RJEŠENJE SUDA (peto vijeće)
15. listopada 2014. ( *1 )
„Zahtjev za prethodnu odluku — Načelo zaštite legitimnih očekivanja — Nacionalno zakonodavstvo koje predviđa smanjenje mirovinskih prava s retroaktivnim učinkom — Potpuno unutarnja situacija — Očita nenadležnost Suda“
U predmetu C‑246/14,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Puglia (Italija), odlukom od 28. travnja 2014., koju je Sud zaprimio 21. svibnja 2014., u postupku
Vittoria De Bellis,
Diana Perrone,
Cesaria Antonia Villani
protiv
Istituto Nazionale di Previdenza per i Dipendenti dell’Amministrazione Pubblica (Inpdap),
SUD (peto vijeće),
u sastavu: T. von Danwitz (izvjestitelj), predsjednik vijeća, A. Rosas, E. Juhász, D. Šváby i C. Vajda, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,
tajnik: A. Calot Escobar,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči obrazloženim rješenjem u skladu s člankom 53. stavkom 2. Poslovnika Suda,
donosi sljedeće
Rješenje
1
Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje načela zaštite legitimnih očekivanja.
2
Zahtjev je upućen u okviru spora između V. De Bellis, D. Perrone i C. A. Villani te Istituto Nazionale di Previdenza per i Dipendenti dell’Amministrazione Pubblica (Inpdap) glede njihovih mirovinskih prava.
Pravni okvir
Zakon br. 241/1990
3
Zakon br. 241 od 7. kolovoza 1990., kojim se utvrđuju nova pravila upravnog postupka i pravila o pristupu upravnim dokumentima (GURI br. 192 od 18. kolovoza 1990., str. 7.), kako je izmijenjen i dopunjen Zakonom br. 15 od 11. veljače 2005. (GURI br. 42 od 21. veljače 2005., str. 4., u daljnjem tekstu: Zakon br. 241/1990), u članku 1. stavku 1. propisuje sljedeće:
„Ciljevi upravne djelatnosti utvrđeni su zakonom i ona se rukovodi načelima ekonomičnosti, učinkovitosti, nepristranosti, javnosti i transparentnosti u skladu s uvjetima utvrđenima ovim zakonom i drugim odredbama kojima se uređuju posebni postupci kao i načelima koja izviru iz pravnog poretka Zajednice.“
Zakon br. 335/1995
4
Članak 1. Zakona br. 335 od 8. kolovoza 1995. o reformi obveznog i dodatnog mirovinskog sustava (redovni dodatak GURI‑ju br. 190 od 16. kolovoza 1995., u daljnjem tekstu: Zakon br. 335/1995) u stavku 41. propisuje:
„Propisi koji se primjenjuju na isplatu mirovina nadživjelim članovima obitelji umirovljenog osiguranika na snazi u okviru sustava općeg obveznog osiguranja proširuju se na sve sustave koji isključuju ili zamjenjuju navedeni sustav. Ako postoje samo maloljetna djeca, studenti ili osobe nesposobne za rad, postotak mirovine iznosi 70% samo za obiteljske mirovine dospjele računajući od stupanja na snagu ovog zakona. Iznosi obiteljskih mirovina mogu se koristiti kumulativno s prihodima korisnika, u granicama iz tablice F u prilogu. Iznos koji proizlazi iz kumuliranja iznosa prihoda, iz ovog stavka, s obiteljskom mirovinom kako je smanjena, ni u kojem slučaju ne može biti manji od onog na koji bi osoba imala pravo da je njezin prihod jednak gornjoj granici razreda prihoda koji je neposredno ispod onog u kojem se nalazi njezin prihod. Granice o kumuliranju ne primjenjuju se ako korisnik pripada nuklearnoj obitelji koja obuhvaća maloljetnu djecu, studente ili osobe nesposobne za rad, u smislu propisa iz prve rečenice ovog stavka. Ova odredba ne dovodi u pitanje povoljnija socijalna davanja primljena na dan stupanja na snagu ovog zakona, uzimajući u obzir buduća poboljšanja.“
Zakon br. 724/1994
5
Članak 15. Zakona br. 724 od 23. prosinca 1994. (redovni dodatak GURI‑ju br. 304 od 30. prosinca 1994., u daljnjem tekstu: Zakon br. 724/1994) u stavku 5. određuje:
„Odredbe o plaćanju posebne dodatne naknade na mirovine, predviđene u članku 2. Zakona br. 324 od 27. svibnja 1959., kako je izmijenjen i dopunjen, primjenjuju se samo na izravne mirovine čiji je iznos utvrđen prije 31. prosinca 1994. i odgovarajuće obiteljske mirovine.“
Zakon br. 296/2006
6
Zakon br. 296 od 27. prosinca 2006. (redovni dodatak GURI‑ju br. 299 od 27. prosinca 2006., u daljnjem tekstu: Zakon br. 296/2006) u svojem jedinom članku stavcima 774. i 776. određuje:
„774.
Proširenje propisa primjenjivih na isplatu mirovina nadživjelim članovima obitelji umirovljenog osiguranika na snazi u okviru sustava općeg obveznog osiguranja na sve sustave koji isključuju ili zamjenjuju navedeni sustav, predviđeno u članku 1. stavku 41. [Zakona br. 335/1995], treba tumačiti na način da se, za obiteljske mirovine dospjele računajući od stupanja na snagu [Zakona br. 335/1995], bez obzira na to koji je datum početka izravne mirovine, posebna dodatna naknada koju je podnositelj već koristio, sastavni dio mirovine koja se prima u cijelosti, dodjeljuje s obzirom na postotak predviđen za obiteljsku mirovinu.
[...]
776.
Članak 15. stavak 5. [Zakona br. 724/1994] se ukida.“
Glavni postupak i prethodna pitanja
7
Tužitelji iz glavnog postupka nositelji su obične mirovine i obiteljske mirovine. Oni su uputili zahtjev Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Puglia kako bi, među ostalim, ishodili priznanje svojih prava na plaćanje ukupne posebne dodatne naknade i pripadajućih kamata.
8
U okviru tih postupaka Istituto Nazionale di Previdenza per i Dipendenti dell’Amministrazione Pubblica (Inpdap) navodi da tužitelji iz glavnog postupka imaju pravo na obiteljsku mirovinu samo od datuma kasnijeg od 16. kolovoza 1995. Iz jedinog članka stavka 774. Zakona br. 296/2006 proizlazi da članak 1. stavak 41. Zakona br. 335/1995 treba tumačiti tako da, za obiteljske mirovine dospjele računajući od 17. kolovoza 1995., bez obzira na to na koji su datum odobrena prava na izravnu mirovinu, posebnu dodatnu naknadu treba smatrati sastavnim dijelom mirovine.
9
Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Puglia u biti navodi da je posljedica jedinog članka 774. i 776. Zakona br. 296/2006 ukidanje prava koja se odnose na obiteljske mirovine koja proizlaze iz njegovog sudskog tumačenja članka 15. stavka 5. Zakona br. 724/1994. Taj sud smatra da je jedini cilj tog članka stavaka 774. i 776. Zakona br. 296/2006 bio zaštititi financijske interese talijanske države. Stoga on postavlja pitanje o tome primjenjuje li se načelo legitimnih očekivanja uz zakone o tumačenju koji, na štetu zainteresiranih osoba, retroaktivno izmjenjuju odredbe koje su im dale prava i može li isključivo financijski razlog predstavljati važan razlog u općem interesu.
10
U tom pogledu, Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Puglia navodi sudsku praksu Corte costituzionale. Taj potonji sud je, odlučujući povodom dvaju zahtjeva Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Puglia i Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Siciliana, u svojoj presudi br. 74 od 12. ožujka 2008. presudio da pitanja postavljena o ustavnosti jedinog članka stavka 774. Zakona br. 296/2006 nisu osnovana. Osim toga, u presudi br. 1 od 5. siječnja 2011. o Zakonu br. 335/1995 Corte costituzionale je presudio da se načelo zaštite legitimnih očekivanja ne primjenjuje na pravne odnose koji se odnose na javne i privatne mirovine. Zakonodavac je, donoseći Zakon br. 335/1995, nastavio usklađivanje privatnog i javnog mirovinskog sustava koje je imalo strukturne posljedice na javne rashode i proračunsku ravnotežu, kako bi poštovao obveze koje proizlaze iz članstva u Uniji povezane s Paktom o gospodarskoj i financijskoj stabilnosti s ciljem prelaska na jedinstvenu europsku valutu.
11
U pogledu nadležnosti Suda za odgovaranje na postavljena pitanja Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Puglia primjećuje da članak 1. Zakona br. 241/1990 sadrži izravno i bezuvjetno upućivanje na načela pravnog poretka Europske unije što talijanskog suca ovlašćuje da Sudu uputi zahtjev za konkretno i važno tumačenje za potrebe svoje presude. Doista, Sud je u presudama Cicala (C‑482/10, EU:C:2011:868) i Romeo (C‑313/12, EU:C:2013:718) odlučio da članak 1. Zakona br. 241/1990 ne sadrži izravno i bezuvjetno upućivanje na pravo Unije. Međutim, u glavnom postupku, suprotno predmetima koji su doveli do tih dviju presuda, u pitanju nije obveza obrazlaganja nego načelo zaštite legitimnih očekivanja koje se primjenjuje jasno i bezuvjetno a da nije ograničeno na unutarnje pravo.
12
U tim je okolnostima Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Puglia odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1)
Treba li načelo zaštite legitimnih očekivanja tumačiti u smislu da mu je protivno nacionalno zakonodavstvo poput [Zakona br.° 296/2006] koji utvrđuje da Istituto di Previdenza ne može isplatiti povoljnije obiteljske mirovine nositeljima obiteljskih mirovina čiji je iznos utvrđen nakon 17. kolovoza 1995. i koje odgovaraju mirovinama isplaćenima njihovim supružnicima prije 31. prosinca 1994., bez objašnjenja postoje li za to razlozi u općem interesu?
2)
Može li financijski razlog predstavljati razlog u općem interesu za donošenje zakona o vjerodostojnom tumačenju poput onog koji je predmet glavnog postupka?“
Nadležnost Suda
13
Najprije valja utvrditi da se postavljena pitanja odnose na tumačenje načela zaštite legitimnih očekivanja u potpuno unutarnjoj situaciji.
14
U tom pogledu potrebno je upozoriti da Sud u načelu nije nadležan za prethodno pitanje kada je očito da se odredba prava Unije koja podliježe tumačenju Suda ne primjenjuje (vidjeti, u tom smislu, presudu, Caixa d’Estalvis i Pensions de Barcelona, C‑139/12, EU:C:2014:174, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
15
Međutim, Sud je nadležan za odlučivanje o zahtjevima za prethodnu odluku koji se odnose na odredbe prava Unije u situacijama u kojima se glavne činjenice nalaze izvan područja primjene prava Unije, ali u kojima nacionalno pravo prilikom utvrđivanja pravila koja se primjenjuju na potpuno unutarnju situaciju dotične države članice upućuje na sadržaj spomenutih odredaba prava Unije (vidjeti osobito presude Poseidon Chartering, C‑3/04, EU:C:2006:176, t. 15.; ETI i dr., C‑280/06, EU:C:2007:775, t. 22. i 26.; Salahadin Abdulla i dr., C‑175/08, C‑176/08, C‑178/08 i C‑179/08, EU:C:2010:105, t. 48.; Cicala, EU:C:2011:868, t. 17.; Nolan, C‑583/10, EU:C:2012:638, t. 45. kao i Romeo, EU:C:2013:718, t. 21.).
16
Doista, postoji određeni interes Unije da se, radi izbjegavanja različitih tumačenja u budućnosti, odredbe i pojmovi preuzeti iz prava Unije tumače na jednak način, kada se nacionalno zakonodavstvo, prilikom rješavanja situacija koje se ne nalaze u području primjene dotičnog akta Unije, ravna prema rješenjima koje sadrži taj akt, kako bi se osiguralo jednako postupanje u unutarnjim situacijama i u situacijama uređenim pravom Unije neovisno o uvjetima u kojima se odredbe ili pojmovi preuzeti iz prava Unije trebaju primijeniti (vidjeti osobito presude Salahadin Abdulla i dr., EU:C:2010:105, t. 48.; SC Volksbank România, C‑602/10, EU:C:2012:443, t. 87. i 88.; Nolan, EU:C:2012:638, t. 46.; Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, EU:C:2013:160, t. 20. i 21. kao i Romeo, EU:C:2013:718, t. 22.).
17
Takav je slučaj kada odredbe prava Unije o kojima je riječ postanu na temelju nacionalnog prava izravno i bezuvjetno primjenjive na takve situacije (presude Cicala, EU:C:2011:868, t. 19.; Nolan, EU:C:2012:638, t. 47. i Romeo, EU:C:2013:718, t. 23.). Nasuprot tomu, to nije slučaj kada odredbe nacionalnog prava nacionalnom sucu dopuštaju odstupanje od tih pravila prava Unije kako ih tumači Sud (vidjeti u tom smislu presude Kleinwort Benson, C‑346/93, EU:C:1995:85, t. 16. i 18. te Romeo, EU:C:2013:718, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
18
Kad je riječ o članku 1. Zakona br. 241/1990 na koji se poziva Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Puglia, Sud je već presudio da ta odredba ne sadrži upućivanje na pravo Unije, u smislu gore navedene sudske prakse Suda, koje potonjem omogućuje da odgovori na pitanja o tumačenju prava Unije u okviru potpuno unutarnjih sporova (vidjeti presude Cicala, EU:C:2011:868 kao i Romeo, EU:C:2013:718).
19
Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Puglia ne iznosi nijedan element koji Sudu može omogućiti da zaključi da je nadležan za odgovaranje na postavljena pitanja. Sama činjenica da se ta pitanja odnose na načelo zaštite legitimnih očekivanja, a ne na obvezu obrazlaganja kao u predmetima koji su doveli do presuda Cicala (EU:C:2011:868) i Romeo (EU:C:2013:718), ne može promijeniti tu ocjenu.
20
U tom pogledu valja podsjetiti da, u skladu s člankom 94. točkom (c) Poslovnika Suda, zahtjev za prethodnu odluku mora sadržavati prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivoga u glavnom postupku. Taj prikaz kao i sažeti prikaz relevantnih činjenica koji se zahtijeva u članku 94. točki (a) Poslovnika Sudu moraju omogućiti da, osim dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku, provjeri svoju nadležnost za odgovaranje na postavljeno pitanje (rješenje Parva Investitsionna Banka i dr., C‑488/13, EU:C:2014:2191, t. 25.).
21
S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi, na temelju članka 53. stavka 2. Poslovnika, da je Sud očito nenadležan za odgovaranje na pitanja koja je postavio Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Puglia.
Troškovi
22
Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) rješava:
Sud Europske unije očito je nenadležan za odgovaranje na pitanja koja je postavio Corte dei conti, sezione giurisdizionale per la Regione Puglia (Italija) u odluci od 28. travnja 2014. (predmet C‑246/14).
Potpisi
( *1 ) Jezik postupka: talijanski
Full & Egal Universal Law Academy