MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 7. travnja 2016. ( 1 )
Predmet C‑222/15
Hőszig kft
protiv
Alstom Power Thermal Services
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Pécsi Törvényszék (Sud u Pečuhu, Mađarska))
„Područje slobode, sigurnosti i pravde — Nadležnost u građanskim i trgovačkim stvarima — Uredba (EZ) br. 44/2001 — Članak 23. stavak 1. — Ugovorena nadležnost — Sporazum o prenošenju nadležnosti na sudove jednog određenog grada države članice — Opći uvjeti poslovanja“
1.
Ovaj predmet, koji se odnosi na građanski spor između dva trgovačka društva i obuhvaća nekoliko pitanja glede pojma „sporazum o prenošenju nadležnosti” iz članka 23. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 44/2001 ( 2 ), omogućuje Sudu da razmotri neka temeljna pitanja s područja ugovorene nadležnosti iz te uredbe.
Pravni okvir
2.
U članku 1. stavku 2. Uredbe (EZ) br. 593/2008 ( 3 ), naslova „Materijalno područje primjene”, navodi se:
„2. Ova se Uredba ne odnosi na:
[…]
(e)
sporazume o arbitraži i sporazume o odabiru suda;
[…]”
3.
Poglavlje II. Uredbe br. 44/2001 nosi naslov „Nadležnost”. Njegov odjeljak 7., naslova „Ugovorena nadležnost”, sadržava dva članka (23. i 24.). Članak 23. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 glasi:
„1. Ako se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom, nadležan će biti taj sud ili ti sudovi. Takva nadležnost je isključiva, osim ako su stranke postigle drugačiji sporazum. Takav sporazum o prenošenju nadležnosti postiže se:
(a)
u pisanom obliku, ili se potvrđuje u pisanom obliku; ili
(b)
u obliku koji je u skladu s praksom uvriježenom među strankama; ili
(c)
u međunarodnoj trgovini u obliku koji je u skladu s običajima koji su strankama poznati ili bi im morali biti poznati, a opće su poznati u međunarodnoj trgovini i redovito ih poštuju stranke ugovora iste vrste u okviru trgovine o kojoj je riječ.”
Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
4.
Društvo Höszig, tužitelj u glavnom postupku, je pravna osoba sa sjedištem u Mađarskoj, dok je pravni prethodnik društva Alstom Power Thermal Services (tuženik) ( 4 ), pravna osoba sa sjedištem u Francuskoj. Pravni prethodnik društva Alstom želio je uložiti u postojeću elektranu u Francuskoj, u okviru opsežnog programa.
5.
Pravni prethodnik društva Alstom pozvao je, među ostalim, društvo Höszig da podnese ponudu, navodeći u specifikacijama popis dijelova koje treba proizvesti, koji su bili predmet ugovora, opis pratećih tehničkih zahtjeva te opće uvjete poslovanja prethodnika društva Alstom koji su se primjenjivali u prosincu 2008. Pravni prethodnik društva Alstom te je specifikacije 18. kolovoza 2009. poslao e‑poštom društvu Höszig.
6.
Društvo Höszig podnijelo je ponudu za provedbu projekta, na temelju koje su stranke sklopile razne ugovore o proizvodnji metalnih struktura koje su se trebale proizvesti u Mađarskoj, a bile su namijenjene za ugradnju u elektrane u Francuskoj. Stranke su ugovore o projektu sklopile na daljinu.
7.
Prvi od ugovora, sklopljen 16. prosinca 2010., sadržavao je popis pod naslovom „korištena dokumentacija” koji je glasio na sljedeći način:
„(1)
Predmetna narudžba
(2)
Tehničke specifikacije T91000001 /1200 rev. C.
(3)
Opći uvjeti kupnje [pravnog prethodnika društva Alstom] (prosinac 2008.)
Dokumenti se primjenjuju u tom redoslijedu.”
8.
Na zadnjoj stranici ugovora bilo je navedeno: „u narudžbi su navedeni svi najvažniji dokumenti i informacije potrebni za njegovo izvršenje. Obvezni ste posjedovati te dokumente s odgovarajućim specifikacijama i dokumente koji se u istima zahtijevaju. Ako ih ne posjedujete, nedostajuće dokumente možete slobodno zatražiti od nas pisanim putem”.
9.
U zadnjem članku ugovora bilo je navedeno da „izvršitelj izjavljuje da je pročitao i da prihvaća uvjete ove narudžbe, trenutno važeće opće uvjete koji su priloženi te sve uvjete okvirnih sporazuma ili ugovora”.
10.
Sukladno klauzuli 23.1 „općih uvjeta kupnje”, naslova „primjenjivo pravo i rješavanje sporova”, „[N]arudžba podliježe francuskom pravu te se tumači u skladu s istim. Isključena je primjena Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe od 11. travnja 1980. Za sporove koji nastanu zbog valjanosti, izvršenja ili prestanka važenja narudžbe ili u vezi s njima, a koje stranke ne mogu sporazumno riješiti, isključivo i konačno su nadležni sudovi u Parizu, uključujući i za skraćene postupke, sudske naloge i zaštitne mjere.”
11.
Između stranaka je nastao pravni spor u pogledu izvršenja ugovora, te je društvo Höszig pokrenulo pravni postupak pred Pécsi Törvényszék (Sud u Pečuhu), koji je bio nadležan prema mjestu izvršenja obveze.
12.
Prema sudu koji je uputio zahtjev, tužitelj se poziva na članak 10. stavak 2. Uredbe br. 593/2008, koji se odnosi na „pristanak i materijalnu valjanost”, te tvrdi da učinke njegovih postupaka nikako ne bi bilo razumno utvrditi na temelju francuskog prava jer su predmet ugovora bili proizvodi koje je proizveo, a mjesto izvršenja obveze, kao i mjesto proizvodnje, bilo je njegovo sjedište u Mađarskoj, tako da se cijeli proces proizvodnje do dostave stranci koja je poslala narudžbu odvijao u Mađarskoj.
13.
S obzirom na to, tužitelj ističe da se zbog navedenih razloga za tumačenje u skladu s mađarskim pravom odnos između „općih uvjeta kupnje” i ugovora mora ispitati s obzirom na to pravo.
14.
Tužitelj tvrdi da, u skladu s člancima 205/A i 205/B mađarskog građanskog zakonika koji se odnose na uključivanje općih uvjeta kupnje u ugovore, „opći uvjeti kupnje” pravnog prethodnika tuženika ne mogu biti dio ugovora sklopljenih između stranaka.
15.
Stoga, prema mišljenju tužitelja, klauzula iz „općih uvjeta kupnje” pravnog prethodnika tuženika, koja se odnosi na primjenjivo pravo, nije relevantna te se, u vezi s tim, mora primijeniti članak 4. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 593/2008, sukladno kojem se na ugovor o pružanju usluga primjenjuje pravo države u kojoj pružatelj usluga, odnosno tužitelj, ima uobičajeno boravište.
16.
Što se tiče nadležnosti mađarskog suda, tužitelj smatra da „opći uvjeti kupnje” pravnog prethodnika tuženika nisu dio ugovorâ zbog gore navedenih razloga, da se nadležnost mora odrediti na temelju članka 5. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 44/2001, prema kojoj se o stvari odlučuje pred sudovima u mjestu izvršenja obveze, odnosno pred Pécsi Törvényszék (Sud u Pečuhu).
17.
Tužitelj također tvrdi, podredno, ako bi sud zaključio da „opći uvjeti kupnje” pravnog prethodnika tuženika jesu dio ugovora, da klauzula o nadležnosti iz tih općih uvjeta poslovanja ne ispunjava zahtjeve iz članka 23. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 jer se u toj klauzuli navode „sudovi u Parizu”. Kao prvo, Pariz nije država članica i, kao drugo, izrazom „sudovi u Parizu” ne određuje se konkretan sud, nego svi sudovi unutar upravnih granica toga grada.
18.
Sud koji je uputio zahtjev dalje objašnjava da tuženik tvrdi da taj sud nije nadležan, pozivajući se na klauzulu 23. „općih uvjeta kupnje” pravnog prethodnika tuženika, u pogledu „robe i usluga”, kojom su uređena pitanja primjenjivog prava i rješavanja sporova.
19.
Tuženik smatra da su „opći uvjeti kupnje” dio ugovora i da zbog toga, sukladno njihovoj klauzuli 23., mađarski sud nije nadležan odlučivati u sporovima koji proizlaze iz ugovora. Posljedično, tuženik tvrdi da tužitelj svoju tužbu nije podnio pred sudom koji je nadležan odlučiti u ovom predmetu.
20.
Prema mišljenju tuženika, pitanje je li glede davanja pristanka razumno primijeniti francusko pravo može se razmotriti na temelju članka 10. stavka 2. Uredbe br. 593/2008.
21.
Tuženik smatra, sukladno članku 3. stavku 1. i članku 10. stavku 1. Uredbe br. 593/2008, te s obzirom na okolnosti, da je izbor francuskog prava kao primjenjivog za određivanje učinaka tužiteljevih postupaka potpuno razuman, jer je tuženik bio podizvršitelj uspješnog ponuditelja u postupku javne nabave provedenom u Francuskoj u pogledu znatnog ulaganja u francuske elektrane, iz razloga što tuženik podliježe francuskom pravu i što su tuženik i tužitelj imali ugovorni odnos širokog opsega u vezi s radovima za koje je proveden taj postupak javne nabave, koji su činili razni ugovorni instrumenti, glede proizvodnje metalnih struktura. Posljedično, iz gore navedenih razloga, tuženik tvrdi da je određivanje prava kojem podliježe jedna od stranaka, kupac, kao primjenjivog potpuno razumno i da je u skladu s poslovnom praksom, osobito ako će se predmet ugovora o prodaji koristiti u zemlji tog kupca, na dobro uređenom tržištu; stoga je razumno primijeniti francusko pravo radi ocjene tužiteljevih postupaka.
22.
Tuženik smatra da je klauzula 23. „općih uvjeta kupnje”, koja se odnosi na nadležnost, potpuno u skladu s člankom 23. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001 s obzirom na to da su sudovi u Parizu sudovi države članice (Francuske). Činjenica da sudovi u Parizu ne predstavljaju sve sudove u Francuskoj ne čini klauzulu o nadležnosti nevaljanom. Tuženik smatra da usko tumačenje koje tužitelj predlaže ne uzima u obzir uvodnu izjavu 14. Uredbe br. 44/2001, prema kojoj se autonomija stranaka ugovora mora poštovati.
23.
U kontekstu tog postupka, Pécsi Törvényszék (Sud u Pečuhu) je odlukom od 4. svibnja 2015., koju je Sud zaprimio 15. svibnja 2015., uputio sljedeća prethodna pitanja:
„(I)
Kada je riječ o Uredbi [br. 593/2008] (u daljnjem tekstu: Uredba br. 593/2008):
(1)
Može li sud države članice tumačiti izraz ‚iz okolnosti proizlazi, sadržan u članku 10. stavku 2. Uredbe br. 593/2008, na način da je prilikom ispitivanja ‚okolnosti koje je potrebno uzeti u obzir'za određivanje je li razumno zaključiti da stranka nije dala pristanak u skladu s pravom države u kojoj stranka ima uobičajeno boravište, potrebno osloniti se na okolnosti sklapanja ugovora, predmet ugovora i njegovo izvršenje?
(1)(1) Treba li učinak, koji je naveden u članku 10. stavku 2., a proizlazi iz situacije opisane u gore navedenoj točki 1., tumačiti na način da, kada, zato što se bilo koja od stranaka poziva [na pravo države uobičajenog boravišta], iz okolnosti koje je potrebno uzeti u obzir proizlazi da davanje pristanka na pravo koje se primjenjuje u skladu sa stavkom 1. nije bilo razumni učinak ponašanja te stranke, sud treba ocijeniti postojanje i valjanost ugovorne odredbe na temelju prava države u kojoj stranka koja se na taj način poziva na to pravo ima uobičajeno boravište?
(2)
Može li sud te države članice tumačiti odredbe članka 10. stavka 2. Uredbe br. 593/2008 na način da taj sud može prema slobodnoj ocjeni odrediti ‐ vodeći računa o svim okolnostima slučaja ‐ je li, s obzirom na sve okolnosti koje valja uzeti u obzir, pristanak na pravo koje se primjenjuje u skladu s člankom 10. stavkom 1. bio razumni učinak ponašanja stranke?
(3)
Ako se, u skladu s člankom 10. stavkom 2. Uredbe br. 593/2008, bilo koja stranka osloni na pravo države u kojoj ima uobičajeno boravište kako bi se utvrdilo da ona nije dala pristanak, treba li sud države članice uzeti u obzir pravo države u kojoj ta stranka ima uobičajeno boravište u smislu da na temelju prava te države pristanak te stranke na pravo izabrano ugovorom, zbog navedenih ‚okolnosti, nije bio razumno ponašanje?
(3)(1) Ako je tome tako, je li u suprotnosti s pravom Europske unije tumačenje suda države članice u skladu s kojim se ispitivanje ‚okolnosti'za potrebe određivanja je li razumno zaključiti da stranka nije dala pristanak odnosi na okolnosti sklapanja ugovora, predmet ugovora i njegovo izvršenje?
(II) Kada je riječ o Uredbi Vijeća [br. 44/2001]:
(1)
Je li u suprotnosti s odredbama članka 23. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 tumačenje suda države članice prema kojem je potreban izbor određenog suda, ili je ‐ uzimajući u obzir ono što je određeno u uvodnoj izjavi 14. te uredbe ‐ dovoljno da volja i namjera stranaka nedvojbeno proizlaze iz teksta ugovora?
(1)(1)
Je li u skladu sa sadržajem članka 23. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 tumačenje suda države članice prema kojem je klauzula o prenošenju nadležnosti, koja je uključena u opće uvjete kupnje jedne od stranaka i na temelju koje su stranke ugovorile da će za sporove koji nastanu zbog valjanosti, izvršenja ili prestanka važenja narudžbe ili u vezi s njima, koje one nisu mogle sporazumno riješiti biti isključivo i konačno nadležni sudovi grada određene države članice, konkretno sudovi u Parizu, dovoljno precizna da iz njezina teksta ‐ vodeći računa o onome što je navedeno u uvodnoj izjavi 14. navedene uredbe ‐ nedvojbeno proizlazi volja ili namjera stranaka glede izabrane države članice?”
24.
Pisana su očitovanja podnijeli društvo Alstom, mađarska vlada i Europska komisija. Potonje dvije stranke iznijele su i usmena očitovanja na raspravi održanoj 21. siječnja 2016.
Analiza
Uvodne napomene
25.
Sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi je li nadležan u postupku koji je pred njim pokrenut. Iz tog je razloga uputio dva pitanja Sudu Europske unije. Prvo pitanje odnosi se na tumačenje članka 10. Uredbe br. 593/2008, dok se drugim pitanjem traže smjernice glede tumačenja članka 23. Uredbe br. 44/2001.
26.
Člankom 1. stavkom 2. točkom (e) Uredbe br. 593/2008 iz njezina su područja primjene izričito isključeni „sporazumi o odabiru suda”. Stoga ta uredba ne može igrati nikakvu ulogu pri određivanju nadležnosti.
27.
Sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi protivi li se članak 23. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 klauzuli iz općih uvjeta poslovanja jedne od stranaka o prenošenju nadležnosti, prema kojoj su za sporove između stranaka isključivo i konačno nadležni sudovi određenog naselja ili grada države članice, grada Pariza u ovom slučaju. To je pitanje na koje predlažem da Sud treba odgovoriti.
28.
U ovom ću se mišljenju često pozivati na sudsku praksu Suda u pogledu Konvencije od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 5 ) [neslužbeni prijevod] (u daljnjem tekstu: Briselska konvencija) jer, u dijelu u kojem je Uredba br. 44/2001 zamijenila Briselsku konvenciju, tumačenja odredbi Briselske konvencije koje je Sud pružio vrijede i u pogledu Uredbe br. 44/2001 uvijek kada se odredbe tih instrumenata mogu smatrati jednakovrijednima ( 6 ). Osobito, Sud je već izričito naveo da je to slučaj u pogledu članka 17. stavka 1. Briselske konvencije i članka 23. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, koji su gotovo jednako sročeni ( 7 ).
29.
Sporazumi o prenošenju nadležnosti od iznimne su važnosti u međunarodnim sporovima ( 8 ). Namjena članka 23., koji je s pravom opisan kao jedna od najvažnijih odredbi Uredbe br. 44/2001 ( 9 ), je davanje učinka autonomiji stranaka u okviru sustava Uredbe br. 44/2001 ( 10 ). Cilj mu je osiguravanje pravne sigurnosti omogućavanjem da se pouzdano može predvidjeti koji će sud biti nadležan ( 11 ). Učinak sporazuma o prenošenju nadležnosti je taj da isključuje nadležnost predviđenu, osobito, člancima 2. i 5. Uredbe br. 44/2001 ( 12 ). Stoga se može sa sigurnošću pretpostaviti da članak 23. Uredbe br. 44/2001 „ima prednost” ( 13 ) pred drugim odredbama Uredbe koje se odnose na nadležnost.
30.
Članak 23. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 odnosi se samo na ugovorenu nadležnost, a ne i na materijalne odredbe ugovora. Stoga je Sud u presudi Benincasa zaključio da se „na klauzulu o nadležnosti, koja ima postupovnu svrhu, primjenjuju odredbe Konvencije čiji je cilj uspostavljanje jedinstvenih pravila o međunarodnoj nadležnosti. Nasuprot tomu, na materijalne odredbe glavnog ugovora kojeg je ta klauzula sastavni dio, kao i na eventualne sporove o valjanosti ugovora, primjenjuje se lex causae određen sukladno propisima međunarodnog privatnog prava države suda koji je nadležan” ( 14 ). Stoga je sporazum o prenošenju nadležnosti neovisan o sudbini ugovora između stranaka ( 15 ).
31.
Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda od presude Powell Duffryn pojam „sporazum o prenošenju nadležnosti” iz članka 23. Uredbe br. 44/2001 ne smije se tumačiti kao jednostavno upućivanje na nacionalno pravo jedne od odnosnih država, nego kao neovisan pojam ( 16 ).
32.
Iz ustaljene sudske prakse proizlazi i da se članak 23. stavak 1. mora tumačiti na način da se izbor suda u sporazumu o prenošenju nadležnosti može razmatrati samo u odnosu na pitanja povezana sa zahtjevima iz tog članka. Pitanja koja se odnose na vezu između odabranog suda i konkretnog odnosa, na valjanost klauzule ili na materijalna pravila o odgovornosti koja odabrani sud primjenjuje, nisu povezana s tim zahtjevima ( 17 ).
33.
Sud je utvrdio da ta odredba, uvjetujući valjanost klauzule o prenošenju nadležnosti postojanjem „sporazuma” između stranaka, nameće sudu pred kojim je podnesena tužba obvezu da na prvome mjestu ispita je li klauzula koja mu prenosi nadležnost doista bila predmet suglasnosti između stranaka, što se mora očitovati na jasan i precizan način, i da je svrha oblika koji se zahtijevaju člankom 23. da se osigura da se suglasnost između stranaka doista uspostavila ( 18 ).
34.
Drugim riječima, Sud smatra da se zaključak o postojanju sporazuma može izvući iz činjenice da su ispunjeni formalni zahtjevi iz članka 23. stavka 1. Uredbe br. 44/2001.
35.
Dakako, sporazum se po samoj svojoj naravi, osobito u pogledu pitanja suglasnosti, sastoji i od subjektivnih elemenata, a ne samo od onih koji se odnose na formalne zahtjeve, što dovodi do pitanja u kojoj se mjeri na te subjektivne elemente primjenjuje članak 23. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 te je li, odnosno u kojoj mjeri, prema toj odredbi moguće upućivanje na nacionalno pravo kada je riječ o svim drugim zahtjevima sporazuma, kao što su pravna sposobnost, nevaljana suglasnost ( 19 ) i tako dalje ( 20 ). Stoga razgraničenje između elemenata na koje se članak 23. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 primjenjuje i onih na koje se ne primjenjuje još uvijek nije potpuno jasno ( 21 ).
36.
Neovisno o tome, smatram da se ovaj predmet može riješiti na temelju postojeće sudske prakse te da opća rasprava o tom razgraničenju nije potrebna.
37.
Jasno, na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi je li u pogledu klauzule o prenošenju nadležnosti doista postojala suglasnost između stranaka. Na temelju razmatranja u točkama 28. do 33. ovog mišljenja, smatram da jest.
Suglasnost
38.
Da bi se utvrdilo je li postojala suglasnost između stranaka, koja se mora očitovati na jasan i precizan način kako to zahtijeva gore navedena sudska praksa Suda, potrebno je ispitati jesu li ispunjeni zahtjevi iz članka 23. stavka 1.
39.
Dva pitanja zahtijevaju detaljniju analizu, konkretno, je li ispunjen zahtjev u pogledu pisanog oblika iz članka 23. stavka 1. točke (a) te, ako jest, je li opis „sudovi u Parizu” dovoljno precizan.
40.
Smatram da na oba ta pitanja treba potvrdno odgovoriti.
41.
Sud je zaključio da „ako je klauzula o prenošenju nadležnosti uključena u opće uvjete prodaje jedne od stranaka, ispisane na poleđini ugovora, zahtjev [da sporazum bude u pisanom obliku] iz stavka 1. članka 17. Konvencije ispunjen je samo ako se u ugovoru koji su potpisale obje stranke izričito upućuje ( 22 ) na te opće uvjete” ( 23 ).
42.
U klauzuli 23. općih uvjeta poslovanja pravnog prethodnika društva Alstom, na koju se izravno upućuje u ugovoru, jasno i nedvosmisleno se navodi da su nadležni sudovi u Parizu.
43.
Što se tiče pitanja je li izraz „sudovi u Parizu” dovoljno precizan, smatram da jest. Sud je zaključio da se članak 17. Briselske konvencije ne može tumačiti na način da klauzula o nadležnosti mora biti formulirana na način da se nadležni sud mora izričito odrediti samim njezinim tekstom. Dovoljno je da su u klauzuli navedeni objektivni čimbenici na temelju kojih su se stranke složile odabrati sud ili sudove pred kojima će rješavati sporove koji su među njima nastali ili bi mogli nastati. Ti se čimbenici, koji moraju biti dovoljno precizni da bi sudu pred kojim je postupak pokrenut omogućili da utvrdi je li nadležan, mogu, gdje je to prikladno, odrediti s obzirom na konkretne okolnosti slučaja ( 24 ). Osim toga, što se tiče tvrdnje da u Parizu postoji nekoliko sudova koji su potencijalno nadležni odlučivati o pitanjima poput onog iz dotičnog predmeta, Sud je u presudi Meeth ( 25 ) zaključio da se članak 17. Briselske konvencije ne može tumačiti na način da je njime predviđeno da se isključi pravo stranaka da odaberu dva suda ili više njih za rješavanje sporova koji bi mogli nastati ( 26 ).
44.
Ostaje pitanje na temelju kojeg se prava treba odrediti koji je sud u Parizu nadležan. U vezi s tim, upućujem na mišljenje nezavisnog odvjetnika F. Capotortija u predmetu Meeth, koji je u pogledu klauzule o odabiru sudova države istaknuo: „[č]ini mi se jasnim da tako sročena klauzula, u pogledu preciznog određivanja suda pred kojim se postupak mora pokrenuti, posredno upućuje na sustav pravila o teritorijalnoj nadležnosti koja se odnose na vrijednost [spora] i predmet koji su na snazi u odnosnoj državi” ( 27 ). Čini se da je Sud u presudi u tom predmetu ( 28 ) to smatrao razumljivim samo po sebi, te da nije dalje razmatrao to pitanje. Po mojemu mišljenju, isti se pristup može primijeniti i u ovom predmetu. Francusko postupovno pravo primjenjuje se na pitanje koji je točno sud u Parizu nadležan ( 29 ).
Uredba (EU) br. 1215/2012 i Haška konvencija iz 2005.
45.
Dobro je poznato da je Uredba br. 44/2001 zamijenjena Uredbom (EU) br. 1215/2012 ( 30 ). Potonja uredba se ne primjenjuje na glavni postupak sukladno prijelaznim odredbama u njezinu članku 66. ( 31 ). Unatoč tomu, budući da je jedan od središnjih ciljeva preinačene uredbe bio poboljšati učinkovitost sporazuma o nadležnosti, iako u pogledu odnosa s litispendencijom ( 32 ), predlažem kratak osvrt na novi tekst.
46.
U članku 25. Uredbe br. 1215/2012 sada se predviđa da „[a]ko su se stranke neovisno o njihovu domicilu, sporazumjele da sud ili sudovi države članice imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u vezi određenog pravnog odnosa, taj sud ili sudovi je nadležan/su nadležni, osim ako je sporazum ništav u pogledu njegove materijalne valjanosti prema pravu te države članice.” ( 33 ).
47.
Moglo bi se tvrditi da ta nova formulacija sada obuhvaća sva pitanja materijalnog prava, uključujući zahtjeve glede sporazuma, te da nova formulacija želi izmijeniti sudsku praksu Suda u pogledu autonomnog utvrđivanja stvarnog postojanja suglasnosti ( 34 ). Svejedno bih bio oprezan pri tvrdnji da je to doista tako. Izraz „osim ako” upućuje na to da se valjanost sporazuma o prenošenju nadležnosti pretpostavlja ( 35 ). Osim toga, u zakonodavnoj povijesti preinačene uredbe nema naznaka da je imala za cilj izmijeniti ili utjecati na sudsku praksu Suda u tom pogledu ( 36 ). Umjesto toga, čini se da formulacija koja se sada koristi odražava pristup nezavisnog odvjetnika G. Slynna u predmetu Elefanten Schuh, prema kojem se za utvrđivanje postojanja sporazuma o prenošenju nadležnosti – u pitanjima koja nisu uređena pravom Unije ( 37 ) – mora primijeniti pravo države članice sudova koji su odabrani ( 38 ). Nasuprot tomu, u skladu s člankom 23. Uredbe br. 44/2001, potrebno je zauzeti stajalište da se na to pitanje primjenjuje pravo države članice sudova pred kojim je glede tog pitanja pokrenut postupak.
48.
U svakom slučaju, u ovom predmetu nema naznaka da postoje sumnje u pogledu materijalne valjanosti sporazuma o prenošenju nadležnosti. Stoga, nema potrebe pozivati se na bilo koje materijalno pravo.
49.
Po mojemu mišljenju, glavni razlog zbog kojeg je gore navedeni tekst dodan sadašnjem članku 25. stavku 1. Uredbe br. 1215/2012 je usklađivanje tog članka s tekstom članka 5. Haške konvencije o sporazumima o izboru suda ( 39 ), koja je stupila na snagu 1. listopada 2015. ( 40 ). U skladu s prvim stavkom te odredbe, „[s]ud ili sudovi države stranke koji su izabrani isključivim sporazumom o izboru suda, nadležni su odlučiti u sporu na koji se sporazum primjenjuje, osim ako je sporazum ništav prema pravu te države” ( 41 ).
50.
Europska unija je i članica Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu ( 42 ) i stranka Haške konvencije o sporazumima o izboru suda ( 43 ). Budući da područje na koje se konvencija primjenjuje predstavlja i područje u kojem Unija, na temelju uredbi br. 44/2001 i 1215/2012 ima nadležnost, postoji interes za maksimalnim usklađivanjem konvencije i sustava koji je Unija uspostavila tim uredbama.
51.
Općenito, na temelju članka 3. točke (b) Haške konvencije iz 2005., sporazum o izboru suda kojim su kao nadležni određeni sudovi jedne države stranke ili jedan ili više određenih sudova jedne države stranke smatra se isključivim, osim ako su stranke izričito drukčije predvidjele. Osim toga, kako je Komisija ispravno istaknula, u izvješću s objašnjenjima o konvenciji ( 44 ) posebno se govori o pitanju sporazuma kojim se upućuje na sudove neke države općenito ili na jedan ili više određenih sudova u nekoj državi ( 45 ).
Zaključak
52.
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na drugo pitanje koje je uputio Pécsi Törvényszék (Sud u Pečuhu) odgovori na sljedeći način:
Klauzula iz općih uvjeta poslovanja jedne od stranaka, na koju se upućuje u ugovoru između stranaka, kojom se na sudove određenog grada države članice prenosi isključiva i konačna nadležnost za rješavanje sporova koje stranke ne mogu sporazumno riješiti, mora se tumačiti kao „sporazum o prenošenju nadležnosti” u smislu članka 23. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.
( 1 ) Izvorni jezik: engleski
( 2 ) Uredba Vijeća od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)
( 3 ) Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109.)
( 4 ) U daljnjem tekstu: pravni prethodnik društva Alstom
( 5 ) SL 1972., L 299, str. 32. Konvencija kako je izmijenjena kasnijim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji.
( 6 ) Presuda TNT Express Nederland (C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 36. i navedena sudska praksa)
( 7 ) Vidjeti presudu Refcomp (C‑543/10, EU:C:2013:62, t. 19.).
( 8 ) Vidjeti Hess, B., Europäisches Zivilprozessrecht, C. F. Müller, Heidelberg, 2010., str. 310., t. 128.
( 9 ) Vidjeti Magnus, U., u U. Magnus i P. Mankowski, Brussels I Regulation, 2. izdanje, Sellier, 2012., München, članak 23., t. 1.
( 10 ) Vidjeti također uvodnu izjavu 14. Uredbe br. 44/2001, prema kojoj se „[a]utonomija stranaka ugovora […] mora […] poštovati, ali uz poštovanje isključivih nadležnosti utvrđenih ovom Uredbom.”
( 11 ) Vidjeti presudu Benincasa (C‑269/95, EU:C:1997:337, t. 28.).
( 12 ) Vidjeti, primjerice, presudu Galeries Segoura (25/76, EU:C:1976:178, t. 6.).
( 13 ) Prema terminologiji kojom se koristi Magnus, U., u U. Magnus i P. Mankowski, Brussels I Regulation, 2. izd., Sellier, 2012., München, članak 23., t. 15.
( 14 ) Vidjeti presudu Benincasa (C‑269/95, EU:C:1997:337, t. 25.).
( 15 ) Vidjeti Kropholler, J., von Hein, J., Europäisches Zivilprozessrecht, Verlag Recht und Wirtschaft, Frankfurt (na Majni), 9. izd., članak 23. EuGVO, t. 17.
( 16 ) Vidjeti presude Powell Duffryn (C‑214/89, EU:C:1992:115, t. 13. i 14.) i Refcomp (C‑543/10, EU:C:2013:62, t. 21.).
( 17 ) Vidjeti presudu Castelletti (C‑159/97, EU:C:1999:142, t. 52.).
( 18 ) Vidjeti presude MSG (C‑106/95, EU:C:1997:70, t. 15. i navedena sudska praksa) i El Majdoub (C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 29.).
( 19 ) Vice du consentement u francuskoj pravnoj terminologiji
( 20 ) O pitanju koje se nacionalno pravo primjenjuje na takva pitanja raspravlja se u pravnoj doktrini, vidjeti Kropholler, J., von Hein, J., Europäisches Zivilprozessrecht, Verlag Recht und Wirtschaft, Frankfurt (na Majni), 9. izd., članak 23. EuGVO, t. 28.
( 21 ) Vidjeti, među mnogima, Gebauer, M., „Das Prorogationsstatut im Europäischen Zivilprozessrecht’, u H. Kronke/K. Thorn (ur.), Grenzen überwinden – Prinzipien bewahren, Festschrift für Bernd von Hoffmann zum 70. Geburtstag, Verlag Ernst und Werner Gieseking, Bielefeld, 2001., str. 577.‑588., na str. 577.
( 22 ) Moje isticanje
( 23 ) Vidjeti presudu Estasis Saloti di Colzani (24/76, EU:C:1976:177, t. 10.). Vidjeti također Torbus, A., Umowa Jurysdykcyjna w Systemie Międzynarodowego Postępowania Cywilnego, Toruń, 2012., str. 262.
( 24 ) Vidjeti presudu Coreck (C‑387/98, EU:C:2000:606, t. 15.).
( 25 ) Presuda Meeth (23/78, EU:C:1978:198)
( 26 ) Vidjeti presudu Meeth (23/78, EU:C:1978:198, t. 5.).
( 27 ) Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika F. Capotortija u predmetu Meeth (23/78, EU:C:1978:183, t. 2.).
( 28 ) Presuda Meeth (23/78, EU:C:1978:198)
( 29 ) Također vidjeti točku 51. u nastavku.
( 30 ) Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.)
( 31 ) Sukladno prvom stavku te odredbe, Uredba br. 1215/2012 primjenjuje se samo na sudske postupke pokrenute nakon 10. siječnja 2015.
( 32 ) Vidjeti uvodnu izjavu 22. Uredbe br. 1215/2012 i obrazloženje Prijedloga Komisije, COM(2010) 748 final, Bruxelles, 14. 12. 2000., na str. 3.‑4., dostupan na: http://eur‑/LexUriServ/LexUriS?uri=COM:2010:0748:FIN:EN:PDF.
( 33 ) Moje isticanje
( 34 ) Tu mogućnost spominje Magnus, U., u U. Magnus i P. Mankowski, Brussels I bis Regulation, Verlag Otto Schmidt, Köln, 2016., članak 23., t. 79a, iako taj autor zapravo ne dijeli to stajalište.
( 35 ) Vidjeti također Lenaerts, K., Stapper, Th., „Die Entwicklung der Brüssel I‑Verordnung im Dialog des Europäischen Gerichtshofs mit dem Gesetzgeber”, u: 78 Rabels Zeitschrift für ausländisches und internationales Privatrecht (RabelsZ), 2014., str. 252.‑293., na str. 282.; i Magnus, U., u U. Magnus i P. Mankowski, Brussels I bis Regulation, Verlag Otto Schmidt, Köln, 2016., članak 25., t.79a.
( 36 ) Vidjeti Magnus, U., u U. Magnus i P. Mankowski, Brussels I bis Regulation, Verlag Otto Schmidt, Köln, 2016., članak 25., t. 79a.
( 37 ) Vidjeti gornju točku 35.
( 38 ) Mišljenje nezavisnog odvjetnika G. Slynna u predmetu Elefanten Schuh (150/80, EU:C:1981:112, str. 1698.). Vidjeti također Mankowski, P., u Rauscher, T. (ur.), Brüssel Ia‑VO, 4. izd., Verlag Otto Schmidt, Köln, 2016., članak 25., t. 26.
( 39 ) Konvencija od 30. lipnja 2005. o sporazumima o izboru suda, dostupna na ‑text/?cid=98
( 40 ) Odnosno, nakon nastanka činjeničnog stanja iz ovog predmeta ili datuma na koji je nacionalni sud uputio Sudu zahtjev za prethodnu odluku.
( 41 ) Moje isticanje
( 42 ) Vidjeti Odluku Vijeća od 5. listopada 2006. o pristupanju Zajednice Haškoj konferenciji o međunarodnom privatnom pravu (2006/719/EZ), SL 2006., L 297, str. 1.
( 43 ) Unija je potpisala i ratificirala tu konvenciju. Budući da je Unija nadležna za sva pitanja koja su uređena tom konvencijom, ta konvencija na temelju Unijine ratifikacije automatski obvezuje države članice Unije (s iznimkom Danske, vidjeti članke 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske). Trenutno, ta konvencija obvezuje 29 stranaka: Europsku uniju, njezinih 27 država članica (sve osim Danske) i Meksiko, vidjeti ‑table/?cid=98.
( 44 ) Izvješće s objašnjenjima o Haškoj konvenciji iz 2005. o sporazumima o izboru suda, Trevor Hartley i Masato Dogauchi (u daljnjem tekstu: izvješće s objašnjenjima), dostupno na .
( 45 ) Vidjeti točku 103. izvješća s objašnjenjima: „Stoga se sporazum kojim su kao nadležni određeni ,sudovi u Francuskoj’ smatra isključivim u smislu Konvencije, iako ne precizira koji će sud u Francuskoj voditi postupak te iako izričito ne isključuje nadležnost sudova drugih država. U takvom slučaju, sud ili sudovi kojima se tužba može podnijeti određuju se na temelju francuskog prava. Poštujući odredbe tog prava, tužitelj može izabrati bilo koji francuski sud.”
Full & Egal Universal Law Academy