15.9.2014
HR
Službeni list Europske unije
C 315/35
Žalba koju je 9. lipnja 2014. podnijela Talijanska Republika protiv presude Općeg suda (prvo vijeće) donesene 28. ožujka 2014. u predmetu T-117/10, Talijanska Republika protiv Komisije
(Predmet C-280/14 P)
2014/C 315/57
Jezik postupka: talijanski
Stranke
Žalitelj: Talijanska Republika (zastupnici: G. Palmieri, agent i P. Gentili, avvocato dello Stato)
Druga stranka u postupku: Europska komisija
Žalbeni zahtjev
—
u skladu s člankom 56. Statuta Suda poništiti presudu Općeg suda Europske unije od 28. svibnja 2014. u predmetu T-117/10, donesenu povodom tužbe koju je podnijela talijanska vlada u skladu s člancima 263. i 264. UFEU-a za poništenje odluke Europske komisije br. C(2009)10350 od 22. prosinca 2009., priopćene 23. prosinca 2009., o ukidanju dijela potpore Europskog fonda za regionalni razvoj namijenjene Italiji za operativni program POR Puglia Obiettivo I 2000-06;
—
posljedično, u skladu s člankom 61. Statuta Suda, meritorno poništi navedene odluke Europske Komisije te joj naloži snošenje troškova postupka.
Žalbeni razlozi i glavni argumenti
U prilog žalbi Talijanska Republika ističe sljedeće žalbene razloge:
Prvi žalbeni razlog: povreda načela kontradiktornosti i nedostatak obrazloženja.
Opći sud je, nakon što ih je zajedno ispitao, odbio prva dva žalbena razloga koji se temelje na prigovorima Komisije protiv kontrola prvog i drugog stupnja. Prema mišljenju žalitelja, ta dva pitanja bila su vrlo različita s obzirom da je svaki od njih rezultirao različitim prigovorom o učinkovitosti i vjerodostojnosti kontrola. U pobijanoj odluci nabrojane su različite zamjerke protiv regionalnih kontrola navedene kao „prigovori” pri čemu su se sve odnosile na jedino i konačno utvrđenje o nevjerodostojnosti regionalnih kontrola i opasnosti od štete za proračun Unije što opravdava paušalni ispravak u visini od 10 %. Tako su različiti „prigovori” bili ispitani zasebno jer bi se eventualno isključenje ili suženje jednoga od njih odrazilo na sve ostale. Posljedično, zajedničko i nediferencirano postupanje Općeg suda s tako različitim argumentima onemogućilo je primjereno ispitivanje činjeničnih i pravnih pitanja koja je navela talijanska vlada te isto tako predstavlja očiti nedostatak obrazloženja: djelujući na takav način Opći sud nije dao dovoljno detaljno objašnjenje o tome zašto je različite vrste prigovora smatrao neosnovanima.
Drugi tužbeni razlog: povreda članka 39. stavka 2. točke (c) i članka 39. stavka 3. Uredbe br. 1260/1999 (1) kao i članka 4. Uredbe br. 438/2001 (2); povreda načela o teretu dokazivanja; sadržajna netočnost ocjene činjeničnog stanja u odnosu na ono koje proizlazi iz spisa koji je podnesen Općem sudu; iskrivljavanje dokaza iznesenih pred Općim sudom.
Žalitelj smatra da je Opći sud iskrivio nesporne činjenica i dokaze koji proizlaze iz spisa, osobito činjenicu da su talijanske vlasti pojedinačno proučile svako očitovanje revizora Komisije o posebnim nedostacima utvrđenima u devet kontrola prvog stupnja. Prema mišljenju žalitelja Opći sud je trebao priznati da je pobijana odluka pogrešna u dijelu koji se odnosi na tih devet kontrola te je stoga trebao prihvatiti razloge kojima je talijanska vlada isticala da je Komisija povrijedila članak 39. stavke 2. i 3. Uredbe br. 1260/1999 kada je donijela odluku o paušalnom ispravku od 10 %, a da uzorak kontrola prvog stupnja nije pokazao nikakvu nepravilnost i (čak i ako se smatra da su se dogodile ostale nepravilnosti) na način koji pretjerano odstupa od pravila o proporcionalnosti koje je određeno u tom članku 39.
Opći sud nije uzeo u obzir podatke iz spisa kada je riječ o rekonstrukciji činjenica o odvijanju kontrola jer nije uzeo u obzir stvarni kvantitativni (prag dogovoren s Komisijom) i kvalitativni razvoj kontrola prvog i drugog stupnja koje su se odvile 2009.
Napokon, Opći sud je iskrivio nesporne činjenice i dokaze koji proizlaze iz spisa i povrijedio navedene članke kada je smatrao da je pobijana odluka opravdana zbog toga što talijanske vlasti nisu dokazale napredak platežnog tijela.
Treći žalbeni razlog: povreda članka 39. stavka 2. točke (c) i članka 39. stavka 3. Uredbe br. 1260/1999 kao i članka 10. Uredbe br. 438/2001; povreda načela o teretu dokazivanja; sadržajna netočnost ocjene činjeničnog stanja u odnosu na ono koje proizlazi iz spisa koji je podnesen Općem sudu; iskrivljavanje dokaza iznesenih pred Općim sudom.
Prema mišljenju žalitelja, zaključci Općeg suda temelje se na potpuno apstraktnoj rekonstrukciji stvarne činjenične situacije vezane za odvijanje i raspodjelu kontrola drugog stupnja. Opći sud trebao je poništiti dio odluke koji se odnosi na ispitivanje koje je provela Komisija kada je riječ o kontrolama drugog stupnja i njihovoj nevjerodostojnosti koje uopće nije bilo poduprto valjanim dokazima o postojanju i stupnju stvarnog rizika za ERDF.
(1) Uredba Vijeća (EZ) br. 1260/1999 od 21. lipnja 1999. o utvrđivanju općih odredbi o strukturnim fondovima (SL 161, str. 1.).
(2) Uredba Komisije (EZ) br. 438/2001 od 2. ožujka 2001. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1260/1999 u vezi sa sustavima upravljanja i kontrole za pomoć dodijeljenu iz strukturnih fondova (SL L 63, str. 21.).
Full & Egal Universal Law Academy