16.6.2014
HR
Službeni list Europske unije
C 184/10
Zahtjev za prethodnu odluku koji je 5. ožujka 2014. uputio Corte Suprema di Cassazione (Italija) – Ministero delle Politiche Agricole, Alimentari e Forestali protiv Federazione Italiana Consorzi Agrari i dr.
(Predmet C-104/14)
2014/C 184/13
Jezik postupka: talijanski
Sud koji je uputio zahtjev
Corte Suprema di Cassazione
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Ministero delle Politiche Agricole, Alimentari e Forestali
Tuženici: Federazione Italiana Consorzi Agrari Soc.coop.arl – Federconsorzi in concordato preventivo e Liquidazione Giudiziale dei Beni Ceduti ai Creditori della Federazione Italiana Consorzi Agrari Soc. coop. Arl
Prethodna pitanja
1.
Ulazi li definiciju poslovne transakcije, kako je određena u članku 2. Direktive 2000/35/EZ (1) i u članku 2. Direktive 2011/7/EU (2), zakonski ugovorni odnos između državne uprave i poljoprivrednih zadruga (odnos iz kojeg je nastala tražbina koju je Consorzi naknadno prenio na Federconsorzi, a ovaj na svoje dužnike u okviru stečajnog postupka) o opskrbi i raspodjeli poljoprivrednih proizvoda u skladu sa Zakonodavnim dekretom br. 169/1948 i Zakonom br. 1294/1957?
2.
U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, uključuje li obveza prijenosa Direktive 2000/35/EZ (članak 6. stavak 2.) i Direktive 2011/7/EU (članak 12. stavak 3.) uz mogućnost zadržavanja na snazi odredbi koje su povoljnije obvezu zabrane reformatio in peius ili isključenja stope zatezne kamate koja se primjenjuje na odnose koji već postoje u trenutku stupanja na snagu tih direktiva?
3.
U slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje, treba li obvezu zabrane reformatio in peius stope zatezne kamate koja se primjenjuje na odnose koji već postoje razumjeti tako da se ta obveza primjenjuje na jedinstveno pravno uređenje kamata koje do određenog trenutka (u predmetnom slučaju od 31. siječnja 1982. do 31. prosinca 1995.) određuje kamatnu stopu koja je različita od one određene zakonom i kapitalizaciju, iako samo jednom godišnje, a ne svakih pola godine kako je zahtijevao vjerovnik, a nakon navedenog trenutka određuje jedino plaćanje zakonske kamate i koje uređenje, uzimajući u obzir okolnosti predmetnog slučaja, nije nužno nepovoljno za vjerovnika?
4.
Podrazumijeva li obveza prijenosa Direktive 2000/35/EZ (članak 6.) i Direktive 2011/7/EU (članak 12.), u dijelu u kojem, vezano za zabranu zlouporabe slobode ugovaranja na štetu vjerovnika, u članku 3. stavku 3. i članku 7. određuje nevaljanost nepravednih ugovornih uvjeta i postupanja, zabranu državi članici da intervenira donoseći pravila koja, kada je riječ o odnosima čiji je država članica sudionik i koji su na snazi u trenutku stupanja na snagu direktive, isključuju plaćanje zateznih kamata?
5.
U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto pitanje, je li obveza neintervencije u već postojeće odnose čiji je sudionik država članica donošenjem pravila o isključenju zateznih kamata primjenjiva na jedinstveno pravno uređenje kamata koje do određenog trenutka (u predmetnom slučaju od 31. siječnja 1982. do 31. prosinca 1995.) određuje kamatnu stopu koja je različita od one određene zakonom i kapitalizaciju, iako samo jednom godišnje, a ne svakih pola godine kako je zahtijevao vjerovnik, a nakon navedenog trenutka određuje jedino plaćanje zakonske kamate i koje uređenje, uzimajući u obzir okolnosti predmetnog slučaja, nije nužno nepovoljno za vjerovnika?
(1) Direktiva 2000/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. lipnja 2000. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama, SL L 200, str. 35. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 3., str. 3.)
(2) Direktiva 2011/7/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama, SL L 48, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 200.)
Full & Egal Universal Law Academy