MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
YVESA BOTA
od 14. srpnja 2016. ( 1 )
Predmet C‑547/15
Interservice d.o.o. Koper
protiv
Sándora Horvátha
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Kúria (Vrhovni sud, Mađarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku — Carinski zakonik Zajednice — Uredba (EEZ) br. 2913/92 — Članak 96. stavak 2. — Obveza podnošenja robe odredišnom carinskom uredu u nepromijenjenom stanju uz poštovanje mjera za osiguranje istovjetnosti robe — Osobe u pitanju — Podizvođač usluge prijevoza“
1.
Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 96. stavka 2. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice ( 2 ).
2.
Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Interservice d.o.o. Koper ( 3 ), carinskog zastupnika, i Sándora Horvátha, prijevoznika, u vezi s povratom carine koju je društvo Interservice platilo u svojstvu „glavnog obveznika” nakon što je S. Horváth, kao podizvođač, izuzeo ispod carinskog nadzora robu prevoženu u postupku vanjskog provoza Zajednice.
3.
U ovom predmetu Sud je pozvan odgovoriti na pitanje tereti li, u slučaju kada glavni prijevoznik kojeg je odredio nalogodavac podugovori izvršenje prijevoza, obveza podnošenja robe stavljene u postupak vanjskog provoza Zajednice odredišnom carinskom uredu u nepromijenjenom stanju podizvođača usluge prijevoza. U slučaju potvrdnog odgovora Sud će također biti pozvan pobliže odrediti opseg te obveze.
4.
U ovom mišljenju zauzet ću se za to, s jedne strane, da članak 96. stavak 2. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da pojam „prijevoznik” obuhvaća svaku osobu koja obavlja prijevoz robe koji je prihvatila znajući da je ta roba stavljena u postupak vanjskog provoza Zajednice, bilo na temelju ugovora o prijevozu sklopljenog s nalogodavcem bilo na temelju ugovora o podizvođenju s glavnim prijevoznikom, i, s druge strane, da obveza propisana tom odredbom tereti prijevoznika za vrijeme dok je zadužen za robu u čijem je izravnom posjedu.
5.
Ističem da je u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj je podizvođač usluge prijevoza stvarno prevezao robu sve do parkirališta odredišnog carinskog ureda i predao dokumente povezane s tom robom predstavniku glavnog prijevoznika kako bi potonji ispunio završne carinske formalnosti postupka vanjskog provoza Zajednice, podizvođač usluge prijevoza oslobođen svoje obveze predajom odgovornosti za robu i pratećih isprava glavnom prijevozniku.
6.
Također ću navesti da, iako okolnost da je podizvođač usluge prijevoza zatim nastavio prijevoz robe do druge države članice ne uključuje obvezu podizvođača usluge prijevoza da prije nastavka prijevoza provjeri je li glavni prijevoznik doista bio podnio robu odredišnom carinskom uredu radi završetka postupka vanjskog provoza Zajednice, on ipak može biti odgovoran ako je bio nastavio prijevoz imajući saznanja o informacijama na temelju kojih se moglo utvrditi da taj postupak nije uredno okončan, a što je na sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku da utvrdi s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja.
I – Pravni okvir
7.
Na temelju članka 91. stavka 1. točke (a) Carinskog zakonika, postupak vanjskog provoza Zajednice dopušta kretanje od jednog do drugog mjesta unutar carinskog područja Zajednice robe koja nije roba Zajednice, a ne podliježe plaćanju uvoznih carina i drugih davanja ili mjerama trgovinske politike.
8.
U skladu s člankom 96. stavkom 1. Carinskog zakonika:
„Glavni obveznik je nositelj postupka vanjskog provoza Zajednice. Glavni obveznik je odgovoran za:
(a)
predaju robe odredišnoj carinarnici u nepromijenjenom stanju i do propisanog roka te uz poštovanje mjera koje su donijela carinska tijela radi osiguranja istovjetnosti robe;
(b)
poštovanje odredaba koje se odnose na postupak provoza Zajednice.”
9.
Članak 96. stavak 2. Carinskog zakonika određuje da je, „[n]eovisno o obvezi glavnog obveznika iz stavka 1., prijevoznik ili primatelj robe koji primi robu znajući da je roba u postupku provoza Zajednice također […] odgovoran za predaju robe odredišnoj carinarnici u nepromijenjenom stanju i do propisanog roka te uz poštovanje mjera koje su donijela carinska tijela radi osiguranja istovjetnosti robe.”
10.
Članak 92. stavak 1. Carinskog zakonika propisuje da postupak vanjskog provoza Zajednice završava danom podnošenja robe i odgovarajuće isprave odredišnoj carinarnici.
11.
U slučaju nezakonitog izuzimanja ispod carinskog nadzora robe koja podliježe plaćanju uvoznih carina, članak 203. Carinskog zakonika propisuje nastajanje uvoznog carinskog duga za četiri kategorije osoba:
—
osobu koja je izuzela robu ispod carinskog nadzora;
—
sve osobe koje su sudjelovale kod izuzimanja robe i koje su znale ili su opravdano trebale znati da se radi o izuzimanju robe ispod carinskog nadzora;
—
sve osobe koje su stekle ili primile u posjed takvu robu i koje su u trenutku stjecanja odnosno primitka znale ili su opravdano trebale znati da se radi o robi izuzetoj ispod carinskog nadzora, i
—
ako je primjereno, osobu koja se mora pridržavati obveza koje proizlaze iz privremenog smještaja robe ili uporabe carinskog postupka u koji je roba stavljena.
12.
Sukladno odredbama članka 213. Carinskog zakonika, sudužnici carinskog duga solidarno su odgovorni za njegovo plaćanje.
II – Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja
13.
Na zahtjev društva Friedler Spedition GmbH društvo IGAZ Trans Kft. bilo je zaduženo za prijevoz u postupku vanjskog provoza Zajednice robe kineskog podrijetla koja je pristigla u luku Kopar (Slovenija).
14.
Društvo IGAZ 8. prosinca 2008. povjerilo je S. Horváthu dopremu robe od Kopra do Beča (Austrija), a nakon završetka carinskih formalnosti do Rima (Italija).
15.
Društvo Interservice, carinski zastupnik, 11. prosinca 2008. na zahtjev društva IGAZ Trans pokrenulo je postupak vanjskog provoza Zajednice pred carinskim uredom u Kopru. Nakon pokretanja tog postupka roba je morala biti podnesena carinskom uredu Wiencont Süd, Freilager Wien (Beč, Austrija), najkasnije 18. prosinca 2008.
16.
Tog istog 11. prosinca 2008. S. Horváth javio se društvu Interservice koje je izradilo teretni list CMR ( 4 ) i punomoć koja je bila potrebna za preuzimanje robe te je elektroničkom poštom slovenskim carinskim tijelima poslalo ispravu T1 koja se koristi tijekom postupka provoza. Potom je S. Horváth, nakon što je preuzeo dostavu robe u carinskom uredu u Kopru, prevezao robu do parkirališta carinskog ureda u Beču, koji je bio naveden na teretnom listu CMR, gdje je predstavniku društva IGAZ Trans predao provozne isprave potrebne za obavljanje carinskih formalnosti.
17.
S. Horváth je zatim na tom parkiralištu ostao od 12. do 17. prosinca 2008., s kontejnerom u kojem se nalazila roba. On se 17. prosinca 2008. vratio u Mađarsku, ostavljajući navedeni kontejner na istom mjestu, a potom se 18. prosinca 2008. ponovno uputio natrag u Beč.
18.
Roba nije bila podnesena odredišnom carinskom uredu radi obavljanja carinskih formalnosti. S. Horváth je nastavio prijevoz robe koristeći novi teretni list koji je izradilo društvo Friedler Spedition i koje je primio od predstavnika društva IGAZ Trans, te ju je zatim dopremio do krajnjeg odredišta u Italiji.
19.
Prema utvrđenjima Kúrije (Vrhovni sud, Mađarska), S. Horváth je prihvatio robu znajući da je bila stavljena u postupak vanjskog provoza Zajednice. On ipak nije na zadovoljavajući način provjerio prije nastavka njezina prijevoza od Beča do Rima jesu li je društva IGAZ Trans ili Friedler Spedition podnijela odredišnom carinskom uredu. Sud koji je uputio zahtjev također dodaje da u glavnom postupku nema dovoljno dokaza o tome da je S. Horváth znao za izuzimanje robe ispod carinskog nadzora.
20.
Dokaz da je postupak vanjskog provoza Zajednice bio proveden dostavljen je polaznom carinskom uredu podnošenjem deklaracije za provoz s pečatom rumunjskog carinskog ureda. Slovenska su carinska tijela nakon istrage utvrdila da je pečat rumunjskog carinskog ureda prijevarno utisnut na deklaraciju za provoz.
21.
Na temelju izuzimanja robe ispod carinskog nadzora društvo Interservice je, u svojstvu glavnog obveznika, moralo platiti iznos od 11196,49 eura za carinu, porez na dodanu vrijednost i zatezne kamate.
22.
Društvo Interservice pokrenulo je na temelju izvanugovorne odgovornosti regresnu tužbu protiv S. Horvátha, tvrdeći da je na temelju članka 96. stavka 2. Carinskog zakonika prijevoznik s glavnim obveznikom odgovoran za podnošenje robe, čak i ako u konkretnom slučaju postupa samo kao podizvođač usluge prijevoza.
23.
Budući da je tužba odbijena i u prvom stupnju i povodom žalbe, društvo Interservice podnijelo je kasacijsku žalbu Kúriji (Vrhovni sud), koja je odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Treba li članak 96. stavak 2. [Carinskog zakonika] tumačiti na način da se prijevoznikom robe može smatrati ne samo osoba koja je s prodavateljem sklopila ugovor o prijevozu robe (ugovorni ili glavni prijevoznik), nego i osoba koja u cijelosti ili djelomično obavlja prijevoz na temelju drugog ugovora o prijevozu sklopljenog s ugovornim ili glavnim prijevoznikom (podizvođač usluge prijevoza)?
2.
Ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan, treba li članak 96. stavak 2. [Carinskog zakonika] tumačiti na način da je u okolnostima poput onih u glavnom postupku podizvođač usluge prijevoza dužan, prije negoli nastavi prijevoz robe, na zadovoljavajući način osigurati da je glavni prijevoznik doista na propisan način podnio robu odredišnom carinskom uredu?”
III – Moja ocjena
A – Uvodna očitovanja
24.
Kako bi se bolje razumjela problematika ovog zahtjeva za prethodnu odluku, čini mi se korisnim kratko sažeti činjenični i pravni kontekst koji okružuje predmet glavnog postupka.
25.
Sud koji je uputio zahtjev, s jedne strane, traži pojašnjenje pojma „prijevoznik”, u smislu članka 96. stavka 2. Carinskog zakonika, kako bi odlučio valja li S. Horvátha kvalificirati kao prijevoznika i, s druge strane, u slučaju potvrdnog odgovora, da utvrdi opseg obveze koja tereti dotičnu osobu.
26.
Ta su pitanja postavljena u okviru spora između carinskog zastupnika, koji se smatra dužnikom navedenog carinskog duga nakon izuzimanja robe ispod carinskog nadzora, i podizvođača usluge prijevoza te robe.
27.
Ta situacija odmah nalaže dva očitovanja.
28.
Prvo se odnosi na činjenicu koja je dovela do nastanka navedenog carinskog duga.
29.
U tom pogledu ne dijelim oklijevanje Europske komisije koja tvrdi da, prema prikazu činjeničnog stanja koji se nalazi u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, postoji sumnja o porijeklu navedenog carinskog duga, koji je mogao nastati bilo uslijed izuzimanja robe ispod carinskog nadzora, u smislu članka 203. Carinskog zakonika, bilo primjenom članka 204. tog zakonika, zbog neispunjavanja obveza iz postupka vanjskog provoza Zajednice, koje nema učinka na carinski nadzor.
30.
U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pojam „izuzimanja ispod carinskog nadzora” koji se nalazi u članku 203. stavku 1. Carinskog zakonika, valja tumačiti na način da obuhvaća svaki postupak ili svaki propust koji za posljedicu ima sprečavanje, makar privremeno, nadležnog carinskog tijela da pristupi robi koja podliježe carinskom nadzoru i izvrši provjere predviđene člankom 37. stavkom 1. Carinskog zakonika ( 5 ).
31.
U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je postupak vanjskog provoza Zajednice bio prijevarno završen, što je dokazano time što je dolazak robe u odredišni carinski ured potvrđen na temelju isprava s lažnim pečatima rumunjskih carinskih tijela ( 6 ). Propuštanje urednog podnošenja robe odredišnom carinskom uredu spriječilo je carinska tijela, koja su bila zavarana lažnim dokumentima, da provjere njezino stanje u ipak odlučujućem trenutku na kraju tog postupka ( 7 ) te je taj prijevarno postignut završetak postupka očito stvorio rizik nepravilnog ulaska robe u gospodarski prostor Europske unije. Stoga smatram da sama okolnost podnošenja krivotvorenih isprava u svrhu utvrđivanja da je postupak vanjskog provoza Zajednice završen predstavlja izuzimanje ispod carinskog nadzora koje primjenom članka 203. Carinskog zakonika dovodi do carinskog duga.
32.
Moje se drugo očitovanje odnosi na posljedice postojanja izuzimanja ispod carinskog nadzora, u smislu članka 203. Carinskog zakonika.
33.
U slučaju izuzimanja ispod carinskog nadzora robe koja podliježe plaćanju uvoznih carina, osobe koje se može smatrati dužnicima navedenog carinskog duga utvrđene su člankom 203. stavkom 3. Carinskog zakonika, koji razlikuje četiri kategorije dužnika.
34.
Prve tri alineje te odredbe odnose se na osobe koje su dovele do izuzimanja robe ispod carinskog nadzora, osobe koje su na bilo koji način sudjelovale u tom izuzimanju, a znale su ili su opravdano trebale znati da se ta roba izuzima ispod carinskog nadzora, kao i osobe koje su stekle ili primile u posjed takvu robu i koje su u trenutku stjecanja odnosno primitka znale ili su opravdano trebale znati da je ta roba bila izuzeta ispod carinskog nadzora. Zajednički nazivnik za te tri kategorije osoba jest taj da su sudjelovale na jedan ili drugi način u povredi, odnosno da su iz nje izvukle barem nekakvu korist, pri čemu su one na neki način, da upotrijebim terminologiju kaznenog prava, počinitelji ili supočinitelji te povrede odnosno primatelji robe koja je u gospodarski prostor Unije ušla bez carinjenja.
35.
Četvrta alineja navedene odredbe odnosi se, upravo suprotno, na osobe koje nisu sudjelovale u izuzimanju robe, ali koje su, među ostalim, bile dužne ispunjavati obveze koje proizlaze iz uporabe carinskog postupka u koji je roba bila stavljena. Kao što je to Sud više puta presudio, u postupku vanjskog provoza Zajednice, nositelj tog postupka je, kao glavni obveznik u smislu članka 96. stavka 1. Carinskog zakonika, taj od kojeg se traži ispunjenje obveza koje proizlaze iz korištenja tim postupkom te je on odgovoran i za plaćanje carinskog duga u smislu članka 203. stavka 3. četvrte alineje tog zakonika ( 8 ).
36.
Međutim, članak 96. stavak 2. Carinskog zakonika isto tako omogućava odgovornost prijevoznika ili primatelja robe kao dužnika navedenog carinskog duga na temelju članka 203. stavka 3. četvrte alineje tog zakonika s obzirom na to da tom prijevozniku ili primatelju nameće obvezu podnošenja robe u nepromijenjenom stanju odredišnom carinskom uredu.
37.
U okolnostima ovog slučaja, iz podataka koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, a koji kreće od pretpostavke da S. Horváth nije umiješan u izuzimanje robe ispod carinskog nadzora, proizlazi da se odgovornost podizvođača usluge prijevoza ne može temeljiti na uzrocima nabrojanima u prve tri alineje članka 203. stavka 3. Carinskog zakonika. Nasuprot tomu, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li, primjenom članka 203. stavka 3. četvrte alineje tog zakonika, S. Horvátha smatrati sudužnikom carinskog duga, što pretpostavlja da bi on bio dužan ispuniti obvezu propisanu člankom 96. stavkom 2. navedenog zakonika.
38.
Stoga se nalazimo u situaciji u kojoj se čini da se odgovornost prijevoznika ili primatelja robe može javiti samo zato što mu članak 96. stavak 2. Carinskog zakonika nameće posebnu obvezu podnošenja robe odredišnom carinskom uredu uz poštovanje mjera za osiguranje istovjetnosti robe ( 9 ).
39.
Tumačenje koje je sud koji je uputio zahtjev zatražio kako bi dobio pojašnjenja o dužnicima navedene obveze i o njezinu opsegu je stoga potrebno za rješenje glavnog postupka.
B – Prvo pitanje
40.
Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita odnosi li se pojam „prijevoznik” u smislu članka 96. stavka 2. Carinskog zakonika samo na glavnog prijevoznika kojemu je bio izravno povjeren prijevoz robe koja je stavljena u postupak vanjskog provoza Zajednice ili također obuhvaća podizvođača usluge prijevoza s kojim je glavni prijevoznik podugovorio izvršenje ugovora o prijevozu.
41.
Prema mojem mišljenju, članak 96. stavak 2. Carinskog zakonika odnosi se bez razlike na sve osobe koje obavljaju prijevoz robe koja je stavljena u postupak vanjskog provoza Zajednice, bez obzira na to radi li se o glavnom prijevozniku ili o podizvođaču usluge prijevoza.
42.
Čini se da jednostavno čitanje te odredbe podupire to tumačenje.
43.
Kao što to proizlazi iz njezina teksta, navedena odredba kao jedini uvjet za postojanje obveze prijevoznika ili primatelja robe postavlja primitak robe sa saznanjem o pravnom postupku koji se na tu robu primjenjuje. Zakonodavac Unije uopće ne razlikuje obavlja li prijevoz izravno glavni prijevoznik ili je on podugovoren s drugim prijevoznikom pa obveza podnošenja robe odredišnom carinskom uredu u nepromijenjenom stanju bez razlike tereti sve osobe koje su zadužene za prijevoz robe kada je dokazano da je ta osoba stvarno znala za postupak vanjskog provoza Zajednice. Kad podizvođač usluge prijevoza ispunjava uvjet saznanja, on podliježe obvezi propisanoj člankom 96. stavkom 2. Carinskog zakonika.
44.
Štoviše, čini se da teleološko tumačenje podupire ovaj zaključak.
45.
Naime, obveza koja je stavljena na teret prijevoznika ili primatelja robe ograničena je svojim predmetom, koji se sastoji u podnošenju robe odredišnom carinskom uredu u nepromijenjenom stanju i do propisanog roka te uz poštovanje mjera koje su donijela carinska tijela radi osiguranja istovjetnosti robe.
46.
Kao što to Komisija valjano ističe u svojim pisanim očitovanjima, zakonodavac Unije je uveo zajedničku odgovornost prijevoznika ili primatelja robe kako bi se uzela u obzir činjenica da jedino osoba koja izravno posjeduje robu može tu robu stvarno podnijeti odredišnom carinskom uredu.
47.
U tom pogledu valja istaknuti da se ograničena obveza koja na temelju članka 96. stavka 2. Carinskog zakonika tereti prijevoznika ili primatelja robe razlikuje od opće obveze koja tereti glavnog obveznika primjenom članka 96. stavka 1. tog zakonika.
48.
Glavni obveznik, u svojstvu nositelja postupka vanjskog provoza Zajednice, odgovoran je ne samo za predaju robe odredišnoj carinarnici u nepromijenjenom stanju i do propisanog roka te uz poštovanje mjera koje su donijela carinska tijela radi osiguranja istovjetnosti robe ( 10 ), već također, općenitije, za „poštovanje odredaba koje se odnose na postupak provoza Zajednice” ( 11 ). Na temelju članka 96. stavka 1., članka 203. stavka 3. četvrte alineje i članka 204. stavka 1. Carinskog zakonika, glavni obveznik postaje dužnikom carinskog duga samim nepoštovanjem odredbi tog postupka, čak i ako mu se taj dug ne može izravno pripisati, jer odgovornost koja mu je tako nametnuta ima za cilj „osigurati pažljivu i ujednačenu primjenu odredbi o povratu carinskog duga u interesu zaštite financijskih interesa Zajednice i njezinih država članica” ( 12 ). Budući da je odgovoran za dobro odvijanje postupka provoza, glavni obveznik ostaje dužnikom carinskog duga čak i kad je u dobroj vjeri i kad povreda postupka vanjskog provoza Zajednice proizlazi iz prijevare u koju on nije uključen ( 13 ). Objektivna odgovornost glavnog obveznika čini ga dakle odgovornim za sve povrede propisa koje se odnose na postupak vanjskog provoza Zajednice, čak i za one koje počine druge osobe.
49.
Odgovornost prijevoznika ili primatelja robe je više ograničena. Za razliku od glavnog obveznika, prijevoznik ili primatelj robe nije obvezan poštovati sve odredbe koje se odnose na postupak vanjskog provoza Zajednice. Iako se mora smatrati da mu članak 96. stavak 2. Carinskog zakonika nameće obvezu rezultata, u smislu da je obvezan osigurati da roba bude predana odredišnoj carinarnici u nepromijenjenom stanju, prijevoznik ili primatelj te robe je u mogućnosti to napraviti samo tijekom vremena kada navedenu robu ima u izravnom posjedu. Drugim riječima, dok se obveza propisana člankom 96. stavkom 1. tog zakonika temelji na samom svojstvu glavnog obveznika koji mora snositi posljedice svih povreda ili nepravilnosti koje su počinjene, odgovornost prijevoznika ili primatelja robe istodobno se temelji i ograničava u izravnom posjedu te robe.
50.
Iz toga dakle izvodim da, iako je podizvođač usluge prijevoza vezan obvezom podnošenja robe odredišnom carinskom uredu u nepromijenjenom stanju, ta ga obveza veže samo tijekom vremena kada stvarno obavlja djelatnost prijevoza te je zadužen za robu.
51.
Korištenje više prijevoznika uobičajena je praksa u međunarodnom prijevozu robe. Prema mojem mišljenju, u situaciji kad je više prijevoznika zaduženo za dio putovanja, obveza propisana člankom 96. stavkom 2. Carinskog zakonika tereti uzastopno svakoga od njih jer tijekom vremena u kojem su zaduženi za robu mogu osigurati da roba ostane nepromijenjena, osobito sprečavajući svako lomljenje plombe i svaki nepravilni prekrcaj.
52.
U situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj je podizvođač usluge prijevoza stvarno prevezao robu sve do parkirališta odredišnog carinskog ureda i predao dokumente povezane s tom robom predstavniku glavnog prijevoznika kako bi potonji ispunio završne carinske formalnosti postupka vanjskog provoza Zajednice, smatram da je podizvođač usluge prijevoza oslobođen svoje obveze predajom odgovornosti za robu i pratećih isprava glavnom prijevozniku koji je stoga postao „prijevoznikom” u smislu članka 96. stavka 2. Carinskog zakonika.
53.
Iz navedenih razloga predlažem Sudu da na prvo pitanje odgovori, s jedne strane, da članak 96. stavak 2. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da pojam „prijevoznik” obuhvaća svaku osobu koja obavlja prijevoz robe koji je prihvatila znajući da je ta roba stavljena u postupak vanjskog provoza Zajednice, bilo na temelju ugovora o prijevozu sklopljenog s nalogodavcem bilo na temelju ugovora o podizvođenju s glavnim prijevoznikom, i, s druge strane, da obveza propisana tom odredbom tereti prijevoznika za vrijeme dok je zadužen za robu u čijem je izravnom posjedu, na način da je u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj je podizvođač usluge prijevoza stvarno prevezao robu sve do parkirališta odredišnog carinskog ureda i predao dokumente povezane s tom robom predstavniku glavnog prijevoznika kako bi potonji ispunio završne carinske formalnosti postupka vanjskog provoza Zajednice, podizvođač usluge prijevoza oslobođen svoje obveze predajom odgovornosti za robu i pratećih isprava glavnom prijevozniku.
54.
Međutim, još preostaje ispitati je li okolnost da je nastavio prijevoz robe od Beča do Rima S. Horvátha ponovno učinila dužnikom navedenog carinskog duga.
55.
Upravo je to predmet drugog pitanja.
C – Drugo pitanje
56.
Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li, u situaciji poput one u glavnom postupku, podizvođač usluge prijevoza, prije negoli nastavi prijevoz robe do druge države članice, dužan na zadovoljavajući način osigurati da je glavni prijevoznik doista na propisan način podnio robu odredišnom carinskom uredu.
57.
Čini mi se da odgovor koji treba dati dosta prirodno proizlazi iz mojih prethodnih razmatranja koja se odnose na prvo pitanje.
58.
Za razliku od glavnog obveznika koji je odgovoran osigurati dobro odvijanje postupka provoza, u postupku vanjskog provoza Zajednice prijevoznik nema drugih obveza osim predati robu odredišnoj carinarnici u nepromijenjenom stanju i do propisanog roka te uz poštovanje mjera koje su donijela carinska tijela radi osiguranja istovjetnosti robe.
59.
U okolnostima poput onih u glavnom postupku, kada je podizvođač usluge prijevoza glavnom prijevozniku predao provozne isprave kako bi glavni prijevoznik završio potrebne formalnosti za završetak carinskog postupka, smatram da je na temelju članka 96. stavka 2. Carinskog zakonika glavni prijevoznik tom predajom postao dužnikom obveze koja je teretila podizvođača usluge prijevoza.
60.
Budući da se oslobodio te obveze, podizvođač usluge prijevoza nije prije nastavka prijevoza bio dužan provjeriti je li glavni prijevoznik doista bio podnio robu odredišnom carinskom uredu radi završetka postupka vanjskog provoza Zajednice.
61.
Iako članak 96. stavak 2. Carinskog zakonika na teret podizvođača usluge prijevoza ne stavlja obvezu aktivne pažnje, smatram da podizvođač usluge prijevoza ipak može biti odgovoran ako je nastavio prijevoz imajući saznanja o informacijama na temelju kojih se moglo utvrditi da taj postupak nije bio uredno okončan, a što je na sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku da utvrdi s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja. Naime, u tom bi se slučaju trebalo smatrati da je podizvođač usluge prijevoza prihvatio nastavak prijevoza robe znajući da je ta roba i dalje bila u postupku vanjskog provoza Zajednice, što bi imalo za posljedicu da ga ponovno učini dužnikom obveze propisane člankom 96. stavkom 2. Carinskog zakonika.
IV – Zaključak
62.
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavila Kúria (Vrhovni sud, Mađarska) odgovori na sljedeći način:
Članak 96. stavak 2. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom (EZ) br. 648/2005 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. travnja 2005., treba tumačiti na način da pojam „prijevoznik” obuhvaća svaku osobu koja obavlja prijevoz robe koji je prihvatila znajući da je ta roba stavljena u postupak vanjskog provoza Zajednice, bilo na temelju ugovora o prijevozu sklopljenog s nalogodavcem bilo na temelju ugovora o podizvođenju s glavnim prijevoznikom, i da obveza propisana tom odredbom tereti prijevoznika za vrijeme dok je zadužen za robu u čijem je izravnom posjedu.
U situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj je podizvođač usluge prijevoza stvarno prevezao robu sve do parkirališta odredišnog carinskog ureda i predao dokumente povezane s tom robom predstavniku glavnog prijevoznika kako bi potonji ispunio završne carinske formalnosti postupka vanjskog provoza Zajednice, podizvođač usluge prijevoza oslobođen je svoje obveze predajom odgovornosti za robu i pratećih isprava glavnom prijevozniku.
Nadalje, okolnost da je podizvođač usluge prijevoza zatim nastavio prijevoz robe do druge države članice ne uključuje obvezu podizvođača usluge prijevoza da prije nastavka prijevoza provjeri je li glavni prijevoznik doista bio podnio robu odredišnom carinskom uredu radi završetka postupka vanjskog provoza Zajednice. Međutim, podizvođač usluge prijevoza ipak može biti odgovoran ako je nastavio prijevoz imajući saznanja o informacijama na temelju kojih se moglo utvrditi da taj postupak nije bio uredno okončan, a što je na sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku da utvrdi s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) SL 1992., L 302., str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.) Uredba kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 648/2005 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. travnja 2005. (SL 2005., L 117, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 17., str. 137.) (u daljnjem tekstu: Carinski zakonik).
( 3 ) U daljnjem tekstu: Interservice
( 4 ) Teretni list na temelju Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom, potpisane u Ženevi 19. svibnja 1956., kako je izmijenjena i dopunjena Protokolom potpisanim 5. srpnja 1978.
( 5 ) Vidjeti osobito presude od 12. lipnja 2014., SEK Zollagentur (C‑75/13, EU:C:2014:1759, t. 28. i navedenu sudsku praksu), i od 29. listopada 2015., B & S Global Transit Center (C‑319/14, EU:C:2015:734, t. 28. i navedenu sudsku praksu).
( 6 ) Iz članka 361. stavka 5. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1192/2008 od 17. studenoga 2008. (SL 2008., L 329, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 11., str. 207.), proizlazi da postupak provoza Zajednice može završiti u carinarnici koja nije upisana u deklaraciju za provozni postupak. Ta carinarnica onda postaje odredišna carinarnica.
( 7 ) Glede ključnog vida provjere na kraju postupka vanjskog provoza Zajednice, upućujem na točke 25. i 26. mišljenja nezavisnog odvjetnika Szpunara u predmetu B & S Global Transit Center (C‑319/14, EU:C:2015:500).
( 8 ) Vidjeti presude od 27. lipnja 2013., Codirex Expeditie (C‑542/11, EU:C:2013:429, t. 33.), i od 12. lipnja 2014., SEK Zollagentur (C‑75/13, EU:C:2014:1759, t. 35.).
( 9 ) Kako bi prikazao korisnost te posebne obveze, s postupkom u glavnom predmetu postavlja se pitanje o razlozima iz kojih je Komisija, u svojem Prijedlogu uredbe (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća kojom se mijenja Uredba (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice (COM(97) 472 final), predložila brisanje te odredbe, prema uvodnoj izjavi 5. Prijedloga, s obrazloženjem da ta odredba „sama po sebi ništa ne dodaje odredbama zakonika o utvrđivanju uzroka i dužnika navedenog carinskog duga” [neslužbeni prijevod]. Nakon amandmana Parlamenta, koji je Komisija prihvatila, Prijedlog uredbe usvojen je bez izmjena članka 96. (vidjeti Izmijenjeni prijedlog uredbe (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća kojom se mijenja Uredba (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice (COM(1998) 428 final) kao i Uredbu (EZ) br. 955/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. travnja 1999. o izmjeni Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 u pogledu postupka vanjskog provoza (SL 1999., L 119, str. 1.)).
( 10 ) Članak 96. stavak 1. točka (a) Carinskog zakonika
( 11 ) Članak 96. stavak 1. točka (b) tog zakonika
( 12 ) Vidjeti presudu od 3. travnja 2008., Militzer & Münch (C‑230/06, EU:C:2008:186, t. 48.). Vidjeti također u tom smislu presudu od 15. srpnja 2010., DSV Road (C‑234/09, EU:C:2010:435, t. 30.).
( 13 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 3. travnja 2008., Militzer & Münch (C‑230/06, EU:C:2008:186, t. 49.).
Full & Egal Universal Law Academy