15.3.2014
HR
Službeni list Europske unije
C 78/16
Tužba podnesena 29. siječnja 2014. — Iran Insurance protiv Vijeća
(Predmet T-63/14)
2014/C 78/33
Jezik postupka: engleski
Stranke
Tužitelj: Iran Insurance Company (Teheran, Iran) (zastupnik: D. Luff, lawyer)
Tuženik: Vijeće Europske unije
Tužbeni zahtjevi
Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
—
poništi stavak 2. priloga odluke Vijeća 2013/661/ZVSP od 15. studenoga 2013. o izmjeni odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2013 L 306, str. 18.);
—
poništi stavak 2. priloga provedbene Uredbe Vijeća (EU) br. 1154/2013 od 15. studenoga 2013. kojom se provodi Uredba (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2013 L 306, str. 3.);
—
utvrdi da se članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke Vijeća 2010/413/ZVSP (1), kako je izmijenjena člankom 1. stavkom 7. Odluke Vijeća 2012/35/ZVSP (2) od 23. siječnja 2012., kao i članak 23. stavak 2. točka (d) i članak 46. stavak 2. Uredbe br. 267/2012 (3) od 23. ožujka 2012. ne mogu primijeniti u odnosu na tužitelja;
—
naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka.
Tužbeni razlozi i glavni argumenti
U prilog osnovanosti tužbe tužitelj ističe šest tužbenih razloga.
1.
Prvi tužbeni razlog temelji se na tvrdnji da je konkretan razlog za uvrštavanje Iran Insurance Company na popis neutemeljen. Tužitelj je jasno opovrgnuo da je pružio financijsku podršku vladi Irana. Nadalje, tužitelj nije pružao podršku Iranu u stvarima povezanim s atomskom energijom. Stoga nisu ispunjeni zahtjevi iz članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke Vijeća 2010/413/ZVSP (kako je naknadno izmijenjena člankom 1. stavkom 7. Odluke Vijeća (2012/35/ZVSP od 23. siječnja 2012., člankom 1. stavkom 8. Odluke Vijeća 2012/635/ZVSP od 15. listopada 2012. i člankom 1. stavkom 2. Odluke Vijeća 2012/829/ZVSP od 21. prosinca 2012.), kao ni zahtjevi iz članka 23. stavka 2. točke (d) Uredbe Vijeća (EU) br. 267/2012 (kako je naknadno izmijenjena člankom 1. stavkom 11. Uredbe Vijeća br. 1263/2012 od 21. prosinca 2012.).
2.
Drugi tužbeni razlog temelji se na tvrdnji da uvrštenjem Iran Insurance Company na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja isključivo zbog činjenice da je ono poduzeće u vlasništvu države, Vijeće diskriminira tužitelja u odnosu na druge iranska javna poduzeća na koje se ne odnose mjere ograničavanja. Na taj način Vijeće je povrijedilo načela jednakosti, nediskriminacije i dobre uprave.
3.
Treći tužbeni razlog temelji se na tvrdnji da Vijeće nije dostatno obrazložilo svoju odluku da zadrži tužitelja na popisu osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja. Spominjući „utjecaj mjera u kontekstu političkih ciljeva Unije” Vijeće je propustilo pobliže navesti vrstu utjecaja o kojem je riječ te na koji bi način mjere bile u odnosu s tim utjecajem.
4.
Četvrti tužbeni razlog temelji se na tvrdnji da je zadržavajući tužitelja na popisu poduzeća na koje se primjenjuju mjere ograničavanja Vijeće zloupotrijebilo svoje ovlasti. Vijeće je odbilo provesti u praksi presudu Općeg suda u predmetu T-12/11. Vijeće je time narušilo institucionalnu strukturu Europske unije kao i tužiteljevo pravo na sudsku zaštitu i provedbu sudskih odluka. Vijeće je također prekršilo i vlastite dužnosti i obveze koje proizlaze iz Odluke Vijeća 2013/661/ZVSP od 15. studenoga 2013. i provedbene Uredbe Vijeća (EU) br. 1154/2013 od 15. studenoga 2013., u obliku u kojem su ove jasno razjašnjene Vijeću od strane Općeg suda u gore navedenoj presudi.
5.
Peti tužbeni razlog temelji se na tvrdnji da je Vijeće prekršilo načelo legitimnih očekivanja time što nije postupilo u skladu s presudom Općeg suda u kojoj je Vijeće bilo stranka protiv tužitelja i u kojoj je Vijeće izgubilo, time što nije postupilo niti u skladu s razlozima i obrazloženjem presude, time što je počinilo činjeničnu pogrešku u pogledu tužiteljevog poslovanja i njegove navodne uloge u odnosu na vladu Irana, time što nije provelo niti najmanje ispitivanje tužiteljeve stvarne uloge i poslovanja u Iranu iako je to u presudi Općeg suda bilo navedeno kao važan aspekt režima EU sankcija protiv Irana, i time što je održalo na snazi mjere ograničavanja i nakon 20. siječnja 2014., kao datuma na koji je EU odobrila profitne djelatnosti za Iran, budući da je Iran oslobođen sumnje da se upušta u djelatnosti širenja nuklearnog oružja.
6.
Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi načela proporcionalnosti od strane Vijeća.
(1) Odluka Vijeća od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL 2010 L 195, str. 39.)
(2) Odluka Vijeća 2012/35/ZVSP od 23. siječnja 2012. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2012 L 19, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 170.).
(3) Uredba Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 961/2010 (SL 2012 L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.).
Full & Egal Universal Law Academy