08 P, EU:C:2011:551, t. 63. do 67.), kao i od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina (C‑106/09 P i C‑107/09 P, EU:C:2011:732).
( 57 ) 67/85, 68/85 i 70/85, EU:C:1988:38
( 58 ) C‑56/93, EU:C:1996:64
( 59 ) C‑39/94, EU:C:1996:285
( 60 ) C‑126/01, EU:C:2003:622, t. 35. do 39.
( 61 ) Vidjeti osobito t. 41.
( 62 ) Vidjeti osobito t. 54. do 61.
( 63 ) Vidjeti osobito presude od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija (C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 85. i 89.), kao i od 15. studenoga 2011., Komisija i Španjolska/Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina (C‑106/09 P i C‑107/09 P, EU:C:2011:732, t. 87., 88. i 92.).
( 64 ) C‑409/00, EU:C:2003:92, t. 49.
( 65 ) Presuda od 14. siječnja 2015., Eventech (C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 55.)
( 66 ) Vidjeti presudu od 14. siječnja 2015., Eventech (C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 59. do 61.).
( 67 ) Komisija upućuje na presude od 13. veljače 2003., Španjolska/Komisija (C‑409/00, EU:C:2003:92, t. 48.); od 15. srpnja 2004., Španjolska/Komisija (C‑501/00, EU:C:2004:438, t. 118. do 128.), kao i od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska (C‑279/08 P, EU:C:2011:551, t. 50.).
( 68 ) Vidjeti osobito presudu od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija (C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 99. kao i navedena sudska praksa).
( 69 ) Vidjeti osobito presude od 15. travnja 2008., Nuova Agricast (C‑390/06, EU:C:2008:224, t. 57.), kao i od 21. srpnja 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija (C‑194/09 P, EU:C:2011:497, t. 57.). Za razliku između faze prethodnog ispitivanja i formalne faze vidjeti moje novije mišljenje u predmetu Club Hotel Loutraki i dr./Komisija, (C‑131/15 P, EU:C:2016:617, t. 25. do 27.).
( 70 ) Vidjeti osobito presudu od 21. srpnja 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija (C‑194/09 P, EU:C:2011:497, t. 61.).
Full & Egal Universal Law Academy