RJEŠENJE SUDA (osmo vijeće)
6. studenoga 2014. ( *1 )
„Zahtjev za prethodnu odluku — Članak 53. stavak 2. Poslovnika Suda — Očita nedopuštenost — Nedovoljna pojašnjenja činjeničnog okvira i razloga koji opravdavaju potrebu odgovora na prethodno pitanje“
U predmetu C‑366/14,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Budapesti XX., XXI. és XXIII. kerületi bíróság (Mađarska), odlukom od 11. srpnja 2014., koju je Sud zaprimio 28. srpnja 2014., u postupku
Herrenknecht AG
protiv
Hév‑Sugár kft,
SUD (osmo vijeće),
u sastavu: C. Toader (izvjestiteljica), u svojstvu predsjednice osmog vijeća, E. Jarašiūnas i C. G. Fernlund, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Jääskinen,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir odluku, donesenu nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da će o predmetu, na temelju članka 53. stavka 2. Poslovnika Suda, odlučiti obrazloženim rješenjem,
donosi sljedeće
Rješenje
1
Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 23. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001, L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str 30.) i članka 3. stavka 1. Konvencije o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze, otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. (SL L 266, str. 1., u daljnjem tekstu: Rimska konvencija).
2
Zahtjev je podnesen u okviru spora između Herrenknechta AG (u daljnjem tekstu: Herrenknecht), društva njemačkog prava, i Hév‑Sugára kft (u daljnjem tekstu: Hév‑Sugár), društva mađarskog prava, o zahtjevu za isplatu najamnine.
Pravni okvir
Pravo Unije
3
Člankom 23. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 44/2001 predviđeno je:
„Ako se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom, nadležan će biti taj sud ili ti sudovi. Takva nadležnost je isključiva, osim ako su stranke postigle drugačiji sporazum. Takav sporazum o prenošenju nadležnosti postiže se:
(a)
u pisanom obliku, ili se potvrđuje u pisanom obliku; ili
(b)
u obliku koji je u skladu s praksom uvriježenom među strankama; ili
(c)
u međunarodnoj trgovini u obliku koji je u skladu s običajima koji su strankama poznati ili bi im morali biti poznati, a opće su poznati u međunarodnoj trgovini i redovito ih poštuju stranke ugovora iste vrste u okviru trgovine o kojoj je riječ.“
4
Člankom 3. stavkom 1. Rimske konvencije predviđeno je:
„Na ugovor se primjenjuje pravo koje stranke izaberu. Taj izbor mora biti izričit ili dovoljno sigurno proizlaziti iz ugovornih odredaba ili okolnosti slučaja. Tim izborom stranke mogu odrediti mjerodavno pravo za cijeli svoj ugovor ili samo za jedan njegov dio.“ [neslužbeni prijevod]
Mađarsko pravo
5
Primjenjive nacionalne odredbe u bitnome odgovaraju odredbama prava Unije.
Glavni postupak i prethodna pitanja
6
Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su Herrenknecht, u svojstvu najmodavca, i Hév‑Sugár, u svojstvu najmoprimca, 11. srpnja 2008. sklopili mješoviti ugovor o kupoprodaji i najmu sukladno kojem prvi potonjemu daje u najam građevinske strojeve u svrhu bušenja tunela. U tom je ugovoru bilo predviđeno i da nakon isteka najma Herrenknecht Hév‑Sugáru prodaje opremu koja je predmet ugovora.
7
Ugovor o kojem je riječ imao je pet dodataka koji su se odnosili na njegove različite aspekte i koji su, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, sadržavali klauzule kojima su u slučaju spora nadležnima određeni bilo arbitri, kako to proizlazi iz Dodatka I. tom ugovoru, bilo redovni sudovi, kako to proizlazi iz dodataka II. i IV. spomenutom ugovoru. U potonjem slučaju predviđeno je da tužitelj u slučaju spora može birati između određenih njemačkih ili mađarskih sudova.
8
Usto, u slučaju spora, Dodatkom I. ugovoru o kojem je riječ, koji se odnosi na isporuku proizvoda, kao mjerodavno pravo određeno je njemačko pravo, dok je dodacima II. i IV. istom ugovoru, koji se odnose na zapošljavanje osoblja odnosno opće uvjete najma, kao mjerodavno određeno švicarsko pravo.
9
Sud koji je uputio zahtjev po službenoj je dužnosti, u okviru postupka radi isplate najamnine koji je pokrenuo Herrenknecht, preispitao svoju nadležnost, s obzirom na to da su stranke u svojem ugovoru predvidjele klauzule različitog sadržaja glede nadležnih sudova.
10
Slijedom navedenog, iako je potvrdio svoju opću mjesnu nadležnost u Mađarskoj za odlučivanje o glavnom postupku, taj se sud pita ima li on ili koji drugi sud određen klauzulama o nadležnosti koje su stranke ugovorile isključivu međunarodnu nadležnost, u skladu s člankom 23. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001, i je li Herrenknecht imao pravo slobodno birati između sudova određenih u ugovoru o kojem je riječ.
11
Također, taj se sud pita koje je pravo mjerodavno u konkretnom slučaju, vodeći računa o članku 3. stavku 1. Rimske konvencije i imajući u vidu da su ugovorne stranke u različitim dodacima ugovoru o kojem je riječ kao mjerodavno pravo predvidjele i njemačko i švicarsko pravo.
12
U takvim okolnostima, Budapesti XX., XXI. és XXIII. kerületi bíróság odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Kako treba tumačiti članak 23. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 kad je riječ o tome koji sud ima isključivu međunarodnu nadležnost, u slučaju kad su ugovorne stranke koje su u sporu u općim uvjetima svojeg ugovora za rješavanje sporova koji proiziđu iz tog ugovora ugovorile nadležnost nekoliko različitih sudova: ima li tuženik pravo slobodno birati između suda koji je određen, a čija je nadležnost isključiva i onog čija je nadležnost izberiva, i može li se zaključiti da sud koji upućuje zahtjev ima isključivu međunarodnu nadležnost?
2.
Kako treba tumačiti članak 3. stavak 1. Rimske konvencije kad je riječ o tome koje je unutarnje materijalno pravo mjerodavno za ugovor, kad su ugovorne stranke u općim uvjetima svojeg ugovora kao mjerodavno pravo za taj ugovor odredile unutarnje pravo više [država]?“
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
13
Na temelju članka 53. stavka 2. Poslovnika Suda, kad su zahtjev ili pravno sredstvo očito nedopušteni, Sud može, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, u svakom trenutku odlučiti obrazloženim rješenjem, bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.
14
Valja upozoriti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, postupak predviđen člankom 267. UFEU‑a predstavlja sredstvo suradnje između Suda i nacionalnih sudova putem kojega Sud nacionalnim sudovima pruža tumačenje prava Unije koje im je potrebno za rješavanje spora koji se pred njima vodi (vidjeti u tom smislu presude Geistbeck, C‑509/10, EU:C:2012:416, t. 47. i navedenu sudsku praksu i Impacto Azul, C‑186/12, EU:C:2013:412, t. 26. i navedenu sudsku praksu).
15
Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da potreba tumačenja prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sudu zahtijeva da nacionalni sud odredi činjenični i pravni okvir pitanja koja postavlja ili da barem iznese činjenične okolnosti na kojima se ta pitanja temelje. U zahtjevu za prethodnu odluku potrebno je navesti jasne razloge koji su nacionalni sud naveli da se zapita o tumačenju prava Unije i ocijeni potrebnim postaviti Sudu prethodno pitanje (presuda Mulders, C‑548/11, EU:C:2013:249, t. 28. i navedena sudska praksa).
16
Ti uvjeti glede sadržaja zahtjeva za prethodnu odluku izričito su navedeni u članku 94. Poslovnika kao i u Preporukama Suda namijenjenima nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka (SL 2012., C 338, str. 1.). Iz točke 22. tih preporuka proizlazi, među ostalim, da zahtjev za prethodnu odluku „mora biti dovoljno iscrpan i sadržavati sve relevantne podatke kako bi se omogućilo Sudu, kao i zainteresiranim osobama ovlaštenima da podnesu očitovanja, da ispravno shvate činjenični i pravni kontekst glavnog predmeta“. (vidjeti u tom smislu rješenje D’Aniello i dr., C‑89/13, EU:C:2014:299, t. 20.).
17
U tom pogledu također valja istaknuti da podaci sadržani u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje služe ne samo tomu da omoguće Sudu da pruži korisne odgovore već i tomu da se vladama država članica i drugim zainteresiranim osobama omogući da podnesu očitovanja u skladu s člankom 23. Statuta Suda Europske unije. Na Sudu je da, vodeći računa o činjenici da se na temelju te odredbe zainteresiranima priopćavaju samo odluke kojima se upućuje prethodno pitanje, pazi da zaštiti tu mogućnost (vidjeti rješenja Adiamix, C‑368/12, EU:C:2013:257, t. 24. i Mlamali, C‑257/13, EU:C:2013:763, t. 24.).
18
U ovom slučaju valja utvrditi da odluka o upućivanju prethodnog pitanja očito ne udovoljava zahtjevima iz točaka 15. i 16. ovog rješenja.
19
Prije svega, iako je sud koji je uputio zahtjev odredio predmet glavnog postupka kao „zahtjev za isplatu najamnine“, bez daljnjih pojašnjenja, nije pružio činjenične elemente na kojima se temelje dva pitanja. Posebice nije iznio postojanje eventualne veze između predmeta spomenutog spora i posebne klauzule sadržane u ugovoru o kojem je riječ u glavnom postupku ili u jednom od dodataka ugovoru.
20
Ako je utvrđeno postojanje takve veze s, primjerice, dodacima II. ili IV. ugovoru o kojem je riječ u glavnom postupku, što se, međutim, iz odluke o upućivanju prethodnog pitanja ne može smatrati utvrđenim, sud koji je uputio zahtjev bio bi nadležan prema načelu priznavanja autonomije volje stranaka u području određivanja nadležnosti i jedino mjerodavno pravo bilo bi švicarsko pravo.
21
Nadalje, nedostaje i izričito pojašnjenje eventualnog osporavanja stranaka nadležnosti suda koji je uputio zahtjev, pri čemu je taj sud svoju nadležnost provjerio samo po službenoj dužnosti. Takvo bi pojašnjenje bilo osobito korisno kao potvrda volje stranaka izražene u ugovornim klauzulama kojima se određuje nadležnost ili onima kojima se određuje mjerodavno pravo.
22
Zaključno, slijedom gornjih razmatranja, sud koji je uputio zahtjev nije na dovoljno jasan i precizan način izložio razloge koji su ga naveli da se zapita o tumačenju prava Unije.
23
U takvim okolnostima Sud ne može pružiti koristan odgovor na postavljena pitanja te u ovom stadiju postupka valja utvrditi, na temelju članka 53. stavka 2. Poslovnika, da je zahtjev za prethodnu odluku očito nedopušten.
Troškovi
24
Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.
Slijedom navedenoga, Sud (osmo vijeće) rješava:
Zahtjev za prethodnu odluku koji je podnio Budapesti XX., XXI. és XXIII. kerületi bíróság (Mađarska), odlukom od 11. srpnja 2014. (predmet C‑366/14), očito je nedopušten.
Potpisi
( *1 ) Jezik postupka: mađarski
Full & Egal Universal Law Academy