16.6.2014
HR
Službeni list Europske unije
C 184/19
Tužba podnesena 11. travnja 2014. – Europska komisija protiv Helenske Republike
(Predmet C-180/14)
2014/C 184/23
Jezik postupka: grčki
Stranke
Tužitelj: Europska komisija (zastupnici: M. Patakia i M. van Beek)
Tuženik: Helenska Republika
Tužbeni zahtjev
—
utvrditi da je, time što nije predvidjela i/ili implementirala tjedno radno vrijeme u najdužem trajanju od 48 sati i time što nije osigurala minimalno trajanje dnevnog i tjednog odmora niti zamjensko vrijeme za odmor koje neposredno slijedi radnim satima u odnosu na koje se taj odmor određuje, Helenska Republika povrijedila obveze koje ima na temelju članaka 3., 5. i 6. Direktive 2003/88/EZ (1);
—
naložiti Helenskoj Republici snošenje troškova.
Tužbeni razlozi i glavni argumenti
1.
Direktiva 2003/88 je utvrdila minimalna zajednička pravila za organizaciju radnog vremena u svrhu zaštite zdravlja i sigurnosti radnika te je odredila najduže trajanje tjednog radnog vremena (članak 6.) i najkraće trajanje dnevnog i tjednog odmora (članci 3., 5. i 6. iste direktive).
2.
Grčka je navedenu direktivu prenijela u nacionalno pravo, također i u odnosu na liječnike zaposlene u javnim zdravstvenim ustanovama, Dekretom predsjednika republike br. 88/1999. Kada je riječ o liječnicima na osposobljavanju, Grčka je nakon toga navedenu direktivu prenijela Dekretom predsjednika republike br. 76/2005.
3.
Međutim, Grčka je nakon toga donijela niz zakonodavnih mjera kojima je obustavila primjenu prenesenih pravila u odnosu na liječnike koji primaju plaću i liječnike na osposobljavanju u javnim zdravstvenim ustanovama.
4.
Osim toga, iz prijava koje su Komisiji podnijele deset različitih udruga grčkih liječnika proizlazi da su ti radnici, ne samo na temelju nacionalnog zakonodavstva, već i u praksi bili obvezni raditi u prosjeku od 60 do 72 sata tjedno (liječnici koji primaju plaću) i od 71 do 93 sata tjedno (liječnici na osposobljavanju). Također su bili prisiljeni raditi neprekidno do 32 sata na svojim radnim mjestima.
5.
Nakon toga je sklopljen kolektivni ugovor o radu i doneseni su zakoni br. 37542009 i 3868/2010 u kojima su preuzete odredbe navedenog kolektivnog ugovora. Nacionalno pravo i dalje nije definiralo učinkovito ograničenje najdužeg trajanja radnog vremena tijekom kojeg navedeni radnici mogu biti obvezni raditi s obzirom da ono određuje da, uz redovnu službu, „liječnici koji rade u bolnicama nacionalnog zdravstvenog sustava, sveučilišni liječnici i liječnici na specijalizaciji odrađuju dežurstva koja su nužna za neometano funkcioniranje bolnica i domova zdravlja”.
6.
Osim toga, s obzirom da se te odredbe primjenjuju u praksi, nije osigurano najkraće trajanje dnevnog i tjednog odmora s obzirom da, s jedne strane, sve vrste dežurstava nisu priznate kao radno vrijeme, a, s druge strane, ne postoje odredbe o odgovarajućem zamjenskom vremenu za odmor koje neposredno slijedi dodatnom radnom vremenu u odnosu na koje se taj odmor određuje.
7.
Gore navedeno zakonodavstvo i praksa značajno odstupaju od minimalnih standarda koje određuje direktiva i predstavljaju povredu članaka 3., 5. i 6. Direktive 2003/88.
(1) Direktiva 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.).
Full & Egal Universal Law Academy