FulLegal · İçtihat Detay

Polonya 04.05.2017 HR

EUR-Lex - 62014TJ0512 - HR

Avrupa Adalet Divanı

Karar Metni

PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)

4. svibnja 2017. ( *1 )

„Tužba za poništenje — EFRR — Članak 41. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 1083/2006 — Odbijanje dodjele financijskog doprinosa velikom projektu — Poduzetnik odgovoran za provedbu projekta — Nepostojanje izravnog utjecaja — Nedopuštenost“

U predmetu T‑512/14,

Green Source Poland sp. z o.o., sa sjedištem u Varšavi (Poljska), koji zastupaju M. Merola i L. Armati, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju su zastupali M. Clausen i B.-R. Killmann, zatim B.-R. Killmann i R. Lyal, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje odluke Komisije C(2014) 2289 final od 7. travnja 2014. kojom je odbijena dodjela financijskog doprinosa Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR) velikom projektu „Kupnja i primjena inovativne tehnologije za proizvodnju biokomponenti radi proizvodnje biogoriva”, koji je dio operativnog programa „Inovativno gospodarstvo” za strukturnu pomoć u okviru cilja „Konvergencija” u Poljskoj,

OPĆI SUD (sedmo vijeće),

u sastavu: M. van der Woude, predsjednik, I. Ulloa Rubio i A. Marcoulli (izvjestiteljica), suci,

tajnik: P. Cullen, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 24. studenoga 2016.,

donosi sljedeću

Presudu

Okolnosti spora

Europska komisija je 1. listopada 2007. Odlukom C(2007) 4562 donijela operativni program „Inovativno gospodarstvo” što ga je Republika Poljska predstavila na temelju članka 32. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1083/2006 od 11. srpnja 2006. o utvrđivanju općih odredaba o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu i Kohezijskom fondu i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1260/1999 (SL 2006., L 210, str. 25.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 2., str. 120.).

Iz tužbe proizlazi da je nakon donošenja nacionalnih odredbi o provedbi operativnog programa „Inovativno gospodarstvo” tužitelj, Green Source Poland sp. z o.o., poljsko društvo privatnog prava osnovano u prosincu 2004. s jedinim ciljem gradnje i upravljanja pogonom za proizvodnju bioetanola u Poljskoj, podnio poljskim tijelima 12. svibnja 2008. zahtjev za bespovratna sredstva za projekt „Kupnja i primjena inovativne tehnologije za proizvodnju biokomponenti radi proizvodnje biogoriva” (u daljnjem tekstu: projekt) i da su 25. travnja 2012. poljska tijela i tužitelj potpisali ugovor o dodjeli subvencije za provedbu navedenog projekta u okviru operativnog programa „Inovativno gospodarstvo” (u daljnjem tekstu: ugovor).

Iz ugovora proizlazi da je bespovratna sredstva koja se odnose na financiranje jednog dijela prihvatljivih izdataka za predmetni veliki projekt Republika Poljska financirala s 85 % po osnovi doprinosa koji potječe iz Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR) i s 15 % po osnovi državnih sredstava (vidjeti članak 1. stavak 4. ugovora). Nadalje, bilo je predviđeno, među ostalim, da ako Komisija odbije doprinijeti sredstvima u skladu s člankom 41. stavkom 3. Uredbe br. 1083/2006, ugovor prestaje na dan obavijesti korisnika o Komisijinoj odluci (vidjeti članak 5. stavak 24. ugovora) i da se u takvom slučaju korisnik obvezuje vratiti sva sredstva ili dio sredstava koja su poljska tijela već platila (vidjeti članak 5. stavak 26. ugovora).

Republika Poljska je 10. rujna 2012. na osnovi članaka 39. do 41. Uredbe br. 1083/2006 podnijela Komisiji zahtjev za financijski doprinos iz EFRR‑a za projekt. Zahtjevom za doprinos, koji je Republika Poljska podnijela u skladu s Prilogom XXII. Uredbi Komisije (EZ) br. 1828/2006 od 8. prosinca 2006. o utvrđivanju pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1083/2006 i Uredbe (EZ) br. 1080/2006 Europskog parlamenta i Vijeća o EFRR‑u (SL 2006., L 371, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 1., str. 94.), poljsko ministarstvo regionalnog razvoja određeno je kao „tijelo nadležno za zahtjev”, a tužitelj kao „organizacija odgovorna za provedbu projekta (korisnik)”.

Dopisom od 27. studenoga 2012. upućenom Republici Poljskoj Komisija je izrazila sumnju u pogledu svoje mogućnosti potvrđivanja doprinosa iz EFRR‑a za projekt, s obzirom osobito na određene probleme koji su nastupili u kontekstu revizije okvirnih propisa na području biogoriva, izostanak inovativnosti projekta, izostanak informacija u studiji izvedivosti i državne potpore, te je Republiku Poljsku pozvala da razmotri mogućnost njegova povlačenja i po potrebi podnošenja novih informacija.

Dopisom od 25. siječnja 2013. Republika Poljska odgovorila je na očitovanja Komisije dostavljajući, među ostalim, dokument koji sadržava tužiteljeve odgovore na pitanja Komisije.

Dopisom od 6. svibnja 2013. upućenim Republici Poljskoj, Komisija je ostala pri svojem stajalištu u odnosu na činjenicu da projekt ne ispunjava određene uvjete predviđene člankom 40. Uredbe br. 1083/2006 s obzirom na izostanak njegove inovativnosti, sumnju u njegovu gospodarsku održivost i izostanak određenih informacija u analizi učinka na okoliš.

Dopisom od 5. srpnja 2013. Republika Poljska odgovorila je na očitovanja Komisije dostavljajući dokument koji sadržava tužiteljeve odgovore na pitanja Komisije.

Na tužiteljev zahtjev 17. srpnja 2013. održan je sastanak u Bruxellesu (Belgija) između tužiteljevih predstavnika i službi Komisije.

Dopisom od 24. srpnja 2013. upućenim Republici Poljskoj Komisija je potvrdila svoje stajalište u odnosu na činjenicu da projekt ne ispunjava određene uvjete predviđene člankom 40. Uredbe br. 1083/2006, s obzirom na izostanak njegove inovativnosti, sumnju u njegovu gospodarsku održivost, njegov učinak na okoliš i njegovu usklađenost s politikom Europske unije u vezi sa zaštitom okoliša, te je pozvala Republiku Poljsku da podnese svoja očitovanja, pojašnjavajući da će donijeti negativnu odluku za projekt ako se njezina procjena potvrdi.

Dopisom od 24. rujna 2013. Republika Poljska odgovorila je na očitovanja Komisije dostavljajući dokument koji sadržava tužiteljeve odgovore na pitanja Komisije.

Dana 7. travnja 2014., na temelju članka 41. stavka 3. Uredbe br. 1083/2006, Komisija je donijela Odluku C(2014) 2289 final (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) kojom je odbila projektu dodijeliti financijski doprinos (članak 1.). U pobijanoj je odluci utvrđeno da svaki izdatak koji je vezan uz projekt i nalazi se u izjavi o izdacima te je nastao prije odluke mora biti ispravljen prilikom sljedeće izjave o izdacima (članak 2.). Pobijana odluka upućena je Republici Poljskoj (članak 3.).

Postupak i zahtjevi stranaka

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 26. lipnja 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak pred Općim sudom kojim od njega zahtijeva da:

—

poništi pobijanu odluku;

—

naloži Komisiji snošenje troškova.

Komisija je zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 2. listopada 2014. podnijela prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, kojim od njega zahtijeva da:

—

odbaci tužbu kao nedopuštenu;

—

naloži tužitelju snošenje troškova.

Dana 21. studenog 2014. tužitelj je tajništvu Općeg suda podnio svoja očitovanja o prigovoru nedopuštenosti kojima od Općeg suda zahtijeva da:

—

odbije prigovore Komisije i proglasi tužbu dopuštenom;

—

odredi rok za odgovor Komisije u pogledu merituma;

—

naloži Komisiji snošenje troškova ovog stadija postupka.

Rješenjem Općeg suda (četvrto vijeće) od 25. ožujka 2015. odlučivanje o prigovoru nedopuštenosti odgođeno je do odluke o meritumu, a o troškovima će se odlučiti naknadno.

Dana 7. svibnja 2015. Komisija je tajništvu Općeg suda podnijela odgovor na tužbu kojim od Općeg suda zahtijeva da:

—

proglasi tužbu nedopuštenom;

—

podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;

—

naloži tužitelju snošenje troškova.

Dana 3. srpnja 2015. tužitelj je tajništvu Općeg suda podnio repliku, a 22. rujna 2015. Komisija je tajništvu Općeg suda podnijela odgovor na repliku.

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 12. studenoga 2015. tužitelj je zatražio održavanje rasprave.

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 14. prosinca 2015. Komisija je zatražila spajanje ovog predmeta s predmetom broj T‑403/15, JYSK/Komisija. Tužitelj je 6. siječnja 2016. podnio očitovanja o zahtjevu za spajanje. Odlukom od 18. ožujka 2016. predsjednik četvrtog vijeća Općeg suda odlučio je da u ovom stadiju postupka neće spojiti dva predmeta.

Na raspravi od 24. studenoga 2016. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

Pravo

Uvodna očitovanja

Valja podsjetiti da, na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom te odredbe pokrenuti postupke protiv odluka koje su upućene toj osobi i protiv odluka koje se, iako su donesene u obliku uredbe ili odluke upućene drugoj osobi, izravno i osobno odnose na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.

Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, akte ili odluke koji mogu biti predmet tužbe za poništenje mogu predstavljati samo one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na određeni način njegov pravni položaj (vidjeti u tom smislu presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9., i od 20. rujna 2016., Mallis i dr./Komisija i ESB, C‑105/15 P do C‑109/15 P, EU:C:2016:702, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

U ovom je slučaju nesporno, s jedne strane, da pobijana odluka nije regulatorni akt koji ne podrazumijeva provedbene mjere i, s druge strane, da ju je Komisija dostavila Republici Poljskoj, tako da se tužitelja ne može smatrati adresatom navedene odluke u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

U tim okolnostima valja provjeriti je li tužitelju dopušteno podnijeti tužbu za poništenje protiv navedene odluke iz razloga što se ona izravno i osobno odnosi na njega.

Izravni utjecaj na tužitelja

U prigovoru nedopuštenosti Komisija navodi osobito da se pobijana odluka ne odnosi izravno na tužitelja. Ona u bitnome smatra da je dotična država članica jedini adresat odluke kojom se dodjeljuje ili uskraćuje, kao u ovom slučaju, financijski doprinos iz EFRR‑a za veliki projekt i da ta odluka ne proizvodi izravne pravne učinke za tužitelja.

Tužitelj osporava Komisijine argumente.

U tužbi tužitelj navodi da se pobijana odluka odnosi na njega jer je, s jedne strane, on njome označen kao „podnositelj zahtjeva” i jer je, s druge strane, njezin trenutačan i izravan učinak taj da ga lišava financijskih sredstava potrebnih za provedbu projekta, sprječavajući ga tako da ga nastavi i prisiljavajući ga da snosi gubitke koji proizlaze iz već nastalih troškova. Tužitelj dodaje da je u zahtjevu za financijski doprinos određen kao „odgovoran za provedbu projekta i kao korisnik”.

U pisanim očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti, kao prvo, tužitelj smatra da se Komisija oslanja na previše formalno tumačenje sudske prakse, a da u obzir ne uzima gospodarske i činjenične okolnosti pojedinačnog slučaja. Konkretno, tužitelj ističe da iz spisa proizlazi da projekt nije bio održiv bez sredstava Unije i da Republika Poljska nije željela dati dodatna sredstva. Tužitelj također osporava pretpostavku Komisije prema kojoj ga odluka ne sprječava da potraži financijsku alternativu jer ona proturječi logici sustava javne potpore regionalnom razvoju zasnovanom na poticajnom učinku bespovratnih sredstava.

Kao drugo, podsjećajući na sudsku praksu na području potpora razvoju kojom se priznaje izravni utjecaj kada je mogućnost za adresata da ne provede mjeru Unije isključivo teorijska i da nije bilo dvojbe u pogledu njihove namjere da djeluju u skladu s njome, tužitelj smatra da je ovlast Republike Poljske da ne provede pobijanu odluku isključivo teorijska. Ističe da iz spisa proizlazi da su poljska tijela, putem izjava u kojima se navodi da nisu imala namjeru u konačnici financirati projekt i odredbe o raskidu sadržane u ugovoru o bespovratnim sredstvima, prenijela na tužitelja pravne posljedice pobijane odluke koja proizvodi trenutačne učinke za njega i državi članici ne ostavlja nikakav manevarski prostor. Tužitelj dodaje da bi Komisija, zato što na temelju članaka 39. do 41. Uredbe br. 1083/2006 raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti, bila, u slučaju nedopuštenosti tužbe korisnika financiranja, izuzeta od odgovornosti jer država članica obično prihvaća odluku, odustaje od projekta (u kojemu nema izravnih interesa) i koristi sredstva za druge projekte.

Kao treće, tužitelj ističe da se ovaj slučaj razlikuje od slučajeva na koje se odnosi sudska praksa u vezi s odlukama Komisije o smanjenju ili prestanku potpore u slučaju nepravilnosti prilikom upravljanja sredstvima. Naime, tužitelj smatra da je u potonjim slučajevima odgovornost za odabir, provedbu i reviziju pomoći na državama članicama, dok su veliki projekti podvrgnuti prethodnom pojedinačnom odobravanju od strane Komisije, što isključuje svaku odgovornost države članice prilikom odabira ili odobravanja projekata koja djeluje samo kao posrednik i nema interesa osporavati odluku Komisije zato što ne snosi nikakav pravni rizik u pogledu društva korisnika. Društvo korisnik stoga ne može podnijeti nikakvu pritužbu protiv države članice s obzirom na to da uskrata doprinosa ne podliježe nadzoru države, nego je automatska posljedica odluke Komisije koja se izravno odnosi na korisnika. Tužitelj zaključuje navodeći da je taj pristup Opći sud potvrdio u presudi od 19. svibnja 1994., Consorzio gruppo di azione locale Murgia Messapica/Komisija (T‑465/93, EU:T:1994:56), čije činjenične i pravne okolnosti odgovaraju njegovoj situaciji.

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da uvjet prema kojemu se odluka koja je predmet tužbe mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu zahtijeva postojanje dvaju kumulativnih kriterija, odnosno osporavana mjera Unije, kao prvo, mora izravno proizvoditi učinke na pravnu situaciju pojedinca i, kao drugo, njome se ne daje nikakva diskrecijska ovlast adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu s obzirom na to da je ona potpuno automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (vidjeti presudu od 10. rujna 2009., Komisija/Ente per le Ville Vesuviane i Ente per le Ville Vesuviane/Komisija, C‑445/07 P i C‑455/07 P, EU:C:2009:529, t. 45. i navedenu sudsku praksu, i rješenje od 9. srpnja 2013., Regione Puglia/Komisija, C‑586/11 P, neobjavljeno, EU:C:2013:459, t. 31. i navedenu sudsku praksu). Drugi kriterij, koji se odnosi na izostanak diskrecijske ovlasti dotične države članice, također je ispunjen kada je mogućnost za tu državu da ne provede akt Unije isključivo teorijska jer nije dvojbena njezina namjera da postupi u skladu s njim (vidjeti presudu od 10. rujna 2009., Komisija/Ente per le Ville Vesuviane i Ente per le Ville Vesuviane/Komisija, C‑445/07 P i C‑455/07 P, EU:C:2009:529, t. 46. i navedenu sudsku praksu, i presudu od 3. ožujka 2011., Caixa General de Depósitos/Komisija, T‑401/07, neobjavljena, EU:T:2011:72, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

Valja stoga provjeriti jesu li u ovom slučaju ispunjena ta dva kumulativna kriterija.

Prvi kriterij izravnog utjecaja

Što se tiče prvog kriterija izravnog utjecaja navedenog u točki 32. ove presude, kao prvo, valja primijetiti da se u smislu članka 14. stavka 1. Uredbe br. 1083/2006 proračun Europske unije koji je dodijeljen strukturnim fondovima izvršava u okviru podjele upravljanja između država članica i Komisije. Članak 59. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.) predviđa da se, ako Komisija izvršava proračun podijeljenim upravljanjem, zadaće izvršenja prenose na države članice. Konkretno, u smislu članka 180. Uredbe br. 966/2012, upravljanje, odabir i reviziju projekata financiranih iz fondova kojima se upravlja podijeljenim upravljanjem uređuju uredbe o tim fondovima, to jest što se tiče EFRR‑a, to su Uredba (EZ) br. 1080/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o Europskom fondu za regionalni razvoj i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1783/1999 (SL 2006., L 210, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 2., str. 109.) i Uredba br. 1083/2006.

Na drugom mjestu, u svrhu određivanja pravnih učinaka pobijane odluke valja uzeti u obzir pravni okvir kojim je, među ostalim, uređen odabir projekata, posebno velikih projekata koji se financiraju iz EFRR‑a.

S tog aspekta, iz relevantnih odredaba Uredbe br. 1083/2006 proizlazi da:

—

se ciljevi strukturnih fondova ostvaruju u okviru uske suradnje, nazvane partnerstvo, između Komisije i svake pojedine države članice (vidjeti članak 11. stavak 1. Uredbe br. 1083/2006);

—

fondovi pružaju pomoć koja dopunjuje nacionalna djelovanja i njihovi doprinosi ne zamjenjuju strukturne izdatke država članica (vidjeti članak 9. stavak 1. i članak 15. stavak 1. Uredbe br. 1083/2006);

—

svaka država članica Komisiji predstavlja nacionalni strateški referentni okvir koji osigurava dosljednost pomoći iz fondova sa strateškim smjernicama Unije za koheziju i predstavlja referentni instrument za pripremu postupka programiranja fondova (vidjeti članak 27. stavke 1. i 2. Uredbe br. 1083/2006);

—

aktivnosti fondova u svakoj državi članici su u obliku operativnih programa koje izrađuje država članica i dostavlja Komisiji na ocjenu i radi donošenja (vidjeti članak 32. stavke 1. do 5. Uredbe br. 1083/2006);

—

su države članice odgovorne za upravljanje i kontrolu operativnih programa i u tu svrhu imenuju, među ostalim, upravljačko tijelo, tijelo za ovjeravanje kao i, eventualno, posrednička tijela za izvršavanje svih ili dijela njihovih zadataka te tijelo za reviziju (vidjeti članak 58., članak 59. stavke 1. i 2. i članak 70. stavak 1. Uredbe br. 1083/2006). Upravljačko je tijelo odgovorno za upravljanje operativnim programom i njegovu provedbu i osobito za „osiguranje sukladnosti operacija odabranih za financiranje s kriterijima koji vrijede za operativne programe te za osiguranje sukladnosti s važećim pravilima [Unije] i nacionalnim pravilima tijekom cijelog razdoblja njihove provedbe” [vidjeti članak 60. točku (a) Uredbe br. 1083/2006];

—

za svaki operativni program države članice uspostavljaju odbor za praćenje koji utvrđuje učinkovitost i kakvoću provedbe operativnog programa, osobito razmatranjem i odobravanjem kriterija za odabir operacija koje se financiraju (vidjeti članke 63. i 65. Uredbe br. 1083/2006);

—

svaku operaciju, to jest projekt ili skupinu projekata koji su namijenjeni postizanju ciljeva operativnog programa, odabire upravljačko tijelo prema kriterijima koje utvrđuje odbor za praćenje (vidjeti članak 2. točku 3. Uredbe br. 1083/2006);

—

kada država članica odabere veliki projekt, to jest „izdatke koji obuhvaćaju niz radova, aktivnosti ili usluga za izvršenje nedjeljive zadaće precizne gospodarske ili tehničke prirode, koji ima jasno utvrđene ciljeve i čiji ukupni troškovi prelaze 50 milijuna EUR” (vidjeti članak 39. Uredbe br. 1083/2006), i uključi ga u operativni program radi njegova financiranja iz EFRR‑a, Komisija mora taj projekt odobriti kako bi ocijenila njegovu svrhu i učinak kao i planiranu uporabu sredstava Unije (vidjeti uvodnu izjavu 49. Uredbe br. 1083/2006);

—

u tu svrhu veliki projekt država članica ili njezino upravljačko tijelo dostavlja projekt Komisiji uz dostavu podataka iz članka 40. Uredbe br. 1083/2006 (vidjeti članak 41. stavak 1. te uredbe);

—

država članica ili upravljačko tijelo podnose zahtjev za pomoć u skladu s obrascima zahtjeva (nazvani „Veliki projekt – zahtjev za potvrdu pomoći prema člancima 39. do 41. Uredbe […] br. 1083/2006”) predviđenima u Prilozima XX. do XXII. Uredbi br. 1828/2006 [vidjeti članak 40. stavak 2. točku (e) i stavak 3. potonje uredbe];

—

na temelju informacija sadržanih u navedenom zahtjevu Komisija ocjenjuje sukladnost velikog projekta s prioritetima predmetnog operativnog programa ili više njih, njegov doprinos ostvarenju ciljeva tih prioriteta i njegovu dosljednost s drugim politikama Unije (vidjeti članak 41. stavak 1. Uredbe br. 1083/2006);

—

pod uvjetom da se zahtjev podnese u skladu s člankom 40. Uredbe br. 1083/2006, Komisija donosi odluku što je prije moguće, ali ne kasnije od tri mjeseca nakon podnošenja velikog projekta (članak 41. stavak 2. Uredbe br. 1083/2006);

—

kada je pozitivna, odluka Komisije definira fizički objekt projekta i navodi iznos na koji se odnosi stopa sufinanciranja i plan doprinosa iz fondova (vidjeti članak 41. stavak 2. Uredbe br. 1083/2006);

—

kada Komisija odbije doprinijeti velikom projektu, ona izvještava državu članicu o svojim razlozima (vidjeti članak 41. stavak 3. Uredbe br. 1083/2006);

—

kada Komisija odbije doprinijeti velikom projektu, a država članica je već uključila plaćanja u vezi s navedenim velikim projektom u izjavu o izdacima podnesenu Komisiji, tada izjavu o izdacima nakon donošenja odluke o odbijanju treba u skladu s tim ispraviti (vidjeti članak 78. stavak 4. Uredbe br. 1083/2006).

Iz svih tih odredaba proizlazi da se samo u okviru odnosa između Komisije i države članice odvijaju operacije na temelju kojih Komisija ocjenjuje i potvrđuje hoće li država članica dobiti financijski doprinos iz EFRR‑a za veliki projekt (vidjeti po analogiji rješenje od 6. ožujka 2012., Northern Ireland Department of Agriculture and Rural Development/Komisija, T‑453/10, neobjavljeno, EU:T:2012:106, t. 46.).

Naime, iz odredaba navedenih u točki 36. ove presude proizlazi da je država članica odgovorna za odabir operacija koje se financiraju putem EFRR‑a, uključujući velike projekte; da je država članica, nakon što je odabrala veliki projekt radi njegova financiranja iz EFRR‑a u okviru operativnog programa, uvijek ta koja podnosi Komisiji zahtjev za potvrdu koji sadržava informacije povezane s projektom te ih po potrebi dopunjuje, da na temelju tog zahtjeva Komisija ocjenjuje veliki projekt; da ishod ocjene Komisija dostavlja samo državi članici i da je, kada Komisija odbije doprinijeti velikom projektu, na državi članici da ispravi izjave o izdacima koje su već podnesene Komisiji i koje bi sadržavale izdatke u vezi s navedenim velikim projektom. Stoga dotičnoj državi članici Komisija dodjeljuje ili uskraćuje financijski doprinos iz EFRR‑a za veliki projekt. Dotična država članica je, prema tome, ta koja je nositeljica prava na predmetnu financijsku pomoć Unije (vidjeti, po analogiji, rješenje od 9. lipnja 2016., IREPA/Komisija i Revizorski sud, T‑825/14, neobjavljeno, EU:T:2016:345, t. 38.).

To je u skladu s činjenicom da je prema sudskoj praksi pomoć iz EFRR‑a zamišljena kao sustav između Komisije i države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2011., Caixa General de Depósitos/Komisija, T‑401/07, neobjavljena, EU:T:2011:72, t. 69.).

Kao treće, valja podsjetiti da u skladu s ustaljenom sudskom praksom, to što je u odluci o dodjeli financijske pomoći Unije iz EFRR‑a subjekt imenovan kao tijelo koje je odgovorno za provedbu projekta ne znači da je taj subjekt sam nositelj prava na navedenu pomoć. Činjenica da je subjekt naveden kao tijelo odgovorno za zahtjev za financijsku pomoć nema za posljedicu ni to da ga se dovodi u izravan odnos s pomoći Unije. Isto tako, činjenica da je subjekt imenovan korisnikom financijske pomoći ne znači da je nositelj prava na navedenu pomoć. Država članica je ta koju se kao adresata odluke o dodjeli financijske pomoći iz EFRR‑a treba smatrati nositeljicom prava na navedenu pomoć (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2009., Komisija/Ente per le Ville Vesuviane i Ente per le Ville Vesuviane/Komisija, C‑445/07 P i C‑455/07 P, EU:C:2009:529, t. 47. do 54. i navedenu sudsku praksu, i rješenje od 14. rujna 2011., Regione Puglia/Komisija, T‑84/10, neobjavljeno, EU:T:2011:468, t. 30. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također, po analogiji, rješenje od 21. svibnja 2015., APRAM/Komisija, T‑403/13, neobjavljeno, EU:T:2015:317, t. 36. i 62. i navedenu sudsku praksu, i rješenje od 9. lipnja 2016., IREPA/Komisija i Revizorski sud, T‑825/14, neobjavljeno, EU:T:2016:345, t. 38. do 40. i navedenu sudsku praksu).

Iz sudske prakse navedene u točki 40. ove presude proizlazi da je u ovom slučaju Republika Poljska, a ne tužitelj, ta koju treba smatrati nositeljicom prava na pomoć iz EFRR‑a za projekt.

Kao četvrto, valja podsjetiti da je u ovom slučaju, u skladu s odredbama navedenima u točki 36. ove presude, zapravo Republika Poljska ta koja je 10. rujna 2012. podnijela Komisiji zahtjev za financijski doprinos iz EFRR‑a za projekt (vidjeti točku 4. ove presude).

Nadalje, pobijanom odlukom Komisija je Republici Poljskoj uskratila navedeni financijski doprinos (vidjeti točku 12. ove presude). Naime, s jedne strane, u članku 3. pobijane odluke Republika Poljska je imenovana kao jedini adresat te odluke. S druge strane, time što je odbijena dodjela doprinosa iz EFRR‑a članak 1. ima za učinak isključivanje mogućnosti da Republika Poljska može teretiti EFRR za svoje moguće izdatke vezane uz projekt. Zbog toga članak 2. pobijane odluke obvezuje Republiku Poljsku da ispravi svaki izdatak vezan uz projekt koji je već bio dostavljen Komisiji u izjavi o izdacima prije navedene odluke.

Stoga je na temelju pobijane odluke Republika Poljska ta koja je bila lišena financijskog doprinosa iz EFRR‑a za financiranje projekta i koja mora ispraviti moguće izdatke koji su vezani uz taj projekt i već su bili dostavljeni Komisiji.

U tom okolnostima valja utvrditi da pobijana odluka ne proizvodi učinke na pravni položaj tužitelja i da posljedično prvi kriterij izravnog utjecaja nije u ovom slučaju ispunjen.

Takav zaključak nije doveden u pitanje argumentima koje tužitelj ističe.

Kao prvo, okolnost da je tužitelj pomogao poljskim tijelima u pripremi njihovih odgovora na dopise Komisije i da je zahtijevao održavanje sastanka sa službama Komisije, u kojem je sudjelovao, ne dokazuje postojanje izravne veze između tužitelja i pobijane odluke jer se postojanje takve veze može utvrditi samo kada pobijani akt izravno proizvodi učinke na pravni položaj tužitelja bez primjene drugih posrednih pravila (vidjeti u tom smislu rješenje od 5. listopada 2010., Provincie Groningen i Provincie Drenthe/Komisija, T‑69/09, neobjavljeno, EU:T:2010:423, t. 51. i 52. i navedenu sudsku praksu).

Kao drugo, okolnost koju je tužitelj istaknuo i prema kojoj se, doduše nesretno sastavljene, uvodne izjave 6., 15. i 17. pobijane odluke pozivaju na njega kao „na podnositelja zahtjeva” i da ga se u obrascu zahtjeva koji je Republika Poljska podnijela imenuje kao „organizaciju odgovornu za provedbu projekta (korisnik)” (odjeljak A.2.1. obrasca zahtjeva) te se na njega poziva u opisu projekta (odjeljak B.1.2. obrasca zahtjeva), ne znači da se on nalazi u izravnom odnosu s financijskom pomoći iz EFRR‑a ili da je on sâm nositelj prava na navedenu pomoć (vidjeti, po analogiji, rješenja od 25. rujna 2008., Regione Siciliana/Komisija, T‑363/03, neobjavljeno, EU:T:2008:403, t. 25., i od 14. rujna 2011., Regione Puglia/Komisija, T‑84/10, neobjavljeno, EU:T:2011:468, t. 34.).

Kao treće, tužitelj smatra da sudska praksa navedena u točki 40. ove presude nije primjenjiva na ovaj slučaj iz razloga što je u toj sudskoj praksi, vezanoj uz predmete smanjenja, ukidanja ili zaključivanja pomoći, odgovornost za odabir, provedbu i reviziju projekata na državama članicama, pri čemu Komisija ne pravi nikakav odabir. Smatra da, nasuprot tome, na području velikih projekata, kao što je onaj u ovom slučaju, država članica djeluje kao „puki posrednik” i nije odgovorna za odabir ili odobravanje projekata, što je isključivo na Komisiji. On stoga ne može podnijeti nikakvu pritužbu protiv države članice.

Te se argumente ne može prihvatiti.

Prije svega valja istaknuti da se sudska praksa iz točke 40. ove presude odnosi na operacije koje nisu veliki projekti te upravo i na velike projekte (presuda od 2. svibnja 2006., Regione Siciliana/Komisija, C‑417/04 P, EU:C:2006:282, t. 1.; rješenja od 8. srpnja 2004., Regione Siciliana/Komisija, T‑341/02, EU:T:2004:228, t. 16., i od 25. rujna 2008., Regione Siciliana/Komisija, T‑363/03, neobjavljeno, EU:T:2008:403, t. 1. i 4.).

Potom, nasuprot onome što tužitelj ističe, iz odredaba Uredbe br. 1083/2006 navedenih u točki 36. ove presude proizlazi da su države članice te koje su odgovorne za odabir operacija, uključujući velike projekte. Komisija ne pravi nikakav odabir velikih projekata koje su podnositelji zahtjeva predložili nacionalnim tijelima, već jedino i isključivo u odnosu na države članice pristupa ocjeni, osobito, sukladnosti i doprinosa (u smislu članka 41. stavka 2. te uredbe) velikih projekata koje su nacionalna tijela već odabrala i dostavila joj da potvrdi ili ne financijski doprinos iz EFRR‑a.

U tom pogledu se rasuđivanje iz presude od 19. svibnja 1994., Consorzio gruppo di azione locale Murgia Messapica/Komisija (T‑465/93, EU:T:1994:56), na koju se tužitelj poziva, ne može prenijeti na ovaj slučaj. S jedne strane, valja istaknuti da je u točkama 25. i 26. navedene presude Opći sud usmjerio svoju analizu na uvjet osobnog utjecaja na tužitelja, navodeći samo da je, što se tiče izravnog utjecaja, pobijana odluka u tom slučaju proizvodila izravne pravne učinke u odnosu na tužitelja bez zadiranja drugih nacionalnih tijela ili Unije. S druge strane, iz točke 6. Komunikacije državama članicama o utvrđivanju smjernica za opća integrirana bespovratna sredstva za koja su države članice pozvane dostaviti prijedloge u okviru inicijative Zajednice u vezi s ruralnim razvojem (SL 1991., C 73, str. 33.), koja se primjenjuje na ovaj predmet, proizlazi da su „lokalne skupine” adresata bespovratnih sredstava bile „odabrane u partnerstvu između Komisije i država članica na temelju širih prijedloga koje su države članice iznijele”. Naime, iz navedene presude proizlazi da su talijanska tijela dostavila Komisiji više projekata i da je ona odabrala određene među njima (presuda od 19. svibnja 1994., Consorzio gruppo di azione locale Murgia Messapica/Komisija, T‑465/93, EU:T:1994:56, t. 5. do 12.). No u ovom slučaju, kako je istaknuto u točki 52. ove presude odabir projekata nije provela Komisija, nego je on isključivo na nacionalnim tijelima.

Nadalje, budući da je sudska praksa navedena u točki 40. ove presude bila razvijena u okviru predmeta u kojima je pomoć iz EFRR‑a bila dodijeljena državi članici, a potom umanjena ili ukinuta, ona je tim više relevantna kada pomoć iz EFRR‑a još nije bila dodijeljena državi članici, a time i kada je odnos između subjekta imenovanog odgovornim za provedbu projekta, ili koji je odgovoran za zahtjev ili korisnika i pomoći EFRR‑a još izravniji.

Naposljetku, što se tiče tužiteljevog argumenta prema kojem navedena sudska praksa nije primjenjiva u ovom slučaju jer on ne može podnijeti nikakvu pritužbu protiv države članice i mora se stoga smatrati da se pobijana odluka izravno odnosi na njega, valja podsjetiti da se, iako pojedinci imaju pravo na djelotvornu sudsku zaštitu pravâ koja im pripadaju na temelju pravnog poretka Unije, pozivanjem na pravo na takvu zaštitu ne mogu dovesti u pitanje uvjeti koji su utvrđeni u članku 263. stavku 4. UFEU‑a. Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, sudsku zaštitu fizičkih ili pravnih osoba, koje zbog pretpostavki za dopuštenost iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a ne mogu izravno pobijati akte Unije kao što je sporna odluka, treba osigurati na djelotvoran način putem pravnih sredstava pred nacionalnim sudovima. Oni u skladu s načelom lojalne suradnje utvrđenim u članku 4. UFEU‑a moraju, u što je moguće većoj mjeri, tumačiti i primjenjivati unutarnja postupovna pravila kojima se regulira korištenje pravnih sredstava na način koji omogućava navedenim osobama da pred sudom pobijaju zakonitost svake odluke ili svake druge nacionalne mjere kojima se na njih primjenjuje opći akt Unije, kao što je onaj o kojemu je ovdje riječ, tako da se pozivaju na njegovu nevaljanost i navode tako te sudove da se u tom pogledu obrate Sudu putem prethodnih pitanja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 10. rujna 2009., Komisija/Ente per le Ville Vesuviane i Ente per le Ville Vesuviane/Komisija, C‑445/07 P i C‑455/07 P, EU:C:2009:529, t. 65. i 66. i navedenu sudsku praksu, te rješenje od 9. lipnja 2016., IREPA/Komisija i Revizorski sud, T‑825/14, neobjavljeno, EU:T:2016:345, t. 48. i 49. i navedenu sudsku praksu).

U ovom slučaju, poštujući mjerodavno nacionalno pravo, tužitelj se mogao pred nadležnim nacionalnim sudom usprotiviti raskidu ugovora ili povratu koji su nadležna poljska tijela zatražila na temelju navedenog ugovora tako da se pozove na nevaljanost pobijane odluke koja je dovela do navedenih zahtjeva. Tužitelj je tako mogao navesti nacionalni sud da se putem prethodnih pitanja obrati Sudu radi valjanosti pobijane odluke.

U svakom slučaju valja istaknuti da zahtjev djelotvorne sudske zaštite ne može dovesti do isključivanja pretpostavke u vidu izravnog utjecaja utvrđenog člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a (vidjeti rješenje od 9. lipnja 2016., IREPA/Komisija i Revizorski sud, T‑825/14, neobjavljeno, EU:T:2016:345, t. 50. i navedena sudska praksa).

Kao četvrto, navodne negativne posljedice na koje se tužitelj poziva, to jest lišavanje tužitelja potrebnih sredstava za provedbu projekta, nemogućnost nastavka projekta i obveza snošenja gubitaka koji proizlaze iz već nastalih izdataka, pod pretpostavkom da su utvrđeni, ne proizlaze ni iz same pobijane odluke niti iz odredaba prava Unije kojima se nastoji urediti njezine učinke, nego iz posljedica koje su u okviru ugovora poljska tijela i tužitelj pripisali navedenoj odluci.

Naime, člankom 5. stavcima 24. i 26. ugovora predviđen je njegov raskid u slučaju negativne odluke Komisije o zahtjevu za potvrdu i, u tom slučaju, obveza za tužitelja da vrati sredstva koja je već primio od poljskih tijela, uključujući ona koja ne potječu iz EFRR‑a. Stoga su posljedice i obveze koje proizlaze iz ugovora umetnute između pravnog položaja tužitelja i pobijane odluke (vidjeti, po analogiji, rješenje od 6. lipnja 2002., SLIM Sicilia/Komisija, T‑105/01, EU:T:2002:147, t. 53.).

Drugi kriterij izravnog utjecaja

Što se tiče drugog kriterija izravnog utjecaja navedenog u točki 32. ove presude, valja podsjetiti da umetanje samostalne volje adresata između odluke i njezinih posljedica na tužiteljevoj strani podrazumijeva da ne postoji izravan utjecaj na njega. Ako se odluka adresata pravno ne nameće ni pravom Unije ni konkretnom odlukom Komisije, nego se zasniva na samostalnoj odluci države članice, tada ne postoji nikakva izravna veza između odluke Komisije i tužitelja (vidjeti rješenje od 6. ožujka 2012., Northern Ireland Department of Agriculture and Rural Development/Komisija, T‑453/10, neobjavljeno, EU:T:2012:106, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

Valja podsjetiti da u ovom slučaju članak 1. pobijane odluke ima za učinak uskratu Republici Poljskoj doprinosa iz EFRR‑a za projekt. Ta odredba podrazumijeva dakle da moguće izdatke Republike Poljske u vezi s tim projektom neće snositi EFRR.

Članak 2. pobijane odluke, u skladu s člankom 78. stavkom 4. Uredbe br. 1083/2006, nalaže Republici Poljskoj obvezu da ispravi izjave o izdacima koje su već podnesene Komisiji i koje bi sadržavale izdatke u vezi s projektom.

U tim okolnostima provedba pobijane odluke od strane Republike Poljske zahtijeva samo da se, s jedne strane, navedene izdatke ne prijavi Komisiji i da bi, s druge strane, ako su takvi izdaci već prijavljeni Komisiji u izjavi o izdacima prije pobijane odluke, sljedeću izjavu o izdacima trebalo posljedično ispraviti.

Valja ustvrditi da provedba pobijane odluke od strane Republike Poljske ne dovodi, na temelju same pobijane odluke ili odredaba prava Unije kojima se nastoji urediti njezin učinak, ni do kakve posljedice za tužitelja jer su njezini učinci ograničeni samo na odnose između Unije, osobito EFRR‑a, i Republike Poljske.

Stoga pobijana odluka ne sprječava tužitelja da provede projekt ili Republiku Poljsku da ga financira financijskim sredstvima različitima od onih koja potječu iz EFRR‑a. Isto tako, pobijana odluka ne nalaže Republici Poljskoj da raskine ugovor ili da vrati iznose koje je isplatila tužitelju za provedbu projekta.

U točki 84. mišljenja nezavisnog odvjetnika D. Ruiz‑Jaraba Colomera u predmetu Regione Siciliana/Komisija (C‑417/04 P, EU:C:2006:28), u izostanku doprinosa iz EFRR‑a, istaknuto je sljedeće:

„Na dotičnoj je državi članici da odluči o budućnosti onoga što istinski predstavlja njezin vlastiti projekt. Ona raspolaže raznim rješenjima, kao što je njegovo napuštanje, odgoda ili ustupanje, ali ona također ima mogućnost preuzeti troškove financiranja na teret svojeg proračuna kako bi se zajamčila njegova provedba. Iako [uskrata doprinosa nije bez nedostataka], kada [uskrati doprinos], Komisija ne određuje unaprijed i ne predviđa, a niti preporučuje, način na koji država članica treba postupiti kako bi odredila budućnost svojih projekata teritorijalnog razvoja.”

U tim okolnostima valja ustvrditi da nijedna posljedica po tužitelja ne proizlazi izravno iz pobijane odluke na temelju prava Unije ili same odluke i da stoga ni drugi kriterij izravnog utjecaja nije ispunjen u ovom slučaju.

Tužiteljevi argumenti ne mogu dovesti u pitanje ova razmatranja.

Kao prvo, činjenica na koju se poziva tužitelj da su poljska tijela istaknula svoju namjeru da u konačnici ne subvencioniraju projekt u izostanku doprinosa iz EFRR‑a, pod pretpostavkom da je dokazana, uopće ne proizlazi iz pobijane odluke i, u svakom slučaju, predstavlja odraz postojanja samostalne volje navedenih tijela u izostanku obveze koja proizlazi u tom pogledu iz pobijane odluke ili prava Unije (vidjeti, po analogiji, presudu od 10. rujna 2009., Komisija/Ente per le Ville Vesuviane i Ente per le Ville Vesuviane/Komisija, C‑445/07 P i C‑455/07 P, EU:C:2009:529, t. 56.).

Naime, u skladu sa sudskom praksom, namjera Republike Poljske da više ne financira projekt ne može biti dostatna za dokazivanje izravnog pravnog interesa koji se zahtijeva člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a jer bi država članica tako imala mogućnosti odlučiti raspolaže li dotična osoba aktivnom procesnom legitimacijom pred sudovima Unije (vidjeti u tom smislu rješenja od 14. rujna 2011., Regione Puglia/Komisija, T‑84/10, neobjavljeno, EU:T:2011:468, t. 52., i od 21. svibnja 2015., APRAM/Komisija, T‑403/13, neobjavljeno, EU:T:2015:317, t. 49.).

Kao drugo, činjenica da, kako je navedeno u točki 3. ove presude, članak 5. stavak 24. ugovora predviđa raskid tog ugovora u slučaju da Komisija odbije dodijeliti doprinos ne dopušta ni zaključak da na temelju pobijane odluke ne postoji margina prosudbe poljskih tijela.

Naime, prije svega, ako se takav argument sastoji od pozivanja na navodno nepostojanje margine prosudbe koje proizlazi iz ugovora, a ne iz propisa Unije, on počiva na pogrešnom tumačenju sudske prakse navedene u točkama 32. i 60. ove presude, a prema kojoj nepostojanje margine prosudbe mora upravo proizlaziti iz prava Unije (vidjeti u tom smislu rješenje od 14. rujna 2011., Regione Puglia/Komisija, T‑84/10, neobjavljeno, EU:T:2011:468, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

Zatim i po analogiji s očitovanjima iznesenima u točkama 69. i 70. ove presude, valja primijetiti da je sama činjenica da su poljska tijela i tužitelj odlučili raskinuti ugovor u slučaju uskrate pomoći iz EFRR‑a također odraz postojanja njihove samostalne volje u izostanku bilo kakve obveze koja u tom pogledu proizlazi iz prava Unije. Naposljetku, ako bi samo postojanje takve ugovorne odredbe bilo dovoljno za dokazivanje izravnog pravnog interesa koji se zahtijeva člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, to bi, s jedne strane, značilo dopustiti strankama takvog ugovora da odluče raspolaže li dotična osoba aktivnom procesnom legitimacijom pred sudovima Unije i, s druge strane, različitu ocjenu položaja osobe na koju se navodno odnosi odluka Komisije, ovisno o tome je li ona sklopila ugovor s nacionalnim tijelima, prema praksi koja postoji u svakoj državi članici.

Kao treće, argument koji je tužitelj istaknuo na raspravi i temelji se na činjenici da Republika Poljska nije slobodna dodijeliti projektu druga sredstva koja potječu uz nacionalnog proračuna, pod pretpostavkom da je navedena okolnost dokazana, počiva također, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 72. ove presude, na pogrešnom tumačenju prava Unije jer se sastoji od pozivanja na navodno nepostojanje margine prosudbe koje proizlazi iz nacionalnog prava, a ne iz propisa Unije.

Kao četvrto, sudsku praksu na koju se tužitelj poziva u potporu pretpostavci o izostanku diskrecijske ovlasti poljskih tijela, to jest presude od 23. studenoga 1971., Bock/Komisija (62/70, EU:C:1971:108), od 17. siječnja 1985., Piraiki‑Patraiki i dr./Komisija (11/82, EU:C:1985:18), od 5. svibnja 1998., Dreyfus/Komisija (C‑386/96 P, EU:C:1998:193), od 5. svibnja 1998., Compagnie Continentale (France)/Komisija (C‑391/96 P, EU:C:1998:194), i od 5. svibnja 1998., Glencore Grain/Komisija (C‑403/96 P, EU:C:1998:195), ne može se prenijeti na ovaj slučaj.

Naime, valja podsjetiti da je sâm Sud presudio da je rješenje utvrđeno u navedenim presudama iznimne naravi koju se može objasniti posebnim situacijama s obzirom na koje je ono prihvaćeno i da to proizlazi iz samog teksta tih presuda (vidjeti u tom smislu rješenje od 6. ožujka 2014., Northern Ireland Department of Agriculture and Rural Development/Komisija, C‑248/12 P, neobjavljeno, EU:C:2014:137, t. 23. i 26.). Sud je stoga podsjetio da je iznimno presudio da može postojati izravan utjecaj na tužitelja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFUE‑a zato što drugi čimbenici, među kojima je isključivo teorijska mogućnost nepostupanja u skladu s predmetnom odlukom, dopuštaju zaključak da postoji izravan interes tužitelja (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2009., Komisija/Ente per le Ville Vesuviane i Ente per le Ville Vesuviane/Commission, C‑445/07 P i C‑455/07 P, EU:C:2009:529, t. 58., i rješenje od 6. ožujka 2014., Northern Ireland Department of Agriculture and Rural Development/Komisija, C‑248/12 P, neobjavljeno, EU:C:2014:137, t. 25.).

Osobito što se tiče presuda od 5. svibnja 1998., Dreyfus/Komisija (C‑386/96 P, EU:C:1998:193), od 5. svibnja 1998., Compagnie Continentale (France)/Komisija (C‑391/96 P, EU:C:1998:194), i od 5. svibnja 1998., Glencore Grain/Komisija (C‑403/96 P, EU:C:1998:195), valja podsjetiti da se u tim presudama Sud oslonio na socioekonomski kontekst u kojem je bio sklopljen predmetni ugovor o opskrbi, koji je obilježavala kritična gospodarska i financijska situacija s kojom se korisnik morao suočiti kao i pogoršanje njegove prehrambene i zdravstvene situacije, kao i na činjenicu da se u tim okolnostima opskrba predmetnih žitarica mogla izvršiti samo putem financijskih sredstava koja je Unija stavljala na raspolaganje. Stoga je uvrštavanje odgodne ugovorne odredbe u ugovor o dobavi samo odražavalo objektivnu gospodarsku ovisnost predmetnog ugovora o opskrbi o financijskim sredstvima koja je Unija stavila na raspolaganje (vidjeti u tom smislu presudu od 5. svibnja 1998., Dreyfus/Komisija, C‑386/96 P, EU:C:1998:193, t. 50. i 51.).

Međutim, ovaj slučaj ne obilježava sličan činjenični i gospodarski kontekst u kojem bi bez doprinosa iz EFRR‑a tužitelj bio lišen svake stvarne mogućnosti da provede projekt ili raspolaže sredstvima koja su potrebna u tu svrhu zato što doprinos iz EFRR‑a uopće nije jedini izvor financiranja projekta, nego, naprotiv, iz spisa podnesenog Općem sudu proizlazi da je on bio financiran s oko 84 % privatnih sredstava i s oko 2 % drugih sredstava dotične države članice.

Isto tako, što se tiče predmeta povodom kojih su donesene presude od 17. siječnja 1985., Piraiki‑Patraiki i dr./Komisija (11/82, EU:C:1985:18), i od 23. studenoga 1971., Bock/Komisija (62/70, EU:C:1971:108), valja podsjetiti da su se one odnosile na posebne slučajeve u kojima je Komisija na zahtjev države članice odobrila da potonja donese zaštitne mjere. U tim okolnostima Sud je mogao zaključiti da nije bilo nikakve sumnje da će država članica koja je zahtijevala navedene mjere postupiti u skladu s njima kako bi ih se provelo (vidjeti u tom smislu rješenje od 8. srpnja 2004., Regione Siciliana/Komisija, T‑341/02, EU:T:2004:228, t. 79.). No isto ne važi u ovom slučaju jer Republika Poljska nije zahtijevala od Komisije da donese odluku kojom joj se dopušta da uskrati financijski doprinos projektu.

Kao peto, tužiteljevi argumenti koji se temelje na činjenici da projekt ne bi bio održiv bez doprinosa iz EFRR‑a i da bi ta sredstva imala „poticajni učinak” temelje se na pogrešnoj predodžbi o pomoći iz EFRR‑a. Naime, pomoć iz EFRR‑a upućena je državi članici koja ju može koristiti za financiranje projekata ili čak velikih projekata, u okviru jednog ili više operativnih programa. S druge strane, subjekt odgovoran za provedbu projekta nema pravo na ovu pomoć i ne nalazi se u izravnom odnosu s njome. Stoga pomoć iz EFRR‑a nije izravno ta koja doprinosi održivosti projekta ili koja ima poticajni učinak za tužitelja, već su to moguća bespovratna sredstva koja bi mu poljska tijela mogla odobriti, osobito putem sredstava koja potječu iz EFRR‑a. Pobijana odluka ne sprječava Republiku Poljsku da financira projekt, nego samo da po osnovi EFRR‑a tereti proračun Unije za ta sredstva.

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da, zato što dva kriterija navedena u točki 32. ove presude nisu ispunjena, na tužitelja nije izravno utjecala pobijana odluka jer ona proizvodi učinke samo u pravnim odnosima između Komisije i Republike Poljske.

Valja dakle zaključiti da tužitelj nije ispunio jednu od pretpostavki za dopuštenost utvrđenih u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, to jest onu u vezi s izravnim utjecajem, tako da nije potrebno ispitati odnosi li se pobijana odluka osobno na tužitelja.

Stoga ovu tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu.

Troškovi

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (sedmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

Tužba se odbacuje kao nedopuštena.

Društvo Green Source Poland sp. z o.o. snosit će vlastite troškove kao i troškove Europske komisije.

Van der Woude

Ulloa Rubio

Marcoulli

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 4. svibnja 2017.

Potpisi

( *1 ) Jezik postupka: engleski

Full & Egal Universal Law Academy