7.7.2014
HR
Službeni list Europske unije
C 212/40
Tužba podnesena 13. svibnja 2014. – Jannatian protiv Vijeća
(Predmet T-328/14)
2014/C 212/52
Jezik postupka: engleski
Stranke
Tužitelj: Mahmoud Jannatian (Teheran, Iran) (zastupnici: I. Smith Monnerville i S. Monnerville, odvjetnici)
Tuženik: Vijeće Europske unije
Tužbeni zahtjev
Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
—
u dijelu koji se odnosi na tužitelja poništi: (i) Odluku Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL L 195, str.39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.); (ii) Odluku Vijeća 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL L 281, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 255.); (iii) Uredbu Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 423/2007 (SL L 281, str. 1.) [neslužbeni prijevod]; (iv) Uredba Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe [Vijeća] (EU) br. 961/2010 (SL L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.); (v) Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 350/2012 od 23. travnja 2012. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L110, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 9., str. 258.); (vi) Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 709/2012 od 2. kolovoza 2012. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 208, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 13., str. 227.); (vii) Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 945/2012 od 15. listopada 2012. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 282, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 122.); (viii) Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 1264/2012 od 21. prosinca 2012. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 356, str. 55.) SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 201.); (ix) Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 522/2013 od 6. lipnja 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 156, str. 3.) [neslužbeni prijevod]; (x) Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 1203/2013 od 26. studenoga 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 316, str. 1.); i (xi) Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 397/2014 od 16. travnja 2014. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 119, str. 1.);
—
Vijeću naloži plaćanje naknade štete u iznosu od 40 000 eura zbog pretrpjelih gubitaka uzrokovanih pogrešnim uvrštavanjem tužitelja na popis;
—
naloži Vijeću snošenje svih troškova ovog postupka.
Tužbeni razlozi i glavni argumenti
U prilog tužbi tužitelj ističe sedam tužbenih razloga.
1.
Prvi tužbeni razlog koji se odnosi na nedostatak ovlasti Vijeća
—
Tužitelj tvrdi da se sukladno članku 215. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije mjere ograničavanja mogu usvojiti samo na temelju zajedničkog prijedloga Komisije i Visokog predstavnika. Osporavane odluke i uredbe usvojilo je isključivo Vijeće. Stoga, za njihovo donošenje nije bilo potrebne ovlasti.
2.
Drugi tužbeni koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja
—
Tužitelj tvrdi da je razlog za njegovo uvrštavanje na popis u Prilogu II. previše neprecizan za ispunjenje uvjeta utvrđenih sudskom praksom koja se odnosi na obvezu obrazlaganja. Vijeće je, da bi ispunilo obvezu navođenja razloga, trebalo utvrditi konkretne i specifične elemente koji su svojstveni postojanju stvarne potpore koju je tužitelj pružao vladi Irana ili nuklearnim aktivnostima Irana koje predstavljaju rizik za širenje nuklearnog oružja. Osporavane odluke i uredbe stoga ne sadrže razloge.
3.
Treći tužbeni razlog koji se odnosi na povredu tužiteljevih temeljnih prava
—
Kao prvo, tužitelj tvrdi da osporavane odluke i uredbe povrjeđuju tužiteljeva prava obrane s obzirom na to da ne sadrže razloge. Kao drugo, nezakonitost osporavanih odluka i uredbi utječe na ovaj postupak jer, s jedne strane, otežava tužiteljevu mogućnost da iznese obranu i, s druge strane, ugrožava mogućnost Suda da izvrši nadzor zakonitosti osporavanih odluka i uredbi. Iz toga slijedi da su prekršena tužiteljeva prava na djelotvornu pravno zaštitu. Kao treće, budući da su tužitelju uskraćena njegova prava obrane i s obzirom na to da je ugrožena mogućnost Suda da izvrši nadzor zakonitosti mjera zamrzavanja financijskih sredstava – koje su po svojoj samoj prirodi „osobito represivne”, tužitelju je nametnuto neopravdano ograničenje prava vlasništva.
4.
Četvrti tužbeni razlog koji se odnosi na nedostatak dokaza protiv tužitelja
—
Tužitelj tvrdi da je Vijeće propustilo iznijeti dokaze i informacije na temelju kojih je usvojilo osporavane odluke i uredbe.
5.
Peti tužbeni razlog koji se odnosi na pogrešno utvrđene činjenice
—
Tužitelj tvrdi da suprotno onome što se navodi u osporavanim odlukama i uredbama, on više nije bio zamjenik voditelja Iranske organizacije za atomsku energiju na datume kada je uvršten na popis osoba i subjekata koji su obuhvaćeni mjerama ograničavanja. Vijeće je stoga počinilo pogrešku koja se tiče činjenica kada je tužitelja uvrstilo na popis samo zbog toga što je na datume raznih osporavanih odluka i uredbi bio zamjenik voditelja organizacije za atomsku energiju.
6.
Šesti tužbeni razlog koji se odnosi na pogrešku koja se tiče prava
—
Tužitelj tvrdi da se članak 20. točka (b) ne primjenjuje per se na pojedince koji su na upravljačkim položajima u subjektu uvrštenom na popis u Prilogu VIII. Pored toga, članak 20. točka (b) predviđa uvrštavanje na popis onih pojedinaca „koji sudjeluju u aktivnostima Irana kod kojih postoji opasnost od širenja nuklearnog oružja, koji su izravno s njima povezani ili ih podupiru”. Tvrdi da je Vijeće počinilo pogrešku koja se tiče prava uvrštavanjem tužitelja na popis u Prilogu II. bez navođenja dokaza da je tužitelj u vrijeme njegova uvrštavanja na popis u Prilogu II. pružao aktivnu i stvarnu potporu iranskim nuklearnim aktivnostima.
7.
Sedmi tužbeni razlog koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni činjenica i povredu načela proporcionalnosti
—
Tužitelj tvrdi da u predmetnom slučaju nijedan cilj u općem interesu ne može opravdati da se pojedincima koji su samo tijekom kratkog razdoblja imale upravljački položaj u Iranskoj organizaciji za atomsku energiju (AEOI) nametnu tako stroge mjere. Nadalje, čak i ako bi se mjere mogle smatrati opravdanima ciljem u općem interesu, ipak bi ih se moglo kritizirati jer ne poštuju razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio postići.
Full & Egal Universal Law Academy