2.3.2015
HR
Službeni list Europske unije
C 73/14
Žalba koju je 11. prosinca 2014. podnio Mirelta Ingatlanhasznosító Kft. protiv rješenja Općeg suda (peto vijeće) od 19. studenoga 2014. u predmetu T-430/14, Mirelta Ingatlanhasznosító Kft. protiv Europske komisije i Europskog ombudsmana
(Predmet C-576/14 P)
(2015/C 073/20)
Jezik postupka: mađarski
Stranke
Žalitelj: Mirelta Ingatlanhasznosító Kft. (zastupnik: K.D. Pap, odvjetnik)
Druge stranke u postupku: Europska komisija i Europski ombudsman
Žalbeni zahtjev
Žalitelj od Suda zahtijeva da:
—
ukine pobijano rješenje i vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje.
Žalbeni razlozi i glavni argumenti
Glavni žalbeni razlog: pogrešno tumačenje Općeg suda u pogledu tužbe žalitelja.
Žalitelj smatra da je Opći sud pogrešno protumačio i preoblikovao njegov tužbeni zahtjev te je također pogrešno protumačio osnove na kojima se temelji tužbeni zahtjev tako što je izjavio da je tužba protiv Komisije podnesena zbog „odbijanja Komisije da pokrene postupak zbog povrede obveze”.
Žalitelj tvrdi da je predmet njegove tužbe bio zahtjev da Opći sud „obveže Europsku komisiju da provede postupak u skladu s pravom Unije kojim se jamči djelotvornost tog prava”.
Tužitelj je u tom smislu podnio tužbu protiv Komisije jer je smatrao da je očita povreda njegovog prava na pravičan postupak bila ujedno i povreda temeljnog prava zajamčenog Poveljom Europske unije o temeljnim pravima. Prema njegovom shvaćanju, Komisija mu nije samo uskratila pravo na pravičan postupak, nego i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu tako što je provela nepravičan postupak i analizu koja nije bila u skladu s pravom Unije i tako što nije jamčila djelotvornost tog prava (osobito iz navedene Povelje o temeljnim pravima).
Žalitelj smatra da tumačenje koje je Opći sud dao u pogledu njegove tužbe zapravo znači da postupak koji Komisija mora provesti u skladu s pravom Unije nužno podrazumijeva da je u slučaju objektivne ocjene na temelju tog prava ona dužna pokrenuti postupak zbog povrede obveze, što tužitelj ne može zahtijevati.
Naprotiv, žalitelj smatra da iz odredaba Povelje o temeljnim pravima koje imaju istu pravnu snagu kao i Ugovori proizlazi da samo nakon što provede pravičnu ocjenu Komisija može, oslanjajući se na sudsku praksu, ocijeniti hoće li pokrenuti postupak zbog povrede obveze. Stoga je pravičan postupak zahtjev od vrhunske važnosti i Komisija može primijeniti svoju diskrecijsku ovlast — što prema mišljenju žalitelja ne može dovesti do nepoštovanja temeljnih prava — tek nakon pravičnog postupka jer se inače, kao što je ovdje slučaj, može naći u situaciji da neće imati gotovo ništa ocijeniti.
Podredni žalbeni razlog: pravo Unije ne daje diskrecijsku ovlast Komisiji kako bi ona odobrila izuzimanje država članica od obveze primjene sekundarnog prava i navedene uredbe a kamoli neizravno.
Stajalište koje je Opći sud u pogledu Komisijine diskrecijske ovlasti izrazio u točki 6. rješenja, pod naslovom „Pravo”, na više načina povrjeđuje prisilne i jednoznačne odredbe Ugovorâ koje stoga ne podliježu ocjeni Komisije a da ona, prema mišljenju žalitelja, ne može također ocijeniti obvezu djelotvornosti temeljnih prava zajamčenih Poveljom Europske unije o temeljnim pravima.
U svojoj žalbi žalitelj se niti jednom ne protivi Komisijinoj diskrecijskoj ovlasti, osim što s obzirom na stvarni sadržaj žalbe prigovara da Komisija nije mogla primijeniti svoju diskrecijsku ocjenu u skladu s ustaljenom sudskom praksom na koju se Opći sud poziva jer o primjeni slobodne ocjene može biti govora jedino ako je sama ocjena pravična i ako postoji nešto što se može razumno ocijeniti.
Ugovor, koji ima jaču pravnu snagu od sudske prakse, određuje da Komisija mora jamčiti djelotvornost prava Unije.
U konkretnom slučaju, agent Unije (tijelo Unije) koje je provelo ocjenu oduzelo je žalitelju njegovo temeljno pravo tako što je sam umjesto Komisije ocijenio i donio odluku prije reda i na nepravičan način o pitanjima koja sama po sebi ne mogu biti predmet slobodne ocjene; drugim riječima, umjesto da je primijenjena slobodna ocjena, o žaliteljevom predmetu odlučio je sam agent, oslanjajući se na pogrešna činjenična utvrđenja.
Žalitelj smatra da ni nacionalni sud ni Europska komisija ne mogu ocijeniti treba li pod pretpostavkom primjene članka 101. UFEU-a primijeniti Uredbu Vijeća (EZ) br. 1/2003 o primjeni tog članka a da Komisija također ne može utvrditi da odbijanje primjene uredbe Unije (očiti propust u primjeni) znači isto što i „primjena na drugi način”. Već sama ova konstatacija dokazuje da je došlo do povrede žaliteljevog prava na pravičan postupak, a time i do uskrate djelotvorne sudske zaštite i suda koji je prethodno ustanovljen zakonom.
Full & Egal Universal Law Academy